UN-ovo istražno povjerenstvo o Siriji prikupilo je dovoljno dokaza da se sirijskog predsjednika Bashara al-Asada osudi za ratne zločine, rekla je u nedjelju članica povjerenstva Carla del Ponte

Del Ponte (70), koja je kazneno gonila odgovorne za ratne zločine u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji, najavila je prošli tjedan da se povlači s te dužnosti jer Vijeće sigurnosti UN-a nije spremno utemeljiti poseban sud za ratne zločine počinjenje u Siriji. Nije kazala kada će odstupiti s dužnosti.

Odgovarajući u intervjuu za švicarski list Sonntags Zeitung na pitanje ima li dovoljno dokaza da se Asada osudi za ratne zločine, kazala je: “Da, uvjerena sam da ima. Zato je situacija toliko frustrirajuća. Pripremni posao je odrađen. Unatoč tome, nema tužitelja i suda.”

Sirijska vlada odbacuje izvješća povjerenstva o raširenim ratnim zločinima provladinih snaga i sirijskih snaga sigurnosti.

Del Ponte, bivša švicarska državna tužiteljica, pridružila se tročlanom povjerenstvu u rujnu 2012., prikupljajući podatke o napadima bojnim otrovima, genocidu nad iračkim jazidima, opsadama i bombardiranju humanitarnih konvoja.

Povjerenstvo je osnovano u kolovozu 2011. i opetovano upozorava na kršenja ljudskih prava u Siriji, ali njegovi apeli da se poštuje međunarodno pravo uglavnom ne nailaze na plodno tlo.

Iako UN osniva novo tijelo koje će pripremiti krivične postupke, nema naznaka da će se osnovati i pravi sud za ratne zločine. Niti Vijeće sigurnosti UN-a ima namjeru situaciju proslijediti Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu.

“Šest godina povjerenstvo je provodilo istrage. Sada bi tužitelj trebao nastaviti naš posao i privesti ratne zločince pred poseban sud. Ali Rusija to blokira vetom u Vijeću sigurnosti UN-a”, kazala je Del Ponte.

Na pitanje koje je strane u sukobu povjerenstvo najviše istraživalo, kazala je: “Svi su počinili ratne zločine. Prema tome istraživala sam ih sve.”
 
(jutarnji.hr)

Sve do konstatacije o lažiranju Mladićeve smrti, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost

“Obrana Mladića ima isti zahtjev kao što je imala i Miloševićeva: da ide u Rusiju, a to ne možemo prihvatiti. Jer, bilo koji liječnik može napraviti papire da je on Mladić umro, čak i dovesti promatrače liječnike da konstatiraju smrt a sve kako ne bi došlo do presude”, izjavila je Florence Hartmann.

“Važno je da se opet okupimo kada bude izricanje presude Ratku Mladiću, kako bismo spriječili da se dogodi njegov premještaj u Rusiju ili neka druga glupost. Bit ćemo uporni promatrači i nećemo dozvoliti da se ponove neke stvari.”

“Obrana Mladića ima isti zahtjev kao što je imala i Miloševićeva: da ide u Rusiju, a to ne možemo prihvatiti. Jer, bilo koji liječnik može napraviti papire da je on Mladić umro, čak i dovesti promatrače liječnike da konstatiraju smrt a sve kako ne bi došlo do presude” – izjavila je Florence Hartmann, bivša glasnogovornica isto tako bivše tužiteljice suda u Haagu, Carle del Ponte.

Florence Hartmann je, naime, ovu izjavu dala prilikom posjete sarajevskom Savezu logoraša BiH.

Povod njenog dolaska u Sarajevo je, kako je kazala, želja za zahvalom žrtvama agresije na BiH koje su stale u njenu zaštitu prilikom uhićenja na dan izricanja presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Slobodan Milošević je živ?

Sve do konstatacije o lažiranju Mladićeve smrti, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost. Priča o Slobodanu Miloševiću sada postaje sve više zabavna.

Florence Hartmann, bivša glasnogovornica isto tako bivše tužiteljice suda u Haagu, Carle del Ponte, uzdrmala je javnost izjavom kako bi “sud u Haagu mogao lažirati Mladićevu smrt”:

Sve do konstatacije o Mladiću, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost. Priča o Slobodanu Miloševiću sada postaje sve manje zabavna…

Činjenice govore kako je 11.ožujka 2006. godine prema informacijama iz Haškog tribunala u pritvorskoj jedinici zatvora u Sheveningenu umro predsjednik Srbije i SRJ Slobodan Milosević.

Nakon te vijesti najviši međunarodni dužnosnici, ali i službenici haškog suda, vrlo su nezainteresirano reagirali na ovu činjenicu. Realno, takav ishod odgovarao je mnogima, jer prekid sudskog procesa u Hagu osim Srbiji – državi koja se nalazila pred optužbom za genocid, išao je na ruku i mnogim svjetskim centrima moći koji su bili upleteni u sukob na poručju bivše Jugoslavije, a kojima je prijetilo otkrivanje, jer su bile otvorene tajne jugoarhiva. Jasno, sve je to s vremenom podgrijalo priču kako Milošević nije umro u Haškom pritvoru, nego je njegova smrt zapravo iscenirana na što su upućivali brojni dokazi.

Nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo

Budući je Milošević pokopan na prilično neobičnom mjestu, budući nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo (osim službenih patologa) i s obzirom da njegov grob danas nitko od njegove obitelji i najbližih suradnika uopće ne obilazi, nije nemoguće da i Milošević kao i cijela njegova obitelj (supruga, kći, sin i brat) živi u Rusiji.

Naime, uzrok Miloševićeve smrti bio je infarkt, utvrđen je dan kasnije, poslije izvršene obdukcije u kojoj su pored nizozemskih liječnika sudjelovali i ruski te patolozi s Vojnomedicinske akademije iz Beograda, pukovnici Srbislav Ilić i Ivica Milosavljević. S njihovim obdukcijskim nalazom odmah su se složile vlasti u Srbiji, organiziran je hitni transport i žurni pokop.

Službeni nalaz patologa nikada nije službeno objavljen, a upravo je nevjerojatna činjenica da imena i adrese patologa s VMA (pukovnika Ilića i Milosavljevića) nema u niti jednom imeniku i adresaru u Srbiji. Četiri mjeseca prije iznenadne smrti Miloševića je u Hagu pregledao liječnički tim od troje specijalista – kardiolog iz Francuske, specijalist za krvne žile iz Rusije i otorinolaringolog iz Beograda koji je na suđenju bio svjedok Miloševićeve odbrane.

Oni su predložili da Milošević ode na pregled u Rusiju u poznati specijalistički institut Bakuljev, ali sudsko vijeće je to krajem veljače odbilo. Nekoliko dana kasnije Milošević je navodno umro, a indikativno je i to da je Borislav Milošević samo nekoliko dana nakon bratove smrti otišao u Moskvu na Institut Bakuljev.

Nizozemski zatvorski liječnik je dva tjedna prije smrti u krvi Miloševića našao trag lijeka rifampicin koji snižava efekt lijekova protiv visokog tlaka koje je Slobodan koristio. Toksikološko supervještačenje Instituta za sudsku medicinu Univerziteta u Bonu je otkrilo prisustvo još jednog lijeka „droperidola“, koji prema objašnjenju farmaceuta spade u grupu antipsihotika, koji ljudski organizam može dovesti u stanje potpune obamrlosti, neke vrste dubokog sna – nalik smrti!

Droperidol se proizvodi u Francuskoj, a jedan od liječnika koji su pregledali Miloševića bio je upravo iz Francuske. Ovome treba dodati i činjenicu da su zatvorske kamere (službeno tumačenje) bile isključene u vrijeme kada je Milošević navodno umro.

I znakovito, nitko nikada nije tražio ekshumaciju kojom bi se sve te teorije jednom zauvijek – srušile ili potvrdile.
 
(dnevno.hr)

Crveno bijela ‘šahovnica’ koja uz grb u gornjem lijevom kutu zapravo dominira zastavom, predstavlja rodni grad 83-godišnjeg Theodor Meron-a koji je inače državljanin SAD-a, a od 2011. predsjednik Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i predsjedavajući Žalbenog vijeća Suda za Ruandu.

Nema ništa neobičnog u tom što na zastavi Kalisza, jednog od najstarijih poljskih gradova, dominiraju boje poljske zastave – crvena i bijela. Međutim, kada se uzme u obzir da je u tome gradu rođen Theodor Meron  kojeg će Hrvati pamtiti po oslobođenju naših generala, a crvena i bijela boja se skladno rasporede u polju šahovnice, vizualni identitet tog grada dobiva zanimljivu konotaciju.

‘Crveno bijela ‘šahovnica’ koja uz grb u gornjem lijevom kutu zapravo dominira zastavom, predstavlja rodni grad 83-godišnjeg Theodora Merona koji je inače državljanin SAD-a, a od 2011 predsjednik Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i predsjedavajući Žalbenog vijeća Suda za Ruandu.

Autor je mnogih knjiga vezanih uz međunarodno pravo, školovao se na Židovskom sveučilištu, Harvard Law School i Sveučilištu Cambridge. Po pripadnosti narodu je Židov, u ranoj mladosti bio je u nacističkim koncentracijskim logorima.

ŠAHOVNICA GRADA KALISZA (Poljska)

O dojmu koji ostavlja susret s tim ‘simpatičnim mudracem’ govorila je i Vesna Škare Ožbolt koja je kao ministrica pravosuđa i više puta pokucala na vrata sucu iz Poljske. U nekoliko razgovora sa sucem Meronom kao predsjednikom Haškog suda Škare – Ožbolt doživjela ga je kao silno zanimljivog i simpatičnog čovjeka iz kojeg pršti ogromna životna mudrost. S jedne strane je bio pristupačan i dobronamjeran, ali bivša ministrica pravosuđa dobro je upoznala i njegovu drugu profesionalnu stranu koju opisuje beskompromisnom.

