Sve više ljudi shvaća činjenicu da je 99 posto Zemljine populacije kontrolirano od strane 1 posto vrhuške, no ipak mnogi ne znaju ništa o njihovoj bankovnoj tvrđavi u kojoj se skrivaju

‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka ali i banke za koju nitko ne zna, banke za međunarodna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovjeka’ – Karen Hudes.

Karen Hudes je diplomirala pravo na Yale-u. Radila je u pravnom odjelu Svjetske banke više od dvadeset godina. Zapravo, u trenutku kada je javnosti dala vrlo važne informacije radila je na položaju višem od savjetnika. Bila je na jedinstvenoj poziciji da vidi točno kako globalna elita vlada svijetom, a informacije koje je do sada dala svijetu i više su nego zapanjujuće. Prema Hudes elita koristi vrlo čvrstu jezgru financijskih institucija i mega korporacija koje dominiraju u svijetu.

Cilj je potpuna kontrola. Žele da smo robovi duga, oni žele da su sve vlade zarobljene dugovima, a da su političari u potpunosti ovisni o ogromnim financijskim doprinosima koji se slijevaju raznim kompanijama. Hudes govori kako je elita unutar medijskog sustava blokirala sve informacije koje bi mogle otkriti kako je ovaj sustav namjerno napravljen da bi porobio sve vlade i ljude ovoga svijeta. “Oni to rade u tišini”, dodala je Hudes i pozvala ljude da se probude iz sna te spoznaju ono što im se skriva, iako im je pred očima.

Riječ je o banci nad bankama u kojoj sjede ljudi koji upravljaju čitavim sistemom. Ljudi koji odlučuju o sudbini svakog čovjeka na planetu, ljudi koji su javno eksponirani a opet vi ništa ne znate o tome. Zanimljivo je zapravo da ljudi nikada nisu čuli za BIS jer je riječ o najjačoj banci na svijetu. Banci za koju ne vrijedi niti jedan zakon na planetu a opet ona upravlja svim ljudima svijeta. Ni jedan statut, ni jedno pravilo ne odnosi se na njih a to je zato jer upravo BIS stvara pravila za čitavi svijet.

Ta banka desteljećima se nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja a važnija je i od MMF-a i svih centralnih banaka.

O banci za međunarodna poravnavanja a koja je preživjela i upravljala svim krizama i depresijama pisao je i Adam Lebor u svojoj knjizi “TOWER OF BASEL: The Shadowy History of the Secret Bank that Runs the World,“ a napisao je sljedeće: Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca, nedjeljom u sedam navečer u sali za konferencije u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu u Švicarskoj.

Njihove rasprave traju oko jedan sat do najviše sat i pol. Neki od njih povedu i nekog povjerljivog prijatelja ali njima je zabranjeno govoriti na sastancima. Kad se sastanak završi svi koji su došli s nekim svojim odlaze, a ostali se povlače u salu za večeru na 18. katu gdje uživaju u hrani i vinu. Večera traje do 11 sati a na večeri se razgovara o onome što je zaista bitno te se tamo donose pravila i zaključci. Isti protokol provodi se već više od 80 godina. Sve ono što se dogovori za večerom se i provodi ali je strogo zabranjeno bilo što govoriti ikome.

Svi članovi ove elitne i ekskluzivne skupine većinom su muškarci i svi su centralni bankari. O njima se ne govori puno u medijima namjerno i strateški. Njih 18 sastavni su dio Ekonomskog konzultativnog komiteta (ECC) Banke za međunarodna poravnavanja koja predstavlja banku nad bankama i upravlja svim drugim bankama.

Među trenutnim i najvažnijima članovima elite trenutno su: Ben Bernanke, vodeći čovjek Federalnih rezervi u SAD-u, Sir Mervyn King, guverner Centralne engleske banke; Mario Draghi, guverner Europske centralne banke, Zhou Xiaochuan, guverner Centralne banke u Kini, te guverneri centralnih banka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Isto tako Lebor piše i o pravilima koje svi sudionici moraju potovati. Sve informacije sa sastanaka strogo su povjerljive a cijeli sustav posložen je u piramidnom smislu. Baš kao i tajno društvo njihova moć mjeri se njihovom funkcijom i položajem u društvu.

Ono što je jako zanimljivo je činjenica da švicarske vlasti nemaju baš nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Oni ne mogu niti s nalogom ući u zgradu. BIS je jedina institucija svijeta koja ima pravo komunicirati u šiframa ali i primati i slati pošiljke u torbama koje ne smiju biti otvarane zbog svoje povjerljivosti. Banka BIS izuzeta je od svih poreza na svijetu a njezini zaposlenici ne plaćaju poreze.

Viši zaposlenici banke imaju status diplomata, što znači da se njihove torbe i osobne stvari ne smiju otvarati i pregledavati, dok su svi zaposlenici banke izuzeti svih švicarskih zakona. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta švicarskim zakonima, što god učinili. Transkripti svih sastanaka nikada ne smiju biti javno objavljeni. Ponekad dozvole novinarima konferenciju ali nakon završenih sastanaka.

Postavlja se pitanje zašto bi nas onda to zanimalo? I zašto nešto što se čini na “opće” dobro mora biti tako jako skriveno. Očita je manipulacija ljudstvom.

Centralni bankari sebe smatraju visokim svećenicima financijskog sustava, kao tehnokrate koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije. No, zanimljivo je isto tako da tim visokim svećenicima, ne BIS, nego javnost plaća avionske karte, hotelske račune ali i mirovine. Sve to plaćaju građani svijeta a ne BIS kao zasebna instiucija u čemu se očituje prijetvornost ovih ljudi.

Rasprave centralnih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose usko su povezane sa politikom. Oni upravljaju novcem nacionalnih ekonomija, uključujući i Hrvatsku.

Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja.

Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni odlučuju koja će zemlja gladovati, koja će biti u krizi a koja će biti bogata.

Oni odlučuju o svakom segmentu društva.

Oni su bogovi novca preko kojeg upravljaju svijetom.

Zapamtite, to nije teorija zavjere i ovo ne govori neki teoretičar zavjera, ovo je rekla i vrlo obrazovana, Yale odvjetnica koja je radila unutar Svjetske banke više od dva desetljeća i koja je iz prve ruke vidjela kako se upravlja sustavom.

U razgovoru za News American spomenula je istraživanje koje je objavljeno u časopisu Plus One, a koje ukazuje na mrežu globalne kontrole. Istraživanje je napravljeno u Švicarskoj a istraživale su se povezanosti i odnosi između 37 milijuna tvrtki i investitora širom svijeta.

Na kraju došli su do šokantnog broja 147 vrlo čvrsto povezanih mega korporacija koje vladaju svijetom i trenutno kontroliraju više od 50 % svjetskog bogatstva. Hudes navodi kako ove korporacije konstantno mediji prikazuju kao dobronamjerne, a oni su krivci za svo zlo ovoga svijeta. No, ona govori kako nisu samo korporacije uključene u ovu krađu, ovdje dominiraju i sve nevladine organizacije.

MMF, sve središnje banke i Svjetska banka dobili su zadatak od BIS-a kontrolirati sav protok novca i svijetu te ga postepeno činiti nedostupnim. Hudes je prva koja je javno progovorila upravo o Banci za međunarodna poravnjavanja.

To je središnja banka svih banaka! Većina ljudi nikad nije čula za ovu banku, a ona je iznimno važna organizacija. Hudes govori’ To je neizmjerno moćna međunarodna organizacija koja nadzire novac cijelog svijeta.

Ova banka je prala novac za naciste tijekom Drugog svjetskog rata, a ovih dana njezina je svrha voditi i usmjeravati centralno planirani globalni financijski sustav. Danas postoji 58 svjetskih središnjih banaka koje joj pripadaju i ona ima moć upravljati svim ekonomijama svijeta.

Svaka dva mjeseca na globalnom ekonomskom sastanku njih 18 odlučuje o sudbini svakog čovjeka, svake žene, muškarca i djeteta na ovom planetu. I nikad vam nitko to neće reći! Banka za međusobna poravnavanja je banka osnovana od strane globalne svjetske elite da djeluje u korist te elite a namijenjena je temeljnom uništavanju gospodarskog sustava.

