Američki časopis “National interest” sastavio je popis od pet naftnih sukoba koji su se završili katastrofom

Tijekom posljednjeg stoljeća razne države su ulazile u ratove zbog želje da osvoje naftu – stratešku sirovinu koja je suštinski bitna za razvoj industrije i vojske. Ipak, često je težnja da se osvoje tuđa naftna područja dovodila do rizika da se uništi vlastita zemlja.

“Neke zemlje su na vlastitom gorkom iskustvu saznale da cijena koja se mora platiti za osvajanje nafte može biti mnogo veća od vrijednosti te sirovine”, navodi “Nešnel ​​interest”.

Prva dva mjesta na popisu zauzimaju sukobi zbog naftnih resursa u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na prvom mjestu je Japan. U kolovozu 1941. godine SAD i Europa su uvele embargo na isporuke nafte Tokiju zbog agresivne politike prema Kini i okupacije francuske Indokine.

Upravo je to, prema mišljenju autora članka, bilo katalizator za agresiju Japana u Tihom oceanu, na Dalekom istoku i u jugoistočnoj Aziji, mada je očito da je postojalo mnoštvo razloga koji su potaknuli Japan da uđe u Drugi svjetski rat.

Uništenje Tihooceanske flote SAD u Pearl Harbouru nije riješilo naftni problem Japana, a osvajanje azijskih izvorišta nije donijelo olakšanje ekonomiji te zemlje, jer je dopremanje goriva iz te oblasti bilo izuzetno komplicirano.

Pred kraj rata “za proizvodnju avijacijskog goriva Japanci su morali sijći šume”.

Rat i težnja ka neograničenim zalihama nafte na kraju su doveli do “sloma imperije”, navodi autor.

Na drugom mjestu su bitka za Staljingrad i rat nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Ideja Blitzkriega je propala još na ljeto 1941. godine.

“Ako je netko od lidera i vjerovao u ideju da osvoji naftu, onda je to bio Hitler koji se žalio da njegovi generali ‘ništa ne znaju o ekonomskim aspektima rata’. Oni bi se, međutim, za razliku od svog Führera teško odlučili nerazumno poslati svoje tenkove u propast kako bi osvojili naftu”, piše autor.

Do lipnja 1942. glavne snage iscrpljene nacističke vojske usmjerene su na osvajanje teritorija na jugu Rusije i pristupa izvorištima bogatim naftom na Kavkazu. U kolovozu su se fašisti suočili s dilemom da li osvojiti Staljingrad ili područja na Kavkazu bogate naftom.

Nacistička vojska se na kraju podijelila, ali nije mogla postići nijedan od ta dva cilja.

“Tijekom šest mjeseci njemačka vojska upućena na Kavkaz odstupala je duž cijelog fronta, a više od 100.000 vojnika i časnika se predalo u Staljingradu, što je bila prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Snovi o nafti završili su se rušenjem Hitlerovog sna”, piše National interest.

Na popisu je i Iransko-irački “tankerski” rat od 1980. do 1988. godine. Sukob je doveo do demoralizacije i slabljenja obje strane.

Irak je započeo rat napadom na iranske objekte naftne industrije i komercijalne brodove.

Iran je odgovorio napadom na iračke brodove i naftna izvorišta, a postavio je i morske mine u Perzijskom zaljevu.

Tijekom sukoba je uništeno više od 450 brodova, ali nijedna od zaraćenih strana nije uspjela odnijeti pobjedu nad protivnikom.

Od iranskih mina i raketa stradali su američki brodovi, što je isprovociralo intervenciju SAD protiv Irana.

Na četvrtom mjestu je invazija Iraka u Kuvajt, koja se dogodila 1991. godine. Jedan od razloga, kako piše list, bila je težnja Bagdada osvojiti naftne izvore Kuvajta.

Zbog agresije na svoje susjede Irak je pokvario odnose sa SAD, koje su faktički podržavale Bagdad u ratu protiv Teherana.

Irak je odbio ispuniti ultimatum Ujedinjenih naroda i povući vojsku iz Kuvajta, poslije čega su SAD prebacile u Saudijsku Arabiju kontingent od 500.000 vojnika i provele operaciju “Pustinjska oluja”, koja je uništila iračku vojsku.

