Rosalind Franklin nije bila osobito omiljena među znanstvenicima. Muške kolege su je nazivali “Mračnom lady”

…navodno zato što je bila odbojna i nepristupačna, ali je danas teško reći da li je ovakav opis zaista odgovarao njenom karakteru, ili je bio posljedica patrijarhalnih predrasuda. Jedno je, međutim, sigurno: živjela je u sjeni tih muškaraca.

Rođena u Londonu 1920. godine, Rosalind je pohađala Žensku školu Svetog Pavla (St. Paul ‘s Girls School) – jednu od malobrojnih obrazovnih ustanova u zemlji u kojima su ženska djeca učila kemiju i fiziku.

Rosalind Franklin (1920. – 1958.) rođena je kao jedno od petero djece u obitelji bogatih i uglednih londonskih Židova. Devet godina mlađa Jenifer svoje se sestre sjeća kao vrlo inteligentne djevojčice koja je umjesto lutki, preferirala čitanje, fotografiranje, crtanje i izradu predmeta. Poslije je taj talent koristila u izradi vlastitih molekularnih modela i opreme.

U 15. godini odlučila je postati znanstvenicom, no kada je 1938. položila prijamni ispit na Cambridgeu, došlo je do obiteljske svađe. Njezin otac Elis, u javnosti poznat kao veliki dobrotvor, nije bio poklonik ženske emancipacije te je u prvi tren odbio kćeri platiti školarinu.

No, Rosalind se nije predala te je 1941. godine diplomirala, a zatim 1945. doktorirala fizikalnu kemiju. Tada se počela baviti rendgenskom kristalografijom velikih bioloških molekula, a 1947. godine otišla je u Pariz, grad koji se neraskidivo veže i uz drugu znanstvenu heroinu, Mariju Sklodowsku-Curie. Tri pariške godine bile su sretno razdoblje u životu i radu Rosalind Franklin koja je čak razmišljala o tome da ostane živjeti u Francuskoj.

No, poslušavši profesionalni savjet kolegice, kasnije nobelovke Dorothy Hodgkin, o znanstvenim perspektivama u Engleskoj, koje su bile bolje nego u Francuskoj, ali i pod pritiskom obitelji, Rosalind Franklin se 1950. godine vratila u London. Pridružila se skupini znanstvenika na King’s Collegeu, koji su se bavili istraživanjem velikih molekula.

Postigla je izvanredan uspjeh u tim predmetima i već sa 15 godina je znala da želi postati znanstvenica.

Otac ju je pokušavao odvratiti od toga, znajući da joj, kao ženi, neće biti lako. Međutim, Rosalind nije dozvolila da je bilo tko pokoleba. Godine 1938. primljena je na Sveučilište Cambridge, gdje je studirala kemiju.

Nakon što je diplomirala, počela je raditi u Britanskom udruženju za istraživanje eksploatacije ugljena. U tom trenutku Drugi svjetski rat je bio u punom zamahu i ona je po svaku cijenu željela pridonijeti ratnim naporima.

Njezina istraživanja fizičke strukture ugljena bila su neophodni za razvoj gas-maski, koje su podijeljene britanskim vojnicima i donijela su joj titulu doktora kemije.

Godine 1946, Rosalind se preselila u Pariz, gdje je radila za Jaques Meringa – kristalografiju koji je putem rendgenske strukturne analize utvrđivao raspored atoma u tvarima. Ovdje je naučila mnoge tehnike koje će joj koristiti u kasnijim otkrićima.

Rosalind Franklin je prva napravila fotografije vlakana DNK

Pet godina kasnije, ponuđeno joj je mjesto znanstvenog suradnika na Odjelu za biofiziku Kings koledža u Londonu, gdje je zamjenjivala Morrisa Volkinsa. Kada se vratio, on je mislio da je primljena kao njegov asistent. Bio je to loš početak vrlo teškog odnosa.

Unatoč zategnutoj atmosferi u laboratoriju, Rosalind je nadmašila očekivanja. Zajedno s Raymondom Goslingom napravila je fotografije vlakana DNK. Struktura DNA je bila misterija, koju su Morris i dvojica njegovih kolega – Frensis Krik i James Watson – godinama pokušavali riješiti. Rosalind i Raymondu je za to bila dovoljna samo jedna fotografija, jednostavnog naziva “Foto 51″.

Rak maternice

Kako je za Franklin atmosfera na King’s Collegeu postala neizdrživa, ona je u ožujku 1953. godine odlučila otići. “Naša crna dama odlazi idući tjedan”, poručio je Wilkins u pismu Cricku, izrugujući se kolegici. Rosalind Franklin zatim je prešla na Birkbeck College gdje je istraživala virus mozaika duhana.

Tijekom 1956. godine putovala je diljem SAD-a gdje se zaljubila u jednog znanstvenika. No, veza nije dugo potrajala jer je Franklin već tada osjećala rane simptome raka jajnika zbog čega se vratila u Veliku Britaniju.

Umrla je 1958. godine, a obiteljski novac koji je naslijedila oporučno je ostavila u dobrotvorne svrhe.

Tragična priča o Rosalind Franklin dobila je nastavak nakon njezine smrti. Najprije su 1962. godine Watson, Crick i Wilkins dobili Nobelovu nagradu za medicinu, a kako se priznanje ne dodjeljuje posthumno, Franklin je izostavljena. No, skandal je izbio 1968. godine kada je James Watson objavio knjigu “Dvostruka uzvojnica” u kojoj je posprdno pisao o Rosalind Franklin nazivajući je Rosy, iako je tako nisu zvali ni najbolji prijatelji.

Ništa manje podrugljiv nije bio ni prema svom kolegi Francisu Cricku kojega je u knjizi predstavio kao sporednu osobu i pričljivog hvalisavca. Ta je knjiga zauvijek zahladila odnose između Cricka i Watsona koji od toga vremena nosi i stigmu muškog šovinista.

“‘Dvostruka uzvojnica’ je jedna od najčitanijih popularno-znanstvenih knjiga ikad napisanih. No, ta knjiga donosi uvredljiv portret moje sestre Rosalind. To je izazvalo veliki gnjev u našoj obitelji i čak postalo upozorenje mladim djevojkama koje su razmišljale o znanstvenoj karijeri s kakvim će se problemima susretati” piše Jenifer Glynn.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(blic.rs/uredio:NSP)

‘Enoch je imao pravo’ sve češći je slogan u Ujedinjenom Kraljevstvu: na bedževima, majicama, šalicama kave. Nedavni islamistički masakr u susjednoj Francuskoj, samo je aktualizirao čuveni Enochov govor, poznat kao ‘Rivers of blood (rijeke krvi) speech’ zbog kojeg je izbačen iz konzervativne stranke

Kad islamisti odrubljuju glave na ulicama europskih gradova, nemoguće je ne sjetiti se onog što je govorio prije pola stoljeća. Je li Enoch Powell bio rasist i ksenofob, za što su ga optužili i izbacili iz stranke, ili vizionar koji je savršeno baratao logikom? Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba ići malo dalje od samog njegovog čuvenog govora, koji je dijelom ostao zabilježen na priloženom VIDEU na kraju članka.

Iako je poticao iz niže srednje klase, bio je jedan od najinteligentnijih i najobrazovanijih Engleza svog vremena. Reputacija čudovišta koju je stekao zbog svoje iskrenosti, zbog odlučnosti da govori o stvarnosti, o onom što vidi, a ne ono što dobri ljudi žele čuti, skriva posve drukčijeg čovjeka. Enoch Powell je bio briljantan u svakom pogledu.

Kao 17-godišnjak je na svom testu za školarinu na eltinom Cambridgeu preveo jedan tekst Svetog Bedea, engleskog monarha iz 7. stoljeća, pisan na srednjevjekovnom engleskom, na klasični grčki toliko brzo da je višak vremena potrošio da ga prevede još i na inačice u stilu Platona i Tukidida, potom na jonski grčki, i da doda anotacije. I uza sve to izašao je s ispita za koji je imao na raspolaganju tri sata nakon sat i pol. Na Cambridgeu je diplomirao uz klasifikaciju “Double-Starred First”, ekstremno rijetku, koja je u višestoljetnoj povijesti sveučilišta dodijeljena samo nekolicini izrazito nadarenih studenata.

Ubrzo je postao najmlađi sveučilišni profesor u cijelom britanskom imperiju, u dobi od 25 godina – što ga je malo razočaralo, jer mu je ambicija bila da postane to s 24 godine, kao Nietzsche, a potom najmlađi brigadir u britanskoj vojsci, što je čin iznad pukovnika u zemljama britanskog imperija. Tim impresivnije jer je u vojsku ušao tek koju godinu ranije kao običan redov, da bi se probio do brigadira brže od onih koji su već u tim godinama imali čin majora ili pukovnika.

U stvari postao je jedan od samo dvojice Britanaca koji su u Drugom svjetskom ratu uspjeli napredovati od običnih redova do brigadira (drugi je bio Fitzroy Maclean). Njegova vojna karijera je bila jednako munjevita, pravocrtna i impresivna kao i sveučilišna. Usto je bio vrhunski stručnjak za brojne suvremene i antičke jezike, na desetke njih (pisao je poeziju na Urduu i sličnim jezicima!), i još dosta toga. I, naravno, parlamentarni zastupnik konzervativne stranke. 1937. je, kao profesor, iznenadio vice-kancelara Australije, u kojoj je tada predavao, rekavši da će uskoro početi rat u Europi, u što je tada malo tko vjerovao. U stvari, još je 1930. godine, dok je pohađao King Edward’s School a za Hitlera nitko još nije niti čuo, rekao kako je siguran da je mir tek privremen i da će uskoro Britanija i Njemačka ponovo naći u ratu. Tada su ga smatrali čudakom, no njegova proročanstva su se uvijek nekako obistinila.

Ne zato što je bio prorok. Enoch je bio erudit sa savršenim uvidom u povijest, i čovjek koji je savršeno baratao logikom. Nakon što je Neville Chamberlain 1938. posjetio Adolfa Hitlera u Berchtesgadenu, Powell je u pismu roditeljima napisao: “U gorčini proklinjem premijera Engleske jer je kumulirao sve svoje ostale izdaje nacionalnih interesa i časti, u ovom svom posljednjem strašnom činu sramote, slabosti i lakovjernosti.

Dubina sramote do koje nas naša odvratna “ljubav prema miru” može nas poniziti je nedokučiva”. A nešto kasnije je napisao, “Problem je Engleska, ne njena vlada: jer kad ne bismo bili slijepe kukavice, linčovali bismo Chamberlaina i Halifaxa i ostale ulizičke kukavice”. Kad je izbio rat, smjesta se vratio u Englesku, ali je prije toga naučio ruski, jer je vjerovao, davno prije nego je Staljin u to povjerovao, da “Rusija ima ključeve našeg opstanka i pobjede, kao što ih je imala 1812 i 1916”.

Zato mu danas i neprijatelji priznaju: njegova predviđanja se danas obistinjuju. Ali najkontroverznije od tih predviđanja je ono koje je iznio u svom čuvenom “govoru rijeka krvi” iz 1968., tako nazvanom jer se u njemu poziva na stihove iz Vergilijeve “Eneide”:

“Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi.”

Taj čuveni govor je bio usmjeren protiv imigracije, ali prvenstveno protiv – multikulturalnosti. On je govorio prilikom donošenja antidiskriminacijskog zakona u parlamentu.

“Osnovna je funkcija državnika da spriječi predvidiva zla. Na tom putu, susrest će se preprekama duboko ukorijenjenim u ljudskoj prirodi. Jedna od njih je da je u samoj prirodi stvari da su takva zla nedokaziva dok se ne dogode”, započeo je on svoj govor, rekavši kako je teško procijeniti je li opasnost imaginarna ili realna, i kako ljudi u politici više razmišljaju o onom što im uzrokuje probleme danas, nego o budućnosti.

A političari, rekao je, često namjerno zanemaruju budućnost kako bi riješili današnje probleme. “Oni vole razmišljati na način, “kad samo nitko ne bi govorio o tome, vjerojatno se nikad ne bi ni dogodilo.” Vjerojatno to ide do primitivnih vjerovanja kako su riječ i predmet, ime i objekt, jedno te isto, rekao je, pogodivši u srž problema današnje političke korektnosti koja smatra da će promijeniti prirodu stvari, bude li stvari zvala drugim, politički korektnijim, imenima. Rekao je kako političari zapravo time prebacuju odgovornost na buduće generacije.

On je u tom govoru upozorio na problem imigranata, rekavši kako tisuće njih pristižu svakog dana, i kako mu je tjedan dana ranije jedan od birača, otac trojice sinova, rekao kako bi napustio Englesku da može.

“Crni čovjek će za pola stoljeća držati ruku s bičem iznad bijelog čovjeka u ovoj zemlji”, rekao mu je navodno taj birač. “Ja već mogu čuti zgražanje i proklinjanje. Kako se usuđujem reći takvu strašnu stvar? Kako se usuđujem potpirivati probleme i rasplamsavati osjećaje ponavljanjem takvog razgovora?”, rekao je Enoch.

“Odgovor je da nemam pravo takvo što prešutjeti. Ovdje imamo pristojnog, običnog Engleza, koji mi sred bijela dana u mom gradu kaže, svom parlamentarnom zastupniku, da njegova zemlja neće biti vrijedna življenja za njegove sinove.”

Po tekućim trendovima, rekao je, za 15 ili 20 godina broj imigranata će prijeći tri i pol milijuna, samo iz Commonwealtha, i naglasio kako to nije njegova, već službena brojka. Do 2000., bit će ih više nego stanovnika Londona: no, upozorio je, oni neće biti jednako raspoređeni svuda: organizirat će se u svoje zajednice, koncentrirati se u određenim kvartovima, iz kojih će bijeli Englezi morati iseliti.

Upozorio je da se to već događa, i naveo slučaj jedne žene čiji je kvart postao imigrantski, a kako im ona odbija izdavati sobe u kući koju je naslijedila od muža i koja joj je izvor prihoda – a izložena je napadima i maltretiranju susjeda useljenika – našla bi se, osim što je financijski propala iseljenjem bijelaca iz kvarta, i u zatvoru zbog rasnih predrasuda, iako su one u njenom kvartu uglavnom usmjerene – protiv nje, i iako je useljenici zapravo pokušavaju natjerati da iseli, kao jedina preostala bjelkinja.”Koga bogovi žele uništiti, prvo ga učine ludim.

