Evo još jednog razloga za skidanje sa Facebooka: privremena detoksikacija od društvenih medija može biti dobra za vaše zdravlje

Brisanje Facebook aplikacije može smanjiti vaš stres, prema istraživanju istraživača sa Sveučilišta Queensland.

U istraživanju je istraživački tim istražio učinke kratkotrajne pauze od Facebooka na dobrobit osobe. Oni su regrutirali 138 aktivnih Facebook korisnika.

Sudionici su podijeljeni u dvije skupine: Jedna grupa imala je zadatak prestati koristiti Facebook pet dana, dok je drugoj skupini zatraženo da koriste Facebook kao i obično.

Uzorci sline su također uzeti na početku i na kraju studije kako bi se izmjerile promjene u njihovoj razini kortizola, hormona stresa. Osim toga, popunili su upitnike o njihovoj Facebook aktivnosti i razini stresa i blagostanja.

Rezultati su pokazali da je pauziranje od Facebooka rezultiralo nižim razinama kortizola nakon samo pet dana.

Međutim, ocjene vlastitog stresa sudionika nisu se mijenjale, vjerojatno zato što nisu znali da je njihova razina stresa pala. Također su prijavili niže osjećaje blagostanja.

“Ljudi su rekli da se osjećaju više nezadovoljni svojim životom i vesele se nastavku aktivnosti na Facebooku”, rekao je Eric Vanman, glavni istraživač studije.

Dodao je kako su se sudionici osjećali manje zadovoljni svojim životom zbog toga što su bili odvojeni od svojih Facebook prijatelja. To može biti razlog zašto su izvijestili o nižim razinama blagostanja.

“Ne mislimo da je to jedinstveno za Facebook, budući da će razina stresa kod ljudi se vjerojatno smanjuje kad god odstupaju od svojih omiljenih platformi društvenih medija” – rekao je Vanman.

Pauziranje od Facebooka ili društvenih medija općenito može biti dobar način za izbjegavanje preopterećenja informacijama. Međutim, to također odspaja korisnike od svojih prijatelja.

Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Journal of Social Psychology. Istraživanje proizlazi iz Vanmanovog vlastitog iskustva o redovitim prekidima na Facebooku.

Napuštanje Facebooka čini ljude sretnijima

Studija Instituta za istraživanje sreće je u 2015. godini predložila da napuštanje Facebooka povećava sreću ljudi.

U istraživanju je sudjelovalo više od 1.000 danskih volontera. Polovica njih nastavila je upotrebljavati Facebook uobičajenim tempom, dok je druga polovica pauzirala od korištenja Facebooka tjedan dana.

Rezultati su pokazali da 88 posto sudionika koji su se isključili sa društvenih medija na tjedan dana osjećali su se “sretno” u odnosu na 81 posto onih koji su redovito upotrebljavali Facebook.

Osim toga, oni koji su se odmorili od Facebooka također su izvijestili da se osjećaju više oduševljeni, manje osamljeni, manje zabrinuti i odlučniji. Oni su također proveli više vremena sa obitelji i prijateljima osobno. Štoviše, lakše su se koncentrirali.

“Umjesto da se usredotočimo na ono što mi zapravo trebamo, imamo nesretnu sklonost da se usredotočimo na ono što drugi ljudi imaju” – napisali su istraživači.

Kako napustiti Facebook

Napuštanje Facebooka može biti teško, pogotovo ako je postalo dio vašeg svakodnevnog života. Dakle, evo nekoliko načina kako prestati upotrebljavati najveću društvenu mrežu na svijetu:

- Pratite svoje korištenje Facebooka

- Koristite softver za blokiranje programa Facebook

- Pitajte prijatelje za pomoć

- Deaktivirajte svoj račun

- Izbrišite svoj Facebook

Sretno!
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U vijestima koje neće biti iznenađenje onima koji su ovisnici o novcu diljem svijeta, istraživači su otkrili da postoji optimalna količina novca koliko treba da jedna osoba bude sretna

Istraživači na Sveučilištu Purdue u Indiani proučavali su podatke 1,7 milijuna ljudi u 164 zemlje i utvrdili da, kako bi osobe u SAD-u bile uistinu sretne, trebaju zarađivati 95.000 dolara godišnje.

