Ponedjeljak, 15. rujna 2008. – ako se sagledaju posljedice koje je imao za cijeli svijet, možda bi se trebao obilježavati kao i onaj puno zloglasniji 11. rujna

Nakon tog neizvjesnog vikenda koji je protekao u pregovorima, američke monetarne vlasti odbile su spasiti investicijsku banku Lehman Brothers te su čelnici te banke rano ujutro objavili bankrot koji je i dan danas na samom vrhu ljestvice najvećih svjetskih bankrota

U tom trenutku Lehman Brothers je bila četvrta po veličini američka investicijska banka s imovinom od 639 milijardi dolara, deset puta većom od one koju je imao energetski div Enron kad je završio u bankrotu sedam godina ranije. Čak je i najveći američki proizvođač automobila General Motors, koji je bio prisiljen proglasiti bankrot nekoliko mjeseci nakon Lehman Brothersa baš zbog oluje koju je izazvala propast te banke, imao imovinu sedam puta manju od Lehmana.

Iznenađenje: Da ili ne?

Propast Lehman Brothersa i jest i nije bila iznenađenje. Stvari su se ozbiljno zakuhale još početkom tog rujna, no mnogi su očekivali da će američke vlasti pružiti spasonosni kredit nalik onom koji je u ožujku iste godine spriječio propast investicijske banke Bear Stearns koja se našla u sličnoj situaciji kao i Lehman. No njujorška banka američkih saveznih rezervi, kojoj je tada na čelu bio budući američki ministar financija Timothy Geithner, odbila je čelnike Lehmana i oni nisu imali drugog izlaza.

Uzroci koji su doveli do kraha i Lehman Brothersa i Bearn Stearnsa su poznati. Velike američke banke su u utrci za zaradom pokrenule ciklus koji je u konačnici doveo do toga da su se hipotekarni krediti godinama odobravali ljudima koji ih nisu mogli vraćati. Kako je broj tih ljudi rastao i kako su rasli iznosi financijskih instrumenata koji su bili vezani uz te kredite, rizik se s godinama povećavao, da bi njegovi pravi razmjeri postali poznati tek 2007. i 2008. godine.

Pahuljica koja je zakotrljala lavinu

No bankrot Lehman Brothersa, koji je u svojoj imovini imao značajan dio financijskih instrumenata vezanih uz te tzv. ‘drugorazredne hipotekarne kredite’, bio je ona pahuljica koja je zakotrljala financijsku lavinu. Zbog međusobne povezanosti sofisticiranim financijskim instrumentima i ulaganjima, uslijedio je niz bankrota drugih financijskih institucija. Kolaps financijskog sustava doveo je, pak, i do kraha gospodarstva razvijenih zemalja.

Posljedice propasti Lehmana možda su i najbolje vidljive u Hrvatskoj. Dok su se gotovo sva svjetska gospodarstva od prvotnog šoka barem donekle oporavila u roku od dvije do tri godine, nama je za to trebalo čak šest godina. A budući izgledi gospodarskog rasta nam i dalje ne ulijevaju optimizam.

Što rade regulatori

U svemu tome postavlja se pitanje jesmo li na slučaju Lehman Brothersa naučili ikakve lekcije? Odgovor je opet dvoznačan. Neke jesmo, neke nismo. Uz pohlepu bankara za financijsku krizu često su okrivljavani i regulatori koje se optuživalo da nisu dovoljno pažljivo pratili rast rizika prouzročenog olakim kreditiranjem. Kriza je tako dovela do novih zakona, pravila i strožih zahtjeva posebno što se tiče kapitala koji moraju imati banke kako bi pokrile svoju rizičnost.

Uvedeni stres testovi

Prema podacima Baselskog odbora za nadzor banaka (udruženje nacionalnih institucija koje nadziru poslovanje banaka) najvećim svjetskim bankama je 2011. godine nedostajalo čak 500 milijardi eura kapitala kako bi adekvatno pokrivale svoju rizičnost. Do kraja prošle godine taj se iznos smanjio na samo 6,5 milijardi eura što je u svjetskim razmjerima gotovo zanemariv iznos. Uz to, u međuvremenu su stvorena neka nova regulatorna tijela, a i praksa provođenja tzv. stres testova u bankama kojima se procjenjuju posljedice vanjskih šokova na poslovanje najvećih banaka, je postala uobičajena.

