Pad cijena nafte koji je počeo 2014. godine možda će biti završen već sljedeće godine, a do 2020. godine cijene bi mogle porasti do 100 dolara za barel, piše list „Izvestija“, pozivajući se na istraživanje Nacionalne agencije za rejting (NRA)

Prema istraživanju na kraju 2017. godine prihodi proračuna od naftno-plinskog sektora će dostići nivo iz 2015. godine.

Zaključak je napravljen na osnovu toga što su tijekom tri godine zbog niskih cijena naftnih derivata kompanije morale smanjiti svoje investicijske programe što će do 2018. godine dovesti do krize ponude na globalnom tržištu.

Smanjene investicije i odsustvo pokretanja novih objekata dovest će do toga da se do 2018. godine može dogoditi globalna kriza u ponudi nafte.

Kako se navodi u dokumentima Nacionalne agencije za rejting, više od polovice svjetskih rezervi nafte dostigle su svoj maksimum proizvodnje i u ovom trenutku se nalaze u opadanju.

Otvaranje naftnih polja je palo do rekordno niske razine u 2016. godini, jer su kompanije nastavile smanjivati rashode, dok je rast proizvodnje na račun novih naftnih projekata bio najniži u posljednjih 70 godina.

U NRA su objasnili da smanjenje investicija u geološka istraživanja i nova naftna polja ima odgođeni efekt, jer će rast deficita ponude utjecati na cijenu.

„Naravno, cijena će rasti“, izjavio je rukovoditelj Uprave za rejting Korporativnog sektora Nacionalne agencije za rejting Kiril Kukuškin.
 
(sputniknews.com)

Cijena nafte slabije kvalitete (Nort Dakota sour) iz američke države Sjeverna Dakota dostigla je negativnu vrijednost, budući da je kupac tražio od prodavača da mu doplati 0,5 dolara za barel, priopćio je Bloomberg

Ova marka nafte, koja je vrlo loše kvalitete, prije godinu dana koštala je 13,5 dolara za barel, dok je siječnja 2014. godine koštala čak 47,6 dolara.

Prema riječima zamjenika direktora konzalting tvrtke “Turner Mason” Johna Auersa, ukoliko prodavatelj dođe u situaciju da mora platiti kupcu da bi prodao određeni proizvod, jedino što mu preostaje jeste prestanak proizvodnje.

Iz tvrtke kažu da je od 2011. godine američka tvrtka “Anbridge” prestala da daje svoj cjevovod za prijevoz ove nafte, te je proizvođač morao koristiti cisterne i vlakove, što je drastično povećalo troškove.

U Sjevernoj Dakoti proizvodi se oko 15 tisuća barela dnevno.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Saudijci su izbezumljeni urušavanjem cijena nafte, dok se kineska ekonomija ne razlikuje od Ponzi sheme

Svojim klijentima je Royal Bank of Scotland poslala jasnu poruku i upozorila da “prodaju sve” i izađu iz tržište dionica što je prije moguće, upozorenje koje ukazuje da globalno gospodarstvo ide prema stilu 1929. Velike depresije.

“Prodajte sve osim kvalitetnih obveznica”, upozorio je Andrew Roberts, šef odjela za istraživanje banke za europske ekonomije i cijene. “Mislimo da bi se investitori trebali bojati.”

On je rekao da urušavanja cijena nafte, prijeteće uništavanje kineskog tržišta i sve eksplodirajući dugovi – i to sve sažeto u prvom tjednu siječnja – su bili su značajni signal koji otkriva “kataklizmičku godina” koja je ispred nas.

Da obrazložimo, burzovni indx S&P 500 je rekordno imao najgori petodnevni start još od 1929. godine, a index Dow Jones Industrial Average nikada nije imao početak tako loš, još od 1897.

I u Kini, vladini dužnosnici ruše nikad korištene visoke zgrade izgrađene u nenastanjenim “gradovima duhova” koji su bili financirani kreditnim zaduživanjem u investicijskom balonu.

Neki od tih gradova su veliki kao Austin u Teksasu, ali potpuno lišeni ljudskog života – šokantna posljedica kineskog pokušaja da pojača svoj BDP ionako nezdrave kejnezijanske ekonomske politike.

“Sve je to posljedice brzog širenja duga, velik postotak nenaplative imovine koja je postala dio potpomognutih slobodnih i nepotpunih infrastrukturnih projekata”, izvjestio je Forbes.

“Ovo postaje ekvivalent ekonomskog bankarstva na budućem tržištu potražnje da bi opravdao svoj ​​brza trenutna ulaganja u infrastrukturu.”
 

 
I nafta dalje opada prema 20 $ za barel, a stručnjaci sugeriraju da će možda čak pasti na $ 10 po barelu, kako kaže jedna od najvećih banaka u Velikoj Britaniji Standard Charter, što znači da opadanje cijene nafte nije samo zbog amerikog pokušaja da Saudijska Arabija bankrotira, već i zato što je globalna potražnja za sirovom slijedi doživilia slobodan pad.

Naime, Saudijska Arabija sada priznaje da trenutna cijena nafte smrtno ranjava njezino gospodarstvo.

“13 članice Organizacije zemalja izvoznica nafte će raditi na zajedničkom sastanku početkom ožujka, nigeriji ministar Emmanuel Kachikwu je izjavio je u intervjuu u Abu Dhabiju u utorak”, Bloomberg izvijestio.

“Članovi su već sudjelovali u neformalnim razgovorima s nekim proizvođačima ne-OPEC-a, uključujući i Rusiju, da se pridruže proizvodnji u budućnosti kako bi se cijene ojačale”, rekao je on.

Svi ovi faktori i kombinaciji pokazuju da je ekonomija u gorem stanju nego prije financijske krize 2008. godine.

“Ako postoji jedna stvar koju treba oduzeti od ovogodišnjih zbivanja na tržištima i gospodarstvima da sada, to je da su svi povezani, svi su oni dio iste stvari”.

“Ako ne možete vidjeti, nećeš shvatiti što se događa.”

“Gledajući pada cijene nafte kao zasebnu nit neće vam puno koristiti, a isto i sa kineskim dionicama, ili juanom, ili milijunima Amerikanaca koji su jednu plaću daleko od siromaštva, što se toga tiče: to je sve ista povezana priča . “
 
(preveo:NSP)

U vrijeme dok se nemirna 2015. godina bliži kraju analitičari diljem svijeta pokušavaju predvidjeti što će čovječanstvu donijeti sljedeća godina. Imamo li se još čemu nadati?

Prije no što pređemo na predviđanja za 2016. skupine ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega možda bi bilo dobro podsjetiti da je krajem 2014. I “cvjetalo” rusko-tursko prijateljstvo, da je Assadova vojska zaista bila na izmaku snaga i da je nafta stajala još uvijek vrlo visokih 80 dolara po barelu.

Danas su Rusija i Turska dvije zemlje otvoreno neprijateljski nastrojene jedna prema drugog, sirijska vojska je uz rusko izravno uključivanje u sukob prešla iz faze očajničke obrane u fazu aktivnog napada, a nafta je dosegla nezamislivo nisu cijenu od jedva 36 dolara po barelu. Sve stvari koje na početku 2015. nitko nije mogao ni zamisliti.

Dakle, skupina ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega je, sudeći prema aktualnim sukobima u svijetu, za Bloomberg pokušala predvidjeti moguće scenarije za 2016. i to koristeći se djelomično takozvanom teorijom “crnog labuda” (Black swan theory) koja analizira rijetke i teško predvidljive događaje. Ekonomist Nassim Taleb je uz pomoć eksperata iz raznih područja stvorio djelomično tmurnu sliku, ali o onu koja budi određenu nadu za ono što nas čeka u narednoj godini.

Nafta doseže cijenu 100 dolara po barelu

Hipotetski napad terorističke skupine “Islamske države” na strateške infrastrukture zemalja proizvođača nafte na Bliskom istoku u kombinaciji s novim valom nasilja koji bi mogao izbiti u delti Nigera, regiji bogatoj naftom, te stvaranje političke nestabilnosti u Venezueli bi bili savršen scenarij za nagli porast cijena crnog zlata, piše Bloomberg.

Učinak na svjetskom tržištu bi bio povećanje cijena barela nafte na 100 dolara, što bi Kinu povuklo u recesiju. Najveći dobitnici bi bili nuklearna industrija i industrije obnovljivih izvora energije koje ulažu u proizvodnju energije iz sunca i vjetra.

