GUVERNERIMA JE REKAO: “A JOŠ JE I SITUACIJA SAMO GORA NEGO ŠTO JE BILA PRIJE 16-17 GODINA”

Sjedinjene Države su na Bliskom Istoku potrošile 6 bilijuna dolara na vojne operacije i podržavanje saveznika, a ništa nisu dobile – otkrio je Donald Trump.

Prilikom susreta s guvernerima američkih država u Bijeloj kući, predsjednik SAD je dodatno ukazao:

“Mi nikada nismo gubili ratove, bar se ja ne sjećam da je Amerika bila poražena. Samo, mi sada nikada i ne pobjeđujemo u ratovima. A i ne ratujemo da bismo mogli pobjeđivati”.

U ovom kontekstu se novi američki lider ponovo vratio temi Bliskog Istoka i naglasio:

“Tamo smo ratovali 17 godina i potrošili, da ponovim 6 bilijuna dolara. To je naprosto nedopustivo jer ništa nismo dobili. Još je i situacija u toj regiji gora nego što je bila prije 16-17 godina”.

Trump je 28 siječnja naredio svojoj administraciji da sačini plan za uništenje Islamske države.

“Nacrt” tog plana za koji dan treba prestaviti ministar obrane SAD James Mattis.

Trump želi i nove strane partnere za borbu protiv Islamske države.
 
(fakti.org)

Rusija se upisala u povijest kao “učinkovit” borac protiv terorizma svojim intervencijama u Siriji, a izgleda da će isti model biti preslikan u još jednoj državi

Naime, šef ruske diplomacije Sergej Lavrov, sreo se s Omarom Šermarkom, premijerom Somalije, a poslije sastanka je izjavio da je Rusija blizu odluke da pruži podršku Somaliji u borbi protiv terorizma.

Sergej nije precizirao kakva bi to podrška mogla biti, ali je rekao da će “Rusija osnažiti Somaliju”.

Uzimajući u obzir činjenicu da teroriste u Somaliji već bombardiraju snage SAD-a, gotovo je izvjesno da će isto činiti i Rusija, te da bi uskoro mogli gledati ruske Suhoje u Somaliji.

“Rusija razmatra mogućnosti ojačati sigurnost Somalije. Takva naša odluka bi bila u potpunom skladu s interesima međunarodne zajednice koji su deklarirani i od strane Vijeća sigurnosti UN-a.” – rekao je kratko Lavrov.

Podsjećamo, Al-Qaida je vrlo aktivna u Somaliji, a glavna teroristička skupina u Somaliji je El Shabab (Pokret mladih mudžahedina).

El Shabab vodi oružanu borbu protiv zvaničnih vlasti Somalije.
 
(vestinet.rs)

Za Holokaust, koji je postao simbol masovnih zločina koje su počinili nacisti, znaju svi, međutim, velika većina zapadne populacije ne zna za nekoliko milijune sovjetskih žrtava u Drugom svjetskom ratu

Negiranjem uloge SSSR-a u pobjedi nad fašizmom, nastoji se da se omalovaži Rusija i minimizirati njena uloga.

Ako je suditi prema anketama javnog mnijenja, povijest se može mijenjati. Tako je, prema podacima ankete Sputnik. Mišljenja, svega 15 posto anketiranih, odgovarajući na pitanje tko je odigrao ključnu ulogu u pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, od pet ponuđenih odgovora (Velika Britanija, SSSR, SAD, drugi ili “ne znam” ) odabralo SSSR.

Nije stvar u natjecanju tipa “tko je više učinio”, stvar je da se iz svijesti građana Zapada briše sjećanje na žrtve koje jedan narod (u ovom slučaju građani SSSR-a) dao u borbi za slobodu europskih i azijskih naroda.

Kako bi se spoznale srazmere stradanja građana SSSR-a u Drugom svjetskom ratu, povjesničar Predrag Marković koristi usporedbu broja žrtava u SSSR-u s brojem žrtava Holokausta. Za Holokaust, koji je postao simbol masovnih zločina koje su počinili nacisti, znaju svi, kaže Marković, međutim, velika većina zapadne populacije ne zna za nekoliko milijuna sovjetskih zarobljenika i ne zna za milijune civila u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji.

“Kada bi se žrtve zbrojile, slavenske žrtve brojem nadilaze žrtve Holokausta. U slučaju Bjelorusije, i po postotku broja stradalih, broj Bjelorusa se približava broju europskih Židova “.

Njegov ruski kolega Vladimir Simindej, rukovoditelj istraživačkih projekata Fonda “Povijesno sjećanje” brojevima ilustrira ulogu Crvene armije u oslobođenju Europe od nacista. Prema različitim ocjenama, kaže Simindej, Crvena armija oslobodila je skoro 50 posto teritorija suvremenih europskih država, ne računajući europski dio SSSR-a i pretrpjela mnogo veće gubitke od zapadnih saveznika.

