I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike “naših” ratova. Mi smo svi bili – budale

Dok je gledao na zidovima gradskog muzeja fotografije nastale ranih devedesetih, bloger Brod u boci (i sam hrvatski branitelj) zapitao se tko su bili i tko su sad hrvatski branitelji, piše dnevnik.hr.

Fotografije su male, uglavnom mutnjikave, nespretne, bez trećina, sedmina i zlatnog reza, izvučene za ovu priliku na svjetlo dana iz dubina već zaboravljenih škafetina negdašnjih ratnika. Snimljene uglavnom u trenucima čekanja. Jer, rat je ponajviše to – čekanje. Čekanje zlokobnog fijuka granate, čekanje zapovijedi za juriš, čekanje zore, čekanje mraka, čekanje sutrašnjeg dana ako ga bude, čekanje da čekanje konačno prestane.

Ipak, primjećujem kako svaka od tih fotografija nosi u sebi nešto upečatljivo, nešto što se provlači kao zajednička nit, karakteristika koja je nastala slučajno i nije bila rezultat “umjetničkog promišljanja”. Tim još i bolje. Dakle, na svakoj fotografiji primjetan je kontrast mora zemljano-zelenih uniformi, često nezgrapnih, na brzinu prekrojenih i prevelikih brojeva, te s druge strane lica dječaka i poneke djevojčice koja proviruju iza tih tamnih, maskirnih zavjesa.

Prepoznajem mnoga od njih. Mršave fizionomije i bujne kose, nestašnih pogleda, frajerskog stava, kao da su se našli na plaži u Medenoj, a ne u kršu Čepikuća, Kljaka, Gromača, inih sela za koja nitko od njih nitko do tada nije ni čuo. Prepoznajem i lica onih koji svoju dvadeset-šestu, dvadeset-sedmu, nisu stigla dosanjati. Gledam ih u oči, tražim neki znak, neki trag, jesu li znali, jesu li slutili?

Kao da je jučer bilo…

Nemojmo se lagati – sirotinja je izvukla rat. Momci obični, priprosti, većinom sa sela, manje iz grada, ali momci čisti, pošteni, nepokvareni. Istina, bilo je i baraba, probisvjeta, kokošara, ali takvih uvijek ima, u svečanim ložama neizmjerno više nego na bojištima.

Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi… ni sami ne znaju što bi. Ni sam još nisam načisto s tim. Na početku svojih dvadesetih kad je svijet izgledao kao velika šarena livada, nisam mogao, ma ne pretpostaviti, nego takve misli su bile totalno “out of question”. Rat, kakav rat? Između esesesera i amera? Ma ne, naš rat je u pitanju. Kakav naš rat, pa taj rat je završio prije više od četrdeset godina!?

Ali rat bane kao pijani gost u kuću, galami, posrće, razbija i prostači, traži još rakije i ne vjeruje kad mu kažete da je nemate više. I nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.

‘Tko smo bili mi?’

Na koncu, slušajući i danas beskonačne rasprave o ustašama, četnicima i partizanima, često se pitam – a tko smo bili mi? Mi čak ni imena svoga nismo dobili. U pravnim dokumentima smo “sudionici Domovinskog rata“, u novinarskom izričaju “hrvatski branitelji”. Branitelji? Ma dajte molim vas, branitelj je tako općenit izraz da ne govori ama baš ništa.

Žalosno je to da čim izgovoriš “ustaša”, “četnik”, “partizan”, čak i “švabo” ili “talijan”, automatski vizualiziraš lik tog vojnika i vidiš ga nepogrešivo, sa svim karakterističnim obilježjima. A dok izgovoriš “branitelj domovinskog rata” već te prođe volja za bilo što.

A mi, opet kažem, u šarenilu raznih naziva, nismo zaslužili jedno jedinstveno ime iza kojeg ćemo stajati svi. U početku kolokvijalno “pričuvni mupovci “, “redarstvenici” pa nakon toga “gardisti”, “zenge”, čak i “bojovnici”. Dok se nije ustalio službeni, ali opet općeniti izraz “hrvatski vojnik”, eterom je već kružilo na desetke različitih naziva. S neprijateljima je već bilo jednostavnije. Oni su za nas bili četnici, mi svi odreda za njih ustaše, u dozivanju preko rovova, od milja tek čede i uje.

