Deset država do 2115. neće postojati u ovakvom obliku kao danas, a postoje i razlozi za to

Razlog su osim prirodnih katastrofa i politički razlozi. Sama povijest pokazuje da države mogu iz različitih razloga nestati i nastati. I dok je 20. stoljeće donijelo raspad Austro-Ugarske, Sovjetskog Saveza, stručnjaci smatraju da bi se slično moglo dogoditi nekim državama u ovom stoljeću.

Kiribati, Nizozemska, Velika Britanija, Kanada, Južni Sudan, Tajvan, Palestina, Sjeverna Koreja, Haiti, Sealand (mikronacija – samoproglašena imaginarna “država” ) za sto godina više neće postojati, piše portal toptenz.net.

Kiribati, otočna država u Tihom oceanu, zbog povećanja razine mora mogla bi nestati. Predsjednik ove zemlje je već počeo evakuaciju stanovnika s nekih otoka nakon ciklone Pem. Uputio je i zahtjev Australiji, Novom Zelandu i Fidžiju da prihvate njegove državljane kao izbjeglice.

Što se tiče Nizozemske, klimatske promjene tu bi mogle odigrati presudnu ulogu uzme li se u obzir da se ova država većim dijelom nalazi ispod razine mora. Nizozemskoj ne prijeti samo rast nivoa mora, već je pravi problem što neki nasipi koji je čuvaju od mora, spriječavaju otjecanje poplavnih voda.

Kod Velike Britanije, kako se navodi razlog je političke naravi. Češći pozivi na referendum mogli bi biti razloga da Velika Britanija do 2115. godine možda neće postojati u današnjem obliku.

Za Kanadu bi, kako se navodi, gubitak Quebeca gdje živi četvrtina kanadske populacije, uglavnom francuske nacionalnosti, mogao dovesti do raspada preostalog dijela zemlje pod pritiskom regionalnih razlika i separatističkih pokreta.

Što se tiče Tajvana, portal navodi da je samo pitanje vremena kada će biti pripojen Kini.

U slučaju Sjeverne Koreje, neki stručnjaci smatraju da je također pitanje vremena kada će se Sjeverna Koreja urušiti. Kada se to dogodi, navodi portal, nešto prije 2115. godine, Južna Koreja će biti spremna da vrati Sjever u ujedinjenu zemlju.

Dok većina svjetskih sila ne priznaje Palestinu kao državu, više od dvije trećine članica UN su to učinile. Ipak, u kombinaciji s neprijateljskim Izraelom i značajnom nestabilnošću u toj regiji, slabost palestinske uprave će vjerovatno rezultirati time da 2115. godine Palestina vjerovatno neće postojati kao državni entitet.

Najkraće će, kako piše, trajati Južni Sudan, najmlađa država na svijetu. U devet od 10 njegovih provincija traju sukobi, a ukoliko se ne postigne politički dogovor, teško da će ova zemlja opstati.

Haiti su se ranije više suočavali s etničkim čišćenjem i sukobima, a danas veliki utjecaj imaju posljedice klimatskih promjena.
 

 
(net.hr/uredio:NSP)

Američki politolog Phil Butler je za New Eastern Outlook napisao kolumnu u kojoj tvrdi da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza

… kojim se htjelo oslabiti geopolitičke protivnike zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i progutati zdrave ekonomije naroda ovih prostora.

Svatko od nas ima svoje viđenje ’90-ih na ovim prostorima, ali su ona bez sumnje subjektivna, koliko god netko mislio da je upravo njegova verzija istine ona nesporna i nepobitna. Stoga uvijek vrijedi čuti i što drugi misle o nama.

Phil Butler: “Jugoslavija je morala biti uništena, a što bi bilo da nije…?”

Sažetak njegove analize je prenio i talijanski Globalist.

“Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti.

Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi.

Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe tzv. “Krfske deklaracije” su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske.

Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost.

Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu svjetsku silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.

Za prekid “predavanja iz povijesti”, nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj “diktator”, ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište.

Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemaljama.

Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.

“Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike”, rekao je tada Castro.

Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima i imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.

Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati bitke koje vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.

Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.

Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.

Međutim, 2012. je summit Pokret nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda i znak krize Zapada. Uz deklariranu svrhu “borbe za mir u svijetu” i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.

Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.

Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekst “Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni” iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje:

“Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.”

No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, George Busha starijeg, kojoj je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.

Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.

Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji (proxy war).

Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.

Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite “obrasce” koje nas vode do istine i više nego dovoljno.

Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.

Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.

Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski “eldorado”.

Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših “Jugoslavena” je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.

Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata Rand Korporacija izrađuje plan podjele suverene države. Za one koji nisu svjesni, Rand Korporacija je “Veliki brat” svih hegemonijskih think tankova.

Tko je je zašto uništio Jugoslaviju?

Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.

Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.

