Rusija je po svemu sudeći podigla svoju političku i financijsku nezavisnost na novu, višu razinu

Ruska je vlast odgovorila na zapadne sankcije i pad cijena nafte gomilanjem rezervi kojima može osigurati svoju financijsku stabilnost. Stroga dužnička disciplina dovela je do stanja u kojem je zaduženost zemlje “manja od nule”, javlja RBK Daily.

Službena statistika pokazuje da Kremlj sada lako može podmiriti sve dugove ako to iznenada bude potrebno.

Prvog kolovoza je ukupan dug zemlje (vanjski i unutarnji državni dug) iznosio 16,2 bilijuna rubalja (248 milijardi dolara) ili 15 % bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je malo manje od 17,6 bilijuna rubalja (269 milijardi dolara) ili 16,2 % BDP, koliko Rusija ima na gotovinskim depozitima u Centralnoj banci i komercijalnim bankama.

Rusija ima manji dug od Kine i SAD-a

U ovim brojkama nije prikazan komercijalni dug, ali čak i ako se on uzme u obzir, rusko gospodarstvo opet izgleda bolje nego ostatak svijeta.

Uslijed globalne financijske krize 2008. godine mnoga svjetska gospodarstva su bile prinuđena uzeti velike zajmove kako bi izbjegli recesiju. Prema podacima MMF-a, najbogatije zemlje su ujedno i najzaduženije.

Ukupan svjetski dug je 2017. godine dostigao rekordna 184 bilijuna dolara (225% svjetskog BDP). Ako bi se taj dug podijelio na sve ljude na planeti, iznosio bi 86 000 dolara po glavi stanovnika.

Tri najveća dužnika na svijetu su SAD (256 % BDP), Kina (254 % BDP) i Japan (395 % BDP). Na ove tri zemlje otpada više od polovice svjetskog duga. Njihov dug je veći od njihovog udjela u svjetskoj proizvodnji.

“Što se tiče Rusije, njen dug je 2017. godine iznosio 84% BDP, s tim što je od toga 71,5 % komercijalni (ili privatni) dug, što iznosi 897 dolara po glavi stanovnika”, rekao je Gajdar Gasanov, stručnjak Međunarodnog financijskog centra u Moskvi.

“Rezerve Rusije su ove godine prvi put premašile 500 milijardi dolara. To znači da rusko gospodarstvo može osigurati stabilnost svoje nacionalne valute u slučaju opasnosti od novih potencijalnih sankcija u budućnosti”.

Je li ovo stanje bilo iznuđeno?

Pa ipak, takva politika ima svoju cijenu, kažu stručnjaci. Rezultat štednje sredstava, umjesto njihovog ulaganja u stimuliranje gospodarskog rasta, izazvao je daljnju stagnaciju, smatra Sergej Suverov, stariji analitičar financijske kompanije “BKS Premjer”.

“Rast bruto domaćeg proizvoda u prvom polugodištu 2019. godine iznosio je samo 0,7 %”, tvrdu. “To je dovelo do jedinstvene situacije koja ukazuje na visoku solventnost ruskih obveznica, ali ujedno i na manju privlačnost za investiranje u Rusiji. Investitori žele vidjeti gospodarski razvoj, a njega nema”.

S druge strane, takva ekonomska štednja je mogla biti iznuđeno rješenje, smatra Anton Bikov, stariji analitičar Centra za analitiku i financijske tehnologije.

“Takva politika je natjerala vlasti da reduciraju socijalna davanja i povećaju poreze, što ne ide u prilog popularnosti sadašnje vlasti”, kaže. “Što je moglo potaknuti vladu da provodi ovakvu politiku? Vjerojatno se u budućnosti očekuje smanjenje državnih prihoda zbog sve sporijeg tempa rasta svjetske ekonomije i to u situaciji kada je pristup Rusije zapadnom investicijskom tržištu zatvoren”.

(dnevno.hr)

Kako automatizacija prodire sve dublje u našu svakodnevicu, porast broja robota mogao bi izbrisati 20 milijuna proizvodnih radnih mjesta do 2030. godine

A uskoro će roboti uzdrmati i uslužni sektor. Ovo predviđanje proizlazi iz nove studije, koju je danas objavio Oxford Economics, neovisne istraživačke kompanije iz Velike Britanije, piše Financial Post.

„Inovacije na polju umjetne inteligencije, strojnog učenja i računalne snage sugeriraju značajno ubrzavanje u usvajanju robota u uslužnim djelatnostima“, piše u studiji koja je objavljena u srijedu.

Studija je analizirala sedam naprednih gospodarstava svijeta: SAD, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, Švedsku, Južnu Koreju, Japan i Australiju.

„Ove zemlje odabrane su na temelju kvalitete dostupnih podataka, te zbog toga što su reprezentativne za globalnu ekonomiju. Možemo pretpostaviti da će veliki gradovi biti pod manjim utjecajem nego ruralna gospodarstva orijentirana na proizvodnju“, rekao je Edward Cone iz Oxford Economicsa, jedan od urednika studije.

Od 2000. godine već je izgubljeno 1,7 milijuna radnih mjesta

Od 2000. godine oko 1,7 milijuna radnih mjesta širom svijeta već je izgubljeno zbog robota. Svaki novi robot zamjenjuje otprilike 1,6 radnika u proizvodnji, što bi moglo dovesti do toga da globalna proizvodna radna snaga do 2030. godine bude 8,5 posto manja nego što danas.