Da biste bili malo sretniji i imali “emocionalno blagostanje”, i bili zadovoljni svakodnevnim životom dan za danom, trebate zarađivati 60.000 do 75.000 dolara godišnje.

“Moglo bi biti iznenađujuće da ono što vidimo na televiziji i što nam reklamiraju treba ukazivati​na to da ne postoji strop kada je riječ o tome koliko je novaca potrebno za sreću, ali sada vidimo da postoje određene granice”, rekao je voditelj studije Andrew T. Jebb u sveučilišnom priopćenju.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Human Behavior.

Možda ne iznenađuje da postoje “znatne varijacije u svjetskim regijama, dok se zasićenje događa prije u bogatijim regijama što se tiče zadovoljstva životom”, dodao je Jebb.

“To se događa zato jer procjene imaju tendenciju da su više pod utjecajem standarda po kojima se pojedinci uspoređuju s drugim ljudima.”

Međutim – to može doći kao iznenađenje s obzirom na to kako izvanredno sretni globalni super-bogati ljudi izgledaju na Instagramu – no postoji monetarna granica sreće. Ako se potisne nadmašena financijska razina, to može dovesti do “smanjenja zadovoljstva životom i niže razine blagostanja”.

“U ovom trenutku oni se pitaju “Sveukupno, kako je meni?” i “Kako se mogu usporediti s drugim ljudima?”, rekao je Jebb.

“Ovi rezultati istraživanja govore o širem pitanju novca i sreće među kulturama. Novac je samo dio onoga što nas uistinu čini sretnim, i svakim danom učimo sve više o granicama koje nam određuje novac.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U Norveškoj, makar je to bogata zemlja, mnogi su prezaduženi. Problem je da osobito mladi “ne znaju s novcem” pa tako dovode strane “stručnjake” da ih nauče, na primjer iz Poljske

Osobna i zaduženost kućanstava je u Norveškoj viša nego bilo gdje u Europi, konstatacija je organizacije OECD. Tome uvelike pridonose goleme cijene nekretnina, ali je i problem kako Norvežanima jednostavno teško pada razmišljati što će biti sutra.

Blagostanje Norveške nije tako očigledno kao Beverly Hillsa ili Dubaija, ali se ono ipak osjeća na svakom koraku. Svugdje oko središta Osla se mogu vidjeti skupi “terenci”, a luka je prepuna skupih i novih brodica. Gotovo svatko ima vikendicu, ili u brdima ili na obali.

Taj imutak Norvežani mogu zahvaliti svojoj zakladi u koju se slijeva dohodak od njihove nafte i plina. Već kad je nalazište otkriveno tamošnja je vlada osnovala takav fond kako bi od tog blaga imali koristi svi građani, ali i budući naraštaji Norveške. U njemu se trenutno nalazi preko 800 milijardi eura – na nešto manje od pet milijuna stanovnika te zemlje.
Usprkos tome, Norvežani su na samom vrhu ljestvice u Europi po svojim individualnim zaduženjima. Trond Bentestuen koji je na čelu odjela za poslovanje s građanima najveće norveške banke DnB se žali kako su Norvežani postali previše nemarni prema novcu i uvjereni su kako, ma što činili i koliko god potrošili, uvijek je tu država koja će im pomoći.

“Mi smo među najimućnijim zemljama na svijetu i mislim da nas je to bogatstvo učinilo pomalo lijenima. Mi Norvežani moramo učiti od drugih Europljana. Oni bolje razmišljaju i donose odluke tako da smo mi (u banci) odlučili regrutirati obitelji iz tih zemalja da nauče našu djecu kako da upravljaju s onim što imaju”, kaže nam bankar.

Stručnjaci iz nevolje

Početkom godine je Bentestuen poveo inicijativu svoje banke da pronađu takve “štedljivce” koji bi bili dio obrazovnog programa banke za osobne financije, osobito za školarce osnovnih škola u Norveškoj. Izbor je pao na poljsku obitelj četrdesetogodišnje Dorote Dzuiubalke.