Ali moja “fantazija” o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim.

Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj Južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.

Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.

Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.

Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.

Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.

Prema Parentiu, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:

#1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.

#2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.

#3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.

#4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.

Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana Rand Korporacije za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije EuroMaidana? Koji je na kraju plan za Rusiju?

Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.

Što bi bilo da je bilo?

Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio? Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.

Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija mogla izgledati, ostavit ću vas s procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.

2015. godine je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski trenutno na 76. u svijetu, ali je Bloomberg ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu.

Makedonija se nalazi na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina pravi industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81.

Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena “mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja”.

Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je tek započela pregovore o pristupanju, a srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO saveza.

“I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod nestao zauvijek”, zaključuje američki politolog Phil Butler.

Doduše, američki politolog Phil Butler u svojoj kolumni pogrešno koristi termin jugoslavenske “nacije”, umjesto “jugoslavenski narodi”, što je inače čest slučaj u inozemstvu.

No, unatoč činjenici što se nije posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito “čvrsto držao pod kontrolom”, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove “sami po sebi” i zato što su “jednog dana ipak morali eksplodirati” ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

U ruševini u središtu Zagreba navodno je funkcionirala masonska loža, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 dedetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković-Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.

Sa Žigrovićima je problem savršeno bjelodan i logički objašnjiv: pošto su se između dva svjetska rata odselili u Španjolsku, Kanadu i SAD, ostavljajući Vlašku 5 nacionalizaciji i “podruštvljenju” nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.

Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.

Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.

Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.

Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milan Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.

Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.

Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.

Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.

Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.

Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.

Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.

Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.

Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.

Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.

Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.

Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.

Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.

Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.

No prebiva li Lacković stalno u današnjoj Vlaškoj 5 – to nikad nećemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao “lejdinenda”, oficira, a to znači da službuje negdje u Krajini koja se proteže od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.

Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.

No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.

Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.

Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.

Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.

Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.

Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.

Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.

Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.

Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.

Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.

U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Svi sukobi u svijetu, sve promjene granica, javno mnjenje i raspoloženje, ratovi i revolucije planiraju se u Vatikanu a izvršavaju preko Londona (City i Tavistok institut) i Washingtona

Od podjele kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. godine pa do danas, postoji u politici Vatikana kontinuitet, u smislu nastojanja da pod svoju dominaciju stavi sve kršćanske crkve; mijenjali su se samo oblici borbe, strategija i taktika.

Prvi svjetski rat koji pokreće rimokatolička monarhija napadom na Kraljevinu Jugoslaviju, donosi strašne vojne i civilne žrtve. Tijekom Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj je funkcioniralo 10 velikih koncentracijskih logora, uz još 290 manjih, pratećih logora i zatvora.

Što reći o Drugom svjetskom ratu? Prema američkim izvorima preko 1400 katoličkih svećenika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini u tijeku Drugog svjetskog rata osobno klalo, mučilo, silovalo, ubijalo na razne načine i nasilno prevodilo u katolicizam.

Vatikan je kriv i za raspad Jugoslavije. Sve je dogovoreno na sastanku pape Ivana Pavla II s njemačkim ministrom Gensherom. Tog, 26. studenog 1991, državni tajnik Vatikana uputio je memorandum sa zahtjevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao neovisnih država, svim članicama Konferencije o europskoj sigurnosti. Poslije tog vatikanskog memoranduma, Slovenija i Hrvatska su priznate kao nezavisne države, što je izazvalo žestoke sukobe i rat.

Vatikanska banka, preko organizacija poput Opus Dei, Malteških vitezova i sličnih financirala je pokret Franje Tuđmana.

“Između SAD, Vatikana i Njemačke sklopljen je 1976. godine tajni sporazum u 11 točaka. Jedna od središnjih teza ovog sporazuma bila je ideja o federalizaciji svijeta.”…

Američki geopolitičara Zbigniew Brzezinski vidi glavnu opasnost u pravoslavlju, dok poznati S. Huntington, piše da su Rusija i njena pravoslavna civilizacija neprikladne za Novi svjetski poredak.

Zato tu civilizaciju treba uništiti. Katolička crkva, nekada filofašistička, danas filoamerička, zajednica od milijardu i 200 milijuna vjernika, predstavlja jedan od glavnih stupova u američkoj politici globalizacije.

Korijen svega ovoga što se događa u Ukrajini, kao i mnogo puta do sada, je u Vatikanu, koji je stoljećima ratovao protiv pravoslavnih, da bi im, što milom, što silom, nametnuo svoje tumačenje kršćanstva.

Papizam je to, a on je gori od ateizma, jer propovijeda lažnog, velikoinkvizitorskog “Krista”. Ukrajina nema nikakve veze sa suverenitetom, demokracijom ili “ruskom agresijom”. To je sve propaganda. Sve se svodi na moć, imperijalnu ekspanziju i proširenje sfere utjecaja.

