Dugogodišnje međuetničke napetosti u Velikoj masonskoj loži BiH eskalirale su sinoć u otvoreni fizički sukob i masovnu tučnjavu u masonskoj zgradi u naselju Radava, pored Nahorevske ulice u Sarajevu, koja se potom prenijela i na prostor oko zgrade gdje se masoni sastaju

Izvor blizak masonskom bratstvu u BiH ispričao je da se sukob dogodio na godišnjoj Skupštini Velike masonske lože BiH, a da je rezultat svega nekoliko povrijeđene “braće”, toljagama i kamenjem polupani skupocjeni automobili i definitivni raspad masonskog bratstva u BiH koje je na taj način, umjesto tolerancije i kozmopolitizma, demonstriralo da je BiH “nemoguća i nenormalna država”.

Prema riječima izvora, glavni akteri tuče su bili profesor doktor Izet Rađo, član Olimpijskog komiteta BiH, profesor doktor Edib Delić i doktor Adi Rifatbegović iz Kliničkog centra Tuzla, visoki dužnosnici SDA, s jedne strane, as druge strane je bila grupa Srba i Hrvata, u čiju zaštitu je stao profesor doktor Edvin Dervišević sa Sveučilišta u Ljubljani, koji je na kraju izvukao najdeblji kraj.

“Tko zna kako bi se sve završilo da se nakon nekoliko minuta nije pojavilo osiguranje iz susjedne vile Larsa Gunara Vigemarka, šefa Delegacije EU u BiH, gdje je upravo bio veliki prijem za strane diplomate u BiH”, kaže izvor.

On napominje da su od osnutka masonskog društva u BiH, prije 16 godina, sve ključne pozicije u Velikoj loži BiH svih ovih godina obavljali Bošnjaci.

Pet loža se nalazi u Federaciji BiH – “Ivo Andrić”, “Luks Bosnie”, “Veritas”, “Svjetlost Balkana” i “Tuzla Europa”, dok se u Republici Srpskoj nalazi samo jedna loža – u Banjaluci, u kojoj više “od polovice njezinih članova čine Bošnjaci iz Bihaća, Cazina, Kladuše i Sanskog Mosta.

“Na taj način se čak i u Republici Srpskoj željelo Srbe i Hrvate držati pod bošnjačkom kontrolom. Hrvati su u potpunosti marginalizirani, u masonsko bratstvo su mogli ući samo oni poput Željka Komšića, koji su se stavili u službu ostvarivanja bošnjačkih interesa, a od 160 članova masonskog bratstva u ovom trenutku je samo 12 Hrvata, 27 Srba, a ostalo su Bošnjaci”, kaže izvor.

Kada se ima u vidu ogroman utjecaj koji masoni imaju na sva značajnija kretanja u svijetu biznisa i politike, ističe izvor, jasno je da je Velika loža BiH postala moćno oružje za ostvarivanje političkih, ekonomskih i propagandnih ciljeva bošnjačke politike.

“To se, između ostalog, ogledalo i u stvaranju najbližih i najsnažnijih veza s masonima iz Turske, te bratimljenjem loža iz BiH sa ložama iz Turske”, navodi on.

Prema njegovim riječima, prvi nagovještaji međuetničkih podjela i nepomirljivih razlika su počeli prije šest godina, kada su čelni ljudi Velike lože BiH iz Sarajeva spriječili namjeru banjalučkih masona da novoformiranoj loži u Banjaluci daju ime “NikolaTesla”.

Ma koliko su doktor Aleksandar Lazarević i profesor doktor Nenad Babić iz Banja Luke bili uporni da loži u Banjaluci daju ime po najvećem svjetskom znanstveniku Nikoli Tesli, bošnjački masoni su ih nadglasali i loža u Banjaluci je dobila bezlično ime “Feniks”, ispričao je izvor.

On dodaje da se problem otvoren tom prilikom vremenom povećavao, Hrvati su u masonskom bratstvu, također, počeli tražiti svoja prava, na što je masonsko rukovodstvo u Sarajevu, sastavljeno od Bošnjaka i nekoliko njihovih poslušnika iz redova Srba i Hrvata, kaznama i eliminacijom uklonilo doktora Lazarevića i profesora Babića, pod prijetnjom isključenja iz masonskog bratstva.

“Na isti način je eliminiran prijetnjama i ucjenama jedan od najuglednijih masona u BiH doktor Nedeljko Đukić, koji je umjesto da prije tri godine bude izabran za Velikog meštra masona BiH, naprasno izbačen iz bratstva, zbog, po mišljenju masona iz Sarajeva, navodno previše bliske znanstvene suradnje s akademicima u Srbiji”.