Hudes govori : ‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je, kako kaže Hudes moderno robovlasničko društvo i potpuno uništenje čovjeka!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr)

Isti onaj koji je vodio brutalnu politiku FED-a i štampanja dolara zbog kojeg je dolar tako ojačao bez ikakvih razloga, proziva svoje kolege s kojima je bio na ručkovima i pio kavu

Mnogo više bankara bi se trebalo naći u zatvoru zbog radnji koje su dovele do najveće finansijske krize poslije rata 2008. godine, kazao je u za američki USA Today bivši čelnik američke centralne banke (FED) Ben Bernanke.

Bivši predsjednik američke središnje banke Ben Bernanke smatra da je više direktora s Wall Streeta trebalo završiti u zatvoru zbog njihovih postupaka koji su doveli do financijske krize 2008. godine.

U intervjuu dnevniku USA Today Bernanke je kazao da su se američko ministarstvo pravosuđa i druge agencije zadužene za kriminalna djela više fokusirali na istrage i optužbe protiv financijskih kompanija.

“Ali ja bih se više usmjerio na istrage postupaka pojedinaca, s obzirom da je sve što je krenulo krivo ili bilo nelegalno počinjeno od strane pojedinaca, a ne neke apstraktne tvrtke”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je bio predsjednik FED-a za vrijeme financijske krize 2008. godine, a koju smatra najgorom od Velike depresije 1930.-ih godina, kaže da nije bilo na njemu da odlučuje treba li sudski goniti pojedine direktore.

“FED nije zadužen za to. Za to su zaduženi ministarstvo pravosuđa i drugi odgovorni, a mnogo napora usmjereno je na optuživanje financijskih tvrtki. Financijska tvrtka je, dakako, zakonska fikcija, nije osoba. Ne možete tvrtku poslati u zatvor”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je nakon osam godina na mjestu predsjednika FED-a lani otišao u mirovinu, kaže da je financijska kriza 2008. bila izuzetno opasna i da i dalje smatra da je Fed dobro učinio što je tada spašavao banke od propasti.

“Mislim da je bilo vrlo izgledno da kliznemo u depresiju sličnu onoj iz 1930-ih godina”, kazao je Bernanke, koji ovoga tjedna izdaje memoare.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr/uredio:nsp)

Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ukoliko ne znate kako izgleda reakcija na napad Charlie Hebdo u Parizu, u programu jedne od najvećih američkih televizijskih kuća, pogledajte kako to oni rade

“Moramo ih ubiti! Moramo ih UBITI! Radikalni muslimanski ubijaju nas.

Ti si u opasnosti, ja sam u opasnosti, MI SMO U RATU, i ovo neće prestati!

Nakon ovotjednog grubog terorističkog napada u Francuskoj, nadam se da je svatko to shvatio.

I postoji samo jedno način i sredstvo kojim se može zaustaviti ovaj rat, a to su muslimani.

Naš je posao da naoružamo te muslimane do zuba, da im damo sve čime će istrijebiti te islamske fanatike.

Neka oni odrade posao. Neka oni to dobiju, a kada to oni odrade, naš je posao da samo okrenemo glavu u drugom smijeru.

Vrijeme je da ovo završimo, i prestanemo slati američke dolare u bilo koju arapsku zemlju, koja ne podupire ovu misiju.

Pakistan, kao takav je na vrhu liste.

Prisiliti arapske nacije da odluče, DA LI SU SA NAMA, ILI PROTIV NAS!

I prestanite sa tim besmislicama oko nuklearnih pregovora. Oni (muslimani iz arapskih zemalja?) ne funkcioniraju na naš način.

Ne možete pregovarati s njima, ne možete posredovati s njima, ne možete trgovati s njima, ne možete čak biti ni razuman s tim ljudima.

Egipatski predsjednik al Sisi, musliman, u zemlji koja ima 85% stanovništva muslimana, se riješio ovih muslimanskih fanatika.

On je izbacio je teroriste Hamasa, i uhitio muslimansko bratstvo, majku svih terorističkih organizacija.

I ironično, samo nekoliko dana prije napada na Charlie Hebdo u Parizu, taj isti predsjednik al SISI je pozvao na religijsku revoluciju i na istrijebljenje nasilnih Džihadista.

On se pozvao na Organizaciju IMAN, i na religijski establišment koji bi trebali voditi rat protiv ekstremista, te čitav svijet čeka na njihov potez.”
 

 

Vlasnik FOX NEWS medijske kuće čiji je ovo video je Rupert Murdoch, član Bilderberg grupe i Komiteta 300

Rupert Murdoch (Melbourne, 11. ožujka 1931.) australsko-američki je medijski magnat. Izgradnjom News Corp. stvorio je jedan od najvećih svjetskih medijskih koncerna koji ima oko 800 tvrtki u više od 50 zemalja. News Corp. se bavi proizvodnjom filmova za televiziju i kino, upravljanjem televizijskim postajama, izdavanjem novina i ilustriranjem časopisa i knjiga, itd. Murdochova poduzetnička strategija je težnja prema globalizaciji i pokrivanju svih tržišta koja obećavaju dobit.

Murdoch 1952. godine od oca nasljeđuje 2 novine. 1958. se ukljućuje u televizijski posao. Tijekom šesdesetih godina ulagao je u Veliku Britaniju, Hong Kong i Novi Zeland. U Velikoj Britaniji Murdoch kupuje popularne tabloide Sunday, The News of the World i The Sun.

U ranim sedamdesetima kupuje prve novine u SAD-u. Ubrzo dobiva američko državljanstvo, te ulazi na američko televizijsko tržište. Kupuje televizijski lanac Metromedia i započinje izgradnju televizijske mreže FOX.

1990. osniva STAR TV u Hong Kongu, koja postaje vodeća satelitska tv postaja od preko 50 kanala, koja dopire do više od 300 milijuna gledatelja širom Azije. 2005. Murdoch kupuje Intermix Media, vlasnika popularne društvene mreže My Space.

Rupert Murdoch je član i Bilderberške skupine s članstvom koju predstavljaju puno svjetskih moćnika, uglavnom iz Amerike, Kanade i zapadne Europe s poznatim imenima kao što su David Rockefeller, Henry Kissinger, Bill Clinton, Gordon Brown, Angela Merkel, Alan Greenspan, Ben Bernanke, Larry Summers, Tim Geithner, Lloyd Blankfein, George Soros, Donald Rumsfeld, Rupert Murdoch, ostali šefovi država, utjecajni senatori, kongresmeni i parlamentarci, Pentagonski i NATO-visoki činovi, članovi europskih kraljevskih obitelji, odabranih medijskih figura, .. itd.

Rupert Murdoch je član i KOMITETA 300 (klikni na link za spisak članova)
 
 
(wikipedia,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19728"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Globalnim financijskim sustavom upravlja obitelj Rothschild, a svoju moć održavaju krađom i eksploatacijom! Čitav njihov sustav se temelji na ogromnoj prijevari jer novac ne postoji u obliku u kojem ga mi vidimo. Papirati i kovani novac u džepu nisu ničim pokriveni. Oni vrijede samo onoliko koliko nas uvjeriti da vrijede

To su samo bezvrijedni papirići (mjenice ili jamstva da će određeni iznos biti isplaćen) i komadi metala za koje su nas prevarom naveli da ih shvatimo ozbiljno. Veći dio “novca” čak i ne možete posjedovati. To su samo znamenke na zaslonu računala. “Novac” se pušta u promet putem onoga što mi nazivamo “posudbom”, ali što zapravo znači taj pojam? To je samo sustav koji nas drži u uvjerenju da postoji.

Preskupo ništa

Banke nam ne posuđuju ništa, a mi im za to plaćamo čitavo bogatstvo. Obiteljske loze, posebno Rothschildovi, već stoljećima kontroliraju vlade i bankarski sustav i diktiraju zakone u području financija, te uvode ono što se naziva “frakcijsko posuđivanje rezervi”. Ono bankama dopušta da pozajme barem deset puta više od onoga što posjeduju u svojim rezervama.

Drugim riječima, posuđuju “novac” koji ne posjeduju i koji ne postoji – pod nazivom “kredit” – i naplaćuju kamatu na njega. Kada odete u banku posuditi novac, recimo 50.000 eura, morate im dostaviti “jamstvo”, tako što ćete staviti hipoteku na svoju kuću, zemljište, automobil ili tvrtku koja će pripasti banci ukoliko ne otplatite svoj dug. Što vam banka zauzvrat daje? Ništa. Na vaš račun upiše 50.000 eura – i to je to. Tih 50.000 zapravo nema – to je nepostojeći “kredit”.

