Većina ljudi su doista ovce i prate masu bez razmišljanja, te se pokoravaju naredbama

Umjesto da stanemo i kažemo vlastita uvjerenja, često se odlučimo uklopiti i ne talasati previše.

Udruživanje sa mnoštvom nam omogućava da lakše prođemo sve probleme bez razmišljanja, čak i ako to znači odricanja od vlastite moći, prava i dostojanstva u tom procesu.

U strahu od izolacije, ne postavljamo pitanja i ne izazivamo autoritet, čak i kad oni rade stvari koje su moralno i etički pogrešne.

Psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale predstavio je tu tužnu stvarnost ljudskog ponašanja u eksperimentu društvene usklađenosti koji je pokazao kako će obični ljudi mučiti druge pod društvenim pritiscima neke osobe.

Milgram se pitao zašto su nacisti bili tako lako podložni naradbama i provodili mučenja i ubijali nevine ljude. Njegov eksperiment nam je dao pogled u usklađenu prirodu ljudske psihologije.

Eksperiment koji je prikazan u Milgramovoj knjizi “Poslušnost autoritetu: Eksperimentalni pogled” iz 1974. godine, pokazuje da kada su ljudi pod utjecajem autoriteta, tada ih se lako prisiljavalo da više puta ozlijede druge ljude.

U eksperimentu je Milgram zatražio dobrovoljce da elektrošokovoma povrijede stranca. Volonteri nisu znali da će šokirani stranci biti zapravo glumci koji se pretvaraju da su povrijeđeni.

Čak i nakon što su vidjeli vidljivu bol kod druge osobe, dobrovoljci bi ih nastavili elektrošokirati tek kad im je naredila autoritarna osoba u laboratorijskom kaputu.

Čak i kada su žrtve odglumile srčane napade, samo mali postotak volontera se odlučio suprotstaviti naredbama autoriteta.

Većina je nastavila mučiti svoje žrtve. Prema Dylanu Charlesu za Waking Times, “Predloženi zaključak je da ljudi nisu sposobni sami misliti kad dobiju podređenu ulogu u nekoj autoritarnoj hijerarhiji …”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ova planetarno popularna knjiga piše o tiraniji i zlostavljanju od strane “svete” moćne autoritarne države i vlade.

Da, stvarno ona vjeruje u te deluzija. Evo citata:

“Pokušaj definiranja stvarnosti ke temeljna značajka autoritarnosti. To je ono što su Sovjeti učinili kad su iz povijesnih fotografija izbrisali političke disidente. To je ono što se događa u klasičnom romanu Georgea Orwella “1984.”, kada mučitelj podigne četiri prsta i isporučuje električne šokove sve dok njegov zatvorenik ne vidi pet prstiju kako je naredio. Cilj nam je postaviti pitanje logike, razloga i nepovjerenja prema ljudima na koje se trebamo osloniti: naši vođe, tisak, stručnjake koji sami traže da vode javnu politiku temeljenu na dokazima.”

Jasno je da je cijela premisa iz 1984. usredotočena na to kako autoritarna država koristi teror, manipulaciju informacijama, uništavanje logike i razlog za provođenje ukupne poslušnosti i povjerenja u “vođe” i “stručnjake”.

Još jedna ironija je da se cijela Hillaryova kampanja temeljila na njenom pokušaju da definira stvarnost putem njezinih veza sa mainstream medijima, pri čemu su mnogi novinari bili razotkriveni kroz emailove Johna Podeste koji su bili u krevetu sa Clintonovom političkom kampanjom.

Paralele se također mogu povući između Orwellovog Ministarstva istine, koje je uništavalo informacije kako bi zakopalo povijest i Hillaryno brisanje 33.000 emailova koji su procurili u javnost.

“Nekako je, nakon čitanja zastrašujućeg izvješća o vladinim poteškoćama koje su se pojavljivale u svakom aspektu ljudskog života i izbora, Clinton izvukla lekciju da bi pojedinci trebali biti u stanju vjerovati vladi i različitim megalomanskim izdavačima informacija u društvu”, piše Jack Crowe.

Ovo nije prvi primjer Orwellovog revizionizma posljednjih tjedana.