On navodi da su se problemi samo gomilali, a kada su nakon 16 godina Srbi i Hrvati smogli snage i hrabrosti da zatraže ravnopravnost u bratstvu, dobili su “jasnu poruku toljagama i šakama od ‘svoje braće’ iz Sarajeva u vidu batina”.

“Ovo je kraj masonskog eksperimenta u BiH koji je pokazao da ni zvučne titule članova, ni skupa odijela i automobili ne mogu promijeniti nekulturu i zapuštenost društva u BiH, a najmanje mogu promijeniti međuetničke i međureligijske podjele, koje su više nego prisutne i među onima koji se zaklinju s ‘brat je mio koje god vjere bio’”.

Izvor “Srna” saznaje da su o svemu obaviještene i masonske lože u Srbiji i Hrvatskoj, ali i u Austriji i Sloveniji, pa se može očekivati ​​internacionalizacija problema.
 
(sputniknews.com)

Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma

* Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma

* Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je.

Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.

S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH.

Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj.

Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti.

On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik.

To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada.

U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars.

Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije.

Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama.

Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja.

Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma.

Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti.

Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata.

Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance.

Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
 
(bnn.ba/uredio:nsp)

“Kada se pričalo o ulasku Ante Gotovine Zmajevi su me osobno nazvali i rekli da su to njihove interne stvari i da nije u redu takve podatke javno iznositi. Javne osobe trebaju biti transparentno učlanjene – postoje brojne nepoznanice o tom društvu koje se moraju javno objaviti”

Družba ‘Braća hrvatskoga zmaja’ je ustroj koji djeluje na temeljima hrvatskoga prijateljstva i bratstva, a glavni je cilj Družbe njegovanje hrvatske povjesnice i hrvatske kulturne baštine. Tako barem piše na servisu Wikipedia gdje dodaju kako su družbu u Zagrebu obnovili Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji 16. studenoga 1905. godine, te je ona pravna sljednica OED-a (‘Ordo equestris draconis’, ‘Red zmajskih vitezova’). Što o svemu kažu kritičari i pobornici provjerili smo kroz razgovor.

‘Društvo je zapravo osnovano 1408.’

Službeni podaci o članovima dolaze u javnost iz tekstova Zmajeva. Kada se netko ‘zmajari’, nije pravilo da će se to i objaviti. Kada se pričalo o ulasku Ante Gotovine Zmajevi su me osobno nazvali i rekli da su to njihove interne stvari i da nije u redu takve podatke javno iznositi. Javne osobe trebaju biti transparentno učlanjene – postoje brojne nepoznanice o tom društvu koje se moraju javno objaviti – započeo je Natko Kovačević, dugogodišnji istraživač tema vezanih uz povijest.

Neistina je i da je društvo osnovano 1905. kako se navodi u hrvatskoj javnosti već je sljednik ‘Reda zmajskih vitezova’, osnovanog 1408. s osnivačem Žigmund Luksemburškim. Hrvatski narod je devetsto godina okupiran i nismo imali pravu mogućnost učiti našu povijest – jasno je kako nijednom okupatoru nikada nije bilo u interesu da potlačeni narod poznaje vlastitu povijest. Hrvatski jezik imamo tek od bana Jelačića, a primjera radi – personalna unija je bila i ona između Italije i Etiopije, čisto da se vidi kontekst našeg ‘saveza’ s Mađarima – dodaje Kovačević.

‘Čuvamo Kaptol i domovinu od heretika’

Porazgovarali smo i s dva Zmaja koji su zbog želje za čuvanjem identiteta ostali anonimni. ‘Istina je da smo naslijedili ‘Red zmajskih vitezova’, ali su tadašnji osnivači bili u velikom broju hrvatski plemići. Naša glavna zadaća je čuvanje katoličke crkve, Kaptola i domovine od heretika. Svatko od nas je svojevrsni glasnogovornik i figura reda, pa se ne može reći da isključivo Veliki meštar ili Meštarski zbor predstavljaju društvo’.

Povijest govori i o osnivanju ‘Vitežkoga reda hrvatskog zmaja’ tijekom NDH koje je zatvoreno nakon rata. ‘Prvotni ‘Red zmajskih vitezova’ osnovalo je dvadeset i četiri plemenitaša, zvali su se zmajonosci, a među osnivačima su hrvatski ban Hrvoje Vukčić Hrvatinić, car Svetog Rimskog Carstva Žigmund, srpski despot Stefan Lazarević, Alfonso V. (Napulj), Vladislav (Poljska) itd.

