Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio netko tko će umrijeti za koju minutu, priča Muvafak al-Rubai

Bivši predsjednik Iraka Sadam Husein, koji je osuđen na smrt vješanjem i pogubljen 2006. godine, ostao je jak do samog kraja, ne pokazavši ni najmanji znak straha niti pokajanja u posljednjim minutama života, priča bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Muvafak al-Rubai, koji je nadgledao vješanje.

Sjedeći u svom uredu u Bagdadu, u čijoj se pozadini nalazi kip Sadama oko čijeg vrata visi uže kojim je obješen, on se prisjeća posljednjih trenutaka pred izvođenje nekadašnjeg diktatora na vješala, prenosi AFP. “Da li je bio zločinac? Jeste. Ubojica? Jeste. Krvnik? Jest. Ali je ostao čvrst do kraja”, tvrdi Rubai.

On se sjeća da je Sadam ušao sam kod njega u prostoriju zatvora gdje je pogubljenje izvršeno prije sedam godina, a nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.

“Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvjestio ili da je bio drogiran”, napominje Rubai i ističe: “Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio netko tko će umrijeti za koju minutu”.

Rubai je, kaže, potom odveo Saddama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod suca koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio: “Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt perzijskim svećenicima!”. Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju s vješalima.

“Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled … i rekao: “Doktore, ovo je za muškarce”, prepričava Rubai. Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali ga odvuži do stepenica.

Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo: “Živio Muhamed Bakr al-Sadr!” I “Moktada, Moktada!”, Što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne milicije poslije 2003.

Saddam je odgovorio: “Zar su to muškarci?” I, prije nego što je povučena poluga, počeo je da recituje stihove iz Kurana, koje nije uspio izgovori do kraja: “Potvrđujem da nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed … “, i to su bile njegove posljednje riječi.

“Nikada nisam imao tako čudna osjećaje”, kaže danas Rubai, koji je triput stavljen iza rešetaka tijekom Sadamove vladavine. “On je počinio nebrojene zločine i zaslužio je biti obješen još tisuću puta, ali to što sam tada osjetio, bilo je vrlo čudno. Prostorija je bila puna smrti”, kaže on.

Neposredno pred izvršenje kazne Saddam je upitan da li ima želju iskazati neka svoja kajanja ili strahove, na šta je odgovorio:

“Ne, ja sam vojnik i ne osjećam strah. Čitav život sam proveo u džihadu i borbi protiv agresije. Za bilo koga tko je na takvom putu nema straha.”

Prije nego li su mu oko vrata stavili omču, Saddam je uzviknuo: “Allahu Ekber! Muslimanski ummet će pobijediti a Palestina je arapska!”

Jedan od promatrača izvršenja kazne mu je dobacio:

“Idi u džehenem!”

Saddam je odgovorio: “Džehenem? To je Irak?”

Drugi čovjek je zatražio tišinu riječima:

“Molim vas prestanite! Ovaj čovjek čeka izvršenje kazne.”

Nakon toga je obješen, a prisutni doktor je nakon nekog vremena potvrdio smrt. Sahranjen je sutradan u svom rodnom mjestu blizu Tikrita pokraj ostalih članova obitelji uključujući njegove sinove Udaya i Qusaya Husseina.

Sadam Husein, koji je vladao Irakom tijekom više od dva desetljeća obilježene brutalnom represijom, pogubnim ratovima i oštrim međunarodnim sankcijama, obješen je pošto je osuđen za zločine protiv čovječnosti zbog ubijanja 148 šiitskih seljaka u Dudžailu 1982.

Bio je predsjednik od srpnja 1979. do ožujka 2003. godine, kada je izveden napad na Irak pod vodstvom SAD, a američke snage su ga u prosincu iste godine pronašle u rupi na jednoj farmi gdje se dotad skrivao. Pogubljen je tri godine kasnije, 30. prosinca 2006. godine, poslije kratkog suđenja. Neki Iračani, posebno sunitski Arapi, s nostalgijom se sjećaju vremena Sadamove vladavine, naročito razdoblja unutarnje stabilnosti, koji je u suštoj supotnosti s brutalnim nasiljem u koje je zemlja uronila otkako je on zbačen.

Sadama se, također, s velikim poštovanjem sjećaju i neki Arapi, koji ga pamte po ratu sa Iranom vođenim od 1980. do 1988. godine, sukobljavanju sa SAD, napadima na Izrael, ali i po spokoju s kojim je otišao u smrt.
 
(kurir.rs/uredio:NSP)

Imperijalizam je najviši stadij kapitalizma , izopačene anti – ljudske ekonomske doktrine koja sve pod Suncem svodi isključivo na brutalno ostvarivanje profita. Zašto je imperijalizam “zadnji stadij“ kapitalizma? Zato jer on punom snagom stupa na scenu onda kada se kapitalistički sistem već toliko proširio da dolazi do svojih krajnjih granica izdržljivosti.

