23. prosinac 1913. je datum koji će se pamtiti u sramoti. To je bio dan kada je Zakon Federalnih Rezervi izglasan u Kongresu. Mnogi članovi Kongresa su bilio odsutni taj dan, a šira javnosti je bila zauzeta pripremama za blagdane. Tog dana se rodio sustav koji je porobio čitav svijet, a ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu, doslovno je napravio robove od svih nas

Sada smo došli do 100. godišnjice Federalnih rezervi (FED), a većina Amerikanaca još uvijek ne zna što je to zapravo i kako funkcionira. Ali razumijevanje Federalnih rezervi je apsolutno kritično, jer FED je u samom središtu naših ekonomskih problema. Budući da je FED stvorio, bilo 18 recesija ili depresija, vrijednost američkog dolara pala je za 98% posto, a američki nacionalni dug je porastao više od 5000 puta.

Ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu doslovno je napravio robove od svih nas, i on sustavno uništava svijetlu budućnost naše djece i našig unuka koju su trebali imati. Ako se ništa ne učini, mi neizbježno idemo kao narod prema velikoj ekonomske boli.

Moderno robovlasništvo

Ovo možda nekome liči na davno ukinuti robovlasnički sustav. Ne, ne samo da liči, već današnje društvo to i jeste. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih izvršnih upravitelja, koji se modernim rječnikom zovu menadžeri. Primijetili ste koliko bankari otvaraju škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte?

Očito, ako je svaki gradjanin na planeti zadužen, ako je svako poduzeće zaduženo, svaka država, gdje su onda ovi bankari našli taj novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili.

“Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone” shvatio je odavno Amschel Meyer Rothschild, osnivač dinastije koja već tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD.

Još 1913. američki kongresnik Charles Lindberg proročki je upozorio predsjednika Woodrow Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da stvara novac: “Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirati će nevidjivu vladu koju čine monetarni moćnici”. Uzalud. Nisu ga poslušali.

CILJ BANKARA JE SVJETSKA VLADA

Mogu li vlade država, koje su gradjani na demokratskim izborima birali, da spriječe bankare da gospodare našim životima? To se od vlade i očekuje, zar ne? Mogle bi vlade, naravno, kada bi pojedinci koji imaju moć da o nečemu odlučuju bili izvan kontrole bankara. A vidjeli smo kako su završili oni koji nisu bili pod kontrolom, a kako su radili oni pod kontrolom.

Ali, da bi svaki takav čin nacionalnih vlada predupredili, bankari su shvatili da je važno uništiti sve nacionalne centralne banke, osloboditi države granica, kako bi fiktivni kapital mogao slobodno cirkulirati, obesmisliti i ukinuti nacionalne vlade i umjesto država stvoriti medjunarodne organizacije i multinacionalne korporacije i bankarske institucije. I naravno medjunarodne monete, poput eura. Ključne odluke bi tako donosili političari u medjunarodnim organizacijama kao što su EU, UN, NATO, MMF … koje bi bankari mnogo laše kontolisali.

Dakle, globalizacija, odnosno smanjivanje broja mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, cilj je Novog Svjetskog Poretka. Stožer okupljanja nije SAD kao takozvana “najmoćnija sila”, već internacionalna bankarska elita.

Stogodišnjak na stroju za tiskanje dolara

Američka središnja federalna banka postoji već točno stotinu godina i njena neovisnost od politike je bila uzor i za mnoge druge države. Ipak, uz riječi čestitke se čuju i mnoge kritike protiv “čuvara dolara”.

Već i zgrada zrači moć koju predstavlja. Bijela, dobro čuvana palača nedaleko od Bijele kuće i američkog ministarstva financija. Visoki, tamni prozori ne dopuštaju pogled u njenu unutrašnjost. A po njenim bijelim stepenicama koje vode prema ulazu ne penju se nikakvi slučajni prolaznici, nego tek službenici osiguranja.