Moć Bagdada u arapskom svijetu se smanjila, a zemlja je pala u izolaciju, podsjeća list.

Ratovi SAD u Iraku također su bili povezani s naftom, ali rasprave o tome u kojem stupnju vodit će se još mnogo godina, piše list.

“Čak i uz druge razloge za veliku vojnu intervenciju u području Perzijskog zaljeva teško je povjerovati da bi SAD upućivale tako veliki vojni kontingent da je, primjerice, Nigerija napala Kamerun.

Tijekom američko-iračkih sukoba utjecaj Bin Ladena i Al Kaide je pojačan, što je dovelo do tragedije 11. rujna 2001. godine “, navodi “National interest”.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

“Moramo samo nogom provaliti vrata, i cijela trula struktura će se urušiti.”

Ova rečenica Adolfa Hitlera označila je možda i najveću grešku u procjeni u povijesti ratovanja, nakon što su nacisti potcijenili Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine. Međutim, ne možemo a da se ne zapitamo kako bi Europa izgledala da je Hitlerova procjena bila ispravna?

Adolf Hitler i njegovi generali bili su uvjereni da će se SSSR srušiti kao kula od karata u “Operaciji Barbarossa”, najvećem vojnom napadu ikada provedenom.

Sile Osovine otvorile su 2.900 kilometara dugačak front od Baltika do Crnog mora, a Ruse su napale s više od četiri milijuna vojnika, 3.600 tenkova, više od 4.000 zrakoplova, kao i 46.000 komada teškog artiljerijskog naoružanja.

Cilj je, pored Hitlerovog suludog projekta o “kolonizaciji istočne Europe i uništavanja inferiornih slavenskih naroda i židovskog boljševizma”, imao i jedan drugi, strateški mnogo bitniji cilj – preuzimanje ogromnih izvora energenata u SSSR.

Prema povijesnim spisima iz Nacionalne knjižnice u Moskvi, Sovjeti su od starta znali da Hitler planira invaziju, a pakt o nenapadanju koji su potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjaceslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop bio je samo kupovina vremena, jer su i jedni i drugi znali da je rat neizbježan.

Zeleno svjetlo za “Barbarossu”

Sile osovine napale su u tri velike skupine: Sjeverna armija je za cilj imala pokoravanje Baltika, Centralna je jurišala ka Moskvi, dok je Južna imala možda i najvažniji zadatak – da osigura izvore energenata na Kavkazu.

A juriš je krenuo impozantno. Do sedamnaestog dana ofanzive, nacisti su do nogu potukli Sovjete, uništivši više od 2.000 tenkova ,1.400 komada topničkog oružja, dok je 300 tisuća vojnika Crvene armije zarobljeno.

Dominacija njemačke armije je trajala nekoliko mjeseci, a ta nadmoć opila je Hitlera koji je, ponesen tim osjećajem snage i sile napravio kardinalnu grešku i pomislio da sile Osovine pored sovjetske vojske mogu pobijediti i – sovjetsku zimu.

To je Crvenoj armiji dalo vremena da se pregrupira i započne kontraofanzivu 5. prosinca 1941. godine, koja je rezultirala potpunim krahom Hitlerove armije, koja je iz skoro sigurne situacije izašla kao poražena i osramoćena.

“Ruski kolos … je bio vrlo potcijenjen s naše strane … kad god smo im uništili deset divizija, oni su stvarali nove.” Ovo su bile riječi njemačkog generala Franca Hadlera 1941. godine.

Posljedice Hitlerovog eventualnog osvajanja SSSR

Slom operacije “Barbarossa” oblikovao je svijet u nadolazećim desetljećima, i kreirao globalnu geopolitičku scenu. Da je Hitler uspio slomiti SSSR i dokopa se ogromnih resursa, nacistička armija bi doživjela neslućeni rast i jačanje kapaciteta u svim poljima, a vojna industrija bi procvjetala.