Može se izdvojiti čitav niz aspekata koji demonstriraju sličnost i izravne paralele između agresije Zapada u Jugoslaviji devedesetih godina i ovoga što se događa u Ukrajini 2014 – 2015. godine. Sličnost po pitanju dovođenja nacista na vlast.

Kao što je u ratu protiv Rusije koristi ukrajinske naciste. Na vlast u Kijevu su pučem došli nacisti koji su započeli s progonom Rusa. Primjerice jedna od paravojnih formacija koja sudjeluje u agresiji na Novorusiju “Azov”, kao amblem ima okultne oznake SS-a i “Crno sunce” Anenerbea, koje se nalazi u dvorcu Vevelsburg. Anenerbe je tajna organizacija koja je oblikovala ideologiju Nacističke partije i Trećeg rajha. Na strani kijevske hunte bori se najgori ološ iz SAD i EU.

Nacisti u Odessi su spaljivali Ruse, a u okupiranim selima Novorusije ubijaju sve što stignu. Baš kao i na Balkanu, glavni naglasak u Ukrajini stavljen je na etničke proturječnosti.

Vatikan jedan od organizatora Euromajdana, koji se približava granicama Rusije. DANAS NA ZAPADU UKRAJINE GORE PRAVOSLAVNE CRKVE – NAMEĆE SE KATOLICIZAM!

Ukrajinski nacisti osvajaju pravoslavne hramove, muče i ubijaju svećenike (na Donbas ih gađaju iz artiljerijskih oruđa). Kijev, koji je bio središte pravoslavne teologije i znanosti uopće, danas pretvaraju u katolički, grad.

Ukrajinski nacisti i šovinisti danas uz pomoć zapada i Vatikana pripremaju potpuno čišćenje Rusa sa vjekovnih teritorija na kojima žive kako bi očistili prostor od pravoslavlja. Filaret, arhiepiskop Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog partijarhat, javno je pozivao na “ubijanje Moskovljana”.

Poznata je izjava pape, dana u vrijeme telemosta s moskovskim rimokatolicima: “Ako postoji jedna Europa i jedna valuta – onda i Crkva treba biti jedna!” Na koju se Crkvu misli – Pravoslavnu ili Rimokatoličku, nema mjesta sumnji.

Dakle: jedna država, jedna valuta, jedan papa. Očito je da politika koju vodi Vatikan ima sve odlike imperijalističke politike, koja nastoji različite narode i kulture objedini, zarad ostvarenja zajedničkih globalističkih ciljeva i ideja.

Globalizam je demonska ideja. Daj Bože, da se nikada ne ostvari, inače se vraćamo u robovlasnički sustav i robovlasničko doba. To je ono što razara vjeru, naciju, obitelj, moral, ljudsko dostojanstvo, cijeli svijet. Gospodin će, kao i do sada, pobožni ruski narod voditi putem Istine Svoje, štiteći ga od svih zabluda i laži, pa i od najotrovnije, iako najzaslađenijeg – papinskog ekumenizma …

Partnerstvo između Vatikana i Hitlera službeno je sklopljeno 20. srpnja 1933. potpisivanjem konkordata između Svete stolice i njemačkog Reicha, kada su se njemački svećenici službeno zavjetovali na odanost Hitleru.

Nacizam nije poražen u Drugom svjetskom ratu, poražen je Wehrmacht, nakratko je poražena država Njemačka ali je ideologija nacizma preživjela. Danas se “Četvrti Reich” organizira na istim principima korporativne države kakva je bila nacistička Njemačka, s tom razlikom što je novi korporativni projekt profinjeniji, ne nose se više crne uniforme i kukasti križevi.

Danas je pristup okrenut prvo ekonomskom potčinjavanju svijeta, a oružana sila koristi se samo protiv neposlušnih država i naroda. Krajnji cilj je isti: porobljavanje zemalja, ako može i čitavih kontinenata i pljačka njihovih resursa.

Razbijanjem Jugoslavije, agresijom na SFRJ, SAD i EU su pokazali da su pravi nasljednici Adolf Hitlera. Kao i Hitlera njih može zaustaviti samo snažan i odlučan otpor ….
 
(The Balkans Chronicles,Facebookreporter,web-tribune/uredio:nsp)

U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju

Ovaj vikend je u Beogradu, završen dvodnevni, europski, masonski sastanak povodom obilježavanja 95 godina «Velike lože Jugoslavija» koja djeluje od 1919. godine. Tako je u Beograd došlo 250 visoko pozicioniranih i utjecajnih europskih masona koji su uz obljetnicu jugoslavenske lože proslavili i obljetnicu Velike lože Srbije, koja je ujedno organizirala ovo masonsko okupljanje.

