Riječ ‘genocid’ sve je češće korištena u raznim dnevnopolitičkim kontekstima. No postoje slučajevi u kojima bi se taj pravni pojam mogao razmatrati – jedan takav dogodio se u Mjanmaru

Nobelovci opet na udaru javnosti, ICC proziva vojnu vlast

UN je nakon izvještaja iz Jemena koji ne prestaje izazivati reakcije (više pročitajte OVDJE) objavio još detaljniji dokument na 440 stranica o zločinima koje su počinili vojnici regularne mjanmarske vojske nad Rohindžama i manjinama.

Oni uključuju silovanja, mučenja, ubojstva i brojne delikte koji spadaju među tabu teme, a žrtve nemaju nikakva prava, čak ni ono na državljanstvo. UN je nakon analize dokaza odlučio otvoriti pokretanje proglašavanja genocida. Krivac je Tatmadaw, državna vojska.

No svijet je zapravo šokiran šutnjom ‘državne savjetnice’ (premijerke) Aung San Suu Kyi, dobitnice Nobelove nagrade za mir koja umjesto komentara o masakru već drugi dan u javnosti čita poeziju i svoja sabrana djela, čime promovira svoj lik i djelo i gazi po ono malo preostale relevantnosti te nagrade.

Nobelovka je odbila komentirati presudu, kao i želju ICC-a za daljnjom istragom njezine vlade – ‘savjetnica’ će morati ili objaviti da nema nikakvu kontrolu u državi i nad vojskom ili potvrditi krivicu vlastitih snaga.

Treća opcija je naravno nijekanje genocida i ‘držanje ljestava’ ubojicama, što s obzirom na prakse dosadašnjih mirovnih nobelovaca ne bi previše čudilo.

Nitko zapravo nju ni ne krivi za bilo što, no odbijanje i ignoriranje suradnje s ICC-em u pogledu smaknuća više desetaka tisuća ljudi i etničkog čišćenja 700.000 žitelja ka Bangladešu definitivno joj neće pomoći kod javnosti i političkih oponenata. Dapače, izvještaj je toliko iscrpan i šokantan s detaljima da ga je praktički nemoguće ne percipirati.

Najgori zločini 21. stoljeća

Silovanje i sodomiziranje žena zavezanih za drveće, guranje djece u zapaljene kuće gdje bi izgorjeli u požaru, svakodnevna tortura palicama, cigarama i čizmama, miniranje evakuacijske rute izbjeglica bili su svakodnevica, a UN je zaključio da je u toj azijskoj državi zločin do te mjere uobičajen da bi jedno potpuno gašenje vojske i procesuiranje otpuštenih vojnika moglo uroditi plodom.

Min Aung Hlaing je kao vojni lider na stupu srama – čak je 875 svjedoka objavilo inkriminirajuće podatke o njemu i njegovoj vojsci.

Smatra se da je zbog terorističkog napada na policijsku postaju general proveo odmazdu u kojoj je samo u tom selu pobio 750 ljudi, a glavom je pratilo nešto više od 10.000 Rohindža u manje od dva mjeseca. Da nisu pobjegli u Bangladeš, brojka bi možda dosegnula i 100.000 civila.

Kako zakoni nisu jasno definirani, ni pedofilija i nekrofilija nisu bile rijetkost. A svirepost zločina najbolje govori činjenica da su sela i općine izbjeglica i prognanika u potpunosti izbrisana, kao da nikada nisu ni postojala. UN je zaključio da je vojsci bio potreban samo povod, a da ni u svojim dokumentima Rohindže ne gledaju kao ljude, nego gotovo kao životinje koje obitavaju u štalama.

Facebook je bio platforma djelovanja svih propagandnih kanala pa je gomila dokaza dostupna i na tom servisu. Što će se na kraju dogoditi, hoće li itko biti procesuiran i zašto ‘savjetnica’ toliko dugo kalkulira oko javnog istupa u pogledu optužbi, teško je odgovoriti.

No sigurno je samo da će Mjanmar itekako odgovarati za pokolj. Ako Zapad tako što poželi.
 
(dnevno.hr, R.M.)

Počevši od najnovijeg primjera mjanmarske čelnice Aung San Suu Kyi, više političkih zvijezda okićenih Nobelovom nagradom za mir iznevjerilo je i one koji su ih izabrali i međunarodnu javnost

Velika očekivanja od mnogih laureata završila su razočaranjima, a dodjela Nobelove nagrade za mir koja ima povijest dulju od sto godina često je bila predmetom prosvjeda i kritika.