Rusi bi bili potpuno uništeni, a Velika Britanija i Francuska ne bi mogle ozbiljno zaprijetiti nacistima. Francuska je ionako već bila pokorena prije “Barbarosse”, a Britanci bi najvjerojatnije doživjeli sudbinu izoliranog, opkoljenog otoka, te bi, bez pomoći ključnih europskih saveznika, ubrzo potpali pod Hitlerovu vlast.

Velika energetska moć bi Hitleru dala krila i mogućnost da opskrbljuje svoje saveznike, Italiju i Japan, te bi i oni još jači dočekali ulazak SAD u rat naredne godine. Bez pomoći Rusije, uz pokorenu Francusku i izoliranu i odsječenu Britaniju, Sjedinjene Države, koliko god moćne bile, teško da bi se same mogle suprotstaviti Trojnom paktu.

Da ne pričamo o manjim saveznicima Trećeg rajha, poput Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Rumunjske, koje bi potpunosti zagospodarile regijom i provodile naredbe Adolfa Hitlera, pri čemu bi kompletna Europa bila pod čizmom nacista.

Srećom, zahvaljujući Hitlerovom potcjenjivanju prije svega sovjetske zime, ali i borbenog duha slavenskih naroda, ova mračna budućnost ostala je samo u domeni fikcije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Događa se svako malo kroz neko vrijeme. Kada čitate priče i novinske članke koji su tako jedinstveni da se morate pitati, ovo mora biti prvi put. Ili ste možda čuli neobičnu priču ili čak zaplet u filmu ili u stvarnom životu da kažete sebi, “to je nevjerojatno, ovo je bez sumnje prvi put’ ili ‘nikada nisam vidio i čuo tako nešto’.

Bilo je to osjećaj pristrane sljepoće sa posve novom stavkom u koju ste prilično sigurni da je nikada niste vidjeli ili čuli prije. Taj mi se osjećaj dogodio u nedavnom članku do kojeg sam došao.

Znajući Agendu Svjetske vlade, i znajući poticaj, zamah i pokretačku silu njihovih dugoročnih planova za kontrolu te znajući kako su oni ovisni o kontroliranom mediju, nije me spriječilo da pokleknem na razini propagande u članku na kojem sam se zaustavio.

Unatoč tome da znam da nema propagande koja je nedostupna onima koji žele stvoriti Novi Svjetski Poredak ljudskog ropstva, uvijek sam bio zapanjen i gledao s divljenjem ovaj eventualno novi ili možda reciklirani oblik propagande.

Moje samopriznato stanje neznanja o toj razini unatoč propagandi, dolazi kroz članak o “percipiranju američkog nedjelovanja” u Siriji. Opaaa, mislio sam na početku i nisam znao da su SAD bile “inaktivne” u Siriji, budući da je svijet znao da SAD daje potporu i dobavu oružja uključujući i nabavku kemijskog oružja teroristima (ili “pobunjenicima”).

Kao da nije bilo ilegalnog financiranja opozicije i potpore teroristima koji su vodili do sloma reda i dovele do uhićenja, zatočenja, mučenja i ubojstva civila, uključujući kršćana. Kao da ništa od toga nije dogodilo, članak podrazumijeva da sva potpora teroristima (pobunjenicima) se kvalificira kao nemiješanje i sramotni nedostatak djelovanja Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč poznatim tekućim operacijama CIA-e u Benghaziju i diljem Sirije, članak potpunosti ignorira postojanje CIA-e i svih američkih ilegalnih aktivnosti u Siriji.

Pripovijedanje u članku je ostvareno uz pomoć nekoliko pametnih tehnika. Možda se postavljalo pitanje – Kako novinski članak može biti korišten za napredak Dnevnog reda Svjetske vlade koji je u skladu s “Projektom za novo američko stoljeće”?

Ovaj članak odgovara na to pitanje. Jednostavnim izvješćivanjem uokvirene priče, tako da se čitatelj suosjeća s jednim od igrača (zločinaca) u igri. Usredotočite se na poruku u članku o Agendi (Dnevnom redu) kao o nečemu o čemu oni žele da razmislite, ono na čega se zakači publika, u nadi da se zavede tom idejom.

