Svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva

Institut za međunarodne financije (IIF) sa sjedištem u Washingtonu, globalna udruga financijskih institucija, nakon isteka svakoga kvartala objavljuje svoju novu procjenu globalnoga duga ili ukupne zaduženosti u svijetu (kućanstava, poduzeća, vlada i financijskih institucija), i svakoga kvartala taj iznos obara vlastite rekorde.

Na kraju ožujka ove godine globalni dug dosegnuo je 247 bilijuna dolara, no od visine duga još je fascinantnije ubrzavanje njegova rasta – u prvom kvartalu ove godine povećao se više nego u prethodne dvije godine, a više od polovice, ili točnije 150 bilijuna, nastalo je u samo 15 posljednjih godina!

„Tamni oblaci skupljaju se na financijskom horizontu jer svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva“, napisali su analitičari američke Burze metalnog novca u siječnju ove godine. „Kad se brojke sagledaju, jasno možemo vidjeti da gomilajući dug svijet pred našim očima srlja u bankrot.“

Od svega je, međutim, najnevjerojatnije da je 1970-ih godina za jedan dolar povećanja svjetskog bruto proizvoda bio potreban samo jedan dolar novoga zaduženja.

U idućem desetljeću, 1980-ih godina, bila su potrebna dva dolara novoga duga, u 1990-ima tri dolara, u 2000-ima četiri dolara, a prošle godine jedan novi dolar BDP-a pratilo je u svijetu šokantnih 5,4 dolara novoga zaduženja.

Mnogi među vodećim svjetskim istraživačkim institutima i neovisnim ekonomskim analitičarima stoga posljednjih mjeseci pale alarme i svakodnevno odašilju upozorenja da se u svijetu napuhuje golemi dugovni „balon“ koji bi se svakog trena mogao „rasprsnuti“.

To bi značilo da mnogi dužnici odjednom ne bi mogli vraćati ili refinancirati svoje dugove, što bi onda upropastilo i njihove vjerovnike i izazvalo opću financijsku paniku, pad potrošnje i investicija, i novu globalnu ekonomsku kataklizmu.

A glavna među svim ekonomskim „iglama“ koje bi mogle „probušiti“ dužnički „balon“ jest normalizacija monetarne politike američke središnje banke Feda nakon Velike recesije 2008./2009. i rast njegove ciljane kamate na međubankovne pozajmice, a s njom i rast kamata na komercijalne kredite kućanstvima i nefinancijskim poduzećima.

Tome valja pridodati i povećanje atraktivnosti američkih državnih obveznica s većim prinosima te rast potražnje za dolarom i njegovo poskupljenje, što naglo povećava dolarski dio duga ostatka svijeta.

Forinta devalvirala 10 posto

Ali, prije katasfrofičnih prognoza valja upozoriti i na činjenicu da bez duga nema novca potrebnog za funkcioniranje suvremenog robno-novčanog gospodarstva.

Novac, onaj na depozitnim računima, naime, u najvećim i najrazvijenijim ekonomijama većinom nastaje preko kredita (poslovnih, stambenih, za aute, studentskih, nenamjenskih…) koje poduzećima, građanima i državi odobravaju privatne poslovne banke.

Novac ne emitiraju državne vlasti, kako to obično ljudi misle, vlade su zapravo korisnici depozitnog novca, osim ako nije riječ o novčanicama i kovanicama koje zaista proizvode samo centralne banke i stavljaju bankama, tvrtkama i građanima na korištenje za gotovinska plaćanja.

U tom smislu sav novac je dug i, kad bi se sav dug odjednom hipotetski vratio, iz ekonomije bi sav novac iščeznuo i morala bi se vratiti na nekadašnju robnu razmjenu, na krajnje nepraktično plaćanje proizvoda i usluga drugim proizvodima i uslugama.

No, zašto je, primjerice, američko gospodarstvo kroz najprosperitetnije godine od 1945. do 1985. odlično funkcioniralo i s dugom nefinancijskih poduzeća od „samo“ 125 do 150 posto bruto domaćeg proizvoda, a do 2016. je zaduženost relativno (prema BDP-u) udvostručilo? Riječ je o povijesnom fenomenu koji nazivamo financijalizacija ekonomije.

U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata – objašnjava hrvatski ekonomist s američkom diplomom Neven Vidaković – krediti su u Sjedinjenim Državama, a i drugdje, bili čvrsto vezani s investicijama.

Banke su odobravale kredite samo za stjecanje neke stvarne imovine. No već početkom 1980-ih, u eri junk bonds i masovnog preuzimanja tvrtki posuđenim novcem (leveraged buy-out, LBO), a pogotovo nakon recesije koju je 2000. uzrokovalo rasprskavanje cijene dionica visokotehnoloških kompanija (dot.com bubble), poticani niskim kamatama, poduzeća i građani počeli su se kod banaka i na tržištu korporativnih obveznica zaduživati i za namjene koje nisu bile povezane sa stjecanjem trajne imovine (eng. assets).

Za dug su sve manje građena proizvodna postrojenja, kuće i slično, nego su se krediti i prodaja obveznica sve više koristili za otkup vlastitih dionica (kako bi im se podigla cijena na burzama i kako bi menadžeri „zaradili“ bonuse), za trgovanje financijskim instrumentima, „preprodaju“ kredita u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama uz više prinose (eng. carry trade) ili za tekuću potrošnju.

Ukratko, krediti su se „odvojili“ od investicija i nastala je „neprirodna“ situacija koja nije održiva i koja sada brine analitičare koji strahuju da se ona ne može vratiti u „normalu“ postepeno, bez „rasprskavanja“ dugovnog „mjehura“, bez deflacije i nove velike recesije.

Naime, centralne banke vodećih zemalja i unija, Sjedinjenih Država, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Kine i drugih, nakon svake velike ekonomske krize spuštale bi cijenu „svojega novca“ (na računima banaka za međubankovna plaćanja) na nulu kako bi pomogli oporavak svojih ekonomija.

Ali, to ne može potrajati jer ekonomijama je za normalno funkcioniranje potrebna financijska stabilnost, a stabilnošću se smatra inflacija od oko dva posto na godinu. I štediše trebaju dobiti prinos na svoju štednju, inače ona nema smisla.

Stoga je FED već tri puta nakon Velike recesije povisio svoju kamatu, slijedila ga je Velika Britanija, dok se Europska centralna banka na to još nije odlučila. Posljedica toga je da u Americi građani već plaćaju više kamate na svoj dug nego što su plaćali pred izbijanje krize 2008. godine, a riječ je o gotovo 320 milijardi dolara na godinu.

I prosječna godišnja kamata na kredite po kreditnim karticama u SAD-u je od 2012. do danas s manje od 12 posto porasla na 13,16 posto.

“No, taj porast cijene duga neće Amerikancima biti veći problem ako će im ekonomija rasti po stopama po kojima im sada raste” – kaže Neven Vidaković.

“U nevoljama će se naći one zemlje koje neće imati (dovoljni) rast BDP-a, koje ovise o izravnim inozemnim ulaganjima novca (kredita) i kapitala, i koje moraju kupovati dolare vlastitom domaćom valutom koja će u odnosu na dolar devalvirati” – dodaje.

To se već vidi u statističkim pokazateljima i to analitičare najviše brine. Prema podacima Instituta za međunarodne financije, ukupna zaduženost u zemljama u razvoju, bez financijskog sektora) u prvom kvartalu ove godine porasla je za 2,5 bilijuna na rekordnih 58,5 bilijuna dolara ili 218 posto njihova ukupnog BDP-a.

Državni ili javni dug najviše je porastao u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji i Argentini, a tri četvrtine argentinskih i nigerijskih državnih obveznica denominirano je u američkim dolarima, što znači da ih dolarima treba i iskupiti, odnosno otplatiti dug.

Do 2020. dospjet će oko 900 milijardi dolara obveznica ili sindiciranih kredita koje će trebati iskupiti u dolarima, a što je cijena dolara viša, to je veća vjerojatnost da bi neka od tih država mogla biti prisiljena proglasiti ogluhu na svoje dužničke obveze.

Belgija prva na udaru

“Na djelu je nezgodna dinamika”, napisao je 1. srpnja na portalu seekingalpha analitičar John Rubino. “Više kamate i aprecijacija valuta u jezgri globalnog financijskog sustava uzrokuju nevolje na periferiji.”

Samo u drugom kvartalu ove godine argentinski peso i brazilski real izgubili su prema dolaru 30 i 14 posto, a turska lira i južnoafrički rand devalvirali su gotovo 14 posto. U Europi mađarska forinta je prema dolaru devalvirala 10 posto, poljski zlot 9 posto, a češka kruna osam posto.

Razlika prinosa (eng. spread) azijskih junk obveznica i onih visokog rejtinga povećala se dramatično, cijene dionica banaka u zemljama u razvoju doživjele su slom: Banco do Brasil je pao 30 posto, Banco Bradesco isto toliko, a brazilski dionički indeks Ibovespa mjereno dolarima srozao se 27 posto…

Prijetnju svjetskom financijskom sustavu, međutim, predstavljaju i neke visokorazvijene zemlje poput Italije s javnim dugom većim od 130 posto BDP-a. Premda talijanske državne obveznice u Europskoj centralnoj banci imaju „kupca posljednjeg utočišta“, on će do kraja godine posve prestati kupovati nove europske državne obveznice, a samo će refinancirati one koje dospiju.

