Hoće milijarderi prisvojiti crveni planet? Vjerovali ili ne, oni to već rade

Ništa ne čudi kada 82 godine stara medijska kompanija Newsweek objavi članak o arogantnim namjerama poput ove.

Članak pod naslovom “Ratovi Zvijezda Klasni Ratovi: Da li je Mars spas za onih 1 posto?” opisuje kako elita već sada planira preuzeti Mars.

Članak navodi za sve naše male skupljene umove da “Dok mnogi sanjaju o bijegu sa Zemlje na Marsu, milijarderi poput Elon Muska i Jeff Bezos rade kako bi to bilo moguće.

Pronalaženju novog doma na crvenom planetu vjerojatno će biti samo za bogate, ostavljajući siromašne da pate kako zemljin okoliš propada i izbija sve više sukoba”, kaže članak.

Neka to bude na znanje ljudima na Zemlji koji rade čitave dane kako bi preživjeli, za njih Mars neće biti na vidiku, on će za njih biti nedodirljiv.

To je budućnost koju nam sprema elita, onih 1% najbogtijih, kako srednja klasa sve više nestaje i razlika između bogatih i siromašnih postaje sve veća.

Novinarski članak je samo razotkrio istinu koju planira elita, grozeći se običnih građana. Elita nas želi napustiti sa povijenim repom, u tišini, ostavljajući Zemlju u kaosu.

Postavlja se pitanje, tko im je dao pravo da svojataju Mars?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Privatizacija zdravstva je korak prema poskupljenju zdravstvenih usluga. Liječenje će u skoro postati samo povlastica bogatih, a siromašni, ukoliko žele zdravstvenu skrb, morati će poštivati radikalne i ekstremne uvjete koje će nametnuti korporacije zdravstva. To je naravno još jedan korak prema depopulaciji…

Britanski nacionalni zdravstveni sustav najstariji je i najveći sistem koji se financira novcem poreznih obveznika. Ustanovljen 1948. godine bio je stub poslijeratne socijalne države blagostanja. Danas se taj sustav suočava sa sve bržom privatizacijom što dovodi do toga da si samo oni najbogatiji mogu priuštiti kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu uslugu.

Ubrzo se ispostavilo da iza političara i stranaka koji zagovaraju privatizaciju zdravstvenog sustava stoje isti donatori koji financiraju i privatne zdravstvene ustanove, no oni u tome ne vide ništa sporno, jer će privatizacija, kako tvrde, dovesti do velikih ušteda i veće učinkovitosti zdravstvenog sustava.

Privatizacija nacionalnih zdravstvenih sustava nije pitanje koje muči samo Veliku Britaniju, već i sve ostale suvremene zemlje poput Hrvatske koje pokušavajući krpati rupe u nacionalnim proračunima zbog vlastite nesposobnosti, udaraju po najslabijima – siromašnima i bolesnima.

Britanski The Guardian donosi odličnu analizu i usporedbu britanskog zdravstvenog sustava prije i poslije uvođenja svima dostupnog besplatnog zdravstva. Potresnu priču iz osobnog života iznio je Harry Leslie Smith, 91-godišnji autor knjige “Harry’s Last Stand” koji vrlo emotivno opisuje život i prava ljudi prije i poslije Drugog svjetskog rata i koja bi današnjoj generaciji, a posebno političarima, trebala pokazati što nas povijest može naučiti i kako danas utjecati na bolje sutra.

U tekstu za The Guardian posebno se osvrnuo na nacionalni zdravstveni sustav koji se nakon toliko godina vraća u grozna vremena njegove mladosti.

Siromašni su umirali u teškim mukama jer nisu imali novca za lijekove

Harry Smith rođen je 1923. godine u Engleskoj. Njegov otac bio je rudar pa je čitava njegova obitelj živjela u velikom siromaštvu u Barnsleyu. U doba velike ekonomske krize bili su okruženi jednako tako gladnim ljudima, a gradom su vladali nemiri i prljavština.

Bilo je čudo što je uopće doživio svoj treći rođendan kad nije bilo bolesti koja ga zaobišla – od gripe, kolika, raznih upala i infekcija. U to doba zdravstveni sustav nije postojao za siromašne građane. Doktore i liječenje si nisu mogli priuštiti jer su jedva imali za krov nad glavom. Život tada nije bio lagan, nakon rata pojavila se španjolska gripa koja je ubila sto milijuna ljudi.

U trošnoj i tijesnoj kući živjela je i Harryjeva najstarija sestra Marion koja je već s četiri godine oboljela od tuberkuloze, tada vrlo česta bolest među najsiromašnijim stanovništvom. Marion se razboljela jer su njihovi roditelji bili prisiljeni zajedno s obitelji živjeti u rudarskom naselju prepunom različitih bolesti nakon Prvog svjetskog rata. Iako su kasnije preselili, za Marion je bilo prekasno. Tuberkuloza je napredovala do njezine kralježnice zbog čega je postala paraplegičar.
 

 
Posljednjih 12 mjeseci njezinog života, u potpunosti je ovisila o majci koja ju je morala hraniti, kupati i oblačiti. Tada nije postojao nacionalni zdravstveni sustav – ili imaš novac za platiti si lijek ili ga nemaš i boriš se da se izliječiš bez ičega. Jedina nada za ikakvu medicinsku njegu bila je ustanova za siromašne pacijente.

Iako je Marion trpjela ogromne bolove, bila je tiha, kao da je čekala smrt. Imala je samo deset godina, a osuđena na vječno nepomično ležanje u krevetu i bolove. Njezino stanje postajalo je sve gore, a bolovi sve jači. Tresla se i plakala, a u najtežim danima morali su je i vezati. Roditelji su na kraju bili prisiljeni Marion odvesti u lokalnu ubožnicu. U tim ustanovama bili su smješteni ljudi koji se nisu mogli uzdržavati, siročad i teško bolesni ljudi. U neljudskim uvjetima samo su čekali smrt. No i ti uvjeti bili su bolji od uvjeta koji su joj mogli pružiti roditelji.

Harry nije znao da će 1926. zadnji put vidjeti svoju sestru dok su je odvozili u tu ustanovu. Mjesec dana kasnije Marion je umrla. Njezino mrtvo tijelo zakopano je u jamu s neoznačenim grobom, zajedno s još desetak drugih zaboravljenih žrtava neimaštine. Njezini roditelji nisu imali ni sliku svoje kćeri, a kamoli dovoljno sredstava za dostojanstven pokop.