Recimo da date nekome ček na 20.000 od tih originalnih 50.000, a primatelj položi taj novac u drugu banku. Tada ta druga banka može posuditi deset puta 20.000 eura nekim drugim klijentima, potpuno legalno, i naplati im kamatu! Ukoliko pratite tih originalnih 50.000 eura iz banke u banku, iznos “kredita” koji tako nastane cirkulirajući kroz bankarski sustav je potpuno fantastičan. Banke zarađuju, svi ostali samo plaćaju kamate!

Ovdje govorimo o samo jednoj pozajmici koja, prije svega, nastaje ni iz čega. U mojim knjigama sam predstavio dokument pod nazivom “Tiho oružje za tihi rat”. To je insajderski priručnik o tome kako kontrolirati mase uporabom “tihog oružja” mentalne i emocionalne manipulacije. Dokument posebno izdvaja Mayer Amschel Rothschilda, kao i energetski financijski sustav koji je evoluirao iz njegovih zamisli. U njemu se kaže: “Gospodin Rothschild je davao svoje mjenice (bezvrijedne “pozajmice”) pojedincima i vladama. To je dovelo do pretjeranog samopouzdanja. Tada je novac učinio nedostižnim, pooštrio kontrolu sustava i pokupio jamstva na koje je dobio ugovorno pravo. Tada je ciklus ponovljen.

Takvi pritisci su se mogli upotrijebiti da se započne rat. On bi kontrolirao dostupnost valute kako bi utjecao na to tko će u ratu pobijediti. Vlada koja bi mu dopustila da kontrolira ekonomski sustav, dobila bi njegovu podršku. Povrat pozajmice bi bio garantiran ekonomskom pomoći neprijatelju dužnika. Profit nastao ovom ekonomskom metodologijom čini gospodina Rothschilda sve bogatijim i on je u sve većoj mogućnosti proširiti svoje bogatstvo. On je shvatio da će, zbog pohlepe javnosti, vlada pristati na tiskanje novca iznad propisane razine (inflacija) pokrića plemenitim metalima ili proizvodnjom roba i usluga (bruto nacionalnog proizvoda, BDP-a).

Na taj način Rothschildovi dolaze u posjed Vlada i većeg dijela svijeta. Ključni faktor je kamata na novac. Ukoliko se novac pusti u promet bez kamate i nema kamata na novac u bilo kojem obliku, on bi se vratio u svoju pravednu ulogu jedinice razmjene energije koja nadilazi ograničenja razmjene. Čim se uvede kamata nastaje problem, jer početi zarađivati ​​od novca i on više ne služi ljudima, već ih porobljava.

Bez kamate – opasno po život

Bankarski kreditno-kamatni sustav znači da jedinica razmjene ljudskog rada od samog početka ulazi u opticaj u obliku duga. Vlade mogu doći do vlastitog novca bez kamata da bi platile javne usluge, ali umjesto toga one ga posuđuju iz bankarskog sustava, a stanovništvo je prinuđeno da ga vraća uz kamatu. Ista je situacija i kod fizičkih i pravnih osoba.

Vlade ne koriste vlastiti, beskamatni novac, jer ih kontroliraju obitelji, koje kontroliraju i banke, prije svega Rothschildi. Oni su izvršili i atentat na Abraham Lincolna onda kada je on počeo ispisivati ​​beskamatni novac pod nazivom “Greenback” kojim je želio financirati Sjever u Američkom građanskom ratu.

Rothschildi su financirali obje strane u Građanskom ratu, baš kao što to rade u svim ratovima koje započnu, ali je Lincoln na kraju odbio platiti njihove ogromne kamate. “Geenbeck” sustav je toliko dobro funkcionirao da je Lincoln razmišljao ga uvesti kao stalni način financiranja vlade. To bi, za Rothschilde, bila najveća noćna mora, te je londonski časopis “Times” koji je pod kontrolom te obitelji, objavio sljedeće:

“Ukoliko ta neprikladna financijska politika, koja porijeklo vodi iz Sjeverno-američke republike, postane trajno rješenje, tada će vlada sebi besplatno osigurati novac. Na taj način će doći do svog novca koji joj je potreban za obavljanje trgovine. Postat će prosperitetnija nego ijedna ranije u povijesti civiliziranih vlada u svijetu. Mozak čitave operacije i bogatstvo svih zemalja biti će u Sjevernoj Americi. Ta vlada mora biti uništena, jer će u protivnom ona uništiti svaku monarhiju na planeti.”

Rothschildi su organizirali atentat na Lincolna koji je izveo John Burt 1865. godine, a to je bio i kraj “Greenback” politike.

Na dan 4. lipnja 1963. godine, predsjednik John F. Kennedy potpisao je izvršnu naredbu 11110 po kojoj se Tajniku za financije SAD dozvoljava pustiti u promet 4,29 milijardi dolara beskamatnog novca, pod nazivom “srebrni certifikati” koji su isključili iz igre Rothschilde i njihovu privatnu “središnju američku banku”, Federalne rezerve.

Dana 22. studenog 1963. godine izvršen je atentat na Kennedyja i njegov sljedbenik, Lyndon Johnson, koji je nazočio atentatu, napustio je tu politiku. JFK je ubijen iz mnogo razloga, uključujući njegovo suprostavljanje izraelskom nuklearnom programu i eskalaciji rata u Vijetnamu. Lyndon Johnson, marioneta Rothschildovih, podržavao je oba.

Međutim, Kennedy je, prije svega, uklonjen zbog beskamatnog novca, a još od tada su Rothschildi u ratu sa Kenedijevima. Bobi Kennedy, brat Johna F. Kennedy-ja, i njegov sin, John Fitzerald Kennedy mlađi, bili su još neke žrtve na koje su Rothschildi izvršili atentat. Neki istraživači tvrde da je izraelska obavještajna agencija Mosad bila umiješana u atentat na Johna F. Kennedy-a i to je krajnje razumljivo. Mosad, jedna od najzlokobnijih organizacija na zemlji, ne predstavlja Izrael, već Rothschilde koji posjeduju Izrael. Možete vidjeti zbog čega predsjednici, premijeri i ostali rade sve što Rothschildi zahtijevaju od njih, jer znaju kakve ih posljedice čekaju ako se ne ponašaju tako.

Bum i krah

Postoji još jedan važan aspekt razumijevanja kamate na novac: kada uzmete kredit, banka “kreira” iznos “pozajmice” u obliku “kredita”. To zvuči očigledno i jednostavno, izuzev jedne stvari. Vi ne vraćate samo pozajmicu, već pozajmicu uvećanu za kamatu, a kamata nije “stvorena”, to je samo prosta brojka. To znači da nikada nema dovoljno “novca” u opticaju da se otplate sve postojeće pozajmice i kamata.

To je od fatalnog utjecaja na ljudsku slobodu i smišljeno je samo i jedino zbog toga da se pobrine da nekretnine i imovina nakon bankrota i gubitka zbog nemogućnosti otplate pozajmice, ostanu unutar sustava. Sve je to dio energetskog paketa Rothschildovih koji omogućava kretanje bogatstva i energije ljudi u njihovom smjeru. Fantastične sume novca koje izdvajate na ime poreza idu ravno u privatne banke da bi se isplatila kamata na “novac” kojeg vlada može sama sebi osigurati i to bez kamate.

Ono što nazivamo “privatizacijom” je prodaja državne imovine kao odgovor na dug koji stvaraju banke. Najsiromašnije zemlje u svijetu predaju kontrolu nad svojim zemljištem i resursima Rothschildovim bankama onda kada nisu u mogućnosti otplatiti pozajmice, izmišljene specijalno zbog toga da bi ih namamile u zamku. Zaduživanje je izmišljeno da zamijeni fizičku okupaciju resursima bogatih i strateški pozicioniranih zemalja.

Čim se država nađe u dužničkom odnosu prema Rothschildovim bankarima zbog nepostojećeg kredita, ona je prisiljena predati kontrolu nad njenim unutarnjim poslovima bankama, Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF-u).

