Veledrogerije su danas objavile da su ispunile svoje prijetnje i prestale isporučivati neke lijekove nekim bolnicama. Neslužbeno doznajemo da je riječ o bolnicama u Sisku, Vinkovcima i Dubrovniku

Doznali smo da su sve bolnice dužnici veledrogerijama, no neke su to više od 1000 dana.

Ostvarene četiri ozbiljne prijetnje; u pitanju je zdravstvena skrb

Herceg Jasminko, predsjednik Udruženja veledrogerija pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, rekao je za Index da je u blokadi nekoliko bolnica, no doznajemo da to nisu glavni klinički bolnički centri.

“Prije mjesec dana imali smo konferenciju za novinare u Hrvatskoj udruzi poslodavaca čija smo članica”, rekao je Herceg.

“Na njoj smo najavili četiri mjere. Kao prvo, rekli smo da ćemo neke bolnice tužiti, što smo i učinili. Najavili smo da će neke bolnice ostati bez nekih lijekova, što se dogodilo. Rekli smo da će na temelju tužbe neke bolnice biti u blokadi. Danas je, primjerice, u blokadi jedna bolnica na jugu Hrvatske s iznosom dugovanja od dva milijuna kuna. Kao četvrto, najavili smo da ćemo obavijestiti Europsku komisiju jer smo dio jedinstvenog tržišta EU-a, što znači da bi građani na tom tržištu trebali imati dostupnu zdravstvenu skrb. To u Hrvatskoj sada dolazi u pitanje. Mi smo o tome obavijestili Europsku komisiju. Dakle, ostvarili smo sve četiri najave i sada čekamo neki korak hrvatske vlade kako bismo zajedno pokušali riješiti situaciju”, protumačio je čelni čovjek veledrogerija.

Svaki lijek koji nedostaje je važan

Na pitanje je li obustavljena isporuka nekih ključnih lijekova, zbog čijeg bi nedostatka moglo biti ozbiljno ugroženo zdravlje bolesnika, odgovorio je neizravno, ali potvrdno:

“Nitko ne pije lijekove zato što ih voli piti. Svi ih pijemo zato što su nam ih liječnici propisali, zato što nam trebaju u sklopu naših tretmana. Čak i kada nemamo lijekova za glavobolju, nastaje problem, a što reći o nekim ozbiljnijim stvarima.”

Odgovorni su vlada i ministarstva zdravlja i financija

Istaknuo je da su neke bolnice veledrogerijama dužne više od 1100 dana.

“To više nije ozbiljno poslovanje ni ozbiljan poslovni odnos. To nije tretiranje partnera na jednaki način”, rekao je Herceg koji odgovornima drži Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo financija i vladu.

Kaže da nemaju nikakvih reakcija ni od koga iz krugova vlasti.

“Od kada smo održali konferenciju za novinare na kojoj smo upozorili na problem, nitko nam se nije obratio. Pokušali smo doći do nekoga odgovornog, međutim, čini se da trenutno nismo tema za vlasti. Nadamo se da nećemo morati ići sa sljedećim korakom u kojem bismo potpuno obustavili isporuku lijekova bolnicama”, poručio je.

Je li to uvod u odlazak Kujundžića?

U medicinskim kuloarima mogla su se čuti nagađanja da bi ova situacija mogla završiti tako da premijer Andrej Plenković smijeni ministra zdravstva Milana Kujundžića, o čemu se u posljednje vrijeme naveliko nagađa.

Poznavatelji sustava tumače da postoje dva ključna problema zbog kojih se u sustavu događaju manjkovi i kašnjenja u plaćanju. Prije svega, novac curi jer sustav nije dovoljno dobro kontroliran. U vrijeme ministara Rajka Ostojića i Siniše Varge 2014. i 2015. pokrenuta je objedinjena javna nabava lijekova, što je trebalo osigurati da se smanji korupcija i da se lijekovi kupuju od najpovoljnijih dobavljača, čime se planiralo u sustavu uštedjeti oko pola milijarde kuna. No s vremenom se iz više razloga odustalo od objedinjene javne nabave, među ostalim uz obrazloženje da bi ona na razini Ministarstva mogla nepovoljno utjecati na manje bolnice koje posluju pozitivno i koje svoje obveze prema dobavljačima izvršavaju uredno.

Drugi problem je to što izdvojena sredstva u bolnice ne dolaze pravovremeno, kako je predviđeno zakonom. To se zbiva već godinama. Sustav je postavljen tako da jedan dio lijekova izravno plaćaju bolnice iz svojih bolničkih proračuna, dok lijekove koji se bolesnicima izdaju na recept plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Među lijekovima koji se plaćaju preko bolnica dio su posebno skupi lijekovi, kao što su biološki lijekovi, kemoterapije i sl.

Sredinom srpnja imali smo prilike vidjeti i kako se odgovornosti za nastali problem prebacuju između gradova, županija i državnih vlasti.

Naime, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković izjavio je da Grad ne namjerava izdvajati novac za rješavanje duga dubrovačke bolnice jer nije osnivač te ustanove te da od osnivača, Dubrovačko-neretvanske županije, očekuje da taj problem u riješi suradnji s Ministarstvom zdravstva.

HZZO: Dugovanja bolnica nemaju nikakve veze s nama

Iz HZZO-a su nam poručili da oni nisu odgovorni za dugove bolnica, unatoč činjenici da su nedavno jednokratno pokrili njihova dugovanja u iznosu od 200 milijuna kuna. No kažu da je to napravljeno na takav način da su tim novcem zapravo platili određene usluge koje bolnice trebaju odraditi za osiguranike HZZO-a, a ne zato što bi to bila njihova zakonska funkcija. Za drugo, kažu, Zavod nema ni zakonskog uporišta.

“Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne posluje s veledrogerijama, već je u njegovoj nadležnosti plaćanje lijekova koji se nalaze na listama lijekova HZZO-a, a izdani su na recept u ljekarnama. HZZO za navedene lijekove plaća u ugovorenim rokovima te ne postoji dugovanje prema ljekarnama”, poručili su iz Zavoda.

Ministarstvo zdravlja: Problem smo naslijedili; bolesnici se ne trebaju brinuti (ali niti ne rade na njemu)

Na naše pitanje zašto je došlo do blokade bolnica, iz Ministarstva zdravlja poručili su nam da je problem u vlastima prije njih.

“Višegodišnje dugovanje bolnica za lijekove trajni je problem koji se prenosio iz godine u godinu, a ova ga je Vlada naslijedila”, poručili su iz MIZ-a.

Iako smo od predstavnika veledrogerija doznali da nema kontakata s vladom i ministarstvima, Ministarstvo zdravlja nas uvjerava u suprotno.

“Isporuka lijekova bolnicama nije obustavljena, no neke bolnice imaju teškoća s redovitim podmirenjem obveza. Ministarstvo zdravstva je u kontinuiranom kontaktu s bolnicama i veledrogerijama, županijama koje su vlasnici pojedinih bolnica, Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, kao i Ministarstvom financija te se intenzivno radi na rješavanju ovog problema.”

Unatoč ozbiljnim upozorenjima veledrogerija, Ministarstvo zdravlja uvjerava bolesnike da nemaju razloga za strah.