“Beograd i Srbija ponovno zauzimaju izuzetno važno mjesto u europskom i svjetskom Slobodnozidarskom bratstvu, što dodatno ojačava i afirmira poziciju Srbije”, naveli su članovi srpske lože za B92.

Kako prenose srbijanski mediji, masoni su se novinarima nakon konferencije pohvalili kako oni rade sve za dobrobit čovječanstva, te da je njihov posao jako težak, nakon čega su se uputili u hram napravljen u “Posejdon” napraviti ritual koji nije bio otvoren za javnost, a prilikom kojeg su se sklopila nova bratstva između pojedinih masonskih loža.

Međutim, kako niti jedan masonski sastanak nije “samo” sastanak, tako i ovo masonsko okupljanje zasigurno ima svoj dublji značaj. Srbija koja je u potpunosti preuzeta od britanske masonske “imperije”, i koja je po njenim nalozima dužna poslušno vršiti zadatke promicanja masonske “politike”, poglavito usmjerene na destabilizaciju regije.

On smatra kako su se na ovom masonskom skupu u Beogradu odlučivali koraci koje Srbija mora sprovesti na projetu stvaranja jedne svjetske religije, i poretka.

Koja je poveznica europskih masona i Beograda?

Pa, to je problem koji sam u svojim objavama više puta izlagao, pa ga ovdje mogu naprosto ponoviti. Britanije je u svom korijenu masonska država, od svog korijena u vlasti pa do dna uprave. Britanska masonerija na ovim je prostorima Srbiju izabrala kao strateško središte za svoje djelovanje protiv katoličkog Carstva Austro-Ugarske i Kraljevine Hrvatske (kao sastavnog dijela) i to još u XIX. st.

Britanski obavještajni sustav dugim je nizom desetljeća Srbiju pripremao za geostratešku vladaricu na hrvatskim (austro-ugarskim) prostorima koje je opširno citirano u korespondenciji tvorca Jugoslavije Seton Watsona iz knjige povijesnih dokumenata, “R. W. Seton Watson i Jugoslaveni”, koju je 1976. g. potpisala Britanska Akademija zajedno s JAZU. Već u “Hrvatskom Pravu” 29. lipnja. 1929., u svom članku, pravaški ideolog Milan pl. Šufflay bio je prvi koji je ukazao na prave tvorce Kraljevine SHS, a to su bili Englezi Wickham Steed i Seton Watson (Watson je važniji).

Kroz Jugoslaviju Britanija je uvijek čuvala svoje Carstvo, tj. nevidljivi Commonwealth, i privilegije u Indiji, ali taj geopolitički potez koji je uspjela realizirati, ujedno je bio i potez protiv snage katoličke Crkve i protiv malog katoličkog naroda, jer su Hrvati kao katolička živa sila biološki previše ometali planove Novog Svjetskog Poretka. Budući da su srbijanski kralj i kasnije Tito bili dio britanske koncepcije stvaranja Jugoslavije, središte ostvarenja britanskih planova bio je i ostao je Beograd.

Velika loža Jugoslavije? Tko su ljudi koji su činili ili još uvijek čine jugoslavensku masonsku ložu, je li poznato ima li “Hrvata”?

Kada u Google upišete “Velika Nacionalna Loža Jugoslavije” rezultat na prvoj stranici dat će vam “Veliku Nacionalnu Ložu Srbije”, koja se očito vratila u svoje ležište nakon pada Jugoslavije. Ime su preusmjerili na Srbiju, ali nisu promijenili svoje ciljeve. Dana 6. srpnja 2010. u medijima je objavljeno da je Veliki Majstor Regularne Velike Lože Srbije dr. Čedomir Vukić izjavio da se u vladi Srbije nalazi pet masona. Da se ondje pod njegovim nadzorom nalazi samo jedan i to bi bilo dovoljno da određuje bitne tokove srbijanske politike, a njih ima daleko više.

Sigurno i više od priznatih pet. Nije mi poznato jesu li u srbijanskoj loži i “Hrvati”, ali svi masoni moraju raditi na istom zadatku koji zapovijeda “Majka Loža” iz Velike Britanije, a u Hrvatskoj vidimo da sadašnje vlasti vode snažnu prosrpsku politiku, a nije ni čudo jer su izračunali i objavili da se u tzv. hrvatskoj vlasti nalazi više od 46% Srba. I kada se poveže masonska misija Srba sa duhovnim profilom odanosti, onda nam hrvatski masoni u srpskoj loži nisu ni potrebni. U Hrvatskoj oni slušaju što im nalaže “Majka Loža” u Londonu, koja je oduvijek vodila prosrpsku politiku.

Što je pravi razlog okupljanja europskih masona u Srbiji?

U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju. Vidljivo je da se pravoslavlju pripremaju ustupci, a Srbija je granično područje civilizacija i kultura, koje bi trebalo omogućiti da se Europa s ostalim vjerskim kultovima spoji po šavovima, ali ne na temeljima kršćanstva, već temeljem nove sinkretističke religije.