„Da, radnike u Amazonovim skladištima vjerojatno će u sljedeće dvije do tri godine zamijeniti roboti, ali ne očekujem da će ljudi biti zamijenjeni robotima za rad koji se odvija u nestrukturiranim uvjetima još 20 do 30 godina. Potrebna su još neka nova postignuća“, kaže Kai-fu Lee, poduzetnik i bivši viši direktor u Googleu i Microsoftu.

Jedna stvar za koju Cone kaže kako u studiji ne postoji je odgovor na pitanje što treba učiniti u vezi s promjenom paradigme u stvaranju radnih mjesta, a što se ne čini ograničenim samo na proizvodnju.

„Ključni moment ove priče su implikacije na stvarnost. Zastrašujuće je da će roboti istisnuti radnike, koji će onda krenuti u druge sektore. Ali roboti će potom doći i u te sektore. Roboti nas preuzimaju. Možemo se iz proizvodnje premjestiti u gradnju ili transport, ali roboti će ugroziti i ta radna mjesta“, kaže Cone.

Čeka nas bolja zdravstvena skrb

Međutim, roboti mogu i poboljšati neke sektore, poput zdravstvene skrbi, u kojem strojevi mogu raditi zajedno s ljudima, umjesto da ih zamjenjuju.

Ova studija povezana je s nedavnom studijom CitiGroupa pod nazivom „Technology at Work v4.0“, koja ukazuje da će otprilike 47 posto svih radnih mjesta u SAD-u biti ugroženo automatizacijom i umjetnom inteligencijom.

CitiGroup je također otkrio da korištenje robotike povećava efikasnost u nizu industrija. U bankovnom sektoru, virtualni financijski savjetnici su 80 posto isplativiji od ljudi i svakog dana mogu odgovoriti na 1,5 do dva milijuna upita klijenata.

Postoje i neki pozitivni rezultati. U proizvodnom sektoru jedan posto više robota po radniku rezultiralo je porastom produktivnosti radnika od 0,1 posto, zato što su radnici imali više vremena za ostale zadatke.

Cone naglašava da ovo istiskivanje radnika nije sasvim jedinstveno u ljudskoj povijesti.

„Tehnologija je utjecala na radna mjesta još od pojave prvih alata. Krajem 19. stoljeća polovina radne snage bila je zaposlena u poljoprivredi, a danas ih je u tom sektoru manje od pet posto. Povijesno gledano, automatizacija donosi nova radna mjesta i cijele nove industrije“, objasnio je Cone.

To također znači da bi porast broja robota od 30 posto do 2030. donio porast od otprilike 4,9 bilijuna dolara u globalnom BDP-u, što je jednako današnjem BDP-u Njemačke. Uspon robota dodatno će konsolidirati i poziciju Kine kao središta svjetske proizvodnje. Trenutačno, svaki treći robot radi u Kini. Do 2030. godine bit će ih 14 milijuna.

(index.hr)

Do 2030. sedam od deset vodećih svjetskih gospodarstava postat će zemlje čija su tržišta trenutno u razvoju, navodi se u najnovijem izvješću londonske multinacionalne tvrtke za bankarstvo i financijske usluge Standard Chartered

Dugoročna projekcija pokazuje da će Indija vjerojatno postati veća ekonomska sila od SAD-a, dok će susjedna Kina, kako se izvješćuje, ukrasti krunu najmoćnijeg svjetskog gospodarstva (koju trenutno drži SAD), do 2020. godine.

U isto vrijeme će čak i Indonezija doći u prvih pet najjačih ekonomskih sila.

“Indija će vjerojatno biti glavni pokretač, s trendom rasta koji će biti 7,8 posto 2020. godine, djelomično zbog tekućih reformi, uključujući uvođenje nacionalnog poreza na dobra i usluge (GST) i indijskog stečajnog zakona (IBC)” – kaže izvješće, kako navodi portal Quartz.

GST, jedna od najvećih poreznih reformi koju Indija treba provesti, uvedena je 2017. godine. Mjera je usmjerena na pojednostavljenje teškog poreznog režima u zemlji. Stačajni zakon IBC je pokrenut 2016. godine i objedinjuje zakone bankrota i nemogućnost naplate u Indiji.

Britanska financijska tvrtka je istaknula kako će starenje stanovništva imati značajan utjecaj na globalni rast, ali Indija, koja je trenutno na šestom mjestu po veličini ekonomije u svijetu, ostat će nedotaknuta, budući da zemlja ima najveću skupinu mladih na svijetu. Gotovo polovica indijskog stanovništva je mlađa od 25 godina.

“Sve veće aspiracije mlade populacije nastavit će podupirati konzumerizam u indijskom gospodarstvu” – navodi se u izvješću.

Standard Chartered je također rekao da će do 2030. godine zemlja morati stvoriti 100 milijuna novih radnih mjesta u proizvodnom i uslužnom sektoru kako bi se nosila s potražnjom za masovnim zapošljavanjem.

“Indija treba obučavati oko 10 milijuna ljudi godišnje, ali trenutno ima kapacitet za obuku od samo 4,5 milijuna” – navodi se u izvješću.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Sankcije prema Rusiji nije odobrilo Vijeće Ujedinjenih naroda, tako da su one dan-danas ilegalne. Amerika misli da je nešto postigla s njima, no rezultat je izostao

Stopa rasta ruskog gospodarstva povećala se prošle godine, dok je inflacija ostala na niskoj razini, navodi Svjetska banka u svom izvještaju World Economic Outlook-u za 2019. godinu.