Pritom barem do sredine sljedeće godine, ako će to okolnosti dozvoljavati, kako je najavio njegov predsjednik Mario Draghi, ECB neće ni dizati svoju kamatu.

Ali, okolnosti se i u Europi brzo mijenjaju. Financijski svijet šokiran je prošlih tjedana izvješćima kako je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je ona već desetljećima nepoznat fenomen, inflacija skočila osjetno povrh dva posto, što znači da je preskočila stopu inflacije koju službeno „cilja“ europska središnja banka, što pak znači da bi i ECB mogao biti prisiljen dizati svoju kamatu i ranije i brže nego što je to planirao.

A tada bi prva mogla bankrotirati Belgija – kaže ekonomist Neven Vidaković – koja je svoju ukupnu zaduženost sa samo 80 posto BDP-a 1985. do danas povećala na više od tristo posto svojega BDP-a. U ništa boljoj situaciji nisu ni Irska, Portugal, Nizozemska, Grčka, Švedska, Danska, Francuska, Španjolska…

„Hoće li sumanuto napuhivanje globalnog dugovnog balona ikada prestati?“, pitao se u svibnju ove godine američki analitičar Charles Hugh Smith. „Ako se kolateral koji stoji iza duga ne povećava jednako brzo kao i dug, sposobnost dužnika da vraća dug postaje sve manja.“, piše. „Koliko se može zadužiti kućanstvo koje ima godišnji dohodak od sto tisuća dolara?“, ilustrira svoju tvrdnju Hugh Smith. „To ovisi o uvjetima zaduživanja. Ako je kamata nula, a rata fiksno jedan dolar, to kućanstvo može posuditi i milijardu dolara. No pretpostavimo da kamata poraste samo za jednu desetinu jednog postotka, što je još uvijek gotovo nula. Naše kućanstvo tada odjednom samo za kamatu duguje milijun dolara godišnje! Prema tome, jednom kada dug dosegne stratosfersku razinu, čak i kamata vrlo blizu nule može dužniku stvoriti obvezu koja će ga uništiti…“!
 
(vecernji.hr)

Američka tvrtka za proizvodnju električnih automobila Tesla bankrotirat će u roku od četiri mjeseca, osim ako njezin izvršni direktor Elon Musk “ne izvadi zeca iz šešira”, navodi menadžer hedge fonda John Thompson

“Tvrtke eventualno moraju napraviti profit, a ja to nisam vidio da se ovdje događa” – rekao je šef Vilas Capital Managementa za Market Watch.

“Ovo je jedan od najgorih izvještaja o prihodima kojeg sam ikada vidio, i između priče i financija; u ovom će slučaju će financije pobijediti.”

Thompson upravlja sredstvima od 25 milijuna dolara, a njegovo “šortanje” kompanije Tesla je najveći udio njegovog fonda. Već godinama se kladi se protiv proizvođača električnih automobila.

Prošlog travnja Tesline dionice su zabilježile rekordno visok rast do oko 300 dolara i nastavile rasti na 389,61 dolara. Ipak, Thompsonov fond još je uspio izvući 65-postotni dobitak za ovu godinu.

Od tada, Tesline dionice su naglo pale i Thompson je uvjeren da će se oklada isplatiti. Dionice Tesla padale su više od 8 posto u srijedu na 279,18 dolara po dionici.

Menadžer hedge fonda rekao je da ako njegovo predviđanje postane istinito, njegov fond mogao bi porasti za još 50 posto. Istaknuo je da je uložio i 500.000 dolara vlastitog novca.

“Tesla je, bez sumnje, na rubu bankrota”, rekao je Thompson klijentima u e-poruci. Objasnio je kako će financiranje biti teško uslijed problema u isporuci Teslinog modela 3, smanjenom potražnjom za Modelima S i X, ekstremnim procjenama vrijednosti, i vjerojatnim smanjenjem kreditnog rejtinga od strane Moody’s od B- na CCC.

“Kako ja gledam, Tesla vrijedi dvostruko više od Forda (procjena vrijednosti poduzeća u obje tvrtke), no Ford je prošle godine prošle godine napravio šest milijuna automobila i imao dobit od 7,6 milijardi dolara, dok je Tesla napravila 100,000 automobila i bila na gubitku od 2 milijarde dolara” – rekao je Thompson.

“Nadalje, Ford ima 12 milijardi dolara gotovine za ‘kišne dane’, dok će Tesla vjerojatno ostati bez novca u naredna tri mjeseca. U svojoj karijeri nikada nisam vidio ništa tako apsurdno.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Riječki znanstvenik Boris Podobnik tvrdi da je Hrvatska od druge najuspješnije postkomunističke zemlje za 25 godina uspjela postati druga najneuspješnija, nakon Bugarske

Prema njegovim predviđanjima, ako se trend ne zaustavi, može se očekivati da bi uskoro Hrvatsku mogli zadesiti grčki scenario i tuđa vlast.

Od druge najuspješnije postkomunističke zemlje Hrvatska je u 25 godina uspjela postati druga najneuspješnija, nakon Bugarske, a kako se trend ne zaustavlja, za očekivati je da bi je uskoro mogli snaći tzv. grčki scenarij i tuđa vlast, upozorava za Index hrvatski znanstvenik Boris Podobnik.

Podobnik je po obrazovanju zapravo fizičar. Studirao je na PMF-u u Zagrebu, a trenutno je prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) i predaje na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Dva najcitiranija članka Sveučilišta u Rijeci njegovi su radovi. S gotovo 3000 citata u svjetskim časopisima prema Web of Science, pozicionirao se kao jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika.

U hrvatskoj zajednici ekonomista neki njegove ideje smatraju kontroverznima, no u svijetu je surađivao s velikim brojem uglednih stručnjaka i publicirao u uglednim časopisima kao što su Nature Physics i PNAS.

U novom intervjuu tražili smo da nam dijagnosticira hrvatske bolesti i pokuša prognozirati budućnost. Evo kako on to vidi.

SPORE PROMJENE = ZAOSTAJANJE

Što mislite što je uzrok zastrašujućeg gospodarskog zaostajanja Hrvatske?

Nespremnost za promjene. Promatrajući narode EU-a, a posebno bivših socijalističkih zemalja, možemo se pitati kako to da su neki narodi značajno skloniji promjenama, čak i izrazito drastičnim, dok se drugi suprotstavljaju čak i najmanjim? Zanimljivo je kako je to pitanje usko povezano s djelima najvećih svjetskih umova, Charlesa Darwina i Adama Smitha.

Promatrajući zakonitosti u ekonomiji, Smith je zaključio da je upravo sebičnost ono što tjera menadžere firmi na uvođenje inovacija u proizvodnji s ciljem da se prilagode ekonomskom okruženju i zauzmu tržišni udio konkurencije. No šanse za preživljavanje i osvajanje drugih kompanija ne ovise samo o inovacijama, već i o brzini njihovog uvođenja. Jer tko se brže mijenja i prilagođava, u konačnici pobjeđuje. Upravo je ova brzina promjena nešto što naši političari često ne uvažavaju.

A bit brzine promjena je jednostavna – ako se mi razvijamo 2% godišnje, a naša konkurencija, recimo Srbija, 3%, mi nazadujemo naspram Srbije. Zanimljivo je koliko ove ideje iz ekonomije nalikuju Darwinovoj teoriji prirodne selekcije gdje vrste čije se slučajne mutacije bolje prilagođavaju promjenama u okolišu povećavaju šansu preživljavanja, ali i šansu da preotmu životni prostor konkurentnih vrsta. Dakle, što je kod Smitha tržišni udio, ali i imovina, to je kod Darwina životni prostor.

Naravno, postoje i razlike između ekonomije i biologije. Dok su kod vrsta mutacije slučajne, kod ljudi, kada organiziraju društvo, one su samo djelomično slučajne, a više su slobodna i kolektivna volja ljudi, barem njegove većine, da promijene društvo s ciljem da nacija zadrži svoj životni prostor i bude na njemu gospodar.

NIJE BILO MILOSTI ZA KOLIJEVKU CIVILIZACIJE, ZAŠTO BI ZA NAS

Tko se u Hrvatskoj opire promjenama – političari ili narod, ili i jedni i drugi? I za što su one sve važne?

Prije svega promjene u javnom i državnom sektoru ključne su ako želimo u većoj mjeri sami određivati svoju sudbinu. Ako za to nismo spremni, preciznije ako nije spremna naša hrvatska većina, onda će nam drugi gospodariti, kao i stoljećima prije. Pritom je očito da će brzina promjena u demokraciji ovisiti o tome je li većina naroda za njih ili nije.

Oni koji se suprotstavljaju promjenama reći će da reforme nameću veliki narodi i međunarodne organizacije kao što je MMF te da one stoga nisu naš interes. Nasuprot takvim razmišljanjima, a imajući na umu Darwina i Smitha, možemo sami zaključiti što nas čeka ukoliko se ne odlučimo na radikalne reforme.