Za ostatak svijeta kao da nije ni postojala, ali za Harryjevu obitelj veliki ožiljak na srcu. Njihov otac više nikad nije spomenuo njezino ime jer je samog sebe krivio za njezinu smrt, a majka je često zazivala njezino ime govoreći da ih sve čeka slična smrt ako se nešto ne promijeni.

Privatizacija zdravstvenog sustava vraća nas stotinu godina unazad

Dvadeset godina kasnije, 1948. formiran je britanski nacionalni zdravstveni sustav kada je Harry po prvi put u životu otišao kod doktora koji mu je dao antibiotike čime se izliječio od bronhitisa. Besplatno.

Besplatni nacionalni zdravstveni sustav bio je transformacijski pomak prema boljitku čitavog društva. Za Harryja bio je to prvi korak na putu socijalne države blagostanja. Zbog toga je danas teško slušati političare, ponosne vlasnike zdravstvenog osiguranja i dionica u privatnim klinikama, koji tvrde da zdravstveni sustav treba reformu. Oni su baš poput nekadašnjih kradljivaca iz engleskih rudnika. Ta reforma uništit će zdravstvo, a zagovaraju je političari koji od toga imaju osobnu korist.

Prijedlozi idu toliko daleko da čak zagovaraju kupnju višem mjesta na listama čekanja, sve pod okriljem nacionalnog zdravstveno sustava. Političke stranke koje se zalažu za privatizaciju zdravstvenog sustava financiraju isti oni ljudi koji financiraju privatne klinike. Gdje je tome kraj? Hoće li si ponovo samo oni dovoljno bogati moći priuštiti zdravstvenu uslugu, a siromašni umirati jer nemaju novca? Hoćemo li ponovo kupovati zdravlje?

“Ponekad zamišljam kako bih svojoj sestrici Marion objasnio da smo izgradili predivni socijalni sustav koji štiti siromašne, osigurava na poslu, čuva njihovo zdravlje, podržava ih kad im sreća okrene leđa – sve kako bi ih jednog dana gledao kako ubrzano uništavaju što je naše društvo gradilo generacijama. Zamišljam što bih rekao, ali ne mogu pronaći prave riječi”, zaključuje Harry.
 

 

 
(index,youtube.com/uredio:nsp)

Smanjenje resursa i količine hrane, uz povećanje jaza između najbogatije i najsiromašnije petine svjetskog stanovništva na 100:1, moglo bi izazvati bunt građana.

Problem je još veći zbog činjenice da nitko nema namjeru da se oslobodi stečenog – bogataši smatraju da zaslužuju da budu još bogatiji. Zato je moguć rat koji nitko nije predviđao: totalni rat “svih protiv svih”.

“Tog rata ne bi došlo zbog mogućnosti da svi ljudi međusobno mrežno komuniciraju, kako je predviđao Nikola Tesla, niti zbog narasle moći suprotstavljenih velikih sila, nego zbog gladi proizašle iz pohlepe kvantitativne civilizacije. Uostalom, svaki skup na relaciji Sjever-Jug završen je neuspjehom i odlukama da se smanje davanja siromašnim zemljama.

Naravno, kreatori “novog svjetskog poretka” predvidjeli su mogućnost pobune gladnih. Stoga neprestano vježbaju uporabu najsuvremenijih “neubojnih oružja” na demonstrantima koji se suprotstavljaju globalizmu. Internacionalne policije, kojih će biti sve više, sve dok se policajci ne prisjete da su dio sirotinje, a ne bogataša, već koriste sredstva za blokiranje, omamljivanje, zasljepljivanje i svakovrsno onesposobljavanje demonstranata.

Ritch Garcia, predstavnik laboratorija u zrakoplovnoj bazi Kirtland u Novom Meksiku, i George P. Fenton, direktor projekta oružja zasnovanog na elektromagnetskoj energiji, najavili su novo neubojno oružje “koje ne ubija, nego samo izaziva snažan bol”. “Humano oružje za buduće akcije” stvara buku koja dezorijentira, zvukove jakog intenziteta koji izazivaju bolove, neugodne mirise i iritaciju kože. Riječ je o “strob” svjetlima, oružju koje izaziva mučninu, električnim pištoljima, pištoljima punjenim ljepilom, pjenastim bombama, mrežama za hvatanje ljudi itd.. Već su upotrebljavana tzv. neubojita elektromagnetna oružja (mikrovalno u Iraku i radio-frekventno u Kuvajtu), a sustav HAARP sa Aljaske stalno prijeti ljudskom rodu jer može raznim oblicima energije obuhvatiti planetu.

I pored uspostavljene kontrole, propale ili oslabljene države mogu izazvati nestabilnost, unutarnji sukob i humanitarne krize unutar regije gdje Sjedinjene Države imaju vitalne ili važne interese. Tako piše u čuvenom četvorogodišnjem izvještaju (Quadrennial Defense Review – QDR) pročitanom u svibnju 1997. u Pentagonu.

Jedan citat iz tog izvještaja je neizravno zanimljiv i građanima Balkana: “Kao što smo vidjeli u Somaliji i prethodnoj Jugoslaviji, te kako vidimo danas u zemljama od Albanije do Zaira, neke vlade će izgubiti sposobnost da održavaju javni red i osiguravaju potrebe svog naroda, što će stvoriti uvjete za građanske nemire, glad, masovne migracije preko međunarodnih granica, za agresivna djelovanja susjednih država ili čak masovno ubijanje “.

Osim gladi, postoje i drugi izazovi i prijetnje koji će utjecati na budućnost svijeta. Već sada se zna da se prirodni izvori (zrak, voda i zemlja) troše 20% posto brže nego što se mogu obnoviti i da će na kraju petog desetljeća ovog stoljeća njihova potrošnja dostići čak 220% posto. Najrazvijenije države najmanje poštuju Zemlju i, što je još opasnije, najviše zloupotrebljavaju klimu u ratne svrhe. Na summitu Ujedinjenih naroda o planeti Zemlji, održanom 27. lipnja 1997, Sjedinjene Države su proglašene za najvećeg zagađivača na planeti. (iako danas 2014. filantropi poput Bill Gatesa, izjavljuju da su najsiromašnije zemlje zapravo najveći zagađivači)

Osim SAD, na listi najvećih krivaca za 60% posto svih onečišćenja su: Njemačka, Rusija, Japan, Brazil, Južnoafrička unija, Indija, Indonezija i Kina. Na primjer, SAD je najveći zagađivač atmosfere, a odbijaju, za razliku od europskih zemalja, potpisati međunarodni sporazum o smanjivanju ispuštanja ugljičnog dioksida, čije se postojanje i nastajanje smatra glavnim izazivačem ekoloških drama (prema podacima od 20. prosinca 1997. SAD ispušta najviše ugljičnog dioksida u svijetu – 5.228 milijuna tona, Kina 3.006, Rusija 1.547 …).