“Iako su se ekonomske sankcije pooštrile, Rusija je imala relativno nisku i stabilnu inflaciju i povećanu proizvodnju nafte. Kao rezultat snažne domaće aktivnosti, ruska se ekonomija povećala tempom od 1,6 posto u godini koja je upravo završila”, navodi se u izvješću.

Svjetska banka je istaknula da su Rusija i ostali izvoznici nafte “održali stabilan rast u 2018. godini, uz potporu rasta cijena nafte”.

U Rusiji je “rast bio otporan, podržan privatnom potrošnjom i izvozom”, navodi banka, predviđajući kratkoročno usporavanje rasta ove godine na 1,5 posto.

U 2020. i 2021. godini banka očekuje povećanje stope rasta ruskog BDP-a na 1,8 posto.

U listopadu je Međunarodni monetarni fond (MMF) povećao svoju prognozu za rast ruskog BDP-a u 2019. na 1,8 posto.

Glavni ekonomist MMF-a Maurice Obstfeld izjavio je kako bi pozitivan utjecaj rasta svjetskih cijena nafte na rusko gospodarstvo nadmašio negativan učinak sankcija Washingtona.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Matteo Bonomi sa Instituta za međunarodne odnose iz Rima smatra da će zemljama Zapadnog Balkana biti potrebno 60 do 100 godina da dosegnu prosječan bruto domaći proizvod zemalja Europske unije

Govoreći na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji „EU i Balkan: Povratak realpolitike“ u Medija centru u Beogradu, Bonomi je konstatirao da je politička ekonomija glavna prepreka za razvoj Zapadnog Balkana u pogledu demokracije, vladavine prava, stabilnosti i prepreka približavanju članstvu EU.

On je ocijenio da je kriza na Zapadnom Balkanu disproporcionalna snažnoj potrebi tih zemalja za integracijom sa EU.

„Rezultat je da su zemlje Zapadnog Balkana nagomilale trgovinski deficit sa EU od 97 milijardi eura, a paralelno su rasli njihovi dugovi. Istovremeno, pomoć dolazi iz pristupnih fondova i ona se kreće od 40 milijuna eura za Crnu Goru do 200 milijuna eura za Srbiju, što nije dovoljno da se premosti disbalans i pospješi razvoj zemalja Zapadnog Balkana“ – smatra Bonomi.

On je ocijenio da su sve zemlje Zapadnog Balkana ovisne o EU i da su, što se tiče ekonomije, te zemlje već dio EU, te se tako „72 posto njihove trgovine odvija sa članicama EU, a između 75 i 90 posto bankarskog sustava drže europske banke — njemačke, austrijske, talijanske, francuske i skoro sve balkanske države su usvojile euro kao svoju valutu“.

„Uprkos tome, to ne pomaže Zapadnom Balkanu u razvoju, i dalje je daleko od prednosti europskih integracija.

Procjenjuje se da će zemljama Zapadnog Balkana trebati 60 do 100 godina da dosegnu prosječni bruto domaći proizvod članica EU“ – rekao je Bonomi.

Kako kaže, Srbija i Bosna i Hercegovina još uvek nisu dosegle svoj BDP iz 1989. godine, a Crna Gora je to uspjela tek prošle godine.

On je upozorio da će do sredine stoljeća još dva milijuna ljudi napustiti Zapadni Balkan, što se u ekonomskom pogledu može odraziti na smanjenje mogućnosti za rast i razvoj, a u političkom, dovesti do novih nestabilnosti. Bonomi je primjetio i razlike u odnosu prema benefitima koje donosi članstvo u EU.

Kaže da su najviše skeptični građani Srbije i Bosne i Hercegovine, manje Crnogorci, a najmanje Albanci, te da je Albanija u proteklih 30 godina udvostručila svoj BDP.

„Ljudi su sve manje uvjereni da EU može da ponuditi rešenje za ekonomske probleme“ – rekao je on.

Talijanski ekspert, koji je radio na programima „EU, politika i institucije“ i „Istočna Europa i Euroazija“, posebno posvećen procesu integracije Balkana u EU, naglašava da se EU treba fokusirati na ekonomski razvoj i da se politika proširenja ne može odvijati bez ekonomskog približavanja zemalja.

„EU mora naći način da izdvoji više sredstava koja bi bila proporcionalna nivou ekonomske integracije Zapadnog Balkana i EU“, rekao je Bonomi.

„Zapadni Balkan se nalazi među najosetljivijim članicama EU, u političkom, ekonomskom i sigurnosnom smislu, i ne bi smio biti izuzet iz šireg procesa konsolidiranja EU, posebno ako hoćemo spasitimo EU“, rekao je Bonomi.

(vestinet.rs)

Ankara više neće posuđivati novac od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan

“Turski gospodarski pokazatelji su na vrlo dobroj razini u usporedbi s drugim zemljama” – izjavio je Erdogan na konferenciji svoje stranke AK u nedjelju, dodajući kako je poglavlje MMF-a u zemlji zauvijek zatvoreno.

Prošlog tjedna je Erdoganova vlada kritizirana od strane oporbene stranke CHP zbog zapošljavanje međunarodne konzultantske tvrtke McKinsey kako bi procijenila tursku ekonomiju svaka tri kvartala. Oporba kaže kako oni pokazuju nedostatak povjerenja u gospodarstvo zemlje.

“Riješili smo se duga od 23,5 milijardi dolara od kada smo stupili na dužnost. Isplatili smo dug u 2013. godini. Zar nismo mi ti koji smo spasili ovu zemlju od jarma MMF-a?” – rekao je Erdogan u nedjelju, pozivajući se na kritike.