Krajem prošlog mjeseca, priča je počela kružiti među nekima na krajnjoj ljevici o tome kako se George Orwell borio protiv fašista u Španjolskoj tridesetih godina prošlog stoljeća, i da se pridružio Antifi, piše Infowars.

To naravno počiva na pretpostavci da je Antifa “antifašistička”, kao da vjerujete da je Sjeverna Koreja “Demokratska narodna republika”.

U stvarnosti, Orwell je podržao nepopularni slobodni govor, dok Antifa doslovno spaljuje znakove i spomenike koji govore “slobodnim govorom” i nasilno napadaju svakoga tko se pokuša uključiti u slobodno izražavanje. Hillary Clinton kao demokrata, ima prste duboko u tome, zajedno sa svojim suradnikom George Sorosom.
 

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate

U svojim početcima, ova grana ‘informiranja’ i nije bila toliko negativna i manipulativna, već isključivo informativnog karaktera s neutralnim prizvukom. Danas je pak način promocije ulazaka u rat (radi regrutacije, podrške javnosti i financijskih lobija), lažnog oglašavanja ili lažne promocije nekog kontroverznog državnog poteza. Ako pogledamo taj povijesni presjek, propaganda je drevna disciplina.

Ratna i izborna propaganda kao temelj

Prvi pouzdani dokazi o korištenju propagande zabilježeni su 515. godine p.n.e. kada se u Behistunskim zapisima, nastalim na području današnjeg Irana, klinastim pismom opisuju događanja koja su Darija I. dovela na perzijski tron.

Kako objašnjava golemi natpis uklesan u stijenu, Darije I. je, kako tvrdi na velikom zidu, uz blagoslov boga Ahura Mazde ubio Gaumata koji je uzurpirao prijestolje te se instalirao za novog Perzijskog kralja. Povjesničari se i danas spore oko toga treba li mu vjerovati ili ne, međutim činjenica je da je u propagandnom smislu Darije uspio.

Arthashastra je prvi pravi povijesni zapis o vještini ratne propagande i kako je primijeniti u praksi. Autor je Chanakya, a u praksi knjigu primjenjuje njegov učenik Chandragupta Maurya koji je pomoću tih tehnika stvorio carstvo Maurije.

Moramo navesti i obitelj Rothschild koja je još tijekom Napoleonovog poraza na Waterloou u oba smjera plasirala priču o porazu, te su iskoristili uzburkanu bankarsku scenu u tim trenucima radi uzimanja udjela, kao i kasnije potpune kontrole nad valutama europskih zemalja.

Dvije knjige krajem devetnaestog stoljeća daju ključan otponac za sve kasnije studije manipulacije javnog mijenja tehnikama propagande – Tardeova ‘Laws of Imitation’ (1890.) i Le Bonova ‘The Crowd: A Study of the Popular Mind’ (1897., kod nas je prevedena i knjiga ‘Psihologija naroda, gomila, revolucija’ u izdanju Golden Marketinga, op.a.). U SAD-u pak jača propaganda usmjerena za i protiv ropstva, neovisnosti od britanske krune itd., no na znatno nižoj razini. To se drastično mijenja ulaskom u dvadeseto stoljeće i stvaranjem prvog supertima za propagandnu mašineriju.

‘Spin doktori’ i ‘Oružje za masovno uništenje’

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate. Nakon što je SAD objavio rat Iraku 1. svibnja 2003. bilo je potrebno uvesti i Veliku Britaniju u rat.

Tako su kroz medije curili glasoviti ‘obavještajni dosjei’, i to od 24. rujna 2002. do 3. veljače 2003.

Tony Blair ih je opravdao s ‘činjenicom’ da iza njih stoji JIC (‘Joint Intelligence Committee’), sama vrhuška britanske obavještajne moći. Sačinjavaju ga voditelji triju britanskih obavještajnih i sigurnosnih agencija, šef vojnih obavještajaca i predstavnici ministarstava.