Grb Družbe – zmaj koji čuva hrvatski grb

O temi je pisao i poznati bloger Duh Vremena. ‘Znakom Družbe postao je zlatni zmaj zelenih krila koji čuva štit s povijesnim hrvatskim grbom, a zaštitnik je sv. Juraj, dok je Družbino geslo ‘Pro aris et focis Deo propitio’ (‘Za žrtvenike i ognjišta, s Božjom pomoći’). Pravila Družbe potvrđena su 1906., ali su se više puta mijenjala i nadopunjavala. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se sastoji od Velikog meštra i osam meštara, a bira se na pet godina’.

Zmajevi su tako i od drugih tajnih društava preuzeli bitnije titule pa je Veliki Meštar došao iz masonerije, ‘Zmaj od…’ iz Ku Klux Klana itd. Funkciju Velikog Meštra danas obnaša Dragutin Feletar, Zmaj Velikootočki, profesor na PMF-u i bivši urednik časopisa ‘Meridijani’. Kip svetog Jurja i mrtvog zmaja Družba je postavila na zagrebački trg koji nosi njezino ime. Trg se nalazi ispred Kamenitih vrata gdje im je i sjedište. Čudno je kako društvo koje bi trebalo slaviti Sv. Jurja zapravo nosi ime po zmaju.

Ako društvo promovira biblijsku zmiju, promovira – Sotonu!

- Ban Jelačić je prvi najurio Mađare s Kaptola čime Hrvatska koliko toliko postaje nekakva banovina drugoga reda, do toga smo stoljećima živjeli u sluganstvu. Velika je poveznica baš između Kaptola i društva koje je tobože branilo crkvu, a zapravo je čuvalo obostrane interese. Profesori povijesti poput Goldsteina i Jakovine krivotvore povijest iz generacije u generaciju te nam je povijest zapravo prikrivena pod velom tajne i ideologijom – komentira Kovačević.

- Oni nastupaju homogeno, putem pravila ponašanja i inicijacije. Njihov član je recimo bio Stepinac kao Zmaj od Bakačeve kule. Na taj način vidimo da svaki inicijat dobiva zmajevu titulu i obraćaju se jedni drugima sa ‘zmajski brate’. Što znači zmaj u Bibliji, na koju se pozivaju? Sotona! Tako bi ovo moglo biti društvo hrvatskog Sotone ili vraga jer su se zakamuflirali pod riječi ‘zmaj’. Simbolika govori isto – zmija koja sebi guta rep iliti zatvoren krug još je od Babilona simbol – započeo je Marko Francišković, autor više knjiga gdje su se kao teme pronašla i tajna društva.

Od Tuđmana do Bandića i Jezerinca

Kao najpoznatije članove mediji redovito navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Kokšu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltrza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Šeksa (Zmaj Dravski) kao Milana Bandića, Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.

- Matica Družbe, to jest Zagreb sa Zagrebačkom županijom, može imati najviše 101 člana, a svaki od 19 zmajskih stolova po hrvatskim županijama može imati najviše 11 članova. Svaki član Družbe ima zmajsko ime, pa je tako Bandić ‘Zmaj od Kamenitih vrata IV’. Kako nije mogao dobiti ime ‘Zmaj Sljemenski’, koje je prvo poželio, budući da se tako zove jedan drugi član Družbe, Bandić se odlučio za ovo jer se Majku Božju od Kamenitih vrata smatra zaštitnicom grada Zagreba. Brojka četiri uz to ime znači da su ga već nosila tri pokojna člana Družbe, među kojima je posljednja bila zmajica Lelja Dobronić, povjesničarka umjetnosti, preminula u prosincu prošle godine – dodaje bloger Duh Vremena.

‘Žigmund i Tepeš su poput Arkana’

- Osoba koja ulazi u društvo mora biti pozvana, a tajnost društva ostavlja sve moguće špekulacije. Rituali uvijek imaju javnu i tajnu komponentu, što se doznaje tek kada ste inicirani – smatra Francišković. Anonimni član bratstva pak tvrdi da ‘članstvo niti je tajno niti je ritual tajan’. Po njemu to nije niti ‘tajno društvo niti društvo s tajnama’ već isključivo ‘organizacija koja dopridonosi hrvatskoj državi’.