Kako će se ovaj sastanak odraziti na Srbiju, njihovi mediji izvještavaju kako će ovaj sastanak pojačati poziciju Srbije u svijetu? Kako?

Pa položaj Srbije u masonskom svijetu je već vrlo jak. To se može zaključiti i iz samo jednog vrlo bobmastičnog objavljenog 18. lipnja 2010. u svezi s okupljanjem svjetske masonerije te godine piše: “Prošle subote u Beogradu Michel Bazio, treći mason svijeta, ekskluzivno je za NIN najavio da će visok položaj u svjetskoj masoneriji ustupiti Draganu Đuriću (49) najmlađem grandcommanderu u Ujedinjenim vrhovnim savjetima svijeta.”

Sada se nakon 82 godine odvija drugi najveći skup masona u svijetu gdje dolazi 250 masona iz cijelog svijeta i to naravno znači da će Srbija kao i dosada i dalje dobivati milijarde eura i dolara, koje nije proizvela radom niti zaslužila dobročinstvima. U istom članku od 18. lipnja, 10. navedeno je da je jedan od najutjecajnijih srbijanskih masona Dragan Malešević Tapi prijateljevao s Vojislavom Šešeljom i snažno utjecao na njega. Dragan Zagorac, vodeći mason kaže da Šešelj nije mason.

Što je pravi razlog okupljanja europskih masona u Srbiji? U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju.

Hoće li ovaj sastanak nekako utjecati i na Hrvatsku?

Pa, svakako će utjecati. Hrvatska će i dalje biti ekonomski i politički slabljena da bi se pokorila političkim “usaglašavanjima”. A kako je to izgledalo u našem dosadašnjem iskustvu – nije potrebno ponavljati.

 

 
 
dnevno, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17761"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznati i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Polako dolazimo do težišta ovog dijela, koje je do sada u svim preispitivanjima bilo gotovo nezapaženo ili, bolje rečeno, u ovim kombinacijama nije bilo prepoznato. Ne radi se o konvencionalnom pisanju povijesti, jer bi završili tamo gdje više-manje svi završavaju, kod braće Grimm i njihovih bajki. Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznanti i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Konkretno se radi o podzemnoj politici, da je tako definiramo. Na jednoj strani o britansko-imperijalnoj podzemnoj politici, a na drugoj strani o okultnoj podzemnoj politici koja ima svoje polazište u Engleskoj, kao i u inim podzemnim strujanjima unutar i između ove dvije struje. Te struje su međusobno isprepletene i upredene i ne zna se tko s kim manipulira, ili je sve samo naizmjenično promjenjiva igra. Ono na što se može ukazati je malo, ali ipak dovoljno puno.

Najprije, kako su stajale zemlje u momentu atentata u Sarajevu? Srbija, Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Osmansko carstvo? Ako se pođe od toga da je Gavrilo Pricip putem lančanih urota na atentat usmjeren izvana, onda treba tražiti ne samo onaj krug koji ga je usmjerio nego i onaj iskonski izvor koji takve krugove stvara i inicira i koji je usmjeren na daleko dublje i opširnije ciljeve. Taj iskonski izvor najizglednije je potražiti u Londonu.

Politički šah

Pripreme za novu kartu Europe, kakvu imamo nakon Prvog Svjetskog rata 1918., odigravale su se davno prije atentata u Sarajevu. Neposredno vrijeme prije atentata nije potpuno informativno i pokriva realnost pravih operacija koje su se odigravale daleko prije i učinile rat nezibježnim. Ovdje je najbolje dati primjer jedne zbilja kraljevske igre, šaha, pa se strateška politička igra kakva je igrana prije rata može puno bolje razumijeti.

Kad dva igrača igraju šah i recimo bijeli igra vrlo dobro, a crni samo dobro, onda će bijeli pobijediti tamo negdje u 45. potezu ne igrajući upadljivo agresivno, a od samog početka će crnom priuštiti osjećaj da igra bolje ili barem ravnopravno, jer ga ipak mora najprije navući i onda držati na daski, da bi do pobjede došlo i da pobjeda bude što uvjerljivija. Bijeli pobjeđuje u 45. potezu ne zato što njegova zadnja tri poteza realno vode do mata crnoga, nego zato što je prvih pet poteza na početku igre povukao strateški tako moćno, da protivnik nije ni primijetio da su ti potezi neminovno vodili do pobjede.

Crni do kraja igre nije mogao nadoknaditi lošu poziciju u koju od početka upao, a nije je kao lošu poziciju od samog početka ni prepozano. Bijeli nije znao kako će zadati mat, nije znao ni kako će doći do takve pozicije da matira crnog, ali je znao da će kroz stratešku nadmoć svojih postavljenih figura nastati više prilika da ga matira. Koja će se prilika za šah-mat na kraju pružiti ovisi većim djelom od crnog koji se u sve bezizglednijoj situaciji koprca i odigra zadnje jedino moguće poteze, i izgubi. Jer bijeli nakon strateški genijalnog otvaranja treba samo igrati dalje tehnički čisto i s malo pritiska.