“Naglašavamo da, bez obzira na složenost ovog problema, građani nemaju razloga za zabrinutost da će ostati bez lijekova jer opskrba lijekovima koji su potrebni pacijentima nije upitna”, tvrde u resornom Ministarstvu.

(index.hr)

Bolnice iz mjeseca u mjesec stvaraju minuse, svakodnevno ostaju bez zdravstvenog kadra, u njima vlada kaos, liste čekanja su tolike da naši pacijenti sve više usluga plaćaju privatnicima ili umru prije nego dočekaju termin pretrage

Koordinacija hrvatske obiteljske medicine (KoHOM) upozorila je kako pojedinci, otkako se počelo raditi na novom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, dezinformiraju javnost tvrdeći da će on dovesti do privatizacije primarne zdravstvene zaštite (PZZ) te zbog vlastitih interesa žele zamagliti stvarne probleme hrvatskog zdravstva koji bi se trebali urediti tim zakonom.

“KoHOM odlučno odbacuje insinuacije i plašenje hrvatskih građana potpunom privatizacijom PZZ i plaćanjem zdravstvenih usluga, te posljedično liječenjem samo onih koji ga mogu platiti”, navodi se u priopćenju i dodaje kako je dosta manipulacija zbog prikrivanja stvarnog stanja u hrvatskom zdravstvu, nanošenja štete pacijentima te ljudskom i profesionalnom integritetu liječnika PZZ-a.

Smatraju kako je prozivanje obiteljskih liječnika koji zagovaraju mogućnost slobodnog izbora između rada u domovima zdravlja i rada u privatnoj ordinaciji u ugovornom odnosu s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO) zapravo micanje fokusa javnosti s pravog problema – kaosa i dugova u bolničkom sustavu.

Bolnice su “rupe bez dna”, a ne ordinacije obiteljskih liječnika, jer se za obiteljsku medicinu izdvaja 1.1 milijarda kuna, što je samo šest posto zdravstvenog proračuna koji iznosi 23 milijarde kuna, dok se za bolnički sustav izdvaja devet milijardi kuna. Taj je omjer jedan prema osam dok u drugim europskim zemljama on iznosi jedan prema četiri, navode u KoHOM-u.

“Bolnice iz mjeseca u mjesec stvaraju minuse”

“Bolnice iz mjeseca u mjesec stvaraju minuse, svakodnevno ostaju bez zdravstvenog kadra, u njima vlada kaos, liste čekanja su tolike da naši pacijenti sve više usluga plaćaju privatnicima ili umru prije nego dočekaju termin pretrage ili pregleda.

Umjesto da o tim stvarima brinu sindikati u zdravstvu, kojima bi na prvom mjestu trebala biti dobrobit njihova članstva, oni svojim izjavama i postupcima pokazuju i dokazuju da im je stalo samo do toga da se za sindikalne povjerenike i njihove šefove ništa ne promijeni”, ocjenjuju u KoHOM-u.

Ističu kako je sindikat medicinskih sestara i tehničara protiv koncesionara u PZZ-u, iako znaju da koncesionari sestru ili tehničara ne mogu platiti manje nego što je to dogovoreno kolektivnim ugovorom, ali često plaćaju više, dok u domu zdravlja ni sestra ni doktor ne mogu biti plaćeni više od kolektivnog ugovora, koliko god mnogo ili dobro radili.

Osuđuju izjave pojedinih županijskih čelnika

Najoštrije osuđuju i izjave pojedinih županijskih čelnika na račun privatizacije PZZ-a i drže da se “pod krinkom navodne brige za bolji zdravstveni sustav krije njihov strah da će izgubiti lak prihod od koncesija te da u budućnosti neće imati toliki utjecaj na PZZ na njihovom području, koji se do sada uglavnom svodio na kadroviranje i zapošljavanje podobnih”.

“Zbog svega navedenog je krajnje vrijeme da se otvoreno kaže zašto su pojedini ravnatelji domova zdravlja, sindikati i županijski čelnici najgorljiviji protivnici novog Prijedloga zakona o zdravstvenoj zaštiti koji ide u javnu raspravu – zbog vlastitih interesa, zbog kojih silno žele zamagliti stvarne probleme hrvatskog zdravstva koji bi se trebali urediti novim Zakonom”, stoji u priopćenju KoHOM-a.
 

(index.hr)

Zbog kako oni kažu poteškoća u korištenju telekomunikacijskih usluga Hrvatskog Telekoma, do kojih je došlo u ranim jutarnjim satima u utorak 22. rujna 2015., nastao je pravi kaos, dosad neviđen u modernoj Hrvatskoj

Mediji su vrlomalo popratili ovu neobičnu pojavu. Državni mediji uopće nisu prenijeli ovaj kratkotrajni prekid koji da je potrajao, mogao se pretvoriti u kaos neviđenih razmjera. Internet portali su pisali, no u vrlo kratkim crtama.

Većina građana koji nemaju cash-a (gotovine), koji nemaju hrane u kući, koji trebaju hitnu medicinsku pomoć…itd. nemaju pojma koliko je ovaj događaj vrlo bitan, zbog toga što prikazuje raspad države i infrastrukture doslovno u par sekundi.

S obzirom da je većinski vlasnik HT-a zapravo Deutschen Telekom AG. koji ima 51% dionica, pitanje je dali se ovakve stvari događaju u Njemačkoj?

Budući da HT u Hrvatskoj ima oko 61 posto korisnika u fiksnoj i oko 47 posto u mobilnoj mreži, nastalu je kaotičnu situaciju možda najbolje opisao stalni sudski vještak za telekomunikacije, Đuro Lubura, koji je na Facebooku napisao:

“Kad stane mreža Hrvatskog Telekoma, stane država. Veliki broj ljudi ne može dobiti hitne službe, ne radi burza, ne rade mnogi bankomati ni POS terminali, puno ljudi ne može koristiti internet ni mobitele…”

POSLJEDICE PADA MREŽE:

• nisu radili bankomati
• trgovine nisu primale kartice, jer nisu radili POS uređaji
• fiksne i mobilne mreže nisu radile
• nije radila Zagrebačka burza
• broj za hitne slučajeve 112 je bio nedostupan
• policija, hitna pomoć i vatrogasci su bili nedostupni
• banke su bile zatvorene
  
• bolnice nisu mogle do podataka pacijenata
• prekinut promet na granici zbog sustava carinske kontrole
• pošte su prekinule s radom
• shopping centri su pretrpili velike gubitke..itd.

Odgođen je i početak trgovanja na Zagrebačkoj burzi, a zbog problema s hrvatskim računalnim sustavom na carini, jutros je bio prekinut i promet kamionima i tegljačima na graničnim prijelazima između BIH i Hrvatske.

Iako su iz HT-a poručili da će problem biti riješen već tijekom prijepodneva, agonija je potrajala sve do 14 sati kada je telekomunikacijski promet konačno u potpunosti normaliziran. Uzroci problema bit će poznati nakon detaljne analize stručnjaka HT-a i partnera, no u međuvremenu je odgovornost za rušenje HT-ove mreže preuzeo Twitter korisnik KuNaNeT. Uz komentar “Nevjerojatno! Kako je ovo bilo lagano”, poručio je da se radi o DDoS napadima te najavio i napade na druge telekomunikacijske operatere, VipNet i Bnet. No, zasad nije poznato radi li se zaista o DDoS napadu.