“Od svih gorućih pitanja, moramo pronaći rješenje za glavno – mirnu koegzistenciju između zemalja s različitim ekonomskim i socijalnim sistemima. Ali imperijalizam, naročito američki imperijalizam, smatra kako pravo na to imaju samo velike sile” – Ernesto Che Guevara, 11. prosinac 1964., govor pred Generalnim Skupštinom Ujedinjenih Naroda u New Yorku.

Ovi trenutci u kojima se upravo nalazimo, odbrojavanje do novog imperijalističkog napada, “povijesni” su samo za one koji povijest poprilično slabu poznaju. Uistinu je teško pronaći jedan jedini vojni konflikt u zadnjih nekoliko desetljeća u kojem SAD nije bio inicijator ili suučesnik. Stoga nimalo ne čudi kako je današnji američki ekonomski sustav, kao i njegova esencijalna egzistencija, direktno vezan uz vođenje ratova. Američki “model” je evoluirao do te točke da danas njegov opstanak ovisi o ratnom stanju, postignuta je simbioza između ove dvije stvarnosti.

Pokojni Christopher Hitchens, prekaljeni militanti ateist, skovao je jednu frazu koja je postala i naziv njegove popularne knjige: “Religija truje sve”. Danas nećemo govoriti o religiji, ostavljamo to za drugu priliku, no mogli bismo datu frazu preformulirati u “Imperijalizam truje sve”, pa čak i pokojnog Hitchensa koji je kasnijih godina postao gorljivi apologeta za američke invazije u Iraku i Afganistanu.

Imperijalizam nije samo nekakva ofucana uvredljiva fraza koju ćemo ukomponirati s prikladnim govorom Che Guevare kako bismo naglasili animozitet prema ratnim zločinima koji se događaju i onima koji se upravo pripremaju. Imperijalizam je najviši stadij kapitalizma, izopačene anti-ljudske ekonomske doktrine koja sve lijepo pod Suncem svodi isključivo na brutalno ostvarenje profita.

Zašto je imperijalizam “zadnji stadij” kapitalizma?

Zato jer on punom snagom stupa na scenu onda kada se kapitalistički sustav već toliko proširio da dolazi do svojih krajnjih granica izdržljivosti.

Pogledajmo oko sebe – gdje se ostvaruje najveći profit?

Ako zanemarimo energente koji su esencijalni za život, primarni profiti ostvaruju se u zonama koje sve teže uopće možemo opisati i klasificirati, daleko iznad vladavine prava i zakona, u sferama spekulativnog kockarskog financijskog kapitalizma.

Zašto “visoko” tamo? Zato jer je sistem već iscrpio mogućnosti ostvarivanja uvijek veće zarade iz sektora kao što je proizvodnja. Naravno, i dalje se proizvodi, ali pod jasnim imperativom – mora se proizvoditi tamo gdje će trošak proizvodnje biti najmanji mogući. Već sada se spekulira kako će se proizvodnja početi seliti iz Kine u neke druge, nerazvijenije, dijelove svijeta.

“Ostvariti veći profit” ujedno znači i provoditi trajnu ekspanziju ili u kapitalističkom rječniku – “osvajati nova tržišta”. Mogli bismo navesti bezbroj komponenti kapitalističkog ekonomskog sustava, no niti jedna nije toliko eksplicitno nužna za njegov opstanak kao trajna ekspanzija. Ekspanzijom se osiguravaju dugotrajne investicije, sadašnjost i budućnost aktualnog sustava. No, teorija o konstantnoj ekspanziji ima jedan poprilično neugodan problem, a problem predstavlja fizički izgled naše planete Zemlje.

Naime, ako krenete s jedne strane Zemlje, recimo s istoka prema zapadu, u konačnici ćete doći na istu točku. Upravo tako, naš planet je fizički ograničen, kao i sve na njemu, a prostor za beskonačnu ekspanziju naprosto ne postoji.

Kapitalizam nije mogao biti ugrožen dok je pred sobom imao velika prostranstva tek otkrivenih kontinenata, kao i dalekih kultura koje je tek trebalo podrediti sebi. No, to je sve sada u prošlosti. Naša novija ljudska povijest je povijest širenja kapitalizma na sve točke, pa i one najudaljenije, ove planete. Gdje god postoji prostor za ostvarenjem profita, on se mora podrediti – ostvarenju profita.

Traži se maksimalna iskoristivost, maksimalna efikasnost. Zašto? Zato jer je sistem već dosegnuo svoj fizički vrhunac, prostor za ekspanziju više ne postoji. Stoga, u nedostatku drugih opcija, kreće se s hiper eksploatacijom postojećeg prostora, a prostor uključuje sve – pa i svih nas.

Na globalnom frontu traži se potpuna podređenost, na to ćemo se osvrnuti uskoro, ali ta inzistiranja prisutna su i na mikro razini. Zar ih je tako teško uočiti?