Jeftino kreditiranje

S druge strane, gospodarska kriza koja je uslijedila nakon financijskog šoka u rujnu 2008. natjerala je niz središnjih banaka iz razvijenih država da stvore najbolje moguće uvjete za jeftino kreditiranje kako bi se potaknuo gospodarski rast. Tako jeftino kreditiranje dovelo je u međuvremenu do zaduživanja preko svake mjere zbog čega su dugovanja na svjetskoj razini dosegnula rekordne razine. Prijetnja koja već nekoliko godina dolazi samo iz Grčke pokazuje koliko neizvjesnosti u gospodarstvo mogu donijeti problemi samo jedne države, a Lehman Brothers je više nego itko pokazao da smo već dugo u poziciji u kojoj je dovoljno da samo jedan veliki igrač na svjetskom financijskom tržištu zakašlje i da cijeli svijet dobije gripu.

Bivši američki ministar financija Lawrence Summers je početkom ljeta sažeo posljedice propasti Lehmana objasnivši da rast BDP-a nije sporiji jer središnje banke vode pogrešnu monetarnu politiku nego zato što je kriza otkrila, prouzročila ili pojačala mnoge ekonomske probleme.

Centralne banke izgubljene u vremenu i prostoru

Za početak, reputacija financijske industrije ozbiljno je narušena i to ne može popraviti nikakva monetarna politika. Do sredine dvijetisućitih političari i ekonomisti su brzi razvoj financija smatrali znakom zdravog gospodarstva. Financijska industrija je sada osramoćena, a to zasluženo nepovjerenje onemogućava je u tome da obavlja svoju osnovnu funkciju prikupljanja štednje i alociranja investicija uz minimizaciju rizika.

Uz to, i središnje banke koje su nekad u razvijenom svijetu imale status zaštitnika niske inflacije i niske nezaposlenosti te stabilizatora postojanog gospodarskog rasta danas više izgledaju kao izgubljene institucije koje nemaju nikakvog utjecaja na gospodarstvo.

Posljedice u realnoj ekonomiji najviše su vidljive kroz manjak investicija u infrastrukturi na što se vlade danas teško odlučuju zbog straha od starenja stanovništva i nedovoljnog kreiranja novih radnih mjesta. I u SAD-u i Europi nezaposlenost mladih je postala vrlo ozbiljan problem, a sve to utječe na cjelokupno društvo.

Razlike između siromašnih i najbogatijih se i dalje povećavaju, a dugovanja i neizvjestan gospodarski rast nastavljaju otežavati poziciju većine stanovništva. Pojedine države su se zbog manjka novca odlučile i na rezanje troškova u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi kao i u obrazovanju.

Da nije Lehman, bio bi netko drugi

Nije lako prihvatiti činjenicu da je za sve ove posljedice kriva propast tek jedne banke ma kako ona velika bila. No, da se nije ‘desio’ Lehman Brothers, vjerojatno bi do rušenja domina doveo neki drugi bankrot jer su uvjeti za to svakako postojali. Povijest dosadašnjih svjetskih kriza, što god im bio uzročnik i povod, nam pokazuje da se svjetsko gospodarstvo dosad uvijek oporavljalo na ovaj ili onaj način. No, povijest nam pokazuje i to da se krize ponavljaju. Na nama, izgleda, ostaje samo da se što bolje pripremimo na njih.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(tportal.hr/uredio:nsp)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Europska unija je okrivila najveće svjetske banke da su napravile zavjeru i da su blokirale svaki pokušaj da se regulira tržište takozvanih kreditno-derivatnih swapova – zamjena (credit default swap – CDS)

CDS predstavlja oblik derivativa, financijskih kredita koji omogućuju kreditorima da spuštaju ili sasvim neutraliziraju rizik bankrotiranja od strane dužnika za bilo kakav kredit, obveznice ili neku drugu vrstu pozajmica.