- Žigmund Luksemburški je nemilosrdno i nemilice ubijao Hrvate, bez obzira jesu mu to bili vazali ili ne – pa on je pobio hrvatske plemenitaše na krvavom Križevačkom Saboru! Isto je ponovio i u Bosni gdje je s 50.000 križara pobio ostale plemenitaške obitelji, koje su nazivali ‘hereticima’ zbog otpora Papi. Bitan je vremenski kontekst – tadašnje hrvatsko plemstvo bilo je mađaronsko i gomila ulizica prema Mađarima. To nisu bili junaci, a mi danas u školama iste smatramo velikanima. Kada se učlanimo danas u takvo društvo kao da smo se učlanili u Arkanovo bratstvo. Najpoznatija ličnost iz tadašnjeg društva bio je kontroverzni Vlad ‘Nabijač’ Tepeš i ne čudi što je i današnjim članovima iz tog razloga itekako stalo podčiniti hrvatski narod – apostrofira Kovačević.

Ustroj društva

- Primanju u punopravno članstvo u Družbi uvijek prethodi pripravnički rok, tijekom kojeg se kandidat upoznaje s pravilima, običajima, zadaćama i duhom Družbe te dokazuje da je spreman i sposoban sudjelovati u njezinu radu. Da bi netko uopće postao kandidat, mora pokazati određeni interes za Družbu a njegovu prijavu moraju podržati dva stara brata. Naposljetku Meštarski zbor, kojeg čini deset istaknutih članova Družbe, o primanju nove braće odlučuje ‘balotiranjem’, tako da svaki od njih u posebnu kutiju stavlja crnu ili bijelu kuglicu. Da bi novi član bio prihvaćen odluka mora biti jednoglasna, odnosno sve kuglice moraju biti bijele – dodaje Bloger i nastavlja s tekstom.

‘Da bi tko postao zmajem, mora biti stariji od 33 i mlađi od 70 godina. Družba ima tridesetak članica, među kojima je i glumica Nada Abrus - Zmajica Marjanska. Iako u Družbi tvrde da su žene ravnopravne, do sada ih nije bilo u Meštarskim zborovima, jer, kako kažu, nijedna od njih nije pokazala ambiciju za to. Meštarski zbor bira se svakih pet godina, a čine ga meštar protonotar, meštar zbora gospodarstva, meštar zmajskih stolova, meštar rizničar, meštar obredničar, meštar kapelan, meštar društveno humanističkog zbora, meštar umjetnosti i kulturne baštine i meštar zbora prirodoslovlja’.

Inicijacija kandidata

- Novi pristupnici stoga bivaju ‘zazmajeni’ prilikom obreda starog stotinjak godina u Viteškoj dvorani Družbe u Kuli nad Kamenitim vratima. Na početku se pjeva hrvatska himna pa meštar obredničar predstavlja pripravnike, navodeći njihova imena i prezimena, zanimanje, adresu, glavne podatke iz života i rada. Veliki meštar uzima riječ kako bi kandidate pitao je li njihova slobodna volja da postanu članovima Družbe, poznaju li pravila, te koja zmajska imena žele. Govori dalje o tome kako je zmaj simbol vatre i svjetla, te o načelima i radu Družbe. Zatim svakom kandidatu daje mogućnost da izabere jedan od sedam kulturnih zborova u kojem će ubuduće djelovati – piše Bloger.

- Stjegonoše ukriže hrvatsku zastavu sa zastavom Družbe i svaki pripravnik polaže desnu ruku na stjegove i za meštrom kapelanom ponavlja riječi prisege. Nakon prisege Veliki meštar uzima kalež bratstva u kojem se nalazi vino i u njega srebrnom žličicom sipa pepeo hrvatske lipe. Bilikum zatim predaje meštru protonotaru koji s kaležom ide od jednog do drugog pripravnika da bi svaki popio gutljaj, a posljednji pije Veliki meštar, koji zatim pripravnike proglašava zmajskom braćom. Meštar protonotar stavlja ruke na ramena novog člana i izgovara geslo Družbe: ‘Pro aris et focis’, što znači ‘Za žrtvenike i ognjišta’. Novi zmajski brat odgovara: ‘Deo propitio’ tj. ‘S Božjom milošću’ te dobiva svoju lentu i značku koju će ubuduće nositi na reveru – dovršava Bloger dok član Zmajeva nije želio komentirati ovaj dio teksta.

‘Mi čuvamo hrvatski integritet!’; – ‘To nije istina!’

- Na ovakav način nas se želi prikazati kao okultističko društvo, no mi zapravo čuvamo hrvatsku baštinu’, smatra Zmaj i dodaje neke od projekata poput brige oko posmrtnih ostataka Zrinskog, Frankopana i Kvaternika, spomenika za hrvatsku himnu, osnivanja Gradske knjižnice itd. ‘Mi čuvamo hrvatski integritet, a ne da ga rušimo – zaključuje Zmaj.