Tko ovdje radi, taj dolazi automobilom ravno u podzemnu garažu. Jer onaj tko ovdje radi se može smatrati čuvarom američkog dolara.

Čak i mnogi stanovnici Washingtona ne znaju što se nalazi u toj zgradi. “Nemam pojma što je to”, priznaje jedna prolaznica. U svom neznanju nipošto nije jedina. Tek malobrojni uspijevaju pročitati tanka slova koja su uklesana u mramor palače: “To je Federalna rezerva. Pa tu radi Bernanke, zar ne?” sjetio se jedan prolaznik. Jedna žena potvrđuje: “To je središnja banka Sjedinjenih Američkih Država. Ben Bernanke je njen trenutni šef.”

Slučajnim prolaznicima tek polako postaje jasno kako se nalaze pred zgradom u kojoj se odlučuje novčarska politika njihove zemlje i to već punih stotinu godina. Ta institucija je zapravo stvorena preko noći i gotovo u tajnosti. Nakon jedne od najgorih financijskih kriza koja je pogodila SAD, takozvane “Velike panike” 1907. godine je skupina moćnih bankara, daleko od očiju javnosti, napisala zakon koji je trebao postati osnova središnjoj novčarskoj instituciji.

“Predao sam zemlju u ruke bankara”

23. prosinca 1913. je predsjednik Woodrow Wilson potpisao taj novi zakon i odmah bio izložen brojnim kritikama. Optuživali su ga kako se njegova Demokratska stranka dogovorila s moćnim bankarima i milijunašima, J. P. Morganom i John D. Rockfellerom. “Deal” je navodno glasio: oni će Wilsonu pomoći da postane predsjednik, a on će im dati prvu središnju banku. Čak i Willson nije bio uvjeren da je učinio nešto dobro. Kasnije je u svojem dnevniku zabilježio:

“Ja sam nepametnom odlukom uništio moju zemlju. Veliku industrijsku naciju nadziru njeni zajmodavci.(…) Sve naše aktivnosti leže u rukama nekolicine ljudi.”

Taj zakon nazvan Federal Reserve Act doista prepušta nadzor nad američkim dolarom vlasnicima velikih banaka. Oni vuku konce u središnjoj novčarskoj instituciji u Washingtonu koja je predstavljena s dvanaest podružnica diljem zemlje. Fed, kako je ta institucija ubrzo dobila ime, bi trebao u najgorem slučaju biti posljednja instanca za posudbu novca sustavu banaka. Ali za razliku od tadašnje “svjetske valute” britanske funte nad kojom je skrbio tamošnji ministar financija, dolarom neće upravljati politika ili vlada.

Veliki eksperiment za velike izazove

Čak i trenutni direktor vijeća FED-a Bernanke priznaje kako je to tada bio “veliki eksperiment” čiji je ishodišni cilj bio osigurati stabilnost dolara. Eksperiment je zapravo uspio, osobito zato jer se nedugo potom Europa sama uništila u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Već onda je dolar postao svjetska valuta, tim više jer je vrijednost dolara tada još bila povezana s vrijednošću zlata.

Bernanke je na proslavi obljetnice američke savezne banke podsjetio kako je taj veliki eksperiment kasnije prolazio kroz mnoge kušnje koje su i same imale epitet velik: “Velika depresija u tridesetima, velika inflacija u sedamdesetima, velika štednja kad se protiv inflacije borilo visokim kamatama i kad je globalizacija stabilizirala rast u čitavom svijetu. I onda velika recesija kao posljedica financijske krize 2008.”

Ali i povodom ove obljetnice se čuju i kritike kako je Fed pogrešnim odlukama zapravo pomogao u stvaranju i možda čak izazvao neke od tih velikih problema. Naposljetku i zato jer se taj stogodišnjak miješao u stvari koje ga se uopće ne tiču, na primjer u politiku. Tako se Bernankeovom prethodniku Alan Greenspanu prigovara kako nije tek previdio stvaranje krize s kreditima za nekretnine, nego ju je svojom novčarskom politikom čak i potaknuo. Drugim riječima, baš je glavni zaštitnik dolara 2007. doveo do najveće financijske krize nakon Drugog svjetskog rata. Kritike se čuju i protiv trenutnog direktora Bernankea kojeg se optužuje kako je pretjerao u svojim postupcima u krizi.