Europska unija propada zbog straha i antiimigracijske politike

Niz terorističkih napada sličnih onima u Parizu u kombinaciji s trenutnim priljevom izbjeglica lako mogu izazvati krizu u većem dijelu Europske unije. Analitičari Bloomberga su izjavili da će u takvom scenariju njemačka kancelarka Angela Merkel biti prisiljena dati ostavku, prije svega zbog svoje popustljivosti prema izbjeglicama, a razlog će biti da će njemački građani prekoračiti prag svoje tolerancije.

U međuvremenu, kako sluti Bloomberg, francuski nacionalisti i sljedbenici Marine Le Pen će “zapaliti” Europu sa svojom populističkom govorima punim ksenofobije i ekonomskih strahova. Time će izravno zaprijetiti kontinuitetu otvorene granične politike na kontinentu.

U tom će slučaju obveznice najugroženijih zemalja poput Grčke i Portugala znatno pasti, jer će njihove vlade odbiti prihvatiti zahtjeve nasljednika kancelarke Merkel. Usred ekonomskog kaosa bi Grčka mogla napustiti eurozonu. Jedinstvena valuta će zbog sumnji koje će nastati oko njene održivosti također oštro pasti.

Kinesko gospodarstvo pada i jačaju kineske oružane snage

Prognoza je da će kinesko gospodarstvo otkriti sve svoje nedostatke tijekom 2016. godine, jer bi se moglo ispostaviti da službene statistike ne odgovaraju realnom stranu stvari. Zemlju bi tada potresali nacionalni štrajkovi, a pod vodstvom novog predsjednika bi SAD poslale više brodova u sporne vode Južnog kineskog mora i pružile pomoć protukineskoj vladi u Tajvanu, prisiljavajući Peking na prijetnju uporabe sile.

Napetosti koje bi mogle dovesti do otvorenog sukoba bi utjecale na pomorski i zračni promet. Cijene nafte eksplodiraju zbog prekida dostave i azijske burze se raspadaju.

Zbog ratne napetost će dionice tvrtki vojno-industrijskog kompleksa i za obranu probiti povijesne maksimume, a vojni arsenal Kine će ojačati.

Izrael napada iranska nuklearna postrojenja

Jedan od ključnih ratobornim scenarija uključuje dva vječna neprijatelja – Iran i Izrael. S Barack Obamom kao predsjednikom u odlasku će pozornost američke javnosti biti usmjerena na predsjedničke izbore, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu zbog straha od nuklearni sporazum s Iranom i moguće iranske atomske bombe zapovijeda napad na iranske nuklearne infrastrukture.

Ova odluka bi dodatno dolila ulje na vatru ionako kaotičnog Bliskog istoka i na izborima u Sjedinjenim Državama prednost dala kandidatu militantne opcije. U ovoj situaciji bi nuklearni sporazum s Iranom propao.

Cijena sirove nafte rastu, a oporavila bi se i cijena zlata. Međutim, svi novi poslovi s Iranom bi se zamrznuli, što bi najveći utjecaj imalo na trgovce naftom u Europi.

Izraelska tržišta strmoglavo padaju, dok bi dionice tvrtki vojno-industrijskog kompleksa zbog očekivane povećane vojne potrošnje porasle.

Putin će biti “brži” od Amerike

Nisu svi “crni labudovi” sinonim za loše vijesti. Neke mogu imati pozitivne konotacije, kao u slučaju uvjerljivog predviđanja stručnjaka Bloomberga oko ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Ruski predsjednik bi zaista mogao postati ključni faktor mira u sirijskom ratu. Nakon pokretanja vojne kampanje u Siriji, obaranja ruskog putničkog zrakoplova A-321 nad Sinajem i pokolja u Parizu se Putin odučio osvetiti “Islamskoj državi”. Ova dva teroristička napada su nesporno postavili temelje za užu vojnu suradnju protiv zajedničkog neprijatelja.

Prognoza je da će ruski predsjednik preuzeti vodstvo u koordinaciji prijelazne vlasti u Siriji i u sklopu regionalnog sporazuma istrijebiti takozvanu “Islamsku državu”. Ovaj sporazum će usporiti protok izbjeglica u Europu, što će istovremeno olakšati pritisak na kancelarku Merkel i ostale europske čelnike.

Kao rezultat toga će njemačka kancelarka Merkel prihvatiti zahtjev europskih lobija koji insistiraju na tome da je krajnje vrijeme za uklanjanje sankcija nametnutih Rusiji zbog ponovnog ujedinjenja s Krimom.

Vrijednosti na ruskoj burzi znatno rastu, kao i dionice ruskih dobara. Nakon ukidanja ruskog embarga na europske proizvode, europska tržišta dionica također jačaju. Njemačke burze se vraćaju u dobra stara vremena, jer nakon ukidanja sankcija i embarga dolazi do pojačanog izvoza njemačkih proizvoda. Ukratko, svi su na dobitku.

Što će se od ovoga dogoditi, teško je reći, ali ove prognoze ipak nije sastavio “vidovnjak” s lokalnih televizijskih postaja, nego ipak ekspertni tim ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega Bloomberga.
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube/uredio:nsp)

Prošli tjedan je za američko tržište dionicama bio najgori tjedan u protekle četiri godine, analizira Business Insider

Premda se američko tržište uspješno opiralo grčkoj dužničkoj krizi, čini se da ga je teško pogodila prošlotjedna nenadana devalvacija kineske nacionalne valute. No, ništa situacija ništa drugačija nije bila ni na velikim europskim i azijskim tržištima koja su sva redom svoja poslovanja završavala u minusu.

O ozbiljnosti situacije dovoljno govore podaci da je, primjerice, burzovni indeks Dow, koji prije neki dan pao za 500 bodova, nije od studenog 2008. padao za više od 300. S&P 500 pao je za 5% premda od svibnja 2012. nije padao ispod 4%, a više od 100 bodova u pet dana nije gubio već dulje od sedam godina. Vix, kategorija poznata i kao burzovni indeks straha, skočio je jučer za 25% i tako zabilježio svoj najveći skok ikad.

Problematičan prestanak rasta kineske ekonomije

Velik utjecaj na stabilnost globalne ekonomije ima, naravno, razvoj kineskog tržišta, drugog najvećeg gospodarstva na svijetu. Osim što je Kina prošli tjedan devalvirala Yuan, njezine su vlasti ovaj tjedan obznanile da manufakturna prozvodnja dosegla svoj minimum što je trenutačno utjecalo na azijsko burzovno stanje.

Glavni indeg šangajske burze pao je za 4,3%, a Shenzhen je tjedan zatvorio s padom ondeksa op 5,4%. Hong Kong je, doduše, pao samo za 1.5%, ali samo zato što su mešetari Hang Senga prošli tjedan odlučili investirati ovogodišnju cjelokupnu zaradu. Japanski Nikkei 225 tjedan je zatvorio s monusom od 3%.

Loše se poslovalo i na europskim burzama. Londonska, frankfurtska, pariška i milanska burza također su zabilježile padove od 3%, unatoč tome što je Markitovo istraživanje pokazalo (minimalni) rast eurozone. No, isto je istraživanje ukazalo i na alarmantnu stagnaciju francuskog gospodarstva, druge najveće europske ekonomije.

Rekordni pad cijene nafte

Cijena nafte prošli je tjedan nakratko pala ispod psihološke granice od 40 dolara po barelu. Treba na umu zadržati činjenicu da je to 25% manja cijena od one koju je barem imao još početkom ove godine.

Stručnjaci se slažu da bi takav pad cijene nafte, odnosno pad potražnje za naftom i sličnim sirovinama mogao biti indikator da prestanak globalnog ekonomskog rasta. Dobra strana ovog pada je da će cijene računa za krajnje potrošače možda biti niže, ali to ujedno znači i da će velike naftne kompanije (koje su dosad bile najveći investitori) biti u minusu, što bi u konačnicii moglo generirati samo dodatne gubitne na tržištu dionicama.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile

Piše: William Engdahl (www.engdahl.oilgeopolitics.net)

Na površinu medijskog prostora izranjaju detalji novog, tajnog i nadasve stupidnog, saudijsko-američkog dogovora o Siriji te o takozvanom IS-u. U njemu je riječ o kontroli nafte i plina u cijeloj toj regiji te o slabljenju Rusije i Irana zbog saudijsko-arabijskog preplavljivanja svjetskog tržišta jeftinom naftom. Pojedinosti su dogovoreno u rujanskom susretu američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i saudijskog kralja. Uzgredna posljedica: Rusija će biti još brže primorana okrenuti se istoku – Kini i Euroaziji.