“Ukupno stanovništvo zemalja koje je oslobodila Crvena armija iznosilo je više od 120.000.000 ljudi u 16 danas neovisnih europskih zemalja. U oslobađanju još 6 zemalja, Crvena armija je sudjelovala zajedno sa saveznicima”, zaključuje Simindej.

Zašto na Zapadu vlada uvjerenje da je uloga SSSR-a u borbi protiv fašizma manja od uloge SAD, Britanije ili Francuske? Prema Markovićevim riječima, zapostavljanje povijesne uloge SSSR-a ima dvije strane, političku i kulturološku. Politički motivi povezani su s omalovažavanjem Rusije i minimiziranjem njenog značaja, a kulturološka s Hollywoodom.

“Kada gledate holivudske filmove, u njima nema druge vojske osim američke, po neki britanski vojnik i pripadnik francuskog Pokreta otpora”.

Simindej se slaže s Markovićem oko uloge Hollywooda u formiranju svijesti u suvremenim društvima. On bi volio vidjeti rezultate istraživanja o tome koja je država imala ključnu ulogu u pobjedi nad fašizmom među profesionalnim povjesničarima.

“Ukoliko budemo upitali profesionalne povjesničare, oni će sigurno reći da je, barem na kopnu, ključnu ulogu imao upravo SSSR, i na zapadu i na istoku, u borbi protiv Japana. Međutim, treba imati na umu da postoji posebna vrsta povjesničara, koji politiziraju povijest. Recimo, u bečkim knjižarama sam vidio knjigu čija je ključna poruka da je Staljin maltene gori od Hitlera, da su njih dvojica zajedno zakuhali situaciju u Europi, a onda su došli Amerikanci koji su sve spasili”, kaže Simindej.

Povjesničar Konstantin Zaleski smatra da je podcjenjivanje uloge SSSR-a u Drugom svjetskom ratu ciljana politika Zapada koja traje posljednjih 70 godina, ali posljednjih 20 posebno aktivno.

“Uloga SSSR-a se ne prešućuje, ali se sva pažnja okreće na ulogu (zapadnih) saveznika. Tako se stvara dojam da SSSR nije igrao vodeću ulogu u pobjedi. Pritom, zapadni političari ne samo da smanjuju ulogu SSSR-a, nego pokušavaju na njega prebaciti odgovornost za izbijanje rata”, smatra Zaleski.

Za zapadne političare Drugi svjetski rat i Hitler samo su dio povijesti, kao Džingis kan ili Napoleon, i nemaju nikakve veze sa suvremenošću.

Problem je tome, što su Hitler i nacisti, osvajajući Europu, pronosili i nacističku ideju koja je za cilj, između ostalog, imala i istrebljenje i pretvaranje u roblje slavenskog stanovništva na osvojenim područjima.

“Taj plan predviđao je istrebljenje i pretvaranje u roblje slovenskog stanovništva, prije svega u Poljskoj i SSSR-u. Elite bi bile istrijebljene, a narod bi bio pretvoren u robove. Poljaci se sada nerado sjećaju toga da su njihovi sadašnji njemački saveznici zapravo spremali Poljake za istrebljenje i nerado priznaju da je i njih ipak oslobodila Crvena armija”, kaže Marković.

Ipak, prema njegovim riječima, nema bojazni da fašizam može ponovno pojaviti u Europi, barem ne u obliku u kojem je postojao, jer je Njemačka od vremena rata potpuno mentalno promijenjena. Međutim, do nekih oblika ksenofobije i mržnje prema strancima može doći i dolazi, ali opet ne u obliku kakav je postojao u vrijeme nacizma.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

LOCKHEED MARTIN NA IZLOŽBI U SINGAPURU TVRDIO DA T-50 NIJE AVION PETE GENERACIJE

Na aviosalonu Singapore Airshow 2016 , koji je u veljači održan u Singapuru, predstavnici tvrtke Lockheed Martin izveli su masivan napad na ruski lovac pete generacije T-50 (PAK FA).

Napad je bio informacijski. Čak, prije će biti da je to bio očajnički potez, jer je komercijalna situacija sa F-22 i F-35 izuzetno tužna. Naročito na inozemnom tržištu.

F-22 ne želi kupiti nijedna razumna vlada u svijetu zbog njegove fantastično visoke cijene. Taj lovac košta 411 milijuna dolara. Na njemu je izgorio čak i Pentagon.

Za američku avijaciju je naručeno 400 tih zrakoplova. Međutim, ugovor o nabavi je ubrzo smanjen na 187 letjelica. Zbog čega je 2011. godine obustavljena proizvodnja tog zrakoplova.

Situacija s F-35 nije ništa manje čudna. Taj lovac je znatno jeftiniji – njegova prosječna cijena je 120 milijuna dolara. Pentagon je, kada se zrakoplov pripremao za prvi let, naručio 2800 lovaca. Do danas je ta brojka smanjena na 2300.