Naime, u tom slučaju neki drugi narodi, oni koji se brže mijenjaju i prilagođavaju, u konačnici će postati naši gospodari. Mi kao narod tada možda nećemo nestati, premda se i to nekima znalo događati tijekom povijesti.

No zasigurno više nećemo kontrolirati našu sudbinu, jer će gotovo sve u Hrvatskoj postati njemačko, talijansko, austrijsko ili mađarsko, kao što je uostalom i bilo do prije stotinjak godina. Dakle, mi se ne moramo mijenjati, no to je u njemačkom ili talijanskom interesu, a ne u našem.

Što se sporije mijenjamo, a više zadužujemo, prije ćemo bankrotirati, a tada će sve naše postati njihovo, u skladu s prije navedenim učenjem i Smitha i Darwina da vrste, ali i firme i narodi koji su se bolje prilagodili promjenama, preuzimaju one slabije prilagođene. Neki misle da je to samo pesimističan scenarij, no mislili su tako i u Grčkoj s kojom smo po mnogo čemu, na žalost, slični.

Nisu se htjeli mijenjati pa je propast ipak došla jer ako se konstantno zadužujete, jednom mora doći i vrijeme naplate. Ako Zapad nije imao milosti prema Grčkoj, kolijevci civilizacije, samo naivci mogu misliti da bi prema nama bio išta milosrdniji. Nedavno sam boravio u Grčkoj. Srednjoškolski nastavnik javnog sektora rekao mi je da mu je plaća prije 10 godina bila oko 1500 eura, a danas je oko 900. Jasno je da su oni prosvjedovali, no kad je Merkel zavrnula financijsku pipu, država više nije bila u stanju osiguravati visoke plaće garantirane kolektivnim ugovorima, pa je došlo do drastičnih rezova.

DRUGI SE RADUJU NAŠEM NAZADOVANJU

Neki vjeruju da naša propast ipak ne može biti interes našim partnerima u EU koji i sami imaju kompanije i banke u Hrvatskoj.

Nije li želja svake firme da ima monopolsku poziciju na tržištu? Upravo zbog te prirodne želje da se zauzme monopolski položaj, tržište se regulira na način da sprječava monopol. Problem je što nitko ne sprječava monopolsku poziciju na nivou država. A činjenica je da je Njemačka nešto ”jednakija” od ostalih u EU, baš kao što je to Amerika na nivou svijeta. A ako monopol na nivou država nije zabranjen, prirodna je težnja najvećih da zauzmu tu poziciju.

Zašto je to tako ako države mogu biti partneri?

Pa ako smo nekom partneri, ponekad smo bolji, a ponekad lošiji od njega. Kada smo lošiji, strepimo jer smo ovisni o njegovoj volji. Te strepnje, hoćemo li preživjeti, nestaju kad postanemo nečiji gospodar i vlasnik, jer smo tada uvijek u superiornom položaju pa drugi ovise o nama i našoj volji. Zato se razvijeniji i oni koji se brže reformiraju raduju našem nazadovanju. Ako nas preuzmu, mi im tada više nikad nećemo predstavljati prijetnju, jer će oni upravljati našom budućnošću i određivati koju vrstu poslova možemo obavljati.

Za ilustraciju možemo se pitati retorički koliko je stručnjaka u području istraživanja i razvoja ostalo u INA-i nakon što su je preuzeli Mađari? Gdje su istraživački centri INA-e, u Zagrebu ili u Budimpešti?

Što je pokazatelj da Hrvatska nije sklona promjenama, odnosno reformama?

Hrvatska je na početku devedesetih prema BDP-u po glavi stanovnika bila druga najrazvijenija zemlja među bivšim socijalističkim zemljama. Danas je hrvatski BDP po glavi stanovnika, gledano po kupovnoj moći, također drugi, ali odostraga. Iza nas je još samo Bugarska, ali kako se ona mijenja brže od nas, nećemo još dugo biti drugi najgori. Bit ćemo baš najgori. Taj naš pad u terminima BDP-a definitivno je najbolji pokazatelj zaostajanja, unatoč tome što BDP kao koncept nije nužno najsavršeniji pokazatelj uspješnosti nekog naroda.

REFORME NISU PROTIV RANJIVIH NEGO PROTIV LOŠIH

Neki bi vas mogli optužiti da promičete socijalni darvinizam koji preferira uspješne i bešćutnost prema slabijima. Mi ljudi nismo samo biološka bića motivirana konkurencijom, već i vrhunski socijalna bića s visokim razinama empatije, što bi se u društvu trebalo očitovati kao skrb za one ranjive – bolesne, invalide, siromašne, one koji nisu rođeni sa zlatnim žličicama u ustima itd.

Reforme, na žalost, ponekad posebno na kratke staze, pogađaju i ranjive, dakle siromašne i nezaposlene. No bit reformi je da na duge staze i njima bude bolje. Nezaposlenima reforme pomažu jer im efikasnije društvo lakše osigurava posao. Efikasnije društvo stvara veće prihode pa potencijalno donosi veća sredstva i za bolesne i za invalide. Bit reformi nije da pogodi ranjive jer oni zapravo nisu problem. Njihova bit je da pogodi one koji imaju posao, ali ga ne zaslužuju jer takvi usporavaju rast, a često koče i dolazak novih investicija.

Bit reformi je da se zaposlenici poslože prema njihovim sposobnostima, a to bi jasno u korumpiranoj zemlji utjecalo na mnoge koji su do posla došli preko stranačke iskaznice i bez natječaja. A tko bi za njima žalio osim njih samih? Naravno, problem je što su ti najgori u javnom i državnom sektoru dvostruko zaštićeni, jer njih štite i stranke i sindikati. A to objašnjava i zašto se u izrazito korumpiranim zemljama reforme odvijaju jako sporo ili nikako.

Nije li očekivano da se narod opire reformama, odnosno da se im opire barem onaj dio za kojeg će reforme biti najbolnije?

Jasno je da su reforme uvijek bolne za neke građane, ali suština reformi nije da pogodi najbolji već najgori, najneefikasniji dio društva kako bi se u konačnici povećala učinkovitost cijelog društva. Uostalom, svaki oporavak boli. Kada čovjek oboli od raka, podvrgava se kemoterapiji mada ona nije bezbolna. Kemoterapija izaziva mnoge izrazito negativne posljedice, no oboljeli joj se ipak podvrgavaju s jednim ciljem – da prežive. Lokalna, prolazna patnja vodi u dugotrajan oporavak i život, a to je bit reformi kod država, da se sačuva opstanak nacije i većina državne imovine.

NIJE SVAKI LIBERALNI KAPITALIZAM ISTI

Koji je po vama najbolji primjer države koja je provela kvalitetne reforme?

Zanimljiv je primjer Kina. Inače oni su nedavno prešli i Srbiju u BDP-u po glavi stanovnika, što će reći da će kroz nekih desetak godina postati razvijeniji i od nas, ako nastavimo put bez reformi. Kina je zemlja koju vodi komunistička partija, no ona u mnogočemu ima liberalniji kapitalizam, čak i od Amerike. Možemo se pitati kako to da su se kineski komunisti odlučili uvesti inače ljevičarima mrski liberalni kapitalizam?

Prije svega zato što KP Kine vode inženjeri, a inženjeri su skloni matematici i optimiziranju, suprotno europskim ljevičarima koji uglavnom dolaze iz društvenih znanosti. Europski ljevičari ne vole nagrađivanja prema rezultatima i uspješnosti jer znaju da bi tada filozofi, politolozi i sociolozi prošli lošije od inženjera. Kao drugo, kao inženjeri, kineski komunisti izgleda razumiju Darwina i ne užasavaju se prihvatiti ideju da principi slični prirodnoj selekciji vrijede i u ljudskom društvu. Kinezi su jednostavno shvatili da, ako žele preživjeti konkurenciju Amerike i Zapada, moraju prigrliti sustav s kojim se mogu brže razvijati, a to je upravo liberalni kapitalizam.

Oni su također očito procijenili da s planskom ekonomijom razlika između Kine i Amerike može samo rasti s vremenom, te da bi neka dovoljno velika razlika mogla dovesti do propasti Kine. Dakle, kineski komunisti donijeli su patriotsku odluku te su s uvođenjem liberalnog kapitalizma, ali s ograničenom demokracijom, od Kine stvorili drugo najveće gospodarstvo svijeta. Ako su kineski komunisti bili spremni na tako drakonske reforme, ili kopernikanski obrat, trebamo se pitati kako to da mi ili Grci nismo?

Danas se mnogi nakostriješe već na samu riječ liberalni kapitalizam. Obično se doživljava da to podrazumijeva povećanje razlika između bogatih i siromašnih, nisko oporezovanje najbogatijih i sl.

Liberalni kapitalizam i u svijetu i u EU ima puno verzija, koje ponajviše ovise o stupnju razvoja društva. Dok u nehumanijoj verziji, kakva je prisutna kod nas, u privatnom sektoru možeš mjesecima raditi, a da ne budeš plaćen, takav odnos prema radu nije moguć u humanoj verziji, kakva postoji recimo u Skandinaviji.