Od radnika, a to ste Vi, ne traži se više samo poslušnost, podatnost, konzistentna produktivnost… niz novih “vještina” morati ćete imati ako uopće želite zadržati status radnika: perfekcionizam, konkurentnost, kreativnost, stalno povećanje vlastite produktivnost, ne samo adekvatna, već savršena proizvodnja/obavljen posao, cjeloživotno učenje i još mnogi drugi faktori. Fraza “radite na sebi” u punom izdanju zvuči ovako: “radite na sebi kako bi radili bolje za nas”.

To nam pokazuje kako je pritisak postao potpun. On se primjenjuje od najsitnije razine, od samog pojedinca, pa sve do globalnih razina koje impliciraju pokretanje ratova kako bi se sistem dodatno učvrstio, kako bi mu se osigurala snažnija egzistencija na ionako limitiranom fizičkom prostoru.

Imperijalizam je nusproizvod kapitalizma. On nastaje kao “prirodna” reakcija sistema na sve veću ograničenost. Stvara se iz činjenice da je ekspanziji došao kraj i da se sada dostupni teritorij mora urediti na način da što duže i profitabilnije služi interesima tog sistema.

Drugim riječima, svaki prostor koji još uvijek nije u potpunosti komplementaran vodećoj ideologiji, postati će – ili će se barem pokušati – uz direktnu primjenu vojne komponente imperijalizma.
Kada kažemo da “imperijalizam truje sve” onda polazimo od pretpostavke da vojna komponenta nije njegova jedina snaga kojom širi dominaciju. Podjednako su jake i medijske, kulturološke i političke komponente. Štoviše, one često djeluju zajedno i s vojnom komponentom. Što je imperijalistička američka vojska učinila nakon ulaza u Bagdad?

Opljačkali su i razbili iračke muzeje. Irački arheolog i arhitekt, Ihsan Fathi, rekao je kako su SAD “ukrali na tisuće kulturnih blaga” za vrijeme rata. “Oko 35,000 manjih i većih objekata nedostaje iz Iračkog Nacionalnog Muzeja”, rekao je Fathi te istaknuo: “Velik broj dokumenata koji su od povijesne važnosti i uz koje se ne može vezati novčana vrijednost, odneseni su od strane SAD-a”

Ovo nimalo ne čudi, jer jedna od zadaća imperijalizma je uništiti sve što predstavlja prijetnju aktualnoj dominantnoj ekonomskoj doktrini.

Kapitalizam kulturu prezire, osim “kulture” od koje ostvaruje profit. Kultura i povijest naroda i nacija svjedoče o nečemu, o nekakvim idealima koji prelaze sirovu i neljudsku utrku za profitom.

Ljudske vrline kao što su hrabrost, čast, ponos, odricanje, ljubav, strast, znanje, čovjekoljublje – to su sve nepostojeći, a samim time i prijeteći, elementi za kapitalističku dominaciju. Svaka ljudska vrlina, svaka na svoj način, sistematski je brisana, ismijavana, potkopavana nekom novom tzv. “kulturom” koja predstavlja samo obožavanje novca.

Iz geostrateške i ekonomske perspektive rušenje Bliskog Istoka ima sve potrebne argumente za aktivaciju imperijalizma na ovom prostoru, no postoje i sekundarni razlozi. Damask, Aleppo… to su kolijevke ljudske civilizacije, najstariji gradovi na svijetu koji su bili gradovi davno prije Pariza i Londona, o Washingtonu i New Yorku da ni ne govorimo.

Damask je prema arheološkim nalazištima naseljen još od 9. milenija prije naše ere. Ratovi na prostoru drevne Mezopotamije i Levanta su ratovi na prostoru kolijevke ljudske civilizacije. Ako ovih dana imperijalistička sila napadne Damask, to je napad na centar čovjekove civilizacije.

Hoće li ih ta činjenica odvratiti od napada? Ne, upravo ta činjenica biti će dodatni argument za napad na Siriju.

Imperijalizam truje sve i otrovana javnost idealna je zato jer ne pruža otpor. Svjedočimo brzom razvoju imperijalizma i svih njegovih komponenti. Pogledajmo koliki je razvoj ostvaren u svega 10 godina. Prije 10 godina američka imperijalistička vojska spremala se za napad na Irak, na svog dojučerašnjeg saveznika kojem su namijenili zadaću držanja Irana pod kontrolom.

Diljem Europe i SAD-a buknuli su zaista masivni anti-ratni prosvjedi koji se mogu usporediti s aktivizmom koji je zadnji put viđen za vrijeme vijetnamskog rata. Nisu to bili “pro-Saddam” prosvjedi, nimalo, već u prvom redu anti-imperijalistički prosvjedi. Stotine tisuća izašle su na ulice ističući kako odbijaju rat na Bliskom Istoku, mada je histerija oko 9/11 tada bila još poprilično “svježa”.

Bila je to prirodna, humana i iskrena reakcija ljudi koji su odmah prepoznali suštinu imperijalističkih planova. Naravno, prosvjedima nisu zaustavili rat koji će u konačnici koštati života preko milijun Iračana. Strahote Rata u Iraku još uvijek se otkrivaju, kao primjerice ratni zločini okupatorske koalicijske vojske koja je koristila osiromašeni uran protiv civilne populacije.