Zato je Galus Kadon, šef švicarske ekološke zaklade “Greina”, izjavio za “Financial Times” da je licemjerno da se rezultati ljudskih nedjela i sakaćenje prirodnih izvora egzistencije i dalje nazivaju “prirodnim nepogodama”.

“Zapadna društva se više ne vide jasno u ogledalu budućnosti; ona izgledaju opsjednuta nezaposlednošću, oboljela od neizvjesnosti, zastrašena šokom novih tehnologija, zbunjena mondijalizacija gospodarstva, zaokupljena propadanjem okoline i vrlo obeshrabrena ubrzanom korupcijom. Štoviše, bujanje ‘etničkih ratova’ širi nad tim društvima zadah grižnje savjesti i osjećaj mučnine. “

Peta rasa i kozmičko smeće

O tome kako će izgledati svijet ubuduće može se saznati od Aldous Huxley-a, jednog od gurua “New Age”, poznatog zagovornika Osnovnog programa, koji je nastao u klinici Tavistock. Naime, on se 1961. godine, na predavanju koje je sponzorirao “Glas Amerike”, javno glasilo američkog State Departmenta, u Kalifornijskoj medicinskoj školi u San Franciscu obratio skupini liječnika, psihijatara i vladinih administrativaca riječima:

“U sljedećoj generaciji ili tu otprilike, farmakološki će se uređivati ​​da ljudi vole svoje robovanje i proizvoditi, tako reći, diktature bez suza.

Proizaći će neka vrsta bezbolnog koncentracijskog logora za čitava društva, tako da će ljudima u stvari biti oduzeta njihova sloboda, ali će rado uživati ​​u tome, jer će biti odvraćeni od bilo kakve želje za pobunom – i to sve uz pomoć propagande, ‘ispiranjem mozga’ i idiotizacije pojačane farmakološkim sredstvima. I to će izgleda biti krajnja revolucija”.

Slično je pisao Trevor Revenscroft. Tvrdio je da je francuski odvjetnik Morris Jolie, posvećenik drevnog reda rozenkrojcera, uskrsnuo ideje Makijavelija i da je predviđajući masovne komunikacije i nove tehnologije za skoro trenutnu kontrolu nad političkim i ekonomskim životom upozorio čovječanstvo da “nastaje novi tip cezarizma”:

“Govorit ćemo sa ljudima po ulicama i trgovima i učiti ih da preuzmu onaj pogled na politička pitanja koji nam je u tom trenutku potreban. Jer ono što vladar kaže širi se kroz zemlju poput nekontroliranog požara, glas naroda to nosi na sva četiri vjetra. Mi ćemo izazivati ​​nemire, sukobe i mržnju u čitavoj Europi i prema tome po drugim kontinentima. U svakom trenutku biti ćemo u položaju da stvorimo nove nerede kako nam se prohtije, ili da uspostavimo stari poredak. Nepopustljivo ćemo trovati odnose između naroda i država u svim krajevima. Zavišću i mržnjom, sukobima i ratom, čak i širenjem gladi, oskudice i zaraza, dotjerat ćemo ljude u takav tjesnac da će im jedini izlaz biti u totalnoj predaji našoj vlasti.”

Ipak, čini se da je najopasnije shvaćanje teozofa Jelena Rerih u vezi s dominantnom rasom na planeti – “petom rasom”, koju je nazvala “kozmičko smeće”. Ona je posebno naglasila: “Vi pitate da li mi još treba da se borimo s ljudima? “Da li su svi ljudi naši neprijatelji? Odgovoriti ću, da, mi se trebamo uvijek boriti protiv zla u svim njegovim pojavnim oblicima. Pa, pošto je sada na Zemlji većina ljudi nositelj zla, to znači da imamo i mnogo protivnika”.

Nazire se i optimistička varijanta izvjesnije budućnosti. Nobelovac Richard Smoley sa Sveučilišta Rice i Geil Pergamit i Chris Peterson iz Instituta Forsythe (SAD) tvrde: “Nanotehnologije će popraviti sve štete industrijske revolucije. Prednosti nanotehnologije: samosklapanje proizvoda široke potrošnje, izrada računala milijardama puta bržih od sadašnjih, neobični izumi, sigurna i svima dostupna putovanja u svemir, iskorjenjivanje bolesti i starosti, iščeznuće svih vrsta zagađenja čišćenjem uprljane okoline, stvaranje molekularne hrane koja će istisnuti glad, oživljavanje izumrlih biljnih i životinjskih vrsta, pripremanje uvjeta za život na drugim planetima itd…”

Upravljačka elita

Nakon svega što se dogodilo od 1905. godine kada je Sergei Nilus objavio najkontroverzniju, najznačajniju, najopasniju i najproblematičniju knjigu 20. stoljeća, pod naslovom “Protokoli sionskih mudraca”, mnogi ljudi, čak i stručnjaci za stratešku analitiku, ne uspijevaju proniknuti u sferu “vladanja iz sjene”. Ispostavilo se da je to izuzetno važno. Nedostatak informacija o religijama, masoneriji i pogubnosti kvantitativnog pristupa životu izazvao je sveopće mistificiranje, a najtajanstveniji su kreatori “novog svjetskog poretka” i njihov perfidni mehanizam za uređivanje.

Sve navedeno liči na “gospodarenje iz sjene”, a tzv. novi svjetski poredak je djelo moćnih instrumenata odabranih u kuloarima “svjetske elite”. Instrumenti, po svemu sudeći, mogu biti pojedinci, grupe, organizacije i države. Zato su priče o papinstvu i masonima toliko mistificirane da se ljudi s vremena na vrijeme pitaju da li masoni uopće postoje i kako bi papa mogao biti zao. Čini se da su niske strasti i ljudska pakost motivirali nekog da izmisli nekakve protokole ne bi li se još više zamutile političke, religijske i informacijske vode. S druge strane, zanimljivo je da se mnogo toga događa u skladu s “Protokolima”.

Na primjer, na značajne društvene položaje, prema stavovima iz Protokola, postavljaju se dvije vrste ljudi: nepošteni, a pametni, i pošteni, a glupi.

Prvi uvijek upravljaju drugima. Prvima upravljaju “vladari iz sjene” i mijenjaju ih kad im se prohtije, a oni nemaju oslonac za zaštitu od smjenjivanja i ne bune se, budući da su s “maslacem na glavi”. Sa najznačajnijih skupova nema zapisa, ni tragova za povijest. Dokumenti su nedorečeni, besmisleni i polupismeni: pišu ih probrani prema kriteriju poslušnosti.