Od oka bismo rekli da je kompetencija nepobitna, no kada čujemo tri glavne točke izvještaja odmah nam je jasno da se radi o velikoj prevari javnosti:

1. Irak ima oružje za masovno uništenje

2. Spremni su ga uporabiti protiv Zapada

3. Priprema napada traje samo 45. minuta

Britanija je naravno ušla u rat, mediji su otkrili lažne podatke i plagijate, a ekipa u odboru proglašena je nevinom jer ne postoje dokazi da su namjerno obmanjivali parlament. Alastair Campbell (spin doktor kojeg smo ranije spominjali, op.a.) daje ostavku 29. kolovoza 2003. i nitko ne odgovara zbog propagandnog spina, a čak nije niti provedena istraga tko zapravo ima korist od ovog lažiranja.

Ovakve priče nisu nimalo čudnovate, naročito kada govorimo iz perspektive podneblja u kojem živimo. Veliki broj novinara bio je uključen u propagandni alat, a nešto slično vidimo i danas uz duboke podjele medija, te jasne i manje jasne instrukcije s pozicija moći.

Regionalni mediji su u vlasništvu lokalnih magnata ili stranih kompanija, a distributeri se nalaze pod čvrstim monopolom koji praktički dozira dostupnost informacija na široke mase čitatelja. Nacionalne televizije su također pod konstantnim udarom kritičara kako je riječ o propagandnom elementu vladajućih struktura, slično kao što diljem svijeta medije kontrolira šačica ljudi – ponajviše Rupert Murdoch.

Tehnike propagandnog inženjeringa

Kada pogledamo najpoznatije suvremene propagandne mašinerije država poput Sjeverne Koreje ili Kine, ponekad bude teško prosuditi po čemu su toliko nazadniji od Zapada. Ukoliko bismo išli i dublje te propagandu povezali s indoktrinacijom, onda bismo mogli zaključiti kako je najperfidniji oblik propagande obrazovni sustav. Uz tu stavku nužno je dodati televizijski program i dječje slikovnice, kao i već spomenuti dječji marketing.

Kako ćemo sve znatno detaljnije dotaknuti u djelu sa subliminalnim porukama, cilj ovog navoda svakako je definiranje samog opsega propagande. Odličnu definiciju skovali su Garth Jowett i Victoria O’Donnell koji smatraju kako je riječ o ‘namjernom i sustavnom nastojanju ka oblikovanju percepcija, manipuliranju spoznaje i usmjeravanju ponašanja poradi ostvarivanja odgovora koji pospješuje željenu namjeru propagandista’.

Smatra se kako je za dobru propagandu nužan emotivni odabir, ne intelektualni – pa na taj način ostvaruje bliske poveznice s marketingom i odnosima s javnošću, koji zapravo i jesu jedan vid propagande usmjeren ka proizvodima i percepciji o proizvođaču. Zato mnogi fenomen propagande danas nazivaju ‘političkim marketingom’ ili ‘ratnim odnosima s javnošću’.

Etika vezana uz sve vrlo je na skliskom terenu – jedni smatraju da je propaganda društveno koristan rad jer usmjerava neutralne nacije ka državno važnim interesima, dok drugi govore o širokoj manipulaciji od strane interesnih skupina koje države koriste isključivo kao ‘lutke na koncu’.

Ako pogledamo manipulacijske tehnike propagande, nekako sam opredjeljeniji za ovu drugu opciju. Osim repeticije i Ad Hominema, po točkama i možemo kategorizirati i:

* Polaganje na autoritet – citiranje renomiranih osoba radi promocije neke ideje

* Polaganje na strah – podsjećanje na strašne prijašnje režime i potraga za podrškom

* Polaganje na predrasude – stvaranje emotivne podloge i morala u prijedlogu kojeg gurate

* ‘Join The Club’ – tehnika uvođenja simpatizera u opciju u kojoj su svi ostali i to tijekom pobjedničkog kolosijeka

* Ekskluzivno društvo – prodaja ideologije da kupnjom nekog proizvoda postajete isti kao velike zvijezde

* Repeticija laži – konstantno ponavljana obmana s vremenom postaje ‘mainstream’ istina

* Crno-bijelo manipulacija – polariziranje neke teme u kojoj si ili ‘ZA’ ili ‘PROTIV’, bez mogućnosti trećeg mišljenja

* Kondicioniranje – stvaranje umjetne regulacije nečijeg ponašanja ovisno o situaciji