Nije bitno, znali smo kako imperijalizam nije nešto što bi se dalo zastrašiti prosvjedima, ali otpor će ostati zapamćen i svjedočiti će kako imperijalističke sile nisu imale odobrenje naroda. Taj otpor je proizašao iz iste identične situacije koju imamo i danas. Krenulo je medijsko huškanje ogromnih razmjera, krenula je nezaustavljiva propaganda i narod je reagirao na jedini smisleni način – masovnim prosvjedima.

No, od onda je prošlo 10 godina. Prije dvije godine svjedočili smo istoj propagandi, po istim principima, doslovno od točke do točke, pred napad na Libiju – i? Muk. Zastrašujuća tišina po možda prvi put u povijesti imperijalizma dala je agresorima priliku da razbijaju jednu zemlju bez imalo otpora. Anti-ratni prosvjedi, ako ih je i bilo, brojili su nekoliko desetaka osoba u gradovima od nekoliko milijuna ljudi.

Što se dogodilo? To je pitanje na koje moramo potražiti odgovor jer ništa do sada nije imperijalizmu dalo krila kao ova stravična tišina koja je zavladala svijetom.

Neki će reći kako je problem ekonomska kriza te kako ljudi više ne stignu pratiti vanjska događanja. Ima istine i u tome, no nažalost postoje i drugi elementi. Imperijalizam truje sve i strašno brzo uči – masovni anti-ratni prosvjedi 2003. morali su se trajno eliminirati u budućim slučajevima.

Stoga nakon 2003. kreće ogromna monopolizacija medija, od malih do velikih, kompletna medijska sfera prolazi duboku i temeljitu transformaciju.

Donijeta je ključna odluka kako se više nikada ne smije desiti “slučajno” curenje objektivnih informacija u eter. Novinarstvo na Zapadu u idućim godinama doslovno je prestalo postojati. Ta profesija se danas ne može nazvati novinarstvom jer to vrijeđa one prije njih koji su se zaista bavili tom profesijom. Zaposlenik u medijima je danas obični raspačivač propagande i za to dobiva plaću.

1983. godine oko 50 korporacija je kontroliralo većinu medija koji emitiraju vijesti u SAD-u. Danas se taj broj smanjio na samo šest.

Taj proces je odrađen vrhunski, do te mjere da novi naraštaji, konzumenti propagande, ne samo da više ne prosvjeduju protiv imperijalizma, već sada i “navijaju” za njega. Prije svega 10 godina gotovo svi su znali kako je Bushevo “dovođenje demokracije” na Bliski Istok samo maska za ratne zločine, no danas nemali broj istinski vjeruje u “humanitarnu” komponentu imperijalizma što je najveća moguća antiteza.

Neki će reći kako je u današnjem informacijskom dobu “neznanje izbor”, no u praksi događa se nešto sasvim drugačije. Ljudi jesu zasipani informacijama, no nebitnim, trivijalnim, “žutim” i beskorisnim informacijama koje služe samo za popunjavanje “informacijskog kapaciteta” pojedinca kako isti nikada ne bi slučajno nabasao na stvarno stanje stvari. Transformacija medija je kompletirana i oni danas jednoglasno služe imperijalizmu kao kakvom božanstvu. Agende, pretpostavke, tvrdnje i argumenti imperijalizma jedini su koji se ikada pojavljuju u medijima.

U isto vrijeme populaciju koja je do sada već priviknuta na jeftini senzacionalizam kondicionira se korištenjem istog i u političko propagandne svrhe. Tako smo ovih dana imali priliku čitati od strane brojnih medija o novoj “knjizi” o mučki ubijenom libijskom vođi Muammaru Gaddafiju, svega nekoliko dana pred pripremu napada na Siriju, u kojoj se ističu podaci koji te, sada nam već tako davne 2003. gotovo nitko ne bi shvatio ozbiljno.

Bez imalo provjere o izvoru otvoreno se tvrdi kako je Gaddafi bio “toliko strašan monstrum” da je čak silovao i djecu, mušku i žensku, pa čak i djecu stranih diplomata (!). Silovanje se ovdje svakako događa – silovanje mozgova mase koja uvelike konzumira isključivo konkretne medije.

Imperijalizam truje sve, a um pojedinca došao je na red. Možda već sutra, ili danas, otpočne strana agresija na Siriju, a mnogi se neće ni osvrnuti, neće znati pokazati Siriju ni na karti svijeta. Jednolinijska fraza kao blokada zdravog razuma biti će jedina informacija o tamošnjim događanjima: “Dobri momci krenuli su u rušenje diktatora koji ubija djecu”.

Za mnoge će to biti i više nego dovoljno te će se vratiti natrag svojim patetičnim životima u kojima su već srozani na običnog korporativnog roba i potrošača kisika.