Pošto se masonima pripisuje značajna uloga u kreiranju tzv. novog svjetskog poretka, sve što se događa može promatrati i kroz prizmu temelju informacijama o nadnacionalistima. Povod može biti i posjeta Sarajevu Otta von Habsburga, potomka austrijske krune. On je 4. travnja 1997. došao u glavni grad Bosne i Hercegovine kao član izaslanstva Europskog parlamenta da bi razgovarao o želji stanovnika da se uključe u Europsku uniju. Na temelju pisanja Michael Baigenta, Richarda Leea i Henry Lincolna, Oto fon Habsburg je bio titularni Vojvoda od Lorene i kralj Jeruzalema.

Globalna naredba

O planetarnoj vladi, koja očito upravlja svjetskim trendovima, među prvima je pisao Richard Gadner za Foreign Affairs još travnja 1974. godine:

“Ako odmah ne stvorimo Svjetsku vladu, ne izvršimo reviziju Povelje UN i ne opunomoćimo Svjetski sud da ima najveću vlast, neće biti napretka … Neophodno je proširiti domenu djelovanja oružanih snaga UN, na sve sektore svjetskih sukobišta, u kojima će takve snage imati zadatak patroliranja internacionalnim graničnim i ostalim demarkacijskim linijama, uz nadzor slobodnih demokratskih izbora u svim zemljama i uz verifikaciju provođenja politike oružanog nemiješanja”.

Mada mnogi događaji potvrđuju Gardnerove riječi, nije lako razumjeti politička zbivanja budući da između razine na kojima rade Carlos Westendorp, Jacques Klein, Wolfgang Petritsch, Michael Steiner i Bernard Kouchner i glavnih kreatora svjetskih zbivanja, ima najmanje pet hijerarhijskih razina kojima suvereno i samouvjereno vladaju kraljica Elizabeta druga, obitelji Rothschild, Rockefeller, Ford, Carnegie i Agnelli, zatim Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, Cyrus Vance, Richard Holbrooke, Richard Gardner, Vojvoda od Kenta, Andrew Viloubaj, Ninijan Berti …

Naravno, postaje logično da neko izdaje naloge Kraljici Elizabeti, papi, Rothschildima i Rokfelerima i da o njemu ili njima nitko nikad neće saznati neku informaciju. Sve češće se objavljuju podaci o društvima i institucijama velike moći, poput ovih: “Trilateralna komisija”, Grupa “Bilderberg”, “Iluminati”, Red “Lubanja i kosti”, “Društvo hodočasnika”, “Krug”, “Krug iniciranih”, “Bohemijanski klub”, “1001 klub”, “Red podvezice”, “Guverner Feda”, čiji pripadnici tvrde da nisu u tajnim, već u javnim društvima koja “samo imaju svoje tajne”.

Inače, Henry Kissinger je na sastanku “Bilderberga” u Avianu (Francuska) 1991. godine, izjavio:

“Ono čega se svi ljudi, bez izuzetka, plaše je nepoznato. Svi se plaše nepoznatog. Kada se budu suočili s ovakvom vrstom opasnosti ljudi će se nerado, ali ipak dobrovoljno, odricati svojih građanskih prava u korist zaštite, koju će im ponuditi Svjetska vlada”. Zar nije suštinski iste riječi izgovorio Aldous Huxley u Kalifornijskoj medicinskoj školi u San Franciscu 1961. godine?

Analitičari smatraju da je svjetska financijska kriza, izazvana 2008. godine, inicirana s namjerom da kao logičan ishod proizađe želja svih Zemljana za formiranjem “svjetske vlade”, budući da će svijet poslije krize izgledati beznadno. S druge strane, sve što se događa nameće zaključak da je “novi svjetski poredak”, institucionalno, u potpunosti oblikovan. Najbolja potvrda za to su riječi Zbigniew Brzezinskog, bivšeg visokog državnog dužnosnika SAD, upućene novinarima 2002. godine: “Sve institucije Novog svjetskog poretka su tu. Ono što ja ne znam je: kad ćete to uvidjeti “.

Mnogi politički konci su nevidljivi, ali su, na temelju informacija i njihovog značaja, poznati centri (London, New York, Washington, Bruxelles, Berlin …) iz kojih se povlače. Zar ne pokazuje dovoljno vijest od 2. srpnja 1997: “Na zahtjev Sjedinjenih Država Svjetska banka nije dala zajam Hrvatskoj”. Mnogi su pomislili: Svjetska banka nije samo američka. Možda je bolji primjer informacija da “Boeing”, na temelju odobrenja Federalne trgovinske komisije (FTC), kupuje McDonnell Douglas. Važno je znati da “Boeing” radi za Pentagon i Nasu, a da je već otkupio avionske tvrtke “Continental”, “American” i “Delta”.

Sve to liči na obični biznis, ali nije. U osvajanju jednog od tržišta arbitriraju, javno ili tajno, gotovo je izvjesno, mnogi iz navedenog “kreativnog tima”, mada navodno na suprotstavljenim stranama sjede George Bush, Tony Blair, Jacques Chirac, Gerhard Schroeder …

Scenariji multinacionalnih korporacija vrlo često ovise od interesa na nekim drugim razinama. Iako mnogi, poput Olega Platonova, smatraju da masoni vladaju svijetom, mora se priznati da to je i nije tako …

Uostalom, britanska parlamentarna komisija predložila je da se 349.213 članova iz 8.650 britanskih loža upiše u službeni registar dostupan javnosti. Ti i takvi ne vladaju svijetom, ali su njihove veze dovoljne za tajnu povezanost i napredovanje, što doprinosi svjetskom (ne) redu – onom što lord David Owen smatra da je red. Naime, sredinom srpnja 1994. poznati lord je za “Sunday Times” izjavio:

“Ako se novi savez Istoka i Zapada održi, naše krhke nade u novi svjetski poredak, koji se uzdiže iz pepela hladnog rata, mogle bi ipak biti ostvarene”. 

U borbi za prevlast u novom poretku svijeta ovog puta se biraju sredstva. To su, uglavnom, legalne i legitimne međunarodne institucije čijim se sastavom također pokazuje “tko je tko u svijetu”. Nikad se u povijesti nisu tako često sastajali državnici SAD, Rusije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Na primjer, Boris Jeljcin se susreo s Helmut Kohl-om sedam puta tijekom pet godina svoje vladavine Rusijom, s Bill Clinton-om – šest puta, s predsjednicima Francuske Francois Miteran-om i Jacquesom Chirac-om – tri puta, i sa britanskim premijerom Johnom Mayer-om – tri puta.