* Kognitivna disonanca – manipulacija ljudskom potrebom za konzistentnošću na način da određene obožavane figure prigrle kontroverzne režime

* ‘Narodski čovjek’ – politička figura igra taktiku ‘jednoga od nas’ radi manipulacije povjerenja ljudi

* Kult ličnosti – idealizirani pojedinac u masama

* Barjaktarenje – opravdavanje neke akcije kao patriotskog čina

* Tehnika ‘nogom u vrata’ – ‘poklanjanje’ nekog predmeta ili ideje kojeg netom kasnije manipulator nastoji prodati

* Tehnika ‘vrata u lice’ – perfidno stvaranje interesa kod kupca, primjer: povećavanje cijene proizvoda prije sniženja

* Demoniziranje – dehumanizacija neprijatelja

* Selektivna istina – izbacivanje većeg dijela istine uz određeni postotak prešućivanja

* Neizjavljena pretpostavka – neizricanje željenog uz namjeru suptilne promocije istog kroz neeksplicitni govor

* Vrline – lažna slika osobnosti o nekom kandidatu

* Emotivno ‘bombardiranje’ – sva pozornost grupacije usmjerena ka novom članu, česta u kultovima i mrežnom marketingu

* Euforija – organiziranje događaja radi podizanja morala

* Diktatura – eksplicitno usmjeravanje auditorija u željenom smjeru, primjer: ‘EU nema alternativu!’
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Gotovo da ne postoji čovjek koji se barem jednom nije posvađao do krajnje granice s drugom osobom

Pitanje verbalnog konflikta je staro koliko i samo čovječanstvo, a iznimno bitna premisa cijele priče uvijek dolazi na vidjelo: Je li svađa izraz premoći ili nemoći i postoji li razlog zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Subjektivno gledište kao konflikt

Često je ključni element svađa pojam subjektivnosti i sukobljavanje oko objektivne točke stajališta. Stručnjaci navode da ukoliko u svađi nema žestokog sukoba i oštre subjektivnosti onda bi se ista nazivala znanstvenom raspravom. Osobno me na svađu navodi isključivost, etiketiranje bez poznavanja mog karaktera i ‘to je nemoguće’ stav. Naravno, ukoliko bismo analizirali takav vid ponašanja shvatili bi da je riječ o ničemu drugome nego o nametanju moje vlastite subjektivnosti – drugima namećem vlastiti sustav vrijednosti koji itekako može biti u koliziji s tuđima.

Tako recimo moj sustav vrijednosti uključuje borbu protiv dogmi, autoriteta, hijerarhije i isključivosti, čime sam izuzetno invazivan prema okolini. Smatrajući isključivo svoj pogled korektnim definitivno djelujem pogrešno. To je ključan problem i svih ostalih aktera u svađama. Obrambeni mehanizam mi alarmira kako je riječ o tuđoj zatucanosti i nedovoljno širokim vidicima, drugi mene promatraju kao nekonzervativnog i preliberalnog, pa rasprave završavaju u konfliktu subjektivnosti.

Povrijeđeni ego i gubitak integriteta

Ukoliko gledamo drugu točku sukoba, riječ je svakako o egu. Ovaj alat često je zlouporabljivan kao osnova svih naših misli, vjerovanja, emocija i sjećanja – kao svojevrstan osvrt same svijesti. Povrijeđeni ego udar je na naše temelje. Ključna pogreška spuštanje je na tuđi nivo prilikom ataka na ego. Izjave poput ‘Odvratan si!’, ‘Glup si’ ili ‘Ti si jedna obična budala’ popraćene psovkama osobu guraju prema afektu i vrijeđaju ego (nekada i nepovratno, kod tzv. ‘zlopamtila’) iako bi svaki pojedinac objektivizacijom situacije i izdizanjem iz nje shvatio da je svatko u svačijim očima drugačiji i da je gotovo nemoguće svakom udovoljiti, svakome biti savršen i sa svakim biti dobar.