‘Zmajeve ljušture se nalaze i na hrvatskom grbu, kao ‘zupčanici’ sa simbolima i nazivima preostalima od okupatora. Hrvati ne poznaju vlastitu povijest pa ne čudi to što recimo Varaždin i danas nosi grb Lászla Arpada (Ladislava Arpadovića), kojeg čak slavimo i kao Sveca, te na njegovom Kaptolu slavimo. Zbog njegovog pakta s papom Urbanom hrvatski narod po prvi puta biva podijeljen na biskupije, okupiran, te prodaje hrvatske teritorije poput Dalmacije Mlečanima. Petar Svačić ili Snačić uspijeva kao posljednji hrvatski kralj potjerati mađarskog okupatora, no ne zadugo i od tada počinje početak sluganstva, koji je nastavljen i kroz Zmajeve’.

Zagreb prepun simbolike, cilj – opće neznanje

- Od članova zmajskog društva nemojte očekivati istinu jer je ne smiju govoriti – jedan dio njih je i protiv EU, no zbog služenja višim gospodarima šute. Kontinuitet suradnje crkve, politike i Zmajeva postoji stoljećima, a Robert Ježić je dokazao i kako postoje suradnje s ‘poduzetništvom’. Niži stupnjevi su zapravo zabava za javnost – zaključuje Francišković.

- Oni promoviraju antijunake i antiheroje. S obeliskom su obilježili himnu na spomeniku, a dolazak pape proslavljen je s piramidom. Cilj je ljude zaključati u neznanju jer čak i Zmajevima spoznaja dolazi kasno. Zmajeva ima po cijelom Zagrebu pa Vam preporučujem da stanete na Trg bana Jelačića, pogledate iznad visine glave i okrenete se oko svoje osi za 360 stupnjeva – vidjet ćete zbilja svašta, od zmajeva do Svjetlonoše. Dubina društava je uvijek okultistička i magijska – zaključuje Natko Kovačević.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Malo se toga promijenilo u vanjskom obliku masonstva od Mozartovog doba do danas. To je još uvijek isključivo tajno udruženje pažljivo odabranih obreda i simbolike izvedene iz srednjovjekovnog cehovskog udruženja, koje se temelji na drevnim grčkim i egipatskim misterijama.

Kult slobodnog zidarstva i masonstva iz 18. stoljeća potječe iz srednjovjekovnih zidarsko-klesarskih cehova. U 17. stoljeću obredi i simboli drevnih vjerskih i viteških redova dodani su onima koji se povezuju s obrtničkim cehovima. Prva velika loža utemeljena je u Engleskoj 1717. godine u želji da bude način stjecanja iskrenog prijateljstva među osobama koje bi inače vječno morale ostati na razdaljini.

Masonstvo u Engleskoj nije bilo politička sila i bilo je povezano sa kršćanstvom, ali kad se 1725. proširilo u Francusku, povezalo se s idealima koji su iznijeli revoluciju 1789. godine. Stoga je papinskim bulama 1738. i 1751. masonstvo zabranjeno, ali pridržavanje tih zabrana u rimokatoličkim državama ovisilo je o tome koliko je poglavar pojedine države bio za masone ili protiv njih.

U Austriji je carica Marija Terezija isprva dopuštala masone, vjerojatno zato što je njezin suprug Franjo od Lotaringije bio član tog reda. Bila je ipak sumnjičava prema masonskim aktivnostima i priča se da je jedanput ušla u masonsku ložu prerušena u muškarca. Drugom prilikom je naredila svojim vojnicima da provedu raciju u loži čiji član je bio njezin suprug.

Nakon njegove smrti zabranila je rad mnogim ložama, dok su druge nastavile djelovati u tajnosti. Nakon što je umrla 1780. godine, njezin znatno liberalniji sin Josip II ukinuo je papsku zabranu i gotovo bio sklon masonstvu. Na početku njegove vladavine masoni su bili rasprostranjeni i većina bečkih intelektualaca, uglavnom katolika, pripadala je redu. I zaista, u tom je razdoblju bilo pomodno biti mason.

Masonski red pratilo je toliko publiciteta i razmetljivosti da se to graničilo sa smiješnim. Masonske pjesme komponirao su se, objavljivale i pjevale posvuda. Masonski simboli visili su na lancima za džepne satove; i novi i stari članovi darovali su damama bijele rukavice, a razni modni predmeti bili su kršteni slobodno zidarski. Zbog širenja revolucionarnih ideja iz Francuske i nastanka raznih drugih društava, naročito Rozenkrojcera i iluminata, promijenio se odnos prema masonima.