Turska lira izgubila je oko 40 posto svoje vrijednosti ove godine, dok je inflacija iznad stope središnje banke od 24 posto.

“Inflacija je doista bila razočaranja na svim frontama. Realne kamatne stope sada su neznatno negativne, pa je masivno povećanje stope u rujnu potpuno kompenzirano” – izjavio je Guillaume Tresca, viši strateg u Credit Agricoleu, kako je citirao Reuters.

Međutim, Turska i dalje ostaje zemlja s niskom razinom duga.

Turski 28-postotni javni dug i 16-postotni udio duga kućanstava prema BDP-u su otprilike polovica prosjeka zemalja u razvoju, izjavio je u nedjelju ministar financija Berat Albayrak.

NoviSvjetskiPoredak.com

Svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva

Institut za međunarodne financije (IIF) sa sjedištem u Washingtonu, globalna udruga financijskih institucija, nakon isteka svakoga kvartala objavljuje svoju novu procjenu globalnoga duga ili ukupne zaduženosti u svijetu (kućanstava, poduzeća, vlada i financijskih institucija), i svakoga kvartala taj iznos obara vlastite rekorde.

Na kraju ožujka ove godine globalni dug dosegnuo je 247 bilijuna dolara, no od visine duga još je fascinantnije ubrzavanje njegova rasta – u prvom kvartalu ove godine povećao se više nego u prethodne dvije godine, a više od polovice, ili točnije 150 bilijuna, nastalo je u samo 15 posljednjih godina!

„Tamni oblaci skupljaju se na financijskom horizontu jer svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva“, napisali su analitičari američke Burze metalnog novca u siječnju ove godine. „Kad se brojke sagledaju, jasno možemo vidjeti da gomilajući dug svijet pred našim očima srlja u bankrot.“

Od svega je, međutim, najnevjerojatnije da je 1970-ih godina za jedan dolar povećanja svjetskog bruto proizvoda bio potreban samo jedan dolar novoga zaduženja.

U idućem desetljeću, 1980-ih godina, bila su potrebna dva dolara novoga duga, u 1990-ima tri dolara, u 2000-ima četiri dolara, a prošle godine jedan novi dolar BDP-a pratilo je u svijetu šokantnih 5,4 dolara novoga zaduženja.

Mnogi među vodećim svjetskim istraživačkim institutima i neovisnim ekonomskim analitičarima stoga posljednjih mjeseci pale alarme i svakodnevno odašilju upozorenja da se u svijetu napuhuje golemi dugovni „balon“ koji bi se svakog trena mogao „rasprsnuti“.

To bi značilo da mnogi dužnici odjednom ne bi mogli vraćati ili refinancirati svoje dugove, što bi onda upropastilo i njihove vjerovnike i izazvalo opću financijsku paniku, pad potrošnje i investicija, i novu globalnu ekonomsku kataklizmu.

A glavna među svim ekonomskim „iglama“ koje bi mogle „probušiti“ dužnički „balon“ jest normalizacija monetarne politike američke središnje banke Feda nakon Velike recesije 2008./2009. i rast njegove ciljane kamate na međubankovne pozajmice, a s njom i rast kamata na komercijalne kredite kućanstvima i nefinancijskim poduzećima.

Tome valja pridodati i povećanje atraktivnosti američkih državnih obveznica s većim prinosima te rast potražnje za dolarom i njegovo poskupljenje, što naglo povećava dolarski dio duga ostatka svijeta.

Forinta devalvirala 10 posto

Ali, prije katasfrofičnih prognoza valja upozoriti i na činjenicu da bez duga nema novca potrebnog za funkcioniranje suvremenog robno-novčanog gospodarstva.

Novac, onaj na depozitnim računima, naime, u najvećim i najrazvijenijim ekonomijama većinom nastaje preko kredita (poslovnih, stambenih, za aute, studentskih, nenamjenskih…) koje poduzećima, građanima i državi odobravaju privatne poslovne banke.

Novac ne emitiraju državne vlasti, kako to obično ljudi misle, vlade su zapravo korisnici depozitnog novca, osim ako nije riječ o novčanicama i kovanicama koje zaista proizvode samo centralne banke i stavljaju bankama, tvrtkama i građanima na korištenje za gotovinska plaćanja.

U tom smislu sav novac je dug i, kad bi se sav dug odjednom hipotetski vratio, iz ekonomije bi sav novac iščeznuo i morala bi se vratiti na nekadašnju robnu razmjenu, na krajnje nepraktično plaćanje proizvoda i usluga drugim proizvodima i uslugama.

No, zašto je, primjerice, američko gospodarstvo kroz najprosperitetnije godine od 1945. do 1985. odlično funkcioniralo i s dugom nefinancijskih poduzeća od „samo“ 125 do 150 posto bruto domaćeg proizvoda, a do 2016. je zaduženost relativno (prema BDP-u) udvostručilo? Riječ je o povijesnom fenomenu koji nazivamo financijalizacija ekonomije.

U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata – objašnjava hrvatski ekonomist s američkom diplomom Neven Vidaković – krediti su u Sjedinjenim Državama, a i drugdje, bili čvrsto vezani s investicijama.

Banke su odobravale kredite samo za stjecanje neke stvarne imovine. No već početkom 1980-ih, u eri junk bonds i masovnog preuzimanja tvrtki posuđenim novcem (leveraged buy-out, LBO), a pogotovo nakon recesije koju je 2000. uzrokovalo rasprskavanje cijene dionica visokotehnoloških kompanija (dot.com bubble), poticani niskim kamatama, poduzeća i građani počeli su se kod banaka i na tržištu korporativnih obveznica zaduživati i za namjene koje nisu bile povezane sa stjecanjem trajne imovine (eng. assets).