Fed se bavi stvarima koje ga se ne tiču?

Među kritičarima je i James Dorn iz instituta Cato. “Panika izazvana 2007. i financijska kriza koja je izbila nakon toga je velikim ovlastima kojima raspolaže FED dovela do politike jeftinog novca”. Time je središnja banka već odavno prešla okvire koji su joj isprva bili namijenjeni. Taj okvir je isprva bio definiran vrijednošću zlata, ali nakon toga je taj okvir postavljen određenom košaricom realnih vrijednosti.

Zapravo, Sustav federalnih rezervi, kako glasi puno ime američke središnje novčarske institucije, ima dvostruku ulogu. Ona se brine za stabilnost dolara, ali joj je podjednako važna zadaća i skrb za industrijski rast i stopu zaposlenosti. To onda znači i inflaciju pa je tako i Bernanke postavio cilj od 2% stope inflacije za srednjoročno razdoblje.

Američka središnja novčarska institucija doista već veoma dugo posuđuje novac, a da praktično ne ubire nikakve kamate. Takvu novčarsku politiku namjerava i nastaviti sve dok značajno ne opadne stopa nezaposlenosti. Ali Bernankea se osobito napada jer još od krize masovno kupuje američke državne obveznice i vrijednosnice vezane uz kredite za nekretnine. Od siječnja bi taj otkup trebao biti smanjen s 85 na 75 milijardi mjesečno, ali to ne mijenja mišljenje kritičara kako se Fed tu upleće u fiskalne akcije u kojima nema što tražiti.

Ne treba nam središnja banka

Direktor instituta Cato John Allison smatra kako se i ovom poplavom jeftinog novca stvara mjehur koji će u jednom trenutku pući: “Mislim da su oscilacije u gospodarstvu uglavnom uzrokovane politikom Feda. Ako on manipulira količinom novca u opticaju i čini sve to što vidimo, onda se teško mogu izračunati gospodarski rezultati u budućnosti”. Allison, koji je prije djelatnosti u tom uglednom institutu bio dva desetljeća na čelu financijske institucije BB&T Corporation, svoje nepovjerenje prema središnjoj banci temelji na vlastitom iskustvu: “Svaka napuhana vrijednost u mojoj karijeri je politikom Feda postala još gora.” Njegov prijedlog je radikalan: Fed treba ukinuti.

Prije svega američki političari desnog usmjerenja već godinama pušu u isti rog. Svi oni žele ukinuti ovakvu američku središnju banku i to što je prije moguće. U svakom slučaju smatraju kako su potrebne korijenite promjene. Neki smatraju kako se FED-u trebaju zadati novi ciljevi prema kojima bi se onda mogle ravnati mjere koje se poduzimaju. Drugi misle kako se FED treba baviti samo inflacijom i kako treba prestati voditi i gospodarsku politiku zemlje.

Slijedeće godine neki članovi Republikanske stranke žele da se i u Kongresu raspravlja o ulozi ove stogodišnje institucije. Na njenom čelu onda više neće biti Bernanke jer njegov drugi mandat istječe koncem siječnja. Na njegovom mjestu će onda biti prva žena u povijesti Feda, Janet Yellen. Ali obzirom da je ona već duže jedna od najbližih suradnica Bernankea, ne očekuje se da će se nešto važnije promijeniti u politici Feda.