Pritom je zanimljivo da EU ima otvorene granice, a istovremeno i različite modele kapitalizma. No tko bi onda želio raditi za manju plaću, posebno što ni nju često ne vidiš, ako imaš prilike živjeti tamo gdje te više cijene? Jasno, upravo su otvorene granice među zemljama EU razlog ogromnog egzodusa iliti bežanije ljudi iz zemalja koje su neuređenije i znatno korumpiranije u uređenije zemlje sa znatno nižom korupcijom. K tome je zanimljivo da korumpirane zemlje pritom imaju ekonomski nonsens da javni sektor u usporedbi s privatnim ima u prosjeku veće plaće, a manji rizik; primjerice, teže je izgubiti posao. O vezi tog ekonomskog apsurda i korupcije nedavno sam objavio članak s kolegom Vukom Vukovićem.

Pa ako ste pripadnik privatnog sektora u korumpiranoj zemlji jasno je da ćete poželjeti otići tamo gdje takvog apsurda nema, a to su recimo skandinavske zemlje gdje javni sektor ima niže plaće od privatnog sektora. Stoga naši pripadnici privatnog sektora, moglo bi se reći moderni kmetovi, sad uz otvorene granice imaju mogućnost otići tamo gdje ih se više cijeni. Teško je i zamisliti koliko će ih otići. Ako ovaj egzodus ne pokrene reforme, ne znam što hoće.

KOJI REZOVI NAMA TREBAJU?

Vi, ali ne samo vi, stalno govorite o reformama i bolnim rezovima. Kakve to reforme po vašem mišljenju trebamo provesti?

Reforme prije svega moraju ići za tim da se što više poveća efikasnost državnog i javnog sektora. Primjerice, državni HAC zapošljava 3,5 zaposlenika po kilometru autoceste, dok na području Istre privatni koncesionar ima 0,85 zaposlenika po kilometru. Također, HTV ima oko 3.500 zaposlenika, a Nova TV oko 270, pri čemu je gledanost Nove TV veća nego HTV-a. Kao drugo, vođenje privatnog i javnog sektora u mnogo čemu se moraju izjednačiti.

Ako želimo sačuvati hrvatsku državnu imovinu, ali i imovinu naših građana od stranih financijskih predatora, državne firme moraju voditi najbolji, a ne stranački kadrovi. Dakle, kriteriji upravljanja u državnom sektoru moraju biti isti kao u privatnom sektoru.

Bolje je da HAC vodi uspješni Danac, jasno postavljen od strane naše države, nego neuspješan, stranački obojen Hrvat. Moramo pod hitno zakonski spriječiti zapošljavanje po rodbinskom ključu i ne pomagati općine koje same ne provode promjene u smjeru privlačenja investicija. Država se mora voditi biblijskim načelom: ‘Pomozi si sam pa će ti i država pomoći’.

ODLJEV MOZGOVA I NAJSPOSOBNIJIH

Što je u ovoj priči s negativnim demografskim trendovima?

Reforme trebamo i kako bismo zaustavili negativne demografske trendove. Naime, jedna od posljedica dugotrajne krize i neprovođenja reformi, među ostalim je i iseljavanje našeg stanovništva čije ćemo posljedice osjetiti u bliskoj budućnosti. Zanimljivo je kako je ispitivanje kvocijenta inteligencije po zemljama EU pokazalo da je u Hrvatskoj prosječni IQ oko 90, dok je u Sloveniji malo ispod 100, a u nordijskim zemljama nešto iznad 100. Ako pretpostavimo da bi sve nacije trebale biti podjednako inteligentne da iseljavanja nema, očito je što nam ove brojke govore. Ne samo da ljudi odlaze zbog korupcije i neefikasnosti države, nego statistički gledano inteligentniji i sposobniji odlaze u većim brojevima nego oni manje inteligentni.

A kako je također logično da više odlaze oni skloniji poduzetništvu nego uredski uhljebi, to sve skupa na žalost ne ostavlja prostor za preveliki optimizam. Treba li uopće govoriti da što više odlaze oni s većim IQ-om to znači Hrvatska ima manje kandidata za poslove u području novih tehnologija. Što nam takvih više odlazi, to smo bliže Africi, a sve dalje od recimo Singapura. Na kraju, reforme trebamo i kako bi se u Hrvatsku s vremenom počeli vraćati oni koji su je napustili zbog dugotrajne klime depresije i neperspektivnosti.

TKO SU UHLJEBI

Kako biste definirali uhljebe? Jesu li to svi zaposleni u javnim službama, primjerice medicinske sestre ili nastavnici. Neki su vrlo osjetljivi na ovaj termin jer smatraju da je postao previše općenit tako da se njime vrijeđaju čak i oni koji dobro rade važne poslove za ne baš osobito veliku plaću.

Uhljebi sigurno nisu vojnici, policajci, medicinske sestre ili vrhunski kirurzi. Po meni su uhljebi u užem smislu svi oni koji su posao dobili preko stranke ili po rodbinskom ključu, dakle nepotizmom i bez natječaja. Drugim riječima, to su oni koji su dobili posao koji po kvalifikacijama ne zaslužuju i nikad ga ne bi dobili bez korupcije. Uhljebi u širem smislu su i izrazito loši zaposlenici koji nemaju pozitivan efekt na društvo, ali neće lako dobiti otkaz.

Recimo da velika većina znanstvenih instituta štrajka; ni nakon 10 godina nitko ne bi primijetio da su u štrajku. S druge strane, kada štrajkaju sestre i liječnici, odmah se umire po bolnicama. Mnogi profesori na lošim društvenim fakultetima također su uhljebi jer uglavnom školuju nepotrebne kadrove koji se mogu zaposliti samo u državnom sektoru i to preko veze. Takvi profesori u razvijenim bi zemljama mogli raditi samo kao menadžeri u ovčarstvu.

KLJUČ JE U OBRAZOVANJU

Gdje tu vidite reforme u obrazovanju?

Među reformama najbitnije su upravo one koje bi trebalo provesti u obrazovanju. Naše visokoškolsko obrazovanje u prosjeku je loše, a kod nas se još uvijek stvaraju i nova loša javna sveučilišta unatoč tome što nam ljudi masovno iseljavaju. I ne samo što se stvaraju nova loša sveučilišta, nego nema ni zatvaranja loših instituta i visokih škola.

U vezi obrazovanja, konačno moramo prihvati činjenicu da nije svako obrazovanje isto, i da ako imaš diplomu ekonomista s nekog našeg veleučilišta, baš i nisi materijal za ministra. Valjda postoji valjan razlog zašto se za najbolje MBA diplome u inozemstvu mora izdvojiti oko 100.000 dolara. Što će nam velik broj društvenih fakulteta ako se s njihovim diplomama uglavnom pere suđe u Njemačkoj?

Na našim sveučilištima gospodari socijalistička ”uravnilovka” pri čemu su svi jednako plaćeni neovisno o kvaliteti sveučilišta ili fakultetu, pa su tako najbolji neuroznanstvenik i anonimni politolog jednako plaćeni. Takva jednakost u plaćama recimo ne postoji u Kini koja nastoji privući najbolje znanstvenike iz svijeta, čak i nobelovce. U Kini visina plaće ovisi o kvaliteti sveučilišta, a onda i o znanstvenom doprinosu pojedinca.

Istina je, Kineska akademija znanosti raspisala je u svibnju ove godine međunarodni natječaj kojim se traži voditelj istraživanja za FAST, najveći radioteleskop na svijetu, za godišnju plaću od 1,2 milijuna dolara. Unatoč velikodušnoj ponudi ne nalaze kandidata jer su kvalifikacije iznimno visoke, zadovoljava ih samo nekoliko ljudi, a oni bi na neizvjesno vrijeme trebali odseliti u neku zabit u kojoj je teleskop izgrađen.

Razlike u plaćama na sveučilištima mogu biti ogromne jer kako bi inače u Kinu privukli nekoga tko je bio profesor na vrhunskom američkom sveučilištu? Jasno, plaće na njihovim sveučilištima ne dolaze samo iz jednog izvora, a ogromne razlike postoje upravo da motiviraju izvrsnost i potaknu što veći rast.

Obrazovanost i stručnost ljudi u našoj državnoj upravi u prosjeku je loša. Naši nedovoljno obrazovani kadrovi, posebno na nivou općina i županija, nisu u stanju dovlačiti strani kapital, ali ni EU projekte, pa su prisiljeni sustav krpati financijskim zaduživanjem, a zaduživanja, kad se gomilaju i nisu isplativa, u konačnici vode u slom. Nije pitanje hoće li do sloma doći, nego kada će doći. Čak i čovjek s najboljim genima jednom umre.

I najbolji auto jednom zataji. A što onda očekivati od države koja održivost bazira na konstantnom zaduživanju? A ako se već jednom mora bankrotirati, nije svejedno hoćemo li bankrotirati među prvima, zajedno s Grcima, ili među zadnjima, zajedno sa Švicarcima, ili možda nikada.

Za kraj moram pitati niste li vi, kao profesor na sveučilištu u Rijeci, također na državnoj sisi? Kakve bolne rezove biste vi uveli sebi i svojim kolegama iz visokog obrazovanja u javnom sektoru?