Kreditno-derivatnim mjenicama se prva počela baviti banka JP Morgan početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. Sa CDS-om se vrlo brzo desilo ono, što se događa sa svim drugim financijskim instrumentima. Od sredstva za osiguranje od rizika realne ekonomije, CDS je postao najkorištenija igračka financijskih špekulanata. Postupno su u igru ​​privučeni i ostali sudionici tržišta.

Na kraju su ovakvu vrstu derivativa počele izdavati banke i financijske tvrtke koje nisu imale apsolutno nikakve veze ni sa jednom stranom u ovom ili onom kreditnom poslu. 2007. godine, gotovo pred sam početak aktivne faze svjetske financijske krize obim tržišta CDS je premašivao 60 bilijuna dolara.

Ukupan obujam derivacije financijskih instrumenata je došao do blizu 1200 bilijuna dolara, što je otprilike 20 puta više od svjetskog BDP-a. Mnogi stručnjaci smatraju da je upravo kolaps na tržištu derivacija financijskih instrumenata postao uzrok svjetske financijske krize. Mada sudjelovanje CDS-a na tržištu svih derivativa nije premašivao 5%, uloga tog instrumenta u pripremi krize iz 2008.godine je bila vrlo velika.

“Navedeno tržište [CDS] se uopće ne regulira, a nositelji ugovora se nalaze u potpunom neznanju o tome, koliko je ugovorna strana zaštićena. To je Damoklov mač koji je spreman spustiti se čim počnu bankrotiranja” – pisao je u travnju 2008. godine, ni više ni manje nego George Soros.

Jadikovanje mnogih igrača na tržištu (špekulanata) zbog “čarobnog štapića” čiji je naziv CDS podgrijavalo je špekulativnu pomamu sudionika na financijskom tržištu, tjeralo ih da ugovaraju sve riskantnije i riskantnije poslove. To su priznavali i financijski regulatori, i neovisni analitičari, i sudionici svjetskih summita kada  se obavljalo “sređivanje” kao bi se ublažio prvi val krize.

A.Greenspan, bivši predsjednik FED-a je još od devedesetih godina prošlog stoljeća je poticao špekulacije pomoću CDS-a, a vlada SAD je, kada je počela kriza, krenula spašavati novcem iz proračuna igrače Wall Street-a koji su se zanijeli tom igrom, sama birajući tko će to biti.

Bear Stearns, peta po veličini banka u SAD je prodana u ožujku 2008. godine za simboličan iznos – ona je u stvari uništena zbog operacija sa CDS-om. Uteg obveza u svezi sa CDS-om je na dno povukao i banku Lehman Brothers (kojoj je odbijena, izravna i indirektna državna potpora). Njeno bankrotiranje se smatra kao početak aktivne faze financijske krize.

Osiguravajuću kompaniju AIG, koja je izdala kreditne swapove u vrijednosti od 400 milijardi dolara vlada SAD je morala spašavati po hitnom postupku: obujam otpisa po CDS-u je samo u 3. kvartalu 2008.godine kod osiguranika dostigao 11 milijardi dolara. AIG se mogla razračunati samo državnim novcem tako što bi doznačila 22,4 milijarde dolara bankama koje su kod nje kupovale CDS.

Praktično je svaka banka sa Wall Street-a imala istovremeno i ogromna potraživanja i ogromne obveze po instrumentima CDS-a, ali su u nekima (JP Morgan, AIG, Lehman Brothers i dr..) dugovanja bila veća od potraživanja za jedanput (ili nekoliko puta). Vlada SAD se bacila pomoći glavnom nositelju obveza po CDS-u – banci JP Morgan. Washingtonski dobročinitelji su tu banku zaštitili ne izravno, već spašavanjem onih banki i korporacija koje su kod JP Morgan-a nakupovali financijske igračke CDS.