U Bavarskoj su iluminati / prosvijetljeni zavladali u nekoliko masonskih loža. Oni su zastupali dalekosežne društvene promjene te, iako nisu bili revolucionari ni antijeretici, vlasti su ih, a osobito Katolička crkva, željeli ukinuti. Godine 1784. kampanja predvođena jezuitima, uz potporu Rozenkrojcera, završila je progonom iluminata i zabranom rada svih tajnih društava.

Bavarska je vlada prisiljavala austrijskog cara Josipa II zabraniti iluminate u Austriji. To je on odbio, ali je uveo nadzor rada 8 bečkih loža, koje je želio smanjiti na najviše tri. Stvorene su dvije lože, Istina i Novookrunjena nada. Nakon njegove smrti pojačano se progoni masonski red, što se završilo vladavinom terora u doba Franje II i njegovog kancelara Metternich. Naposljetku, zabranjena su sva tajna društva, pa je u Austriji između 1808. i 1918. biti mason postalo protuzakonito.

Kad je Mozart pristupio masonskom redu, veselio se mogućnosti razmjene ideja sa slobodoumnim ljudima. Bez sumnje je volio masonsku gozbu i koncerte, a privlačili su ga i tajanstveni obredi, jer je oduvijek uživao u šiframa i zagonetkama.

Ali, najviše su ga oduševljavala masonska čovjekoljubivi načela, koja je provodio do kraja života. Mozartovo preobraženje na masonstvo nije bilo iznenadno; od djetinjstva je imao veze s tim redom. Kao jedanaestogodišnjak, od boginja ga je liječio dr. Wolf, ugledni mason. Godinu poslije, Mozartova obitelj je u Beču upoznala dr. Anton Mesmer-a, proslavljenog hipnotizera, također masona, u čijem je vrtu izvedena prva Mozartova opera – “Bastien i Bastienne”.

Kad je Mozart imao 17 godina, vodeći bečki pisac Tobias von Gebler, mason i iluminat, zamolio ga je da sklada glazbu za njegovu dramu “Thamos kralj Egipta”, u kojoj se prikazuju masonski obredi i simboli. Nakon nekoliko godina drugi mason i iluminat, Otto von Gemingen, zamolio je Mozarta za glazbu za melodramu s egipatskom temom nastalu prema Voltairovoj drami “Semiramida”.

I tekst i glazba, nažalost, izgubljeni su, ali se zna da je masonsko značenje djela toliko oduševilo Mozarta da je glazbu ponudio napisati besplatno. Gemingen je bio veliki majstor lože Dobročinstvo, u koju je Mozart primljen u prosincu 1784. godine, iako je vjerojatno da je bio prisutan sastancima salzburških iluminata u planinskoj pećini blizu Salzburga puno prije nego se odlučio za taj korak.

To romantično mjesto zasigurno je ostavilo dubok trag u mladom skladatelju, jer poslije njegove smrti udovica Konstanca govorila je kako je planirao osnivanje tajnog društva pod nazivom “Špilja”. Mozart je silno uživao u društvu ljudi koji su, želeći skladati ili uživati ​​u glazbi, zaboravljali svoj položaj u društvu, stoga su ga neobično privlačili masonski ideali bratstva i čovjekoljublja.

Kad je Mozart 1781. godine iz Salzburga otišao u Beč, ubrzo se sprijateljio s mnogim masonima, uključujući vodećeg člana iluminata, znanstvenika i pisca Ignaz von Born-a. Suvremenici su smatrali kako je upravo Born poslužio kao model za lik Sarastro, mudrog svećenika boga Sunca u “čarobnoj fruli”. Dalje, prema nekima Kraljica noći bi mogla biti upravo neprijateljska Marija Terezija; a eminentni znanstvenik i masonski aspirant, dobri junak Tamino bio bi Car Josip, a junakinja Pamina, sam austrijski narod.