Iz ranije rečenog jasno vam je da ako želimo napraviti efikasno društvo, moramo se dijeliti ne na javni i privatni sektor nego na sposobne i nesposobne, a visoko obrazovanje i znanost puni su izrazito nesposobnih i nekvalitetnih kadrova koji su k tome izuzetno dobro plaćeni.

To su sveučilišni profesori koji znanstveno vrijede tek nešto više od srednjoškolskih profesora, ili možda ni toliko, ali su od potonjih više nego dvaput bolje plaćeni. Ministarstvo znanosti već je vrednovalo institute i sveučilišta, a neki instituti pokazali su se znanstveno uistinu bezvrijednima.

Rezovi bi trebali rezultirati ukidanjem instituta s najlošijom znanstvenom produkcijom. Trebalo bi privatizirati i neka veleučilišta, ali i rapidno smanjiti broj profesora na onim društvenim fakultetima koji stvaraju kadrove za burzu. Jedna od mogućnosti je da se nakon umirovljenja jednostavno ukinu mjesta na takvim fakultetima.

Srednjoškolce bi trebalo upozoriti kakva je vjerojatnost dobivanja posla završavanjem nekog fakulteta i koliko se u prosjeku dugo čeka za dobivanje posla. Trebalo bi također društvenim fakultetima nametnuti obavezno uvođenje kolegija iz informatike i računarstva kako bi diplomandi stekli i neka korisna znanja potrebna u realnom sektoru. No ima jedan problem, a to je da su najgori profesori u sustavu znanosti najčešće i članovi nekih stranaka pa zato kod nas u tom sustavu nema reformi.
 
(index.hr)

Situacija u Venezueli postaje sve dramatičnija. Bankrot zemlje čini se neminovnim. U slučaju da se to dogodi, “Rosneft” će preuzeti kontrolni paket dionica “Citgo petroleuma”, venecuelanske naftne korporacije u SAD

Time bi Rusija na velika vrata ušla na naftno tržište SAD, koje je inače zatvoreno za inozemne tvrtke.

Skupina američkih senatora pripremila je zakon protiv “Rosnefta”, kojim se sprečava da ruska korporacija dobije kontrolu nad bilo kojom energetskom kompanijom u SAD, priopćio je Reuters, pozivajući se na dokument.

Senatori su zabrinuti zbog mogućnosti da ruski naftni gigant “Rosneft” preuzme američku kompaniju “Citgo petroleum”, koja ima tvornice za preradu nafte, 50 naftnih platformi, mrežu terminala i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 države.

Oni se plaše da bi to moglo predstavljati ozbiljnu prijetnju za američku energetsku sigurnost, utjecati na isporuke i cijene benzina za američke potrošače i učiniti ranjivom ključnu američku infrastrukturu. Američki kongresnici se brinu da “Rosneft” može postati druga po veličini inozemna tvrtka koja djeluje u SAD i da na neki način može nanijeti štetu SAD – preko Venezuele.

“Te tri tvornice koje ima tvrtka pod kontrolom Venecuele mogu osigurati najviše pet posto isporuka naftnih derivata na tržištu SAD. Druga stvar je što ta tvrtka posjeduje značajan broj naftovoda u SAD, tj. u njezinim rukama se nalaze elementi infrastrukture, neki lučki terminali.

Međutim, imajući u vidu situaciju na američkom tržištu, ne može biti govora o nekoj značajnoj kontroli važnih objekata. U cjelini, udio te venecuelanske kompanije na američkom tržištu procijenio bih se na tri-četiri posto”, prokomentirao je za Sputnjik Rustam Tankajev, ekspert Unije proizvođača nafte Rusije.

Ruska tvrtka još nije preuzela venecuelansku kompaniju, čije dionice su date u zalog za dug od 1,5 milijardi dolara, a s obzirom u kakvoj ekonomskoj krizi se nalazi država, malo je vjerojatno da će i vratiti dug. Ipak, stručnjak smatra da “američke federalne vlasti nikad neće odobriti prelazak te tvrtke pod kontrolu ruskog ‘Rosnefta’.

“Rusija se smatra neprijateljem SAD i nikakva infrastruktura se ne predaje u ruke neprijatelju.”

“Našim kompanijama je teško poslovati na teritoriju SAD. Primjer je ‘Lukoil’ koji je davno počeo širiti mrežu na teritoriju SAD i suočio se s velikim problemima. Dio mreže su prodali, ne znam da li su prodali i ostatak. ‘Rosneft’ apsolutno ne trebaju problemi sa SAD. On ima ogromne planove za širenje tržišta. Ti planovi se veoma uspješno realiziraju u Kini, Indiji, Indoneziji, Europi, gdje je primjerice u Njemačkoj ‘Rosneft’ na trećem mjestu među kompanijama isporučiteljima nafte na unutarnjem tržištu”, podsjeća Tankajev.

“Rosneft” je po proizvodnji nafte prva tvrtka u svijetu

“Amerikanci realno ocjenjuju položaj ‘Rosnefta’ kao tvrtke broj jedan na svjetskom naftnom tržištu zbog čega ga nikad neće pustiti kod sebe. Takvog slona u svoju malu prodavaonicu nitko ne bi želio pustiti”, smatra ruski ekspert.

Koliko je stvar ozbiljna pokazuje to što su kanadska tvrtka “Kristaleks” i američka “Konoko Phillips”, kojima je Venezuela davno nacionalizirala imovinu, tužile “PDVSA” zbog ugovora o kreditu s “Rosneft trading”. Po mišljenju tužitelja, “PDVSA” je namjeravala staviti u zalog imovinu svoje tvrtke-kćeri “Citgo holdings” i iznesti dobit u Venecuelu – izvan jurisdikcije američkog sudskog sustava i kreditora.

Venezueli nema pomoći

Što se tiče same situacije u Venezueli, ona je, blago rečeno, dramatična. Prošlogodišnja inflacija od 750 posto izgleda pristojno u odnosu na onu koja je čeka ove godina – 2.000 posto. Sukob Parlamenta, koji kontrolira oporba, i predsjednika doveo je do toga da se na ulice koje su svakodnevno pune nezadovoljnih ljudi izvodi i vojska. Međutim, u takvoj situaciji, koja god stranka ili pojedinac da dođe na vlast, ništa ne može promijeniti. Problem je u sustavu.

Sve je počelo daleke 1976. godine kada je država nacionalizirala čitav energetski sektor. U to vrijeme trećinu izvoza su činili poljoprivredni proizvodi, ljudi su bili poduzetnici. Naftni sektor je postao “zlatna koka” koja puni proračun. Čitava proizvodnja u zemlji je stala i država je počela živjeti samo od nafte. Čak ni u modernizaciju naftnih postrojenja nije ulagano. Sve što je prodavano trošeno je na socijalne potrebe, bez investicija u gospodarstvo.

Danas, 50 godina kasnije, izvoz nafte čini više od 90 posto, a izvoz poljoprivrednih proizvoda svega deseti dio izvoza zemlje. Takav sustav je mogao funkcionirati dok je nafta bila iznad sto dolara za barel, mada i tada s poteškoćama. Sada, kada se cijena crnog zlata koleba oko 50 dolara za barel, bez izgleda za veća poskupljenja, budućnost Venezuele je dosta mračna.

Naravno, sve to koriste SAD koje odavno žele eliminirati, može se reći, posljednju točku desetljetnog otpora u Latinskoj Americi. Dolazak na mjesto državnog tajnika SAD Rex Tillersona samo će pojačati pritisak. “Exxon mobile”, čiji je ranije bio predsjednik, jedna je od tvrtki kojoj je Venezuela nacionalizirala imovinu.

Ako se dogodi i da oporba koja kontrolira Parlament preuzme vlast u državi, malo je vjerojatno da će to pokolebati ruske interese u Venezueli.

“U Venezueli ima veoma mnogo različitih mišljenja i veoma je teško predvidjeti kada vidite kakve transparente nose. Ne može se reći da su na tim plakatima bili portreti američkih predsjednika. Bile su druge osobe”, kaže Rustam Tankajev.

Postoji vjerojatnost da bi vojska mogla preuzeti vlast u zemlji. Ne bi to bio prvi put da vojna hunta dođe na vlast u latinoameričkim državama.

Što se tiče sudbine ruskih investicija u Venezueli, ne treba sumnjati da će se vlasti voditi pragmatizmom.

“Koliko para, toliko i muzike”, smatra ruski ekspert. Nijedna vlast neće bježati od investicija, posebno ako se njena ekonomija nalazi u tako beznadežnom stanju.

Prošle godine ruski naftni gigant “Rosneft” i nacionalna naftna korporacija Venecuele “PDVSA” potpisali su četiri sporazuma o strateškom partnerstvu koji je donio Venecueli 20 milijardi dolara ruskih investicija. U ovom trenutku “Rosneft” sudjeluje u nekoliko zajedničkih poduzeća s “PDVSA” i eksploatira sedam naftnih polja, čije se ukupne zalihe nafte procjenjuju na više od 20,5 milijardu tona.

Političari Venecuele će sigurno biti pragmatičniji od njihovih američkih kolega koji i dalje žive u vremenu Hladnog rata.
 