Mi mora da smo ludi, doslovce ludi, kao nacija ako dozvoljavamo dolazak 50,000 imigranata godišnje, koji će u budućnosti pridonijeti rastu populacije imigranata. To je kao nacija koja sama sebi priprema pogreb. To ludilo je takvo da mi dozvoljavamo neoženjenim osobama da imigriraju kako bi se udali ili oženili za nekog kog nikad nisu vidjeli.” Za Engleze je rekao da su “zbog razloga koje nikad nisu razumjeli, a na temelju odluke o kojoj nisu konzultirani, odjednom postali stranci u vlastitoj zemlji.

Njihove žene ne mogu dobiti krevet u rodilištu, njihova djeca mjesto u školi, njihovi domovi i susjedstvo su izmijenjeni preko prepoznatljivosti, njihovi planovi i izgledi za budućnost propadaju; na poslu vide da poslodavci oklijevaju primijeniti na imigrante iste standarde discipline i kompetencije koje očekuju od domaćih ljudi; s vremenom čuju sve više glasova kako su sad oni ti koji su nepoželjni.”

Ono što ga je najviše zabrinulo je strah: “U stotinama pisama koje sam primio otkad sam prije tri mjeseca govorio o ovom problemu, primijetio sam jednu upečatljivu karakteristiku koji je u velikoj mjeri nešto novo i zloslutno. Svi mi iz Parlamenta često primamo anonimna pisma, ali začudio me velik broj običnih, pristojnih, razumnih ljudi, koji su pisali pristojna i često educirana pisma, koji su smatrali da trebaju izostaviti svoje ime i adresu jer smatraju da je postalo opasno pisati članu Parlamenta i složiti se s njegovim pogledima, i jer se boje kazni i javne osude ako bi javno izložili svoj stav. Osjećaj da postaju osuđena manjina raste među običnim Englezima”, rekao je Enoch.

Naveo je kako će ubuduće dolaziti do sukoba s imigrantima, i kako će oni izazivati nerede po engleskim gradovima kad se osjete dovoljno snažnima i brojnima za to. No stvarno proročki dio njegovog govora je bio onaj o tome kako od asimilacije imigranata neće biti ništa: oni će se zatvoriti u svoje zajednice, rekao je, i neće htjeti niti moći prihvatiti kulturu i običaje Engleza. Nije isto, tvrdio je, imate li u zemlji 1 ili 10 posto imigranata; dok ih je malo, pokušavaju se prilagoditi. Kad ih je više, pokušavaju domicilno stanovništvo podrediti i prilagoditi sebi.

Naveo je i da kod nediskriminacije nije moguće pozivati se na američka iskustva, jer su crnci tamo došli kao robovi, pa su “kasnije dobili građanska prava, u skladu s napretkom koji su postepeno i još uvijek nekompetentno ostvarili.” Engleska, rekao je, nema takvih tradicija robovlasništva: u njoj su svi oduvijek bili jednaki pred zakonom. Useljavanje zbog “naseljavanja”, rekao je, “nema ništa s dolaskom građana Commonwealtha, ili od drugdje, u ovu zemlju za svrhe studija ili popravljanja stručnih znanja, poput liječnika iz Afrike koji, na korist vlastitih država”.

Oni nisu, niti su ikad bili, imigranti, rekao je. O nediskriminaciji je rekao da ne može biti veće zablude i otklona od stvarnosti nego kod onih koji glasno zahtijevaju zakone “protiv diskriminacije”, ponekad i u istim novinama koje su iz godine u godinu tridesetih bile slijepe na opasnost od Hitlera, u svom mirotvorstvu. Diskriminacija i deprivacija, osjećaj ugroženosti i odbacivanja, ne leži unutar populacije imigranata, nego kod onih među koje su došli, i među koje još dolaze: oni su ti koji se osjećaju ugroženi, rekao je Powell. Stvarno, imigrant danas može bez straha šetati bilo kojim dijelom Londona: Englez koji bi se usudio ući u tzv. Londonistan brzo bi dobio nož u leđa od kakvog Pakistanca, i to je neugodna činjenica. “Najljubaznija stvar koja se može reći o onima koji ovaj zakon predlažu i podržavaju ga je da oni ne znaju što čine”, rekao je Powell.

Taj govor ga je koštao trenutnog izbacivanja iz stranke. Brojni su bili zgroženi. No s vremenom, sve više je onih koji mu daju za pravo, bar u privatnoj konverzaciji, pa je tako nedavno i jedan veteran torijevac, Gerald Howarth , bivši ministar obrane, rekao kako je u svom ‘rivers of blood’ govoru Powell bio u pravu, kad je upozoravao na opasnosti od pretjerane imigracije. On je naglasio kako je posebno u pravu Powell – inače ateist do pod stare dane – bio kad je upozoravao da će upravo ‘ne – kršćanski’ imigranti u Britaniju uzrokovati probleme.

On je to prokomentirao u e-mailu koji se ticao lanjske islamističke zavjere poznate kao ‘Trojanski konj’ u Birminghamu, kojoj je svrha bila radikalizirati školsku djecu preuzimanjem školskih upravnih odbora od strane radikalnih islamista. U pismu koje je procurilo u javnost, on je napisao:

“Očito, dolazak tako mnogo ljudi ne-kršćanskog porijekla predstavlja izazov, na koji su mnogi od nas, uključujući pokojnog Enocha Powella, upozoravali desetljećima ranije. Recentni događaji pokazuju kako mnogi od novopridošlih imaju bitno različit etos od tradicionalnih kršćanskih škola i mi imamo pravo intervenirati kako bismo ih spriječili da šire svoju ideologiju među djecom rođenom ovdje”.

A većina terorista su upravo oni na koje je Powell upozoravao: djeca djece imigranata. On je rekao da će oni biti pravi izazov, a ne sami imigranti.

I stvarno, pogledajte profil današnjeg prosječnog terorista, poput onog koji je pobio ljude u Tunisu, ili onih koji su organizirali napad na autobuse u Londonu pobivši stotine ljudi. To nisu mutavi likovi jučer sišli s broda, to je treća ili četvrta genracija imigranata: oni nisu diskriminirani, oni su diskriminatori. Oni su obrazovani, u pravilu dobro stojeći, zaposleni. Naoko se ne razlikuju od drugih Engleza – piju alkohol, slušaju istu muziku kao i vršnjaci, navijaju za iste klubove. No jednog dana će neki od njih raznijeti stanicu podzemne.

Običan Englez misli da su oni poput njega, jer govore istim jezikom, žive u istoj zemlji: kao lingvist, Powel je poznavao njihove jezike, pa je time imao osjetno bolji uvid u mentalitet, poznavajući jezik poznavao je i način na koji dišu, na koji razmišljaju.Howarth je rekao za MailOnline: ‘Desetljeća političke korektnosti su omogućila širenje odvratnog zlostavljanja djece. Laburisti su odgovorni za to. Oni i ljevica’ On je rekao da se Engleska sad bori ‘protiv politčke korektnosti’. I dodao, ‘Ovo je ujedinjeno kraljevstvo, za Boga dragoga – ako vam se ne dopada, idite živjeti negdje drugdje.’ Ali imigranti ne žele ići igdje drugdje: oni žele šerijatske zakone u Britaniji. Sir Gerald kaže da je ‘Enoch uvijek govorio da je problem s imigrantima u njihovom broju, i da je bio u pravu’. A nije jedini: još 2007., torijevski zastupnik Nigel Hastilow, je dao ostavku napisavši u njoj je da “Enoch bio u pravu”.

No još prije tridest godina, Edward Heath, premijer Ujedinjenog kraljevstva, je rekao kako “ekonomski teret imigranata nije bio bez upozorenja”, aludirajući na Powella. A čak i zastupnik laburista Michael Foot je rekao kako je tragično da je takva iznimna osoba bila tako krivo shvaćena, kad je predvidjela današnje krvoproliće u Britaniji, upotrijebivši citat iz Eneide kako bi jednostavno iskomunicirala svoje strahove.

Danas mu čak i oni koji smatraju da Britanija nema problema s integracijom stranaca – dakle slijepci – daju za pravo u nekim predviđanjima. Recimo za to što je još pedesetih ocijenio da je poslijeratni socijalni pakt dugoročno neodrživ, što su najbolje pokazale sedamdesete, kad je britanska industrija propala, a javne financije bile nalik onima u današnjoj Grčkoj, i kad su morale biti uvedene stroge mjere štednje za spas Britanije. Danas mu i najveći politički protivnici Torijevaca priznaju da je tu bio u pravu.

No je li Powell bio nekakav engleski skinhead, nacist, ultradesničar? Naprotiv. On je bio veliki protivnik britanskog imperijalizma i zagovornik neovisnosti kolonija, ali i veliki pobornik humanog postupanja sa svima. Zapamćena je ostala njegova kritika ubojstva terorista IRA-e od strane Engleza, ali još više njegova kritika ubojstva 11-orice pripadnika terorističke organizacije Mau Mau u Keniji, gdje su Englezi tada bili kolonijalni gospodari.

Oni su te ljude ubili jer su odbili rad u logoru. Engleska javnost je podržala ubojstvo, jer su Mau Mau bili vrlo okrutni, primitivni koljači gori i od današnjih islamista i ubijali su indiskriminativno sve bijelce, a usto im je vođa bio ljudožder, kao i većina njih. Powell je rekao kako su neki zastupnici opisali tu jedanaestoricu kao “podljude”, a Powell se složio da to jesu ljudi sa samog dna čovječanstva, no odgovorio je: “To je zastrašujuća doktrina, stati u osudu drugog ljudskog bića i reći, ‘Jer je on bio takav i takav, posljedica kojih bi inače bilo zbog njegove smrti neće biti.” Powell se isto nije složio s opaskom da su, kako se sve odigralo u Africi, primjenjive druge metode i standardi od onih u Engleskoj:

“Mi ne možemo birati u kom dijelu svijeta ćemo primijeniti kakve standarde. Mi ne možemo reći, ‘imat ćemo afričke standarde u Africi, azijske standarde u Aziji i možda britanske standarde ponašanja ovdje kod kuće. Mi nemamo taj izbor. Moramo biti konzistentni svugdje. Sva vlast, sav utjecaj čovjeka na čovjeka, leži na mišljenju o njemu. Što mi smijemo raditi u Africi, i tamo gdje smo na vlasti i tamo gdje više nismo, ovisi o mišljenju koje je stvoreno o načinu na koji se ova zemlja ponaša i o načinu na koji se engleski gospodin ponaša. Mi ne možemo, mi ne smijemo, u Africi od svih mjesta, pasti ispod naših najviših standarda prihvaćanja odgovornosti”.

Zvuči li to kao izjava nekog tko je bio rasist? Nekog tko mrzi crnce i obojene? Naprotiv, Enoch je samo, kao erudit, zdravorazumski zaključio što će se desiti s Engleskom kad u njoj bude desetak milijuna imigranata koji ne dijele naše kulturne i civilizacijske standarde – i ne žele ih dijeliti.

Danas, kad u Britaniji islamisti preuzimaju osnovne škole (državne!) i tamo uče djecu kako ubiti nevjernika, bio on kršćanin ili ateist (Powell je, kad smo kod toga, do pred kraj života bio gorljivi ateist, kad se obratio na kršćanstvo, a smatra se da se na sveučilištu upuštao i u homoseksualne odnose, što se isto ne uklapa u shemu ljevičara i njihove predrasude), kad građani Londona ne smiju ući u neke kvartove u kojima se svake godine slavi 9/11, i kad bombe po Londonu više ne postavlja IRA nego unuci imigranata iz Powellovog doba, na koje je on upozoravao, on stječe sve više pobornika. Čak i među laburistima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Dva desetljeća po objavljivanju knjige “O porijeklu vrsta” tvorac teorije evolucije napisao je da ne vjeruje u Bibliju nitu u Isusa kao božjeg sina, a pismo u kojem to navodi naći će se na aukciji

Kratko pismo u kom tvorac teorije evolucije Charles Darwin priznaje da ne vjeruje u Bibliju niti u Isusa Krista kao božjeg sina, moglo bi na aukciji doseći cijenu od 90.000 dolara.

U studenom 1880. britanski znanstvenik je dobio pismo mladog pravnika FA McDermott koji mu poručuje da unatoč velikom zadovoljstvu s kojim čitati njegove knjige, nije izgubio vjeru u Novi zavjet.

“Razlog zbog kojeg vam pišem jeste da vas zamolim da mi odgovorite sa da ili ne na pitanje da li vjerujete u Bibliju”, piše McDermott.

Darwin je odgovorio porukom od svega nekoliko riječi 24. studenog 1880. godine, točno 21 godinu nakon objavljivanja svoje čuvene knjige “O porijeklu vrsta“.

“Žao mi je da vas obavijestim da ne vjerujem u Bibliju kao o božanskom otkrivenju, niti u Isusa Krista kao o božjem sinu”, glasio je Darwinov odgovor.

Slavni znanstvenik je dugo izbjegavao odgovoriti na ovo pitanje koje su mu mnogi postavljali nakon što je 1859. objavio svoj čuveni rad u kom je iznio teoriju o prirodnoj selekciji, po kojoj su vrste evoluirale putem genske varijacije. Darwinova knjiga je okirala kršćanske čitatelje koji su vjerovali da su ljudi stvoreni po božjem liku.

Iako izuzetno kratka u usporedbi s drugim Darwinovim pismima, poruka upućena McDermottu je jedinstvena po svom teološkom sadržaju.

“Za Darwinove kolekcionare, ona je od neprocjenjive vrijednosti. To je točka na cjelokupnu raspravu”, navela je za londonski Guardian Kasandra Hutton, predstavnica aukcijske kuće Bonham koja je organizator dražbe.

Darwin je desetljećima izbjegavao objaviti svoja razmišljanja o evoluciji kako bi od skandala zaštitio svoju obitelj, posebno svoju suprugu koja je bila vrlo religiozna.

Čak i u 71. godini, Darwin je bio vrlo obazriv kada je izražavao svoje stavove o vjeri.

Mnogi su se pitali zašto je znanstvenik baš tada odlučio prekinuti šutnju. Istraživanje Sveučilišne knjižnice Cambridgea, koja posjeduje najveću kolekciju Darvinovih pisama i dokumenata, pokazuje da McDermott nije bio jedini koji je želio saznati znanstvenikovo mišljenje o Bibliji.

Vjerojatno je da se Darwin umorio od stalnih zapitkivanja ili ga je McDermottov iskren pristup, uz obećanje da neće objaviti njegov sadržaj pisma, ma kakav on bio, uvjerio da odgovori na direktan način.