Jesu li, po pitanju sigurnosti, sustavi u Hrvatskoj dobrog imuniteta ili su pak potpuno ranjivi i neotporni, je li izvjesno da ćemo se s paralizom, kakva je danas pogodila Hrvatsku, ubuduće češće susretati, pitali smo mladog hrvatskog stručnjaka za informacijsku sigurnost, Dalibora Vlahu koji je testirao sustave vodećih svjetskih kompanija, pa čak i NASA-e, a koji je i osnivač i voditelj Centra za edukaciju i prevenciju nasilja

“Ako je riječ o hakerima, ovo je do sada najveći napad na ovim prostorima!”

“HT-ova mreža nije radila, a uzrok tomu nije otkrio ni sam Hrvatski Telekom. Kada je riječ o jednoj ozbiljnoj kompaniji, to svakako nije uobičajeno u ovakvim situacijama jer ostavlja prostor za sumnju i špekulacije. Hrvatskom, stoga, danas kruže dvije teorije – po jednoj, riječ je o hakerskim napadima, a prema drugoj po srijedi su interni problem HT-a.

Ukoliko se radi o hakerskom napadu na mrežu Hrvatskog Telekoma onda je to definitivno najveći hakerski napad koji je ikada izvršen na prostorima Hrvatske, pa i regije. DDOS ili Distributed Denail of Service napad, koji se spominje, u današnje se vrijeme od strane stručnjaka ne smatra sofisticiranim napadom jer ga može izvesti svatko tko za 20-ak dolara zakupi server te s 250 000 računala uputi napad prema nekom operateru, odnosno sustavu. FBI, CIA, eBey, Paypal, MasterCard, Yahoo i mnoge druge ogromne organizacije pretrpjele su upravo DDOS napade.

U svrhu testiranja i sam sam radio takve napade, ali pod ugovorom i, ponavljam, u svrhu testiranja. Za stručnjake, to je bockanje u prazno i ne predstavlja high-skill attack, nego se tretira kao “djeca se igraju”, kaže Vlaho.

Stručnjaci HT-a, poručuje on, ne samo da moraju štititi mrežu HT-a, nego trebaju svakodnevno istraživati i testirati slabosti te mreže jer najvažniji cilj je sigurnost na najvišoj mogućoj razini.

“Kada je riječ o informacijskoj sigurnosti treba uvijek postavljati pitanje “što bi bilo kada bi bilo”, odnosno gledati korak dalje. Pa kako uopće možemo štititi sustav, ako ne znamo njegove slabosti”, kaže Vlaho, dodajući da stvari nisu manje tragične ni ukoliko se radi o internom problemu Hrvatskog Telekoma.

“HT je svakako trebao s mnogo više odgovornosti prići problemu koji je zakočio cijelu državu te konkretnije pojasniti uzrok nastalog problema. Time bi se spriječilo da se satima šire priče o hakerskom napadu, što može izazvati vrlo ozbiljne reakcije HT-ovih korisnika jer je u današnje doba jednostavno nezamislivo i iznimno frustrirajuće biti bez pristupa internetu i komunikacijskim kanalima, a mnogima i posao ovisi o tome”, kaže Dalibor Vlaho iza kojeg je bogato iskustvo u radu na području Informacijske sigurnosti.

“Za upad u sustav treba nekada samo par minuta”

“Testirao sam sustave za mnoge kompanije širom svijeta, a mnogi od njih su bili toliko ogromni da sam morao sastavljati čitav tim stručnjaka iz nekoliko zemalja. Naš posao je tražiti ranjivosti te sam, kako bih pronašao propuste u sustavima, napadao tvrtke, posebno one koje se bave IT tehnologijom i sigurnosnim zaštitama.

Za upad u sustav trebalo mi je ponekad tek nekoliko minuta, a nekada i nekoliko dana. Čim bih otkrio slabe točke, e-mailom bih upozorio čelnike tvrtke na opasnosti koje im prijete od cyberkriminalaca koji se, ako ne poprave propuste u sustavu, mogu domoći podataka kao što su adrese, telefoni, računi korisnika i sl. Među tvrtkama u čijim sam sustavima pronašao “slabe točke” su Microsoft, Apple i najpoznatija svemirska agencija NASA”, kaže Vlaho.

Iako je kao stručnjak tražen u cijelom svijetu, iz HT-a ga, kako kaže, nikada nisu pitali za savjet.

“U Hrvatskoj je svijest o računalnoj sigurnosti vrlo niska te su sve hrvatske tvrtke, koje sam upozorio na propuste, ponuđenu pomoć odbile”, kaže Dalibor Vlaho koji je prije nekoliko godina dobio primamljivu poslovnu ponudu iz Dubaia te je radio kao konzultant za računalnu sigurnost u tvrtki Pal Group of Companies, a upravo mu je ovih dana, s Bliskog Istoka, stigla i nova poslovna ponuda.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Islamska država u videozapisu objavljenom u subotu 29. kolovoza najavljuje izdavanje svoje valute za koju tvrdi da će muslimane osloboditi od “sužanjstva sotonskim bankama”

Džihadisti su predstavili zlatne, srebrne i bakrene kovanice u kvalitetno produciranom jednosatnom videu s nazivom “povratak zlatnog dinara”, valute koja se originalno koristila u ranim danima islama.

Najava stiže dva mjesece nakon što je IS objavio fotografije nove valute namijenjene samoprozvanom Kalifatu na teritoriju Iraka i Sirije i predstavlja novi pokušaj utemeljenja funkcionalne države.

IS se već hvali svojim oružanim snagama, sudstvom i drugim javnim službama uključujući škole i bolnice, iako je njihova uspješnost upitna.

Dva imperativa

Wassim Nasr, stručnjak za džihadističke mreže France 24, kaže da su iza uvođenja valute dva imperativa.

“Prvi je imperativ religijski: prema islamskim propisima, samo se zlato i srebro može koristiti kao valuta za razmjenu. Drugi je razlog izlazak iz međunarodnog monetarnog sustava koji opisuju kao robovlasnički, ali koji su prije bili obavezni koristiti da bi pristupili iračkim, sirijskim ili čak američkim valutama,” kaže.

Prema različitim procjenama IS je u posjedu značajne količine novca, bilo da je riječ o ratnom plijenu, prikupljenim porezima, otkupninama od otmica ili zaradi iz osvojenih rafinerija.

IS u video materijalu nudi brojne ilustracije i dugačka obrazloženja za uvođenje valute, a detalji o zlatnom standardu i povijesti ekonomskih teorija sugeriraju da su u pripremi sudjelovali ekonomisti.

Uz religijske naputke, inzistiranje na zlatnim i srebrnim kovanicama ima i komercijalni smisao za džihadiste, jer će ga trgovci lakše prihvatiti nego hipotetske novčanice IS-a, navodi France 24.

“Postoje dva načina na koje IS može nametnuti svoju valutu,” rekao je Nasr. “Jedan je obveza korištenja zlatnih kovanica za sve velike transakcije između poduzetnika i vlade. Drugi da se plaće javnim službenicima isplaćuju u novoj valuti i populacija prisili da osnovne proizvode kupuje srebrnim i bakrenim kovanicama”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Znanost ide dalje, a ovo je još jedna od stvari koja će definitvno pomoći čovječanstvu? Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama

Američka agencija za lijekove, FDA, dala je odobrenje za proizvodnju 3D lijekova. FDA je već prije odobrila medicinske sprave uključujući protetiku koji se mogu 3D printati.