(sputniknews.com)

Kad se sve rasproda i narod i radnici bit će isključeni iz politike i nikoga neće biti briga za njihov život

Ulazimo u proces u kojem ono što će preostati neće biti dovoljno ni za minimum egzistencije, a kamo li za plaćanje obaveza prema vlasti koja će plaćati inozemne dugove i koja će biti sve represivnija što bude slabija.

Takva će biti prema onima koje je razvlastila i razoružala, dakle prema ljudima koji više ne mogu pružiti otpor.

Sve to će, na koncu, dovesti do nestanka Hrvata s ovih prostora i to u roku od 70 godina.

Posljednji koji će nestati bit će vojni i politički podanici i na to upozoravam već petnaestak godina.

Masovne protuzakonite ovrhe, zbog kojih na tisuće ljudi ostaju bez igdje ičega, potvrđuju da smo ušli u područje neobazrivosti o kojem sam govorio, a gdje vlada beznađe i agonija i gdje će ljudi ostati bez svega što su imali.

Trenutno u Hrvatskoj imamo 2,5 milijuna ovrha. Sada, međutim, strane agencije utjeruju dugove na način da pljačkaju sve redom, a država im to dopušta. No, ovo je ništa u usporedbi s onim što nas čeka.

Hrvatska je već sada u bankrotu, jer je visina anuiteta koji ove godine pristiže na naplatu čak 15 milijardi eura (prema informacijama stranih banaka), dok Hrvatska u pričuvi ima svega 10,5 milijardi eura. Zbog tako katastrofalne situacije država žrtvuje svoje građane, što se najbolje vidi na primjeru ovrha.

Na djelu je, dakle, nemilosrdna i bešćutna pljačka koju možemo nazvati i neoliberalnom eutanazijom, jer iza nje ništa ne ostaje. Strane banke uz pomoć domaćih poslušnika žive od dužničkog roblja.

Sada je i više nego bjelodano da strane banke uz pomoć domaćih poslušnika i parazita koji udaraju pečate (javni bilježnici) žive od dužničkog roblja, odnosno od hrvatskih građana koji su bili prisiljeni dići kredite, a koji te kamatama i razlikama u tečaju prenapuhane kredite više ne mogu otplaćivati i koji će zbog toga ostati bez svega što su imali.

Morali bi imati guvernera Hrvatske narodne banke da tu pljačku spriječi. No, mi nemamo guvernera, jer da imamo, isti bi tren oduzeo licencu bankama koje na tako bešćutan način pljačkaju hrvatske građane.

Iste te banke takve stvari u drugim zemljama ne rade. Zato tvrdim da su kriza u Grčkoj i Argentini ništa u usporedbi s katastrofom koja će zadesiti Hrvatsku.

No, na to hrvatsku javnost upozoravam već punih petnaest godina, ali građani to još ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.
 

 
(dr. Slavko Kulić, istinomprotivlazi.com)

Na otkupu državnih dužničkih vrijednosnih papira Ukrajine angažirano je nekoliko velikih međunarodnih investitora

Najveći vlasnik ukrajinskih dugova postao je investicijski fond Franklin Templeton.

U kolovozu 2013. godine pomenuti fond je na globalnom financijskom tržištu kupio dužničke vrijednosnice Ukrajine, za nominalni iznos od 5 milijardi dolara.

Dogovor je dosegnuo jednu petinu ukupnog vanjskog duga Ukrajine.

Informacije o tome koliku je sumu 2013. godine Franklin Templeton, koji ima sve karakteristike jednog “financijskog lešinara”, ponudio Kijevu za 20% ukrajinskog vanjskog duga, ostat će poslovna tajna.

“Financijski lešinari” – to su kupci dužničkih vrijednosnih papira s jako lošim rejtingom, koji ih na tržištu otkupljuju za sitniš, a zatim te papire podnose emitentu (državi dužniku), zahtijevajući stopostotnu isplatu prema nominalnoj vrijednosti.

Upadljiv primjer destruktivnih aktivnosti “financijskih lešinara” predstavlja Argentina. Ona je pristala restrukturirati 95-97% svog javnog duga s nositeljima, ali se nekoliko postotaka duga našlo u rukama “financijskih lešinara” koji su uništili sve dogovore o restrukturiranju argentinskog duga, što zahtijeva potpuno izvršenje početnih obveza od strane dužnika.

“Financijski lešinari” (dva američka investicijska fonda), djelujući kroz sudstvo Sjedinjenih država, osudili su Argentinu na bankrot.

Ova zemlja može biti podvrgnuta najbezobzirnijoj pljački, ukoliko se složi provesti ultimatume “lešinara” i američkog suda.

Argentinska priča je upozorenje Ukrajini, čije su se dužničke vrijednosnice našle u kandžama Franklin Templeton.

Kao što je nedavno objavila novinska agencija Bloomberg, ovaj fond, nalazi se u nadležnosti Sjedinjenih država, pod kontrolom Rothschild grupe, a predatorski stisak ove obitelji dobro je poznat.

Prije dvije godine, u članku “O financijskoj situaciji režima u Kijevu i perspektivi bankrota Ukrajine”, napisao sam: “Može doći do onog istog bankrota, do kojeg, prema Jacenjukovom uvjerenju, “nikada neće doći”.

Netko će u ovom bankrotu zadano izgubiti milijarde, dok će drugi, suprotno tome, bez smetnji bahato zarađivati.

Između ostalog, kao što međunarodno iskustvo pokazuje, bankroti su rijetko nenajavljeni. Najčešće, oni se pripremaju planski, ponekad dugi niz godina.

Ukrajina nije iznimka.

Bankrot će se tamo dogoditi, ali ne prije nego što pokrovitelji i skromni korisnici organizacije daju zeleno svjetlo, kao što je Zaklada Franklin Templeton.

U vrijeme kada je članak objavljen čuveni “pokrovitelji i skromni korisnici” ovog fonda nisu mi bili poznati. Sada su izašli iz sjene, i to je očigledan znak. Drama se bližila raspletu.

Prošle godine, Rothschild grupa je preuzela inicijativu za formiranje grupe nositelja ukrajinskih vrijednosnica radi razvoja zajedničkog stava o rješavanju problema duga zemlje.

Rothschildovi, koje zastupa francuska podružnica grupe Rothschild & Cie, ponudili su svoje usluge “posrednika” u pregovorima između Ministarstva financija Ukrajine i vjerovnika za restrukturiranje duga.

Kreditori su očekivali prijedloge Kijeva, izjavio je tada generalni direktor Rothschild & Cie za Rusiju i ZND, Giovanni salveta.

On je također rekao da se mišljenja kreditora, o tome što se radi s Ukrajinom, razilaze: neki vole čekaju prijedloge Vlade, drugi žele unaprijed utvrditi stroža pravila.

“U ovom trenutku, prema riječima Salvetija, predstavnici Fonda (Franklin Templeton – VK) i kreditori razmjenjuju mišljenja i razgovaraju o raspodjeli odgovornosti i programu djelovanja.”

U sažetoj informaciji koju je i Bloomberg tada iznio razumljivo je prvo, da je bankrot Ukrajine neizbežan, a ovo je polazna točka ukrajinskih nositelja dužničkih vrijednosnih papira.

I, drugo, bankrot će biti popraćen restrukturiranjem pod uvjetima koji su vrlo teški za Ukrajinu.

Vrijedna spomena je činjenica da se curenje informacija o predstojećem bankrotu i restrukturiranju duga dogodilo istog dana kada su objavljene odluke MMF o dodjeljivanju novog kredita, u iznosu od 17,5 milijardi dolara, da bi se financirao četverogodišnji program ekonomske stabilizacije.

Podudarnost ova dva događaja u vremenu može se tumačiti na različite načine.

Prva verzija: Između MMF i Rothschild grupe ne postoji dovoljna koordinacija, oni se natječu za kontrolu nad ukrajinskom gospodarstvom.

Druga verzija: Odluka MMF nije “prava”, već predstavlja PR akciju, poduzetu kako bi se spriječilo daljnje urušavanje i propadanje investicija i kreditne sposobnosti Ukrajine.

Treća verzija: Odluka MMF je, ipak, “prava”, a novac će biti prebačen Ukrajini, ali ne za financiranje efemernog “programa ekonomske stabilizacije”, već da bi Franklin Templeton i drugi financijski pljačkaši, koji imaju prijatan izgled “investicijskih fondova” mogli u potpunosti dobiti novac za dužničke vrijednosnice Ukrajine.

Prema ovoj verziji, MMF i Rothschild grupa, naprotiv, vrlo dobro koordiniraju svoje postupke.

U slučaju suverenog bankrota Ukrajine, iz čije neminovnosti potječu njezini nositelji dužničkih vrijednosnih papira, zemljom će upravljati produžena ruka službenog Washingtona i međunarodna financijska oligarhija.

Razlog za to će biti sporazum o restrukturiranju duga Ukrajine, koji su predstavnici Rothschild grupe spremni potpisati s Kijevom.

Sporazum će, kao što se moglo očekivati, potvrditi suglasnost između ukrajinskih vlasti da u potpunosti izvrše privatizaciju zemlje – ne samo ostatke državnih poduzeća, već i zemljišta i prirodnih resursa.