Članice NATO-a namjeravaju kupiti ukupno 600 tih zrakoplova. Pri čemu su inozemni kupci, kako se kaže, uhvaćeni na udicu. Oni sada ne mogu odustati od kupnje tog lovca, čija reputacija opada iz godine u godinu. Stvar je u tome što je mnogo novca uloženo u razvoj aviona, pa bi sada bilo glupo da taj novac propadne.

A odustati od tako sumnjive kupnje htjeli bi mnogi, jer je F-35 već 5 godina, još od početka probne eksploatacije, i dalje poluproizvod. Uopće nije poznato, kada će postati borbeni stroj. Prije godinu dana obavljeno je posljednje testiranje F-35 .

Nakon čega se u zapisniku povjerenstva vidio ovakav izvještaj: “U cjelini, avion ostaje nezreo, a njegova eksploatacija se u značajnoj mjeri oslanja na konstantnu podršku proizvođača, što je neprihvatljivo prilikom izvođenja borbenih djelovanja. F-35 je i dalje ranjiv na balističku i induciranu pogonsku vatru iz svih vidova vojnih prijetnji izazvanih raketnim napadima. Rokovi prvih borbenih letova će vjerojatno biti odgođeni zbog problema sa softverskom jedinicom 2 V, koja je dizajnirana za upravljanje visokoprecizni oružjem AIM-120C , i za naknadno širenje na streljivo GBU -32/31 i GBU-12 “.

Do ovog trenutka, situacija se nije promijenila. Datum uvođenja ovog zrakoplova u naoružanje je i dalje nejasan. Konstruktori konstantno nešto prepravljaju i dorađuju.

Pokušaji Lockheed Martina da privućče inozemne kupce, kojima ne mogu uvrnuti ruku koristeći natovske mehanizme, nisu uspjeli. I tvrtka sa zavišću gleda kako indijsko Zrakoplovstvo zaključuje ugovore s ruskim koncernom “Suhoj” za zajednički razvoj izvozne modifikacije T-50, koja se zove FGFA (Fifth-Generation Fighter Aircraft ). A biti će isporučen Indiji u zajedničkom aranžmanu.

Indija će dobiti polovicu proizvedenih lovaca, odnosno – 125 jedinica.

Potpuno je jasno zašto je u ovoj situaciji tvrtka Lockheed Martin baš na međunarodnom salonu u Sngapuru, koji je okupio kupce iz različitih zemalja, pokušala poniziti razvoj “Suhoja”.

Sam potez je bio prilično grub. Ne ulazeći u usporedbu karakteristika, Amerikanci su izjavili da se T-50 ne može smatrati avionom pete generacije. Navodno, za ulazak u “klub pete generacije”, nije dovoljna mala radarska vidljivost T-50.

Bile su to prazne riječi ne baš kompetentnih ljudi. To jest, F-35 – je “standard” pete generacije (o F-22 Amerikanci šute, jer ga svejedno nitko neće kupiti ni pod kakvim okolnostima).

Još tvrde da se T-50 minimalno razlikuje od Su-35, koji je zrakoplov generacije 4 ++. I dodaju da imaju isti motor i elektronska oprema je slična – ne najmoćnija.

Počet ćemo od toga, da Su-35 zaslužuje pored četvorke još par pluseva. On raspolaže određenim karakteristikama aviona pete generacije. To jest, motor (kojim raspolaže i T-50) pruža mogućnost nadzvučnog leta u bezforsažnom režimu. On također raspolaže elektroničkim, a ne mehaničkim upravljanjem.

Ako usporedimo motore s točke gledišta superpokretljivosti (to je još jedan kriterij pete generacije), onda se kod F-35 i F-22 vektor potiska odbija u jednoj ravnini, a kod Su-35 i T-50 – u dvije. Ni tu se “amerikanci” ne mogu zvati petom generacijom. Pri čemu treba uzeti u obzir da će 2017. godine T-50 dobiti novi motor, koji za 15-25% nadilazi sadašnji – AL-41F1.

F-35 je na granici zahtjeva što se tiče bezforsažne brzine.

Po tehničkim karakteristikama, on je podzvučni. I sam predsjednik Lockheed Martin -a je na konferenciji za tisak uvjeravao sumnjičave novinare da njegova brzina iznosi 1,2 M. Kod Su-35 maksimalna bezforsažna brzina je – 1,1 M, a kod T-50 – 2,1 M, kod F-22 – 1,8 M.

Ovakva sporost “standarda pete generacije” objašnjena je činjenicom da je u cilju stvaranja univerzalnog aviona i za avijaciju i za mornaricu, avion “udebljan” “pa stoga ima značajno veći otpor zraka.

Ako usporedimo sredstva otkrivanja ciljeva i navođenja na njih, onda je, zaista, na T-50 i Su-35 instalirana ista optičko-lokacijska stanica OLS-50M, koja radi u vidljivom i infracrvenom području. To je naš najnoviji razvoj u ovom području.