Rijetki su oni koji su Nobelovu nagradu za mir, koja se objavljuje svake godine u listopadu. zaslužili jednoglasno.

Aung San Suu Kyi

Aung San Suu Kyi bila je jedna od njih.

“Dama iz Ranguna” okrunjena je 1991. Nobelom za mir za demokratski otpor burmanskoj vojnoj hunti i dugo su je vremena smatrali sveticom.

Percepcija se okrenula otkako je postala mjanmarska čelnica i sada je zasuta valom kritika zbog pasivnosti u etničkom čišćenju Rohindža, muslimanske manjine koja je u Mjanmaru žrtva progona.

“Razočaran sam”, rekao je agenciji France presse Geir Lundestad, tajnik odbora za dodjelu nagrade između 1990. i 2014.

“Aung San Suu Kyi bila je iznimno popularna dobitnica, junakinja onog doba koja je u potpunosti zaslužila nagradu, ali nikako ne mogu poduprijeti njezino ponašanje prema Rohindžama”, kazao je Lundestad.

Gotovo 430.000 osoba potpisalo je internetsku peticiju kojom traže da joj se oduzme nagrada, a među njima i nekoliko ranijih dobitnika – Desmond Tutu, Malala Jusufzai i Dalaj-lama.

“To je drama”, kazao je povjesničar Nobelove nagrade Asle Sveen. “Da se jedna osoba koja se toliko borila za demokraciju i toliko dugo bila popularna nađe u takvoj situaciji, to je zaista nesvakidašnje”.

Nesvakidašnje, ali nije prvi put. Iako je Suu Kyi najnoviji primjer i trenutno u žiži interesa, i neke druge dodjele s vremenom su se pokazale dvojbenima.

Nobelovac Obama više ratovao od bilo kojeg drugog predsjednika u povijesti SAD

Počevši s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom, “vrlo sličnim primjerom”, kako kaže Sveen.

Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir 2009., samo devet mjeseci nakon što je preuzeo dužnost. Iako je nagrada kod nekih dočekana s nevjericom, drugima nije bila upitna jer je prvi afroamerički predsjednik još letio na krilima iznimne popularnosti.

Osam godina poslije, brojni glasovi traže da mu se nagrada oduzme jer Obama nije ispunio očekivanja.

“Nitko ne može biti na razini nerealnih očekivanja”, kaže danas Lundestad. “Ne vjerujem da je odbor za dodjelu Nobela za mir stvarno očekivao da će Obama potpuno okrenuti međunarodnu politiku… Ne radi se o tome da je sve potrebno transformirati, već učiniti korake u pravom smjeru”.

Ali u nekim slučajevima bilo je i previše pogrešnih koraka.

Većina Amerikanaca vjerojatno će biti iznenađena kad sazna da je njihov predsjednik Barack Obama – za kojeg se vjerovalo da nerado poseže za vojnom silom – zapravo bio “jastreb”.

Ovo je objavio utjecajni britanski dnevni list The Guardian. Odnosno, na njegovim stranicama Medea Benjamin, autorica knjige “Rat dronovima: ubojstvo pomoću punkta za distancirano upravljanje”.

Ona je prvo ukazala da su sporazum o iranskom atomskom programu i uspostavljanje diplomatskih odnosa s Kubom – zapravo jedini Obamini uspjesi koji nisu ostvareni pomoću vojne sile.

Odmah potom je podsjetila da je prvi crni predsjednik SAD kao kandidat za šefa države obećavao da će staviti točku na ratove koje je započeo George Bush – mlađi. Pa upozorila:

“Barack Obama napušta Bijelu kuću kao šef države koji je ratovao duže od bilo kojeg drugog predsjednika Sjedinjenih Država. Osim toga, Obama je jedini američki lider u čija oba mandata se zemlja nalazila u ratnom stanju”.

Benjamin ukazuje da je Obama smanjio broj američkih vojnika u Afganistanu i Iraku, ali je u isto vrijeme naglo povećao broj “zračnih ratova” i primjenu sile u vidu specijalnih operacija po cijelom svijetu.

Po njezinim podacima, tijekom 2016. su se američke komandoski jedinice nalazile u 138 zemalja (70 posto zemalja svijeta). A to je – 130 posto više nego u vrijeme Bushove administracije.