Novina su i relativno česti telefonski razgovori i prepiska iz Moskve s Washingtonom (devet puta), Bonom (pet puta), Parizom (tri puta) i Londonom (dva puta). Još češći su bili susreti diplomata Velike Britanije, SAD, Njemačke i Francuske, s povremenim izletima do Tokija.

“Grupa -7″, zatim “G -7 +1″ a sada “G -8″ sastajala se najmanje jedanput godišnje. Prvi sastanak skupine održan je u Rambouilletu (Francuska) 15-17. studenog 1975. godine. Uslijedio je niz sastanaka do “jugoslavenske krize” na kojima je raspravljano i o sudbini SFR Jugoslavije. Sastanci su održani u San Juanu, Londonu, Bonnu, Tokiju, Veneciji …

Svake godine po jedan u zemljama članicama “Grupe 8“. Za Jugoslavene su sastanci Grupe su postajali sve važniji kako se približavala 1989. godina, koja je označila početak fizičkog stvaranja “novog svjetskog poretka”. Ništa manje značajne nisu bile godine između 1979 kada je papa Ivan Pavao Drugi dao signal za početak pripreme “novog svjetskog poretka”, i 1989, kada je podignuta “željezna zavjesa”, a potom srušen “Berlinski zid” i nestao Varšavski ugovor.

Najvažniji sastanci vezani za Jugoslavensku i za svjetsku sudbinu održani su u Parizu (1989), Houstonu (1990), Londonu (1991), Münchenu (1992), Tokiju (1993), Napulju (1994), Halifaxu (1995), Lilu i Moskvi (1996), Denver (1997), Londonu (1998), Kölnu (1999), Nagoya na Okinawi (2000), Genovi (2001), kanadskom odmaralištu Kananaskis (2002), francuskoj banji Evian (2003), Morskom otoku u državi Georgiji, u Sjedinjenim Državama (2004), Hotelu “Glinigls” u Škotskoj (2005), Sankt Peterburgu (2006), Hajligendamu u Njemačkoj (2007), u mjestu Tojako kraj Kuala Lumpura, u Maleziji (2008), Aquili u Italiji (2009), Huntsvilleu u blizini Toronta, u Kanadi (2010), i Deauvilleu u Francuskoj (2011).

Mnogi smatraju da je “G-8″ svjetska vlada, ali sastav grupe (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Kanada, Italija, Japan i Rusija) i način odlučivanja ne razlikuju se, osim po češćim summitima, od Vijeća sigurnosti (stalne članice: SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina), NATO-a (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Kanada, Italija, …, i Francuska, u civilnoj komponenti) i / ili ad hoc formiranih kontakt-grupa (SAD, Velika Britanija , Njemačka, Francuska i Rusija) …

ZAKLJUČAK

“Sve institucije Novog svjetskog poretka su tu. Ono što ja ne znam je: kad ćete to uvidjeti”

(Zbigniew Brzezinski)

“Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina”, kazao je za “Der Spiegel” rekao je američki ekonomist Robert Reich. Razgovor s Robertom Reichom vodili Thomas Schulz und Gregor Peter Schmitz

Gospodine Reich, cijeli svijet s nevjericom promatra što se događa u Washingtonu. Prestanak rada američke vlade i dužnička kriza. Da li je ovo neugodni déjà – vu?
Da, 1995. sam to isto doživio dok sam bio ministar rada u Clintonovoj vladi. Bilo je zastrašujuće. Morao sam na prinudni neplaćeni odmor poslati 15.000 državnih službenika. I sve to zbog desničarskih radikala.

Od tada se politička kultura u SAD dodatno radikalizirala.
Tea Party je u svakom slučaju daleko ekstremnija od onoga što smo imali prije. Mnogi od njih preziru državu i žele joj oduzeti svaku političku i ekonomsku moć. Oni nisu došli u Washington da bi njime vladali, već da bi ga uništili.

Prestanak rada vlade nanosi štetu cijeloj zemlji, posljedice po financijska tržišta i još uvijek krhku ekonomiju su nepredvidljive.
Sa ucjenjivačima nema pregovaranja! Umjesto da se pridržavaju redovitog političkog procesa, republikanci prosto kažu: “Uzimamo cijeli državni aparat za taoca.”

Međutim, republikanci ponovno okrivljuju predsjednika. Hoće li Barack Obama na kraju izaći kao pobjednik?
Biće veoma teško. Mnogi republikanski zastupnici uživaju veliku potporu u svojim izbornim jedinicama, a uz to ih financijski podržavaju neki od najbogatijih ljudi u Americi, koji im osiguravaju sredstva za ovu borbu. To što smo dozvolili da bogataška elita ulaže novac u neograničenim količinama u izborne kampanje, dovelo je do toga da smo danas industrijska zemlja s najvećom nejednakošću.

To je tema vašeg novog dokumentarca Nejednakost za sve (http://www.youtube.com/watch?v=9REdcxfie3M). U njemu ilustrirate mračnu sliku Amerike kao duboko podijeljene zemlje i upozoravate na dramatične posljedice takvog razvoja događaja po ekonomiju. Da li je zaista toliko loše?
Ekonomski jaz je rijetko kada bio toliko dubok . Prosječni godišnji dohodak 1978. u SAD iznosio je 48.078 dolara, a najbogatiji 1% stanovništva zarađivao je 390.000 dolara. Danas radnik zarađuje 33.000 , a najbogatiji 1% stanovništva zarađuje 1,1 milijun dolara godišnje. Četiri stotine najbogatijih Amerikanaca posjeduje imovinu veću od ukupne imovine 150 milijuna najsiromašnijih građana Amerike.

Postati bogat oduvijek je bio neizostavni dio “američkog sna”. Ranije su se milijunašima ljudi divili.
To je bio slučaj sve dok je postojala socijalna mobilnost. Bili smo ponosni što naša zemlja pruža veće mogućnosti od feudalnog sustava u Britaniji sa njenim vojvodama i prinčevima. Međutim, danas je socijalna mobilnost u Britaniji veća nego u Americi. Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina, u vrijeme naftnih baruna.

Ovaj jaz nije nastao preko noći , već se produbljivao desetljećima. Zašto nitko nije pokušao zaustaviti ovaj trend?
Većini Amerikanaca je pošlo za rukom razviti strategije koje su im pomogle da zadrže svoj ​​socijalni status. Prvo su žene ušle na tržište rada kako bi donijele drugu plaću u kuću, onda se svi radili duže i na kraju su se počeli  zaduživati. Time je prosječno kućanstvo samo odlagalo trenutak istine. Sada su prestali vjerovati u bajke.