Američki san – animirani film

Izuzetno poučan video materijal u formi crtanog fima u svezi sa FED (Federal Reserve System, koje su nastale 23. prosinca 1913. u SAD). O tajnim bankarskim društvom i najvećoj pljački čovečanstva preko bankaraskog sistema. Američki san, tridesetotrideseto-minutni crtani film objašnjava smisao i posljedice globalnog monetarnog sustava.Kako funkcionira bankarski robovlasnički sustav? Zašto su cijene nekretnina porasle?Šta je zaista “Sistem federalnih rezervi”. Tko i kako je stvorio prijevaru i kako ona utiče na nas svakodnevno?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de)

Preko 40 godina, printali smo novac i proširivali kreditni sistem da bi potaknuli rast ekonomije. Tijekom tog perioda, kako smo prekrivali papirima pukotine koje se se otvarale u sistemu, nastavljali smo pratiti rast ekonomije u nominalnim uvjetima. Ne rješavajućim osnovna pitanja, ekonomska pukotina je rasla u enormnu rupetinu koja je zahtjevala povećanje količine kredita i monetarnu ekspanziju da bi održali privid blagostanja. Kriza iza krize, mogućnosti da se razriješe masivne nejednakosti su jednostavno odgurnute u budućnost, omogućavajući tim nejednakostima da se izmješaju i ujedine. Dok se većina mišljenja odnosila da je slom i krah 2008. godine  kao najviša točka monetarnog ciklusa i krize, bojimo se da to nije tako. Od 2008. godine, ekonomska politika je bila bazirana na kreditima i monetarnoj ekspanziji se nije promjenila i nastavila je gurati eskalirajuću krizu u budućnost.

Ljudsko ponašanje je previše povezano za nas da bi promjenili puteve ponašanja, bez obzira kako mislimo da smo različiti i promjenjivi. Čak i najpametniji čovjek može postati zaveden od kratkovidnih brzih rješenja. Ljudska priroda je oblikovana tako da riješava probleme odmah (npr. kako pobjeći lavu puzajući kroz selo ) na trošak trajanja rješenja ( npr. preusmjereni resursi i ulaganja vremena i energije da bi sagradili zaštitni zid oko sela ). Zbog ljudske tendencije, povijest je razbacana među ostacima mrtvih novčanih valuta kratkovidnih politika.

U buđenju ovih destruktivnih laži, prosječne osobe, čija je ušteđevima izbrisana kolapsom novčane valute. Razmislite o tome samo jedan trenutak:

u medvjeđem (padajućem) tržištu, portfelj vam može pasti od 10 do 50%, ali portfelj se može još uvijek oporaviti s vremenom. U kolapsu novčane valute, čitava ušteđevina koja je akumulirana tijekom jednog života će biti izbrisana. Nema oporavka od kompletnog kolapsa novčane valute.

Primjeri kompletnog kolapsa novčane valute
Zašto bi investitori i porosječan čovjek zaštitio sebe od onog što se danas čini kao događaj udaraca manje vjerojatnosti/visoki udarac (npr. crni labud) ? Kriza valutne kauzule se ponavlja sa začuđujućom frekvencijom.

Mađarska, 1945-1946

Nakon završetka 2. Svjetskog rata, između kaosa kontinuiranog uništavanja, Mađarska je iskusila najgoru hiperinflaciju ikada zabilježenu. Na najbržem tempu, Mađarski pengo je izgubio pola vrijednosti svakih 15 sati. Znači, inflacija je bila 50% svakih 15 sati.

Zimbabwe, 1998-2009

Svačiji omiljeni predsjenik ( sa hobijem ekonomista), Robert Mugabe, je izvršio prepad na centralnu banku da bi prikrio poreze koji su izgubljeni u ekonomskim “reformama”. Na vrhuncu, Zimbabwe dolar je ozgubio pola vrijednosti svaki dan. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 24 sata. [/highlight]

Jugoslavija, 1989-1994

Popunjavajući proračunske rupe, naštampanim novcem, Jugoslavija je iskusila kolaps valute dinara, u najvećem ritmu, u kojem je dinar izgubio pola vrijednsti svakih dan i pol. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 36 sati. [/highlight]

Njemačka, 1921-1923

Vjerovatno najanaliziraniji kolaps valute u povijesti, hiperinflacija Weinmarska Republika-e je nedvojebeno bila rezultat deficita proračuna koji je stvoren nakon 1. Svjetskog rata. Osobito, isplate masivne reparacije koje su morali plaćati, već tada slaba njemačka marka je gurnuta dalje u kompletni kolaps. Doduše, krajnje uništenje njemačke srednje klase je snosilo direktne posljedice, njemačka hiperinflcaija je možda i pogurala napredovanje Hitler-a i koračanje prema 2.Svjetskom ratu.