Konvencionalni mediji pretvoreni su u propagandne strojeve, no neki su naivno smatrali kako im u pomoć stižu komunikacijski kanali nove generacije, tzv. “društvene mreže”. No, aktualni NSA podaci pokazuju kako su i one pod potpunim nadzorom te se zapravo koriste za masovnu špijunažu pojedinaca.

Pojasnimo to malo – naime, prije 10-ak godina krenuto je u sustavnu eliminaciju diverziteta medija te su svedeni na svega nekoliko korporativnih vlasnika koji kroje sve važne vijesti. No, imperijalizam truje sve, pa se i njegovo trovanja nastavlja i dalje – nakon rušenja medija na red je došla i ona zadnja razina: pojedinac. Sada je pojedinac predmet špijunaže, njega, u njegovom domu se nadzire, prate se njegove tendencije, interesi, izjave, samim time i njegova intimna promišljanja. Nepodoban pojedinac biti će doveden u red, kao i mediji prije njega, kao i države prije njih.

Ništa što egzistira na svijetu više nije izvan dometa imperijalističke agende, pa čak i osobna promišljanja i stavovi. Imajući sve to u vidu, taj silni razvoj dominacije koji više ni pojedinca u njegovom domu ne ostavlja netaknutog, moramo zaključiti kako je anti-imperijalizam u našem današnjem dobu najhumanija i najveća vrednota. Anti-imperijalizam više nije samo borba protiv imperijalističke proizvodnje, kapitalizma, već i borba za opstanak čovječanstva u svakom pogledu.

Imperijalizam pred vratima Damaska

Imperijalizam smatra kako je do sada potrovao dovoljno da može činiti što želi, pa i prodati priču o navodnom kemijskom napadu u Siriji. Nevjerojatne teze se sklapaju kako bi se za napad okrivilo sirijske vlasti. No, po svemu sudeći izgleda kako je cijeli napad bio pomno osmišljena operacija koja je imala za cilj pokrenuti stranu vojnu intervenciju.

Ako američki dužnosnici mogu tvrditi, bez dokaza, da su “sigurni” u odgovornost sirijskih vlasti, to pokazuje kako za dokaze niti ne mare.

UN istraga za njih je farsa, nebitan detalj oko kojeg se ni ne obaziru. Američki državni tajnik John Kerry tvrdi kako je prošlo previše vremena od navodnog napada do početka istrage te kako zbog toga istraga nije “kredibilna”.

Kako Kerry zna koliko vremena treba proći od napada da bi istraga bila kredbilna? Sami UN istražitelji tvrde kako nije prošlo previše vremena te kako se uzorci mogu prikupiti.

Napad se dogodio neposredno nakon dolaska UN inspektora u Damask. SAD su znali da vlasti u Damasku ne mogu tek tako, na prvu vijest, odmah pustiti UN inspektore na teren koji se nalazi pod kontrolom pobunjenika.

Sada se taj vremenski period od 5 dana ističe kao “dokaz” da sirijske vlasti nešto skrivaju, pa i više od toga – taj detalj koristi se kao “dokaz” da su sirijske vlasti počinile napad.

Imperijalne sile, predvođene SAD-om, znaju kako ne mogu ni domaćoj ni svjetskoj javnosti više “prodati” priču o “običnoj” humanitarnoj intervenciji, pa se stoga povodi dižu na višu razinu. Po identičnom modelu kao i ranije, javnost se bombardira uznemirujućim slikama – u ovom slučaju mrtve djece u navodnom napadu. Niti jednom se ne spominje hipotetska mogućnost da su te civile možda pobili militanti koji se bore protiv sirijskih vlasti.

Pobunjenici, koji su od samog početka logistički, vojno, politički i na sve druge načine, poduprijeti od strane Zapadnih sila, nalaze se pred slomom. Kako da imperijalizam dopusti ovaj slom? To je za njih nedopustivo, od prvog dana bilo je jasno kako SAD nikada neće dopustiti poraz svojih ambicija u Siriji, i aktualne vijesti to potvrđuju.

Imperijalne sile su se ujedinile s najgorim regionalnim akterima, najvećim reakcionarima, ekstremistima, pa i teroristima. Ovo nije prvi put, ova nakaradna simbioza egzistira već desetljećima i služi kao još jedan dokaz kako fašizam, u ovom slučaju fundamentalistički, i kapitalizam idu ruku pod ruku.

Nema svrhe da sada ponovno prepisujemo kompletnu kronologiju rata u Siriji, oni koji su do sada željeli točne informacije o pozadini sukoba već ih znaju, oni koji čitaju ovaj tekst po prvi put i nisu upoznati s detaljima mogu pregledati našu arhivu tekstova o sirijskom sukobu do sada.

Jer, kocka je izgleda bačena, već je kasno za argumente o tome koliko je suludo i naivno vjerovati da je sirijska vojska u ovakvom trenutku – kada se nalazi na korak do vojne pobjede – odlučila sve upropastiti uporabom kemijskog oružja.