Naime, jasna pobjednička pozicija na početku vodi do pobjedničke pozicije na kraju, ako se ne rade pogreške i ako protivnik nije genijalan. Ako je bijeli zločest može još crnom dokazati kako su njegova zadnja tri poteza bila loša, kako je sam kriv za sve i odgovoran za poraz i još mu mora platiti sve bijele figure koje mu je pojeo. Crni zna da to nije baš tako, ali ne može dokučiti zašto, kada i gdje je krenulo naopako.

Pogotovu mu nedostaje uvid da je protivnik pametniji i lukaviji i da tu ima još nekih snaga koje su njemu skrivene i koje ni ne spadaju u pravila igre. Baš takvi su bili i odnosi u igri Prvi Svjetski rat. Okultni krugovi u Engleskoj relevantne su strateške pozicije po Europi pokrili daleko prije nego što se rodila generacija koja će ići u taj rat. A u ložama oklutnih bratstava u Engleskoj vrtile su se različite nove karte Europe prije nego što su imperijalni monarsi Europe uopće i pomišljali na rat. U konkretnom slučaju je okultna Engleska moćno povukla prve poteze, a carska Njemačka iskoprcala zadnje, i bila je kriva, ponižena i morala je sve platiti.

U svakom slučaju isplati se pozabaviti se s nekoliko vremenskih perioda prije Prvog svjetskog rata. Što se tiče konkretnih informacija o britanskoj konspirativnoj politici 19. stoljeća i pretežno masonskih tajnih organizacija s kojima je ta politika (bila) isprepletena, one su gotovo nepoznate. Ali isprepletenost i umreženost različitih struja ipak se donekle može raspoznati. Britanci koji se baš hvale svojim otvorenim i liberalnim društvom, sakrili su upravo odlučujuće informacije o svojoj povijesti. Dobro, barem se ne hvale da su iskreni. Tek se u devedesetim godinama 20. stoljeća u okružju američkog LaRouche pokreta počela istraživati prljava britanska politika i objavljivati rezultati istraživanja. A na tom području ima još puno posla.

Bilješke:

Takvu šah-igru možemo bez problema usporediti s današnjom. Početni, za financijske oligarhe pobjednički, a za čovječanstvo pogubni, potezi današnje krize povučeni su najkasnije već u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nesposobnim političarima, koji su k tome postavljeni od onih financijskih kabalista koji su povukli prve poteze krize, ostaje samo da povuku zadnja tri neizbježna poteza i potpišu ropstvo čovječanstva. I tu se ništa ne može poduzeti legalno osim jedne prave protuzakonite revolucije. Naime, postoje zakoni o ljudskim pravima koji ljudima zabranjuju da se brane, da uđu u okultne lože i da sav taj sotonski ološ najure van na svjetlo sunca.

Lyndon LaRouche, 8. rujna 1922. Rocheseter, New Hampshire, USA, američki političar i oštar kritičar suvremenog gospodarskog sustava. Kao Bushev protivnik on je 1988. u jednom prividno sudskom postupku, zapravo u političkom procesu, osuđen na višegodišnji zatvor. Oko njegova LaRouche pokreta okuplja se još nekoliko sličnih udruga kao Schiller-Institut i Solidarität. Njegov sin izdaje magazin Execitive Intellegence Review – EIR. Pokret redovito održava kongrese o politički nekorektnim zbivanjima, a zločinačka britanska politika već je nekoliko puta bila tema tih skupova.

Okultne pozadine

Informacije druge vrste pruža nam utemeljitelj antropozofije, austrijski filozof Rudolf Steiner, koji je bio jedan od najvećih ezoterika i istražitelj okultnog. Steiner prije svega zatvara povijesnu prazninu o okultnim makinacijama koje su potekle iz Engleske. To je nevjerojatan, ali najinteresantniji dio okultne povijesti u kontekstu Prvog svjetskog rata. Budući da Rudolf Steiner gotovo i nije poznat u javnosti, treba najprije dati jedan mali uvod o njemu da se vidi o kome je tu riječ. Kako se već u jednom od njegovih predavanja u prvom poglavlju vidjelo, Steiner ponajprije ukazuje na masonsko-okultne radnje u pozadini, koje su dovele do Prvog Svjetskog rata. Steiner naziva masone isključivo okultna bratstva, kao i sva slična okultna društva koja prikriveno djeluju magijski-okultno.