“Možemo samo zamisliti što je sve prošlo kroz McDermottovu glavu kada je dobio odgovor”, navela je Hutton, dodajući da je odvjetnik održao obećanje i da je pismo ostalo više od 100 godina u tajnosti.

“Više od jednog stoljeća se nagađalo o Darwinovoj religioznosti, odnosno nedostatku vjere, ali pismo McDermotta iz 1880., koje je pravi povijesni dokument, potvrđuje dokaze da je Darwin tijekom druge polovice svog života bio strogi agnostik”, napomenuo je David Kvamen, autor novije Darwinove biografije.

Darwinovo pismo bit će prodano 21. rujna u New Yorku zajedno s drugim njegovim pismima. Na aukciji će se naći i brojni predmeti iz domene znanosti i tehnologije, uključujući jedan od prvih Appleovih računala i jedna od Enigma strojeva.
 
(vestinet.rs,tanjug.rs/uredio:nsp)

Stručnjaci za robotiku napravili su majku robota koji radi svoju djecu

Prema istraživanju objavljenom u PLOSOne koje su proveli znastvenici s Odsjeka za inženjerstvo u Cambridgeu i Instiuta robotike i inteligentnih sistema u Zurichu, roboti mogu dizajnirati, izraditi i testirati svoju “djecu”.

Istraživači su za potrebe eksperimenta programirali robotsku ruku – odnosno robota majku, koja samostalno, bez ljudske intervencije, sastavlja svoje dijete – blokove s ugrađenim motorom. Potom testira djetetove mogućnosti, uočava nedostatke i prema svojim zapažanjima radi preinake na sljedećoj generaciji.

Na taj način, genetskim programiranjem poželjne osobine prenosi na iduće naraštaje.

U pet odvojenih eksperimenata, majka robot je dizajnirala, izradila i testirala generacije koje čini desetoro djece, a za svaku novu generaciju koristila je informacije prikupljene iz prethodnih pokušaja.

Jedan od znanstvenika s Instituta za robotiku i inteligentne sustave u Zurichu koji je sudjelovao u istraživanju, Luzius Brodbeck izjavio je za CNBC da su roboti u pravilu programiraju tako da obavljaju samo jednu te istu radnju nebrojeno mnogo puta. “Korištenjem genetskog algoritma, postigli smo da to da svaka radnja može biti drugačija.”

Tehnologija je namijenjena situacijama kada u kojima roboti moraju izvoditi autonomne zadatke, primjerice, u slučajevima katastrofe.

Upitan što misli o istupima Eleona Muska i Bill Gatesa u kojima se bune protiv umjetne inteligencije, Brodbeck kaže da je takav strah malo pretjeran. “Ima smisla razmišljati o tome, ali ja osobno ne smatram da će roboti preuzeti svijet”.
 

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Profesor s Cambridgea tvrdi da je čak troje znanstvenika, koji su istraživali utjecaj globalnog zatopljenja na topljenje arktičkog leda, možda ubijeno, javlja Independent.

Peter Wadhams, profesor fizike oceana, kaže da su Seymour Laxon i Katherine Giles s UCL-a te Tim Boyd iz škotske Udruge za pomorske znanosti ubijeni, nakon što su svo troje umrli u nekoliko mjeseci razlike jedno od drugog 2013. godine.

Wadhams vjeruje da je i sam bio na meti ubojica nakon što je izjavio da je vozač u neoznačenom kamionu pokušao gurnuti njegov automobil s ceste.

Uistinu čudan niz nesreća

On je dao naslutiti da su naftna industrija ili vladine snage mogle pridonijeti ubojstvima troje znanstvenika, koje on smatra vođama istraživanja leda na Arktiku.

Profesor Laxon (49), direktor Centra za polarna promatrana pri UCL-u umro je nakon što je pao niz stepenice na novogodišnjoj zabavi u Essexu, dr. Boyd (54) umro je odmah nakon što ga je udario grom dok je šetao psa u siječnju 2013. godine, a dr. Giles (35) umrla je u travnju 2013. godine kada ju je udario kamion dok je biciklom išla na posao u centru Londona.

Teorije profesora Wadhama osporila je partnerica dr. Laxona Fiona Strawbridge, voditeljica e-učenja na UCL-u i bliska prijateljica dr. Giles, koja je tvrdnje proglasila “smiješnim teorijama zavjere”.

Nije spominjao svoje teorije policiji

Unatoč tome što je policiji prijavio navodne pokušaja atentata na sebe, profesor Wadhams kaže da nije spominjao svoju teoriju o tri smrti kako ga ne bi proglasili “luđakom”.

“Vrlo je čudna slučajnost da se tako nešto dogodi u tako kratkom periodu. Po svemu dosad smrti se smatraju nesrećama, ali to što su grupirane na taj način izgleda vrlo čudno”, rekao je Wadhams.

Poruka je jasna. Ne dirajte globalno zagrijavanje, jer bi mogli nastradati!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Nešto jako smrdi u vezi grčkog ministra financija Yanis Varoufakisa i cijele grčke krize, i nevoljno dolazim do zaključka da je Varoufakis dio mnogo veće i vrlo prljave igre, koju bi sjajni psiholog Erick Bern opisao kao silovanje grčkog naroda i, na kraju cijele EU, uključujući Njemačku, piše poznati američki publicist William Engdahl u članku za portal New Eastern Outlook

Kako sam došao do ovog iznenađujućeg zaključka, pita se Engdahl, i nastavlja:

Kada je očajno grčko stanovništvo izabralo lijevo-desnu koaliciju, bio sam među mnogima koji su se nadali da je u Ateni na vlasti konačno vlada koja stoji iza interesa svoga naroda.

Ali, svjedoci smo onoga što se može nazvati “show jednog klauna”, koji se smije cijelom grčkom narodu i cijeloj EU. Oni koji se također smiju, jer često je tako, su mega banke i Trojka: ECB, MMF i EU.

Iza trojke, skoro nevidljivo, stoje grčki oligarsi koji su tijekom godina opljačkali državnu kasu za stotine milijardi, krijući ih daleko u švicarskim i lihtenštajnskim tajnim bankovnim računima, izbjegavajući plaćanje ijednog penija poreza kojim bi podržali svoju naciju.

I iako izgleda kao čvrsti ljevičarski ekonomist, Varoufakis je u stvari trojanski konj za uništenje cijele eurozone od strane bankara i grčkih oligarha. Izgleda da je Italija sljedeća koja je poslije Grčke spremna postati žrtva koja će cijelu eurozonu dovesti do krize koja je danas nezamisliva.

S kim si takav si, kaže poslovica. Prema njoj, Varoufakis je vrlo loše izbor za ministra financija, koji tvrdi da brani životni standard svojih građana. Prije nego što je postao grčki ministar financija, Varoufakis je živio u SAD i radio za Bellevue Washington, softversku tvrtku, kao i za korporaciju Valve, čiji su osnivači došli iz Microsofta Bill Gatesa.

U kasnim 1980-tim je studirao ekonomiju i teoriju igara u Velikoj Britaniji na sveučilištima Essex i East Anglia, i predavao na Cambridgeu. Onda je narednih jedanaest godina proveo u Australiji, pa čak i uzeo australsko državljanstvo.

Kao australski državljanin Varoufakis se vratio 2000. godine da predaje na Sveučilištu u Ateni. Od siječnja 2013. godine do imenovanja za ministra financija Grčke, Varuufakis je predavao na Sveučilištu u Teksasu, gdje je postao blizak s James K. Galbraith, sinom pokojnog ekonomiste sa Harvarda, Johna Kennetha Galbraitha, kao i sa Washingtonskim savjetodavnima “think tankom” Institut Brookings. Ukratko, Varoufakis je australski državljanin koji je proveo većinu od protekla tri desetljeća u Velikoj Britaniji, SAD i Australiji a malo u svojoj rodnoj Grčkoj.

To, ga naravno, samo po sebi ne diskvalificira, ali do sada je u šest kratkih mjeseci napravio više da se poveća jad grčkog naroda, od skoro bilo koga drugog, pa čak i od Wolfgang Schäublea ili Christine Lagarde iz MMF-a.

On se pretvara da je protiv štednje, ali podaci pokazuju suprotno. Varoufakis je bio savjetnik premijera Georgea Papandreoua i PASOK-a, kada je postignut katastrofalno drakonski dogovor o štednji s EU u ime Grčke, i dobio pohvale Maria Draghia i ECB. U više navrata je tvrdio da Grčka kao članica eurozone mora prihvatiti mjere štednje i da ne smije izaći iz eurozone.

Da je Varoufakis zaista čovjek koji zastupa svoje zemljake, Grčka bi preuzela strategiju Islanda, proglasila moratorij na dug i zamrznula sve otplate duga prema MMF-trojki, ECB i EU. Onda bi uveo nacionalnu valutu, nametno kontrolu kapitala i tražio jake ekonomske veze s Rusijom, Kinom i zemljama BRIKS.

Zaista, kada je grčki premijer Tsipras boravio u Sankt Peterburgu sredinom lipnja i sastao se s ruskim predsjednikom Putinom, Putin je dao vrlo velikodušnu ponudu za prijevremenu otplatu 5 milijardi dolara u zamjenu za grčko sudjelovanje u plinovodu Turski tok.

To bi Grčkoj dalo prostor za disanje. Bruxelles i Washington, naravno, nisu bili nimalo zadovoljni time. Putin je tada ponudio Grčkoj i članstvo novoj razvojnoj banci BRIKS-a koja bi omogućila pozajmice kojima bi Grčka izašla iz najgore krize bez jačanja divljačke štednje. To bi naravno, približilo Grčku Rusiji i Kini, čemu se Washington i Bruxelles protive svom snagom. Ali Grčka i Varoufakis nisu to prihvatili.

U ovom trenutku zaista izgleda kao da je uloga Varufakisa da djeluje kao Trojanski koj zapadnih bankara unutar grčke vlade, čiji je cilj pripremiti Grčku i grčki narod za klanje, dok sve vrijeme pozira kao borac za grčki interes.

Kao bivši pomoćnik američkog trezora i kritičar loših ekonomskih politika SAD u posljednjih nekoliko godina, analitičar Paul Craig Roberts je nedavno napisao da se grčka “suverena dužnička kriza” koristi stvoriti presedan koji će se primjenjivati ​​kod svake vlade članice EU. Države članice će prestati postojati kao suverene države, a suverenitet će počivati ​​u EU. Mjere koje podržavajiu i Njemačka i Francuska će na kraju podriti i njihov suverenitet.

Kako je eurozona upala u takvu krizu? Energija koja vibrira kroz cijelu Europu sada nije ljubav već mržnja. Postoji mržnja kod Nijemaca prema onome što su uvjereni da su porezne prijevare običnih Grka. Tu sliku su stvorili mediji pod kontrolom američkih oligarha i njihovih savjetodavnih “mudraca”. Postoji mržnja kod Europske komisije i rukovodstva EU prema Grčkoj zbog stvaranja onoga što oni vide kao egzistencijalnu krizu u EU. Postoji možda mržnja i kod njemačke kancelarke Merkel zbog uništavanja njenog nasljeđa.

Iznad svega, tu je mržnja grčkih oligarha prema grčkom narodu. Grčka oligarhija – brodovlasnici, vlasnici rafinerija nafte, telekomunikacija, medijski magnati, su mnogo puta od ranih 1990-ih, dominirali u grčkoj politici. Grci ih zovu “diaplekomenoi” – povezani. Ova elita je sačuvala svoje položaj kroz kontrolu medija i kroz kupnje političara kao Yanis Varoufakisa.

Grčki oligarsi su, sa svojim skrivenim neoporezovanim milijardama spremni vidjeti svoju naciju uništenu samo da bi zadržali svoj novac.
 
 
(journal-neo.org/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22018"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zadnja stvar koju diktatorat u najavi želi je da ima potpuno informirano i svjesno stanovništvo. Što manje ljudi znaju, manju će im muku kasnije predstavljati

U tih nekoliko riječi imate razlog (A) zbog koga je “obrazovni” sustav napravljen u svom sadašnjem obliku, i (B) zbog čega on stvarno uništava znanje ili ga barem sputava.

Znanje se ne može uništiti, ali se može držati podalje od ljudske svijesti. Sustav “obrazovanja” i zakoni koji se na njega odnose su odlični instrumenti indoktrinacije djece i omladine od najranijeg djetinjstva kako bi oni vidjeli svijet u skladu sa reptilskim zlokobnim planom.

Nastavnici su poput doktora i odvjetnika, jer odlaze u centre za obuku nastavnika gdje ih indoktriniraju nakon godina i godina indoktrinacije tijekom školovanja u školama, fakultetima i sveučilištima. Ukoliko se nastavnici potčine zahtjevima sustava u pogledu onoga kako i što treba naučiti đake, bivaju nagrađeni radnim mjestom, obično doživotnim i mogu čak postati i ravnatelji ili sveučilišni profesori.

“Obrazovanje” vam daje sistemsku verziju stvarnosti – financije, politiku, povijest, medicinu, mogućnosti i sve to zajedno.

Ako li samo zaljuljaju čamac neovisnom mišlju i ohrabre đake da sve dovode u pitanje, o Bože, to će biti loš potez u njihovoj karijeri. Isto vrijedi i za učenike i studente koji ubrzo naučiti ukoliko daš sustavu ono što želi čuti, dobivaš dobre ocjene, a ukoliko ne, pa, nećeš ih imati. Ispiti nisu test inteligencije, već poslušnost statusu quo. Mom sinu, Jamieu, rečeno je da će, ukoliko dovede u pitanje službenu verziju o “globalnom zagrijavanju” pasti na ispitu. Pokori se … znaš da je to najpametnije.

Zatvorenici lijeve hemisfere

Jedan od glavnih ciljeva sustava “obrazovanja” je da zarobe ljude u kraljevstvo njihove lijeve hemisfere mozga, “serijski procesor” koji konstruira stvarnost u nešto što porazuma postojanje “vremena”, strukture i komunikacije putem jezika, kao što sam već spominjao. Lijeva polutka je više od bilo čega drugog odgovorna za konstruiranje verzije stvarnosti koju danas doživljavamo kao “ljudski život”.