Jedna od najneobičnijih anomalija nedavne NATO-ove akcije bombardiranja, navodno protiv ISIS-a ili IS-a ili ISIL-a ili Daasha, ovisno o vašim preferencijama, jest činjenica da cijena sirove nafte – unatoč ratu koji bjesni u području najbogatijem naftom na svijetu – stalno opada, i to dramatično. Od lipnja kada je ISIS iznenada osvojio naftom bogato područje Iraka oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. No, dnevna potražnja za naftom u svijetu nije pala za 20%. Potražnja za naftom u Kini nije pala 20%, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljevca narasle za 21%.

Događa se da dugogodišnji američki saveznik unutar OPEC-a, kraljevina Saudijska Arabije, preplavljuje tržište ekstremno diskontiranom naftom, pokrećući tako cjenovni rat unutar OPEC-a, dok isto čini i Iran, što dovodi do panike na tržištima naftnih ročnica. Diskontiranu naftu Saudijci plasiraju uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, gdje svoju sirovu naftu navodno nude za pukih 50 do 60 dolara po barelu, a ne po dosadašnjoj cijeni od oko 100 dolara.

Ta saudijska financijska operacija diskontiranja je, prema svim naznakama, koordinirana s ratnom operacijom američkog ministarstva financija, preko njegovog Ureda za terorizam i financijsku analitiku, u suradnji s nekolicinom insajderskih igrača u Wall Streetu koji upravljaju trgovanjem naftnih derivata. Rezultat je panika na tržištu koja svakodnevno dobiva sve veći zamah. Kina je prilično zadovoljna što može kupovati jeftinu naftu, ali njeni bliski saveznici, Rusija i Iran, time su gadno pogođeni.

Dogovor

Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.

Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku, a naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.

Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.

Tajni dogovor Kerryja i Abdullaha

Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti.

Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom.”

Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir.

Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama – šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.

Rat oko naftovoda i plinovoda

Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.

No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije” za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.

Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.

Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.

U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod – koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine – išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona. Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce.”

Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji. Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.

Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske ‘nevjernike’ za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.

Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.

U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.

Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, glupav? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
 
(nexus-svjetlost/uredio:nsp)

Amerikanci su ponovo kroz svoj kapitalizam pronašli način zarade i profita kojim bi se trajno mogla uništiti priroda. ‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i na Balkanu.

Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Frakiranje, odnosno hidrauličko frakturiranje, u posljednje vrijeme veliki je problem u SAD-u i na noge je diglo brojne udruge za zaštitu okoliša. Ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom financijski je iznimno unosna, te je ujedno smanjila i cijenu struje i uporabu ugljena. No, tu je i druga pogubna strana medalje.

Hrvatska idealna za uništavanje

Klasična priča vezana uz nove tehnologije nije mimoišla niti frakiranje. Prvi postupci su simulirani još u 19. stoljeću, a komercijalnu uporabu započinje superkontroverzni ‘ratni lešinar’ Halliburton 1949. godine u Oklahomi i Teksasu. U Europu i SSSR tehnika dolazi 1952., a primjenjivana je i u Jugoslaviji. Međimurje, Dalmacija i Slavonija bile su idealne za uništavanje tla i izvlačenje sirovine.

Naravno, početkom devedesetih događa se ista stvar kao i s GMO-om, aspartamom itd. Tehnologija je prepuštena privatnom sektoru, zakon nije nalagao veće znanstvene studije izuzev vlastitih pod velom sukoba interesa i počinje ekspanzija koja je danas na svom vrhuncu. U biznis se danas aktivno uključuje i Kina, koja će uz SAD pokušati prodrijeti na tržište EU.

Što je zapravo frakiranje?

No, što je uopće frakiranje i zašto tolika kontroverza? Ovom tehnikom skladišti se protok prirodnog plina ili petroleja ubrizgavanjem velikih količina štetnih kemikalija duboko pod teren, odnosno zemlju. Kemikalije poput benzena, arsena, etilenskog glikola, olova, formaldehida, toluena, urana 238, radija 226 i brojnih drugih zatim uništavaju zemlju i pitku vodu u blizini da bi istisnuli uskladišteni plin.

Toksini se tako danas usko vežu uz defekte novorođenčadi, rak, autizam, zatajenja bubrega i autoimune bolesti. Zbog visokih razina metana često se i voda iz slavine pretvara u gorivu tekućinu, a izuzev toga zaraza prelazi i na stoku i biljke u cijelom kraju. Na kraju se i odrasli farmeri razbole, pa je frakiranje ubojito za svu floru i faunu. Diljem SAD-a vidimo čak 600.000 bunara i kontaminiranih lokacija.

Svjedočanstva iz SAD-a

U filmu ‘Obećana zemlja’ vrlo je dobro prezentiran problem. Frapantan je primjer bračnog para Hunt, farmera iz Zapadne Virginije, koji je odbio ponudu korporacije CEC (‘Chesapeake Energy Corporation’) da njihovu farmu organskog uzgoja pretvore u zapaljenu pustopoljinu. Kompanija 2010. počinje proces frakiranja bez zakonskog dopuštenja i obitelj se vrlo brzo razboljela putem vode, a male koze su pougibale preko noći.

Slične probleme imala je i Susan Wallace-Babb iz Colorada koja je udisanjem isparavanja više puda pala u nesvijest i imala lezije po cijelom tijelu. Krivac za to bila je multinacionalna kompanija Exxon koja će ukoliko je suditi posljednjim izvješćima uskoro i u Hrvatsku, možda upravo zbog frakiranja.

‘Exxon i Chevron siluju zemlju’

‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i u Slavoniji. Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Mediji i javne debate žestoko su pod udarom propagande bogatih korporacija, a problem još nije dosegao kritičnu masu da bi bio društvena briga. Iz tog razloga sve je preostalo na informiranim pojedincima i aktivističkim udrugama. Političari će kao i u SAD-u iskoristiti ponuđenu prigodu, a samo je konsenzus EU oko neulaska frakiranja preostao kao instrument. SAD je već u procesu zagađenja, pitanje je kada će krenuti širenje neiscrpnog tržišta.

Njemačka će ipak dopustiti frakiranje i biti neovisna o ruskom plinu

Ekološki alarm – Frakiranjem se u tlo ubacuje iznimno puno kemikalija koje bi mogle zagaditi vodocrpilišta i oranice Nakon što su SAD i Kanada u samo nekoliko godina naglim razvojem i širokom uporabom metode frakiranja plina i nafte iz škriljevca drastično promijenili energetsku sliku svijeta, u cijelu priču sada se uključuje i Europa. Unatoč velikom protivljenju ekologa, njemačka vlada usvojila je prošli tjedan zakonski okvir kojim će frakiranje tla biti dopušteno, uz određene uvjete.

Problem su kemikalije

Ministarstva gospodarstva i zaštite okoliša postigla su dogovor prema kojemu će crpljenje nafte i plina iz škriljevca na području Njemačke biti dopušteno i na dubinama manjim od 3000 metara ako stručna komisija većinom glasova ustanovi da području na kojem se planira frakiranje ne prijeti nikakva opasnost. Razumljiva je želja Berlina da frakiranje napokon prodre i u Europu, pogotovu kada se analizira što je taj način crpljenja energenata učinio na tržištu nafte i plina. Naime, do samo prije pola godine cijena sirove nafte dobivene s Bliskog istoka iznosila je oko 120 dolara po barelu. Metodom frakiranja naftaši su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade počeli iz do sada nepristupačnih naslaga škriljevca izvlačiti ogromne količine nafte i plina, pri čemu se cijena nafte strmoglavila.