Svi tvrde kako će napad na Siriju početi uskoro, imajući u vidu povijesne primjere, to znači da će napad zaista i početi te od sada situaciju treba promatrati kroz tu perspektivu, kroz činjenicu da je imperijalizam već krenuo iz indikretnog u direktni obračun sa Sirijom.

Svi dosadašnji planovi imperijalističkih planera oko Sirije su propali.

Sirijska vojska nije poražena, nije se raspala, narod nije ustao protiv vlasti i svoje pogrešne kalkulacije imperijalne sile morale su spašavati dovođenjem “starih saveznika”, radikalnih islamističkih ekstremista, na sirijski front. No, čak ni infiltracija terorističkih skupina u Siriju nije ozbiljnije ugrozila ni sirijsku vojsku ni sirijske vlasti.

Za imperijalističke planere sada više nema drugog rješenja, jedini način da spase svoju agresivnu kampanju u Siriji je izvesti direktne napade na položaje sirijske vojske kako bi spasili svoje militante koji se gotovo svugdje – naročito oko Damaska – nalaze u obruču i prijeti im slom.

U medijima se pojavljuju informacije kako će napasti “samo” raketama te kako nemaju u planu iskrcavati trupe ili izvoditi napade zrakoplovima.

To je obična propagandistička laž, oni imaju plan za sve vrste ratovanja protiv Sirije, pa i iskrcavanje na njen teritorij ukoliko ovim napadima ne uspiju promijeniti ravnotežu sukoba na terenu.

Napad na Siriju biti će kriminal jer krši međunarodni zakon. UN Vijeće Sigurnosti nakon ovog, sada već poprilično izvjesnog, napada, može komotno prestati s radom jer očito više ne služi ni za što. Rusija je imala dobru ideju, “legalistički” se suprotstaviti ratu gladnoj imperiji, no sada vidimo kako od takvog pristupa nema ništa.

Bilo bi divno i krasno da se slovom međunarodnog zakona mogu regulirati sukobi u svijetu, no nabujali imperijalizam se više ne osvrće ni na šta. Jedina kočnica bila bi protu-sila, a ona u današnjem svijetu ne postoji.

Rusija je potvrdila kako ne planira ići u rat zbog sukoba u Siriji, mada bi Rusija strateški gubitkom Sirije izgubila mnogo. Ista stvar vrijedi još i više kada je riječ o Kini.

Druga priča je Iran. Napad na Siriju na neki način je zapravo i napad na Iran pošto su dvije zemlje izuzetno bliski saveznici.

Gubitkom Sirije Iran bi bio otvoren direktnom napadu imperijalizma. Pretpostavimo da Rusija i Kina mogu “čekati” još koju godinu prije no što sile imperijalizma stignu na njihova vrata, no Iran ne može. Za Iran će ovo biti prijelomni trenutak, najvažniji od Revolucije 1979. – imaju samo dvije opcije: pokoriti se ili braniti se. Znamo što znači jedno i znamo što znači drugo.

Spletom okolnosti Iran i Sirija našli su se u situaciji kada će morati braniti sebe, a samim time i cijeli svijet, od imperijalizma.

Bilo bi strašno da ih se u potpunosti prepusti da sami vode ovaj rat, jer jasno je da sami ne mogu protiv ujedinjenih Zapadnih sila. Rusija i Kina se neće direktno uključiti u sukob, to je sigurno, no povijest im ne dopušta da se ponašaju kao pasivni promatrači.

Rat u Siriji je orkestriran izvana i oni koji su pokrenuli snose direktno odgovornost za sve žrtve. Rat se mogao zaustaviti, Rusija, Kina, Iran i Sirija nudile su mirovni proces, organizaciju Ženevske mirovne konferencije.

Anti-sirijske sile odbile su mir i žele rat, još veći rat i još krvaviji rat. Želja za ratom je tolika da izgleda kako huškači ne bi imali ništa protiv da izbije i rat svjetskih razmjera. Rusija je jučer poručila kako se to neće dogoditi, no zato bi mogao izbiti opasan i krvav regionalni rat na prostoru Bliskog Istoka ako krene napad na Siriju.

Mnogo toga je “unaprijeđno” od rata koji je pokrenut protiv Iraka 2003. do danas, pa mogli bismo reći kako je unaprijeđena i funkcija samog predsjednika.

Protiv George W. Busha bilo je čak “lako” pobuniti se. Ubrzo je postao omražena figura diljem svijeta zbog rata u Iraku i Afganistanu. No, kada je riječ o Obami – dobitniku Nobelove nagrade za mir (!) – situacija je znatno drugačija.

Nitko nije pretjerano voljan prosvjedovati protiv demokratskog predsjednika. Iz te perspektive možemo zaključiti kako je za anti-imperijalistički otpor bolje da na vlasti u SAD-u budu Republikanci, jer u suštini njihova vanjska politika je  identična. To vidimo i sada kod ove eskalacije oko Sirije, iz jedne i druge stranke glasno se navija za rat, tek poneki glas poziva na otpor, a jako rijetki – možda tek dvoje, Kučinić i Paul – tvrde kako SAD ne bi trebali ići u rat.