Mnogo puta sam govorio na Sveučilištu u Oxfordu, da budem precizniji na Oksfordskoj uniji, debatnom društvu osnovanom 1823. godine i rasadniku mnogih vodećih političara tijekom posljednjih 185 godina. Pet britanskih premijera potječu s Uniona – William Gledstoun, Lord Selisberi, Herbert Askvit, Harold McMillan i sotonitički ubojica djece Edward Hit – kao i dug popis vladinih ministara i ostalih političara, uključujući Benazir Buto, bivšu premijerku Pakistana na koju je izvršen atentat.

Ona je bila predsjednik Unije 1977. godine. Unija je privlačila vodeće britanske političare svog vremena da sudjeluju na njezinim debatama, a također i visoke dužnosnike i moćnike iz drugih zemalja, uključujući: američke predsjednike Reagana, Nixona i Cartera; bivšeg državnog tajnika i frontmena Iluminata Henryja Kissingera, kao i Roberta Kennedyja, ubijenog brata JFK-a. Južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, Majka Tereza, Dalaj Lama, Michael Jackson, pa čak i žabac Kermit pojavili su se u tim debatama.

Posljednji put kada sam tamo govorio 2008. godine, od mene su tražili da prezentujem informaciju o tome kako nekolicina njih kontrolira toliko nas težeći ka globalnom fašističkom diktatoratu. Bilo je tamo nekih otvorenih ljudi koji su se pojavili na raspravi, ali, ponovo sam shvatio, kao što je to bilo i svaki drugi put na Oxfordu ili Cambridgeu, da je intelekt, sam po sebi, zatvor za Um.

“Obrazovni” sustav je ustremljen na intelekt i samo na njega.

Društvo je strukturirano tako da zarobi svijest – fokus, pozornost – u isfabricirani “vašar” pogrešnih stvarnosti koje funkcioniraju kao scenski hipnotizer za pet osjetila i intelekt. Kada sam razmišljao o tome kako je najbolje da prezentiram informaciju na najprestižnijem sveučilištu na svijetu, našao sam se u očito bizarnom procesu izostavljanja određenih područja i koncepata, jer sam znao da će to biti previše da bi intelekt mogao progutati.

Umjesto toga, odlučio sam ići korak po korak u kući intelektualne “elite”, iako na mojim uobičajnim javnim nastupima govorim sve zajedno u paketu publici koja se sastoji od svih godišta, rasa i podrijetla, od kojih većina nikada nije ni ušla na sveučilište, posebice ne na Oxford. Kako je to moguće? Zbog intelekta, naravno. Ukoliko pogledate ono što nazivamo “društvom”, ono je napravljeno od strane intelekta. Ne srca, ne Svesti, nego – intelekta.

Ne znaju što čine

Obrazovni sustav uzgaja kult intelekta i putem ispita određuje one s najboljim intelektom da vode vladine institucije, financijske, poslovne, znanstvene, obrazovne, medijske i vojne u narednim generacijama. Tu na scenu ulazi Sveučilište u Oxfordu. Oxford i Cambridge (kao njegov vjeran pratitelj) su stara sveučilišta u koje se šalju oni s najboljim prolaskom na testovima uglavnom iz “najboljih” škola da bi bili indoktrinirani i vidjeli svijet onako kako obitelji Ilminata odrede za svoje buduće sluge sustava.

Na ovim “prestižnim” sveučilištima oni se miješaju s ostalim studentima koji su na Oxford i Cambridge stigli zahvaljujući utjecaju njihovih elitnih obitelji i mreži privatnih škola u koje se ulazi zahvaljujući novcu. Slično je i u Sjedinjenim Državama sa sveučilištima koji imaju dugu tradiciju, kao što su Harvard i Yale, gdje je upis praktički zagarantiran studentima koji dolaze iz “pravih” obitelji.

U tim “centrima učenja”, poput Yalea, Oxforda i Cambridgea, dolazi do spajanja onih za koje se, na temelju prolaska na testovima, smatra da su intelektualno najsposobniji i onih koji su tamo zbog toga što su im otac, majka, baka i djed to što jesu. Boy George Bush je klasičan primjer nekog takvog na Yaleu. Imamo djecu iz obitelji koje kontroliraju sustav dijeleći isto “obrazovno” i perceptualni programiranje, kao one koji će voditi sustav u njihovo ime u budućim generacijama. Isto se događa već stoljećima.

Oxfordsko sveučilište je stjecište elite među elitom i jedan je od primarnih, globalnih lokacija u kojoj Iluminati razvijaju programirani intelekt kako bi služili njihovom cilju, a to je globalna kontrola. Zbog toga je ozloglašeni agent Rothschildovih, Cecil Rhodes, ostavio 1902. godine svojim testamentom novac u obliku fonda tzv. Roudsovih stipendija namijenjenih dovođenju dobro probranih učenika iz inozemstva kako bi studirali na Oksfordovoj indoktrinacijskoj mašineriji pod njegovim motom “Dominus Illuminato Mea” ili “Gospodin je moja svjetlost”.

O kom li se “Gospodinu” radi? Bill Clinton je bio nositelj Rouds stipendije na Oxfordu, pa čak i izvan Roudsovog sustava elitne obitelji diljem svijeta šalju svoju djecu tamo da budu “zapadizirana” – Iluminizirana – da bi se vratili i promijenili vlastito društvo u skladu sa oksfordskim planom. To je bilo jedno od najučinkovitijih instrumenata “zapadizacije” svijeta. Oxford je iznjedrio 25 britanskih premijera i mnogo drugih stranih lidera, 20 nadbiskupa Kenterberija i glavne manipulatore i one koje služe sustavu poput medijskog tajkuna Rupert Murdoch-a.

Njegova i ostale medijske kuće su pune diplomaca Oxforda i Cambridge-a (“Oksbridža”), baš kao i političke partije i kontrolni slojevi vladine administracije, medicine, službene znanosti i vojske. Oxbridge (“Oksbridž”) je, također, glavni regrutni centar operativaca britanske tajne službe koja nastavlja igrati svoje “intelektualne” dječje igre sa životima ostalih.

Što svi oni, ili barem velika većina njih, imaju zajedničko? Oni su zatvorenici intelekta, kao što su i elitne obitelji Iluminata, i tako imamo društvo koje je zasnovano ili stvoreno pomoću intelekta – jednog od najnižih izraza svijesti.

Oni koji diktiraju percepcije društva, poput znanstvenika, doktora, nastavnika, odvjetnika, političara, novinara, bankara, poslovnih lidera i ostalih su uvijek zatvorenici intelekta. “Obrazovni” sustav je posebno osmišljen da pravi takve ljude da bi vodili sustav u ime pripadnika loza, iako većina njih nema pojma da upravo to rade. Intelekt se manifestira kroz lijevu hemisferu mozga, dio koji filtrira stvarnost u smislu pitanja da li mogu to vidim, dodirnem, okusim, čujem ili omirišem? OK, onda znači da postoji.

Lijeva polutka vidi stvarnost kroz pet osjetila i vidi svijet u dijelovima, a ne kao jedinstvo. Sustav je strukturiran tako da nas zatvori u lijevu hemisferu mozga od momenta kada po prvi put sjesti u svoju učionicu, do trenutka kada napustimo koledž ili sveučilište. Napredujete kroz “obrazovni” sustav tako što polažete ispite, a što ste uspješniji po pitanju informacija iz lijeve polutke mozga, brže i više napredujete.

Ljudi s cijelim mozgom

Ukoliko ste brilijantni, završit ćete na Oxfordu ili Cambridgeu, Harvardu ili Yaleu. A što vam, zapravo, treba da biste bili liječnik, znanstvenik, vrhunski političar, predsjednik vlade, vojni lider, itd? Položeni ispiti i “dobro obrazovanje” (dobra indoktrinacija), a institucije koje vode sustav generacijama su pod kontrolom ljudi zarobljenih u lijevoj hemisferi mozga ili intelektu i vide sve kao djelić, a ne kao jedinstvo.

To objašnjava toliko toga. Razgovarao sam s nekoliko mladih učenika prije moje posljednje prezentacije u Oksfordskoj uniji i to je izgledalo kao da razgovaram sa zidom. Nijedan nije želio čak ni razmotriti mogućnost da postoji društvo koje nije pod kontrolom “jake”, hijerarhijske vlade. To jednostavno ne mogu razumjeti i bilo koja alternativa im suludo zvuči.

Kao što je Einstein rekao: “Zdrav razum je zbroj predrasuda koje ste usvojili do osamnaeste godine.” Jedan drugi student Oxforda je izjavio da je mogao me pratiti kada sam objašnjavao strukturu vlasti u kojoj nekolicina kontrolira sve ostale (lijeva polutka), ali nije mogao razumjeti ono što sam kasnije govorio o iluzornoj prirodi stvarnosti (desna polutka). Klasika.

Desna hemisfera mozga – gdje je intelekt uravnotežen – bavi se slučajnim, intuitivnim, holističkim i subjektivnim. Njezina perspektiva je jedinstvo, kreativnost koja slobodno teče, kao i neograničenost, a ne limitiranost. Ona se izražava na mnogo očigledniji način, kroz umjetničko i disidentno.

Cilj strojevi Iluminata “za pravljenje kobasica” pod nazivom “obrazovanje” je da aktivira, stimulira i nagradi lijevu hemisferu mozga ujedno potiskujući desnu. Moguće je imati napredan intelekt, a ne biti subjekt njegovih ograničenja ukoliko ujedno i otvoriti um za Svijest. To su ljudi “sa cijelim mozgom” koji balansiraju i spajaju svoju svijest putem obje hemisfere mozga.

Takvi ljudi su “negdje tamo” i “ovdje dolje” i mogu gledati iz više perspektive dok su ujedno sposobni funkcionirati unutar petočulne stvarnosti i objašnjavaju svoje razumijevanje “onog negdje tamo” putem intelekta riječima koje većina ljudi može shvatiti. Ja nemam ništa protiv intelekta lijeve hemisfere mozga, jer bez nje ne bismo mogli učinkovito izrazimo kroz tijelo-računalo.

Koliko onih sa razvijenom desnom hemisferom znati koji su “negdje tamo” u eteru, ali su se mukom izborili za funkcioniranje u petočulnoj stvarnosti ili nisu mogli se izraziti na način koji većina ljudi može razumjeti?

Ja sam imao prilike upoznati mnoge tijekom svih ovih godina. Nama je intelekt potreban da bi učinkovito funkcionirali pomoću pet osjetila, ali on mora biti na svom mjestu, a ne da vodi našu percepciju. Kada on dominira osjećajem za stvarnost, može biti pravo čudovište, kao i predmet najšokantnijih razina neznanja. Publika s dominantnom lijevom polutkom predstavlja iz tog razloga najzahtjevniju i nikada nisam bio na nekom sveučilištu gdje to nije opći slučaj – iako to sigurno ne vrijedi baš za svakog pojedinca. Na sveučilištima ima i onih koji koriste obje hemisfere.

Pamet lišena mudrosti

Jednom kada počnete razumijete kako funkcionira mozak i kako je sustav, posebno obrazovni, napravljen da bi programirao njegovu percepciju, postaje mnogo jasniji način na koji funkcionira naše društvo. Ne postoji nikakva misterija u tome zašto mogu razgovarati s “neobrazovanom” publikom a da ona sve “shvati”, dok ljudi iz tzv. krema intelektualnog društva (odrasli, kao i “elitni” studenti) gledaju u mene s nevjericom.

To je jednostavno razlika između otvorenog uma koji funkcionira i skenira mnoge razine svijesti i zatvorenog uma intelekta koji je zarobljen petočulnom percepcijom. Prirodno, društvo koje je stvoreno intelektom mjeri inteligenciju intelektualnom sposobnošću, ali termini “intelekt” i “inteligencija” nisu ista stvar, ili barem nisu ukoliko intelekt funkcionira sam.

Prolazak na ispitima nije ništa više mjera inteligencije

Prolazak na ispitima nije ništa više mjera inteligencije, nego što je pamet mjera mudrosti. Kao što sam ranije rekao, može biti pametno napraviti atomsku bombu, ali je mudro ne napraviti je. Na isti način, potreban je intelekt da se orkestrira ratom, ali Svijest da se to ne uradi. Potreban je intelekt da se objasni očigledna kompleksnost ovog iluzornog svijeta podijeljenosti i razdvojenosti, ali Svijest zna da smo svi Jedno. “Fizička” stvarnost u kojoj živimo je stvorila / dekodidrala intelekt i promijenit ga može samo srce ili Svijest. Sustav sveučilišta, elitni ili bilo koji drugi, je nikad irelevantniji, nikad dalji od najnovijih dostignuća.

Događa se revolucija percepcje, a izolirani intelekt jednostavno to ne može vidjeti, niti može vidjeti koliko je religija intelektualizma zapravo daleko od znanja. Kako će zvanična nauka ikada razumjeti stvarnost kada je puna “znanstvenika” koji sve filtriraju lijevom hemisferom mozga koja samo može uočiti sekvence, vrijeme i podvojenost? Ona nikada nije, niti je ikada trebalo da biti.

Ideja je da se ljudi zadrže što dalje od istine o stvarnosti i stanja u kojem su ljudi tako što se to znanje drži podalje od znanosti. Znanstvenici koji idu glavom / srcem su na branicima znanosti, a ne obična hrpa njih, utjelovljena u ljudima poput profesora Richarda Dawkinsa. On je “grupi” Darvinizma na Sveučilištu u Oxfordu koji gura nos svuda i ismijava sve druge koji imaju drugačiji pogled na stvarnost izvan granica njegove poštanske marke. On osuđuje religiju, a ipak je visoki svećenik svoje religije – Sciencentizma, vjerovanja da samo službena znanost ima pravo, a sve ostalo je bogohuljenje.

Glupost Darvinizma

Jednom davno sam se s njim pojavio na Oksfordskoj uniji. Bilo je kao da raspravljaju s betonom na nogama. Nisam mu se svidio, a mogu i misliti zbog čega. Čitava darvinistički glupost, koja kreatora vadi iz kreacije, bila je pažljivo proračunata da bi se indoktrinirala masovna percepcija života bez svrhe, ona po kojoj smo mi samo pukim slučajem “evolucije” došli na svijet, po kom je život kučka, a onda na kraju umremo. To još uvijek dominira kolektivnim umom koji sebe hrabro naziva “znanošću”.

Kao i u slučaju medicine, prava i obrazovanja, tako je i zatvoreni svijet službene znanosti strukturiran tako da suzbija sve one koji prijete da će srušiti branu koja vodi do njegove percepcije.