Zanimljivo je da je Born bio stručnjak za egipatske misterije i vjerojatno pomogao Mozartu savjetima u svezi s obrednim prizorima ove opere. Born je bio osnivač i veliki majstor lože “Stvarni sklad”, sestrinske lože “Dobročinstva”, a njezini članovi bili su mnogi vodeći bečki intelektualci – pisci, umjetnici, znanstvenici i glazbenici. Mozart je često bio na tim sastancima i tamo je promaknut u drugi stupanj 1785. godine uz uobičajene obrede. Joseph Haydn je, vjerojatno pod utjecajem prijatelja Mozarta, zatražio članstvo u loži, rekavši kako mu je najiskrenija želja da postane član tog reda zbog njegovih čovekoljubivih načela. U travnju 1785. Mozartov otac Leopold primljen je u ložu “Dobročinstvo”, a na drugi je stupanj promaknut u loži “Stvarni sklad”. Mozart je u povodu toga napisao pjesmu “Putovanje kolege slobodnog zidara”. Ta je pjesma bila prva od mnogih djela koja je Mozart napisao za bratstvo nakon što je postao mason, iako već i nekoliko njegovih ranijih radova, poput nedovršene kantate “Himna suncu”, izražava masonske zamisli.

Glazba je masonima bila značajna, jer su vjerovali da širi dobre misli i slogu među članovima. Sastanci bi počinjali i završavali jednostavnom pjesmom u narodnom duhu, najčešće sastavljenom od tri dijela uz pratnju orgulja i uvijek pisanom za muške glasove. Masoni su se služili posebnom glazbenom simbolikom za označavanje dijelova obreda. Broj tri je važan za masone – tri udarca kojima bi kandidat za uvođenje u ložu pokucao na vrata, prikazivani su ritmičkim motivom triole. Parovi legatom povezanih nota predstavljali su bratstvo.

Mozart je vješto iskorištavao te simbole da pojača učinak te ih je razrađivao pridajući im veću dubinu i izražajnost. Među njegovim najpopularnijim masonskim djelima bila je kantata “Masonska radost”, koju je skladao u čast Ignaz von Born-u odlikovanom carskim odličjem zbog otkrića s područja metalurgije. Krajem 1785. Mozart je napisao dvije pjesme za svoju ložu “Novookrunjena nada”, utemeljene na skladu s carskom uredbom. Osim preustrojstva bečkih loža, car je naredio da se zapisnici sastanaka i popis članova redovito podnose policiji. Te promjene nisu bile prihvaćene bez nesuglasica te su mnogi istupili iz loža.

Mozart se pridružio loži “Novookrunjenu nadu” čiji je veliki majstor bio njegov stari prijatelj Tobias von Gebler. Dvije njegove pjesme, “Za otvaranje lože” i “Za zatvaranje lože”, hvale nove vođe i izražavaju nadu u budućnost masonstva. Nažalost, njegove nade se nisu ostvarile. Kružile su glasine kako su iluminati podupirali revolucionarne ideje iz Francuske, pa je uhoda i prokazivača bilo posvuda. Bilo je zapljena knjiga i uhićenja, uništavani su mnogi dokumenti iz tog razdoblja, pa i neka Mozartova pisma. Pojedina su ipak sačuvana, primjerice pismo ocu neposredno prije njegove smrti 1787., u kojem ga Mozart potiče da, u skladu s masonskim učenjem, smrt doživljava kao čovjekovog najboljeg prijatelja.

Mozart je često pomagao kolegama masonima, čak i kad je sam bio u oskudici. Često je nastupao na dobrotvornim koncertima kako bi im pomogao, a prihod od objavljivanja svoje masonske kantate “Masonska radost” dao je siromašnim masonskim kolegama. Poslije 1785. Mozart više nije pisao masonsku glazbu do posljednje godine svog života 1791. kada je napisao puno vedrih i samosvesnih remek-djela. U nekoliko djela iz tog razdoblja prepoznaju se masonski utjecaji, osobito u Čarobnoj fruli. Iako se libretto Čarobne frule pripisuje producentu Schikaneder-u, danas je ipak više uvriježeno mišljenje da je veliki utjecaj imao i Giesceke, prijatelj i drug Goethea i Schillera, koji je vjerojatno želio ostati anoniman zbog političkih razloga.

Još dva dijela, napisana u posljednjoj godini njegova života izražavaju istu čovjekoljubivi poruku. Još dok je radio na Čarobnoj fruli, Mozart je dobio neobičnu narudžbu od hamburškog trgovca, masona Franz Ziegenhagen-a, sljedbenika Rousseaua, koji u svojoj knjizi izriče pretpostavku kako bi društvo utemeljeno na ravnopravnosti rasa, vjera i spolova moglo ostvariti sreću ljudskog roda u svijetu bez neimaštine i rata.