Sirova nafta danas košta oko 55 (trenutna cijena, i dalje u padu) dolara po barelu, a zemlje članice OPEC-a ne usude se smanjiti proizvodnju jer im je jasno da ne bi podigli cijenu nafti nego bi samo izgubili kupce koji bi crno zlato počeli kupovati od Amerikanaca i Kanađana. Među Saudijcima je prije nekoliko tjedana doslovno izbila panika, a jedan od njihovih prinčeva čak se obratio i otvorenim pismom javnosti najavljujući kako njihovu gospodarstvu prijeti katastrofa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, pa se, vidjevši što nova tehnologija omogućava, u novu naftnu utrku odlučila upustiti i Europa, s Njemačkom kao predvodnicom gdje će prvo frakiranje po novim pravilima početi 2018. godine. Ipak, situacija na Starom kontinentu nešto je složenija, i to zbog tehnologije frakiranja.

Naime, tim se postupkom u zemlju pod visokim tlakom upumpava voda pomiješana s kemikalijama koje oslobađaju plin i naftu zarobljenu u škriljevcu koji se potom izvlače na površinu i otpremaju u preradu. Upumpavanje velikih količina kemikalija u zemlju možda nije toliki problem u nenaseljenim prostranstvima Sjedinjenih Država (Dakota, Teksas) ili sjeverne Kanade, no vrlo je problematično u gusto naseljenoj Europi, pogotovo uzimajući u obzir da kemikalije vrlo lako mogu prodrijeti u tokove podzemnih voda kojima se gradovi opskrbljuju vodom za piće. Problem je i u još uvijek nedovoljno poznatom utjecaju koji te kemikalije imaju na tlo na kojemu se uzgajaju ratarske kulture. Upravo su zbog toga ekolozi nakon nove odluke Berlina digli uzbunu odnosno pripremaju akcije kako bi zaustavili ili bar odgodili primjenu tog novog zakona. No nisu samo ekolozi u panici. Jer više od svih zabrinuta je Rusija.

Pogodna tla Europe

Naime, povećanom proizvodnjom nafte i plina iz škriljevca europska bi ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno o plinu, znatno slabila pa čak možda i potpuno nestala. Rusija trenutačno svoj energetski potencijal koristi kao svojevrsnu batinu prijeteći smanjenjem ili potpunim prekidom isporuke, čime bi, pogotovu u zimskim mjesecima, bio paraliziran veći dio Europe. Razvojem frakiranja u zemljama Europske unije situacija se drastično mijenja a ruska batina znatno slabi.

Uz to, Rusija se razvojem ove tehnologije dodatno dovodi u nepovoljan položaj jer Moskva živi od izvoza energenata, a za podmirenje svojih proračunskih obaveza računala je s najmanjom cijenom nafte od 100 dolara po barelu. Postupak frakiranja mogao bi se koristiti i u Hrvatskoj, no za to bismo trebali ispuniti određene uvjete.

Prije svega, pitanje je imamo li dovoljno škriljevačkog tla koje bi se moglo frakirati. U Europi su za taj postupak geološki najprihvatljivija područja Poljske, Francuske i Njemačke. No ukoliko bi se i kod nas detektirala pogodna tla, smatram da bi trebalo dopustiti frakiranje, ali po visokim, njemačkim standardima i uz njihove kriterije – kaže naftni ekspert dr. Davor Štern.

Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Sjedinjene Države postat će posve neovisne o uvozu plina, pa će ga čak i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike. Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve…

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera David Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u…”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva… koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.
 

 
(jutarnji,vecernji,dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

U zadnje vrijeme cijena nafte prilično je krenula padati. To šteti prije svega Rusiji, Iranu i Venezueli. O uzrocima pada cijena nafte se špekulira, pa se tako mogu čuti i teorije zavjere.

Ako na svijetu postoji ijedna “strateška sirovina”, onda je to nafta. Ratovi su vođeni zbog nafte, vlade padale. Cijena za tu sirovinu svjetskog gospodarstva može zagušiti konjunkturu ili ju potaknuti.

Tržište nafte inače po pitanju cijene reagira veoma osjetljivo na svaku vrstu smetnji. Međutim, ono što je dugo vremena važilo poput prirodnog zakona, trenutačno se čini kao da je stavljeno izvan snage. Cijene nafte su proteklih mjeseci pale za više od 20 posto – unatoč teškim krizama u nekima od važnih zemalja u kojima se crpi nafta: Rusija je upletena u ukrajinski konflikt, u Iraku bjesne borbe s radikalnim islamistima “Islamske države”, Nigerija je bila pogođena epidemijom ebole….

Robert Burgess, glavni ekonom za rastuća tržišta pri odjelu za analize Deutsche Banka – Deutsche Bank Research – u Londonu pad cijene nafte obrazlaže klasično na temelju načela ponude i potražnje. Za Burgessa su dva faktora odlučujuća: briga za konjunkturni razvoj u Europi i nekolicini zemalja u ubrzanom gospodarskom razvoju, kao i obilna ponuda na naftnim tržištima, prije svega zbog revolucije u SAD-u po pitanju dobivanja fosilnog goriva iz uljnih škriljevaca.

Niske cijene nafte bolnije od sankcija

Sredinom listopada je Deutsche Bank Research objavio jednu studiju u kojoj je istraženo koje posljedice niska cijena nafte ima za najvažnije zemlje u kojima se ta sirovina crpi. U tu svrhu su ekonomi istražili kojoj od tih zemalja je potrebna koja cijena kako bi se mogao financirati proračun.

Rusija, na primjer, svoj državni proračun financira s najmanje 45 posto od prihoda iz energetskog izvoza. Pritom su cijene nafte povezane s cijenama za plin. Prema brojkama Deutsche Banka, Rusiji je potrebna cijena nafte od oko 100 dolara po barelu kako bi imala izbalansiran proračun.

Trenutačno je cijena nafte znatno ispod toga i kreće se oko 80 dolara po barelu, dok je samo prije par godina bio na 150 dolara. A to ima teške posljedice, kaže analitičar Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP). “Ruski proračun nije u dovoljnoj mjeru financiran. A to je posebno opterećujuće s obzirom na sankcije Zapada i na nulti rast gospodarstva u Rusiji.” Taj berlinski stručnjak za Rusiju u razgovoru za DW navodi da su niske cijene nafte za Rusiju znatno bolnije nego sankcije Zapada.

Saudijska Arabija i SAD

S tim razvojem na naftnom tržištu su se tako pojavile i teorije zavjere. U Rusiji trenutačno stanje podsjeća na osamdesete godine. I tada je cijena nafte znatno pala – jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza. Na to je nedavno podsjetio Nikolaj Patrušev u jednom intervjuu za vladine novine “Rossijska Gazeta”. Patrušev, koji radi kao tajnik ruskog Nacionalnog vijeća sigurnosti, je za spomenute novine izjavio da su Sjedinjene Američke Države prije tri desetljeća izazvale pad cijene nafte kako bi Sovjetski Savez dovele do bankrota.

Također u izvješću Ruskog instituta za strateške studije RISS, objavljenom sredinom listopada, stoji da sadašnji pad cijene nafte ima veze s jednim dogovorom između SAD-a i Saudijske Arabije. Doista, Saudijska Arabija dosad nije pokazala nikakve naznake da bi smanjivanjem eksploatacije nafte htjela stabilizirati cijenu nafte.

Naprotiv: ta zemlja je eksploataciju u rujnu još i povećala. Istovremeno se Saudijska Arabija usprotivila zahtjevu Venezuele da se održi poseban sastanak Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), tako da će se o tome moći raspravljati tek na regularnom sastanku OPEC-a krajem studenog.

Doduše, i Saudijska Arabija pati zbog niske cijene nafte, jer je i njoj za izbalansirani proračun potrebna cijena od oko 99 dolara po barelu. Ali Saudijska Arabija je u godinama u kojima je cijena nafte bila visoka stvorila zalihe od oko 450 milijardi američkih dolara koje toj zemlji sada mogu pomoći da u miru razmišlja i djeluje.

I Iranu su potrebni naftni dolari

Drukčija je situacija u Iranu – Rijadovom vječitom rivalu u borbi za utjecaj na Bliskom istoku, ističe u intervjuu za DW Kirsten Westphal iz berlinske Zaklade znanost i politika. Iranu su prijeko potrebni prihodi od prodaje nafte, kaže ona i dodaje da Teheran, doduše, gaji nadu da će pad cijene nafte biti kratkog daha, ali i da je Iran zbog sankcija Zapada od 2011. izgubio više od polovice svojih prihoda od poslovanja s naftom. Za ujednačavanje svog državnog proračuna Iranu je potrebna cijena nafte od najmanje 125 dolara po barelu, navodi Kirsten Westphal.