Na što točno mislite?
Na tvrdnju da ćemo svi imati koristi ako dopustimo bogatima da postanu još bogatiji, jer će u tom slučaju blagostanje doprijeti i do nižih slojeva.

Riječima Johna F. Kennedyja: “Plima podiže sve čamce”.
Lijepa izreka, ali čista laž. Ovome treba pridodati i ostale neistine: niži porezi na dobit korporacija stvaraju više radnih mjesta, smanjivanje poreza na kapitalnu dobit super bogatih rezultira većim investicijama. Zato Warren Buffet plaća niži porez od svoje tajnice.

Oni s najvišim dohotkom snose najveći porezni teret. Kada bogati više troše, profitira ekonomija.
Ali oni ne mogu toliko trošiti. Jedan super bogataš, koji govori u našem filmu, iskusno primjećuje: “Iako sam milijarder, mogu spavati samo na jednom jastuku”. U stvari, ekonomija ovisi od srednje klase i ljudi s niskim dohocima. Ukoliko ne osnažimo ove srednje slojeve društva, živjet ćemo sve gore.

Kao protumjeru predlažete povećanje poreza na najviše dohotke. O tome se trenutno razgovara i u Njemačkoj. Učinak takve odluke je u najboljem slučaju neizvjestan i opasan po ekonomiju.
To je mit. Nije točno da veći porezi vode do manje potražnje i guše ekonomski rast. U prva tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata, stopa najvišeg poreza na dohodak bila je preko 70%. U tom razdoblju smo imali veliki ekonomski rast, jer smo ulagali u infrastrukturu i obrazovanje. Danas stopa ovog poreza iznosi 22% posto, dohoci onih koji prosječno zarađuju su u stalnom padu, a porezna opterećenja za srednju klasu iz godine u godinu sve više rastu .

Znači , prosječan Amerikanac je svjestan situacije u zemlji. Pa zašto onda nitko ne prosvjeduje?
Bilo je prosvjeda . Occupy pokret …

… nikada nije postao masovni pokret kao Tea Party, niti je imao veliku političku snagu. Da li je američka ljevica izgubila borbeni duh?
Occupy pokretu je prije svega nedostajao novac. Tea Party je s druge strane, zahvaljujući njezinim bogatim sponzorima i financijskim sredstvima, uspjela izgraditi političku organizaciju. Ali točno je da postoji fatalizam. To je cilj desnice u Americi – da javnost postane do te mjere cinična da više nitko ne želi da se za bilo šta angažira.

Izgleda da ta taktika funkcionira.
Ne više. Do društvenih promjena je dolazilo uvijek kada je jaz između ideala i stvarnosti bio prevelik.

Da li je cilj vašeg filma ubrzati ovu promjenu?
Mislim da nisam toliko važan. Ali pogledajte, visok sam samo metar i pedeset. U djetinjstvu su me zbog toga često šikanirali. To je jedan od razloga zašto čitavog života govorim u ime malih i slabih. Možda će film odigrati ulogu katalizatora za nešto veće, za nešto što se već uskomešalo ispod površine. U izbornoj utrci za gradonačelnika New York-a centralno pitanje je porast nejednakosti.

Kandidat demokrata, Bill de Blasio, obećao je da će povećati poreze za bogate. Tako prikupljenim novcem on namjerava unaprijediti kvalitetu obrazovanja u državnim školama.
Po svemu sudeći izgleda da će di Blasio upravo s takvim programom pobijediti u financijskom centru svijeta. Raspoloženje u zemlji se mijenja, ljudima je prekipjelo .

To ne znači da će doći do promjena u politici. Neposredno poslije financijske krize nezadovoljstvo Wall Street-om je bilo ogromno, ali su konkretni koraci izostali.
Obama je prokockao veliku šansu. Mogao je progurati sveobuhvatnu reformu financijskog sektora , ili da barem ponovo uvede Glass – Steagall zakon, koji predviđa odvajanje investicijskih od komercijalnih banaka.

Zašto Obami to nije pošlo za rukom?
U njegovoj vladi je bilo previše onih koji su bili bliski Wall Streetu. Mnogi iz njegovog tima su radili tamo ili su se kasnije zaposlili u financijskoj industriji. A budimo iskreni – Wall Street nema sluha za potrebe prosječnog Amerikanca.

Wall Street već dugo nije vodeća industrija u Americi. Tehnološka industrija okupljena oko kompanija Google, Apple i Facebook samo što nije postala najveća ekonomska snaga u zemlji, kada će od političara dobiti odriješene ruke, baš kao nekada bankari.
Nisam siguran da li je to dobro, a osobito ako obratimo pažnju na to koliko su radnih mjesta oni otvorili i gdje se slivaju njihovi profiti. Netko može pomisli da stroj za pravljenje novca poput Apple-a zapošljava stotine tisuća radnika, a u stvari je riječ o nekih 50.000. Ne sviđa mi se ni ono što Microsoft radi.

Objasnite.
Microsoft je ogromne sume novca prebacio na račune u inozemstvu, kako bi izbjegao plaćanje poreza u SAD. Tim novcem su nedavno kupili kompaniju Nokia. Takvi potezi na pomažu obiteljima iz srednje klase, već dodatno uvećavaju nejednakost.

Ali zar nije određeni stupanj nejednakosti cijena koju moramo platiti za inovacije? Izgledi da se obogatite potiču kreativnost i poduzetnički rizik.
Da, malo nejednakosti vodi ka napretku. Ali postoje granice. Da li je menadžeru potrebno 20 milijuna dolara godišnje da bi bio inovativan? Mislim da bi mu i 10 milijuna bilo dovoljno. Ne vjerujem da su Mark Zuckerberg (Facebook ) i Hasso Plattner (SAP) osnovali svoje tvrtke samo da bi zaradili novac.

U usporedbi s onim što se danas događa, godine kada je Clinton bio predsjednik izgledaju gotovo nestvarno. Ekonomija je rasla, proračun je bio uravnotežen. Unatoč tome, po isteku prvog Clintonovog mandata ste dali otkaz. Da li se kajete?
Bio sam frustriran. Iako je ekonomiji išlo prilično dobro, nismo mogli preokrenuti trend porasta nejednakosti između dohodaka.

Mnogi očekuju da će Hillary Clinton pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima. Može li ona da zakrpi jaz u američkom duštvu?
Možda . Blisko smo surađivali u prošlosti.

Više od toga. Pa i izlazili ste jedno vrijeme.
Bio je to samo jedan sastanak , dok smo još bili studenti na Yaleu. To sam već bio gotovo zaboravio, kada me je prije par godina na to podsjetio jedan novinar. Ali sada ozbiljno. Doista je poštujem. Ali ona je svjesna da predsjednik ne može sve sam riješiti.