Pozvavši se na podatke američkog stručnjaka za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost Mickey Zenka i na Pentagon, Benjamin navodi da su SAD tijekom prošle godine na druge zemlje bacile 26.171 bombu. Odnosno: svaki dan, u prosjeku, po 72 bombe, što je – tri bombe na sat.

Benjamin tvrdi da su Amerikanci 2016. ubili “ogroman broj stranaca” i dodaje:

“Mi nemamo nikakvu predodžbu koliko smo civila iz zraka pobili u Iraku i Siriji. Tek ponekad nešto čujemo o civilima koje su snage SAD ubile u Afganistanu”.

Benjamin navodi da su SAD nedavno priznale da su krive za smrt 116 civila u Pakistanu, Jemenu, Somaliji i Libiji. U razdoblju od 2009. do 2015. godine. I upozorava da je taj broj vjerojatno šest puta veći.
 
(index.hr)

Nakon što je s vlasti sišla vojna hunta, a na čelo države došla dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, situacija se dodatno pogoršala za Rohinje

Napeta situacija eskalirala je prošli mjesec napadom militanata iz redova Rohinja na policijske postaje i vojne baze koji je poslužio kao izgovor za brutalan odgovor mjanmarske vojske.

Više od 160.000 pripadnika muslimanske manjine Rohinja u posljednja je dva tjedna pobjeglo iz Mjanmara u Bangladeš. Oni su dio populacije od 1,1 milijun Rohinja koji žive u Mjanmaru, a kojima ta država, nekoć poznata i po nazivu Burma, ne priznaje status svojih državljana.

Sistematski progon pripadnika ove manjine, paljenje njihovih sela i ubojstva nekoliko stotina osoba natjerali su desetke tisuća ljudi da pobjegnu u susjedni Bangladeš. Različiti izvori iz redova Rohinja rekli su za Al Jazeeru da je ubijeno najmanje tisuću ljudi, uključujući žene i djecu. Kako navodi Al Jazeera, neki od njih upozoravaju da bi im se “mogla dogoditi nova Srebrenica” ako međunarodna zajednica ne učini ništa.

Čelnicu države Suu Kyi zapadni kritičari optužili su da ne poduzima ništa po ovom pitanju, a ona je u utorak okrivila “teroriste” za “ledeni brijeg dezinformacija” o nasilju u pokrajini Rakhineu, koristeći pritom Trumpovu omiljenu frazu “fake news”, a ne spomenuvši ni jednom riječju ni progon in bijeg Rohinja.

No, da je u Mjanmaru na djelu operacija etničkog čišćenja, moguće i genocida, svjedoče priče ljudi koji su uspjeli pobjeći u Bangladeš, a koje je prikupio novinar Guardiana Oliver Holmes. Njegov potresni izvještaj na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku, a mi u nastavku prenosimo ključne dijelove.

Jedna od osoba s kojima je Holmes razgovarao je Zahir Ahmed (55), donedavno stanovnik sela Tula Toli. To je selo s čak tri strane okruženo vodom, što je zapečatilo sudbinu većine mještana kada su ih napali mjanmarski vojnici. Neki su ustrijeljeni na licu mjesta, a drugi su se utopili u neuspješnom pokušaju bijega. Zahir je nekako pobjegao prema suprotnoj obali gdje se sakrio u džunglu i promatrao zadnje trenutke svoje obitelji.

Stajao sam odmah pokraj rijeke. Tinejdžeri i odrasli su ustrijeljeni, dok su bebe i malu djecu bacili u vodu. Među njima je bila moja šestomjesečna kćer Hasina – ispričao je Ahmed kroz suze, nabrajajući sve članove svoje obitelji, koji su tog dana ubijeni. Stradalo ih je više od deset – uz djecu, među njima je i njegova žena.

Novinar Guardiana razgovarao je s desetak ljudi koji su pobjegli iz Tula Tolija kobnog 30. kolovoza i svi su rekli isto – tamo je izvršen pravi pokolj, masakr nad seljacima koji su tek malobrojni preživjeli. Nakon tri dana bježanja stigli su u susjedni Bangladeš, dok su njihovi članovi obitelji i susjedi završili u masovnoj grobnici.