Ali Steinera se zbilja mora poznavati vrlo dobro da bi se sve informacije pročistile i vidjele u pravom kontekstu, jer postoji nevjerojatna količina unakrsnih poveznica njegovih izjava. Pogotovo su problematične čisto okultne izjave, koje se mogu razumjeti pod uvjetom vrlo dobrog poznavanja antropozofskog svjetonazora i ezoterijske sfere. Nakon više od 30 godina bavljenja ezoterijskim djelom Rudolfa Steinera, to jest njegovin okultnim istraživanjem, i to na originalnom, njemačkom jeziku, autor ovog teksta može sigurno baratati sa Steinerovim učenjem i razlikovati sve finese pa i spojiti odgovarajuće poveznice u kontekstu njegovog djela.

Rudolf Steiner je inače poznatiji po Waldorfskoj pedagogiji, biologijsko-dinamičnoj poljoprivredi, umjetničkom stvaranju i inim popularnim djelovanjima, ali se samo manji broj antropozofa bavi njegovim vrlo kompliciranim čisto ezoterijsko-okultnim djelom koje je manje popularno. Rudolf Steiner je i sam neko vrijeme bio sudionik jednog okultnog kruga koji je proizašao iz anglosaksonskih okultnih gnijezda.

On je u početku svog javnog djelovanja najprije držao predavanja ezoterijsko-okultnog sadržaja unutar Teozofskog društva; popularna Waldorfska pedagogija i slične teme u antropozofiji su izrasle tek poslije Prvog svjetskog rata. A kako ni Steiner u svojim predavanjima nije bio nepogrješiv, to je subjektivna prosudba, neophodno je da se i njegovo djelo kritički razmotri. Ipak, on je sve u svemu načelno vjerodostojan izvor.

U Steinerovom životu je u jednom trenutku došlo vrijeme da se je morao odvojiti od anglosaksonskih okultnih krugova jer njihove intencije nije mogao slijediti čiste savjesti. Ali on nije povukao oštru crtu rastanka, tako bar misli autor ovog teksta. U njegovim iskazima često se može naići na grube proturječnosti koje se nikako ne mogu posložiti, čak i kad se uzme u obzir da je okultizam sam po sebi pun proturječnosti. On je odbio nekoliko upitnih nauka tih krugova, ali nekoliko upitnih nauka i tvrdnja ipak nije htio ili nije mogo odbaciti, jer očito je u njih duboko uronio.

To je bar autorov dojam. Interesantno je i to da se je Steiner od jednog filozofa koji živi društveni i noćni život Berlina transformirao u ezoteričnog kršćanina, čije se učenje ipak razlikuje od onog crkvenog. On u svojim predavanjima i spisma naglašava spasiteljski čin Krista na Golgoti kao vrhunac i smisao razvoja čovječanstva uopće, što i dan danas dovodi do kontroverznih diskusija na antropozofskoj sceni. Je li pravi Steiner onaj mladi filozof ili onaj stari ezoterični kršćanin? U Steinerovom životu svakako ima dosta kontroverznosti.

24 predavanja u Švicarskoj

Rudolf Steiner je napisao 30 knjiga i održao nevjerojatnih skoro 6000 različitih predavanja. Ali do danas su najdvojbenija i oštro kritizirana, pogotovo od engleskih i američkih antropozofa, baš ona 24 predavanja o okultnoj pozadini Prvog svjetskog rata, održana u Dornachu od 4. prosinca 1916. do 30. siječnja 1917. Naime, u njima Steiner bez rukavica, direktno okrivljuje anglosaksonsku masoneriju i srodna okultna bratstva da su incirali Prvi svjetski rat, i to u korist angloameričkog establišmenta, a na štetu Srednje Europe. Ukazao je na njihove okultne tehnike kao i na posljedice i rezultate. Iako je to tada izgovoreno u jednom zatvorenom, ne javnom okviru, bilo je to prvi put da se masonerija okrivljuje da je sustavno, dugorčnim planiranjima i spletkama izazvala rat. Prvi glasovi da iza atentata stoje masoni došli su iz katoličkog okružja oko Isusovca patera Antona Puntigama koji je i sam bio prisutan na suđenju atentatorima.

Ali tu nije bilo govora o dalekosežnim palnovima, nego samo o zbivanjima koja se neposredno odnose na atentat u Sarajevu. Međutim, u Švicarskoj u prosincu 1916. i siječnju 1917. masonerija i okultni krugovi optuženi su kao inicijatori Prvog svjetskog rata, i to od jednog istraživača okultizma, koji je k tome, kao i svi okultisti, ustrojen ekstremo antijezuitski i sigurno nije prijateljski sklon katolištvu.