Škare-Ožbolt se prisjeća kako je dobro poznavao stanje u Hrvatskoj za rata i kasnije, ali i kako ga je njezino izlaganje zanimalo u detalje te je postavljao jako puno pitanja o Vukovaru.

‘To se više nikada ne smije ponoviti’, komentirao je jednom prilikom agresiju na grad koji obilježava 21. godišnjicu stradanja u Domovinskom ratu.

Jedino sam mogla razaznati da voli razgovarati sa mnom. S Carlom del Ponte bio je dogovor da naši generali Čermak i Markač dođu u Haag, daju izjave i vrate se u Hrvatsku. No ona je dogovor bila prekršila pa ih nije puštala. Tada sam dva puta direktno otišla na vrata Meronu. Rekla sam kako Del Ponte krši dogovor i da ću mu dolaziti dok generale ne pusti. Tada se našalio rekavši: ‘Vi stvarno ne popuštate, pa nećete valjda te prijetnje provesti u djelo’. Ubrzo su Markač i Čermak bili doma -  prisjeća Škare Ožbolt jedne zgode.

Theodora Merona sjećat će se i hrvatski građani u čemu će im možda i pomoći i zanimljivi vizualni identitet njegovog rodnog grada.

Tko je zapravo Theodor Meron?

Taj 83-godišnji poljski Židov, rođen u Poljskoj (Kalisz), kao dječak preživio je nacističke logore, da bi potom živio u Izraelu. Kasnih šezdesetih bio je savjetnik izraelskog ministarstva vanjskih poslova, a iz Izraela je 1978. otišao u Ameriku, čiji je državljanin od 1984. godine.

Usavršavao se na sveučilištima u Jeruzalemu, Harvardu i Cambridgeu, a od 1977. profesor je međunarodnog prava u Ženevi, New Yorku… U Clintonovo vrijeme bio je savjetnik američke administracije za međunarodno pravo. Od 2009. je član američke Akademije umjetnosti i znanosti.

Ljubitelj je Shakespearea, član je istoimenog instituta, te autor knjiga o ratu i viteštvu u njegovim djelima. Meron je dobitnik brojnih nagrada međunarodnih pravnih tijela, a francuska vlada ga je 2007. odlikovala ordenom Legije časti. Nema nikakve dvojbe da će i u Hrvatskoj dobiti adekvatno priznanje za pravednost.

U Haagu je od 2001., a predsjednik je i žalbenog vijeća suda za Ruandu, te je odnedavno i predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove koji će nastaviti rad nakon gašenja ad hoc sudova.

Haški sud je inače financiran od strane fondova George Soros-a. Znači da je Soros i jedan od “vlasnika” Tribunala u Haag-u, što je zapravo i čudno za tako neovisnu instituciju.

Meron je član Rotschild-ovog Savjeta za inozemne odnose

Theodor Meron je također član Savjeta (Vijeća) za inozemne odnose (CFR - Council on Foreign Relations), jedne od najpoznatije organizacije moćnika koja je sudjelovala i u osnivanju Ujedinjenih Naroda. (slika gore)

Savjet za inozemne odnose (engl. Council on Foreing Relations – CFR) je nezavisna i nestranačka inozemna politička organizacija, koja je osnovana u 68. ulici u New York-u 29. lipanja 1921. godine. Ova organizacija broji oko 2.000 članova koji pripadaju najelitnijim krugovima vlasti, poduzetništva, financija, komunikacija i univerziteta u Sjedinjenim Država.

Među osnivačima su se nalazili mnogi koji su, poslije Prvog svetskog rata, učestvovali u potpisivanju Versajskog ugovora: pukovnik Eduard Mendel House, Walter Lippmann, John Foster Dulles, Allen Dallas i Christian Herter.

Osnivanje Savjeta za inozemne odnose finansijski su pomogli John Pierpont Morgan, John Rockefeller, Bernard Baruch, Paul Warburg, Otto Kahn i Jacob Shiff.

Osnivači Savjeta za inozemne odnose učestvovali su u donošenju Povelje Lige Naroda (Walter Lippmann, Allen Dallas i Christian Herter). Savjet za inozemne odnose je sa svojim članstvom bio zastupljen i prilikom osnivanja organizacije Ujedinjenih naroda 1945. godine u američkoj delegaciji bilo je 47 članova Savjeta, uključujući Eduard Stetius-a, tadašnjeg državnog sekretara, i John Foster Dulles, Nelson Rockefeller, Adlai Stevenson i prvog predsjedavajućeg Ujedinjenih naroda, Alger Hiss.
 

 
 Zaključak: Sudac Meron je čovjek sa planom. Njegova oslobađajuća presuda je još jedna zagonetka za teoretičare zavjere, ne nužno pozitivna ili negativna, već možda nit vodilja ili dio scenarija koji se polagano pokušava provesti.
 
 
izvor: agramerzeitung.com, vecernji.hr, jutarnji.hr,24sata.hr, dnevno.hr, wikipedia.com, youtube.com /uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11574"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]