Zašto?
Amerika nema političku kičmu. Jedan od najvećih problema u SAD je taj što u našoj politici sindikati više ne igraju veliku ulogu. Samo 11% naših radnika je sindikalno organizirano. Umjesto toga imamo partije koje su samo strojevi za prikupljanje novca, dok se nositelji političkih funkcija prodaju onome tko najviše nudi.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

• Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
• Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
• Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
• Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
• Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
• UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
• Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara

Mora da su dosta krvarili zbog nas. Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijarde dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.

Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.

Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.

Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.

Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.

Potpuni promašaj.

Prije nego što nastavim, istaknuo bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.

Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.

Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.

Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.

Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.

U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.

Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.

Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.

Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednja tri desetljeća – prethodio je najnižu razinu zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju neoliberalizma. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.

Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a postotak njezina rasta niži.

Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.

Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.

“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.

Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.

Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.

A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!

U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.

Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.

S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.

Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.

U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.

U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet/uredio: nsp)

Živimo u 21. stoljeću feudalnog društva, i mi smo kmetovi. Čovječanstvo klizi sve brže u veliki ponor egzistencijalnog života. Mi smo smo ovo čuli mnogo puta prije; bogati su sve bogatiji, a siromašni su sve siromašniji. Međutim, spoznajemo da je čovječanstvo brojčano premašilo globaliste i njihove sluge.

Amerikanci imaju 300 milijuna komada vatrenog oružja i ta dva faktora nam omogućavaju da pobjedimo one koji su sada u manjem broju. Ako je to istina, recite nam zašto čovječanstvo gubi rat protiv tiranije?

Kako da netko pobjedi Novi Svjetski Poredak (NWO) s njihovom kontrolom nad bankama, vojskom, korporacijama, zdravstvom i političarima? Ukratko, oni posjeduju sve. Postoji li bilo koji način da se pobijedi NWO? Istina, ne znamo kako pobijediti NWO i niti zna tko drugi, jer ne znamo kako mobilizirati društvo. Ispod smo naveli nekoliko prijedloga kako ih možemo usporiti. Nazvali bi to nazvao strategijom “smrti od 1000 rezova”. Slijedeći našu odgađanu akciju, dok dovodimo “našu kuću” u red, ovaj članak zaključuje što nam doista moglo trebati da porazimo zlo.

Smrt od tisuću rezova

Sun Tzu je jednom rekao da je “vrhovna umjetnost rata ukrotiti neprijatelja bez borbe”. Dosadašnji dio u ovoj povijesti su jasno pokazali da ne možemo pobijediti globaliste na bojnom polju. Mi ne može u potpunosti računati na policiju i vojsku da nas zaštiti kad se javi revolt protiv ove rastuće tiranije. Međutim, postoje neke strategije koje možemo provesti i koje mogu usporiti NWO dok ne počenomo djelovati zajedno i potpuno se pripremiti.

1. Povucite svoj ​​novac iz mega-banaka. Banke zarađuju na vama i vašem povjerenju, a kamate na štednju su obično manje od same inflacije. Banke sada trenutno maltreriaju klijente koji rade tako. Dakle, ići u kreditne unije ili  banke u državnom vlasništvu i napisati poveliki ček od svoje uskoro-bivše banke. U isto vrijeme, izvadite dnevni maksimum sa svog računa. Držite dovoljno u banci da platite svoje račune i ne više od toga.

2. Isključite sve glavne medije. Kontrola masovnih medija je ključna za boljševičke strategije zapovjedanja i nadzora. Samo slušajte alternativne stranice, forume i posjetite web stranice poput Republic Broadcasting Network, Rense.com, Steve Quayle, Stan and Holly Deyo and Genesis Communication.

Nemojte gledati vijesti sa glavnih mreža, osim ako gledate na način kako bi se utvrdilo što neprijatelj radi. Primijenite istu logiku na vaše lokalne novine jer su sve u vlasništvu iste osobe ili kruga ljudi (u našem slučaju, Rothschild-ov pijun George Soros posjeduje sve medije na Balkanu). Većina vaših radijskih postaja imaju istu globalističku propagandu. Ako ne namjerno, onda nesvjesno.

3. Ispišite svoju djecu iz državnih škola i sa NWO nastavnog plana zajedničke jezgre i programa NWO, zajedno sa njihovom politikom nulte tolerancije i transrodnih zahoda.

4. “Nikada nemoj dužnik niti vjerovnik biti”. Mi smo sada narod dužničkih robova. Plaćajte gotovinom sve. Ako ne možete platiti gotovinom, onda nemojte kupovati! Posjedujte svoju budućnost umjesto da bankari posjeduju vas.

5. Popravljajte svoj ​​automobil u lokalnoj garaži i ne koristite autodijelove originalnih proizvođača.

6. Držite se izvan lanaca trgovina poput Konzum, Getro, Plodine, Lidl, kao i svakog drugog robovlasničkog maketa. Kupujte u lokalnoj trgovini koja je u lokalnom privatnom vlasništvu i ostanite izvan trgovačkih lanaca koji su i vlasništvu neprijatelja čovječanstva (npr. Walmart, paralela, Konzum u Hrvatskoj – robovlasnički lanci mega trgovina).

7. Ručajte u svojim omiljenim lokalnim restoranima koje vode lokalne obitelji. Ostanite izvan korporativnih lanaca restorana koji samo hrane NWO zvijer.

8. Kupite zlato, i ne ostavljajte novac. To reže snagu vlasti NWO bankara koji dobivaju preko vas i vaše zemlje.

9. Nikada nemote glasovati za aktualne stranke. Što su više gladni moći na vlasti, to je vjerojatnije da će potrajati i biti izabrani.

10. Skladištite hranu i vodu. Kupite privatno prodano oružje (ilegalno) i zakopajte ga da bi izbjegli zapljenu oružja. Vi ćete kad tad morati zaštititi svoju hranu i vodu.

11. Pokušajte, se potruditi što je teže moguće i kupovati samo Made in Croatia proizvode.

12. Napravite registar u vašoj lokalnoj zajednici o popisu obrta i vještina koje posjeduju vaši susjedi, tako da možete trgovati zanatskim proizvodima. Također, prodajte svoje proizvode na isti način. Trgujte i zamjenite stvati, izađite iz navike korištenja kreditnih i debitnih kartica, kao i gotovine. To će smanjiti vaš porez. Postoje zakoni koji su doneseni protiv ove prakse. Zanemarite ove zakone. Neka zvijer Federalnih rezervi gladuje.

13. Školujte svoje susjede, obitelj i prijatelje o tome kako je ova vlada pod kontrolom onih koji vam žele naškodili.