Za dug su sve manje građena proizvodna postrojenja, kuće i slično, nego su se krediti i prodaja obveznica sve više koristili za otkup vlastitih dionica (kako bi im se podigla cijena na burzama i kako bi menadžeri „zaradili“ bonuse), za trgovanje financijskim instrumentima, „preprodaju“ kredita u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama uz više prinose (eng. carry trade) ili za tekuću potrošnju.

Ukratko, krediti su se „odvojili“ od investicija i nastala je „neprirodna“ situacija koja nije održiva i koja sada brine analitičare koji strahuju da se ona ne može vratiti u „normalu“ postepeno, bez „rasprskavanja“ dugovnog „mjehura“, bez deflacije i nove velike recesije.

Naime, centralne banke vodećih zemalja i unija, Sjedinjenih Država, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Kine i drugih, nakon svake velike ekonomske krize spuštale bi cijenu „svojega novca“ (na računima banaka za međubankovna plaćanja) na nulu kako bi pomogli oporavak svojih ekonomija.

Ali, to ne može potrajati jer ekonomijama je za normalno funkcioniranje potrebna financijska stabilnost, a stabilnošću se smatra inflacija od oko dva posto na godinu. I štediše trebaju dobiti prinos na svoju štednju, inače ona nema smisla.

Stoga je FED već tri puta nakon Velike recesije povisio svoju kamatu, slijedila ga je Velika Britanija, dok se Europska centralna banka na to još nije odlučila. Posljedica toga je da u Americi građani već plaćaju više kamate na svoj dug nego što su plaćali pred izbijanje krize 2008. godine, a riječ je o gotovo 320 milijardi dolara na godinu.

I prosječna godišnja kamata na kredite po kreditnim karticama u SAD-u je od 2012. do danas s manje od 12 posto porasla na 13,16 posto.

“No, taj porast cijene duga neće Amerikancima biti veći problem ako će im ekonomija rasti po stopama po kojima im sada raste” – kaže Neven Vidaković.

“U nevoljama će se naći one zemlje koje neće imati (dovoljni) rast BDP-a, koje ovise o izravnim inozemnim ulaganjima novca (kredita) i kapitala, i koje moraju kupovati dolare vlastitom domaćom valutom koja će u odnosu na dolar devalvirati” – dodaje.

To se već vidi u statističkim pokazateljima i to analitičare najviše brine. Prema podacima Instituta za međunarodne financije, ukupna zaduženost u zemljama u razvoju, bez financijskog sektora) u prvom kvartalu ove godine porasla je za 2,5 bilijuna na rekordnih 58,5 bilijuna dolara ili 218 posto njihova ukupnog BDP-a.

Državni ili javni dug najviše je porastao u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji i Argentini, a tri četvrtine argentinskih i nigerijskih državnih obveznica denominirano je u američkim dolarima, što znači da ih dolarima treba i iskupiti, odnosno otplatiti dug.

Do 2020. dospjet će oko 900 milijardi dolara obveznica ili sindiciranih kredita koje će trebati iskupiti u dolarima, a što je cijena dolara viša, to je veća vjerojatnost da bi neka od tih država mogla biti prisiljena proglasiti ogluhu na svoje dužničke obveze.

Belgija prva na udaru

“Na djelu je nezgodna dinamika”, napisao je 1. srpnja na portalu seekingalpha analitičar John Rubino. “Više kamate i aprecijacija valuta u jezgri globalnog financijskog sustava uzrokuju nevolje na periferiji.”

Samo u drugom kvartalu ove godine argentinski peso i brazilski real izgubili su prema dolaru 30 i 14 posto, a turska lira i južnoafrički rand devalvirali su gotovo 14 posto. U Europi mađarska forinta je prema dolaru devalvirala 10 posto, poljski zlot 9 posto, a češka kruna osam posto.

Razlika prinosa (eng. spread) azijskih junk obveznica i onih visokog rejtinga povećala se dramatično, cijene dionica banaka u zemljama u razvoju doživjele su slom: Banco do Brasil je pao 30 posto, Banco Bradesco isto toliko, a brazilski dionički indeks Ibovespa mjereno dolarima srozao se 27 posto…

Prijetnju svjetskom financijskom sustavu, međutim, predstavljaju i neke visokorazvijene zemlje poput Italije s javnim dugom većim od 130 posto BDP-a. Premda talijanske državne obveznice u Europskoj centralnoj banci imaju „kupca posljednjeg utočišta“, on će do kraja godine posve prestati kupovati nove europske državne obveznice, a samo će refinancirati one koje dospiju.

Pritom barem do sredine sljedeće godine, ako će to okolnosti dozvoljavati, kako je najavio njegov predsjednik Mario Draghi, ECB neće ni dizati svoju kamatu.

Ali, okolnosti se i u Europi brzo mijenjaju. Financijski svijet šokiran je prošlih tjedana izvješćima kako je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je ona već desetljećima nepoznat fenomen, inflacija skočila osjetno povrh dva posto, što znači da je preskočila stopu inflacije koju službeno „cilja“ europska središnja banka, što pak znači da bi i ECB mogao biti prisiljen dizati svoju kamatu i ranije i brže nego što je to planirao.