Novi lijek, nazvan Spiritam, razvila je kompanija Aprecia Pharmaceuticals za kontrolu epileptičnih napada. U kompaniji su izjavili da planiraju razviti i druge lijekove koristeći 3D platformu.

Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama. A posebna tehnologija koju je firma razvila , pod imenom ZipDose, omogućuje da je lijekove koji se uzimaju u velikim dozama lakše progutati.

Printanje lijekova znači da se može pakirati do 1000 miligrama u zasebnim tabletama. 3D prinatne tablete otapaju se u vodi isto kao i druge oralne tablete.

Kreiranje lijeka po individualnim potrebama

Printanje 3D tableta omogućuje kreiranje lijekova po specifičnim potrebama pacijenata umjesto da jedan lijek mora odgovarati svima.

Zadnjih 50 godina lijekovi se proizvode u tvornicama i šalju u bolnice, a sada po prvi puta moći će ih se proizvoditi puno bliže pacijentu. Prije je bilo ekstremno skupo proizvesti lijek prema individualnim potrebama pacijenta, a sada malom promjenom u softveru prije printanja, to je moguće.

3D printanje radi na stvaranju predmeta sloj po sloj. Za medicinske potrebe, printeri su prilagođeni da proizvode farmaceutske komponente bolje nego polimere koji se uobičajeno upotrebljavaju u proizvodnji lijekova.

Ova metoda se već pokazala korisnom u zdravstvu kada liječnici koriste sustav za kreiranje implantata po mjeri za ozlijeđene pacijente. Zubari koriste 3D printere za stvaranje replike vilice i zuba kao i drugih zubnih implantata. Kako kažu u kompaniji Aprecia, Spiritam će na tržište u prvom kvartalu 2016.

Kamo ide današnja “medicina”?
 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Primarna ideja kongresnog zdravstvenog turizma svakako nije izobrazba, pa čak ni promidžba, već čisti turizam i na taj način čista koruptivna nagrada dosadašnjoj lojalnosti.

Kongrese, kao krunski format neizravne korupcije, većinom financira više farmakosponzora koji nalaze svoj interes u temama kongresa, no obično je jedan od njih glavni sponzor.

Svaka tvrtka ugošćava “svoje” doktore i predavače, pokriva troškove njihova boravka i zabave, uključujući i turističke sadržaje koji dominiraju takvim skupovima.

Kliničari raskošno putuju, odmaraju se i zabavljaju diljem svijeta na račun farmaceutskih kuća. Pojava je naročito raširena u zemljama u razvoju, poput naše, jer su njihova ciljna tržišta neprocijepljena, legislativni nadzor slab, a koruptivna cijena umrežavanja stručnjaka niska.

O tome je u nas, prije koju godinu, u knjizi “Lijekovi ili priča o obmani” više nego dojmljivo pisala dr. Lidija Gajski, pa navodim njene opservacije iz kojih je sve razvidno: “Kongresni prostori izgledaju kao izložbeni paviljoni u kojima proizvođači lijekova nude svoju robu. Sa šarenih štandova ukrašenih reklamnim plakatima dijele se pokloni i poziva na nagradne igre.

Doktori, s torbama punim majica, ručnika i kišobrana, lutaju među štandovima razmjenjujući informacije gdje se što dijeli. Vlada sajmišno ozračje, kliničari s akademskim zvanjima hvale proizvode farmaceutske tvrtke koja sponzorira cijelo vašarsko zbivanje.

Dakako da i tu postoje marketinšte razlike između pojedinih farmakokuća i u stilu i u darežljivosti. One izravnije ne libe se otvoreno ponuditi novčanu naknadu za svakog pacijenta kojem se propiše njihov lijek, dok većina njih to ipak čini neizravno, kroz obrasce u kojima se ispisuju podaci o pacijentima kojima je lijek uveden, nakon čega slijedi novčana nagrada.

Naročitu važnost za plasman lijekova imaju vodeći eksperti u kliničkim granama medicine, specijalisti s akademskom titulom – voditelji klinika, zavoda, stručnih društava i nastavnih katedri. Kao autoriteti za određena klinička područja oni predstavljaju mjerodavne opinion makere za dijagnostiku i terapiju pojedinih poremećaja.

Oni stoje na ključnim mjestima u sustavu zdravstva, znanosti i obrazovanja, i imaju upliv na modeliranje i usmjeravanje tih sustava. Klinički profesori i docenti, a riječ je o razmjerno maloj skupini ljudi, predstavljaju danas medicinsku elitu u čijim je rukama koncentrirana izvanredna moć. Kao takvi oni su iznimno zanimljivi farmaceutskoj industriji, i ona s njima uspostavlja izravne i neizravne financijske veze.

Bavljenje ljekovima u suvremenom je svijetu unosan posao, pa honorari koje akademskim stručnjacima isplaćuju famaceutske tvrtke nerijetko nadmašuju njihove osnovne prihode od zdravstvene ustanove i sveučilišta, naročito u nas. Na taj način farmaceutska industrija postaje njihov glavni poslodavac, a oni dio farmaceutskog kompleksa i njemu duguju svoju lojalnost i odgovornost.

Dakle, sve je to tako jadno i nesretno: u situaciji opće besparice struka svoju edukaciju ne može sama financirati, a onda se tu svesrdno kao sponzori nude farmaceutske tvrtke. Baš kao što i kockaru koji gubi da bi nastavio igru prilaze kamatari. Razumljivo je da se one nude iz komercijalnog i profitnog, dakako da ne iz kliničko-znanstvenog ili javno-zdravstvenog interesa.

Pauperizirani psihijatri iz regije tu su pokazali zavidan stupanj suradljivosti/koruptibilnosti, i preko noći su se pretvorili u marketinške agente njihovih psihofarmaka s kliničko-akademskim titulama. Premnogi od njih su u tom statusu doživjeli i vrh svoje stručne uvaženosti. Čelništvo naše struke je žrtvovalo svoj kliničko-znanstveni autoritet samo da bi jamčilo ideološku ispravnost marketinško-edukatvnih sadržaja farmaceutskih tvrtki. E onda su se u njih mogli uključiti i stupanj niže rangirani psihijatri koje su se u okviru farmakoturističkih kongresnih putovanja (jer naprosto vole na tuđi račun vidjeti strane zemlje, posebno ako ih se zato smatra uvaženim kliničarima).

“Pusheri” lijekova

U koruptivnom kolu kao kolovođe zaplesali su marketinški agenti farmaceutskih tvrtki, koji su ciljno išli na i u njega uključili čelnike naše struke (kao svojevrsne “pushere” lijekova). Njihova zadaća je bila potom uvjeriti nas, psihijatre s dna piramide struke i liječnike opće prakse (kao “dilere” lijekova), da s punom stručnom odgovornošću psihofarmake distribuiramo prema “neprosvijećenom” općem pučanstvu.