To je suština propagande. Mentalni alat (odvlačenje pažnje, privlačan za iracionalne emocije) uvjerava mase da sve više vjeruju idejama koje će gurnuti određenu političku agendu. Ideja je da se predstavi alternativni argument koji nije u svezi s etičkim ili pravnim pitanjima. Na primjer, zamislite kriminalca koji razmišlja da bi trebao upasti u banku, pucati i uzeti novac? Ako zatim napravite racionalizaciju akcije kako bi održali (kriminalca) šefa sretnim koji će se onda brinuti za mene. To je slična vrsta logike koja se ovdje nudi.

Nevjerojatno, “reporter Reutersa” daje ovaj primjer nepobitne vrhovne propagande u slijedećem članku. (Saudijska Arabija prekida diplomatske odnose sa SAD, kao odgovor na sukob u Siriji). Zašto sam izdvojio ovaj članak? To udvostručuje propagandu na lijep način. U članku se brišu svi američki ratni zločini u Siriji, poznata operacija CIA-e u Bengaziju, financiranje i podupiranje ubijanja bezbroj civila i još mnogo toga.

Budući da se ništa od toga nije dogodilo, iznoseći nasumičnu perspektivu, može se izgraditi cijeli članak na temelju američke obveze da se zadrži dobar odnos s recimo, Saudijskom Arabijom. U ovoj paradigmi SAD bi bila glupa da učiniti nešto što bi razljutilo ovog važnog saveznika kao što su, recimo, ne napadanje Sirije ili Irana  …

Ovo je BLiTZKRiEG propaganda za vaš um. Ti napadi se javljaju samo s vremena na vrijeme. Ovi povremeni intenzivni napadi propagande koja savija vaš um ne mogu proći bez odgovarajuće potvrde, a njima treba malo pažnje i bijesa da se zna da je propaganda tu.

Da to je malo dublja razina propagande vrijedna razmatranja. Za zaokružimo naš slom, imajte na umu da članak skače sa teme na temu, i time ponovo zbunjuje čitetelja. Budući da SAD treba održavati Saudijsku Arabiju sretnom, možda onda treba učiniti pravu stvar (koja je napad Sirije … više nego što sada “napadaju” i ubiti još više ljudi) koja će sačuvati odnos sa Saudijskojm Arabijom.

Ovaj odnos s Saudijskoj Arabiji je predstavljen kao najvažniji cilj. U članku se ne spominju ljudska prava, ovlasti ratnog čina, povelja iz Nürnberga, povijest rata i ljudske patnje, etike i pravnih posljedica vođenja ilegalnog rata. Umjesto toga, čitateljima su ispričani svi razlozi zašto nije dobra ideja da se uzruja Saudijska Arabija. Članak i teme razgovora tada se koriste da bi racionalizirali i opravdati agresivan stav John Kerry-a.

SAD-ova ilegalna intervencija u Siriji ima već rekord sa brojem poziva neposredne odgovornosti predsjednika Obame. Nikakva količina propagande to ne može promijeniti. Čak ni to da publika vidi zločin iz perspektive druge države ili da politički partner promijeni pogled na ljude koji su probuđeni. Mi smo sretni da opozovemo njihovu propagandu i koristimo ju kao nastavno sredstvo da bi drugi postali bolji u prepoznavanju njihovih laži.

U ovakvim člancima nalazimo agresivni pokušaj da se formulira mišljenje čitatelja o tome, na temelju njihovog iracionalnog nesvjesnog pogona. Ova se propaganda pokušava usmjeriti ka emocionalnom povezivanju publike sa idejom da mogući prijatelj (Saudijska Arabija) bude sretna.

Ovo su trenuci koji utiru put do globalne tiranije, korak po korak. Ovo je način kako oni vode rat. Oni to čine s promidžbom, i predvidjeti njihove laži i trikove svatko treba imati u vidu da bi bio potpuno slobodan od njihovog mentalnog zatvora. Možete li potez koji su odigrali globalisti? Vidite li za što je ta propaganda? Može li biti jasnije od toga?
 
(preveo: mag.Alfred Bošković / uredio: nsp)

Nacisti su propovijedali apstinenciju u ime promicanja nacionalnog zdravlja. No, kada je riječ o borbi za svoj Blitzkrieg, nisu imali grižnje savjesti u ispumpavanju svojih vojnika punih droge i alkohola. Droga je bila izbor, ali mnogi drugi su postali ovisnici i o morfiju i alkohol.