Mogli bismo od države do države analizirati kakav će utjecaj potencijalni napad na Siriju imati. Dovoljno je reći kako neće biti države u regiji na koju ovakav rat neće utjecati. Najsnažnije će utjecati na susjedne zemlje: Irak, Tursku, Izrael, Libanon i Jordan. Na Iran će utjecati ovisno o iranskoj odluci. Posljedice će se svakako osjetiti i u Egiptu o kojem se upravo u vrhu američke vlade vode brojni razgovori.

Zaljevske monarhije i dalje misle kako su sigurne i da kaos njih neće zahvatiti, no ni to nije garantirano.

U pripremi je ratni zločin protiv Sirije, a sile imperijalizma danas su toliko moćne – ili se barem tako osjećaju – da su u stanju najaviti početak napada nekoliko dana unaprijed, dok ostatak svijeta, naročito onaj razuman ostatak svijeta, može samo gledati i čekati…

A tek sirijski narod, možemo li uopće zamisliti kako je njima? Nakon svih patnja i muke koje su prošli zadnje dvije godine, sada im se možda sprema ono najgore. Izmišljeni su pojmovi poput “humanitarna intervencija” i “kolateralne žrtve”. Ogromna većina stanovnika Sirije odbija ovakvu intervenciju. Teško je vjerovati da i “domaći” pobunjenici mogu odobriti ovako nešto, da na njihovu zemlju vrši napad strana sila. No ima onih koji misle da su vojne pobjede uz pomoć SAD-a nešto poželjno ili čak vrijedno isticanja.

Prisjetimo se večeras, i sutra ujutro, i opet noć iza, milijuna ljudi u Damasku i diljem Sirije koje progoni samo jedna misao: hoće li naša zemlja postati novi Irak? Sirijci su itekako svjesni što to znači “postati novi Irak”, svjesni su kako bi ta ekstremno tragična sudbina mogla sada zadesiti i njihovu zemlju.

Sirija se ima pravo braniti protiv ove agresije svim silama. Protiv nje se priprema udružena koalicija pro-američkih zemalja i sukladno tome svaka zemlja sirijski saveznik ima pravo djelovati protiv ove agresije. Ako imperijalizam trijumfira nad Sirijom postati će nezaustavljiv, a snovi o multi-polarnom svijetu možda će i zauvijek nestati.

Svaka država i svaki čovjek kojem je draga sloboda i neovisnost mora shvatiti da će rat u Siriji biti prijelomni trenutak koji će odrediti nastavak ljudske povijesti. Teško je zamisliti scenarij u kojem imperijalizam može biti vojno pobijeđen, to je nemogući scenarij. No, realno gledajući zapadna intervencija ima konkretnih problema – stanovnici nisu pokazali neku volju za prosvjedima, ali ankete pokazuju da ipak u velikoj većini ne odobravaju agresiju protiv Sirije.

Nadalje, zapadni kapitalizam i dalje je u teškoj ekonomskoj krizi mada se o tome u posljednje vrijeme rijetko govori.

Sirija mora izdržati ovaj udarac, ne dopustiti da je napredno oružje moralno slomi i – mora se nadati čudu. Kakvom čudu? Tko zna. Ako agresor pošalje tursku vojsku na Siriju, možda dođe do pobune unutar njihovih redova.

Pojedine skupine u Jordanu poznate su po svom anti-imperijalističkom stavu i neće tek tako dopustiti da se Jordan koristi kao poligon za invaziju. Situacija u Libanonu je na rubu rata, moglo bi doći do znatnijih napada na izraelski teritorij zbog čega bi zapadna intervencija mogla još jednom razmisliti koliko je ovo mudro – jer sigurnost Izraela uvijek je bila prioritet.

Turski narod žestoko se protivi svakom uplitanju u sirijska unutarnja pitanja, kod njih anti-ratni prosvjedi neće izostati. Narodi Europe u zadnjih nekoliko tjedana, zahvaljujući Snowdenu, saznali su kako su njihove vlade samo obične marionete za interese SAD-a i neprijatelji vlastitog naroda.

Zapadni plan dominacije ruši se u Egiptu, Libiji i Tunisu, za njih je slom Sirije imperativ. Unatoč ogromnoj vojnoj nadmoći, ovo nije vrijeme za malodušnost, Siriju ne treba otpisivati kao poraženu prije no što je vrući rat uopće otpočeo. Sjetimo se koliko je mjeseci – unatoč znatno slabijim i geografski lošijim uvjetima od sirijskih – odolijevala libijska Zelena vojska na čelu s Pukovnikom Muammmarom Gaddafiijem. Možda zvuči pretenciozno, ali sjetimo se Vijetnama gdje su SAD također potpalili građanski rat prethodno intervenciji – i izgubili.