Tada joj oni diktiraju ekonomsku i socijalnu politiku na svim razinama. Svjetska banka i MMF su “kćeri-tvrtke”, u potpunosti u rukama Rothschilda koje uvijek na čelu imaju njihove ljude. Siromašne zemlje koje su u dugovima muku muče s otplatom kredita, bivaju prinuđene da štede na socijalnim programima, zdravstvu, obrazovanju i humanitarnim projektima da bi bankama otplatile “dug”.

Svijet ne mora živjeti u siromaštvu i konfliktima. Njime se manipulira biti tako da bi bio u skladu s planom obiteljskih loza o globalnom diktatoratu. Kontrolom izdavanja “novca” putem kredita, Rothschildi kontroliraju čitavu svjetsku ekonomiju, kao što je i opisano u “Tihom oružju za tihi rat”. Po vlastitoj želji mogu je razviti ili uništiti. Depresija koja je započela 2008. godine je još jedna tvorevina Rothschilda kako bi još više centralizirala globalne financije i uvela dugoplaniranu svjetsku centralnu banku. Rothschildi već stoljećima kreiraju bumove i krahove da bi unaprijedili vlastite ciljeve, a to je vrlo jednostavno kada imate u svojim rukama kamatu na novac i kontrolirate protok “valute”.

Razlika između “bumova” i krahova je iznos “novca” u opticaju, kao i njegova percepcirana vrijednost. I jedno i drugo kontroliraju Rothschildi. Oni i njima srodne obitelji odlučuju o tome koliko će novca biti tiskano i pušteno u promet preko banaka i vlada koje oni kontroliraju. Rothschildi simuliraju “bum” tako što učine kredite dostupnim (stavljajući velike količine “novca” u promet), što populaciju dovodi u dužničko ropstvo tijekom onoga što se ekonomski može okarakterizirati kao “dobra vremena”.

Zatim oni dovode do kraha gospodarstva tako što pronalaze izgovor da povuku novac iz opticaja i učine kredite nedostupnije. Pravne i fizičke osobe ne mogu otplatiti svoje pozajmice, jer nema dovoljno novca u opticaju da bi se održala gospodarska aktivnost, a Rothschildi prikupljaju plijen u vidu kolaterala, položenih kao jamstva prilikom uzimanja pozajmica od banke. To također i dramatično smanjuje broj postojećih tvrtki, a njihove proizvode i tržište preuzimaju Rothschildove korporacije da bi dalje centralizirali svoju globalnu ekonomsku moć.

Ista je situacija i sa vladama. Kada depresija desetkuje prihode vlada one se i dalje zadužuju da bi održale potrošnju, a kontrola Rothschilda nad vladama i njihovim agencijama nastavlja rasti. Zapravo, barem u velikom broju slučajeva, vlade, uključujući i vladu SAD-a i Velike Britanije, nalaze se u dužničkom ropstvu prema Rothschildima – još od 30-ih godina prošlog stoljeća.

Tehnika Rothschilda

Ovdje sam precizno opisao što se dogodilo tijekom godina “buma” sredinom 90-ih, nakon čega je došlo do kraha u jesen 2008. godine i posljedične “kreditne krize”. Sve je to maslo Rothschilda i njihovih lakeja, kao što su Alan Greenspan, predsjedavajući Rothschildovih američkih Federalnih rezervi i njegov sljedbenik, Ben Bernanke, kojeg je, naravno, ponovno imenovao – Barack Hussein Obama.

Rothschildi već stotinama godina smjenjuju te cikluse, uključujući i krah Wall Street burze 1929. godine i Veliku depresiju 30-ih. Isuviše plaćeni ekonomisti i njihovi puleni, od koje većina nema pojma što se događa, reći će vam da su krahovi i bumova dio uobičajnog “ekonomskog ciklusa”. Kakva glupost. To je sistematična manipulacija da se pokradu svjetska bogatstva.

Rothschildi i obiteljske loze barataju sa trilionima dolara dnevno na svjetskim burzama i diktiraju da li će cijena dionica porasti ili se smanjiti, tj. hoće li burza doživjeti procvat ili krah. Krahovi burzi se ne događaju tek tako – oni se režiraju. Ukoliko znate da će se dogoditi krah, jer ćete to sami prouzročiti, znate i kako prodati dionice kada one imaju najvišu vrijednost i ponovno ih kupite onda kada do kraha dođe.

Na taj način možete značajno povećavanje svoju imovinu i dođete u posjed tvrtka za samo djelić njihove cijene prije nego što manipulacijom dovedete do kolapsa. Klasični primjer ovoga je slučaj Nathan Rothschilda tijekom bitke kod Waterlooa 1815. godine. Da je engleski vojvoda od Wellingtona dobio bitku, londonska burza bi procvjetala. Ukoliko bi francuski lider Napoleon prevagnuo, ona bi doživjela kolaps.

Rothschildi su predvodili jednu informacijsku i špijunsku operaciju, zapamćenu kao najbržu i najefektivniju u Europi s jednom širokom mrežom kontakata koji su koristili kodove i golubove-pismonoše za brzu i tajnu komunikaciju. Ta obavještajna mreža će se, na kraju, razviti u Mosad, izraelsku obavještajnu službu danas, kao i CIA i modernu verziju britanske obavještajne službe. Na najvišoj razini, oni su ista organizacija, zajedno s mnogim drugim nacionalnim sigurnosnim agencijama, kao i poštanskim i kurirskim službama, uključujući i službu “Federal Express” koja je u rukama Rothschilda. To je omogućeno putem organizacije tipa paukove mreže ili sustava piramide u piramidi, ovisno o tome koju analogiju preferirate.

Tko izaziva ratove?

Investitori na londonskoj burzi su 1815. godine znali da je obavještajni sustav Rothschilda bio bolji nego onaj koji je imala britanska vlada i to ne samo zato što su Rothschildovi kuriri bili jedini koji su imali dozvolu da prolaze i kroz britanske i kroz francuske blokade. Kako je bitka odmicala, sve su oči bile uprte u Nathan Rothschilda. Da li je pobijedio Wellington ili Napoleon? Rothschildi su dali signal svojim agentima da počnu prodavati dionice i svi su slijedili njihov primjer vjerujući da Rothschild mora imati informaciju da je Wellington izgubio. Tržište je opalo za 98% posto zbog panike, a investitori su izgubili bogatstva – ali ne i Rothschild. On je imao pravu informaciju skoro dan ranije nego što je stigla službena vijest da je Wellington odnio pobjedu.

Kada je tržište propalo, Nathan Rothschild je poslao još jedan kodiran signal svojim agentima i oni su počeli kupovati nevjerojatan broj dionica po mizerno malim cijenama. Kada je to učinio, u London je stigla službena vijest da je pobijedio Wellington. Cijene dionica skočile u nebesa i procjenjuje se da je Rothschild uvećao svoje bogatstvo i imovinu 20 puta. Od tada oni kontroliraju britansku ekonomiju, pa stoga i vladu, bez obzira na to koja partija je službeno “na vlasti”.

New York “Times” je 100 godina kasnije izvijestio da je unuk Nathan Rothschilda zatražio sudsku odluku da se iz tiska povuče knjiga u kojoj je bilo više detalja o “prijevari kod Waterlooa“, ali je njegov zahtjev odbijen.

Na taj način se manipulira i to se svakodnevno događa širom svijeta. Globalne financije, bez obzira da li su to bankarstvo, burze ili bilo što drugo, su čisti trik povjerenja. Kada ljudi imaju povjerenja, oni kupuju i investiraju i ekonomija jača. Kada izgube povjerenje, oni ne kupuju i ne investiraju i ekonomija slabi. Sve što je potrebno je neoptimistična ekonomska prognoza nekog od financijskih glasnogovornika Rothschildovih ili glasine o ekonomskim problemima i kuća od karata preko noći pada. Rothschildi su u tome stručnjaci.

Oni i njihov bankarski kartel financirali su obje strane u praktično svakom ratu od 1800. godine na ovamo – koje su oni putem svojih agenata u vladama, vojsci i obavještajnim službama i započeli. To je koštalo života najmanje stotinu milijuna ljudi (75 milijuna samo u dva svjetska rata) i dozvolilo vladama i ljudima da budu kontrolirani putem otplate dugova.

Kada ratovi unište zemlje, Rothschildov bankarski kartel im posuđuje još novca kako bi se rekonstruirale – uz kamatu, naravno. Oni, također, posjeduju i čitavu vojsku tvrtki koje izravno prodaju oružje za basnoslovne profite, a još više putem davanja zajmova vladama da isto to nabave. Kao što je Guttle Schnapper, žena Mayer Amschel Rothschilda, rekla prije nego što je umrla 1849. godine: “Da moji sinovi ne žele ratove, njih ne bi ni bilo.”