Za iranskog ministra za naftu Bijana Zanganeha je Saudijska Arabija izravni krivac za pad cijena nafte. 12. listopada je iranska međunarodna radiotelevizija IRIB javila da je Teheran svoje cijene uskladio s onima Saudijske Arabije.

Podudaranje interesa

Visoka cijena nafte ograničava iranski manevarski prostor na pregovorima oko njegovog nuklearnog programa. Što manje prihoda Teheran ima od poslovanja s naftom, utoliko važnije je za tu zemlju ublažavanje sankcija. Berlinska stručnjakinja za energiju Westphal, doduše, kao špekulacije odbacuje tvrdnje da su Saudijska Arabija i SAD povećale eksploataciju nafte kako bi time povećale pritisak na Rusiju i Iran, ali istovremeno i priznaje da je vidljivo podudaranje interesa.

U Washingtonu istovremeno sa zadovoljstvom gledaju na činjenicu da je od svega toga povećan pritisak i na Venezuelu. Toj zemlji je za izbalansiran proračun čak potrebna cijena nafte na tržištu od 162 dolara po barelu. Samo: čak i američkim naftnim proizvođačima je potrebna visoka cijena nafte. Jer se eksploatacija fosilnih goriva iz uljnih škriljevaca ili uljnog pijeska isplati samo kod visokih cijena.

William Engdahl: ’Lažu vam da nafta nestaje, ona je vječna’

Ugledni publicist i sam je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni, no sada tvrdi da je to čista izmišljotina koju su smislile naftne kompanije, banke i korporacije. To je, tvrdi, na samrtnoj postelji priznao tvorac teorije o oskudnosti nafte, a poziva se i na jedno rusko otkriće.

William Engdahl, autor knjiga ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak’ i ‘Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo’, tvrdi da su priče o nestašici nafte – lažne.

Engdahl, koji je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni i da bi mogli nestati već 2050. godine, napisao je novu knjigu (‘Mitovi, laži i ratovi za naftu’) u kojoj tvrdi da su priče o nafti kao fosilnom gorivu i priče o nestašici nafte čista izmišljotina. Tu priču su izmislili uobičajeni Engdahlovi krivci – banke, korporacije, velike naftne kompanije i moćne obitelji poput Rockefellera.

“To je uostalom na samrtnoj postelji i priznao M. King Hubert, tvorac teorije o oskudnosti nafte na čijim su tezama počivale sve kasnije pretpostavke. To da nema nafte, to je dogma. Počiva na teoriji da su mrtvi dinosauri, odnosno da su njihovi ostaci ušli duboko u tlo, negdje čak i 20 kilometara prije 50 milijuna godina i da su se s njihovim ostacima dogodile neobične transformacije od kojih je nastala nafta”, kazao je Engdahl u intervjuu za Globus, navodeći da su Rusi za vrijeme Drugog svjetskog rata došli do spoznaja da nafta nije fosilnog podrijetla.

Rusi dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre

Priče o ograničenoj količini nafte na svijetu potrebne su, tvrdi Engdahl, zbog naftnih giganata koji tako mogu podizati cijene. “Henry Kissinger je rekao: ako kontrolirate naftu, kontrolirate cijele države, pa i čitav svijet. Zato je teorija o fosilnom gorivu komplementarni dio takve politike”, ocijenio je Engdahl.

“Rusi su dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre, da se nalazi u samom njezinom središtu. Tijekom milijuna godina razdvajanja zemljine površine i tektonskih preslagivanja otvorili su se kanali kojima je nafta krenula prema gore, prema površini, pod velikim tlakom i zbog visoke temperature u unutrašnjosti zemlje. Tim kanalima ona negdje dolazi brže, negdje sporije. Ali, ima je svugdje. Nafte ima. Ona ne nestaje ni presušuje, nego se samo u nekim slučajevima prebrzo crpi jer treba pričekati da dođe novi mlaz”, kazao je Engdahl.

“Nafta i prirodni plin obnovljivi su izvori. No, da se to zna, nafta ne bi koštala 150 dolara po barelu”, zaključio je Engdahl, koji smatra da bi realna cijena trebala biti 70 do 75 dolara po barelu.

knjigu “STOLJEĆE RATA” William Engdahl-a možete skinuti OVDJE
 

 
(dw.de/uredio: nsp)

Događaji u Iraku svuda su u udarnim vijestima, ali opet se prešućuje pitanje koje se krije iza nasilja: kontrola iračke nafte.

Umjesto toga, mediji su puni rasprava, užasavanja i detaljnog analiziranja ne tako nove terorističke prijetnje, Islamske države Iraka i Sirije (ISIS). Pri tom, razgovara se i o mogućnosti građanskog rata koji prijeti da izazove novo etničko čišćenje i pad ugrožene vlade premijera Nurija al-Malikija.

Zapravo, u tijeku je “niz gradskih pobuna protiv vlasti”, kako ih naziva stručnjak za Bliski istok Juan Cole. Pobune su trenutno ograničene na sunitske oblasti i imaju izrazito sektaški znak, pa tako grupe poput ISIS-a mogu razvijati pa čak i da preuzmu vodeću ulogu u različitim područjima.

Ove pobune, međutim, nije stvorio ISIS i njegovih nekoliko tisuća boraca, niti ih oni kontroliraju. U njima sudjeluju i bivši baatisti i pristaše Sadama Huseina, plemenske paravojske i mnogi drugi. One se na kraju možda neće zaustaviti u sunitskim područjima. Kao što je prošlog tjedna pisao New York Times, naftna industrija se “brine da bi nemiri mogli proširiti” na južni šiitski grad Basru, gdje su “grupirana glavna iračka naftna polja i postrojenja”.

Ispod uzavrelog oceana sunitskog nezadovoljstva krije se jedna ignorirana činjenica. Pobunjenici se ne bore samo protiv onoga što smatraju ugnjetavanjem pretežno šiitske vlade u Bagdadu i njenih snaga sigurnosti, već i za to tko će kontrolirati i iskoristiti, kako ju je Maliki u intervjuu za Wall Street Journal nazvao – iračku “nacionalnu baštinu”.

Dekonstrukcija Sadamovog Iraka

Da li se netko sjeća kako je Irak izgledao prije desetak godina, dok je Sadam Husein još uvijek bio na vlasti, a SAD se spremale napasti? S jedne strane, Iračani, posebno šiiti i Kurdi, trpjeli su pod čizmom represivnog diktatora – koji je pobio nekih 250.000 ili više svojih sunarodnjaka tijekom svoje 25-godišnje vladavine. Trpjeli su i oskudicu izazvanu američkim sankcijama – po nekim procjenama 500.000 djece umrlo je samo od posljedica sankcija.

S druge strane, država je imala uspješan izvoz, poput kožne galanterije i poljoprivrednih proizvoda, i ove industrije su zapošljavale stotine tisuća relativno dobro plaćenih radnika i poduzetnika. Imala je i snažnu električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu (koja je, istina, lagano propadala zahvaljujući tim sankcijama). Osim toga, imala je najbolji sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja u regiji, kao i najbolju (besplatnu) zdravstvenu zaštitu na Bliskom istoku. U državi od 27 milijuna ljudi, imala je – u usporedbi s drugim zemljama u regiji – veliku srednju klasu, uglavnom zaposlenu u državnom sektoru, od tri milijuna pripadnika.

Ove prednosti uglavnom su poticane iz jednog izvora: 2,5 milijuna barela nafte koliko je Irak proizvodio svakog dana. Dnevni priljev od prodaje “nacionalne baštine” održavao je ekonomsku nadgradnju zemlje. U stvari, naftno zasnovani državni proračun bio je dovoljan da izdržava brojne Huseinove palače, obogati sve njegove rođake i saveznike i financira njegove razne ratove, protiv drugih zemalja i protiv iračkih Kurda i šiita.

Ova kombinacija ugnjetavanja i prosperiteta okončana je američkom invazijom. Unatoč negiranju da će uopće dirnuti iračku “baštinu”, Bushova administracija odmah se ostrvila na ove naftne prihode, preusmerivši ih sa gospodarstva na “otplatu dugova” i ubrzo zatim na kampanju pacifikacije. Unatoč obećanjima Washingtona da će pod američkom okupacijom proizvodnja uskoro porasti na šest milijuna barela dnevno, otimanje proizvodnje energenata iz iračkih ruku završilo se devastiranjem industrije i padom proizvodnje za 40 posto.