Mržnja – neobično optorna biljka

Eto, danas nakon dvadeset i pet godina nemamo narodnih heroja, nemamo filmova, nemamo pjesama, imamo samo mitomaniju koja pred određene datume buja kao pivski kvasac da bi nakon toga splasnula do iduće prilike. Gaji se mržnja, strpljivo i ustrajno, mržnja je neobično otporna biljka, najbolje raste bez sunca i topline. a u ovim našim gudurama njeguje se na poseban način. Kod nas nikad nije nedostajalo impotetntnih prdonja i razbojnika koji su huškali mlade da se tuku za njihove interese.

I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike “naših” ratova. Mi smo svi bili – budale.

Nakon premijere prve epizode nove sezone kultnog serijala ‘Dosjei X’ gdje je lik Tada O’Malleya utjelovljen po njegovom liku i djelu, web stranica Infowars objavila je vrlo zanimljiv članak, odnosno njegovu interpretaciju

Francuska Vlada indirektno priznala optužbu

Svojevremeno su svi interpretirali članak Slobodne Dalmacije s bombastičnim naslovom ‘Oružje za Charlie Hebdo prodao hrvatski branitelj’, a sada ga je dodatno začinio i poznati ‘teoretičar zavjere’ Alex Jones.

Osim proglasa o prvoj epizodi ‘Dosjei X’ serijala gdje je naveden čitav niz njegovih tvrdnja, kao i sam nastup jednog od likova koji je praktički identičan njegovom – Jones je u jeku velike popularnosti obradio i tvrdnje o pariškim napadima.

‘Francuski autoriteti su ili prethodno infiltrirali grupacije vezane uz napade i odlučili neintervenirati ili su bili direktno involvirani u same napade’, smatra Jones, a kao izvor navodi ‘hrvatske medije’ uz dodatak par srpskih poveznica na engleskom jeziku.

‘Oružje je detektirano i dolazi iz tvornice ‘Zastava’ u srpskom Kragujevcu, a upravo ove šasije pištolja otkupila je tvrtka ‘Century International Arms’ iz Floride – inače ugovorom vezana uz CIA-u. Kako je moguće da tim istim oružjem biva počinjen napad u Parizu?’

‘Ne znam jedino tko stoji iza tog interesnog kartela’

‘Hrvatski mediji tvrde da je poveznica u slučaju – gospodin Hermant – preuzeo isto to oružje u Srbiji, te je isto kasnije završilo kao alat terorističkog napada.

Hrvati tvrde da postoje i mikroskopski rezultati provedene analize koji potvrđuju čitavu priču. Isto oružje je navodno prodano islamistima u Briselu’ zaključuje Jones. Francuzi su po njegovim izvorima priznali kako je Herment radio na procesu infiltracije terorističkih ćelija koje su izvele napade.

Zato je navedeno oružje i bilo u njihovom posjedu. Iako je svjestan kako su ovakvi zaključci kao stvoreni za etiketu ‘teorije zavjere’ – to ga nije spriječilo u objavi.

‘I serijal ‘Dosjei X’ je na tragu onoga što godinama pričam – ne znam tko stoji iza te nadnacionalne interesne skupine, jesu li to doista neka skrivena bića ili je pak riječ o ljudima, no ono što znam je da samo slijepac više ne vidi što se zapravo u svijetu odvija’ poentira živopisni Jones.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)

Jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije rado su bile za likvidaciju političkih protivnika, prije svega onih u emigraciji, koristili su usluge ljudi iz podzemlja.

Zlatno doba ovih ubojica trajalo je od ’60-ih do ’90-ih godina prošlog stoljeća. U tom razdoblju su, prema podacima koje je još prije 20-ak godina objavio škotski list “Daily record”, jugoslovenske tajne policije ubile više od 60 političkih emigranata.

Povjesničar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom ’60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, osobito hrvatske.

Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog liječnika koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente – kaže Dimitrijević.

Angažiranje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za RB je predstavljalo dvostruku uštedu – posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to što se događa s druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobivali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke potpore (putovnice i sl..).

Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubojstva rade po ključu, točnije svatko je ubijao svoje – hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpski služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.

Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerojatnije su potom uništavane – kaže Dimitrijević i dodaje da se o tim ubojstvima najviše saznalo od istraga vođenih u zemljama gdje su i ona počinjena.

 

 
(blic.rs, youtube.com/uredio: nsp)