Također, bitan aspekt u ovoj određenoj situaciji je i neiskrenost druge osobe kojoj je možda isto tako povrijeđen ego pa vrijeđanjem stvara određen štit oko svoje u tom trenutku prilično labilne psihe. Naravno, vječiti optimist će ustvrditi da u svađi ego ne mora nužno biti povrijeđen nego dapače, pojedinim osobama upravo svađa služi za prehranu njihovog ega pa će se zato svađati s osobama koje su na intelektualnom ili ‘svojem ja’ planu inferiorne. Osobno preferiram verbalni sukob s osobom koja me je kadra u istom nadjačati, jer nema ljepše pobjede od one u dvanaest rundi protiv velikog favorita.

Pozitivni odjeci svađe

A takve pobjede ponajviše služe unaprjeđenju odnosa sa suprotstavljenom osobom. Službena definicija svađe je ‘komunikacija s mnogo očitih negativnih emocija, otvoreno iskazivanje srdžbe i trošenje energije onih koji se svađaju’. Svađa uključuje teške riječi i povređuje. Ima neposredni povod i dublji uzrok. Stručnjaci navode da postoje osobe koje se nikada ne posvađaju, žive u određenoj idili no kod takvih odnosa u jednom nezanemarivom postotku na kraju ipak dođe do okršaja koji zbog svoje snage završi fatalno za njihov međuodnos. Dakle, svojevrsni naputak znanosti je poticanje svađe jer ona zapravo unaprjeđuje odnose.

Neposredni povod nikada nije zapravo bitan, bitni su dublji uzroci. Tako se često dogodi da ljubavni par nasred ulice ima sraz jer je netko zaboravio kupiti kruh. Pravi razlozi su zapravo nakupljene frustracije iz nekog drugog slučaja koje osoba pokušava riješiti na ekstrovertan način pri čemu je žrtva inferiorna osoba. Ego će se nahraniti tako da će napadnuta osoba pognuti glavu dok će se dublji osjećaji najčešće puniti njegovim revoltom u situaciji. Situacija nije ogledni primjer jer je najgora svađa ona u kojoj osoba s povrijeđenim egom na još gori način vraća lopticu partneru u sukobu ali se da shvatiti da je svađa jako dobra stvar ukoliko se iz iste izvuku pouke.

Negativni odjeci svađe

Jasno, ukoliko se drugoj strani ‘digne nos’ ili, ne daj bože, osoba verbalnu podjarmljenost pretoči u fizičko nasilje (što je najprimitivniji afekt osobe) svađa postaje vrlo negativno nabijeno iskustvo. Koliko smo samo puta teško ili nikako zaspali jer smo shvatili da smo pogriješili? Tvrdoglavu osobu je još teže navesti na oprost, a po mom mišljenju najveći problemi nastaju kada želja za isprikom kod druge osobe biva protumačena kao ego trip. Onda doslovno moramo padati ničice na koljena i poklonima kupovati ponovnu naklonost osobe koju očito cijenimo (ovo nipošto ne bih preporučio, no to je reakcija mog ega).

Bitna je i kategorizacija osoba na opuštene i napete. Imao sam iskustva (pošto sam napeta osoba) da se sukobim s još jednim oglednim primjercima i svaki puta je bilo prilično vatreno. Kod mene je srećom izražen i adrenalin pa mi to na neki bizarni način imponira jer mi je izazov. No što ako drugu osobu vrijeđa takva agresivnost? Onda bih svakako morao naučiti koje su granice u bilo kojem verbalnom sukobu jer imam ozbiljnih problema u tome. Zaključak je da će svađa biti negativna isključivo kada osoba pređe granicu dobrog ukusa ili kada osobe izbjegavaju shvaćanje pouke i uzroka.

Aspekti svake svađe:

- Subjektivnost
– Tvrdoglavost
– Uzimanje strana
– ‘Uvijek u pravu’ stav
– Povreda ega
– Neinformiranost
– Predrasude
– Uski pogledi na situacije
– Pomirba
– Pouke i uzrok svađe

Pitanje - Zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Odgovor – Zato što su karakterno jako slične ili u potpunosti suprotne i zato što se na određenoj razini POŠTUJU!