Zapravo, okupacijska vlada bila je šampion u ekonomskoj destrukciji. Smjesta se bacila na razgradnju svih državnih (i naftno subvencionisanih) industrijskih postrojenja, dovodeći do stečaja i privatne industrije koje su od njih zavisile. Prekinula je ili uništila komercijalnu poljoprivredu, ponovo prekidanjem Sadamovih naftno financiranih subvencija i zračnim napadima na pobunjenike u ruralnim područjima. Nametnula je mjere štednje i program “debaatifikacije” državnom obrazovnom i zdravstvenom sustavu.

Kako nijedan Iračanin na nekom višem položaju nije imao izbora osim da se učlani u Sadamovu Baat partiju, ovo se pokazalo kao katastrofalno za srednju klasu, čija se većina pripadnika preko noći našla bez posla ili u izgnanstvu u nekoj od susjednih zemalja. Budući da su ti ljudi vodili ove sustave, često pod sve gorim uvjetima, posljedice po električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu bile su razorne. Dodajte tome i posljedice bombardiranja i privatizaciju održavanja i dobit ćete trajnu katastrofu.

Kada je 2009. Obamina administracija započela povlačenje američkih borbenih snaga, nezaposlenost je u Iraku – naročito u sunitskim područjima – dostizala 60 posto, Iračani su imali sporadično opskrbu električnom energijom, zatrovane vodovodne sustave, epizodni obrazovni sustav, nefunkcionalno zdravstvo i nepostojanje održivog javnog ili privatnog prijevoza.

Malo ko na zapadu pamti da je 2010. Maliki svoju predizbornu kampanju temeljio na obećanju da će riješiti ove probleme podizanjem naftne proizvodnje – ponovno ta brojka – na šest milijuna barela dnevno. Budući da je postojeća proizvodnja bila više nego dovoljna da održava vladu, praktično cjelokupno povećanje prihoda moglo se upotrijebiti za rekonstrukciju infrastrukture u zemlji, oživljavanje državnog sektora i obnovu svih devastiranih javnih službi, industrije i poljoprivrednog sektora.

Korumpirano nasljeđe američke okupacije

Unatoč njegovom očiglednom šiitskom sektaštvu, suniti su Malikiju dali vremena da ispuni predizborna obećanja. Neki su se ponadali kada su ugovori o pružanju usluga ponuđeni na natječaju međunarodnim naftnim tvrtkama kako bi se proizvodnja podigla na tih šest milijuna barela do 2020. (Drugi su, međutim, upravo u tome vidjeli rasprodaju nacionalne baštine.) Mnogi Iračani su u početku bili zadovoljni kada je proizvodnja nafte počela rasti: 2011. razinu iz Huseinovog razdoblja, 2,5 milijuna barela dnevno, konačno je dosegnut, a 2013. proizvodnja je premašila 3 milijuna barela dnevno.

Ova povećanja probudila su nade da će rekonstrukcija konačno početi. Pošto su cijene nafte mirovale na nešto manje od 100 dolara po barelu, državni prihodi su se udvostručili, sa oko 50 milijardi dolara 2010. na preko 100 milijardi 2013. Da je samo ovo povećanje raspodijeljeno stanovništvu, to bi bila neočekivana subvencija od 10.000 dolara za svaku od pet milijuna iračkih obitelj. Ovo je mogla biti i vrlo obećavajuća početna investicija u obnovu iračkog gospodarstva i socijalnih usluga. (Samo je energetika zahtijevala nova ulaganja od nekoliko desetina milijardi dolara kako bi se proizvodnja struje vratila na predratni nivo.)

Ali ni dio ovog naftnog bogatstva nije dospio do ljudi, naročito ne u sunitskim područjima gdje je teško primijetiti bilo kakve naznake rekonstrukcije, ekonomskog razvoja, obnovljenih usluga ili radnih mjesta. Umjesto toga, ogromni novi prihodi nestali su u pukotinama vlade koju je Transparency International proglasio sedmom na planeti po korumpiranosti.

Zahtijevanje dijela nacionalne baštine

Tu iračka nafta, ili makar nedostatak naftnih prihoda, stupa na scenu. Zajednice diljem Iraka, posebno u ozlojeđenim sunitskim područjima, počele su tražiti sredstva za rekonstrukciju, često uz podršku lokalnih i pokrajinskih vlasti. Malikijeva vlada je nepopustljivo odbijala izdvojiti dio prihoda za takve projekte, odlučivši da umjesto toga osuditi ove zahtjeve kao pokušaje da se novac preusmjeri sa hitnijih proračunskih problema. U te probleme su spadale desetine milijardi dolara za kupnju vojne opreme, uključujući 2011. godine, osamnaest F-16 zrakoplova iz SAD za 4 milijarde. U rijetkom trenutku ironične pronicljivosti, časopis Time je završio izvještaj o kupnji ovih aviona sljedećim komentarom: “Dobra vijest je da će ovaj ugovor vjerojatno održati u životu Lokhidovu tvornicu F-16 u Fort Worthu još godinu dana. Loša vijest je da je samo 70 posto Iračana ima pristup čistoj vodi, dok samo 25% njih ima jedva elementarne sanitarne uvjete.”

Da se ne ogriješi o Malikija, njegova vlada jeste upotrijebila dio novih naftnih prihoda na zapošljavanje u razorenim državnim i socijalnim službama, ali praktično sva nova radna mjesta popunili su šiiti u šiitskim područjima, dok su suniti i dalje otpuštani iz javnog sektora. Ovaj nedostatak radnih mjesta – koji je naravno predstavljao nedostatak naftnog novca – bio je ključni pokretač sunitskog ustanka. Kao što je Patrik Koburn napisao u britanskom Independentu:

“Sunitski muškarci su izopćeni time što su nezaposleni, jer su državne pare potrošene na druge stvari, a povremeno iznenada dobivaju i otkaz bez prava na mirovinu zbog svog obveznog članstva u Baat partiji od prije nekoliko desetljeća. Jedan sunitski učitelj s 30 godina radnog iskustva pronašao je na kućnom pragu izgužvani papir sa obavještenjem da ne dolazi u školu na posao, jer je otpušten iz tog razloga. ‘Što sad da radim? Kako ću prehraniti obitelj? ‘Pitao se. “

Kako su se uvjeti pogoršavali, sunitske zajednice bivale su sve upornije, dodajući na svoje peticije i demonstracije zauzimanje vladinih ureda, blokade puteva i okupacije trgova. I Malikijeve reakcije su eskalirale do hapšenja političkih glasnika, razbijanja demonstracija i, u ključnom trenutku 2013, “ubijanja desetaka” demonstranata kada su njegove “snage sigurnosti otvorile vatru na sunitski protestni kamp”. Ova represija i trajna frustracija lokalnog stanovništva doprinijela je obnovi pobuna koje su bile okosnica sunitskog otpora američkoj okupaciji. Kada su vladine snage počele ubijati, gerilski napadi su postali uobičajeni u područjima sjeverno i zapadno od Bagdada, koje su američki okupatori nazvali “sunitskim trokutom”.

Mnoge od ovih gerilskih akcija bile su usmjerene na ubijanje državnih dužnosnika, policajaca i – kako se njihov broj uvećavao – vojnika koje je Maliki slao da guše prosvjede. Međutim, moglo se primijetiti da su najodlučnije, najbolje planirane i najopasnije od tih oružanih reakcija bile one oko naftnih postrojenja. Iako sunitske oblasti Iraka nisu veliki naftni centri – preko 90% energenata potječe iz šiitskih oblasti na jugu i regije Kirkuk pod kontrolom Kurda – i tamo ima naftnih meta. Pored niza manjih naftnih polja, kroz “sunitski trokut” skoro čitavom dužinom proteže se jedini veliki naftovod koji izlazi iz zemlje (u Tursku), jedna velika rafinerija u Haditi i naftni kompleks Baidžiju, koja obuhvaća elekrane napajanja sjeverne pokrajine i rafineriju koja proizvodi 310.000 barela dnevno, odnosno trećinu naftnih derivata u zemlji.