Invazija Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata ostavila je Europu prestrašenu pred vojskom Trećeg rajha.

Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da njemačke vojnike nije inspirirala samo Hitlerova zapaljiva retorika, već je njihova predanost borbi bila djelomično potpomognuta tabletama pod imenom “Pervitin”.

Ne etiketi lijeka je pisalo da sredstvo služi podizanju “čekanja” i da je treba uzimati kako bi se “očuvala budnost”. Danas nam je ova tvar poznata kao metamfetamin ili kristalni met.

U razdoblju od 1939. do 1945. godine podijeljeno je oko 200 milijuna ovih tableta, koje su vojnici u žargoni zvali “tenkovska čokolada”.

Engleska štampa je u to vrijeme izvještavalo kako njemačke snage uzimaju “čarobne tablete”. Poznato je da je i sam Führer dobivao intravenozne doze ove supstance.

Realno stanje bilo je mnogo gore – vojnici su patili od užasne ovisnosti o narkoticima. Iako su im tablete dozvoljavale izdržati duge intervale intezivne fizičke aktivnosti, nus-pojave su bile zastrašujuće. Uključivale su nesvjesticu, znojenje, depresiju i halucinacije.

Neki od vojnika imali su fatalne srčane probleme, dok su neki izvršavali samoubojstva tjedna psihotičnih epizoda.

O ozbiljnosti posljedica koje je pervitin ostavljao na vojsku svjedoče i pokušaji Leonardo Conti, jednog od vodećih zdravstvenih stručnjaka Reicha, ograničiti uporabu ovog narkotika, koji su ostali jalovi.

Mnogi od Wehrmacht vojnici su bili nadrogirani od Pervitina kad su išli u bitku, pogotovo protiv Poljske i Francuske, te su imali Blitzkrieg brzinu prilikom napada. Njemačka vojska je bila opskrbljivana sa milijunima metamfetamin tableta tijekom prve polovice 1940. godine. Droga je bila dio plana kako bi piloti, mornari i pješadija postali sposobni u nadljudskoj izdržljivosti.

Vojni vrh je liberalno izdavao takve stimulanse, ali i alkohol i opijate, dok se vjerovalo da drogiranje i intoksikacija vojnika može pomoći u ostvarivanju pobjede nad Saveznicima. No, nacisti su bili manje marljivi u praćenju popratnih efekata kao što su ovisnost o drogama i padu moralnog standarda.

20 sviblja 1940. godine, 22-godišnji  vojnik nacističke vojske je pisao svojoj obitelji: ” Možda mi možete možda poslati još Pervitina, tako da mogu napraviti malu zalihu, kad mi bude zaista potrebno?” I pismo koje je poslano iz Bromberga 19. srpnja:”Ako je ikako moguće, molim vas da mi pošaljete nešto tableta Pervitin”. Čovjek koji je pisao ta pisma je postao poznati pisac kasnije u životu. On je bio Heinrich Boell, i on je 1972. godine bio prvi njemac koji je osvojio Nobelovu nagradu za Književnost u poslijeratnom periodu.

Nakon što je po prvi put na tržištu predstavljena tableta-droga Pervitin u 1938., ona je u sebi krila drogu metamfetamin drogu koja je razvijena od strane berlinske farmaceutske kompanije Temmler, ubrzo nakon predstavljanja, postala je jako popularna među njemačkom populacijom. Prema izvještaju Klinische WochenschriftnI, navodno čudo od droge je privuklo pažnju vojnog doktora Otto Ranke-a na berlinkoj akademiji vojne medicine.

Efekti amfetamina su slični onima kada se adrenalin proizvodi u tijelu, signalizirajući više stanje u tijelu. Kod većine ljudi ova droga povećava samopouzdanje, koncentraciju i volju da se poduzimaju rizici, dok u isto vrijeme, smanjuje se osjećaj na bol, glad i žeđ, kao i reduciranje vremena potrebnog za odmor i spavanje. U rujnu 1939. godine, Ranke je proveo testiranje ove droge na 90 studenata, i zaključio da Pervitin može pomoći Wehrmacht-u da pobijedi u ratu.