Jedna od metoda je napasti alternativne pristupe iscjeljenju i osuditi ih kao “luđake” ili “opasne”, ali što može biti luđe i opasnije po ljudsko zdravlje od kemoterapije? Znanstveni establišment vrši sve veću presiju da se donesu novi zakoni kako bi se ljudi “zaštitili” od alternative dok istovremeno izmišljaju politike i tehnologije koje su potencijalno smrtonosne i za ljude i za planet.

Znanstvenici koji se protive establišmentu i traže znanje putem otvorenog uma bivaju lišeni svojih fondova i poslovnih prilika. Za početak, pokušajte pričati s nekim od onih znanstvenika koji su probali dovesti u pitanje ortodoksni stav po pitanju globalnog zagrijavanja. To je opet situacija sa štapom i mrkvom i koristi se u čitavom sustavu da bi disidente držao pod kontrolom, a istinu i dalje zaključanu u ormaru.

Vlade uništavaju slobodu

Prva stvar koju treba znati o vladama je da one ne postoje da bi služile interesima ljudi. One su stvorene s jednom stvari na umu – da kontroliraju ljude. Jednom kada to shvatite, sve ostalo dolazi u fokus, kao što je na primjer zbog čega vlade konstantno rade u korist interesa Velikog Bankarstva, Velikog Biznisa, Velike Farme, Velike Biotehnologije i sličnih organizacija i personala, a suprotno interesima stanovništva. Kako i da bude drugačije kada ista ona mreža koja drži “Velike” drži i sve vlade i sve političke stranke koje imaju ikakve šanse da formiraju vlade? Život je daleko manje kompliciran kada vidite što se događa.

Došlo je u jednom trenutku vrijeme kada su se ljudi pobunili protiv vladavine kraljevskog diktatorata i zatražili da im se kaže tko vodi njihovu zemlju. Zato su loze počele proces zamjene otvorenih kraljevskih diktatorata onim koji su imale izgled slobode, dok je sve bilo kao i obično. Tiranija koja je bila vidljiva mijenja se mnogo učinkovitijom tiranijom koja se ne može vidjeti, ili je barem većina ljudi ne vidi. Najgora noćna mora Iluminata je da se ljudi biraju u vladu koja je istinski nezavisna u suštini se vodi najboljim interesima stanovništva.

Njihovo rješenje je bilo uvođenje koncepta političkih partija i stvorili su strukturu koja, putem financiranja i organizacije, one koji se ne priklone nekoj od tih partija ostavlja praktično bez nade da će biti izabrani u vladu s drugim, istinski neovisnim ljudima. Želiš ući ući u politiku? U redu, izaberi stranku. Možda ste primijetili da se stalno pojavljuje riječ “struktura”.

Struktura je od vitalnog značaja za kontrolu koju nad većinom ima nekolicina. Stvaranje političkih partija dovelo je do strukture putem koje članovi parlamenta i oni na ostalim razinama vlasti – lokalnim i državnim – mogu biti kontrolirani. Umjesto da nametnu svoju volju nad stotinama pojedinaca, sve što trebaju uraditi je nametnuti onima koji kontroliraju partije, a oni će je, zauzvrat, nametnuti svojim članovima. Prilično jednostavno, ukoliko želite napredovati u politici prvo treba da se učlanite u neku partiju, a zatim učiniti vladajuću elitu iste što sretnijom time što ćete raditi i što ćete govoriti.

Evo nas opet. Kao što je slučaj s liječnicima, odvjetnicima, znanstvenicima i nastavnicima, spuštate glavu, ne ljuljate brod i naravno ne protivite se ničemu značajnom osobnom sviješću koja je usmjerena protiv želja establišmenta vaše partije. “Pravi” napredak u bilo kojoj od tih profesija zahtjeva zatvoriti um i prodati dušu. Po mogućnosti oba.
 
(treceoko/uredio:nsp)

Zadnja stvar koju ministarstvo obrazovanja želi jeste da ima potpuno informirano i svjesno stanovništvo. Što manje ljudi znaju, manju će im muku kasnije predstavljati.

U tih nekoliko riječi imate razlog (a) zbog koga je “obrazovni” sustav napravljen u svom sadašnjem obliku, i (b) zbog čega on stvarno uništava znanje ili ga barem sputava.

Znanje se ne može uništiti, ali se može držati podalje od ljudske svijesti. Sustav “obrazovanja” i zakoni koji se na njega odnose su odlični instrumenti indoktrinacije djece i omladine od najranijeg djetinjstva kako bi oni vidjeli svijet u skladu sa reptilskim zlokobnim planom.

“Obrazovanje” vam daje sistemsku verziju stvarnosti – financije, politiku, povijest, medicinu, mogućnosti i sve to zajedno.

Nastavnici su poput doktora i odvjetnika, jer odlaze u centre za obuku nastavnika gdje ih indoktriniraju nakon godina i godina indoktrinacije tijekom školovanja u školama, fakultetima i sveučilištima. Ukoliko se nastavnici potčine zahtjevima sustava u pogledu onoga kako i što treba naučiti đake, bivaju nagrađeni radnim mjestom, obično doživotnim i mogu čak postati i direktori ili sveučilišni profesori.

Ako li samo zaljuljaju čamac nezavisnom mišlju i ohrabre đake da sve dovode u pitanje, o Bože, to će biti loš potez u njihovoj karijeri. Isto vrijedi i za učenike i studente koji ubrzo naučiti ukoliko daš sustavu ono što želi čuti, dobivaš dobre ocjene, a ukoliko ne, pa, nećeš ih imati. Ispiti nisu test inteligencije, već poslušnost statusu quo. Mom sinu, Jamieu, rečeno je da će, ukoliko dovede u pitanje službenu verziju o “globalnom zagrijavanju” pasti na ispitu. Pokori se … znaš da je to najpametnije.

Zatvorenici lijeve hemisfere

Jedan od glavnih ciljeva sustava “obrazovanja” je da zarobe ljude u kraljevstvo njihove lijeve hemisfere mozga, “serijski procesor” koji konstruira stvarnost u nešto što porazuma postojanje “vremena”, strukture i komunikacije putem jezika, kao što sam već spominjao. Lijeva polutka je više od bilo čega drugog odgovorna za konstruiranje verzije stvarnosti koju danas doživljavamo kao “ljudski život”.

Mnogo puta sam govorio na Sveučilištu u Oxfordu, da budem precizniji na Oksfordskoj uniji, debatnom društvu osnovanom 1823. godine i rasadniku mnogih vodećih političara tijekom posljednjih 185 godina. Pet britanskih premijera potječu s Uniona – William Gledstone, Lord Selisberi, Herbert Askvit, Harold McMillan i satanitički ubojica djece Edward Hitt – kao i dug popis vladinih ministara i ostalih političara, uključujući Benazir Buto, bivšu premijerku Pakistana na koju je izvršen atentat.

Ona je bila predsjednik Unije 1977. godine. Unija je privlačila vodeće britanske političare svog vremena da sudjeluju na njenim debatama, a također i visoke dužnosnike i moćnike iz drugih zemalja, uključujući: američke predsjednike Reagana, Nixona i Cartera; bivšeg državnog tajnika i frontmena Iluminata Henryja Kissingera, kao i Roberta Kennedyja, ubijenog brata JFK-ja. Južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, Majka Tereza, Dalaj Lama, Michael Jackson, pa čak i žabac Kermit pojavili su se u tim debatama.

Posljednji put kada sam tamo govorio 2008. godine, od mene su tražili da prezentiram informaciju o tome kako nekolicina njih kontrolira toliko nas težeći ka globalnom fašističkom diktatoratu. Bilo je tamo nekih otvorenih ljudi koji su se pojavili na raspravi, ali, ponovo sam shvatio, kao što je to bilo i svaki drugi put na Oxfordu ili Cambridgeu, da je intelekt, sam po sebi, zatvor za Um.

“Obrazovni” sustav je ustremljen na intelektu i samo na njemu. Društvo je strukturirano tako da zarobi svijest – fokus, pozornost – u proizvedeni “vašar” pogrešnih stvarnosti koje funkcioniraju kao scenski hipnotizer za pet osjetila i intelekt. Kada sam razmišljao o tome kako je najbolje da prezentiram informaciju na najprestižnijem sveučilištu na svijetu, našao sam se u očito bizarnom procesu izostavljanja određenih područja i koncepata, jer sam znao da će biti previše toga da bi intelkt mogao progutati.

Umjesto toga, odlučio sam ići korak po korak u kući intelektualne “elite”, iako na mojim uobičajnim javnim nastupima govorim sve zajedno u paketu publici koja se sastoji od svih godišta, rasa i porijekla, od kojih većina nikada nije ni ušla na sveučilište, posebno ne na Oxford. Kako je to moguće? Zbog intelekta, naravno. Ukoliko pogledate ono što nazivamo “društvom”, ono je napravljeno od strane intelekta. Ne srca, ne Svijesti – intelekta.

Ne znaju što čine

Obrazovni sustav gaji kult intelekta i putem ispita određuje one s najboljim intelektom da vode vladine institucije, financijske, poslovne, znanstvene, obrazovne, medijske i vojne u narednim generacijama. Tu na scenu ulazi Sveučilište u Oxfordu. Oxford i Cambridge (kao njegov vjeran pratitelj) su stari sveučilišta u koje se šalju oni s najboljim prolaskom na testovima uglavnom iz “najboljih” škola da bi bili indoktrinirani i vidjeli svijet onako kako obitelji Iluminata odrede za svoje buduće sluge sustava.

Na ovim “prestižnim” sveučilištima oni se miješaju sa ostalim studentima koji su na Oxford i Cambridge stigli zahvaljujući utjecaju njihovih elitnih obitelji i mreže privatnih škola u koje se ulazi zahvaljujući novcu. Slično je  i u Sjedinjenim Državama sa sveučilištima koji imaju dugu tradiciju, kao što su Harvard i Yale, gdje je upis praktično zagarantiran studentima koji dolaze iz “pravih” obitelji.

U tim “centrima učenja”, poput Yalea, Oxforda i Cambridgea, dolazi do spajanja onih za koje se, na temelju prolaska na testovima, smatra da su intelektualno najsposobniji i onih koji su tamo zbog toga što su im otac, majka, baka i djed to što jesu. Boj George Bush je klasičan primjer nekog takvog na Yaleu. Imamo djecu iz obitelji koje kontroliraju sustav dijeleći isto “obrazovno” i perceptualni programiranje, kao one koji će voditi sustav u njihovo ime u budućim generacijama. Isto se događa već stoljećima.

Oksfordski sveučilište je stjecište elite među elitom i jedan je od primarnih, globalnih lokacija u kojoj Iluminati razvijaju programirane intelekt kako bi služili njihovom cilju, a to je globalna kontrola. Zbog toga je ozloglašeni agent Rothschildovih, Cecil Rhodes, ostavio 1902. godine svojim testamentom novac u obliku fonda tzv. Roudsovih stipendija namijenjenih dovođenju dobro probranih učenika iz inozemstva kako bi studirali na Oksfordovoj indoktrinacijskoj mašineriji pod njegovim motom “Dominus Illuminato Mea” ili “Gospodin je moja svjetlost”.

O kom li se “Gospodinu” radi? Bill Clinton je bio nositelj Roudsa stipendije na Oxfordu, pa čak i izvan Roudsovog sustava elitne obitelji diljem svijeta šalju svoju djecu tamo da budu “zapadizirana” – Iluminizirana – da bi se vratili i promijenili vlastito društvo u skladu sa oksfordskim planom. To je bilo jedno od najučinkovitijih instrumenata “zapadizacije” svijeta. Oxford je iznjedrio 25 britanskih premijera i mnogo drugih stranih lidera 20 nadbiskupa Kenterberija i glavne manipulatore i one koje služe sustavu poput medijskog tajkuna Ruperta Murdocha.

Njegova i ostale medijske kuće su pune diplomaca Oxforda i Cambridgea (“Oxbridgea”), baš kao i političke partije i kontrolni slojevi vladine administracije, medicine, službene znanosti i vojske. Oxbridge je, također, glavni regrutni centar operativaca britanske tajne službe koja nastavlja igrati svoje “intelektualne” dječje igre sa životima ostalih.

Što svi oni, ili barem velika većina njih, imaju zajedničko? Oni su zatvorenici intelekta, kao što su i elitne obitelji Iluminata, i tako imamo društvo koje je zasnovano ili stvoreno pomoću intelekta – jednog od najnižih izraza svijesti.

Oni koji diktiraju percepcije društva, poput znanstvenika, doktora, nastavnika, odvjetnika, političara, novinara, bankara, poslovnih lidera i ostalih su uvijek zatvorenici intelekta. “Obrazovni” sustav je posebno osmišljen da pravi takve ljude da bi vodili sustav u ime pripadnika loza, iako većina njih nema pojma da upravo to rade. Intelekt se manifestira kroz lijevu hemisferu mozga, dio koji filtrira stvarnost u smislu pitanja da li mogu to vidim, dodirnem, okusim, čujem ili omirišem? OK, onda znači da postoji.

Lijeva hemisfera vidi stvarnost kroz pet osjetila i vidi svijet u dijelovima, a ne kao jedinstvo. Sustav je strukturiran tako da nas zatvori u lijevu hemisferu mozga od momenta kada po prvi put sjednemo u svoju učionicu, do trenutka kada napustimo koledž ili sveučilište. Napredujete kroz “obrazovni” sustav tako što polažete ispite, a što ste uspješniji po pitanju informacija iz lijeve polutke mozga, brže i više napredujete.

Ljudi sa “cijelim mozgom”

Ukoliko ste brilijantni, završit ćete na Oxfordu ili Cambridgeu, Harvardu ili Yaleu. A što vam, zapravo, treba da biste bili liječnik, znanstvenik, vrhunski političar, predsjednik vlade, vojni lider, itd.? Položeni ispiti i “dobro obrazovanje” (dobra indoktrinacija), a institucije koje vode sustav generacijama su pod kontrolom ljudi zarobljenih u lijevoj hemisferi mozga ili intelektu i vide sve kao djelić, a ne kao jedinstvo.

To objašnjava toliko toga. Razgovarao sam s nekoliko mladih učenika prije moje posljednje prezentacije u Oksfordskoj uniji i to je izgledalo kao da razgovaram sa zidom. Nijedan nije želio čak ni razmotriti mogućnost da postoji društvo koje nije pod kontrolom “jake”, hijerarhijske vlade. To jednostavno ne mogu razumjeti i bilo koja alternativa im suludo zvuči.