Računala – predatori

Današnji novčani sustav Rothschildovih funkcionira putem mreže super-računala koji su povezani s onima na burzama i tržištima novca i upravljaju virtualnim monopolom pod nazivom “trgovina visoke frekvencije”. Ona predstavlja 70% posto ukupne razmjene i može obraditi milijune trgovina u sekundi. Proširila je dnevni obujam trgovinske aktivnosti za 164% posto od 2005. godine i dramatično povećala brzinu po kojoj se, po njihovoj volji, svjetska bogatstva mogu prikupiti ili uništiti.

Putem sustava koji se zove “algoritmi predatori”, koji podržava umjetna inteligencija, ključni igrači su u mogućnosti da dominiraju svjetskim financijama kao nikada prije. Oni plaćaju ogromne sume za pristup računalima burze da bi imali prilike vidjeti potencijalne kupnje prije nego što se one obave i tada upotrijebe fantastičnu brzinu vlastitih super-računala da bi ih u toj kupnji pretekli. Manji trgovci nemaju šanse u tom natjecanju, jer sustav Rothschilda kontrolira sve.

Joseph Saluzzi, iz brokerske kuće Themis Trading u New Jerseyu, rekao je sljedeće: “Mi smo samo miševi koji igraju oko nogu slonova kapitala i njihovih super-računala”. Kada komentatori govore o užasnim vremenima za bankarski sektor, oni promašuju temu. Da, loše je za one koji gube svoju ušteđevinu, domove i radna mjesta. Međutim, Rothschildi i njihova pridružna mreža obiteljskih loza, posjeduju sustav i diktiraju pravila igre. Kao što sam ranije rekao, ukoliko posjedujete nogomet kao igru, nije bitno koji će tim savladati koji, jer kogod da pobijedi, vi i dalje u rukama držite konce. Tvrtka Merrill Lynch je možda propala, ali ukoliko pratite trag tajnog vlasništva, vidjet ćete da ju je apsorbirala Bank of Amerika, još jedna banka u vlasništvu Rothschilda. Igra se nastavlja samo ovaj put s manje imena na popisu.
 
(treceoko.rs)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Još jedna nevolja s BRIC – om. U stvari , nikad mi se nije mnogo dopadao taj koncept “BRIC” – Brazil, Rusija, Indija i Kina: Rusija, koja je u suštini petro – ekonomija, uopće se ne uklapa ovdje, a i između ostale tri zemlje postoje ogromne razlike. Međutim, ne može se reći da Indija, Brazil i mnoge druge zemlje sada ne prolaze kroz slične probleme. A ti zajednički problemi definiraju ekonomsku krizu du jour.

Što se stvarno događa? Ovo je varijacija stare priče: investitori su voljeli ove ekonomije, ne mudro ali strastveno, a sada su se okrenuli protiv svoje nekadašnje ljubavi. Prije nekoliko godina, zapadni investitori – obeshrabreni niskim prihodima iz Sjedinjenih država i iz nekriznih zemalja Europe – počeli su gurati ogromne količine novca u razvojna tržišta. Sada su promijenili pravac. Kao rezultat, indijski rupi i brazilski real padaju, kao i indonezijski rupi , južnoafrički rand, turska lira i druge valute .

Je li ovaj zaokret sreće predstavlja veliku prijetnju svjetskoj ekonomiji? Mislim da ne (kaže on prekriživši prste iza leđa). Točno je da su gubitak povjerenja investitora i posljedični pad vrijednosti valuta izazvali ozbiljne ekonomske krize u azijskim zemljama 1997-98. Ali ključni problem tada, u kriznim zemljama, bilo je to što su mnoga poduzeća imala ogromne dugove u dolarima, tako da je pad njihovih valuta praktično izazvao napuhavanje dugova, što je pokrenulo široku financijsku krizu. Taj problem nije potpuno nestao ni sada, ali on sada izgleda puno bezopasnije.

Zapravo, ja sam jedan od onih koji smatraju da je trenutno najveća prijetnja činjenica da će razvojna tržišta panično reagirati – njihove centralne banke će znatno podići kamatne stope da održe svoje valute, što ostatku svijeta sada nije potrebno .

Međutim, čak iako vijesti iz Indije i drugih zemalja nisu apokaliptične, to nisu stvari koje želite čuti dok se bogatije svjetske ekonomije, koje uistinu stoje bolje nego prije nekoliko mjeseci, još uvijek bore s dubokom depresijom i pokušavaju se oporaviti. A ovaj posljednji financijski potres nameće jedno šire pitanje: kako to da smo imali toliko mjehura ?

Sada je jasno da je upliv novca u razvojna tržišta – koji je nakratko podigao brazilsku valutu za skoro 40 posto, što je do sada potpuno poništeno – bio samo još jedna stavka na dugom popisu financijskih balona kroz nekoliko desetljeća. Naravno, postojao je mjehur nekretnina. Ali prije toga smo imali internetski mjehur; prije toga azijskim mjehur sredinom 90 – ih; prije njega mjehur poslovnih nekretnina 80 – ih. Taj posljednji mjehur je natovario ogromne troškove poreznim obveznicima, koji su morali spašavati “uštedi & posudi” institucije.

Radi se o tome da nije oduvijek bilo tako. Pedesete, šezdesete, pa čak ni problematične sedamdesete godine nisu bile toliko sklone mjehurićima. Što se onda promijenilo ?

Jedan popularni odgovor svaljuje krivnju na Federalne rezerve – na politiku jeftinog novca Ben Bernanke-a i prije njega Alan Greenspan-a. Svakako je točno da se FED u proteklih nekoliko godina trudio da spusti kamate, i uobičajenim i nekonvencionalnim mjerama, poput kupnje dugoročnih obveznica . Niske stope su sigurno potaknule ulagače da potraže druga mjesta za ulaganje , uključujući i razvojna tržišta.

Ali Fed je samo radio svoj ​​posao. On i treba spuštati kamatne stope kad je ekonomija depresirana i kad je inflacija niska. Što je s nizom prethodnih balona, koji se sada već protežu do prethodne generacije?

Znam da ima ljudi koji smatraju da je Fed svo vrijeme držao preniske kamatne stope i da je štampao previše novca. Ali kamatne stope su 80 – ih i 90 – ih zapravo bile visoke prema povijesnim mjerilima, dok su čak i u vrijeme mjehura nekretnina bile unutar povijesnih normi. Pritom, zar ne bi trebao pokazatelj pretjeranog tiskanja novca bude porast inflacije? Imali smo niz mjehura kroz nekoliko desetljeća – a inflacija je niža nego na početku.

Dobro, očito je kriva financijska deregulacija – ne samo u Sjedinjenim državama nego i diljem svijeta. U nju spada i ukidanje većine kontrolnih mjera za međunarodno kretanje kapitala. Podivljale banke su bile u središtu mjehura poslovnih nekretnina osamdesetih i mjehura nekretnina koji je pukao 2007. Prekogranični protok vrućeg novca zaslužan je za azijsku krizu 1997-1998, kao i krizu koja sada izbija u razvojnim tržištima – i bio je ključni faktor u današnjoj krizi u Europi.

Ukratko, glavna pouka ovog doba mjehura – pouka koju Indija, Brazil i druge zemlje sada ponovno shvaćaju – je da kada financijskoj industriji dajete odriješene ruke da radi ono što najbolje umije, ona hrli iz krize u krizu.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

Vodeća britanska novina The Telegraph izvještava danas:

Ministri su danas priznali da se Britanija suočava s “vrlo, vrlo teškim poteškoćama” nakon ekonomskih pokazatelja da ekonomija nije uopće rasla  u 2012.

***

Ekonomisti iz Royal Bank of Scotland su obznanili da se u posljednje četiri godine proizvelo najgore gospodarsko djelovanje u ne-ratnom razdoblju otkad su se počeli prikupljati podaci u 1830.

***

“To je najgori gospodarski razvoj, najranije od 1830. godine, izvan vremena poslijeratnih demobilizacija”, rekao je The Daily Telegraph. “Ono je gore nego 1920. godine, ono je gore od Velike depresije.”