Pervitin je prvi put testiran na vojnim vozačima koji su sudjelovali na invaziji Poljske. Nakon toga, prema kriminalisti Wolf Kemper-u, se Pervitin “beskrupulozno distribuirao prema borbenim jedinicama na prvim linijama fronte”.

Tijekom kratkog perioda između travnja i lipnja 1940. godine, podijeljeno je oko 35 miliona tableta Pervitin i Izofan (isophan – lagano modificirana verzija koju je proizvodila farmaceutska industrija Knoll) i transportirano Nacističkoj vojsci i zrakoplovstvu. Neke od tih tableta, sadržavajući svaka oko 3 miligrama aktivne supstance, su poslane u medicinske odjele Wehrmacht-a pod kodnim imenom OBM, i tada direktno distribuirane njemačkim snagama.

Nacističko vodstvo je bilo sve više popustljivo prema onima koji su postali ovisnici o drogama nego o alkoholu, kao rezultate ratnih djelovanja, možda zato jer je Wehrmacht bio zabrinut da bi mogao biti tužen za štetu koja je nanesena drogama.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, spiegel.de, youtube.com/uredio:nsp)

Ubrzo nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941, počele su kružiti glasine koje su osporavale službenu priču o tome da je to bio neprovocirani napad iznenađenja

Znanstvenici su prikupili kumulativne dokaze tijekom posljednjih sedamdeset godina, a novinari i istražitelji su štitili sumnju o izdaji sa vrha, jer ona obuhvaća solidnu indiciju da su Franklin D. Roosevelt i njegovi najviši savjetnici namjerno izazvali napad i namjerno gledali na drugu stranu prije nego što je došao napad.

Koji je bio razlog za njihovu izdaju?

Roosevelt je htio uroniti Sjedinjene Države u Europski rat na strani Velike Britanije, ali je bio neuspješan u provociranju Njemačke na sjevernom Atlantiku. Dakle, on je odlučio da bi isprovociranje japanskog napada na američku vojnu bazu na Pacifiku bio najbolji način za postizanje tog cilja. Budući da je Japan bio u savezu s Njemačkom u Trojnom paktu, Roosevelt je izračunao da će rat s Japanom prije ili kasnije dovesti Sjedinjene Države u rat protiv Njemačke.

Većina povjesničara, danas nerado priznaju da je Roosevelt lagao kada je rekao američkom narodu da on nikad ne bi poslao svoje momke da se bore u stranim ratovima, ali su oni okarakterizirali njegovu izdaju kao “plemenitu laž”, obmanu počinjenu protiv javnosti od strane političke elite kako bi se postiglo tobože veće dobro.

Pearl Harbor-ova “plemenita laž” obično ide ovako: “S obzirom na zlo nacizma i prijetnji koje je Hitler poslao svijetu, Roosevelt je bio opravdan za ulazak Sjedinjenih Država u rat s Njemačkom.”

Robert Stinnett je usvojio ovaj pogled u svojoj knjizi Dan prijevare, gdje piše: “Suosjećam s mučnom dilemom s kojom se suočavao predsjednik Roosevelt. On je bio prisiljen pronaći zaobilazna sredstva kako bi nagovorio izolacioniste u Americi da se pridruže u borbi za slobodu.”

Standardno opravdanje za američki ulazak u rat je da bi Hitler inače pobijedio Britaniju i Rusiju, i završio osvajanje Europe. Sa svim resursima tog kontinenta na raspolaganju, Hitler bi onda bio u mogućnosti da se okrene protiv Sjeverne Amerike kako bi postigla svoj san o svjetskoj dominaciji.

Postoje nekoliko problema u ovoj analizi. Prvo, uvelike se podcjenjuju poteškoće trans-atlantske invazije i grubo pretjeruje u njemačkoj vojnoj sposobnosti čak i kada je bio na vrhu svoje moći. Ona također brka uvjete u prosincu 1941. godine s onima od lipnja 1940. U vrijeme napada na Pearl Harbor, ratna sreća se već počela okretati protiv Hitlera.