Sirija se bori za goli opstanak, ali nemojmo zaboraviti da je imperijalizam u istoj situaciji – mada izgleda kako oni napadaju “iz daleka”, činjenica jest kako je i za zapadni imperijalizam ovo sukob u kojem su ulozi “biti ili ne biti”. Opstanak Sirije naglo bi doveo do novog multipolarnog poretka u svijetu, a snaga SAD nastavila bi padati. Amerika je u krizi i ovo je njihov glavni ispit na kojem će pokušati dokazati svoju dominaciju. Oni koji prognoziraju da će u tome sigurno uspjeti su isti oni koji su prognozirali pad Assada kroz “nekoliko tjedana” još u proljeće 2011.

Posljedice ovog sukoba mogle bi biti kolosalne na međunarodni poredak, nažalost – sudeći prema zapadnoj retorici koja je danas i jučer došla do usijanja – izgleda kako će biti poznate poprilično brzo.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(advance,vestinet,youtube.com.com/uredio: nsp)

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko milijuna ili desetaka milijuna ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao “dobri” ili “loši”. [1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo s pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvaćamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ “longueur”, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ “nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionaliste je da omogući više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očito dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj.. da riječ “nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvaća pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma.

On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaknuti da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.

Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On povijest, a naročito modernu povijest, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova stranica na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha.

Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktualne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke – SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svatko tko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog tko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potječe nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih “eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939. [2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerojatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti. [3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u vrlo širokom smislu tako da obuhvaća ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, netko tko na SSSR gleda kao na svoju domovinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov izravni i neizravni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio GK Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tijekom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Diana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili poganom.

Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow [4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake Brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci netko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždali. Na planu unutarnje politike on je bio “mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to nitko ni ne primijeti.

Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu tiska, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju. [5]

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. “Patrioti” za Francove pristaše, ili “Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa “a”. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korištenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet s kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istaknuo. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.

Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houston Chamberlain-a. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadio Hearn nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji pregleda povijesti HG Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličan kao što danas komunisti veličaju Rusiju: ​​međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko tjedana pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Europi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenjiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertona. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl.. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za domovinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na temelju vlastite meritornosti već na temelju toga tko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja taloca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini “naša” strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi. [6] Isto je i sa povijesnim događajima. O povijesit se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drake-a, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune [7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime “pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu s političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracijski logori. Veliki događaji za koje se veže smrt milijuna ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933 su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u povijesne knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju i na kraju poriču. [8] 1927. je Chang-Kai-Shek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomicanja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista “ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu povijest po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi s događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milijunima ili možda stotinama milijuna, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulijevale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Što je bilo pravedno, a što nepravedno kod Varšavskog ustanka u kolovozu 1944.? Je li istina za njemačke plinske komore u Poljskoj? Tko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetli, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.

Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od shizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljito. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam
(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lord Eltona, AP Herberta, GM Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini poput The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da “engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stječe poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su FA Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod TS Elliota, Windham Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Welški, irski i škotski nacionalizam se u nekim točkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati ​​kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacističke. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksoncima – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd.. – Ali uobičajena glad za moć je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Wales mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilniji i zloćudnije od britanske. Klasificiram ga kao izravni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji
Staromodni prezrivi stav prema “urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene. [9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponirani obliku, tj.. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji široka podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj.. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, s običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili regiji opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni u pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u obrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i crnokošuljaše. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlylea, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su pogriješili kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovno prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija
Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačen emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.

Mnogi intelektualci se na vanjskopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Kraljevstvo mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje “prosvijetljenih” je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svatko tko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih tlačitelja. Svatko tko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ “antisemitizam” tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.

U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvaća anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.

Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj.. da kolaboriraju s fašistima očito neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne događa često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.

Za početak, nitko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati izvan svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, s neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio “nacionalist ovo” ili “nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesa za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lord Eltona, DN Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vansittart, oca Coughlin i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtiji nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekt.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija , Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravnini, ili to barem nikad nije slučaj.

Elton, Pritt i Coughlin, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očito ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvaćamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.

Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da “zada udarac” protivniku , i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih pogrešaka počini.

Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se znamenke zbroje, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: “Gade!”. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet vrsta nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Kraljevstvo je iz rata izašlo smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvaćaju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se “odriču” nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očite ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, dužnosnici iz Ministarstva za obavještavanje su “kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, s druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko milijuna. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.

Poanta je da čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini “naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan . Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvaćam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu nitko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.

To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojati je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati s prihvaćanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

George Orwell, Svibanj 1945.

[1] O nacijama, pa čak i o neodređeniji entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očito apsurdne opaske, kao na primjer: “Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svatko izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat” ili “Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr.. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu predvidjeti pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je obrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je obrana jača od napada, a drugi da je napad jači od obrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu s Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženice “anglo-američki”. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa “američko-britanski”

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, s prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno pomicati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između “urođenika” i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.
 
(6yka.com/uredio: nsp)