Steiner se gotovo i nije osvrtao direktno na atentat, nego više na način okultnog djelovanja koje je imalo za cilj neibježno pokretanje rata kao poželjnog i dugo planiranog događaja, da bi se postigli sasvim konkretni ciljevi okultnih bratstva. Ta 24 Steinerova predavanja u Dornachu tek su prije kratkog vremena nanovo temeljito proučena i dodatno dokumentirana. Treba napomenuti da je Steiner u ratno doba i kasnije održao otprilike 100-150 predavanja koja se direktno i indirektno tiču oklutnog djelovanja oko Prvog svjestkog rata i sva su ta predavanja relavatna za suvremenu povijest.

Kasno objavljivanje predavanja

Pri čitanju predavanja osjeća se da ih iznosi čovjek koji se na neki način osjeća prevaren od nekada svoga anglosaksonskog okultnog okružja pa sada govori što zna. Njegova duboka pogođenost se povlači kroz cijeli ciklus predavanja. Rudolf Steiner je neko vrijeme ipak na neki način pripadao tom krugu, ali su mu kao Nijemcu neke stvari očito bile zatajane. Taj ciklus predavanja držao je samo članovima Antropozofskog društva u Prvom Goetheanumu u Dornachu kod Basela u Švicarskoj. Nekoliko je puta izrijekom zatražio da se njegova predavanje ne stenografiraju, što je ipak učinjeno. Kad stenografiranje nije mogao spriječiti, onda je zabranio da se ti spisi ikada objave.

Steinerova udovica Marie Steiner tek se je kratko prije svoje smrti 1948., nakon mnogih upita i pritisaka, ipak odlučala objaviti ta predavanja. Do objavljivanja predavanja došlo je tek šezdesetih godina, kad su svi stenografski zapisci bili prikupljeni, složeni i redigirani. Kad je poslije objavljen i engleski prijevod, došlo je do pobune anglosaksonskih antroposofa koji su Steineru jednostvano porekli objektivnost i cijelo djelo proglasili njemačko-nacionalističkim, što je posve pretjerano, čak besmisleno i uopće irelevanto za cijeli kontekst predavanja.

Nakon puno natezanja ipak je odlučeno da se sva 24 predavanja još detaljnije provjere s obzirom na izvore koje je Steiner mogao imati na raspolaganju. Jedan tim povjesničara radio je skoro dest godina na proučavanju i prikupljanju izvora za to djelo. A nađeno je i obrađeno nevjrojatno puno izvora i ta su predavanja napokon potvrđena kao vjerodostojna. Fusnote se uglavnom odnose na to izdanje. Svakako, čisto okultne izjave moraju se ostaviti onakve kakve jesu, iako i tu ima dosta mogućnosti za provjeru izvan konteksta tih 24 predavanja.

Osim toga autor ovog teksta uzeo je u obzir i Steinerove konstatacije iz drugih ciklusa predavanja s okulltnom pozadinom i, dakako, brojne dodatne okultne izvore, što tek zajedno čini kompletnu sliku. Ovako kako su sada stvari posložene bilo bi dobro da se čovjek čvrsto sveže prije nego što počne čitati. Odrasli se ljudi bave svačim, a čitatelj, dakako, nije obvezan sve povjerovati, ali neke su stvari jednostavno…

Detalji

Antropozofsko društvo , 1913. od Rudolfa Steinera kao Antropozofsko društvo osnovano i 1923./1924. kao Opće antropozofsko društvo konstitutirano. Antropozofija znači ljudska mudrost i predstavlja jedan eklektistički spiritualni svjetonazor, počevši od njemačkog idealizma preko hindusitičkih, budističkih, kršćanskih, manihejskih, i gnostičkih sadržaja, drevnih misterija i ezoterijskih učenja i školovanja.

Antropozofija sama sebe razumije kao Duhovna znanost – Geisteswissenschaft i tako je naziva i Steiner. Za vrijeme Steinerovih poslednjih godina antropozofija se javno predstavlja kao neka vrsta elitističkog društvenog pokreta na bazi kršćanstva i gnosticizma s nedovršenom ezoterično-misterijskom školom. Unutar Antropzofije postoje različite pa i oprečne tendencije, ali to do sada nije dovelo do rascjepa nego samo do laganog opadanja članstva.

Goetheanum je središnja zgrada Općeg antropozofskog društva u Dornachu kod Basela u Švicarskoj, nazvana po Johannu Wolfgangu von Goetheu. Prvi Goetehanum je sagrađen 1913. i izgorio od Stare 1922. na Novu godinu 1923. Naknadno su neki upučeni antropozofi digli tužbu protiv određenih krugova iz Thule-društva – Thule Gesellschaft, jednog masonolikog društva iz čijeg je nukleusa izrasla Hitlerove Nazi-partija. Antropzofija je navodno ugrožavala uspon nacionalsocijalista, kako misle neki antopozofi. Sadašnji Drugi Goetheanum je ubrzo nakon spaljivanja prvog oblikovao i izgradio Steiner.
 
(dnevno.hr/uredio i preveo:nsp)