Prvi dojam Poljakinje je jasan: “Norvežani ne razmišljaju o svojoj financijskoj budućnosti jer uvijek njihova država skrbi za njih. Nema ničeg lošeg u tome, ali ponekad je dobro kad imate osjećaj kako imate nadzor i punu odgovornost za svoj život”, objašnjava nam Dorota Dzuiubalka. “Mislim da je najvažnija stvar raditi mjesečno knjigovodstvo. Provjeriti na što vam odlazi novac i da si možete postaviti pitanje, trebam li doista trošiti toliko novca?”

Poljska obitelj Dziubalko sada i sama uživa u norveškom blagostanju – ali i dalje vode bilješke o “kućnoj blagajni”

Poljakinja tvrdi kako su njezini zemljaci, silom prilika, u tome postali pravi stručnjaci: “Mi imamo dugu povijest ekonomskih nedaća, a bilo je i doista teških vremena. Planiranje financija je bilo nužnost i postalo je normalan dio naših života. Tako se osjećamo sigurnijima.”

U svakom slučaju, čitavo mnoštvo Norvežana svakako može od nje nešto naučiti: po ispitivanjima OECD-a, u drugim zemljama Europe je prosječno 9,5% stanovništva opasno prezaduženo, u Norveškoj je ta stopa oko 30%!

“Ne razmišljam o budućnosti”

Ali ne čini se baš da to zabrinjava mnogo stanovnika te kraljevine. Pitamo skupinu mladih djevojaka koje sjede u kavani na pomodnoj obali Osla, štede li novac. Smiju se i priznaju da ne štede, a niti nemaju nekakav plan za budućnost.

“Potrošim sav svoj novac kad izađem van preko vikenda”, kaže nam jedna od njih. A što planiraju za budućnost? “Ne razmišljam o tome”, kaže nam druga i sve se smiju. “Kad dobijem novac, uvijek ga potrošim. Uvijek sam u minusu na kraju mjeseca.” Ne samo ove djevojke, takvo razmišljanje je široko rašireno i među ostalim mladima u Norveškoj.

S jedne strane, jedva da se netko od njih mora bojati za budućnost: nezaposlenost je niska – oko 4%, a plaće su odlične. Ali zašto usprkos tome mnogi od njih žive “u minusu” i zadužuju se “preko glave”?

Ellen Nyhus koja se bavi ekonomskim ponašanjem i predaje na sveučilištu Agder u Krisiansandu nam objašnjava: “Mislim da je mnogim mladima šok kad napuštaju domove svojih roditelja. Do tada su živjeli ugodnim životom u domu srednjeg sloja i onda im je vrlo teško prilagoditi svoje izdatke mnogo manjim prihodima kakve imaju kao mladi zaposlenici.”

Blagostanje nije tako upadljivo, ali je očito na svakom koraku. Ipak, nije loše i razmisliti o vlastitoj budućnosti.

Izgubljena i skandinavska promišljenost?

Ipak, čini se kako će blagostanje u Norveškoj potrajati. I za ovu godinu se u toj zemlji predviđa gospodarski rast od 2%, a već ionako skupe nekretnine postaju sve skuplje. Ali ta zemlja je uvelike ovisna o cijeni nafte i plina. Dramatičan pad cijene nafte je uznemirio norvešku industriju, a neki stručnjaci strahuju i da su tamošnje cijene nekretnina “mjehur od sapunice” koji bi lako mogao pući svakog trenutka.

Stariji naraštaji Norvežana pamte i druga vremena i objašnjavaju nam kako je njihova glavna nacionalna osobina prava skandinavska promišljenost i mudrost gdje se svaka greška skupo plaća. Možda je vrijeme i da tu mudrost prenesu svojim mladima.

To je motiv i za Bentestuena da u ime svoje banke poziva takve strane “stručnjake” i vodi ih po norveškim školama. Uvjeren je da se to isplati: “Susrećemo te mališane kad počnu svoj odrasli život i kad žele ispuniti svoje snove, kupiti svoju kuću ili novi auto. I vidimo onu djecu koja nisu naučila osnove vlastitog računovodstva i koja tek onda shvaćaju da ne mogu ispuniti svoje želje zbog grešaka koji su načinili kad su bili mlađi.”
 