Daily je dodao da je gospodarstvo “išlo prema ovom cilju dugo vremena”, zbog problema koji su isplivali u financijskom slomu 2008.

***

Top ekonomist u RBS-a (Royal Bank of Scotland), koja je uglavnom u vlasništvu Vlade, rekao je da se teško oporaviti kada se većina svijeta suočava sa sličnim problemima.

“To je mjerilo onoga što se dogodilo u 2008., ali se i gradilo da se dođe do toga”, rekao je on. “U usporedbi s drugim recesijama (kao u 1980-im i 1990-im), to se događa u cijelom svijetu. Ne postoji brz i jednostavan način da se izađe iz toga.”

(U zasebnom članku, Telegraph primjećuje da Velika Britanija besprimjerno ide na trostruko dno, kako se njezino gospodarstvo smanjile 0,3 % posto u četvrtom tromjesečju 2012.)

Mi smo u više navrata upozorili da je to lošije od ekonomije u Velikoj depresiji …

Što Ekonomski pokazatelji govore?

Mi smo u više navrata istaknuli da postoje mnogi pokazatelji koji pokazuju da su zadnjih pet godina bile gore od Velike depresije iz 1930-ih, uključujući:

• pad cijena nekretnina i nekretninski balon

• smanjenje kamata u banci

• kolaps svjetske trgovine

• povlačenje kratkoročnih kredita

• razina nejednakosti između bogatih i siromašnih (prevelika nejednakost uništava ekonomiju )

• povezanost financijskih sustava i gospodarstava svijeta (povezanost dovodi do financijske nestabilnosti )

• smanjena potrošnja i pohlepa

McHugh izvještava :

Brzina novca je frekvencija u kojoj se se jedinica novca troši na nove proizvode i usluge. To je daleko bolji pokazatelj gospodarske aktivnosti od BDP-a, potrošačke cijene, tržište dionica, ili prodaja muškog donjeg rublja. U zdravom gospodarstvu, isti dolar se prikuplja kao plaćanje, i naknadno se troši mnogo puta. U depresiji, kretanje novca ide katatonično. Brzina novca izračunava se jednostavno dijeljenjem BDP-a po određenoj dobavi-opskrbi novca. Ovaj VoM grafikon koji uzima monetarnu bazu bi trebao završiti bilo kakvu raspravu o tome što je “to” depresija, ili da li netko još spominje riječ “oporavak” mirnog izraza lica.

U samo četiri kratke godine, naši “prosvijetljeni” kreatori politike su usporili brzinu novca koja nije viđena još od Velike depresije.

(Kao što smo ranije objasnili, FED je namjerno presjekao množitelje novca i brzine novca kao način u borbi protiv inflacije. Na taj način je FED slučajno ili namjerno prouzročio veću nezaposlenost)

Doista, broj Amerikanaca koji se oslanjaju na državnu pomoć kako bi dobili osnovnu hranu, upravo su veći sada nego tijekom Velike depresije. Jedini razlog zašto ne vidimo “liniju juhe” kao što smo vidjeli u 30-im godinama, je zbog programa masivnih bonova za hranu.

I dok apologete države i banakarske politike ukazuju da je nezaposlenost manja nego tijekom 1930-ih, ta tvrdnja i izjava je vrlo upitna .

Što Ekonomisti imaju za reći?

Doista, ovi ekonomisti se slažu da bi situacija mogla biti gora od Velike depresije , uključujući:

• predsjednik FED-a Ben Bernanke

• Bivši predsjednik FED-a Alan Greenspan

• Bivši predsjednik FED-a Paul Volcker

• Ekonomija znanstvenik i bivši guverner FED-a Frederic Mishkin

• Čelnik Bank of England Mervyn King

• Nobelovac ekonomist Joseph Stiglitz

• Nobelovac ekonomist Paul Krugman

• Bivši predsjednik Goldman Sachs-a  John Whitehead

• Profesori ekonomije  Barry Eichengreen & Kevin H. O’Rourke

• Investicijski savjetnik, stručnjak rizika i autora “Crni Labud”  Nassim Nicholas Taleb

• Poznati ekonomist dr. Marc Faber

• Kapitalni strateg Morgan Stanley-a u Velikoj Britaniji  Graham Secker

• Bivši šef kreditnih službenika u Fannie Mae Edward J. Pinto

• Milijarder investitor George Soros

• Viši britanski ministar Ed Balls

Zapeli smo u Lošoj politici

Mi smo zapeli u depresiju jer je vlada učinila sve pogrešne stvari, a nije uspjela riješiti osnovne probleme.

Umjesto uspravljanja na nove noge, držimo se recikliranja istih starih poslova koji uzrokuju problem na prvom mjestu.

Na primjer:

• Profesor ekonomije kaže da ćemo imati “beskonačnu depresiju ako se ne odreknemo duga, koji nikad nije trebao biti proširen na prvom mjestu”

• Prijevara je bila jedan od glavnih uzroka depresije, ali ništa nije učinjeno kako bi se obuzdale prijevare do danas. Doista, samo akcija vlade se poduzima da se pomogne zataškati prijevaru

• Svi vodeći nezavisni ekonomisti su rekli da gospodarstvo ne može oporaviti sve dok se velike, insolventne banake ne razbiju , ali vlada ima samo pomože da su sve veće i veće.

• Pretjerano pomaganje je izazvalo Veliku depresiju i sadašnju krizu, ali Vlada ohrabruje još više pomaganja

• FED je izazvao Veliku depresiju i sadašnju krize , a nije učinio ništa osim pomaganja “debelih čelnika banaka” na teret malog čovjeka. A ipak je Vlada dala FED-u više snage nego ikada.

• Vladina politika premješta proizvodna radna mjesta i dolare u inozemstvo

• Kvantitativno olakšanje ne pomaže … to je samo pogoršava stvari .

• Vlada čini sve što je krivo, kao dobro.

To nije pitanje lijevo u odnosu na desno … to je korupcija i loša politika koje pomaže super elita, koja izaziva depresiju i krizu za veliku većinu ljudi.
 
 
izvor: blacklistednews.com, infowars.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Komitet 300 -  Lista

RIMSKI klub je vrhovna zavjerenička organizacija, brak između angloameričkih financijatora i starih europskih porodica crnog plemstva, posebno tzv. londonskog, venecijanskog i genovskog “plemstva”. Ključ uspješne kontrole svijeta su njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza, te upravljanja tim recesijama i krizama. Komitet 300 ima zadatak da potakne socijalne nemire na svjetskom nivou, posije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za nadolazeće ozbiljnije stanje. To mu je glavna metoda stvaranja masa širom svijeta, koje će postati primaoci “pomoći” u budućnosti.

Čini se da Komitet 300 veliki dio svojih važnih odluka, koje se tiču ljudskog roda, temelji na filozofiji poljskog aristokrata Felix Dzerzhinsky-i, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg. Kao veoma blizak prijatelj britanskog tajnog agenta Sidney Reileya (Reiley je, zapravo, bio kontrolor tokom prvih godina boljševičke revolucije) često se povjeravao Reiley-u u pijanom stanju. Dzerzhinsky je, naravno, bio zvijer koja je upravljala aparatom “crvenog terora”. Tijekom jedne pijanke rekao je Reiley-u:

- Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog prijatelja da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno. Sva ta Spinozina filozofija samo je jedno veliko džubre.

RIMSKI klub ima vlastitu obavještajnu agenciju, a koristi i Rockefeller-ov Interpol. S njom vrlo tjesno surađuje svaka američka obavještajna služba, kao KGB i Mosad. Jedina obavještajna agencija koja je ostala izvan njene domene je bio istočnonjemački Stasi. Rimski klub ima i vlastite, visoko organizirane, političke i ekonomske agencije. Upravo su one predsedniku Reganu naložile da zadrži usluge Paul Walker-a, takođe važnog člana Komiteta 300. Walker je ostao na položaju predsjednika Odbora Američke narodne banke, uprkos tome što je Regan, još dok je bio predsjednički kandidat, čvrsto obećavao kako će ga otpustiti čim on, Regan, bude izabran za predsednika.