Ona omogućava da se fiksiraju čak i stealth-ciljevi, nevidljivi za radare, udaljeni 80 kilometara. Dakle, američki nevidljivi avioni nisu nevidljivi za OLS i za kamere s visokom rezolucijom. Takav uređaj nema na F-22 . Na F-35 postoji. Ali, prema mišljenju stručnjaka, i ne samo ruskih, u zadanom području ruska tehnika nadilazi inozemne proizvođače.

Što se tiče trupnog radara, T-50 ima vlastiti, potpuno novi. To je stanica s aktivnom faznom antenskom rešetkom (Afar) N036 “Belka”. Kod dva “amerikanca” također postoji slični Afar. Ali, samo jedna. Na T-50 ih ima pet: frontalna (N036-01-1), dva na bokovima (N036B), i dvije raspoređene na vrhovima krila (N036L). To jest, avion je u stanju “gledati” na sve strane.

Potpuno je jasno će u doglednoj budućnosti T-50 biti moderniziran. A prvi na redu za pojačavanje aviona stoji radar sa ROFAR – radio optičkom faznom antenskom rešetkom. Njega, kao i “Belk” razvija koncern “Radio-elektroničke tehnologije” (Krete). Početkom 2018. godine trebao bi biti spreman probni model radara. Njegova serijska proizvodnja se može očekivati ​​početkom 20-ih.

Radio-optički radar će težiti upola manje, pri čemu će se njegove mogućnosti povećati desetak puta. To jest, radar će biti u mogućnosti prikazati jasnu sliku (trodimenzionalnu sliku, kako tvrde u Krete-u) objekta, udaljenog stotine kilometara. Štoviše, pojavit će se mogućnost skeniranja unutrašnjosti aviona.

Jednako impresivan rezultat je dalo korištenje teorijskih i praktičnih radova u području radiofotonike koja je počela prije samo 35 godina s uvođenjem optičko-elektronskih kabela. Korištenje novog načela za obradu primljenog signala metodom koherentne optike omogućuje višestruko povećanje širokopojasnosti radara. To će dovesti do toga, da će upotreba stealth-tehnologije postati potpuno besmislena.

Još jedna prednost, koja bi trebala da tijekom naredne godine pozicionirati avion T-50 kao najboljeg lovca na svijetu je – naoružanje.

Ruski oružari su specijalno za T-50 stvorili 12 novih vrsta visokopreciznih raketa zrak-zrak i zrak-zemlja, koje obuhvaćaju čitav spektar, kako po rasponu nanošenja udara, tako i po brzini i pokretljivosti zračnih ciljeva. Među njima postoje i jedinstvene rakete, sposobne samostalno naži i naciljati mete prilikom autonomnog ljeta.

Pri jednakom borbenom opterećenju, “amerikanci” imaju veliku prednost što se tiče raketa za borbu u zraku. F-22 raspolaže samo korektnim bombama za napad na kopnene mete. Međutim, oba “amerikanca” “u bliskoj borbu u zraku se ne osjećaju previše samopouzdano. Tijekom teorijskog modeliranja, utvrđeno je da F-35 u slučaju takvog oružanog sukoba, čak i protiv Su-35, ima tek 28% šansi da pobijedi. I u velikoj mjeri to je bilo predodređeno superiornošću naoružanja ruskog lovca.

I kao zaključak, navest ćemo čisto formalna istraživanja neovisne australske analitičke organizacije Air Power Australia , koja pokazuju, nazovimo je tako, veliku obmanu predstavnika tvrtke, koja proizvodi najskuplji lovački avion na svijetu.

Australci su proveli “reviziju” odgovarajućih reklamnih prospekata sa stvarnim stanjem stvari “amerikanaca” F-22 , F-35 , “Kineza” ” J-12 , i” Rusa “T-50. Van konkurencije je razmatran Su-35S. Princip je bio jednostavan. Postoji 14 kriterija za pripadnost zrakoplova petoj generaciji. Ako zrakoplov odgovara određenom kriteriju, njemu se dodaje jedan bod. U slučaju neodgovaranja – bod mu je oduzet.

Rezultati su bili iznenađujući za Lockheed Martin . T-50 – plus 8. F-22 i Su-35S – plus 2. J 12 – 0. F-35 – minus 8.

Mislim da nakon tako objektivne slike, Amerikanci ne bi trebalo tražiti nedostatke kod tuđih aviona, već razmisliti o svom zaostatku.

To jest, zaostatku za petom generacijom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

“Komunistički manifest” je jedan od glavnih strateških dokumenata znanstvenog komunizma, a napisali su ga napisao Karl Marx i Friedrich Engels. No, zanimljivo je da je ovo djelo ušlo u popis knjiga koje su najčitanije na višim obrazovnim institucijama u Sjedinjenim Državama

Do tog su zaključka došli stručnjaci koji vode “Open Syllabus Project”, koji vode baze podataka kurikuluma sveučilišta diljem svijeta. Do sada je popis zemalja s nastavnog plana i programa obuhvaćao SAD, Kanadu, Veliku Britaniju, Australiju i Novi Zeland.