Glavni korisnici takve privatizacije će biti Franklin Templeton i drugi subjekti pod kontrolom Rothschildovih. Međutim, kako smatra Andrej Fursov, Rothschildovi su već dugo neprimjetno prisutni u različitim regijama i sektorima ukrajinskog gospodarstva, uključujući i na istoku.

Naročito oni pokušavaju prigrabe Dnepropetrovsk regiji, gdje djeluje banka “Rothschild Europa” i Rothschildov Royal Dutch Shell. To je, realno govoreći, pravna prebivalište Rothschildovih u Ukrajini.

Međutim, moćnijom se, prema riječima stručnjaka, smatra njihovo “ilegalno prisustvo” – pojedinci i mnoge tvrtke pod kontrolom obitelji.

Praktična primjena programa restrukturiranja suverenog duga Ukrajine će biti zasnovana na mogućnostima kako legalnog, tako i nelegalnog prisustva Rothschildovih.

Međutim, nije sve tako jednostavno. Interese u svemu ovome ima i Rockefeller skupina, koja se učvrstila na zapadu Ukrajine. Ove grupe na neki način pokušavaju podijeliti zemlju, ali ne mogu proći bez sukobljavanja.

Primjerice, mnogi stručnjaci vjeruju da je glavni predstavnik Rothschildovih u Ukrajini bio oligarh Dmitrij Firtaš, i činjenica da je ispao iz igre je djelo ruku Rokfelerovih, koji uspješno koriste administrativne resurse službenog Washingtona u Kijevu.

Duumvirate koji se stvorio u Ukrajini i predstojeći bankrot čine da situacija u zemlji bude sve manje predvidiva.
 
(vestinet.rs)

Sve su banke bez novca, Santander banka, Deutsche Bank, Royal Bank of Scotland. Banke mogu posuditi novac koji zapravo nemaju. To je kriminalni skandal i to traje već predugo

Umjetno tiskanje novca, koje da ga je počinila bilo koja obična osoba išla bi u zatvor na jako dugo vremena. A vlade i središnje banke to čine cijelo vrijeme. To je krađa poreznog obveznika. I dok ne počnemo slati bankare, uključujući i centralne bankare i političare u zatvor za ovaj skandal – to će se nastaviti.

Govor britanskog političara Godfrey Blooma iz Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva (UK Independence Party) u Europskom parlamentu, 21.svibnja 2013. Zajednička rasprava o bankarskoj zajednici:

Pa, povjereniče, gospodine predsjedniče, ustajem ponovo i bojim se da moram opet ponoviti isti značajan, strašan govor, isti koji držim već nekoliko godina. Moje je mišljenje, da vi stvarno ne razumijete koncept bankarstva. Sve su banke bez novca, Santander banka, Deutsche Bank, Royal Bank of Scotland – sve one su bez novca.

Zašto su bez novca? To nije neki čin od boga, nije neka vrsta tsunamija koji ih je slomio, već zato što imamo sustav nazvan „bankarstvo djelomičnih pričuva“, što znači da banke mogu posuditi novac koji zapravo nemaju. To je kriminalni skandal i to traje već predugo. Dodatak tom problemu jest, da imate moralni riziko, vrlo značajan moralni riziko od strane političkog okruženja.

I većina problema počinje u politici i središnjim bankama, koje su dio istog političkog sustava. Imamo krivotvorenja, ponekad nazvana „kvantitativno ublažavanje/olakšavanje“ – ali krivotvorenja pod bilo kojim drugim imenom – umjetno tiskanje novca, koje da ga je počinila bilo koja obična osoba išla bi u zatvor na jako dugo vremena.

A vlade i središnje banke to čine cijelo vrijeme. Središnje banke potiskuju iznos kamatne stope, a također nemamo ni stvarni trošak novca, pa ipak okrivljujemo stvarno manje značajne banke za manipuliranje libor-a (londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa).

Prilično je iznenađujuće, da su upravo Središnje banke izvorište toga. Središnje banke su te koje manipuliraju kamatnim stopama, povjereniče. I ja to sve prilično umanjujem.

Govorili smo o tome prilično neobavezno, više na bezbrižan način, zar ne, o jamstvima za depozite, pa kad banke budu bankrotirale zbog vlastite nesposobnosti i smicalica, porezni obveznik dobije račun za to. To je krađa poreznog obveznika. I dok ne počnemo slati bankare, uključujući i centralne bankare i političare u zatvor za ovaj skandal – to će se nastaviti.
 

 
(oslobodjenje-zivotinja.com/uredio:NSP)

AMERIČKA I MNOGE DRUGE EKONOMIJE MORAT ĆE PROĆI I KROZ POŽAR DEFLACIJE

Slabljenje rublje je posljedica širih događaja koji se događaju u svjetskom financijskom sustavu.

Oluja počinje, previranja koja su do sada bila skrivena od očiju šire publike iza papirnatih paravana bankarskih izvještaja počinju izbijati na površinu.

Jučer se obistinila treća točka prosinačkog predviđanja: indeks S & P nije se jednostavno spustio ispod minimuma iz kolovoza, već čak niže i od minimuma iz jeseni 2014. godine, kada je u svjetlu širenja Ebole groznica počela zahvatati još i financijska tržišta.

S&P se zatvorio na razini 1.859 bodova – posljednji put indeks je bio toliko nisko u travnju 2014-te. Štoviše, tijekom trgovanja indeks je padao još niže: da je burza prestala sa radom sredinom dana, bilo bi probijeno i travanjsko dno.

Nećemo trošiti vaše vrijeme na nabrajanje svježih naslovnih stranica zapadanih medija, radoznali će ih lako naći i pročitati sami. Samo ukratko: svi predviđaju daljnji pad i “medvjeđe tržište”, i to ne samo u SAD, već i u cijelom svijetu, počevši od Europe.

Za svaki slučaj, podsjećamo glavno predviđanje:

1. Američke Federalne rezerve će povećavati stopu (dogodilo se, 16. prosinca Federalne rezerve su povećale stopu).

2. Na burzama počinju panika i previranje (tako je i bilo).

3. Burze padaju niže od minimuma iz kolovoza (prije neki dan su burze probile dno).

4. Federalne rezerve prebacuju u rikverc i vraćaju stopu natrag (čekamo).

Sada, kada je svima postalo jasno da američko gospodarstvo nije bilo spremno za povećanje referentne stope, Federalne rezerve nemaju neki izbor. Ili da ostave sve onako kako jeste – i da osude gospodarstvo na deflacijsko stezanje – ili uključe NIRP (Negative Interest Rate Policy), kako bi dolarskom financijskom sustavu dali još nekoliko mjeseci života.

Naravno, za sada o negativnim stopama tek počinje stidljivo da se priča naglas, jer su Federalne rezerve sasvim nedavno tvrdile da će u 2016. godini referentna stopa samo rasti … međutim, analitičari daju toliko mračna predviđanja budućnosti, da će činovnicima iz Federalnih rezervi biti veoma teško preuzeti odgovornost za deflacijski kolaps.

Za ilustraciju, pozvat ću se na kanadskog ekonomistu William Whitea, koji je poznat po tome što je uspio predvidjeti krizu iz 2008. godine. Mister White smatra da se planeta u posljednjih osam godina tako zaglibila u dugovima, da poslije pucanja kreditnih mjehura nikome neće biti do smijeha.

A kako se razvijaju dužničke krize te vrste?

Tvrtke koje se nakupe nenaplativih dugova počinju bankrotirati. Organizacije povezane s takvim tvrtkama također počinju trpiti gubitke: netko ne dobiva već plaćenu robu, neko ne dobiva novac za isporučeni materijal, nekome ne vraćaju novac koji je posudio.

Jedan veliki bankrot povlači za sobom cijeli lanac drugih – isto kao kad jedna domina počne rušiti susjednu. Uskoro se ispostavi da je svima potreban novac da bi vratili kredite, i svi su spremni jeftino dati svoju robu, samo da bi dobili malo keša odmah.

Počinje deflacija: cijene padaju, pošto nitko nema novac da bi kupovao bilo što čak ni po niskim deflacijskim cijenama. Naglo raste potražnja za valutom u kojoj su nominirani dugovi, to jest, u našem slučaju, za dolarima.

Tijekom posljednje godine, prilično se odmaklo u podvodnom dijelu deflacijske spirale, jeftina nafta i skupi dolar su jasni pokazatelji početka pada. Međutim, sve je to za sada cvijeće, pravo veselje će početi tek nakon što se svjetski burzovni indeksi stropoštaju i planetu zapljusne val velikih stečajeva, kao što je bilo 2008. godine.

Da li će Rusija imati dovoljno čvrstine proći kroz tu oluju s razumnim gubicima?

Mislim da hoće. Kao prvo, pretpostavljam da će Federalne rezerve SAD pokušati izbjeći deflacijski pad pomoću uključivanja NIRP, politike negativnih kamatnih stopa.

NIRP će dati i Rusiji još nekoliko mjeseci da se pripremi za neizbježno, tijekom tog razdoblja ćemo uživati ​​u jačoj rublji i skupljoj nafti. Na izlasku iz NIRP ćemo, vjerojatno, vidjeti dolarsku hiperinflaciju, koju će svjetska trgovina preživjeti relativno lako.