Rimski klub je, nakon što je odigrao ključnu ulogu u Kubanskoj nuklearnoj krizi, svoj program “upravljanja krizom” (preteču organizacije FEMA) pokušao prodati predsjedniku Kennedy-u. Nekoliko naučnika Instituta “Tavistok” posjetilo je predsjednika Kennedy-a s namjerom da mu objasne šta to znači, ali je Kennedy odbio njihov savjet. Iste godine u kojoj je Kennedy ubijen, Institut “Tavistok” je opet bio u Washington na razgovoru sa čelnicima NASA-e. Ovog puta razgovor je bio uspješan. NASA je “Tavistok”-u dala ugovor o procjeni utjecaja njenog budućeg svemirskog programa, američkom javnom mjenju.

UGOVOR je povjeren Institutu za istraživanje Stanford i korporaciji “Rand”. Većina materijala koju su pripremili instituti “Tavistok”, “Stanford” i “Rand” nikada nije ugledala svjetlo dana i zapečaćeno je do današnjeg dana. Nekoliko senatora, članova odbora i pododbora za nadzor tog projekta, kojima sam se obratio kako bih dobio informacije, rekli su mu da nisu “nikada čuli za to”, a nisu imali pojma ni o tome gde bih mogao pronaći to što tražim. Toliku moć i ugled su imali kod Komiteta 300.
 

 
Abdullah II King of Jordan – [link to en.wikipedia.org]
Roman Abramovich – [link to en.wikipedia.org]
Josef Ackermann – [link to en.wikipedia.org]
Edward Adeane – [link to en.wikipedia.org]
Marcus Agius – [link to en.wikipedia.org]
Martti Ahtisaari – [link to en.wikipedia.org]
Daniel Akerson – [link to en.wikipedia.org]
Albert II King of Belgium – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Crown Prince of Yugoslavia – [link to en.wikipedia.org]
Giuliano Amato – [link to en.wikipedia.org]
Carl A. Anderson – [link to en.wikipedia.org]
Giulio Andreotti – [link to en.wikipedia.org]