Ovo potonje nije samo moje mišljenje nego i mišljenje stručnjaka. Kada se netko konstantno svađa onda se u 99% slučaja i poštuje, poput sukobljenih generala u ratu. S jedne strane je jasno prisutan antagonizam prema toj određenoj osobi no s druge strane nema ništa ljepše nego kada uzdignute glave izađete iz ovog verbalnog boksa bez obzira primili ili zadali batine jer ste dali sve od sebe. Tom linijom nije ni čudo da se često dogodi nemoguće, da osobe koje se toliko javno ne vole na koncu postanu jako dobre. Dakle, ne mora nužno značiti da je svađa loša niti za budućnost odnosa jer je često upravo to poveznica i očigledno je da osobe u takvim slučajevima imaju jako dobre teme za raspravu i gledanje istih s različitih aspekata.

Pitanje – Je li svađa zapravo izraz premoći ili nemoći?

Odgovor – OBOJE!

Prvo jer čovjek po prirodi voli pobjeđivati i biti u pravu, a drugo jer čovjek po prirodi ne voli biti stjeran u kut niti biti ponižen. Upravo zbog nemoći svađa zna eskalirati u fizički sukob ili u potpuni prekid odnosa. Svađa je svakako vrlo jako oružje ka osobnom samoostvarenju i bitno je samo kako ćete je upotrijebiti, kao ultimativnu samopomoć i spoznaju ili kao obijest i lijek protiv frustracija.
 
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Čini sa da to zvuči kao ekstremna manifestacija pokornosti kakvu ćete teško naći izvan vojske, u npr. politici, ali u realnosti bit stvari je u tome da psihološke sile koje pomažu ljudima da se pokoravaju, bez obzira na sadržaj koji imaju u sebi.

Psiholog Yale Univerziteta je htio naći istinu u tome kako su se njemački vojnici i ljudi počinili zvjerstva u drugom svjetskom ratu?

Da li je tu pitanje o nekoj jedinstvenoj karakteristici u njemačkoj kulturi, ili je nešto drugo u igri.

Niz eksperimenata koji su provedeni 1963. godine su pronašli zašto…

Naime od 1963. je američkoj i svjetskoj javnosti poznat Milgramov eksperiment posluha autoritetu u kojemu je utvrđeno da ljudi koji rade u poslovnim organizacijama sa hijerarhijskom strukturom, manifestiraju tzv. agentno (posredničko) stanje svijesti u kojemu je pojednicu, koji izvršava naloge autoritativne figure, prečesto isključena sposobnost prosudbe o dobru i zlu.

Prema dr. Milgramu, jedino čime se zamara 65% ljudi jest da nalog koji izvršavaju dolazi iz pera ili usta autoritativne figure.

Eksperiment koji je simuliran na prestižnom sveučilištu Yale predstavljen je javnosti kao „znanstveno testiranje kojim se utvrđuje kako kažnjavanje utječe na pamćenje“; prikupljeni su volonteri putem oglasa u dnevnim novinama; odabrani volonteri su sa iznimnom radošću pristupili uglednoj instituciji i, gotovo bez zadrške, administrirali elektrošokove kako bi „ispitanik“ bolje zapamtio gradivo. Naravno, u slučaju rijetkih moralnih dilema, znanstvenik sa sveučilišta Yale ih je bodrio da nastave riječima: „Radimo na važnom znanstvenom eksperimentu, a istina ponekad boli; doslovno.“

65% volontera je, pod vodstvom prestižnog znanstvenika, administriralo najveći mogući elektrošok ispitaniku. Naravno, cilj eksperimenta nije bilo „znanstveno testiranje kojim se utvrđuje kako kažnjavanje utječe na pamćenje“ već “u kojem omjeru je obični građanin koji nema posebnih zločinačkih poriva u stanju nanijeti bol drugom sugrađanu ukoliko mu isto naredi autoritativna figura?“.

„Nestanak osjećaja odgovornosti je najdalekosežnija posljedica podređivanja autoritetu“ zaključio je Milgram.

EKSPERIMENT!

Eksperimenti su provedeni na slijedeći način: testni subjekt je doveden u čekaonicu pokraj osobe koja je čekala već u čekaonici. Druga osoba je bila glumac. Nakon kraćeg vremena, testirana osoba i glumac su bili pozdravljeni od čovjeka u bijeloj kuti kakve su tada nosili znanstvenici i doktori tog vremena.