A tada bi prva mogla bankrotirati Belgija – kaže ekonomist Neven Vidaković – koja je svoju ukupnu zaduženost sa samo 80 posto BDP-a 1985. do danas povećala na više od tristo posto svojega BDP-a. U ništa boljoj situaciji nisu ni Irska, Portugal, Nizozemska, Grčka, Švedska, Danska, Francuska, Španjolska…

„Hoće li sumanuto napuhivanje globalnog dugovnog balona ikada prestati?“, pitao se u svibnju ove godine američki analitičar Charles Hugh Smith. „Ako se kolateral koji stoji iza duga ne povećava jednako brzo kao i dug, sposobnost dužnika da vraća dug postaje sve manja.“, piše. „Koliko se može zadužiti kućanstvo koje ima godišnji dohodak od sto tisuća dolara?“, ilustrira svoju tvrdnju Hugh Smith. „To ovisi o uvjetima zaduživanja. Ako je kamata nula, a rata fiksno jedan dolar, to kućanstvo može posuditi i milijardu dolara. No pretpostavimo da kamata poraste samo za jednu desetinu jednog postotka, što je još uvijek gotovo nula. Naše kućanstvo tada odjednom samo za kamatu duguje milijun dolara godišnje! Prema tome, jednom kada dug dosegne stratosfersku razinu, čak i kamata vrlo blizu nule može dužniku stvoriti obvezu koja će ga uništiti…“!
 
(vecernji.hr)

Hrvatska je ušla u klub 28 zemalja Starog kontineta, ali nije iskoristila sve prilike koje nam je nudilo tržište veće od 500 milijuna stanovnika i danas smo iza Bugarske najsiromašnija članica Europske unije

Prije pet godina Hrvatska je ušla u članstvo Europske unije na krilima velikih očekivanja o rastu ekonomije i životnog standarda zahvaljujući članstvu u tom ekskluzivnom klubu. Dok se tada očekivalo sustići razinu standarda Slovenije, s podsmjehom se govorilo o Česima koji na more nose svoj kruh i paštete putujući u starim Škodama, danas realna konvergencija ostaje iluzija.

Jasno je da se nemamo čime pohvaliti jer s postojećim stopama rasta BDP-a oko 3 posto, gotovo najslabije u Uniji, Hrvatska sve više nazaduje. Nakon Bugarske po BDP-u per capita, najsiromašnija smo članica.

Uz postojeću dinamiku ekonomije, razine na kojima su zemlje poput Češke i Slovačke danas sustići ćemo za desetak godina, a Austriju za nevjerojatnih 26 godina.

Zašto Hrvatska nije više profitirala od članstva i uhvatila vlak bržeg rasta već se hvalimo onim što ekonomske početnice nazivaju rastom po inerciji?

“Zato što je Hrvatska jedina zemlja u povijesti europskog proširenja koja je nakon pristupa doživjela široku društvenu regresiju. Dogodio se pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije”, smatra ekonomist Željko Lovrinčević.

Dodaje da razloge za izostanak konvergencije vjerojatno treba tražiti u trenucima kad se Hrvatska izborila protiv naknadnog monitoringa, posebno u sferi pravosuđa.

“U tome je uspjela na vlastitu štetu. Pokazalo se da je to bila loša odluka jer smo cijenu platili kvalitetom institucija i zaustavljanjem borbe proziv kriminala i korupcije, a to je osnovica koja čini poduzetničko okruženje i privlačenje stranih investicija”, kaže Lovrinčević.

Opća regresija prelila se u sve sfere društva pa se proteklih godina sve više povlače paralele s Poljskom. U takvom ambijentu uz jačanje radikalno konzervativnih struja i ograničavanje građanskih prava manjina Hrvatska je 2016. počela poprimati obrise distopijskog svijeta knjige Ive Brešana Država Božja 2053.

“Moj je dojam da su političari i gospodarsko-interesne grupe namjerno ograničavale pojavu konkurencije i međusobno podijelile rentu od ulaska u EU, a Bruxelles podcijenio tvrdokornost tih krugova vjerujući da će otvaranje vrata to donijeti samo po sebi. Spoj regresivnih društvenih procesa i slaba ekonomija koincidirale su s demografskim trendovima što je dovelo do značajne emigracije” – zaključuje Lovrinčević.

Premijer Andrej Plenković, premda je u vlastitoj stranci teško progurao ratifikaciju civilizacijskog dokumenta poput Istanbulske konvencije u 21. stoljeću, smatra da je problem u percepciji i lošoj slici koju stvaraju mediji, a ne realnosti, iako je istovremeno za usporedbu životnog standarda uzeo afričke zemlje, a ne recimo, Luksemburg.

Od ulaska u Uniju iz Hrvatske se odselilo oko 230.000 ljudi o čemu smo saznali iz stranih, ali ne i domaćih statistika. Pogrešna ili ne, percepcija o Hrvatskoj takva je da je tek 200-tinjak očajnih imigranata iz vala u 2015. svoju budućnost vidjelo u Hrvatskoj.

Iako je izostanak reformi stajao cijelo društvo prilike za brži rast standarda, nestanak barijera prema tržištu od 500 milijuna stanovnika neminovno je pogurao ekonomiju. Izvoz je porastao po dvoznamenkastim stopama postavši glavni pokretač oporavka.

S Europom nas vežu snažne trgovinske veze; čak dvije trećine robne razmjene odvija se sa zemljama eurozone iz kojih dolazi više od 66 posto stranih investicija. Skok izvoza široko je bio rasprostranjen po sektorima, a primjetno je jače porastao kod malih i srednjih tvrtki koje su relativno najviše plaćale troškove povezane s granicama. S druge strane, izvoz je profitirao i zbog turizma.