Grčka, 1942-1944, 1953

Grčka danas dominira u ekonomskim vijestima, ali toj zemlji nije stran financijski kolaps, kao što se prema uzorku, to dešavalo kroz povijest. Na najgoroj točci grčke 1942-1944 inflacije, mjesečna inflacija je bila zapanjujućih 13.800%. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 450% svakih 24 sata. [/highlight]

Ovih pet primjera su jedni od najgorih slučajeva u zadnjih 100 godina. Gledajući unazad, čak i više, vidimo kolaps valute u više navrata kroz carstva i administracije kroz povijest: Rim, Kina, Francuska, i (čak možda i ) SAD.

Zajednički razlozi kolapsa valute

Na kraju svega, kriza valute je obično uzrokovana kratkoročnim “rješenjima” strukturanog dohotka ili problema izdataka (npr. deficit proračuna). Ostatak  (npr. su troškovi koji pokrivaju pravo, paćanje troškova carstva, kupnja prostitutki i palača za aristokrate?) su samo detalji.

Kada problem deficita nije bio očit, vlade su koristila prošireni kredit i sankcije valutnog sistema i pogrešno razmišljajući  da su savladali njihovu ekonomsku sudbinu. Kada je deficit bio očit, vlade su obično rješavale problem uz pomoć štampanja novca, bolje nego se prilagoditi bolnom vraćanju duga. Na žalost, s vremenom, problem deficita je bio očit, ali je bilo prekasno da se popravi.

Dno je nastupilo kad su vlade napravile sve što su mogle, poučene iskustvom iz prošlosti, da bi postigli trenutno zadovoljenje na račun dugoročnih rješenja. Izguravajući kao bolno rješenje u prošlost, vlade su jednostavno pomiješale originalni problem do trenutka kada nije bio više rješiv printanjem novca. Na žalost, oni koji su patili od ovakvih procesa – bez obzira koliko dugo je trebalo da ih se riješi – srednja klasa je uvijek bila ta koja je spašavala domaću valutu na svojim fiksnim prihodima.

Američka kriza valute na križanju puteva

Danas, SAD je na križanju puteva. Dok nitko ne niječe dugove SAD-a i velike brojke dificita, postoji jaz neslaganja o jačini i brzini problema. Paul Krugman je prozvao za više fiskalne i monetarne stimulanse, raspravljajući  da SAD mora brinuti o deficitu kada se povrati normalan život i blagostanje. U opoziciji, Ron Paul je zahtjevao da se obuzda neumjerena potrošnja novca i to odmah. Obojca su jako pametni ljudi; očito je da je tvorce američke filozofije zatekao nacionalni uteg rata. Moment takve bitke ne može biti gori.

Realnost  sadašnje situacije je grozan:

Ciklus od 30 do 50 godina kreditne ekspanzije koj je producirao prekomjerna dugovanja za financijska dobra – obveznice, dionice, nekretnine i roba – sada se to sve obezvrjeđuje jer je pretjeran rizik cijene novca na najnižoj granici. Svjedočimo smrti izobilja i rođenju jednostavnosti, koje može bit jedno duže vrijeme. – Bill Gross 2012

Ne postoje sredstva za izbjegavanje kolapsa koja je uzrokovala kreditno zaduživanje. Alternativa je jedina u tome da ako je kriza došla ranije kao razultat dobrovoljnog napuštanja daljnjeg kreditnog zaduživanja ili kasnije kao krajnja i totalna katastrofa valutnog sistema. – Ludwig von Mises