“Komunistički manifest”, procjenjuje “Open Syllabus Project”, zauzeo je treće mjesto u popisu koji obuhvaća svih navedenih pet zemalja, a četvrto u Sjedinjenim Državama.

Ovaj rad Marxa i Engelsa je prvi među svim čitanim knjigama s kojima se se služili američki studenti u državama kao što su Washington, Wisconsin, New Hampshire, New Jersey i Indiana.

U Iowi i Virginiji je “Komunistički manifest” na drugom mjestu. U Massachusettsu i Minnesoti na trećem, a u Kaliforniji i Connecticutu na četvrtom. Na sedmom je mjestu u Illinoisu, na osmom u Georgii, dok je na 22. mjestu Tennesseeu, a nepopularan Texasu u kojem zauzima 72. Mjesto, prenosi Breitbart.

Važno je napomenuti da se ne radi o tome da je Karl Marx postao najpopularniji ekonomist u Sjedinjenim Državama i “da su svi pohrlili na studij ekonomije kako bi proučavali djelo Marxa”, tvrdi utemeljitelj projekta “Open Syllabus”, nego se “Komunistički manifest” u SAD-u i drugim zemljama proučava i studira u čitavom nizu različitih odjela, od povijesti, do sociologije, politologije, te brojnih drugih.

Rad Marxa i Engelsa počinje riječima: “Bauk kruži Europom – bauk komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili tog duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode!”, dok završava svjetski poznatim povijesnim sloganom: “Radnici svih zemalja, ujedinite se!”

Ovo i druga njegova djela sadrže veliki broj ekonomskih ideja. Konkretno, čak i progresivni porez koji se koristi u Sjedinjenim Državama. Osim toga, Marx je jedan od najvećih mislilaca čovječanstva, a za BBC i najveći mislilac prošlog tisućljeća, čiji je rad formirao poseban smjer u filozofiji – dijalektički i historijski materijalizam, nove teorije u ekonomiji i politici – teoriju viška vrijednosti i teoriju klasne borbe, za mnoge najpoznatiji kao ekonomist.

Njegovo monumentalno djelo “Kapital – Kritika političke ekonomije”, iako ne zauzima tako visoko mjesto na listi popisanog nastavnog plana i programa u zapadnim zemljama, ipak se aktivno proučava i uči u Sjedinjenim Državama i među 40 knjiga koje se najčešće koriste u tečajevima ekonomije, ali i sociologije,

Tom Bemis, koji piše za MarketWatch, koji je također primjećuje da Biblija nije ni na popisu tekstova.

“U slučaju da netko ima bilo kakve sumnje da na američki sveučilištima dominiraju “bezbožni komunisti”, svježe statistike su nam pri ruci. Više od 25 godina nakon pada Berlinskog zida, raspada Sovjetskog Saveza i početka provođenja tržišne ekonomije u Kini, “Komunistički manifest” se i dalje svrstava među tri najčešće zadana teksta na američkim sveučilištima”, piše Tom Bemis.

Ironično, ali Marxov klasik ipak nije među prvim tekstovima iz područja ekonomije, nego među tekstovima povijesti, sociologije i politologije.

OSP Explorer može filtrirati zastupljenost u programima pojedinih djela i po institucijama. Na primjer, na Massachusetts Institute of Technology ili svjetski poznati MIT, Marxov klasik u je među tekstovima dodijeljene, na drugom mjestu, a četvrti na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Američki general Julian Alford dobio je zadatak da predvidi i obuči vojnike za slučaj građanskog rata u Americi

Američki general Julian Alford javno je zatražio da se kopnene snage SAD počnu spremati i za borbe u gradskim uvjetima. Naročito u – megapolisima, američkim megalopolisima.

Defence News prenosi i ove generalove riječi:

“Ja sam prošao borbene treninge i u džunglama, i u pustinji, i po planinama. Naravno, i u zimskim uvjetima, ali nikada nisam prošao prave vježbe koje bi uključivale borbe u uvjetima velikih gradova”.

Po njegovoj procjeni, američke kopnene snage mogu doći u situaciju da moraju voditi borbe u gusto naseljenm gradovima, u neboderima. Zato im je, upozorio je Alford, potrebna “realističnija obuka”.

“Moramo znati kako se trebamo boriti u gradovima jer sve prognoze govore da ljudi po cijelom svijetu migriraju i da migracije idu upravo prema gradovima. Zato naši vojnici moraju znati kako baciti bombu, kako ispaliti raketu i granatu u gradskim uvjetima”.

Ovo nije tek stav jednog od američkih generala. Pentagon je Alfordu naložio da, pored ostalog, načini prognozu – gdje bi sve američke kopnene snage i marinci mogli ratovati i organizirati vježbe “sukladno utvrđenim scenarijima”.

Istodobno mu je stavljeno u zadatak da predloži: kakva tehnika će za to biti potrebna i u čemu može pomoći američka znanost.