Nema ničeg novog u tome što lokalni gerilci napadaju naftna postrojenja. Krajem 2003, ubrzo nakon što je američka okupacija presjekla dotok novca od nafte sunitskim područjima, njihovi žitelji su pribjegli različitih strategijama za zaustavljanje proizvodnje i izvoza dok ne dobiju ono što su smatrali da im pripada. Onesposobljen je naftovod ka Turskoj, pošto je pretrpio preko 600 napada. Postrojenja u Baidžiju i Haditi štitila su se od pobunjenika tako što su lokalnim plemenskim vođama davali dio nafte – često i do 20 posto. Pošto je američka vojska početkom 2007. preuzela kontrolu nad postrojenjima i ukinula ovaj aranžman, dvije rafinerije su redovito napadane.

Naftovod i rafinerije vratili su se u normalan tijek tek nakon što su Amerikanci otišli iz provincije Anbar, a Maliki ponovno obećao lokalnim plemenskim vođama i pobunjenicima (često istim ljudima) udio u nafti u zamjenu za “zaštitu” postrojenja od krađe i napada. Ovaj sporazum je trajao skoro dvije godine, ali kada je vlada počela da se obračunava sa sunitskom demonstrantima, “zaštita” je obustavljena. Promatrajući ova dešavanja iz naftne perspektive, Iraq Oil Report, online bilten ove industrije koji najdetaljnije izvještava o naftnim poslovima u Iraku, napisao je da je ovo bio ključni trenutak u “slabljenju sigurnosti”, komentirajući da su se “snage koje štite energetska postrojenja … kroz povijest oslanjale na saveze sa mještanima u osiguravanju objekata. “

Borba za naftu

Iraq Oil Report je savjesno pratio posljedice ovog “slabljenja sigurnosti”. “Od prošle godine, kada su napadi na [turski] naftovod učestali”, North Oil Company, tvrtka zadužena za proizvodnju u sunitskim područjima, zabilježila je pad proizvodnje od 50 posto. Naftovod je definitivno presječen 2. ožujka, a od tada se ekipama za sanaciju “ne dozvoljava pristup” oštećenom dijelu. Dovodni cjevovod za kompleks u Baidžiju dignut je u zrak 16. travnja, što je izazvalo ogromno izlijevanje nafte, pa se voda iz rijeke Tigar nekoliko dana nije mogla piti. “

Nakon “brojnih” napada krajem 2013, Sonangol Oil Company, nacionalna naftna tvrtka Angole, pozvala se na klauzulu “više sile” u ugovoru s iračkom državom, napuštajući četverogodišnji razvojni projekt u Ninivi. U travnju ove godine pobunjenici su kidnapirali ravnatelja rafinerije u Haditi. U lipnju su zauzeli jednu rafineriju pošto se vojska povukla nakon poraza u drugom po veličini gradu u zemlji, Mosulu.

Reagirajući na ovu poplavu gerilskih napada, Malikijev režim je pojačao represiju nad sunitskim zajednicama, kažnjavajući ih za “skrivanje” pobunjenika. Sve je više vojnika raspoređivani u gradovima koji su proglašeni “terorističkim centrima”, uz naređenje da uguše svaki vid protesta. U prosincu 2013, kada su vladine trupe počele koristiti bojevu municiju za razbijanje protestnih kampova na cestovnim blokadama u nekoliko gradova, oružani gerilski napadi naglo su učestali. U siječnju, vladini dužnosnici i vojska napustili su dijelove Ramadija i čitavu Faludžu, dva ključna grada sunitskog trokuta.

Ovog mjeseca, suočeni s “općim ustankom”, kako ga je nazvao Patrick Koburn, 50.000 vojnika ostavilo je svoje oružje gerilcima i pobjeglo iz Mosula i nekoliko drugih manjih gradova. Ovakav razvoj događaja došao je iznenada i tako ga je većina američkih medija i tretirala, ali Coburn je govorio u ime mnogih obaviještenih promatrača kada je vojni slom u sunitskim područjima nazvao “neiznenađujućim”. Kako su on i drugi naglasili, vojnici ove korumpirane vojske “nisu bili spremni za borbu i poginu na zadatku … budući da su taj posao prvenstveno obavljali da prehrane obitelj.”

Povlačenje vojske iz gradova istovremeno je dovelo do makar djelomičnog povlačenja iz naftnih postrojenja. Trinaestog lipnja, dva dana nakon pada Mosula, Iraq Oil Report je istaknuo da su elektrana i drugi objekti u kompleksu Baidžiju već “pod kontrolom lokalnih plemena”. Poslije kontranapada pojačanih vladinih snaga, kompleks je postao ničija zemlja.

Iraq Oil Report je okarakterizirao pobunjenički napad na Baidžiju kao “mogući pokušaj prisvajanja jednog dijela iračkih naftnih prihoda”. Ako okupacija Baidžija potraje, u “kontrolnu zonu” bi također spadala rafinerija u Haditi, naftna polja kajira i Hamra, i “ključni infrastrukturni koridori, kao što su iračko-turski naftovod i Al Fata, niz cjevovoda i drugih postrojenja koji transportiraju naftu, plin i gorivo do središnjih i sjevernih područja države. “

Još jedan dokaz namjere da se preuzme kontrola nad “dijelom iračkog naftnog prihoda” vidi se u prvim postupcima plemenskih gerilaca nakon zauzimanja elektrane u Baidžiju. “Borci nisu ništa oštetili i naložili su radnicima da postrojenje drže u pripravnosti”, kako bi ga pokrenuli čim to bude moguće. Slične mjere su uvedene na okupiranim naftnim poljima i u rafineriji u Haditi. Iako je trenutna situacija previše neizvjesna da bi omogućila normalan rad postrojenja, glavni cilj boraca je jasan. Pokušavaju postići silom ono što se nije moglo postići političkim procesom i protestima: da dođu do značajnog dijela prihoda od izvoza nafte.

Izgleda da su pobunjenici odlučili otpočnu proces obnove koji je Maliki odbio financirati. Samo nekoliko dana nakon ovih pobjeda, Associated Press je izvijestio da pobunjenici obećavaju građanima Mosula i povratnicima “jeftin plin i hranu”, i da će uskoro uključiti struju i vodu i ukloniti cestovne barikade. Kako navode, to će se financirati pomoću više od 450 milijuna dolara (naftnog novca) kao i zlatnih poluga, navodno opljačkanih iz podružnice Centralne banke Iraka i drugih banaka u mosulskoj oblasti.

Tiranski režim Sadama Huseina redovito se suočavao s pobunama, a kada opaka represija nije pomagala, režim je isporučivao dio ogromnih naftnih prihoda u vidu radnih mjesta, socijalnih usluga i subvencionirane industrije i poljoprivrede. Tiranska američka okupacija redovito se suočavala s pobunama upravo zato što je pokušala iskoristiti ogromne naftne prihode ove države za svoje imperijalne ciljeve na Bliskom istoku. Tiranski Malikijev režim se sada suočava s pobunom, jer je premijer odbio podijeliti iste ove naftne prihode sa svojim sunitskim sugrađanima.

Oduvijek se radilo o nafti, glupani!
 
(pescanik/uredio: nsp)

Korištenje hrane kao oružja je staro koliko i opsada gradova, ali današnji barbari su podigli razinu djelovanja “za nekoliko stepenica više”.

Oni kažu: “Postoje dva moguća načina na koji svijet od 7 milijardi ljudi može izbjeći ovakvu sudbinu. Ili trenutni natalitet mora pasti vrlo brzo, ili aktualne stope smrtnosti moraju ići vrlo brzo gore. Ne postoje drugi načini “

Postoji, naravno, mnogo načina na koji stopa smrtnosti može ići velikom brzinom gore. U termonuklearne dobu, rat može ostvariti ovu stopu veoma brzo i odlučno. Glad i bolest možemo nazvati kao prirodnu selekciju u vezi nataliteta, a nijedna od njih nije nestala sa scene … da pojednostavimo: Pretjerana ljudska populacija i rast nataliteta je jedna od najvećih ekonomskih i socijalnih prepreka većine zemalja u razvoju.

“Prenaseljenost i rapidan demografski rast Meksika je već danas jedna od glavnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti Amerike. Jedino ako Amerika zapečati meksičku granicu. Ovako smo do guše pretrpani Meksikancima za koje ne možemo naći posao”, kaže Robert McNamara, nakon toga predsjednik Svjetske banke 1982. godine. godine.

McNamara je slabo prikrivao svoje izjave koje su bile genocidne, a ova je bila prije trideset godina, strah bogatih i privilegiranih od “mnoštva prljavih koji prenaseljavaju planetu”.