Za razliku od prije krize kad se bazirao na zaduživanju, rast je danas na zdravijim nogama. Prije svega, poboljšala se cjenovna i necjenovna konkurentnost tvrtki, s okretanjem sve većeg broja poduzeća k izvoz u pa se on sve više počeo diverzificirati. Članstvo nam je širom otvorilo vrata i prema EU fondovima čija se apsorpcija polako ubrzava.

Prošle godine neto saldo s Unijom iznosio je 1,2 posto BDP-a i taj će iznos očekivano rasti s godinama. Zasad je to nedovoljno da se prelije u veći rast, no mogao bi kompenzirati uštede na javnim investicijama zbog konsolidacije.

Viceguverner HNB-a Vedran Šošić upozorava da je Hrvatska i prije EU rasla po sporijim stopama. “Ulazak u EU ima pozitivne efekte, ali nije čarobni štapić da preko noći promijenite strukturu ekonomije”, kaže Šošić.

Među najvećim uspjesima ekonomske politike od ulaska u EU jest fiskalna konsolidacija i izlazak iz Procedure prekomjernog deficita što su agencije nagradile rastom rejtinga. Zahvaljujući rasterećenjima i boljoj naplati proračun je u 2017. prvi puta od samostalnosti završio u primarnom suficitu, a javni dug smanjen je na 78 posto BDP-a.

Preslagivanje državne blagajne rezultirao je s procikličnim dizanjem potrošnje i eksplozije prava odabranim društvenim skupinama, poput branitelja i rashoda za vojsku. Na opasnosti jahanja na procikličkom valu ukazala je i Europska komisija upozorenjem da se pogoršava strukturni deficit.

Drugim riječima, što će se dogoditi kad ekonomija krene nizbrdo, a visoki rashodi ostanu zacementirani? No, o klimavim nogama domaće ekonomije najbolje govore i dalje prisutne, prema smanjene, makroekonomske neravnoteže. Dug pada, ali ne zato što država drastično reže rashode već zbog rasta BDP-a i povoljnog refinanciranja obaveza, a nezaposlenost se smanjuje zbog iseljavanja…

Pet godina nakon ulaska u EU u javnosti se čini da najveći dobitnici, barem trenutno, oni koji se iselili. Taj fenomen uz demografsko starenje povećava pritisak na tržište rada, poslodavce, ali i mirovinski i zdravstveni sustav.

Dok se sve više čini da će država buduće probleme mirovina ‘zakrpati’ demontažom drugog stupa, a dug i deficit popeglati s 90 milijardi kuna mirovinske štednje, nered u zdravstvenom sustavu u kojem 80 posto novca odlazi na plaće, stvorio je više od 8 milijardi kuna dugova, uz svakodnevni pad kvalitete zdravstvenih usluga.

Protuteža tim trendovima jedino je veća produktivnost i to je područje u kojem moramo hvatati korak sa susjedima poboljšavajući konkurentnost i jačajući ljudski kapital. Na Doing business ljestvici Svjetske banke u 2018. pali smo na 51. mjesto među 190 zemalja. Osim što je jedna od prvih adresa stranim investitorima za procjenu lakoće ulaganja, to je i svojevrsna ‘check’ lista potrebnih reformi o kojima se puno govori, a malo ili ništa ne radi.

O njima je sve već napisano odavno; reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, olakšavanje administrativnih i drugih barijera za poticanje poduzetništva, reforma javne i teritorijalne uprave, digitalizacija države, nagrađivanje zaposlenika javnih i državnih službi prema učinku, ukidanje fiskalnog tereta, smanjenje troška rada, napuštanje sustava političkih uhljebljenja, a sve na teret privatnog sektora… Ono što novinari i stručnjaci ponavljaju kao papagaji godinama, rejting agencije pitaju kad dođu u periodične posjete, a ulagači uzalud čekaju pa odlaze u susjedne zemlje.

Pokazuje to i različita dinamika uspjeha pojedinih sektora. Oni na koje utječu kretanja u EU, poput turizma, trgovine na malo i dijelom, prometa, rasli su po bržim stopama oko 5% godišnje. Za razliku od njih, oni koji najviše ovise o reformama Vlade poput industrije, graditeljstva i poljoprivrede imali su rast oko 1,5%. Velik uteg primjetno je i nerješavanje kroničnih gubitaša zbog straha od gubitka glasova; tu su u prvom redu Petrokemija i brodogradilište Uljanik, čije će saniranje u jednom dahu ‘pojesti’ sve efekte posljednjeg poreznog rasterećenja.

Nastavak porezne reforme koja se tempira za početak 2019. odražava sve bliže izbore i rast populizma: smanjenje PDV-a za jedan bod i zasad nejasno rezanje opterećenja rada, ali de facto širenjem porezne baze da se održi sve veći pritisak financiranja povlaštenih skupina i guranja starih problema pod tepih.

Svjetlo na kraju tunela ili, kako neki ocjenjuju, posljednji trajekt s pustog otoka, mogao bi biti euro o čijem uvođenju uskoro započinju razgovori s Bruxellesom. U Hrvatskoj narodnoj baci izračunali su da bi dugoročne koristi male otvorene ekonomije s 500 milijardi kuna bruto deviznog duga orijentirane na EU bile daleko veće od troškova.

Jesmo li za to spremni i sposobni? Prije nekoliko mjeseci Vlada je potpisala Fiskalni pakt, koji su stručnjaci pozdravili kao sjajnu platformu za provedbu reformi i ograničenje državne potrošnje. Onda se ispostavilo da je to samo mrtvo slovo na papiru jer smo za dva ključna poglavlja tražili – izuzeće.