(dw.de/uredio:nsp)

Sve ozbiljne tajne s vremenom zadobiju karakter urbanih legendi. A jedna među njima je tajna o blagu poglavnika Nezavisne države Hrvatske Anti Paveliću.

Stariji vjerojatno pamte poneke konobare koji su govorili da znadu gdje je to “Pavelićevo zlato” skriveno. U zagrebačkim šaputanjima nije se, zapravo, znalo je li riječ o zlatu, ili kakvom blagu druge vrste. Još manje se znalo koliko je toga izneseno u bježaniji.

Dokumenti, nedavno objavljeni na internetu, bacaju nešto više svjetla na ono što je Pavelić, sluteći propast svoje države, poslao u inozemstvo.

Dopisi iz arhiva

Ti su dokumenti ležali pod oznakom stroge tajnosti u Washingtonu, i to nekoliko desetljeća. Riječ je, praktično, o tri vojne institucije koje su se po svršetku II. svjetskog rata dopisivale na temu Pavelićevih sanduka i kutija (“14 boxes and 4 trunks”). Od toga su dvije bile američke, obje pri zapovjedništvu Američke vojske u Austriji, a jedna jugoslavenska.

Američke su bile Odjel za reparaciju, dostavu i restituciju (Reparation, deliveries and restitution division), na čelu s pukovnikom K. S. McKee-jem, te Odjel za spomenike & lijepe umjetnosti (Monuments & Fine Arts Branch) na čelu s R. H. Miller-om. S jugoslavenske strane zahtjeve i pisma potpisivao je “pukovnik V. Vodopivec”, šef Vojne misije Demokratske, federativne Jugoslavije pri Savezničkom savetu za Austriju u Beču.

Međutim, ključni dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, i prvi u kronološkom slijedu, sročio je stanoviti “admiral Crisomali – Ceremonienmeister -d. kroat. Staatsoberhauptes”. Napisan je 28. travnja 1945. u “Altausseeu” a trebao je potvrditi da je navedeni, sa svojim krležijanskim imenom i titulom, deponirao 18 sanduka (“kisten”) u ime hrvatskog vrhovništva u “Salzbergwerk Altaussee”. Dotični su bili označi s natpisima od “P 1 Zagreb” do “P 18 Zagreb”.

Tajni podzemni depo

Međutim, na ovaj činjenični dokument nije se potpisao ni sam Crisomali, a ni imenovani primatelj u ime navedene “ustanove”.

Istovremeno, odavde je jasno da je NDH izaslala u Austriju a prije konačnog poraza veliku količinu vrijednog materijala. Koliku i kakovu ne može se nagađati.

Poznavatelji ove tematike otprije znaju da je rudnik soli pored austrijskog jezera (Altaussee) bio mjesto na kome su nacističke glavešine još 1944. spremile nevjerojatno blago svjetske umjetnosti, popljačkano u raznim okupiranim zemljama.

Tu je bio sakriven znameniti Ghentski oltar braće van Eyck, tu su bili Rafaelo, Vermeer i mnogi drugi geniji, pohranjeni po Goeringovom nalogu duboko pod zemlju.

Jednako tako, tu su Hitlerove poražene marionetske državice, odnosno njihovi šefovi, skrivale svoje vrijedne zbirke i raznorodno zlato pred porazom o kome su, čini se, međusobno šutjeli, iako su se za njega zajednički pripremali, i to baš sigurnim pospremanjem zločinačkih činjenica što su se doticale najviših vrijednosti ljudskog duha u povijesti.

Hitlerovo blago

Na stranu, ovdje, to što su nacistički ljubitelji umjetnosti bacili krvave mrlje po spomenutim i nespomenutim umjetninama, i to što su mnoge od njih jednostavno uzeli milijunima Židova po raznim zemljama, a koje su poslali u logore smrti.