Znanstvenik u bijeloj kuti im je tada objasnio da su oni tamo da bi sudjelovali u eksperimentu kazne i poticaja da bi spoznali na koji način ljudi uče i kako kazna utiče na učenje kod ljudi.

Rečeno im je da će jedan biti učenik, a drugi da će biti učitelj. Znanstvenik je odabrao osobu koja će prva bi učitelj. Ta osoba je uvijek bila glumac.

Učeniku i učitelju su tada pokazane dvije sobe. Jedna u kojoj je bio uređaj sa raznim prekidačima, i druga u kojoj je bila električna stolica sa elektordama i priključcima. Dvije osobe su se nakon toga razdvojile.

Učitelj je trebao biti u sobi na električnoj stolici sa elektrodama i priključcima. Nepoznato testnom subjektu, struja se nije nalazila u elektrodama, struja uopće nije bila spojena na stolicu, zapravo on nije znao da NEMA NIKAKVE STRUJE U EKSPERIMENTU.

Eksperiment je počeo i testni subjekt (učenik) je postavljao niz pitanja učitelju preko zvučnika u dugoj sobi. Kad je odogovoreno na pitanje, išlo se dalje na slijedeće pitanje. Ukoliko je odgovor bio netočan, testni subjekt je okrenuo prekidač i pokrenuo strujni šok u stolici. Svakima slijedećim netočnim odgovorom pritiskao se slijedeći prekidač sa sve većom i većom strujom.

Svakim slijedećim prekidačem, jauk učitelja (glumca) je postajao sve jači i pretvarao se u krikove. Tada se osoba koja je bila u stolici sa elektrodama počela žaliti na srčane bolove. Osoba koja je postavljala pitanja, učenik, se nije dao smetati usprkos vikanja iz sobe sa stolicom sa elektordama, da ju se pusti van.

Nakon seta pitanja i netočnih odgovora, znanstvenici su “naredili” da učenik (testni subjekt) ponovi isti set pitanja. Neki testni subjekti su se počeli buniti i odgovorili da neće više to raditi, no oni su smekšani od strane znanstvenika, te su nastavili testove postavljanja pitanja čovjeku u sobi sa električnom stolicom.

Čovjek (učitelj – glumac) u sobi sa električnom stolicom je nakon nekog vremena počeo neodgovarati na pitanja. Znanstvenika je testnom subjektu rekao da to smatra netočnim odgovorom, ako se ne odgovori na pitanje u nekoliko sekundi.

Koliko se čini nevjerojatno, 50% – 65% testnih subjekata u eksperimentu samo slušajući osobu u bijeloj kuti, je završilo SVE testove pitanja, tj. došlo do maksimalne struje kažnjavanja od 450 volti, iako je osoba u drugoj sobi prestala vikati, što bi značilo da je osoba mrtva ili je u nesvijesti.

Ovi su eksperimenti ponavljani puno puta sa testnim subjektima iz svih područja društva i života, te su davali identične rezultate.

Da li to znači da više od pola populacije, može mučiti nasumično izabranu osobu do smrti, i to sve po naredbi potpuno nepoznate osobe koja se čini da je zadužena ili zapovijeda.

Kako je to moguće? Kako to da ljudi ignoriraju svoju svijest i pokoravaju se očigledno nemoralnom redu, i tzv. znanstveniku koji predstavlja autoritet, a koji se temeljio samo na bijeloj kuti?

Znanstvenik je nosio bijelu kutu što je pokazivalo njegov položaj, i predstvaljao je nez sumnje dio velike institucije. Vlade i vojska isto tako upotrebljava ove alate u pokoravanju. Uniforme, specijalne medalje, dajući im autoritet, institucionalizirajući lanac zapovijedanja koji ima daje legimitet i položaj u instituciji.

AUTORITET je samo zamka koja vara ljude, i pokorava ih. Velika većina populacije pada na ovu iluziju, zato jer im omogućeno izbjegavaje odgovornosti za svoja djela. Na kraju, tebe nitko neće kriviti, jer si ti samo slušao naređenja.

Ako mislite da je ova informacija bitna, djelite ovo sa što je više ljudi moguće…..
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
9 od 12 ljudi ja došlo do kraja tj. do 450 volti u eksperimentu 2009. godine

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)