Kako bi svi nositelji CDS mogli dobiti 100-postotnu “satisfakciju” postalo je neophodno objaviti totalni bankrot svih najvećih banaka u Sjedinjenim Državama, a usput i u Zapadnoj Europi. U jednom trenutju bi prestali postojati i Wall Street, i londonski City, i ostali svjetski bankarski centri …  

U pravu je bio Warren Buffett, koji je još prije krize sve izvedene instrumente nazvao “financijskim oružjem za masovno uništenje”. Samo su ogromna novčana ulaganja državnih sredstava iz proračuna i središnjih banaka spasla financijsko-bankarski sustav. Rezultat je bio … nekontrolirani razvoj tržišta CDS-a je postao faktor naglog povećanja državnog duga SAD, Velike Britanije, zemalja EU. On je isprovocirao opći požar dužničke krize u zemljama EU koji još uvijek nije ugašen.   CDS bomba nije eksplodirala, ali strah i dalje postoji.

Tržište CDS: pokušaj “razminiranja”

Bez neke veće medijske galame banke su zajedno s regulatorima i međunarodnim financijskim organizacijama počele poduzimati mjere na “razminiranju” tržišta CDS-a. U 2009.godini su i u SAD-u, i u Europi učinjeni koraci kako bi se sistematizirala i standardizirala trgovina uz pomoć kreditnih derivatnih swapova. Zakon Dodd-Frank, koji je u SAD stupio na snagu 15.07.2011. (kojeg nazivaju i Zakon o reformi Wall Street-a i zaštiti potrošača) između ostalog predviđa i da banke podnose izvještaje o operacijama s CDS-ovima.

Ta mjera snižava rizike od krize, mada stručnjaci skreću pažnju na složenost procjene rizika po instrumentima CDS, i nemogućnost za regulatore da dublje proniknu u složene sheme operacija s tim instrumentima.

Bez uzimanja u obzir čimbenike poput CDS-a, teško je razumjeti neke događaje ekonomskog i političkog života posljednjih godina. Na primjer – događaje u vezi s Grčkom. Jer osim nje postoji još zemalja u Europi i izvan nje gdje pokazatelji državnog duga, vanjskog duga, deficita proračuna i sl. nisu nimalo bolji od onih u Grčkoj.

Međutim, stvar je u tome, što je Grčka bogato dobivala kredite od Goldman Sachsa, niza europskih banaka, a rizike po tim kreditima su banke Wall Street-a i City-a, svima poznate, osiguravale pomoću “čarobnog štapića” pod nazivom – CDS. Da je Grčka objavila bankrot po svojim dugovima, kreditori Grčke bi zahtijevali “satisfakciju” od onih banaka koje su im i prodale CDS-ove. (to su najvjerojatnije banke JP Morgan, Morgan Stanley i još neke slične njima).

Da obratimo pažnju sa kakvim je strpljenjem na kojem se može pozavidjeti, i upornošću “izuzetna trojka” (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska komisija) pokušavala i pokušava upristojiti manipulacije s dugom Grčke.

Ona inzistira da se postupci u svezi s izvođenjem Grčke iz krize nazovu “restrukturizacija duga” jer ukoliko se nazovi bankrot (što on, po mišljenju mnogih, u stvari i jeste) – to će pokrenuti mehanizam isplate CDS-ova. Radi se o desecima milijardi eura koje mogu nokautirati mnoge američke i europske banke.

Ako je u 2007. godini opseg tržišta CDS dostigao maksimum od 62,2 bilijuna dolara, financijski kolaps, koji je došao poslije njega, doveo je do velikog smanjenja obujma tržišta. Tako je već u 2010. on iznosio ispod polovice veličine koji je imao prije krize – 26,3 bilijuna dolara. Prema podacima iz 2012. godine taj opseg se i dalje smanjuje tako da je tada iznosio 25,5 bilijuna dolara.

Glavni igrač na tržištu navedenog financijskog instrumenta je kao i do sada američka banka JP Morgan, u čijem se portfelju opseg CDS-a procjenjuje na 5,7 bilijuna dolara. Na drugom mjestu je još jedan div Wall Street-a – Morgan Stanley (4,9 bilijuna dolara). Istraga koja se počela voditi u EU u svezi sa CDS-ovima može dovesti do daljnjeg smanjenja tog tržišta.