Međutim, čak i ako Federalne rezerve budu sjedile skrštenih ruku i šutke promatrale buktanje plamena deflacijskog požara, položaj Rusije će još uvijek biti prilično stabilan.

Imamo značajne rezerve, naša ovisnost o uvozu se ozbiljno smanjila u posljednjih 15 godina – imamo sve resurse pričekati da prođe tih nekoliko mjeseci tijekom kojih će dolar biti deficitarna i izuzetno skupa valuta.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Prezadužena Hrvatska država, uništenog gospodarstva, napokon se predala u ruke bankera i “investitora”, te je rekla DA, netom prije sastavljanja nove Vlade

“Nakon dan i pol razgovora s mandatarom hrvatske Vlade (i guvernerom Hrvatske narodne banke) mogu reći da vrijedi imati na oku Hrvatsku.

Strani investitiori i banke žele održavanje jakog dosadašnjeg tečaja kune i nepromjenjenost monetarne politike.

Prioriteti gospodina Oreškovića i njegova predanost tim ciljevima su izvan svake sumnje, pa će u slučaju da uspije sastaviti Vladu koja će donijeti prikladni reformski program to predstavljati mjerljiv napredak za ovu lijepu državu koja je bila u krizi dugi niz godina i koja zaslužuje bolju budućnost”, ustvrdio je Erik F. Nielsen, glavni ekonomist UniCredita, u povjerljivom investicijskom izvješću poslanom na stotine adresa financijskih investitora, a u kojem se, između ostalog, navode i zapažanja s konferencije u Kitzbühelu.

Nielsen navodi da je konferencija – na kojoj su bili 20 predstavnika središnjih banaka iz Srednje i Istočne Europe, hrvatski premijer, rumunjski ministar financija i ukupno 100 predstavnika financijske industrije iz cijelog svijeta – rezultirala iznimno kvalitetnim i zanimljivim diskusijama i prezentacijama.

Počašćeni Oreškovićem
“Naravno, bilo smo počašćeni sudjelovanjem Tihomira Oreškovića na ovoj konferenciji. Kao što možda znate, gospodin Orešković je imenovan mandatarom hrvatske Vlade, kao prva nestranačka osoba na toj dužnosti, kako bi formirao Vladu koja će pokrenuti hrvatsku ekonomiju.

On dolazi s besprijekornom poslovnom biografijom iz međunarodnog poslovnog svijeta. Stoga nam laska što je došao na našu konferenciju kako bi doznao gledišta najznačajnijih tržišnih sudionika i njihove stavove o bitnim izazovima koji se nalaze ispred Vlade koju će formirati.

Moje glavne preporuke gospodinu Oreškoviću, a to su stavovi i većine sudionika konferencije, odnosile su se na to da Hrvatska mora zaustaviti rast javnog duga, jamčiti nastavak neovisnosti monetarne vlasti, odnosno nastavak monetarne i tečajne politike koje su bile jamac stabilnosti u godinama krize te sam predložio da se u potpunosti odustane od najave ‘monetarne reforme’”, istaknuo je glavni ekonomist UniCredita u svom izvješću.

Privrženost EU

“Također smatram da Hrvatska mora inzistirati na privrženosti Europskoj uniji. Kada su u pitanju konkretne ekonomske preporuke kako bi se postiglo smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, naznačio sam da Hrvatska mora provesti fiskalnu prilagodbu od 1,5 posto BDP-a (4,5 milijardi kuna) kako bi proizvela primarni fiskalni suficit od jedan posto BDP-a.

Ta bi prilagodba trebala biti napravljena prvenstveno na rashodovnoj strani, prije nego putem podizanja poreza, a bilo bi dobro da se ta prilagodba napravi u dvije godine. Trebalo nastaviti privatizaciju i reforme u javnom sektoru i pravosuđu te nastaviti mjere kojima se diže konkurentnost”, naglasio je Erik F. Nielsen.

S precijenjenom kunom gube svi

Vezano uz to, nameće se logično pitanje. Kako to da Hrvatska 20-ak godina uporno i uspješno vodi politiku precijenjene kune? I tu je odgovor jednostavan. Zato što bi to glavnim dionicima naše gospodarske scene odgovaralo. Uvoznicima, jasno po sebi.

Također državi i bankama. A i velikom broju kućanstava kojima je, ponudom relativno jeftine uvozne robe, omogućen viši standard od objektivno mogućeg, što je pak pogodovalo političarima. I tako, mnogo je bilo zainteresiranih da HNB vodi politiku kakvu vodi.

Naravno, kako (i) u ekonomiji nema besplatnog ručka, netko i gubi. Očito to su izvoznici i domaći proizvođači kojima jeftini uvoz uništava domaću proizvodnju. (Koliko smo puta proteklih godina čuli da se u Hrvatskoj ništa ne isplati poizvoditi.) Ali na dulji rok gubitnici su svi.

Jer performanse ekonomije se pogoršavaju, raste javni dug, povećava se nezaposlenost, raste siromaštvo i sve je više onih koji su svoju sreću prisiljeni tražiti u inozemstvu, spominje se i bankrot. Tu je šest godina recesije, tu su kontrole EU (fiskalna održivost, makroekonomke neravnoteže). A to se tiče baš svih.

Imperij uzvraća udarac

Zanimljivo je tijekom vremena bilo pratiti prisutnost pitanja realnosti tečaja. Od polovine 90-ih kada je fiksiran 15-ak godina o tome se gotovo i nije govorilo. Tek tu i tamo glas ponekog starog znalca i pokojeg izvoznika. No na njih se gledalo s podsmijehom.

Glavni ekonomisti banaka, koji dominantno utječu na ekonomsko javno mnijenje nacije skupa s HNB-om, poduprti komentatorima u vodećim medijima, pobrinuli su se da takva ekscentrična i kontroverzna razmišljanja budu bagatelizirana. No budući da se posljednjih godina ekonomska situacija u zemlji ozbiljno pogoršala, pitanje precijenjenog tečaja sve jasnije dolazi na tapet.

Što će se dalje događati? Hoće li onaj tko dobije vlast imati snage temeljito promijeniti paradigmu ekonomske politike, u kojoj će temeljni ciljevi biti povećanje broja radnih mjesta u zemlji i rast BDP-a, a ne čvrsta, precijenjena kuna?

Politike koja će značiti kraj pogodovanja interesima onih kojima precijenjeni tečaj konvenira, a uvažavanje interesa ukupne nacionalne ekonomije i društva. Hoće li biti volje da se kaže car je gol i znanja da se osmisle, doziraju i provedu takve mjere, uključivo i rješenje pitanje kredita s valutnom klauzulom? Iskustvo nas uči da neće.

No pitanje tečaja kad-tad će neizbježno doći na red. Ako se sami time ne pozabavimo, učinit će to drugi, MMF recimo.
 

 
(jutarnji.hr,lider.hr/uredio:NSP)

Da li je oružana situacija na Bundy ranču u državi Oregon, samo kaubojsko podbadanje u američkom stilu ili predstavlja ozbiljnu sliku prilika u SAD-u?

Hoće li se obistiniti proročanstvo da će Barack Obama biti posljednji predsjednik Amerike?

Naime, unutrašnjo-politička situacija u Americi umnogome podsjeća na situaciju kada se “zakuhavalo” nekoliko godina pred Američki Građanski Rat 1861.

Ima mnogo unutarnjih nagomilanih problema čije nerješavanje odlaže, ili privremeno rješava na kraći rok, metodama koje su u suštini “gašenje požara”, mogu dovesti do “produžetka politike drugim sredstvima”.

Jedanput je već “puklo” u Americi, kada je postalo jasno da nagomilani problemi između tadašnjeg Sjevera i Juga, ne mogu biti mirno riješeni. To u suštini i nije bio građanski rat, već rat za secesiju ili očuvanje federacije.

Danas su problemi druge prirode i ne pogađaju samo Ameriku već i čitav svijet.

Prezaduženost, oštra politička podijeljenost i odsustvo učinkovitog političkog dijaloga, sve izraženije siromaštvo, bankrot čitavih regije, nemogućnost dogovora, sve više blokiraju učinkovito funkcioniranje na planeti Zemlji i sve više daju klasni znak naraslim problemima čije rješenje se ne nazire.

Ako SAD zaista “pukne”, onda će zaista biti pravi građanski, klasni rat, koji nikome ne bi donio dobro i koji bi vjerojatno čitav svijet povukao u ambis.

Ekonomski i politički analitičari u SAD-u, komentiraju da su sve velike imperije propale zbog unutarnjih slabosti i nemogućnosti da se učinkovito upravlja državom.

Po njima, Amerika već duže vrijeme “trokira”. Republikanci i Demokrti su dva svijeta za sebe, koji se sve teže razumiju i dogovaraju. Obama i njegove reforme nisu po ukusu konzervativnog sloja društva.

Formirala se klasa siromašnih građana koja živi po šatorima i kanalizacijskim cijevima. Oni naglašavaju da je najtužnije to što se Amerika poodavno odrekla načela na kojima je utemeljena.
 
(bktvnews.com/uredio:NSP)