Dakle, nije se mnogo toga promijenilo jer i sada slušamo iste, umorne, stare poruke koje šalju vladajuće elite. McNamara je ispuštao krike straha zbog Meksikanaca, ali postoji i bauk u Europi, samo su sada u pitanju Afrikanci.

Eksplozije gladi na Haitiju, Egiptu, Obali Bjelokosti, Etiopiji, Filipinima, Indoneziji zbog podizanja cijena osnovnih namirnica, poput jestivog ulja i riže, označene su kao sigurnosna opasnost za zapad. Od BBC-a je zatraženo da ovu vijest stavi kao prvu i najvažniju.

Da bi se dodala sol na ranu, Gordon Brown ima smjelost dati ovakvu izjavu:

“Rastuće cijene hrane prijete da vrate napredak koji smo postigli posljednjih nekoliko godina razvoja. Po prvi put, u nekoliko desetljeća određeni broj ljudi se suočava s glađu “.

Napredak? Standard je pao za sve (osim za bogate, koji su kao posljedica, postali još bogatiji tako što su još više krali od siromašnih), još od 1970-tih, kada je “neoliberalni” program pokrenut. I od tada ne samo da smo vidjeli da su najsiromašniji najviše pogođeni, vidjeli smo i milijune ljudi iz bivše srednje klase, koji su bačeni tamo gdje i “pripadaju”, zajedno sa siromašnima. Toliko o kapitalističkom “dobrom životu”.Ovo su činjenice: realne plaće u Americi su pale od 1970-tih godina. Prema proračunima 40 milijuna Amerikanaca živi “službeno” ispod razine siromaštva. Ali oni barem imaju što jesti, a ne kao milijuni ljudi u takozvanim zemljama u razvoju, koje su pogođene slobodnom trgovinom.

Evo kako se hranom ucjenjuju siromašni i kako taj paradoks funkcionira da proizvođači hrane budu još siromašniji i gladniji.

Ovako trenutno stoje stvari. Siromašne zemlje uzgajaju hranu za izvoz. Dotična zemlja inače uzgaja svoju vlastitu hranu, ali su ih sada zapadne zemlje “uvjerile” da tu hranu izvoze jer im je potrebna čvrsta valuta za daljnju kupovinu robe za vlastite potrebe. Po tom pitanju drastičan primjer je Indija o čemu smo već pisali.

A da bi bili sigurni da idu do kraja sa “pogodbom”, i to po zakonima i “pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), rečeno im je da će biti kažnjeni ako kontroliraju uvoz. Dakle suština je sljedeća: Siromašni moraju proizvoditi hranu koju prodaju bogatima za male novce, a onda za te bijedne pare moraju od bogatih kupovati razno “neophodno” smeće.

I sada ta dotična zemlja uzgaja namirnice za izvoz, da bi “zaradili čvrstu valutu” određenih zemalja. A što je najgore od svega, to što će tu valutu potrošiti na kupnju onoga što su oni uzgajali.  Subvencije se tada brišu, a ono što je ostalo od poljoprivrede ne može natjecati s konkurencijom.

Ovo je dakle začarani krug propasti.

I onda nam određene “tajkunske” zemlje drže predavanja o demokraciji, napretku, civilizaciji, dobrobiti čovječanstva.

Sve ovo naravno već postoji na elegantan način i u Hrvatskoj. Što Hrvatska izvozi? Ništa kao gotov proizvod. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvodi. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvod. Gotovo u potpunosti sirova radna snaga. Prava kolonija.

Klasičan primjer je izvoz voća i povrća u Sloveniju i uvoz sokova od tog istog voća i povrća. U pitanju je glupost, ali i korupcija na visokoj razini. Klasična pljačka državnih resursa.

Ako bi mafija radila isti ovakav posao nazivali bi ga kriminalnim iznuđivanjem i sigurno bi već odavno bili u zatvoru.

I naravno, zapadne zemlje će za sebe subvencionirati proizvodnju hrane.

Zato siromašni na ovoj planeti nemaju sredstava da subvencioniraju svoju proizvodnju hrane, i tako trošak uvoza hrane raste, ali ne raste cijena za izvoz hrane.

Donedavno su samo dolari bili prihvaćeni kao valuta u siromašnim zemljama za energiju, vodu, gnojivo i pesticide. Sve je to potrebno za pravilan razvoj namirnica. Bolje bi bilo u današnje vrijeme da se ne proizvodi ništa, po cijeni od 113 dolara po barelu nafte.

Pobjednici su karteli za prodaju nafte na veliko. Nema potrebe da se napiše tko je gubitnik.

Ali stvarni trošak za proizvodnju nafte je ostao na status quo. Cijena uopće nije porasla. Čitava odgovornost za ovaj rast cijena bi trebalo smjestiti tamo gdje i pripada – investicijske korporacije. To je kapitalistički sustav.

Najnoviji dodatak za proizvodnju hrane je trošak za biogorivo. Sa druge strane, jedino što bi trebalo učiniti je štednja energije, ali ne, oni će kupovati proizvode od siromašnih zemalja u formi biogoriva.

Ali znali smo što će se dogoditi. I svi su imali izjave na ovu temu. Sada su previše zauzeti proizvodnjom pšenice za izvoz, da bi se nahranile tolike krave, krave koje pretvaramo u hamburgere. Zar nije bolji način proizvoditi pšenicu nego etanol?

Izvješće koje je “procurio” od strane Europske Unije pokazuje da biogorivo ne može učiniti ništa oko smanjenja efekta staklenika. Poruka ovog izvještaja može samo biti da je biogorivo jedna velika prijevara.

Dakle, određene zemlje proizvode biogorivo ne da bi pomogli čovječanstvu nego da bi bogati bili još bogatiji. Izgovor da biogorivo čuva prirodu je samo izgovor za još veće bogaćenje.

Činjenica je da je za 1kg nafte potrebno 1.000 do 2.000 litara vode. I činjenica je da je za 1kg mesa potrebno 10.000 do 13.000 litara vode. I pogodite što se proizvodi najviše? Meso – i to većinom za Zapadnog tržišta.

Naravno. “Neoliberalni” program je vidio priliku u prinudnim privatizacijama vode diljem planete.

Da ne zaboravimo, većina stanovništva na planeti je siromašna, i na njih najviše utječu klimatske promjene jer su najmanje sposobni da se nose s njom.

Povezanost između svega što se događa je jasna jer ono što su učinili u posljednjih dvjesta godina je smrt i kolonizacija i to na cijeloj planeti. A njihova politička elita sebe naziva civiliziranom!

U međuvremenu, oni ne staju, sada su zauzeti pripremanjem beskrajnog rata u cilju očuvanja njihovih privilegija. Slavni lideri nam govore da se suočavamo s krizom, dok oni troše milijarde na razvoj robota, koji će bombardirati cijelu planetu.

Dok pričaju o štednji za određene zemlje, što naravno guši gospodarstvo, globalni vladari ubrzano proizvode robote za kontrolu čovječanstva, bilo da nadgledaju, bilo da ubijaju iz bespilotnih letjelica.

Naravno, oni će biti zavaljeni u svojim udobnim foteljama, na dovoljnoj udaljenosti, ali da ipak mogu promatrati “akciju”,

Zar nitko na može sagleda ove ljude, i to ne samo kao ratne zločince, već kao nekoga tko uništava život. Ovo su pravi barbari u svakom pogledu, koji su u stanju uništiti cijelu državu kako bi se očuvali njihovi planovi.

Opet, vraćamo se na korporativne i državne medije jer bez njihovog aktivnog sudjelovanja u prikrivanju beskrajnih zločina koji su počinjeni ne događa se ništa.

“Kreditna kriza” je samo simptom bolesnog sustava koji bi trebao biti zamijenjen.

Problem je zapravo vrlo jednostavan, sve dok imamo vladajuće elite koje su vlasnici i pokretači globalnog kapitala vladaće ovakvo stanje. Globalni vladari vode show, oni nikada, ni za milijun godina neće ukinuti ideju postojećeg ekonomskog sustava, koji je inače, uzrok svih naših nevolja, i zamijeniti ga sa skromnim načinom zarade. Previše toga je u igri!

Samo mi, takozvani ljudi, možemo učiniti to. Oni čak neće početi ni mijenjati stvari, ukoliko ih mi ne natjeramo na to, ili ih se otarasimo.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)