Dakako, pir je kurvin, i nitko tu nije nevin, odnosno svatko unutar psihijatrijsko-psihofarmakološke piramide izvlači svoju sitnu rentu i gleda svoja posla:

a) farmaceutske kuće profit;

b) čelništvo struke ugled, novac, preplaćena predavanja i elitni transkontinentalni turizam kao oblike neizravne korupcije;

c) niže rangirani psihijatri i liječnici primarne zdravstvene zaštite europski i tuzemni manje raskošni framakoturizam; i

d) sami pacijenti kao osobe koji svu silu tih psihofarmaka moraju pojesti, svoj više ili manje osviješteni interes iznalaze u regresivnom pasivnom hospitalizmu, socijalnoj ekskluziji i parazitiranju na rentama i povlasticama invalidsko-mirovinskog sustava.

Praktički cijela domaća psihijatrijska “elita” plesala je u tom kolu, i bolje im je da tome ne protuslove, jer iz njihovih putovnica sve navedeno više je nego razvidno. Naime, većina svijeta koju su vidjeli poklapa se po datumima i po državama odredištima otisnutima u putovnicama s mjestima održavanja pojedinih farmakokongresa.

Bilo bi to nebulozno samoprecjenjivanje kad bi se ti klinički aparatčici s akademskim titulama utvarali da je sudjelovanje u transnacionalnom kongresnom farmakoturizmu zasluga koja proizlazi iz nekakvih njihovih stručno-znanstvenih dostignuća, a ne tek iz njihova potencijala za hijerarhijsko uspinjanje na pozicije institucionalne moći. Jer da je tome tako za njih bi se, baš kao i za vrhunske nogometaše, otimali brojni brain-hunteri s respektabilnih inozemnih sveučilišta i klinika.

Nažalost, takvi slučajevi dosad u mojoj struci nisu zamijećeni, već isključivo obratno: naši stručnjaci su stručni dok im je stručnost institucionalno podržana, a nakon umirovljenja ona i oni postaju beznačajni, a novi aparatčici su već zauzeli svoje mjesto za novu rundu igranke.

Zato ajde da od domaće psihijatrijske stručno-znanstvene prakse ne radimo veliku misu. Jamio je tko je jamio, a prije su i poslije će drugi. I ne trebamo stoga jer je sjašila Murta a uzjašila Kurta praviti nepotrebnu paradu. Jer riječ je o ljudima kojima nedostaje ne samo opća već i stručna izobraženost, o ljudima koji su prije institucionalog proboja bili nitko i koji nakon umirovljenja to iznova postaju. A da je itko od njih po ičemu relevantan svakako da bi našao prostora i u našem općem medijskom i javnom prostoru.
 

 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

“Na temelju onoga što sam vidio putem analize atomske spektroskopije svih prehrambenih namirnica koje ljudi konzumiraju na dnevnoj bazi, moram sada najaviti da je bitka za čovječanstvo gotovo izgubljena. Opskrba hranom čini se da je namjerno dizajnirana za kraj ljudskog života, a ne za njegov opstanak.”

Toksini su namjerno stavljeni u opskrbu hranom. Laboratoriji su otkrili da su tvari namjerno formulirane u prehrambenim proizvodima da bi potrošače napravile ludima, a uz to uzrokuje i globalnu neplodnost, oštećenje organa i gubitak bilo sposobnosti da se uključe u racionalno, svjesno razmišljanje. Te otrovne tvari koje se mogu naći u cijeloj opskrbi hranom uključuju i konvencionalnu hranu, organsku hranu, “prirodne” proizvode i dodatke prehrani (proteini i vitamini).

Taj proces ide puno dalje od pukog kontaminiranja hrane teškim metalima. Umjesto toga, ovdje se radi o namjernom formulaciji toksičnih tvari u proizvodima koje konzumiraju mase na dnevnoj bazi.

Rezultat je ono što vidite i što se odvija upravo sada oko vas: masovno ludilo, nevjerojatna eskalacija kriminaliteta među političarima, kliničko ludilo među sve većim brojem pisaca u mainstream medijima  i novinarima, rasprostranjena neplodnost kod mladih parova, ekstremno visoke stope zatajenja bubrega i pacijenata na dijalizi, plus ukupni gubitak racionalnog razmišljanja među masama koje glasuju na izborima.

Posljedice toga su poražavajući za ljudsku civilizaciju: kolaps sposobne radne snage, uspon masa ovisnih o vladi što se tiče opstanka, kolaps slobodnih demokracija zbog kognitivne retardacije masa s pravom glasa, eksplozija zatvorske populacije i porasta profitnih korporativnih zatvorskih sustava, pa čak i potpuni kolaps bilo kakve sposobnosti javnosti koja konzumira vijesti, da analizira i shvatiti osnovne informacije kao što su brojke vezane za nacionalni dug.

Dugoročni učinci ovog raširenog fenomena trovanja hranom će biti totalna propast moderne ljudske civilizacije, zbog brojnih razloga – od ekonomske ne-održivosti do uništenja okoliša i globalnog rasta političkog nasilja, kao što smo vidjeli u Kijevu (Ukrajina), Siriji, LIbiji, Jugoslaviji.

Kako sve više i više laboratorijskih nalaza dolazi u javnost, postaje sve jasnije da čovječanstvo ne može preživjeti masovno projektirano trovanje opskrbe hranom.

Vi ste, naravno, stručno “ometeni” s jackpot nagradnim igrama, Reallity show emisijama, sapunicama, tabloid celebrity vijestima, organiziranim političkim dramama i naravno priglupim svakodnevnim praćenjem sportskih događanja.

Što pronalazimo u hrani, vitaminima i dodacima prehrani

Evo pregled nekih od nevjerojatnih šokantnih nalaza koje smo dokumentirali:

• Sada već sramotna “kemikalija iz podloge za jogu” koju koriste restorani Subway u svojim pecivima i kruhu se također naširoko koristi u fast-food prehrambenoj industriji. McDonalds, Chik-Fil-A, Wendy’s, Arby’s i mnogi drugi restorani također koriste kemikaliju poput azodikarbonamida koji je povezan s rakom. Važno je shvatiti da to nije onečišćenje. Ovo je sastojak koji se namjerno dodaje u recepte za hranu koju konzumiraju mase.

• Ne postoji logičan razlog zašto se kemikalije kao što je azodikarbonamid trebaju biti dodane u receptima fast food kruha i peciva. Ova kemikalija ne služi ničemu i nema nutritivna svrhu. Čini se da postoji isključivo u svrhu trovanja stotine milijuna potrošača tako da se miješa u popularnu brzu hranu. Sendviči u kojima se nalazi ovaj spoj su samo mehanizmi transporta toksičnih tvari koje štete ljudskoj biologiji.

• Mnogi popularni brandovi vitamina i multivitamina su namjerno pomiješani s tako visokim razinama bakra da ako se uzimaju na dnevnoj bazi, će izazvati mentalno ludilo i psihozu. Neki od tih brandova vitamina rutinski se reklamiraju na televiziji, potičući masu da konzumira vitamine, od kojih su mnogi proizvedeni su u tvrtkama koje su u vlasništvu farmaceutskih kompanija.