Alford se “bacio na posao”. Čak je zatražio pomoć IT stručnjaka, sa sugestijom da “razmisle o metodama pripreme jedinica u uvjetima koji će tek postati realnost”.

Objasnio im je da će mu to biti potrebno “radi imitacije nekih od najkompliciranijih ratnih djelovanja na kopnu”. Pritom je imao na umu – borbe u megapolisima. U kojima se neboderi mogu nalaziti “u susjedstvu” .

Alford je posebno naglasio: “Nemam u vidu borbe s različitim ustanicima. Čim počnem govoriti o borbama u gradovima – ljudi odmah pomisle na borbu protiv pobunjenika, a ja imam u vidu visokotehnološka ratna djelovanja protiv “neprijatelja” s približno jednakim mogućnostima”.

Zapovjednik korpusa američke pomorske pješadije, Robert Neler, upozorio je da neće biti lako napraviti poligon za uvježbavanje vojnika i cijelih jedinica za borbe u gradskim uvjetima.

Načelnik pomorske pješadije za obuku, general James Lukman, predložio da se za obuku koristi i “virtualna realnost”, odnosno – virtualni upadi u zgrade.

Prema njegovim riječima, ovo podrazumijeva vježbe na stvarnom terenu, ali sa dodavanjem virtualnih objekata – zgrada, tenkova i zrakoplova u bombarderskim naletima – koje na displejima svojih šljemova “vide” vojnici uključeni u vježbu.

Dužnosnik kompanije Lockheed Martin zadužen za razvoj obrambenog biznisa – Scott Davis – ovim povodom je izjavio:

“Mi smo već u stanju virtualno graditi velike gradove. Mi već možemo omogućiti korištenje virtualne realnosti za obuku jedinica za borbe u megapolisima”.

Naravno, nitko ne govori o kojim megalopolisima se radi, no očito je da se radi o domaćim megalopolisima, jer po samoj logici stvari u “tuđim” megalopolisima se ne ratuje na takav način.

 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Mnogi se čude odlučnosti s kojom se ruski predsjednik Vladimir Putin bori protiv terorista Siriji

Poenta je u glavnom “pravilu” Putina u vanjskoj politici, koje je uspostavio još u djetinjstvu na ulicama Lenjingrada: “Ako je borba neizbježna, udari prvi”, piše komentator talijanskog lista “Il Giornale”.

Bez obzira na to što na teritoriju Rusije žive predstavnici raznih vjeroispovijesti, uključujući muslimane, ruski predsjednik vješto pronalazi ravnotežu koja isključuje mogućnost religioznih sukoba u zemlji, piše analitičar.

“To je pravi Putin – s jedne strane se bori protiv terorista Islamse države, a s druge otvara najveću džamiju u Europi.”

U jednom od svojih govora Putin je istaknuo razlike umjerenog islama i terorizma, izjavivši da ISIS kompromitira islamsku religiju ideologijom zasnovanom na lažima, piše analitičar.

On također naglašava da ruski predsjednik poštuje povijest i tradiciju u kojima je kršćanska religija zauzimala centralno mjesto u “srcu ruskog čovjeka”, zbog čega podržava Rusku pravoslavnu crkvu.

“Ne treba podcjenjivati ​​ni savez Putina i rimskog pape Franje – oni su se susreli dva puta, čime su izazvali ozbiljnu zabrinutost (predsjednika SAD-a) Obame”, piše analitičar.

Ipak, u borbi protiv džihadizma Putin nastupa odlučno.

“Pravilo ruskog predsjednika da treba biti ‘prvi ako je borba neizbježna’ čini ga pouzdanim saveznikom u očima (predsjednika Sirije) Bashara el Assada i doprinosi dijalogu s oporbenim snagama u Siriji”, smatra analitičar.

“Svojim kretanjem po šahovskoj ploči Sirije Putin je zbunio Zapad, neizbježno vraćajući Rusiju u red ključnih sugovornika SAD i Europe.

Ako postigne uspjeh u borbi protiv Islamske države, ruski lider bi mogao računati na ukidanje apsurdnih sankcija Zapada”, piše analitičar i dodaje: “Igrajući na kartu ‘prvog’, Putin je uspio, svidjelo se to nekom ili ne, da vrati Rusiji zvanje velike imperije”.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Ako netko ratuje u ime vjere i nanosi zlo drugome, možemo li se pitati da li je to uopće vjera u Boga

Rusija se aktivno zalaže za suradnju sa svim snagama u borbi protiv terorizma, neovisno od njihove vjerske pripadnosti, izjavio je ruski predsjednik Vladimir Putin na sastanku s predstavnicima političkog, društvenog, vjerskog i znanstvenog života u Dagestanu.

Intenzivno se zalažemo za suradnju sa svim snagama koje su usmjerene protiv terorizma, neovisno od njihove vjerske pripadnosti. I želim vas informirati da se za to zalažemo prilično intenzivno – rekao je Putin.

Ruski predsjednik naglasio je da je svaki pokušaj zaplašivanja Rusije uzaludan, prenosi “Sputnik”.