U proteklih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno 1,7 posto, Rumunjska 3 posto, a druge uspješne tranzicijske zemlje više od 4 posto pa pet godina članstva možemo pitati je li Hrvatska bila neuspješna u tranziciji.

Bez toliko spominjanih reformi, stopa rasta teži prema potencijalnih 1,3 posto, a tom brzinom neće nikad stići Europu. U tom slučaju trebala bi nam 21 godina da korak uhvatimo trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili čak 58 godina u Austriji. Da stvar bude gora, ta je potencijalna stopa rasta izračunata na službenim demografskim statistikama koje ne odražavaju val iseljavanja.

Onim Česima s početka priče odavno se u Hrvatskoj više nitko ne smije kad dolaze u Škodama Superb iako se i dalje u japankama penju na Velebit. Sad gledamo u leđa Rumunjskoj, zemlji u kojoj do jučer zaprežna kola usred grada nisu bila neobičan prizor. Hoćemo li i na desetu godišnju ulaska u EU o Rumunjskoj govoriti kao danas o Češkoj?
 
(poslovni.hr)

Rusija će uskoro gledati povećanje financija u zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i izgradnji infrastrukture za oko 162 milijarde dolara u narednih šest godina, smanjujući vojnu potrošnju, navodi se u izvješću Vladimira Putina o njegovu mandatu

Plan potrošnje od 10 trilijuna rublja (162 milijarde dolara) razmatran je već nekoliko mjeseci i očekuje se da će postati dekretom nedugo nakon Putinove inauguracije 7. svibnja, izjavili su agenciji Bloomberg izvori koji su upoznati sa ovim pitanjem, pod uvjetom anonimnosti.

Mjera je usmjerena na postizanje “odlučujućeg napretka” u podizanju životnog standarda ruskog stanovništva, koju je predsjednik obećao na svojem godišnjem obraćanju naciji prošlog mjeseca.

To je također pokušaj poticanja rasta gospodarstva zemlje uslijed sporog oporavka od recesije i zapadnih sankcija, priopćili su izvori.

Sredstva dodijeljena za izgradnju i održavanje cesta, kao i ostale prometne infrastrukture, povećat će za oko trećinu. Također, dio plana je i 20-postotni rast potrošnje na zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, dodali su.

To znači da će Rusija uložiti oko 11,3 posto BDP-a u infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje u narednih šest godina, u usporedbi sa oko 9 posto koliko trenutno ulaže.

Povećana potrošnja na tim područjima bit će nadoknađena smanjenjem ostalih izdataka, uključujući i vojsku, kao i mogućim povećanjem poreza, prema izvorima. Novi porez od 4 posto može biti među novim opcijama, kažu, dodajući kako ova mjera još nije odobrena.

Raspodjela novih sredstava može započeti ove godine, no najveća povećanja trebala bi se očekivati nakon 2020. godine, priopćili su izvori.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bolivija je proglasila neovisnost od Svjetske banke i MMF-a, zbog “štetnog utjecaja” na naciju

Predsjednik Bolivije Evo Morales izjavio je kako njegova vlada više neće dozvoliti globalističkim organizacijama za posuđivanja novca da erodiraju suverenitet njegove nacije, prema Telesur TV-u .

“Na današnji dan 1944. godine, završila je konferencija u Bretton Woodsu u SAD-u na kojoj su osnovani MMF i Svjetska banka”, rekao je Morales na Twitteru.

“Te organizacije diktiraju ekonomsku sudbinu Bolivije i svijeta. Danas možemo reći da imamo potpunu neovisnost od njih.”

Morales je izjavio kako je bolivijska prošlost bila toliko ovisna o agencijama da je Međunarodni monetarni fond imao ured u sjedištu vlade i čak je sudjelovao na njihovim sastancima.

Bolivija je sada u procesu pridruživanja Južnom zajedničkom tržištu, Mercosur i Morales su prisustvovali summitu skupine u Argentini prošlog tjedna.

Bolivijanski pokret otpora poznat pod nazivom “The Cochabamba Water War” pokrenut je 2000. godine protiv korporacije Bechtel koja ima sjedište u Sjedinjenim Državama i koja je povezana uz privatizaciju vode i politikom Svjetske banke.

Neki od najvećih otpora naroda u Boliviji u posljednjih 60 godina usmjerili su se na gospodarsku politiku koju su proveli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.

Većina prosvjeda usmjerena je bila na suprotstavljanje politici privatizacije i mjerama štednje, smanjenju javnih usluga, odredbe o privatizaciji, smanjenju plaća, kao i slabljenju radnih prava.

Od 2006. godine, godinu dana nakon što je Morales došao na vlast, socijalna potrošnja na programe zdravstva, obrazovanje i siromaštvo povećala se za više od 45 posto.

Moralesova administracija je napravila ogromne transformacije u ovoj naciji na Andama.

Brojke govore same za sebe: nacionalizacija ugljikovodika, smanjenje siromaštva sa 60% na manje od 40%, smanjenje stope nepismenosti sa 13% na 3%, utrostručenje BDP-a s prosječnim rastom od 5% godišnje, učetverostručenje minimalne plaće, povećanje pokrivenosti države na svim frontama, te razvoj infrastrukture u komunikaciji, transportu, energiji i industriji.

A iznad svega, stabilnost, neuobičajena riječ u problematičnoj političkoj povijesti Bolivije, je danas s gospodarskim usporavanjem mnogih zemalja regije, postala pravi privilegij.
 
NoviSvjetskiPoredak.com