Štoviše, nema dokaza da su Hitlera ikada zanimali planovi svjetske dominacije. Njegov primarni cilj je bio ukidanje Versajskog ugovora , koji je razoružao Njemačku i doveo do njezina teritorijalnog komadanja. Hitler je bio odlučan povratiti dio tih teritorija, no iako su pregovori bili njegova najbolja metoda, on je bio spreman ratovati ako je potrebno. Njegovi jedini očiti planovi za rat su uključivali predviđenu konfrontaciju s komunizmom i reakviziciju “životnog prostora” od Rusije, a koji je pripadao Njemačkoj po Ugovoru iz Brest-Litovsku u 1918.

Izbijanja općeg rata u Europi nije bila dio Hitlerovog plana, ali je to bila posljedica Britanske i Francuske deklaracije o ratu protiv Njemačke nakon njezine invazije na Poljsku 1. rujna 1939.

Nadalje, iako je Hitlerova vojska pregazila Francusku u proljeće 1940, ukupna pobjeda je bila uskraćena za njih kada su britanske Ekspedicijiske Snage izbjegle hvatanje na Dunkirk-u . Poražena Luftwaffe u bitci za Britaniju prisilila je da Hitler otkaže svoju planove invazije preko kanala. Britanija je to napravila kroz najtamniji sat, kako se 1940. bližila kraju, njeno preživljavanje je bilo bitno osigurano. Što se tiče Hitlera, njegove nade za brzi kraj rata na Zapadu su bile izgubljene.

Njemačka invazija Rusije u lipanj 1941., Operacija Barbarossa, iako izuzetno uspješna u svojim početnim fazama, nije uspjela do kraja ljeta postići svoj primarni cilj: uništenje Crvene armije. Čak već u kolovozu 1941., neuspjeh Blitzkrieg-a je bio očit, kako je Roosevelt počeo primati izvješća koja ukazuju da će Rusija, doista, izdržati. Početak ruske zime, nemogućnost njemačkih snaga da osvoje Moskvu, i glavna ruska kontraofanziva 6. prosinca je razbila Hitlerove nade za pobjedu u 1941. i obisitnila planove o međusobno iscrpljujućem ratu koji je vjeratan da će završiti u njemačku korist.

Dok je plima protiv Hitlera uvelike pomogla američkom Programu zajma i najma, ključna stvar je su Britanci i Rusi bili u mogućnosti da otupe velike njemačke ofenzive i isporuče teške udarce nacističkom ratnom stroju bez izravne američke vojne intervencije.

Dakle, ako je ulazak SAD-a u rat bio nepotreban u spriječavanju pobjede nacističke Njemačke u Europi, što ostaje predmet za Roosevelt-ovu “plemenitu laž” o Pearl Harbor-u?

Imperijalistički Japan je doista napredovao u istočnoj Aziji, ali nije jasno kako je to bila prijetnja Sjedinjenim Državama. Roosevelt nikada nije objasnio američkom narodu zašto bi se oni trebali brinuti o zaštiti europskih kolonija u Aziji od Japanaca. Štoviše, u Japanu je želja za “Sferom suradnje i prosperiteta” gospodarske i političke prevlasti je bilo teško u svijetu u kojem su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države isklesane sfere utjecaja u čitavom svijetu. Zločin Japana u očima zapadnih sila je “kasni dolazak” na kolonijalnu gozbu. Kao što je jedan japanski diplomat primijetio, “Baš kad smo naučili kako igrati Poker, oni promjeniše igru u Bridge.”

Istina, Japan bi mogao biti okrutan kolonijalni gospodar, posebice u Kini. No, treba napomenuti da, dok je Roosevelt prozivao Japan za svoje zločine, Sjedinjene Američke Države nisu ustuknule od posezanja za brutalnim metodama smirivanja populacije u njezinim kolonijama

Neki su tvrdili da opasnost za SAD nije došla iz Njemačke ili Japana, već mogućnošću da bi dvije sile, zajedno s Italijom, kombinirano okružile zapadnu hemisferu. Ali ovo gledište uvelike preuveličava vojne kapacitete sila Osovine i lažno prikazuje Trojni pakt, koji je bio obrambeni savez prvenstveno namijenjen odvratiti američki ulazak u tada odvojenim sukobima u Aziji i Europi. Štoviše, Njemačka i Japan nikada nisu razvile koordiniranu vojnu strategiju.