• Popularna biljka u obliku dodatka prehrani koja je namjenjena za poboljšanje performansi mozga (ginko) zapravo sadrži vrlo visoke razine olova (koja je podrijetlom iz Kine). Olovo je otrovan teški metal koji oštećuje funkciju mozga. Na taj način, ljudi koji pate od rane demencije ili Alzheimerove bolesti zapravo ubrzavaju proces uništenje mozga putem određenih biljnih dodataka koji se pojavljuju na tržištu, putem kojih toksični teški metali dolaze u mozak. Bilo je doista šokantno otkriti da biljni preparati za “mozak” sadrži toliko olova da pridonosi oštećenju mozga.

• U isto vrijeme, otkrili smo da je ista “biljka za mozak”, kada se uzgaja u SAD-u, gotovo nema teških metala. To je dokaz da biljka “prirodno” apsorbira teške metale. Zanimljivo, najviše razine teških metala koji oštećuju mozak dosljedno se nalaze u biljkama uvezenim iz Kine. Uostalom, trovanja stanovništva teškim metalima je vrlo učinkovit način da se uništi razum i zdravlje ljudi.

• Popularni dječji vitamini koji se prodaju u gotovo svakoj trgovini i ljekarni po Americi i Europi, su posebno formulirani da budu nevjerojatno toksični i da uzrokuju razvoj neuroloških bolesti. Broj sintetskih, otrovnih kemikalija dodanih u gotovo svaki popularni brand dječjih vitamina je doista zapanjujući, a čini se da su mnogi od njih izabrani da poremete neurološke funkcije. Sa čisto znanstvenog stajališta, ti “vitamini” bi se iskreno trebali zvati “otrovna tableta”, ali roditelji se ohrabruju da nahrane svoju djecu vitaminskim tabletama skoro svaki dan u sklopu današnjeg zdravstvenog rituala koji zapravo uzrokuje dugoročnu štetu.

• Atomska spektroskopija je potvrdila razinu tragova aluminija u uobičajenom atmosferskom zraku, što potvrđuje činjenicu da su sva poljoprivredni tla preplavljena aluminijem koje doslovce pada s neba. To nije aluminij u našem zraku, koji se nalazi u aluminijskim podovima ili namještaju – no što uzrokuje neobično visoku koncentraciju aluminija u laboratorijskom zraku. Koncentracije aluminija u promilima su izmjerene u redovnom atmosferskom zraku koji je uzorkovan daleko od bilo koje zgrade ili laboratorija u kojima se nalaze aluminijski proizvodi.

Rezultat ovog fenomena je da razina aluminija raste u gotovo svim usjevima iz kojih se svakodnevno proizvodi hrana. Dok je aluminij daleko manje štetan od olova, kadmija i žive, stalna i konstantna akumulacija aluminija je povezan s degenerativnim poremećajima u mozgu cijele populacije.

• Kao što čitatelji NSP-a već znaju, GM kukuruz je projektiran da proizvodi smrtonosni otrov unutar svakog zrna kukuruza. Taj smrtonosni otrov onda konzumiraju svi ljude koji nesvjesno jedu genetske usjeve kroz žitarice za doručak, kukuruzne tortilje, kukuruzni snack čips, itd. To trovanje stanovništva je očito namjerno, jer je namjerno napravljeno u poljoprivrednim kulturama koje se uzgajaju isključivo za svrhu ljudske i životinjske potrošnje. Trovanje masa nije slučajno, drugim riječima, i zapravo se ta tehnologija promovira pod opravdanjem da će “nahraniti svijet”. Doista će nahraniti svijet … otrovom!

Hrana je postala oružje protiv čovječanstva

Kao što možete vidjeti iz ovih primjera, hrana je postala oružje protiv čovječanstva. Ona je novi vektor za skriveni svjetski rat protiv čovječanstva – rata koji se vodi tiho u ovom trenutku s oružjem koje se vjerojatno nalazi u vašem špajzu.

Prvi svjetski rat se vodio prvenstveno u rovovima, gdje su se vojnici obračunavali sa komadima olova , pucajući jedni na druge i korišteći brutalno kemijsko oružje poput bojnih otrova.

Drugi svjetski rat se vodio s genocidnom namjerom, korištenjem naprednih kinetičkih oružja i kemijskih oružja projektiranih od strane farmaceutskih tvrtki.

Iz ere Drugog svjetskog rata i nacističke ere je izašao IG Farben, kemijsko-farmaceutski konglomerat koji je kasnije bio podijeljen u tri tvrtke, od kojih je jedna danas poznata kao Bayer, ista tvrtka koja proizvodi dječji aspirin i razne kemikalije koje se koriste u cijelom lancu opskrbe hranom. (Provjerite povijest. To je činjenica i istina.)

Treći svjetski rat, čini se da je već u tijeku, i on se vodi kao skriveni rat putem opskrbe hranom. Kemikalije su vrlo slične onima koje su se koristile u Prvom svjetskom ratu i Drugom svjetskom ratu, osim što umjesto da budu raspoređene na bojnom polju, danas je kemijsko oružje razmješteno preko opskrbe hranom.

Toksični sastojci poput natrijevog nitrita i aspartama su dizajnirani da rade na subakutnim razinama, tako da ne uzrokuju da ljudi crknu odmah. Umjesto toga, oni mogu uzrokovati kronični, dugotrajni degenerativni kolaps tijela i uma, ostavljajući iza sebe buđenje tjelesnog raka, zatajenja bubrega i ekstremnih mentalnih poremećaja, uključujući psihozu. Ovaj oštećenja tijela i uma, pak, uništavaju ekonomije, obrazovne sustave, znanstveni napredak, demokracije, pa čak i kulturni integritet.

Tiha hrana bombardira čovječanstvo

Što su zračne snage SAD-a učinile Dresdenu u Drugom svjetskom ratu putem visinskih bombardiranja, globalni kemijski i prehrambeni konglomerati sada rade na svjetskoj populaciji putem “Drive-through” prozora u restoranima brze hrane. Ali nema više bombi koje padaju s neba i ne postoje požari koji pale panoramu grada noću. Umjesto toga, tihe, neuke mase jednostavno marširaju do svoje smrti, jedan po jedan obrok, gotovo kao teretni vlak pun “beskorisnih izjelica” koji se truckaju na svojem putu prema Auschwitzu.

Na putu do svoje smrti, naravno, oni plaćaju obvezne cestarine farmaceutskim divovima, bolnicama, klinikama za rak, liječnicima i zdravstvenom osiguranju.

Slično kao i žrtve nacističkog genocida kojima su zlatne plombe izvučene iz usta prije nego što su poslani u plinske komore ravno u smrt. Današnji masovni potrošači hrane imaju ispražnjene svoje bankovne račune, ostali su bez imovine i osiguranja prije nego što konačno bude odbačeni od strane sustava.

Vidite, postoji ogromna dobit koja se mora napravi, prvo – od trovanja mase, a zatim njihovo “liječenje” od  nuspojava tog trovanja. Ovaj reket je tako masivan i tako je duboko ukorijenjen u našoj kulturi koju pokreće pohlepa, da vrlo malo ljudi, čak i prepoznaje što se događa s njima.