Kao što je Einstein rekao: “Zdrav razum je zbroj predrasuda koje ste usvojili do osamnaeste godine.” Jedan drugi student Oxforda je izjavio da je mogao da me prati kada sam objašnjavao strukturu vlasti u kojoj nekolicina kontrolira sve ostale (lijeva polutka), ali nije mogao razumjeti ono što sam kasnije govorio o iluzornoj prirodi stvarnosti (desna polutka). Klasika.

Desna hemisfera mozga – gdje je intelekt uravnotežen – bavi se slučajnim, intuitivnim, holističkim i subjektivnim. Njena perspektiva je jedinstvo, kreativnost koja slobodno teče, kao i neograničenost, a ne limitiranost. Ona se izražava na mnogo očigledniji način, kroz umjetničko i disidentno.

Cilj strojevi Iluminata “za pravljenje kobasica” pod nazivom “obrazovanje” je da aktivira, stimulira i nagradi lijevu hemisferu mozga ujedno potiskujući desnu. Moguće je imati napredan intelekt, a ne biti subjekt njegovih ograničenja ukoliko ujedno i otvoriti um za Svijest. To su ljudi “sa cijelim mozgom” koji balansiraju i spajaju svoju svijest putem obje hemisfere mozga.

Takvi ljudi su “negdje tamo” i “ovdje dolje” i mogu gledati iz više perspektive dok su ujedno sposobni funkcionirati unutar petočulne stvarnosti i objašnjavaju svoje razumijevanje “onog negdje tamo” putem intelekta riječima koje većina ljudi može shvatiti. Ja nemam ništa protiv intelekta lijeve hemisfere mozga, jer bez nje ne bismo mogli učinkovito izrazimo kroz tijelo-računalo.

Koliko onih sa razvijenom desnom hemisferom znati koji su “negdje tamo” u eteru, ali su se mukom izborili za funkcioniranje u petočulnoj stvarnosti ili nisu mogli da se izraze na način koji većina ljudi može razumjeti?

Ja sam imao prilike da upoznam mnoge tijekom svih ovih godina. Nama je intelekt potreban da bi učinkovito funkcionirali pomoću pet osjetila, ali on mora biti na svom mjestu, a ne da vodi našu percepciju. Kada on dominira osjećajem za stvarnost, može biti pravo čudovište, kao i predmet najšokantnijih razine neznanja. Publika s dominantnom lijevom hemisferom predstavlja iz tog razloga najzahtjevniju i nikada nisam bio na nekom sveučilištu gdje to nije opći slučaj – iako to sigurno ne vrijedi baš za svakog pojedinca. Na sveučilištima ima i onih koji koriste obje hemisfere.

Pamet lišena mudrosti

Jednom kada počnete razumijete kako funkcionira mozak i kako je sustav, posebno obrazovni, napravljen da bi programirao njegovu percepciju, postaje mnogo jasniji način na koji funkcionira naše društvo. Ne postoji nikakva misterija u tome zašto mogu razgovarati sa “neobrazovanom” publikom a da ona sve “shvati”, dok ljudi iz tzv. krema intelektualnog društva (odrasli, kao i “elitni” studenti) gledaju u mene s nevjericom.

To je jednostavno razlika između otvorenog uma koji funkcionira i skenira mnoge razine svijesti i zatvorenog uma intelekta koji je zarobljen petočulnom percepcijom. Prirodno, društvo koje je stvoreno intelektom mjeri inteligenciju intelektualnom sposobnošću, ali termini “intelekt” i “inteligencija” nisu ista stvar, ili barem nisu ukoliko intelekt funkcionira sam.

Prolazak na ispitima nije ništa više mjera inteligencije, nego što je pamet mjera mudrosti. Kao što sam ranije rekao, može biti pametno napraviti atomsku bombu, ali je mudro ne napraviti je. Na isti način, potreban je intelekt da se orkestrira ratom, ali Svijest da se to ne uradi. Potreban je intelekt da se objasni očigledna kompleksnost ovog iluzornog svijeta podijeljenosti i razdvojenosti, ali Svijest zna da smo svi Jedno. “Fizičku” stvarnost “u” kojoj živimo je stvorio / dekodidrao intelekt i promijenit ga samo srce ili Svijest. Sustav sveučilišta, elitni ili bilo koji drugi, je nikad irelevantniji, nikad dalji od najnovijih dostignuća.

Događa se revolucija percepcje, a izolirani intelekt jednostavno to ne može vidjeti, niti može vidjeti koliko je religija intelektualizma zapravo daleko od znanja. Kako će zvanična nauka ikada razumjeti stvarnost kada je puna “znanstvenika” koji sve filtriraju lijevom hemisferom mozga koja samo može uoči sekvence, vrijeme i podvojenost? Ona nikada nije, niti je ikada trebao biti.

Ideja je da se ljudi zadrže što dalje od istine o stvarnosti i stanja u kojem su ljudi tako što se to znanje drži podalje od znanosti. Znanstvenici koji idu glavom / srcem su na branicima znanosti, a ne obična hrpa njih, utjelovljena u ljudima poput profesora Richard Dawkinsa. On je “grupi” Darvinizma na Sveučilištu u Oxfordu koji gura nos svuda i ismijava sve druge koji imaju drugačiji pogled na stvarnost izvan granica njegove poštanske marke. On osuđuje religiju, a ipak je visoki svećenik svoje religije – “sciencetizma”, vjerovanja da samo službena znanost ima pravo, a sve ostalo je bogohuljenje.

Jednom davno sam se s njim pojavio na Oksfordskoj uniji. Bilo je kao da raspravljaju s betonom na nogama. Nisam mu se svidio, a mogu i misliti zbog čega. Čitava darvinistički glupost, koja kreatora vadi iz kreacije, bila je pažljivo proračunata da bi se indoktrinirala masovna percepcija života bez svrhe, ona po kojoj smo mi samo pukim slučajem “evolucije” došli na svijet, po kom je život kučka, a onda na kraju umremo. To još uvijek dominira kolektivnim umom koji sebe hrabro naziva “znanošću”.

Kao i u slučaju medicine, prava i obrazovanja, tako je i zatvoreni svijet službene znanosti strukturiran tako da suzbija sve one koji prijete da će srušiti branu koja vodi do njegove percepcije. Jedan od metoda je napasti alternativne pristupe iscjeljenju i osuditi ih kao “luđake” ili “opasne”, ali što može biti luđe i opasnije po ljudsko zdravlje od kemoterapije? Znanstveni establišment vrši sve veću presiju da se donesu novi zakoni kako bi se ljudi “zaštitili” od alternative dok istovremeno izmišljaju politike i tehnologije koje su potencijalno smrtonosne i za ljude i za planet.

Znanstvenici koji se protive establišmentu i traže znanje putem otvorenog uma bivaju lišeni svojih fondova i poslovnih prilika. Za početak, probajte pričate s nekim od onih znanstvenika koji su probali da dovedu u pitanje ortodoksni stav po pitanju globalnog zagrijavanja. To je opet situacija sa štapom i mrkvom i koristi se u čitavom sustavu da bi disidente držao pod kontrolom, a istinu i dalje zaključanu u ormaru.

Vlade uništavaju slobodu

Prva stvar koju treba znati o vladama je da one ne postoje da bi služile interesima ljudi. One su stvorene s jednom stvari na umu – da kontroliraju ljude. Jednom kada to shvatite, sve ostalo dolazi u fokus, kao što je na primjer zbog čega vlade konstantno rade u korist interesa Velikog Bankarstva, Velikog Biznisa, Velike Farme, Velike Biotehnologija i sličnih organizacija i personala, a suprotno interesima stanovništva. Kako i biti drugačije kada ista ona mreža koja drži “Velike” drži i sve vlade i sve političke partije koje imaju ikakve šanse da formiraju vlade? Život je daleko manje kompliciran kada vidite što se događa.

Došlo je u jednom trenutku vrijeme kada su se ljudi pobunili protiv vladavine kraljevskog diktatorata i zatražili da im se kaže tko vodi njihovu zemlju. Zato su loze počele proces zamjene otvorenih kraljevskih diktatorata onim koji su imale izgled slobode, dok je sve bilo kao i obično. Tiranija koja je bila vidljiva mijenja se mnogo učinkovitijom tiranijom koja se ne može vidjeti, ili je barem većina ljudi ne vidi. Najgora noćna mora Iluminata je da se ljudi biraju u vladu koja je istinski nezavisna u suštini se vodi najboljim interesima stanovništva.

Njihovo rješenje je bilo uvođenje koncepta političkih partija i stvorili su strukturu koja, putem financiranja i organizacije, one koji se ne priklone nekoj od tih partija ostavlja praktično bez nade da će biti izabrani u vladu s drugim, istinski neovisnim ljudima. Želiš da uđeš u politiku? U redu, izaberi partiju. Možda ste primijetili da se stalno pojavljuje riječ “struktura”.

Struktura je od vitalnog značaja za kontrolu koju nad većinom ima nekolicina. Stvaranje političkih partija dovelo je do strukture putem koje članovi parlamenta i oni na ostalim razinama vlasti – lokalnim i državnim – mogu biti kontrolirani. Umjesto da nametnu svoju volju nad stotinama pojedinaca, sve što treba da urade je da je nametnu onima koji kontroliraju partije a oni će je, zauzvrat, nametnuti svojim članovima. Prilično jednostavno, ukoliko želite napredovati u politici prvo treba da se učlanite u neku partiju, a zatim učiniti vladajuću elitu iste što sretnijom time što ćete raditi i što ćete govoriti.

Evo nas opet. Kao što je slučaj s liječnicima, odvjetnicima, znanstvenicima i nastavnicima, spuštate glavu, ne ljuljate brod i naravno ne protivite se ničemu značajnom osobnom sviješću koja je usmjerena protiv želja establišmenta vaše partije. “Pravi” napredak u bilo kojoj od tih profesija zahtjeva zatvoriti um i prodate dušu. Po mogućnosti oba.
 
 
(treceoko/uredio:nsp)

Razgovor sa povijesničarem Christopherom Clarkom i novinarem Adam Krzeminskim vodili Gunter Hofmann i Judith Scholter
******************************************

Gospodine Clark, izgleda da više nikoga ne zanima pitanje o krivnji u Prvom svjetskom ratu. Da li je završena ova staromodna debata?

Staromodna je pogrešna riječ. U svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu Sleepwalkers sam želio da se distanciram od priča zasnovanih na krivnji u kojima se optužuju odgovorni – najčešće Njemačka, a ponekad i Rusija – i prikupljaju dokazi protiv njih.

Želio sam da rekonstruiram dinamiku donošenja odluka u kojoj su se nalazili svi akteri. Prve knjige koje sam pročitao o Prvom svjetskom ratu govorile su o ljudima u uniformama i sa kacigama ukrašenim perjem, o neobičnostima jednog prošlog i vrlo, vrlo stranog svijeta. Ali to je samo privid.

Akteri se ni u kom slučaju nisu razlikovali od nas. Suočavali su se s istim problemima koji i danas postoje. Ljudi koji su se tada, manje ili više slučajno zadesili na vlasti, donijeli su odluke koje su mogle biti drugačije. Srpanjska kriza koja je dovela do izbijanja rata je po mom mišljenju najkompleksniji događaj moderne.

Prvo imamo atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu ženu krajem lipnja 1914. u Sarajevu, poslije kojeg Njemačka obećava potporu Austriji u njenoj namjeri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posjet Sankt Petersburg, 23. srpnja Beč postavlja ultimatum Srbiji, a pet dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji. Ubrzo se u čitavu priču uključuje i Rusija, a 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji.

Do ovog dramatičnog zaoštravanja događaja u ljeto 1914. moglo je doći samo zato što smo imali 5 velikih sila koje su djelovale neovisno jedna od druge. Njemačka, Austrougarska, Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako uračunamo i Italiju, onda ih je bilo šest. Tome treba pridodati i aktere drugog ranga kao što su Srbija i Osmansko carstvo. Krizu možemo shvatiti u potpunosti samo ako promatramo interakcije između ovih država.

Znači nema krivaca? Samo “interakcija”?

Hamburški povjesničar Fritz Fischer iznio je tijekom 60-ih tezu da su Nijemci glavni krivci. Prema njemu, oni su bili odgovorni jer su samo oni željeli rat. I danas britanski povjesničar John C. G. Röhl tvrdi da su Nijemci unaprijed odredili datum početka rata. Ako tako razmišljate, onda je sarajevski atentat potpuno nevažan za predpovijest ovog rata.

Ali ja na stvari gledam drugačije. Kada je riječ o srpanjskoj krizi, posebno je zanimljivo to da su se svi osjećali pozvanima da nekako reagiraju. Svi su mislili da djeluju pod vanjskim pritiskom i da ih oni drugi guraju u rat. Svi su donijeli odluke koje su doprinijele eskalaciji krize, tako da svi snose odgovornost, a ne samo Njemačka.

Gospodine Krzeminski, ako zaista nitko nije želio rat, kako je onda do njega došlo?

Za razliku od gospodina Clarka, ja sam uvjeren da rat ne bi spriječilo ni bolje upravljanje krizom. Svijet se naglavačke okrenuo još u 19. stoljeću sa svojim imperijalnim i nacionalnim proturječnostima i to ne samo u Africi i Aziji, već i ovdje u Europi. Bečki kongres je 1815. stvorio nesretnu Europu u kojoj se sva pitanja rješavaju ratom, od talijanskog, preko njemačkog i poljskog, pa do balkanskog.

Postrevolucionarni, postnapoleonovski poredak i restauracija bile su prave prakatastrofe, a ne Prvi svjetski rat. Ovaj rat je bio neizbježan i njime je uništeno nešto što je bilo pogrešno koncipirano: sustav Bečkog kongresa.

Bečka konstrukcija nije predvidjela alternative i mirnu reviziju. Zato smo imali Bismarckove ratove za ujedinjenje Njemačke, ratove za ujedinjenje Italije i ustanke u Poljskoj. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz, poslije propale revolucije 1848., priželjkuje “opći rat među narodima” .

Sedamdeset godina kasnije dolazi do tog zastrašujućeg rata, iz koga je Poljska izašla kao jedna od dobitnica. Tek je kroz ovaj rat Poljska iznova stvorena kao nacionalna država, pri čemu je ovo ponovno rođenje iz nasilja imalo i svoje negativne strane, baš kao i ono Grčke 1830 Srbije 1835, Italije 1861 Bugarske 1878 i Bismarckovog carstva 1871, i Hrvatska 1991 (kao usporedba). Takva ratna rođenja sa sobom iznjedri i nadmeni patriotizam koji misli da je otporan na metke.