Bankarski skandal: CDS kao instrument obmane

Značajno je da CDS ugovori predstavljaju izvan-burzovne instrumente. To znači da su oni zaključivani privatno, između dvije strane, i da po njima nije bilo burzovne trgovine, odnosno – oni nisu bili u vidnom polju i kontroli financijskih regulatora. Najveće burzovne tvrtke su pokušavale doći do tog segmenta svjetskih financijskih tržišta.

Banke se optužuju i za trud da zadrže tržište CDS-a kao “maksimalno zatvoreno”, i da ne dozvole da se ona prenesu tamo gdje se financijama otvoreno trguje. Burzovne tvrtke Deutsche Borse i Chicago Mercantile Exchange su više puta pokušavale otvoriti prostor za trgovanje i zaključivanje ugovora za kreditne derivate.

Da bi se otvorio takav prostor, burze bi morale dobiti licencu za publiciranje podataka i formiranje osnovnih indeksa za derivate. Međutim, financijske organizacije ISDA i Markit, koje se bave licenciranjem, nalazile su se pod kontrolom uskog kruga banaka koje trguju CDS derivatima. One su odbile dati licencu za te burze.

CDS – bomba s usporenim djelovanjem

Prema objavljenoj zvaničnoj izjavi Europske komisije, regulatori okrivljuju su okrivili 13 banaka i dvije krupne organizacije za kartelsku zavjeru. Optuženi su  Goldman Sachs, Morgan Stanley, BNP Paribas, Deutsche Bank, UBS, HSBC, Citigroup, Barclays, JP Morgan, Bear Stearns, Bank of America Merrill Lynch, Royal Bank of Scotland, Credit Suisse.

Osim toga, u Europskoj komisiji optužuju, za pomoć bankama i Međunarodnu asocijaciju za svopove i derivate (International Swaps and Derivatives Association, ISDA) i jednu od najvećih na svijetu tvrtka za pružanje financijskih informacija – Markit.

Za neugodne manipulacije banaka s Wall Street-a se još 2009. godine zainteresiralo Ministarstvo pravosuđa  SAD-a. Započela je istraga banaka koje su bile glavni igrači na tržištu navedenog financijskog instrumenta, kao i tvrtke Markit. Tvrtka Markit je glavni dobavljač informacija bankama s Wall Street-a.

Pikantnost situacije je bila u tome, da je najkrupniji dioničar Markita -  JP Morgan (sa 12 posto dionica) i krupni dioničari: Bank of America, Royal Bank of Scotland i Goldman Sachs. Ministarstvo pravoduđa SAD-a sumnja da su dioničari Markita mogli za tržište CDS-ova dobiti i netržišne informacije, jer su istovremeno bili i market-makeri tržišta, te su imali potencijalno veliki pristup tržišnim informacijama. Markit je odbio komentirati istragu koju vrše američke vlasti.

U travnju 2011. EU je započela istragu rada 16 najvećih banaka na tržištu kreditno-derivatnih swapova. Istragu je inicirala optužba da su se kreditno-derivatni swapovi negativno pokazali tijekom financijske krize 2007. – 2009.godine, kao i tvrdnja da banke pokušavaju voditi nekonkurentsku politiku u svezi sa zaključivanjem, clearingom i pružanjem informacija o CDA-ovima.

Nakon toga je u medijima je došlo do pauze u svezi sa rasvjetljavanju započete istrage, koja traje 2 godine i 3 mjeseca. Da to nije malo predugo? Uostalom – a da li je istraga uopće provedena?

Možda je financijski svijet koji radi iza spuštene zavjese donio odluku da se taj posao malo prikoči? A u međuvremenu se promijenilo nešto u podjeli snaga i nekome je zatrebalo da se ponovno aktivira bomba s usporenim djelovanjem, čiji je naziv CDS?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet,youtube/uredio:nsp)