Evo izlaz: Uzgajanje vlastite hrane

Zvuči previše strašno da bi bilo istinito? Pogledajmo neka rješenja prema pozitivnoj strani. Izlaz iz svega ovoga je da uzgajate vlastitu hranu ili barem kupite koliko god možete od lokalnih poljoprivrednika. Svaka hrana kupljena od redovnih korporativnih izvora vjerojatno je namjerno projektirana, začinjena i zapakirana s nevjerojatnim otrovima, u rasponu od teških metala do spojeva u pakiranju koji ometaju pravilan rad hormona. No, hrana uzgajana od strane poštenih poljoprivrednika pruža pravi prehranu, a ne smrt.

U stvari, budućnost ljudske civilizacije gotovo sigurno pripada isključivo onima koji uzgajaju vlastitu hranu. Tvornička hrana koja se konzumira od strane masa je doista sustav isporuke otrova koji nema druge svrhe nego smisao masovnih bolesti i smrti.

Ako želite izbjeći biti žrtva tog sustava, morate izbjegavati njihove proizvode. Zaustavite kupnju zapakirane procesirane hrane. Sasvim izbjegavajte sve mesne prerađevine koje sadrže natrij nitrite, uključujući slaninu, hrenovke, kobasice, šunke, pepperoni pizza, pa čak i sušenu govedinu.

Prestani piti dijetna gazirana piće. Aspartam je otrovan za biologiju tijela. Svi umjetni zaslađivači imaju štetne nuspojave, ako se konzumiraju u prevelikim količinama.

Budite sumnjičavi prema “prirodnim i organskim” proizvodima koji su obrađeni i rafinirani na neki način. Pitajte o zemljama podrijetla proizvoda i namirnice.

Osim u rijetkim slučajevima kada možete, ali prestanite kupovati superhranu i dodatake proizvedene u Kini, svjetski najzagađenijem proizvođaču hrane. Industrija američkih prirodnih proizvodia je praktički preuzela Kinu u posljednjih deset godina, a mnogo od onoga što mislite da je sigurno i organski je zapravo jako zagađeno, slučajno ili namjerno, u kontinentalnoj Kini.

Osvrnite se na dokaze pravo pred vašim očima

Moderni mladi čovjek koji odrasta danas u Americi i Europi, koji živi na prerađenoj hrani je nešto više od sjene jakog, živog mladog muškaraca koji je radio na farmi samo tri generacije prije. Današnja generacija mladih je jadna, slaba, akademski nesposobna i jako razmažena sa svojim video igrama, nadrogirana lijekom Ritalin u klimatiziranim školama uči se ispranim nastavnim planom i programom. Oni već zaglupljeni, njihovim tijelima su već oduzete hranjive tvari, a lijekovima su medikamentizirani do točke gdje su doslovni zombiji koji hodaju među nama.

U stvari, ljudi oko nas su prekomjerno napunjeni lijekovima, prekomjerno napunjeni hranom, a u isto vrijeme mahnito pothranjeni. Njihovi mozgovi i tijela su jako kontaminirana s destruktivnim kemikalijama, teškim metalima i sintetičkim materijalima. Oni su izgubili gotovo sve visoke kognitivne funkcije, i sada preživljavaju na nižim moždanim funkcijama koje objašnjavaju radikalan porast seksualnih zločina, poroka i ponašanja, ovisnosti i kriminala u društvu danas. U pravom smislu riječi, dnevna potrošnja prerađene hrane je postala ritual “sporog samoubojstva” koji se bezumno ponavlja svugdje.

Dok ljevičari optužuju desničare i obratno, istina je da se svi sustavno trujemo, i odvodimo se time u neku vrstu ludosti koju svaki dan čitamo i gledamo preko novinskih naslova i informativnih emisija. Mi nećemo preživjeti ovaj potajni rat koji uzrokuje oružje za masovno uništenje, sa svakim primamljivim grizom zavodljive hrane koja je projektirana za smrt umjesto za život.

Obratite pažnju na ovaj tekst ili ćete umrijeti kao žrtva ovog podmuklog, namjernog rata protiv života, zdravlja i zdravog razuma.
 
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16903"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Vitezovi Malte, jedan od najčudnovatijih osebujnih organizacija u svijetu, obilježila je svoj 900. rođendan u subotu kroz šareni mimohod na Trgu Svetog Petra u, na misi u bazilici i audijencije s papom Benediktom XVI., nekadašnjim članom viteškog reda koji je nastao iz europskog plemstva.

Glavna poluga rimske crkve i medjunarodnih institucija su Malteški vitezovi, tajno društvo iz ogranka jezuitske organizacije. Članovi Malteškog Reda polažu zakletvu Papi na vjernost, pripadnici su NATO-a, Ujedinjenih Naroda i institucija Europske Unije. U dobroj mjeri kontroliraju vojnu industriju, dobro su infiltrirani u masoneriju i ostala tajna društva, aktivni su u uspostavljanju ekumenskog dijaloga. Prvi čovjek Malteških vitezova u Americi je newyorkški kardinal Edward Egan, kada su srušeni neboderi Blizanci 11. rujna bio je šef Malteških vitezova u Americi.

Tadašnji direktor CIA-e George Tenet bio je također član reda, podređen kardinalu Edward Egan-u. Vjeruje se da je CIA tada o svemu bila upoznata, a zna se da postoje brojne sumnje da je spomenuti događaj bio isceniran. Suština je da su ljudi pod kontrolom Rimske crkve vodili cijeli proces. Rimska crkva svjesno ubacuje svoje ljude u tu službu jer se preko nje provodi politika izmjene demografske strukture Amerike.

Veliki Majstor vitezova Malteškog Reda, Matthew Festing čita svoju poruku za papu Benedikta XVI. na kraju mise koja se slavila u povodu 900. obljetnice Reda, 9 veljača 2013 u Vatikanu.

Danas su Španjolci (useljenici iz Južne Amerike koji govore španjolskim jezikom, uglavnom Meksikanci) moćna glasačka mašinerija u Americi (ima ih više nego crnaca u Americi), a skoro svi su katolici. Važan član Malteških vitezova je španjolski kralj Juan Carlos, pod čijom kontrolom je između ostalog i Španjolac Javier Solana, visoki dužnosnik EU, koji je bio šef NATO-a u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Američka supersila postaje glavno oružje u ​​rukama rimske crke tako treba uskoro očekivati ​​napad na Izrael od NATO-a, islamskih vojski i Europskih institucija

Vitezovi zajedno čine Rimokatolički vjerski red, skupina potpore koja radi u pučkima kuhinjama, bolnicama i hitnim pomoćima širom svijeta, i suvereni entitet koji ispisuje svoje putovnice i uživa diplomatske odnose sa 104 zemalja u svijetu – još nema zemlju koju će zvati svojom.

Oko 4.000 ljudi – volonteri u neonsko narančastom civilnom zaštitnom odijelu, djeca sa crvenim beretkama i članova svaki zamotan u crni plašt s bijelim, sa osmo-šiljastim malteškim križem na prednjoj strani – svi zajedno u procesiji kroz Trg Svetog Petra, u baziliku na misu obilježavanja 900. obljetnice Reda priznatog od strane Svete Stolice.

Nakon mise, koju je predvodio vatikanski Broj 2, Benedikt XVI. je došao do bazilike za publiku tijekom koje je zahvalio Redu za svoje “zasluge” i pozvao na nastavak pružanja zdravstvene zaštite za svjetski najpotrebnijima, ostajući vjerni svojim kršćanskim idealima .