Vi gospodine Clark imate potpuno drugačije mišljenje. Kako se ovaj rat ipak mogao izbjeći?

Krizu koja je dovela do rata pokrenuo je teroristički napad. Takvi pojedinačni, nepredvidivi akti mogu u velikoj mjeri odrediti tijek povijesti. Na to nas je podsjetio i napad 11. rujna 2001. U knjigama povijesti iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koje još uvijek oblikuju našu sliku o događajima iz 1914., njihovi autori se bave strukturama.

Međutim, bilo je i pojedinaca koji su djelovali, i to pogrešno. Ovdje moramo reći: mogli su regirati drugačije, mogli su to spriječiti. Ma kako da su nepovoljni rezultati Bečkog kongresa bili, 1914. ipak nije posljedica 1815.

U kojem trenutku se tijekom 1914. ukazala šansa za mir?

Uzmite, na primjer, ugovor između Velike Britanije i Rusije iz 1907. London se još u ljeto 1914. nosio mišlju da ga raskine. Razlog njegovog potpisivanja bilo je rješavanje kolonijalnih sporova. Rusi nisu prestajali, barem su to tako Britanci tumačili, s kršenjem ovog ugovora kada je riječ o Kini, Perziji i Tibetu. Ovim pokazujem da je predratni sustav, sustav dva ili tri bloka, s jedne strane Antante koju čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija i sa druge saveza Središnjih sila Njemačke, Austrougarske i Italije, bio vrlo krhak i nestalan. Blokovi su u svakom trenutku mogli raspasti .

Adam Krzeminski: Mogli su se raspasti.

Christopher Clark: Da , vjerojatno bi se i raspali. To je bio jedan od razloga zašto je francuski predsjednik Poincaré u ljeto 1914. pokušavao uvjeriti Ruse da se suprotstave Austrougarskoj. On je smatrao da za godinu ili godinu i po neće biti uvjeta za zajedničku akciju, a onda bi Francuska ponovo ostala sama, baš kao u vrijeme Bismarcka. Ili uzmimo na primjer Austriju. Ona je bila uvjerena da će je Njemačka ostaviti na cjedilu, jer je dobro zapamtila njemačku politiku tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. kada su Nijemci zajedno s Velikom Britanijom surađivali na rješenju tih sukoba.

Zbog toga su u Beču bili bijesni i pribojavali se da nemaju prave saveznike. Upravo zato što su sve sile bile blokovski povezane i istovremeno očekivale da će se ovi blokovi raspasti, zamisliv je svijet u kome nije došlo do atentata ili u kome jedan atentat nije gurnuo cijelu Europu u rat.

Onda govorimo o alternativnoj povijesti. Kakva bi bila sudbina manjih europskih nacija? Što bi bilo s Poljskom, koja je do Prvog svjetskog rata bila podijeljena između Rusije, Pruske i Habsburške monarhije? Da li bi nastala kao nacionalna država?

Adam Krzeminski: Naravno da možemo razmišljati na temu što bi bilo kad bi bilo: da nije bilo Prvog svjetskog rata, da su se velike sile razoružale i da su manjim državama priznale pravo na samoopredjeljenje ili suverenost. Međutim, ako pogledamo samo Njemačku, shvatit da je tako nešto bilo nezamislivo. Njemačko carstvo proizašlo je iz krvavog rata s Danskom, Austrijom i Francuskom, ali i iz unutarnjih sukoba kada su 1849. pruske trupe ugušile revoluciju u Njemačkoj.

Vojska i kult militarizma vodili su glavnu riječ, ne samo u Njemačkoj. Promjena paradigme u takvim uvjetima nije bila moguća. Možete li uopće zamisliti da će se u Bismarckovom ili Wilhelmovom carstvu, tom skorojeviću među svjetskim silama sa svojim nadobudnim patriotizmom i rasističkim prezirom prema Slavenima – pojaviti neki car ili kancelar koji će odigrati ulogu Gorbacheva i koji će dobrovoljno predati Alzas i Loren Francuzima i dopustiti da se poljski dijelovi Pruske ujedine s ruskim i austrijskim, kao što se Njemačka ujednili 1990? Ne, šanse za mirnu promjenu nisu postojale.

Christopher Clark: To mi zvuči fatalistički. Naravno da smo svjesni da ova europski svijet, ova Europa kakvu danas poznajemo, nastala samo zato što je doživjela dva svjetska rata. Ali da li je do njih moralo doći? Da li su nam potrebne takve katastrofe da bismo došli do mira, kompromisa i ravnoteže? Morate priznati da je to fatalistički argument.

Adam Krzeminski: Postoji jedan princip u povijesti prema kome svaka sila “često želi dobro, ali čini zlo”.

Christopher Clark: Ali i najbolja namjera može se izroditi u zlo. Sjetimo se samo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona i Versajskog ugovora. Naravno, ponovno rođenje Poljske bila je povijesna nužnost, mada i dalje smatram da ovaj rat ostaje prava katastrofa.

Adam Krzeminski: Ne mogu loše govoriti o “poljskoj babici”! O Versajskom ugovoru razgovarat ćemo vjerojatno za šest godina. Što se broja žrtava tiče, razaranja većeg dijela Europe i totalitarizama koji su uslijedili – ovaj rat je bio monstruozna katastrofa. Ali ne smijemo ostati zakovani za 1914., jer to stvara pogrešnu percepciju. Zapadnoevropljani su skloni da se na 19. stoljeće osvrću s nostalgijom i da žale što su zbog vlastite gluposti izgubili onu divnu Europu.

Ta Europa nije bila divna. Njom je vladalo pet velikih sila. Samoopredjeljenje naroda nije postojalo. Timothy Snyder griješi kada Habsburšku monarhiju opisuje kao preteču EU. Mnogi Mađari i danas ne razumiju da njihova Velika Mađarska nije bila samo Mađarska. Kada se kaže da su se 1914. pogasila svjetla u Europi, moramo shvatiti kako je i prije 1914. u mnogim dijelovima Europe bilo vrlo mračno .

Christopher Clark: Sa tim se slažem. Europa je u predvečerje rata bila opasno mjesto. Sve strane su vodile lakomislenu, riskantnu, izuzetno militarističku, vrlo agresivnu i brutalnu politiku sa poznatim rezultatima.

Gospodine Clark, da li vam je kao Australijancu lakše sudite o Europi nego jednom Poljaku, Nijemcu, Britancu ili Francuzu?

Christopher Clark: Vjerojatno. Prvi svjetski rat je i za Australiju bio “osnivački događaj”, jer je to bio prvi rat u koji je federalna australska država dobrovoljno stupila nakon svog osnutka 1901. Sjećanja na to su još uvijek živa. Ali isto tako smatram da se danas u Njemačkoj nepristranije gleda na početak rata, nego što je to bio slučaj neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Adam Krzeminski: Nisam želio čitati vašu knjigu.

Christopher Clark: Zašto?

Adam Krzeminski: Jer sam se pribojavao da biste se mogli nadovezati na Fischerovu tezu o njemačkoj “žudnji za svjetskom moći”. Srećom knjiga ne govori o tome, ukoliko sam vas ispravno razumio. Vi na izvjestan način proširujete Fischerov tezu: Njemačka nije jedini krivac za početak rata, ali žudnja za svjetskom moći je postojala, kao i u Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Zašto Rusiji?

Adam Krzeminski: Što je onda moj pradjed kao pukovnik ruske armije tražio u Mandžuriji 1905 kada su ga u Port Arthur-u ubili Japanci?

Gospodine Clark, vašu knjigu će sigurno relativizirati mnogi u Njemačkoj. I dalje će se govoriti da su “svi skliznuli u rat”.

Christopher Clark: Lloyd Georgova glupa rečenica o “skliznuća u rat”! Kakva budalaština. Njemačka nije slučajno ušla u ovaj rat. Njemačka je bila važan akter baš kao i druge velike sile i snosi svoj ​​dio krivnje. Ona je kao i druge sile doprinijela izbijanju rata.

Adam Krzeminski: Svjesno i širom otvorenih očiju .

Christopher Clark: Da. Samo je dosad izostavljana uloga drugih velikih sila, time što se pokazivalo da su i drugi bili loši, ali da su samo Nijemci željeli rat. To se lako može osporiti. U Sankt Petersburg-u je bilo važnih ljudi koji su također inzistirali na ratnoj opciji, poput ruskog ministra rata, generala Vladimir Suchomlinov-a. U novinama koje je izdavalo ovo ministarstvo pojavio se čuveni naslov “Mi smo spremni”. I Francuska se također pripremala za rat.

To je za vas važnije od sličnih izjava koje su stizale iz Njemačke?

Christopher Clark: Za mene je važno pitanje da li ova argument bio odlučujući za politiku. Koju se ulogu igrali argumenti preventivnog rata u razmišljanjima i potezima ministara? Njemački kancelar Bethmann Hollweg nije namjeravao započeti rat, ali nije ga htio izbjeći, ukoliko ga Rusi žele. On je prihvaćao rat, pod uvjetom da ga drugi pokrenu. Za Bethmann je tek na ovom drugom nivou argument o preventivnom ratu bio od presudnog značaja: “Ako Rusi žele rat, imaće ga, jer sada možemo pobijediti”.

Fischer je bio strog. Vi ste vrlo blagi prema Nijemcima. Zloglasnu Krüger depešu, kojom Wilhelm II čestita predsjedniku Burske republike pobjedu nad Britancima, smatrate “oprezno formuliranom”, iako je poslije nje klima između Britanije i Njemačke dodatno bila  zatrovana.

Christopher Clark: Ali zaista je bila oprezno formulirana! Kako biste to drugačije objasnili?

Što je bila njena namjena?

Christopher Clark: Vjerojatno je to bio nesmotren potez. Wilhelm i nije bio baš najpametniji. To nije bila tolika provokacija kakvom su je Englezi smatrali. Ali u pravu ste. Želim dovesti u pitanje popularnu tvrdnju. Još u školi sam naučio da su Nijemci krivi za rat, a i tada sam bio nepovjerljiv prema tome. Danas studenti, koji dolaze na Cambridge imaju jasnu sliku o tome tko je prouzrokovao Prvi svjetski rat – Nijemci. Zato moramo promijeniti ploču. Ne tako što ćemo reći da je sve što je do sada bilo bijelo, od sada crno, već tako što ćemo, kao što to ja radim, Krüger telegram usporediti s upozorenjem koje je Groover Cleveland 1895. uputio Britancima: “Ili ćete prestati sa širenjem po Venecueli ili će doći do rata”.

Nema šta, vrlo jasna poruka. Kada nju usporedimo sa Krüger depešom u kojoj stoji “čestitamo vam što ste se bez pomoći drugih odbranili od napada britanskih brodova”, onda vidimo da je ona oprezno formulirana. Pokušavam samo da pružim određene argumente protiv uvriježenog mišljenja.

Još jedan primjer iz predpovijesti ovog rata. Kada su Francuzi 1911. zauzeli Fes i Rabat u Maroku, njemački Rajh je poslao vojni brod Panter ka marokanskoj obali, kako bi njime demonstrirao svoje pretenzije na to područje. U vašoj knjizi naglašavate da je Panter bio brod spreman za staro željezo, kao da to pravi značajnu razliku.

Christopher Clark: Prvo, brod je zaista bio za staro željezo, i drugo, do marokanske krize nije došlo zbog toga što su Nijemci poslali svoj ​​brod, već zato što je jedna skupina političkih jastrebova, koja je u tom trenutku odnijela prevagu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, odlučila poduzeti takav korak kao da Njemačke nema. A kada počne priča o “panterovom skoku”, prešućuje se da je nešto ranije i Španjolska poslala svoje trupe u zapadni Maroko. E onda je to zaista jednostrani pogled na stvari.

Ali to ipak ostaje provokacija?

Christopher Clark: Da, naravno. Ona je bila namijenjena i Engleskoj. Ali kada se svi međusobno provociraju, dolazimo u situaciju u kojoj moramo postaviti pitanje: da li je neka provokacija gora od drugih? Onda ovo pitanje povlači sljedeće: zašto je sustav funkcionirao na ovako nakaradni način?

Da li to vrijedi i za prekomjerne njemačke programe naoružavanja?

Christopher Clark: Isto vrijedi i za programe naoružavanja svih zemalja. Čitav europski poredak, bilo da to pripisujemo Bečkom kongresu ili ne , imao je …

Adam Krzeminski: … pogrešku u konstrukciji.

Christopher Clark: Da. Sustav je bio bolestan.

Gospodine Krzeminski, biste li o knjizi sudili drugačije, da ju je napisao neki njemački autor?

Adam Krzeminski: Da, sigurno. Zanimalo bi me zašto ova tema i ovakav način njenog predstavljanja interesira tog autora. Unatoč tome, ne vjerujem da bi neki njemački autor takvom knjigom pokrenuo raspravu kakvu je izazvala Fischerova knjiga. Vremena ovih stvari prožetih rasprava su za nama. Ali želio bih da postavim jedno pitanje vama kao britanskom povjesničaru.

Christopher Clark: … Australskom.

Adam Krzeminski: … Da, australskom povjesničaru koji predaje u Britaniji. Je li vaša knjiga ima antiengleska obilježja, jer izgleda da imate nekih problema sa imperijama? Ili ja griješim?

Christopher Clark: Teško pitanje, ali ste se ipak dotakli nečega važnog. Još dok sam bio učenik, postojao je jedan australski povjesničar, Leonard Turner, koji je napisao članak o ruskoj mobilizaciji 1914., a u kome se zastupa potpuno suprotan stav Fischerovom. Vrlo rano sam naučio da postoji i australski glas koji odstupa od vladajućeg mišljenja. Inače nemam ništa protiv Velike Britanije, živim u toj zemlji i volim je. Ali ne prihvaćam ovaj začuđujući način razmišljanja prema kome su Britanci uvijek u pravu.

Adam Krzeminski: Zato što su Britanci.

Christopher Clark: Da. Kada Britanci negdje umarširaju onda se to zove “očuvanje svjetskog carstva”, a kada Nijemci kažu da i on žele dio Samoe “onda to Huni provociraju i mi to nećemo trpiti”. Kada Njemačka pošalje telegram Transvaalu onda je to neoprostiva uvreda, a onda Britanci samo par godina kasnije pokrenu jedan užasni rat kako bi ponovno osvojili Transvaal .