Jasno, rudnik Altaussee, a očlto se radi o kompleksnoj mreži rudarskih okna, što i danas predstavlja turističku atrakciju, postao je skladiše nacističkog “odsjeka” historije, od vrha u Berlinu, do podružnica u Bratislavi, Sofiji, Zagrebu i drugdje, skladište za koje se zamišljalo kako može izdržati bombardiranje i istragu pobjedničkih saveznika. Drugim riječima, Pavelićeva je pošiljka bila dijelom veće prtljage te poražene skupine koja se do kraja nadala, i preko njega, da je nečuveni preokret još uvijek moguć. To se nije dogodilo, Hitler i njegovi otišli su u ropotarnicu, a ostalo je blago u spomenutom skivenom rudniku i još mnogima.

Evo što je pukovnik američki pukovnik McKee napisao o Pavelićevu blagu, i to kao “predmetu” što se tiče “jugoslavenske imovine u Altausse rudniku”.

On ga je preuzeo, dakako, od njemačkih vojnika koji su čuvali ovu Hitlerovu “Alpsku tvrđavu”. No prije, treba reći da američki pukovnik nije ni znao kako se hrvatski poglavnik zove, te ga uporno piše “Paveliću” – dijakritičkih znakova nije ni imao na svome pisaćem stroju.

Ribbentropov poklon

U ime svoga ureda za Restituciju McKee je uputio ovo pismo Odjelu za spomenike i lijepe umjetnosti. (O njemu je napisao knjigu Robert Edsel, i to pod naslovom “The Monuments Men”, koje se u Hollywoodu prihvatio George Clooney.)

Pukovnik McKee je potvrdio 1. svibnja 1946. da se radi o “14 kutija i 4 sanduka”, što su označeni kao “imovina Poglavnika Hrvatske Pavelicu iz Zagreba”.

Tih 18 jedinica pregledali su “predstavnici Jugoslavenske vojne misije za repatrijaciju”: kapetam Mileusnić (Milevsnic) i poručnik Tunguz, “zajedno s nižepotpisanim”. McKee bilježi: “Ustanovljeno je da 18 sanduka sadrži ono što se smatra dijelom kućanstva obitelji Pavelicu, uključujući srebro, posteljinu, fonografske ploče, albume itd., plus veliki porculanski servis za jelo za koji se vjeruje da ga je Poglavniku darovao Ribbentrop.

Svi su predmeti novi (contemporary), mnogi obilježeni šahovnicom i nemaju nikakovu umjetničku vrijednost”.

Pukovnik McKee podsjetio je, isto tako, da je ovaj sadržaj deponirao u rudniku admiral “Grisomali”, što verificiraju pridruženi dokumenti. Onih koje novinar nema na uvidu, ako tonije onaj jedan jedini na kome nema niti čijeg žiga, niti čijeg potpisa.

“Kako je ‘the Pavelicu family’ donedavno živjela u St. Gilgenu, Austrija, opetovano se vjeruje da to naglašava personalni karakter imovine o kojoj se ovdje govori”, ponavlja pisac ovoga pisma. I dodaje kako treba zabilježiti da ‘Pavelicu’ traži Međunarodni sud kao ranog zločinca, te da još uvijek nije pronađen. U zaključku istog pisma pukovnik McKee praktično nalaže odnosno “preporuča” Odsjeku za spomenike i lijepe umjetnosti da nakon prezentacije odgovarajućih dokumenata, od strane Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije, “predmetnutu imovinu preda njima, kako bi je Jugoslaveni čim prije transportirali u Zagreb”.

Nevažan sadržaj

McKee još jednom ponavlja: “Kako je karakter ovoga materijala (sadržanog u sanducima) nevažan, te kako ne postoji njegov inventar, a sastavljanje takve liste predstavljalo bi veliku poteškoću i gubitak vremena, sugerirano je da se ni ne treba raditi takav popis invenatara”.

Časnik McKee ovako je pisao kolegi Milleru iz Odjela za spomenike i lijepe umjetnosi, zato što su američke vojne vlasti namjeravale isprazniti rudnik Altaussee i predati njegove sadržaje pod upravu R. H. Milleru i njegovu odjelu. (On će ih držati, kako pokazuju stare fotografije, u ruševnim austrijskim zdanjima u Salzburgu.)