Rad Malteškog Reda, rekao je, “nije jednostavno čovjekoljublje, već učinkovit izraz i proživljavanje svjedočanstva evanđeoske ljubavi.”

Papa Benedikt XVI. pozdravlja Velikog majstora vitezova Malteškog Reda, Matthew Festing-a na kraju mise koja se slavi povodom 900. obljetnice Reda, 9 veljača 2013 u Vatikanu.

Kako vuče svoju povijest još od 11. stoljeća kroz ambulantu u Jeruzalemu koju je postavio fratar da bi brinuo za svoje hodočasnike koji su posjećivali Svetu zemlju. Tijekom Križarskih ratova, humanitarni napori Malteškog reda su se proširili, da bi u vojnoj ulozi zaštitili hodočasnike i kršćanstvo kao cjelinu od muslimanskih napada. U veljači 1113. godine Papa Paschal II priznaje nalog s papinskom bulom o osnivanju suverenog statusa Malteškog Reda rekavši da će ona biti neovisna od oba – svjetovnih i drugih vjerskih vlasti.

Tijekom svog vrhunca, njihovi članovi su morali dokazati plemstvo kroz svih osam moćnih pradjedova. Takvi zahtjevi su sada uglavnom povučeni osim u nekim europskim zemljama. Ipak, prema Redu, članovi su izvučeni i potiču iz nekih od najvećih svjetskih najbogatijih katolika, koji financiraju svoje vlastite zdravstvene klinike, pomažu beskućnike i staračke domove u 120 zemalja, te zborove za specijalne namjene u vremenima katastrofa.

Šezdeset od 13.500 članova su takozvani “zavjetnim vitezovima”, koji su se zavjetovali siromaštvu, čistoći i poslušnosti  i žive kao redovnici, iako nisu zaređeni svećenici.

Međunarodni pravni status Malteškog Reda je posve jedinstven, to je suvereni entitet koji ispisuje svoje vlastite poštanske marke, kovanice, registarske tablice i putovnice, ali nema teritorij nad kojim ima prava. Njegove snage su jednom zauzele Cipar, Rodos i Maltu, ali kada je Napoleon protjeran iz Reda po nalogu, iz Malte u 1798., lišavajući ga zemljišta kojim je vladao.

Ipak, Malteški Red Vitezove još uvijek uživa mnoge raskoši male zemlje: UN status promatrača i diplomatskih odnosa sa 104 zemlje, od kojih je većina u svijetu u razvoju gdje takve veze mogu olakšati dostavu humanitarne pomoći. No, Sjedinjene Američke Države, nema vezu s Redom, upravo zato što je država bez državljanstva (ili teritorija).

U svom govoru u subotu, Benedikt 16. je suvereno potvrdio status kojeg Malteški Red uživa. On je priznao njihovu neobičnu narav, govoreći o njihovom duhu koji ih vodi “ima za cilj da ne vježba moć i utjecaj svjetovnog karaktera, već u potpunoj slobodi kako bi ostvarili svoju misiju za integralnu dobrobit čovjeka, duha i tijela … s posebnim naglaskom na one čija je potreba za nadom i ljubavi veća.”
 

 
 
(life.nationalpost.com, youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), upravno i koordinirajuće tijelo za pitanja zdravlja Ujedinjenih naroda (UN), obilježava i ove godine Svjetski dan zdravlja 7. travnja, ističući jedan od svojih prioriteta za globalno zdravlje. Inače, WHO je najveća masonska organizacija koja se bavi “zdravljem” čovječanstva i ljudi na kugli zemaljskoj. Usko povezana sa Codex Alimentarius-om.

Ovogodišnji Svjetski dan zdravlja je usmjeren na glavnu temu koja je borba protiv globalnog širenja antimikrobne otpornosti. Naime, fenomen otpornosti na lijekove postaje sve izražajniji i mnoge infekcije više nije tako lako liječiti, što dovodi do produženog i skupog liječenja i većeg rizika od smrti, upozorava WHO.

Pod temom “Pobjediti otpornost na lijekove”, WHO poziva na hitno i usklađeno djelovanje vlada, zdravstvenih radnika, industrije i civilnog društva i bolesnika, kako bi se usporila pojava širenja otpornosti na lijekove, ograničio se njen uticaj te očuvao postojeći medicinski napredak za buduće generacije.

“Svijet je na rubu gubitka svojih čudotvornih lijekova”, rekla je generalna direktorica WHO dr. Margaret Chan. “U nedostatku hitnih popravnih i zaštitnih mjera, svijet se kreće prema post-antibiotik dobu, u kojem više neće biti lijeka za mnoge uobičajene infekcije koje će ponovo nesmiljeno ubijati.”

“Zamjenski lijekovi više koštaju, više su toksični, trebaju duže vrijeme liječenja, mogu zahtjevati liječenje u jedinicama intenzivne njege ! Nestašica efektivnih antibiotika može isto tako prouzročiti kirurški zahvat i eventualno liječenje npr. tumora, riskantnim pa čak i nemogućim”, kaže Chan.

Chan je izjavila da su bolnice postale “leglo za visoko rezistentne patogene” kao što je na methicilin otporna Staphylococcus aureus, “povećava rizik hospitalizacije je u bolnicama umjesto da liječi pacjente”. Vrlo komplicirano je izjavila, da su bolnice IZVOR ZARAZE, i da postoji mogućnost da vas ostanak u bolnici neće zaliječiti, već ubiti.

[notification type="alert"] Bolesti koje su već jednom liječene, poput tuberkuloze, postaju teže za liječenje pa čak i nemoguće. [/notification]

Otpornost na antibiotike su već otkrivene kod salmonele, E.coli i gonoreje.

“Neki eksperti kažu da idemo prema dobu koje je bilo prije ere antibiotika. Ne. Ovo će biti post-antibiotik era. U uvjetima novih zamjena antibiotika, izvor je doslovno presušio”, rekla je Chan. “Post-antibiotik era znači, realno, kraj moderne medicine kakvu poznajemo. Stvari od kojih smo strijepili kao djeca, kao što su istegnuto koljeno, danas bi mogla ubiti”. Kakvu ćemo medicinu onda uskoro imati? Onu iz kamenog doba? To bi valjda možda htjela Chan, kao i čitava organizacija WHO.

“Neki kompliciraniji zahvati poput, zamjene kuka, transplantacija organa, kemoterapija i tretiranje preuranjeno rođene djece, će postati puno kompliciraniji za liječenje, čak i previše opasni da se provedu”, ona je izjavila.

I samo ste primjetili u Hrvatskoj, da se danas kod liječnika za svaku bolest, od prhuti do tumora, daje antibiotik, koji nema veze sa bolešću. Uostalom, dosta antibiotika u tijelo dolazi kroz hranu, posebice meso. Tako da bakterije i virusi u našem tijelu stvaraju i prilagođavaju se, te postaju svakim danom sve otporniji.
 

Pogledajte video materijale koji nam pokazuju kako direktorica WHO laže čitavom svijetu u kameru, izjavljuje da se nitko neće više neće izliječiti tako lako, kad jednom dobije bolest. Da li nam ona otkriva novi plan DEPOPULACIJE? Eugenika čista.

 

 

 
 
(activistpost,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7711"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]