Želio je osnovati koloniju pokraj Hamburga kako bi svoje zamisli sproveo u djelo te je zamolio Mozarta da mu napiše kantatu koja će se pjevati na sastancima u toj koloniji. Mocartovo posljednje dovršeno djelo je Mala masonska kantata, komponirana u studenom 1791. za otvaranje novog hrama lože Novokrunisana nada. Sam je dirigirao izvođenjem, a djelo je primljeno s oduševljenjem. “Poludjeli su za mojom kantatom! Kad ne bih znao kako sam napisao i bolje stvari, pomislio bih da mi je to najbolje djelo! “Nažalost, Mozart nije uspio uživati ​​u njenom uspjehu jer je ubrzo, 5. studenog 1791., umro.

“Ko nije znao za njega? Tko ga nije poštovao? Tko ga nije volio? Našeg časnog brata Mozarta. Bio je marljiv član našeg reda. Bratska ljubav, miroljubivost, zauzimanje za plemenita načela, dobročinstvo te pravi, iskren osjećaj zadovoljstva uvijek kad bi svojim talentom pomogao nekome od svoje braće, bila su njegova najvažnija obilježja “, riječi su njegovih kolega masona.
 

 
Mozart i Schikaneder, prijatelj slobodni zidar iz druge lože, ugradili su mnogo od slobodnozidarskog učenja i simbolizma u svoje opere. Uporaba simbola i određenih scena, po mnogima daje izravan uvid u neke obrede slobodnog zidarstva, čija je namjera možda bila dati suptilan prikaz uzvišene svrhe toga udruženja. U najmanju ruku je moguće da je to služilo kao neka vrsta obrane ideja slobodnog zidarstva.

Pronalazimo da je broj tri imao duboko značenje za slobodne zidare. On se konstantno ponavlja tijekom Čarobne frule: tri dame, tri dječaka, tri hrama i tako dalje. U Schikanederovoj produkciji iz 1794., prikazano je u početnoj sceni kako tri dame ubijaju zmiju i rasijecaju je na tri dijela. Unutarnji ključ opere sniženi E (aroma vrline, plemenitosti i spokoja) je Mozart često upotrebljavao za svoje masonske kompozicije zbog njegova potpisa od tri sniženja. U uvertiri se ističe trostruko ponavljanje slobodno-zidarskog mota (kratko-dugo-dugo), također i u II. činu opere.

Slobodno-zidarski po svojem porijeklu su i natpisi na tri hrama: “Mudrost”, “Razum”, i “Priroda”. Slobodni zidari u publici će prepoznati i simboličan oklop čuvara za vrijeme Taminovih inicijacijskih izazova te simbole zemlja-zrak-voda-vatra u samim izazovima. Ali tu su i srebrno koplje dama, Papagenov zlatni katanac, Sarastro kočija u obliku lava, Tamina nesvjestica nalik smrti, te poraz Kraljice noći od strane snaga svjetlosti.

Brigid Brophy, u svojoj odličnoj studiji Dramatičar Mozart, ukazuje na vezu između slobodno zidarskih praksi s Eleuzinski misterijama i orfički mitovima antičkog svijeta. Ona dokumentira veliki dug Libretto noveli Jeana Terrasona “Život Sethosa”, objavljenoj u Parizu 1731. Tvrdeći da je prijevod starog Grčkog izvornika, ova knjiga pripovijeda inicijaciju svog egipatskog junaka u misterije Izide. Kako gđa. Brophy zaključuje, “Terason eksplicitno ne povezuje svoje misterije Izide s Slobodno zidarstvo (uostalom to se od njega i ne očekuje); ali postoji očigledna veza po kojoj su možda slobodni zidari posudili neke uvide za svoje obrede iz Terasonovog zamišljenog Egipta”.

Mocart i Schikaneder su također bili upoznati s djelima Shakespearea. J. Liebner je zabilježio mnoge fascinantne paralele između Čarobne frule i Shakespearove Oluje. Sarastro, kontrolirajući snagu opere, sličan je liku Prospera u Oluji. Svaki planira ujedinjenje dvoje izabranih ljubavnika, ali čini taj put teškim kako bi ojačao njihovu vezu. Monostatos i Caliban su vrlo slično osmišljeni, simboli naše niže prirode koja se treba nadići i odbaciti. Nesvetovna nevinost trojice dječaka nalazi svoj kontrapunkt u Arielu, Prosperov veselom slugi i glasonoša.

Svako nadolazeće doba promatralo je Čarobnu frulu na neki svoj način, i svaka od tih interpretacija ima svoju valjanost. Bila ta opera viđena kao bezbrižna fantazija, prosvijetljena alegorija, prikriva slobodno zidarski obred, ili izgubljenu bitku za žensku ravnopravnost, ona uvijek nanovo priča o magiji i sazrijevanju svake sljedeće generacije.
 
(vestinet.rs)