14. Napravite plan za bijeg. Ako slučajno započne bilo kakvo sranje, trebat će vam mjesto za skrivanje od oko šest mjeseci.

15. Uzgajajte svoju vlastitu hranu i pokušavajte prikriti tu činjenicu koliko je god moguće. Potaknite svoje susjede da učine isto, tako da se ne poubijate međusobno četvrtog dana nakon dolazećeg valutnog kolapsa.

16. Jedite organsko i izbjegavajte GMO. Vježbajte, čitajte i uzimajte vitamine (kroz voće i povrće). Meditirajte prije početka svakog dana.

17. Neka Chemtrails (kemijski tragovi na nebu) postanu novi simbol tiranije koja vlada nad nama.

18. Ne ukrcavajte se na bilo kakav vlak koji obećava sigurnost i hranu. Povijest pokazuje da imate 98% šanse ne izađete iz novog mjesta “sigurnosti” u vašem životu, gdje vas je doveo taj vlak.

19. Vaši najbolji saveznici su vaše obitelji i šira obitelj. Planirajte prema ovom principu.

20. Shvatite da se ne možete pripremiti za sve eventualnosti. Stoga, uživajte svaki dan, jer budućnost nije nikome obećana, a mi živimo u vrlo razbojničkm vremenima.

Kako poraziti NWO jednom zauvijek

Mi ne možemo pobijediti NWO u ovom trenutku, jer su oni MI. Da, oni su uistinu personifikacija zla, ali oni predstavljaju sve ono što također nije u redu s nama. Svatko od nas je NWO, a ako želimo da ne budemo NWO se moramo prestati ponašati poput njih. Svaki put kada širimo zlonamjerne glasine i laži o drugom ljudskom biću, mi se ne razlikuje od onoga što Ted Turner i Rupert Murdoch rade sa CNN i Fox na dnevnoj bazi. Vidite, svi smo mi NWO.

Upoznali smo neprijatelja i on je MI.

Kada dođete do zaključka da se svaki čovjekov susret posjeduje Nexus točku svakog ljudskog bića kojeg susrećemo. U svakom slučaju, imamo izbor da bude časni, suosjećajni i ljubazni prema drugoj osobi ili  ih s druge strane iskoristiti. Imate izbor kojim možete ucrtati novi put za čovječanstvo ili hodati zlim stopama onih koji su došli prije vas. Možete pokupiti križ i hodati putem pravednosti. Ili možemo nastaviti služiti i biti potčinjeni od zla. Imamo izbor, ali naš prozor mogućnosti se brzo zatvara.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Prije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Barack Obame, ostalo malo toga.

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao s punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothers-a, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala.

Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagodbe inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očito funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeritimo koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac ne može naći posao s punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rješenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno posmatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima nakon diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom buma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog buma proteklih desetljeća.

Jedna od najmračnijih stranica tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje gospodarske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok drugi moraju se odriču najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim s američkim snom.

Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-ogodišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže vrlo porozne, a javni programi potpore dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom da zadrži veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

Bez obzira koji dio skale dohotka promatramo, primijetit porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotka postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% posto američkih kućanstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% posto kućanstava.

Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućniji postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podaci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajuća, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socioekonomskih grupa. U prvim godinama (2002-2007) poslije recesije na početku tisućljeća, gornji 1% kućanstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju dojam da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubici pri trgovini dionicama, ali se tržišta dionica oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan postotak otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežno se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili vrlo uspješni u zaštiti svojih astronomskih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkrizni razinu od 243:1.

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa s društvima kada dosegnu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje s nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse da pobjegnu iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebalo težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan postotak kućanstava dobivao je samo 12% posto nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka nakon poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto kućanstava ova cifra kretala oko 17.800 dolara.

Gornji jedan postotak zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine kućanstava , a najvišem 0,1% posto je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% nakon poreza jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedestih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. godine nejednakost je počela drastično se povećavati.)

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi s rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, poput olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni porezni sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

Nasuprot ovome, u godinama poslije “Reganove revolucije” došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih kako bi se ublažili nepravedni učinci tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju iu drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Enrique Cardozo-m dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silva-om uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije.

Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% posto radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklin D. Roosevelt-a poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razinu u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Ronald Reagan-ovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču gospodarski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava koriguje postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu predanost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neučinkovitosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Dioničari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o privrednim društvima pogoduje menadžerima. Dioničarima vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak da povećaju svoje pravo glasa u kompaniji. Mendžera su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanja investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost tvrtke čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnije; “otrovnim pilulama” kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; “zlatnim padobranima” kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućuju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo “da je način određivanja plaća menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora”.

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra “nepravednim”. Menadžeri ne oklijevaju prisvoje veliki dio tvrtkina kolača i time pribave pozamašne sume novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpuste radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o “pravednosti” je tako doboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke stida mogao da kaže da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su tvrtku doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, primjerice veće prisustvo dioničara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala učinkovitija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela plaća u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osiguraju njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja.

Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao ibu recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, tvrtke su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavaju nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% posto smanjio na 28% posto, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovo smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste učinke proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih kućanstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je Clinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bush-om, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15 posto. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogati, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, naročito kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% posto kućanstava pripada manje od 10 posto svih prihoda od kapitalne dobiti. Manje od 7% posto kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% posto i prihodi od dividendi sa 16% posto sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1% posto.)

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% kućanstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

Mnoge zemlje su uvele porez na nasljedstvo ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na nasljedstvo (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktički ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

Bogati i superbogati često upotrebljavaju dionička društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka dionička društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

Iako je porez na korporacije u SAD navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao  u drugim zemljama s nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmišljen da danas čini samo 9% posto saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% posto saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka tvrtka investira u inozemstvu preko svoje inozemne tvrtke kćeri, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za tvrtke fantastična opcija (kada se primjerice investira u zemlji s niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju van, a ne u SAD.

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebice kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljnjeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, pridonio smanjivanju siromaštva za 2% posto. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva.

Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa potporom kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćuju bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzročile banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne poput AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno Niżna skupinama dohotka biće najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva s velikim nejednakostima nisu učinkovita, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim tvrtkama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

Unatoč uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomognu siromašnima i učine obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je moguć.

Ukoliko želimo očuvati sustav u kojem svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

Dva scenarija za narednih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zašititu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćen iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv “dualna ekonomija”, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Da li ćemo zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kom slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi dijelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi “sloboda i pravda za sve” opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se suštinski razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu s našim povijesnim nasljeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak temeljnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)