Kada govorimo o tome može li nas netko zastrašiti, potpuno sam suglasan s vama – ruski narod u cjelini, uključujući i Dagestan, nitko nikada nije uspio uplašiti i to je pucanje ćorcima, apsolutno besmislen posao.

A naš cilj, zaista, i u Siriji i na svakom drugom mjestu, je prije svega borba protiv terorizma – rekao je Putin.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Švedska i Norveška su iskusile veliku promjenu moći tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon duže nenasilne borbe. Oni su “otpustili” 1% ljudi koji su određivali pravac kretanja društva te su stvorili temelje za nešto drugačije.

Obje zemlje su imale povijest groznog siromaštva. Dok je 1% posto bio na vlasti, na stotine tisuća osoba je emigriralo kako bi pobjegli od gladi. Ali, pod vodstvom radničke klase, obje su države izgradile robusne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno obrazovanje, ukinule sirotinjske četvrti, pružile odličnu zdravstvenu skrb dostupnu svima te stvorile sustav potpune zaposlenosti.

Za razliku od Norvežana, Šveđani nisu pronašli naftu ali to ih nije spriječilo da izgrade ono što se naziva “zavidan životni standard”.

Šveđani i Norvežani su platili cijenu za svoj standard življenja kroz nenasilnu borbu. Skandinavski radnici nekada nisu očekivali da izborna arena može donijeti promjenu u koju su vjerovali. Shvatili su da je, uz 1% na vlasti, izborna “demokracija” usmjerena protiv njih zbog čega je bila potrebna nenasilna akcija kako bi se provele promjene. U obje zemlje su pozvane obrambene snage kako bi zaštitile tih 1 posto, a ljudi su ginuli.

Norvežani su zbog malog broja stanovnika teže organizirali kohezijski pokret. Ljudi su bili podijeljeni planinama i fjordovima i govorili su regionalnim dijalektima u izoliranim područjima. Norveškom je u 19. stoljeću vladala Danska, a potom Švedska. Neovisnost je stekla tek 1905.

Kada su ranih 1900. radnici oformili sindikate, okrenuli su se marksizmu pri organiziranju revolucije kao i neposrednim dobicima. Bili su presretni zbog svrgavanja ruskog cara, a norveška Radnička stranka se pridružila Međunarodnim komunistima koje je organizirao Lenjin. Jedna od stavki s kojima se Norvežani nisu slagali s lenjinističkom strategijom je bila uloga nasilja: Norvežani su željeli provesti revoluciju nenasilnom borbom uz uspostavljanje zadruga i korištenje izbornog arene.

1920. – ih godina se povećao broj štrajkova. Grad Hammerfest je 1921. oformio komunu koju je predvodio radnički savjet. Vojska je intervenirala kako bi ga slomila. Radnici su odgovorili nacionalnim općim štrajkom. Poslodavci, potpomognuti državom su se borili protiv štrajka, ali radnici su ponovno ustali u štrajku radnika željezara koji je trajao od 1923. do 1924. godine.

Norveških 1% je odlučilo da se neće oslanjati samo na vojsku: 1926. su oformili društveni pokret nazvan Patriotska liga u koju su regrutirane uglavnom osobe iz srednjeg staleža. Do 1930. godina, Liga je uključivala čak 100.000 ljudi koji su djelovali kao oružana zaštita štrajkolomaca, i sve to u zemlji od samo 3.000.000 stanovnika.

U međuvremenu je Radnička stranka otvorila članstvo za sve, a pridružili su joj se srednjestaleški marksisti i poneki reformatori te mnogi seljaci i poneki zemljoposjednici. Stranačke vođe su uvidjele da su dugotrajna borba, konstantno dosezanje i organiziranje potrebni za provođenje nenasilne kampanje. Usred rastuće polarizacije, norveški radnici su pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota 1928.

Depresija je dostigla vrhunac 1931. Tada je bilo više nezaposlenih osoba nego u bilo kojoj drugoj nordijskoj zemlji. Norveški sindikati su zadržali članove koji su bili nezaposleni iako nisu mogli priuštiti plaćanje članarine. Ova odluka se isplatila masovnom mobilizacijom. Kada je udruga poslodavaca zaključala tvornice i radnike ostavila vani kako bi ih prisilili na smanjenje plaća, radnici su se borili masovnim demonstracijama.

Mnogi su ljudi tada otkrili da su njihove hipoteke ugrožene (zvuči poznato?). Depresija se nastavila, a seljaci više nisu mogli placatiu svoje dugove. Kako su turbulencije pogodile i ruralni sektor, mnoštvo se okupilo kako bi na nenasilan način spriječili iseljenje obitelji iz njihovih imanja. Agrarna se stranka, koja je uključivala veće poljoprivrednike i koja je ranije bila povezana s Konzervativnom strankom, počela distancirati od 1%; neki su uvidjeli da je upitna mogućnost vladavine nekolicine nad većinom.