Odgovor iz Beča

S druge strane pukovnik Vodopivec, šef Vojne misije Jugoslavije u Beču, odgovorio je 27. svibnja 1946. na svoj način na citirani dokument. Vodopivec je, u biti, imao namjeru da se to isto pismo shvati kao “popis broj 5 naših zahtjeva za restitucijom u američkoj zoni Austrije”.

A to zato što su ovi Pavelićevi sanduci, vjerojatno, bili ispušteni u državnom zahtjevu za restitucijom. Stoga je jugoslavenski pukovnik nešto opširniji u navođenju imovine sadržane u pospremljenim sanducima.

Pukovnik Vodopivec podsjeća da je “18 sanduka s privatnim vlasništvom izdajnika i ratnog zločinca Ante Pavelića” spremljeno u rudniku soli Altausse, te da je “naš oficir za vezu u Linzu” posjetio rudnik i izvršio inspekciju tih sanduka uz dopuštenje američkih vojnih vlasti, i to u društvu poručnika (?) Millera iz Američke vojske. Tako je provjereno da su se nalazili duboko u rudniku”.

Sadržaj sanduka

Vodopivec navodi da je bilo pregledano samo 14 Pavelićevih sanduka, te su četiri, prema tome, ostala neotvorena.

Svi su oni veliki optilike 1 metar puta 1 metar puta 1,5 metara (1x1x1,5). Među sadržajem otvorenih sanduka pronađeni su slijedeći predmeti: tepisi manjih veličina; lijepe porculanske posude; srebrne žlice, noževi, vilice, svijećnjaci, posuđe itd; fino staklo (kristal?), albumi s fotografijama i poštanskim markama; gramofonske ploče; stolnjaci; 4 nešto manja sanduka, koja su zaključana, nisu bila otvarana”.

U ime jugoslavenske vlade pukovnik iz Vojne misije zahtijevao je da ova imovina, “kao privatno vlasništvo Ante Pavelića, najvećeg ratnog zločinca naše zemlje”, bude vraćeno u Titovu Jugoslaviju.

Ostaje veliko pitanje zašto dotični sanduci nisu bili vraćeni u Jugoslaviju, barem koliko je javnosti poznato.

Gdje su završili?

Američki pukovnik McKee želio ih je vratiti, kao što je to pukovnik Vodoipivec i tražio u ime jugoslavenske Vojne misije, odnosno Titove vlade.

Gdje su sanduci nestali? I još veće pitanje: što je bilo u četiri sanduka što se nisu otvorila ni pred jugoslavenskim predstavnicima?

Je li moguće da je unutra bilo skriveno ustaško zlato? Odgovori na to pitanje ostaju do danas jako magloviti.

Pouzdano nam je poznato samo još to da je pukovnik McKee poslao pismo uredu Vrhovnog zapovjednika američke zone u Salzburgu, na ruke spomenutog Millera iz Odjela za spomenike i umjetnine.

Posebna skrb

U njemu je sažeo prethodno pobrojane pojedinosti i zaključio da se Pavelićevi sanduci imaju staviti pod kontrolu časnika s titulom “kontrolora imovine” (property control officer), čime se on sam priješio “formalnog zahtjeva jugoslavenske vlade za povratom” dotične imovine. McKee je, istovremeno, naredio Milleru da će zaduženi časnik-kontrolor “jedino uskladištiti i čuvati istu u skladištu u Salzburgu”.

Izričito mu je zabranio sastavljati inventar te iste, po svim izvorima Pavelićeve osobne imovine.

“Ne smije biti službenog kontakta sa članovima bilo koje strane (vojne) misije u vezi s restitucijom (ove imovine) bez izričitog dopuštenja ovoga ureda”, naglasio je na kraju svoga pisma McKee.

Što je bilo dalje? Može li se ova tajna razotkriti? Točno, postoje glasine, pa čak i pojedine novinske varijante u vezi s blagom o kome govore novoobjavljeni dokumenti iz američkog Nacionalnog arhiva. Ali, još uvijek se ne zna sadržaj Pavelićevih 18 sanduka, niti mjesto na koje su bili prebačeni ili razdijeljeni poslije Salzburga.
 
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software