Japanske ambicije su gledane od strane nekih geostratega kao prijetnje američkim ratnim operacijama na Pacifiku i suprotno američkim dugoročnim ekonomskim interesima u regiji. Umjesto da je bio križarski rat za slobodu, rat je počeo nalikovati na realno-politički sudar dviju merkantilističkih carstava. Neki su sugerirali da je američka sentimentalnost prema Kini i nada za obnovu Politike otvorenih vrata bili važni u određivanju Rooseveltove politike prema Japanu.

Ali to su bili samo čimbenici koji su olakšavali Rooseveltov plan na putu do rata. Zvijezda vodilja američke vanjske politike u 1941. bio je ulazak u Europski ratu protiv Njemačke. Frustrirana Hitlerova suzdržavanja u sjevernom Atlantiku u lice ponovljenih provokacija od strane američkih ratnih brodova, Roosevelt je gledao Pacifik kao stražnja vrata rata u Europi.

Standardna povijest tretira ulazak SAD u Drugi svjetski rat kao moralni i strateški imperativ. No, kao što je pokazano gore, da procjene ne snose pažljivo promatranje. Nacistička Njemačka nije željela osvojiti svijet, niti je ona u bilo kojoj poziciji na ugrozi Sjedinjene Američke Države. Doista, Hitlerova ponuda za kontinentalnu prevlast spriječile su Britanije i Rusije davno prije nego je SAD ušla u rat. Imperialni Japan je zapeo na azijskom kopnu, gladan za sirovinama, a zabrinut za modus vivendi sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova povijest ignorira ogromne troškove i strašne posljedice izravne američke intervencije. Anglo-američka bombardiranja njemačkih i japanskih gradova ubila su više od milijun civila, od kojih su većina bili žene i djeca. Većina uništenja u zapadnoj Europi desilo se u vrijeme savezničkog oslobođenja u 1944.-1945. godine (Vidi William Hitchcock je Gorki put do slobode: Nova Povijest oslobođenja Europe ). I odluka predsjednika Trumana da baci atomsku bombu na izmučen i bespomoćan Japan u kolovozu 1945. ubrzao je nuklearnu utrku u naoružanju koja još uvijek prijeti spaljivanju svijeta.

Uoči napada na Pearl Harbor, većina Amerikanaca je vjerovala da ne bi trebalo biti velike vojske u pripremi, te da bi vlada trebala poslušati opomenu Georgea Washington-a da treba jasno kormilariti od stranih zamki. Američki narod se žalosno sjetio predsjednika Wilsona da “rat završava sve ratove” i nisu bili u raspoloženju za drugim pohodom “da se učini svijet sigurnim za demokraciju.” To je razlog zašto se na 6. prosinac 1941., velika većina Amerikanaca i dalje protivila ulasku u rat.

Pearl Harbor je transformirao naciju. Američki su ljudi bili ogorčeni zbog japanskog đavolskog “prikradenog napada” i odmarširali u “Radosni rat”. Veliki vojno-industrijski kompleks je razvijen za snabdjevanje “arsenala demokracije”. Nakon rata, još više plemenitih laži je izrečeno da opravdava stalnu nacionalnu sigurnost države, a Sjedinjene Američke Države su postale globalni opasač sve do danas; korupcija, bankrot, ratobornost su umotane u tajnosti.

U uvodu “Pentagon Papers”, Mike Gravel je citirao  britanskog romanopisca i povjesničara H.G. Wells:

Istinita snaga vladara i carstava ne leži u vojskama ili emocijama, već u uvjerenju ljudi da su oni otvoreni, iskreni i legalni. Čim vlada odstupi od tog standarda, ona prestaje biti nešto više od “bande koja je u posjedu”, i njezini dani odbrojeni.

Sjetite se ovog citata kada naiđete na Roosevelt-ovo apologetsko opravdanje njegove izdaje kao “plemenite laži”, hvaleći ga za njegova predviđanje i državništvo. Prijevara nije vrijedna hvale niti je plemenita.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)