Taj rat se ne može usporediti s onim Njemačke protiv plemena Herero u Namibiji.

Christopher Clark: Nijemci su u jugozapadnoj Africi vodili rat koji je u stvari bio genocid. To se ne dovodi u pitanje. Međutim, da li su Nijemci bili zaista brutalniji kolonijalni gospodari od Britanaca, Belgijanaca ili Francuza? Teško.

Adam Krzeminski: Dakle, vi ste britanski Fritz Fischer, ili možda želite Englezima nametnuti ovu povijesnu raspravu?

Christopher Clark: Ne, nikako. Ne želim okriviti Britance za ovaj rat.

Adam Krzeminski: Možda samo malo.

Christopher Clark: Samo da razjasnim par stvari o britanskom ministru vanjskih poslova, Edward Gray-u. On je bio opskurna, paradoksalna figura. On je logiku budućeg rata, koji bi svoj ​​povod imao na Balkanu, internalizirao, baš kao što su to učinili Francuzi i Rusi. Zato nije bio spreman da prikoči kada je kriza konačno izbila. On ju je samo dodatno raspirivao. Britanska vanjska politika je reagirala tek kada je rat bio neizbježan. Nisam jedini koji ovo promatra kritički. Previše pojednostavljujemo stvari kada tvrdimo da su Britanci nastojali očuvati mir, a da su Nijemci uvijek provocirali.

Adam Krzeminski: Da smo popustili Nijemcima, piše Niall Ferguson, onda bismo već 1920. imali Europsku uniju pod zastavom Reicha. Pitam se kako netko može biti do te mjere slijep i ne razumije da Wilhelmova Njemačka nije bila sposobna za suradnju sa slabijim partnerima. Smatram da je u ovom slučaju Ferguson bio vođen sljedećom logikom: da su Britanci prepustili Europu Njemačkoj, onda bi sačuvali svoje carstvo netaknutim tijekom čitavog 20. stoljeća.

Christopher Clark: Centralna tema Fergusona nije imperijalna nostalgija. Njegova razmišljanja su zanimljiva za današnju situaciju. On se poigrava s paradoksima i pita – ako smo na kraju dobili njemačku dominaciju u Europi, zašto smo uopće vodili rat?

Vaša knjiga je objavljena upravo u trenutku kada Njemačka ponovo izaziva nepovjerenje zbog svog ponašanja u eurokrizi. Poljski ministar vanjskih poslova s druge strane zahtijeva da Njemačka preuzme vodstvo u Europi. Da li nam 1914. govori nešto i o 2013.?

Christopher Clark: Povijest nam ne može pružiti modele. Ona u najboljem slučaju nam može postaviti neka pitanja. Kada sam knjigu privodio kraju, bili smo duboko u eurokrizi i primijetio sam mnoge sličnosti sa 1914.

Svi su bili svjesni da može doći do katastrofalnog ishoda, to jest do propasti eura. Ali zajednička svijest o nečemu nije dovoljna da se ukroti sebičnost pojedinih aktera. Potpuno suprotno je slučaj, jer svatko pokušava iz ove opasnosti izvuči korist samo za sebe. Trenutno, pozicija Njemačke izgleda prijeteće moćno samo zato što je opća situacija do te mjere kaotična. To zaista podsjeća na krizu iz 1914. Potpuna nesposobnost za konsenzus bila je tada kobna, a nisam siguran ni da su današnji europski političari išta pametniji. Trebalo bi da potiskujemo osjećaj superiornosti nad političarima iz prošlosti – ipak su sve to bili muškarci!

Adam Krzeminski: Carica Katharina, carica Maria Theresia i Bloody Mary sigurno ne bi riskirale izbijanje rata! Međutim, ono što me u usporedbi sa 1914. zabrinjava je nešto drugo. Spremnost na rat je bila prisutna, ali ne kod većine stanovništva, već kod jedne snažne manjine – mladih. Oni su žudjeli za generacijskim iskustvom, osobnim dokazivanjem i možda čak izbavljenjem kroz rat. Oni nisu osjećali obvezu prema poretku koji su njihovi preci stvorili na kongresima u 19. stoljeću. Vi u vašoj knjizi potcenjujete ovu kulturološku motivaciju.

Danas također osjećam nešto slično. Mladi ne osjećaju onakvu povezanost s Europskom unijom kakvu je osjećala naša generacija. Danas imamo nacionalizam, nacionalizam light, ne samo u istočnoj i srednjoj Europi. Upravo danas mi je u Berlinu netko gurnuo u ruke letak na kojem piše: “Postoji život i poslije eura”. Već mogu zamisliti kako se kaže da “treba da se otarasimo ove europske zbrke, jer nam je nacionalna košulja bliža od europske suknje”.

Christopher Clark: Nadajmo se samo da nam nije potrebna nova katastrofa, pa bila ona i samo “ekonomska”, da bi se riješilo pitanje europskog ujedinjenja. U nekom trenutku moramo nastaviti s ovom Europom. Ali za to je potrebno da se u potpunosti otarasimo nacionalističkog načina razmišljanja.

Adam Krzeminski: U svakom slučaju neće biti novog rata u Europi. I to je nešto.

Christopher Clark je profesor povijesti na Cambridgeu; Adam Krzeminski je novinar specijaliziran za njemačko – poljsku povijest i piše za tjednik Polityka iz Varšave.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Evolucija je zasnovana na “opstanku najsposobnijih” i eliminiranju nesavršenih, bilo da su rođeni ili nerođeni, što se smatra pomaganjem evolucijskih procesa.

“Ako čovjek nije stvoren po Božjem obličju, ništa ne može stati na put nehumanosti.”

-Dr. Francis Schaeffer

Darwinovo nasljeđe

Iako je Darwinova teorija široko prihvaćena od znanstvenika i akademika, neki su ipak prepoznali nasljeđe koje ta teorija donosi. Uostalom, Darvin je knjizi “Porijeklo vrsta” dao podnaslov “Očuvanje pogodnijih rasa u borbi za život”, a primjena ovog principa u ljudskom životu povlači za sobom zastrašujuće posljedice. Tu se naravno misli i na eugeniku.

Kada je prof. Sedgwick, geolog s Cambridge-a, pročitao Darwinovu knjigu, predvidio je da će čovječanstvo ako prihvati Darwinovo učenje

“patiti zbog štete koja može brutalizirati i spustiti ljudsku rasu na najnižu razinu degradacije od kada nam pisani zapisi govore o njenoj povijesti.”

Kao što vidimo u našem društvu u kojem se umnožava okrutnost i nasilje, nije li to jasan dokaz da se Sedgwick-ovo zloglasno proročanstvo obistinilo za oko jedno stoljeće? Ljudski život je postao jeftin i bezvrijedan.

Ubojstva, silovanja i drugi kriminal postali su uobičajeni. Abortus je široko prihvaćen, a postoji pritisak iz nekih krugova za ozakonjenje infanticida – ubijanje hendikepirane novorođenčadi – i eutanazija ili “ubojstvo iz milosrđa” starih osoba.

Koju ulogu evolucija igra? Upravo ovu: tijekom nekoliko generacija ova teorija se predaje u školama i sveučilištima kao činjenica. Evolucijsko-humanistička filozofija dominira mišljenjem većine ljudi, a mnogi ne zastanu da razmisle da li je sve čemu su naučeni u stvari istina. Ipak, ne postoji ni jedan stvaran znanstveni dokaz koji podržava ideju da je čovjek evoluirao stotinama milijuna godina od jednostaničnih organizama u oceanu, preko riba, vodozemaca, gmazova i sisavaca.

Većina evolucionista vjeruje da se ova evolucija od “molekule do čovjeka” desila sasvim slučajno, bez miješanja Stvoritelja. Kao što je Richard Leakey rekao u svojoj televizijskoj seriji: “Mi smo ovdje kao rezultat serije slučajnosti.”

Nije postojalo ništa što je unaprijed planirano u vezi s ljudskom vrstom. “Većina ljudi, dakle, ima isprane mozgove u vjerovanju da nisu ništa drugo nego napredne životinje i bilo bi iznenađujuće da to nije utjecalo na ukupan odnos prema ljudskom životu, njegovim vrijednostima i njegovom dostojanstvu.

UBIJANJE NEPOŽELJNIH

Evolucija je zasnovana na “opstanku najsposobnijih” i eliminiranju nesavršenih, bilo da su rođeni ili nerođeni, što se smatra pomaganjem evolucijskih procesa. Trudna žena često se skenira tako da abnormalnosti na nerođenom djetetu mogu biti otkrivene. Ako se uoči mana, majci se ponudi “prekid” trudnoće. Međutim, većina abortusa, koja danas dostiže užasavajuću brzinu od primjerice jednog abortusa svake tri minute u Britaniji – stotine svakog dana – donosi smrt savršeno zdravim nerođenim bebama, a abortus se često izvršava da se ugodi majci.

Razlog za neki abortus je često jednostavan: beba je nepoželjna. I kao što Ken Ham kaže: “Svo to mnoštvo abortusa opravdava se po rezoniranju koje je jednostavno prouzrokovano sljedećim: Ako se možeš riješiti suvišnih mačaka i drugih životinja, zašto se ne bi otarasio neželjene djece? Oni su također životinje, tako da to uopće nije važno.”

Ali ako vjerujemo da je svako dijete stvoreno po Božjem obliku ne može biti pravo uzeti mu život, osim u slučajevima kada je život majke ugrožen – što se događa u manje od 4% abortusa. Daleko od toga da bude human, kao što mnogi misle, abortus je neizrecivo okrutan – najuobičajenija metoda obuhvaća kidanje nerođenog djeteta dio po dio.

Logično, sljedeći korak nizbrdo na putu ljudskog raspolaganja životima je ubijanje beba poslije rođenja – infanticida. Zloslutno je to što neki pripadnici medicinske struke ne kriju činjenicu da vjeruju da novorođenu, hendikepiranu djecu treba pustiti da umru. Postoje brojni izvještaji slučajeva u britanskim bolnicama gdje su ovakvim bebama dati sedativi i one ostavljene da umru od gladi, a nema sumnje da su i drugi takvi slučajevi zataškani.

Nobelovac Francis Crick – predani evolucionist – je napisao:

“Nijedno novorođeno dijete ne može se proglasiti čovjekom dok ne prođe određene testove koji se tiču ​​njegovog genetskog nasljeđa i ako ne prođe ove testove gubi pravo na život.”

Takva arogancija ignorira činjenicu da mnogi hendikepirani ljudi ljudi žive vrlo smislen i ispunjen život i često donose radost drugima. Da li je sigurno da je svako dijete shvatilo da ima pravo da bude rođeno i nastaviti živjeti?

POSLJEDNJI KORAK

Posljednji korak u ljudskom raspolaganju životima je eutanazija – “ubijanje iz milosrđa” starih, senilnih i nemoćnih, a nekoliko prijedloga da se ozakoni ova praksa bilo je u Britanskom parlamentu, za sada neuspješno.

Ova nehumana praksa je počela u Hitlerovoj Njemačkoj ubijanjem 270.000 starih, onemoćalih i slabih građana, godinama prije nego što je Hitler poslao šest milijuna Židova u plinske komore. Hitlerova filozofija izgrađena je na evoluciji, a Nijemci su bili “gospodarska rasa” koja ima prednost nad drugima.

Pripadnici drugih rasa, bolesni, nemoćni i stari bili su smetnja ovom procesu i trebalo ih je eliminirati. Da se ne bi osjećali samozdovoljno, dobro je zapaziti da Hitler nije mogao izvesti svoj program bez suradnje njemačkih liječnika. A i danas u Britaniji postoje liječnici koji govore neke vrlo uznemiravajuće stvari, kao na primjer, dr. S.L. Henderson-Smith: “Zaštita bezvrijednog života remeti ravnotežu u prirodi.”

Okrutno je osobe koje umiru primoravati da odugovlače beskoristan život u skupoj njezi. “Evolucijski tihi ton u ovom opažanju je očigledan. Nakon svega, da li sigurno da bi naše najveće napore trebalo posvetiti napredovanju vrste, radije nego da gubimo dragocjene snage na one čiji su životi neproduktivni? Takvo rezoniranje se čini logično s evolucijske točke gledišta.

Evolucijska teorija je također kamen temeljac komunizma i nacizma.

Karlu Marxu je dobrodošlo Darwinovo “Porijeklo vrsta”, a Staljin je postao ateista poslije njenog čitanja. Lenjin je jednom rekao da bi spremno izbrisao devet desetina stanovništva ako bi to bilo neophodno da komunizam uspije, a komunisti su stalno pokazivali svoje potpuno izostavljanje vrijednosti ljudskog života.

Primjer je nemilosrdni pokolj tisuća učenika od kineske armije. Usvojoj kratkoj povijesti, komunizam je odgovoran za smrt od preko 140 milijuna ljudi!

KORIJEN UZROKA

Nije dovoljno jednostavno se suprotstaviti nehumanim praksama kao što su pobačaj ili infanticid. Neophodno je istaknuti da je lažna evolucijsko-humanistička filozofija ta koja je korijen uzroka tako jeftinog pogleda na ljudski život i koja krade ljudima njihov pravi identitet.

Evoluciju – “drvo” koje donosi zle plodove – potrebno je sasjeći u korijenu. Povratak visokom gledištu o čovjeku koje je prevladavalo prije Darwinova vremena – naime biblijskom učenju da je čovjek posebna kreacija, načinjena po Božjem obličju – učinit će mnogo više za svetost života nego bilo što drugo. Biblija uči da ljudski život počinje pri začeću i da je sav život, rođen ili nerođen, dragocjen Bogu.

Jedina prava osnova za ljudsko dostojanstvo je vjerovanje da je čovjek stvoren po Božjem obličju, kao što je dr. Francis Schaeffer pisao: “Bez jedinstvenog i naslijeđenog dostojanstva svakog ljudskog bića, bez obzira koliko je staro ili mlado, bolesno ili zdravo, na kome počiva činjenica da je svaka osoba stvorena po Božjem obličju, ne postoji dovoljna osnova za izgradnju sadašnjeg gubitka humanosti u našoj generaciji.

Tako možemo reći onima od vas koji su religiozni: ne dopustite da vaša jedina osnova – Biblija – bude oslabljena bilo kakvim lukavim mislima. Biblija je istinita u svakom svom dijelu, i daje, ako se uzme kao cjelina, istinu o spasenju i također je osnova za rad u našim svakodnevnim životima, osnova zasnovana na moralu. “
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)