Andrew Duke of York – [link to en.wikipedia.org]
Budimir Lončar – [link to en.wikipedia.org]
Anne Princess Royal – [link to en.wikipedia.org]
Nick Anstee – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Garton Ash – [link to en.wikipedia.org]
William Waldorf Astor – [link to en.wikipedia.org]
Pyotr Aven – [link to en.wikipedia.org]
Jan Peter Balkenende – [link to en.wikipedia.org]
Steve Ballmer – [link to en.wikipedia.org]
Ed Balls – [link to en.wikipedia.org]
Jose Manuel Barroso – [link to en.wikipedia.org]
Beatrix Queen of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Marek Belka – [link to en.wikipedia.org]
C. Fred Bergsten – [link to en.wikipedia.org]
Silvio Berlusconi – [link to en.wikipedia.org]
Ben Bernanke – [link to en.wikipedia.org]
Nils Bernstein – [link to da.wikipedia.org]
Donald Berwick – [link to en.wikipedia.org]
Carl Bildt – [link to en.wikipedia.org]
Sir Winfried Bischoff – [link to en.wikipedia.org]
Tony Blair – [link to en.wikipedia.org]
Lloyd Blankfein – [link to en.wikipedia.org]
Leonard Blavatnik – [link to en.wikipedia.org]
Michael Bloomberg – [link to en.wikipedia.org]
Frits Bolkestein – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah – [link to en.wikipedia.org]
Michael C Bonello – [link to en.wikipedia.org]
Emma Bonino – [link to en.wikipedia.org]
David L. Boren – [link to en.wikipedia.org]
Borwin Duke of Mecklenburg – [link to en.wikipedia.org]
Charles Bronfman – [link to en.wikipedia.org]
Edgar Bronfman Jr. – [link to en.wikipedia.org]
John Bruton – [link to en.wikipedia.org]
Zbigniew Brzezinski – [link to en.wikipedia.org]
Robin Budenberg – [link to en.wikipedia.org]
Warren Buffett – [link to en.wikipedia.org]
George HW Bush – [link to en.wikipedia.org]
David Cameron – [link to en.wikipedia.org]
Camilla Duchess of Cornwall – [link to en.wikipedia.org]
Fernando Henrique Cardoso – [link to en.wikipedia.org]
Peter Carington – [link to en.wikipedia.org]
Carl XVI Gustaf King of Sweden – [link to en.wikipedia.org]
Carlos Duke of Parma – [link to en.wikipedia.org]
Mark Carney – [link to en.wikipedia.org]
Cynthia Carroll – [link to en.wikipedia.org]
Jaime Caruana – [link to en.wikipedia.org]
Sir William Castell – [link to en.wikipedia.org]
Anson Chan – [link to en.wikipedia.org]
Margaret Chan – [link to en.wikipedia.org]
Norman Chan – [link to en.wikipedia.org]
Charles Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Richard Chartres – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Delle Chiaie – [link to en.wikipedia.org]
Dr John Chipman – [link to en.wikipedia.org]
Patokh Chodiev – [link to en.wikipedia.org]
Christoph Prince of Schleswig-Holstein – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Cicchitto – [link to en.wikipedia.org]
Wesley Clark – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Clarke – [link to en.wikipedia.org]
Nick Clegg – [link to en.wikipedia.org]
Bill Clinton – [link to en.wikipedia.org]
Abby Joseph Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Ronald Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Gary Cohn – [link to en.wikipedia.org]
Marcantonio Colonna di Paliano Duke of Paliano – [link to en.wikipedia.org]
Constantijn Prince of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Constantine II King of Greece – [link to en.wikipedia.org]
David Cooksey – [link to en.wikipedia.org]
Brian Cowen – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Craven – [link to en.wikipedia.org]
Andrew Crockett – [link to en.wikipedia.org]
Uri Dadush – [link to en.wikipedia.org]
Tony D’Aloisio – [link to en.wikipedia.org]
Alistair Darling – [link to en.wikipedia.org]
Sir Howard Davies – [link to en.wikipedia.org]
Etienne Davignon – [link to en.wikipedia.org]
David Davis – [link to en.wikipedia.org]
Benjamin de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rene de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Evelyn de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Leopold de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Deiss – [link to en.wikipedia.org]
Oleg Deripaska – [link to en.wikipedia.org]
Michael Dobson – [link to en.wikipedia.org]
Mario Draghi – [link to en.wikipedia.org]
Jan Du Plessis – [link to en.wikipedia.org]
William C. Dudley – [link to en.wikipedia.org]
Wim Duisenberg – [link to en.wikipedia.org]
Edward Duke of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Edward Earl of Wessex – [link to en.wikipedia.org]
Elizabeth II Queen of the United Kingdom – [link to en.wikipedia.org]
John Elkann – [link to en.wikipedia.org]
Vittorio Emanuele Prince of Naples – [link to en.wikipedia.org]
Ernst August Prince of Hanover – [link to en.wikipedia.org]
Martin Feldstein – [link to en.wikipedia.org]
Matthew Festing – [link to en.wikipedia.org]
François Fillon – [link to en.wikipedia.org]
Heinz Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Joschka Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Stanley Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Niall FitzGerald – [link to en.wikipedia.org]
Franz Duke of Bavaria – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Fridman – [link to en.wikipedia.org]
Friso Prince of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Bill Gates – [link to en.wikipedia.org]
Christopher Geidt – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Geithner – [link to en.wikipedia.org]
Georg Friedrich Prince of Prussia – [link to en.wikipedia.org]
Dr Chris Gibson-Smith – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Gorbachev – [link to en.wikipedia.org]
Al Gore – [link to en.wikipedia.org]
Allan Gotlieb – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Green – [link to en.wikipedia.org]
Alan Greenspan – [link to en.wikipedia.org]
Gerald Grosvenor 6th Duke of Westminster – [link to en.wikipedia.org]
Jose Angel Gurria – [link to en.wikipedia.org]
William Hague – [link to en.wikipedia.org]
Sir Philip Hampton – [link to en.wikipedia.org]
Hans-Adam II Prince of Liechtenstein – [link to en.wikipedia.org]
Harald V King of Norway – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Harper – [link to en.wikipedia.org]
François Heisbourg – [link to fr.wikipedia.org]
Henri Grand Duke of Luxembourg – [link to en.wikipedia.org]
Philipp Hildebrand – [link to en.wikipedia.org]
Carla Anderson Hills – [link to en.wikipedia.org]
Richard Holbrooke – [link to en.wikipedia.org]
Patrick Honohan – [link to en.wikipedia.org]
Alan Howard – [link to en.wikipedia.org]
Alijan Ibragimov – [link to en.wikipedia.org]
Stefan Ingves – [link to en.wikipedia.org]
Walter Isaacson – [link to en.wikipedia.org]
Juan Carlos King of Spain – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth M. Jacobs – [link to en.wikipedia.org]
DeAnne Julius – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Juncker – [link to en.wikipedia.org]
Peter Kenen – [link to en.wikipedia.org]
John Kerry – [link to en.wikipedia.org]
Mervyn King – [link to en.wikipedia.org]
Glenys Kinnock – [link to en.wikipedia.org]
Henry Kissinger – [link to en.wikipedia.org]
Malcolm Knight – [link to en.wikipedia.org]
William H. Koon II – [link to www.knightstemplar.org]
Paul Krugman – [link to en.wikipedia.org]
John Kufuor – [link to en.wikipedia.org]
Giovanni Lajolo – [link to en.wikipedia.org]
Anthony Lake – [link to en.wikipedia.org]
Richard Lambert – [link to en.wikipedia.org]
Pascal Lamy – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Pierre Landau – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Laurence – [link to en.wikipedia.org]
James Leigh-Pemberton – [link to en.wikipedia.org]
Leka Crown Prince of Albania – [link to en.wikipedia.org]
Mark Leonard – [link to en.wikipedia.org]
Peter Levene – [link to en.wikipedia.org]
Lev Leviev – [link to en.wikipedia.org]
Arthur Levitt – [link to en.wikipedia.org]
Michael Levy – [link to en.wikipedia.org]
Joe Lieberman – [link to en.wikipedia.org]
Ian Livingston – [link to en.wikipedia.org]
Lee Hsien Loong – [link to en.wikipedia.org]
Lorenz of Belgium Archduke of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Louis Alphonse Duke of Anjou – [link to en.wikipedia.org]
Gerard Louis-Dreyfus – [link to en.wikipedia.org]
Mabel Princess of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Peter Mandelson – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Manning – [link to en.wikipedia.org]
Margherita Archduchess of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Margrethe II Queen of Denmark – [link to en.wikipedia.org]
Guillermo Ortiz Martinez – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Mashkevitch – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Massimo Prince of Roccasecca dei Volsci – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Massimo-Brancaccio Prince of Arsoli and Triggiano – [link to en.wikipedia.org]
William Joseph McDonough – [link to en.wikipedia.org]
Mack McLarty – [link to en.wikipedia.org]
Yves Mersch – [link to en.wikipedia.org]
Michael Prince of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Michael King of Romania – [link to en.wikipedia.org]
David Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Ed Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Lakshmi Mittal – [link to en.wikipedia.org]
Glen Moreno – [link to en.wikipedia.org]
Moritz Prince and Landgrave of Hesse-Kassel – [link to en.wikipedia.org]
Rupert Murdoch – [link to en.wikipedia.org]
Charles Napoleon – [link to en.wikipedia.org]
Jacques Nasser – [link to en.wikipedia.org]
Robin Niblett – [link to en.wikipedia.org]
Vincent Nichols – [link to en.wikipedia.org]
Adolfo Nicolas – [link to en.wikipedia.org]
Christian Noyer – [link to en.wikipedia.org]
Sammy Ofer – [link to en.wikipedia.org]
Alexandra Ogilvy Lady Ogilvy – [link to en.wikipedia.org]
David Ogilvy 13th Earl of Airlie – [link to en.wikipedia.org]
Jorma Ollila – [link to en.wikipedia.org]
Nicky Oppenheimer – [link to en.wikipedia.org]
George Osborne – [link to en.wikipedia.org]
Frederic Oudea – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Parker – [link to en.wikipedia.org]
Chris Patten – [link to en.wikipedia.org]
Michel Pebereau – [link to en.wikipedia.org]
Gareth Penny – [link to en.wikipedia.org]
Shimon Peres – [link to en.wikipedia.org]
Philip Duke of Edinburgh – [link to en.wikipedia.org]
Dom Duarte Pio Duke of Braganza – [link to en.wikipedia.org]
Karl Otto Pohl – [link to en.wikipedia.org]
Colin Powell – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Prokhorov – [link to en.wikipedia.org]
Guy Quaden – [link to en.wikipedia.org]
Anders Fogh Rasmussen – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Alois Ratzinger (Pope Benedict XVI) – [link to en.wikipedia.org]
David Reuben – [link to en.wikipedia.org]
Simon Reuben – [link to en.wikipedia.org]
William R. Rhodes – [link to en.wikipedia.org]
Susan Rice – [link to en.wikipedia.org]
Richard Duke of Gloucester – [link to en.wikipedia.org]
Sir Malcolm Rifkind – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Ritblat – [link to en.wikipedia.org]
Stephen S. Roach – [link to en.wikipedia.org]
Mary Robinson – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Jr. – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Sr. – [link to en.wikipedia.org]
Nicholas Rockefeller – [link to www.nicholasrockefeller.org]
Javier Echevarria Rodriguez – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Rogoff – [link to www.imf.org]
Jean-Pierre Roth – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rubenstein – [link to en.wikipedia.org]
Robert Rubin – [link to en.wikipedia.org]
Francesco Ruspoli 10th Prince of Cerveteri – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Safra – [link to en.wikipedia.org]
Moises Safra – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sands – [link to en.wikipedia.org]
Nicolas Sarkozy – [link to en.wikipedia.org]
Isaac Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
James Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert John Sawers – [link to en.wikipedia.org]
Marjorie Scardino – [link to en.wikipedia.org]
Klaus Schwab – [link to en.wikipedia.org]
Karel Schwarzenberg – [link to en.wikipedia.org]
Stephen A. Schwarzman – [link to en.wikipedia.org]
Sidney Shapiro – [link to en.wikipedia.org]
Nigel Sheinwald – [link to en.wikipedia.org]
Sigismund Grand Duke of Tuscany Archduke of Austria – [link to en.wikipedia.org]
Simeon of Saxe-Coburg and Gotha – [link to en.wikipedia.org]
Olympia Snowe – [link to en.wikipedia.org]
Sofia Queen of Spain – [link to en.wikipedia.org]
George Soros – [link to en.wikipedia.org]
Arlen Specter – [link to en.wikipedia.org]
Ernest Stern – [link to www.sourcewatch.org]
Dennis Stevenson – [link to en.wikipedia.org]
Tom Steyer – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Stiglitz – [link to en.wikipedia.org]
Dominique Strauss-Kahn – [link to en.wikipedia.org]
Jack Straw – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sutherland – [link to en.wikipedia.org]
Mary Tanner – [link to en.wikipedia.org]
Ettore Gotti Tedeschi – [link to it.wikipedia.org]
Mark Thompson – [link to en.wikipedia.org]
Dr. James Thomson – [link to en.wikipedia.org]
Hans Tietmeyer – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Trichet – [link to en.wikipedia.org]
Paul Tucker – [link to en.wikipedia.org]
Herman Van Rompuy – [link to en.wikipedia.org]
Alvaro Uribe Velez – [link to en.wikipedia.org]
Alfons Verplaetse – [link to en.wikipedia.org]
Kaspar Villiger – [link to en.wikipedia.org]
Maria Vladimirovna Grand Duchess of Russia – [link to en.wikipedia.org]
Paul Volcker – [link to en.wikipedia.org]
Otto von Habsburg – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah Sultan of Brunei – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Walker – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Wallenberg – [link to en.wikipedia.org]
John Walsh – [link to en.wikipedia.org]
Max Warburg – [link to en.wikipedia.org]
Axel Alfred Weber – [link to en.wikipedia.org]
Michael David Weill – [link to en.wikipedia.org]
Nout Wellink – [link to en.wikipedia.org]
Marina von Neumann Whitman – [link to en.wikipedia.org]
Willem-Alexander Prince of Orange – [link to en.wikipedia.org]
William Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Dr Rowan Williams – [link to en.wikipedia.org]
Shirley Williams – [link to en.wikipedia.org]
David Wilson – [link to en.wikipedia.org]
James Wolfensohn – [link to en.wikipedia.org]
Neal S. Wolin – [link to en.wikipedia.org]
Harry Woolf – [link to en.wikipedia.org]
R. James Jr. Woolsey – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert Worcester – [link to en.wikipedia.org]
Sarah Wu
Robert Zoellick – [link to en.wikipedia.org]

 
preneseno sa chasvoice.blogspot.com,novusordosec.webs.com / uredio : nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8207"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]