Do 1935. Norveška se nalazila na samoj ivici. Vlada predvođena konzervativcima je svakog dana sve više gubila legitimitet: 1% je postajao sve više očajan kako je među radnicima i poljoprivrednicima rasla militantnost. Radikalni radnici su mislili da je potpuno svrgavanje blizu. Međutim, siromaštvo je također bilo u porastu, a radnička partija je osjećala povećan pritisak od strane svojih članova da razriješi njihove patnje, a to je bilo moguće samo preuzimanjem vlasti u kompromisnom dogovoru s drugom stranom.

To je i učinjeno. 1935. je u kompromisu, koji se vlasnicima omogućilo zadržavanje prava posjeda i upravljanja tvrtkama, Radničkoj partiji je omogućeno preuzimanje uzdi vlasti u koaliciji sa Agrarnom partijom. Proširili su ekonomiju i započeli javne radove što je vodilo politici punog zapošljavanja što je postalo kamen temeljac norveške ekonomske politike.

Radnički uspjeh i kontinuirana militantnost radnika su omogucili stalno miješanje usmjereno protiv povlastica koje ima 1% elite do točke u kojoj je većinsko vlasništvo svih velikih tvrtki doneseno u javnom interesu.

1% su stoga izgubili svoju povijesnu moć dominacije gospodarstvom i društvom. Tek su se tri desetljeća kasnije konzervativci vratili u vladajuću koaliciju prihvaćanjem novih pravila igre, uključujuci i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, izuzetno progresivno oporezivanje, snažne poslovne propise za javno dobro i virtualno ukidanje siromaštva. Kada su konzervativci na kraju pokušali ubaciti neoliberalnu politiku, gospodarstvo je generiralo balon i krenulo u katastrofu.

Radnici su istupili, zaplijenili tri najveće banke, otpustili upravljački menadžment, dioničare su ostavili bez novca i odbili su jamstvo za manje banke.

Norveški financijski sektor nije bio od onih koji su upali u krizu 2008.: uz pažljivo reguliranje i većinsko javno vlasništvo, sektor je ostao solidan.

Iako vam to Norvežani neće reći pri prvom susretu, ali ostaje činjenica da je u njihovom društvu visoku razinu slobode i široko zajedničko blagostanje započelo kada su radnici i poljoprivrednici, uz suradnju sa srednjim staležom, započeli nenasilnu borbu koja je ovlastila ljude da upravljaju za opće dobro .

Švedska je također stvorila uspješan model demokratskog socijalizma zbog jedinstvenog načina na koji su švedske radničke vođe, političari i staleži surađivali tijekom ranog razvoja švedske socijalne demokracije.

Zbog toga što su švedske socijalističke vođe odabrali umjeren, reformistički politički smjer zasnovan na potpori javnosti tijekom ranih faza švedske industrijalizacije i prije potpunog razvoja švedske međuklasne politike, ova je država izbjegla ozbiljne ekstremističke izazove, te političku i klasnu podjelu koja je poharala mnoge europske zemlje koje su nakon 1911. pokušale razviti socijalni demokratski sustav.

Rano se baveći izazovima industrijalizacije i njenog utjecaja na socijalnu, političku i ekonomsku strukturu, švedski socijaldemokrati su uspjeli stvoriti jedan od najuspješnijih socijalno-demokratskih sustava na svijetu, uključujući socijalnu državu i opsežnu zaštitu građanskih sloboda.

Kada je 1932. na vlast došla Socijaldemokratska stranka, njene su vođe predstavili novi politički proces odlučivanja koji je kasnije postao poznat kao “švedski model”. Stranka je igrala središnju ulogu ali pokušavala je u što većoj mjeri svoju politiku temeljiti na međusobnom razumijevanju i kompromisu. Različite interesne grupe su uvijek bile uključene u službene odbore koji su prethodili vladinim odlukama.

Današnja politika Švedske glasi: “sva snaga dolazi iz naroda.”

To je današnji temelj švedske parlamentarne demokracije. Svatko ima ista prava i priliku za izražavanje, a svatko može proučiti način na koji političari i javne agencije ostvaruju svoju moć. Švedsko upravljanje zemljom je u cjelini izgrađeno na decentralizaciji. Na lokalnoj i regionalnoj razini, općine i regionalna veća su autonomna politička tijela s jasno definiranim područjima odgovornosti.

Općine se bave urbanizmom i školama dok su kantonalne zadužene za zdravstvo i infrastrukturu.

Danas je Norveška jedna od najuspješnijih zemalja svijeta. Skandinavske zemlje dominiraju vrhom globalnog indeksa koji pri mjerenju uspješnosti uzima sledece čimbenike u obzir: gospodarstvo, obrazovanje, poduzetništvo i prilike, upravljanje, zdravstvo, osobnu slobodu, sigurnost i društveni kapital.

Norveška, Danska i Švedska se navedenim redoslijedom nalaze među prve tri države ove ljestvice.

Znate li gdje smo mi?

 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software