U skladu sa zataškavanjem koje se provodi na razini cijele države, vlasti iz Mjanmara su zabranile pristup tom području te je priče izbjeglih Rohinja još uvijek nemoguće provjeriti. No, Holmes ističe kako se priče više od desetak svjedoka poklapaju i u najmanjim detaljima.

Najgore je to što Tula Toli nije izoliran slučaj. Otkako su napadnute policijske postaje i vojne baze, vojska bez milosti provodi silovitu kontraofenzivu na području sjeverne mjanmarske pokrajine Rakhine iz koje je nakon sukoba s budističkom većinom još 2012. godine pobjeglo oko 140.000 ljudi. Od tada izbjeglice praktički nisu prestale stizati u susjedni Bangladeš, iako znatno manjim intenzitetom.

Ujedinjeni narodi u svojem su izvješću istaknuli da je vojska u tom dijelu države provodila masovna ubojstva i grupna silovanja pripadnika Rohinja. No, ništa se ne može usporediti s trenutnim valom nasilja za koji organizacije za zaštitu ljudskih prava kažu da je “konačni korak da se Rohinje zauvijek protjera iz Mjanmara”.

Da svaka priča ima dvije strane pokazuju i izvještaji o napadima Rohinja militanata na hinduse i budiste u pokrajini Rakhine, zbog čega je raseljeno oko 26.000 stanovnika koji nisu muslimani. Usprkos tome, vlasti su blokirale svu pomoć UN-a namijenjenu području gdje su u tijeku sukobi.

Stanovnici Tula Tolija tvrde da oni nisu skrivali militante u trenutku napada na njihovo selo.

“Kada sam čuo da vojska napada sa sjevera, skočio sam u rijeku. Moja dva sina, stara 12 i 10 godina, skočila su za mnom. Tog dana je poginulo osam članova moje obitelji. Djecu su bacali u rijeku. Moju trogodišnju unuku Makarru i mojeg unuka Abula Fayeza kojem je bila jedna godina. Ja sam se sakrio na južnoj strani rijeke. Sve ostale su skupili na jednom mjestu i rekli im da odšeću. Nakon toga su pucali u njih. Navečer su skupili sva tijela s obale rijeke, iskopali jamu u pijesku, bacili ih tamo i zapalili. Sve to sam promatrao s nekih 40 metara udaljenosti” – priča seljak Kabir Ahmed (65).

Petam Ali (30) je također jedan od onih koji su izbjegli smrt, ali i promatrali likvidaciju svojih najmilijih iz neposredne blizine i zaštite džungle.

Vojnici su naše kuće zapalili ili bi na njih bacili granate. Sve kuće su spalili. Nakon što su otišli vratio sam se do sela. Na putu prema selu vidio sam starca Abu Shama kako mrtav leži na cesti. Bio je ustrijeljen u prsa. Našao sam i mrtvo tijelo svoje bake, Rukeye Banu. Kad sam se vratio u džunglu ispričao sam ostalima što sam vidio. Briznuli su u plač. Nakon toga smo tri dana hodali do Bangladeša.

Rohinja iz Mjanmara, najveći narod apatrida na svijetu

Milijun Rohinja žive u Mjanmaru, neki generacijama, ali Mjanmarci ih smatraju Bangladešanima i oni predstavljaju najbrojniju populaciju apatrida na svijetu. Trenutačna kriza, tijekom koje je od 25. kolovoza u susjedni Bangaldeš pobjeglo 160.000, pokrenuta je podjelom britanske Indije, koja uključuje Burmu i Bangladeš.

Ti sunitski muslimani govore jedan oblik bengalskog dijalekta koji se koristi na jugoistoku Bangladeša od kuda su podrijetlom. Većina ih živi u pokrajini Rakhine, na sjeverozapadu Mjanmara, ali oni su apatridi jer im Mjanmar odbija dati državljanstvo.

Mjanmarski zakon o državljanstvu iz 1982. određuje da samo etničke skupine koje mogu dokazati nazočnost na teritoriju prije 1823., datuma prvog englesko-mjanmarskog rata, mogu dobiti mjanmarsko državljanstvo.

Predstavnici Rohinja tvrde da su oni bili tamo i puno prije tog datuma.

Tisuće su pobjegle iz zemlje posljednjih godina morem u Maleziju ili Indoneziju, a drugi su pobjegli u Bangladeš pred nasiljem krajem kolovoza između vojske Mjanmara i pobunjenih Rohinja.

Njih u Mjanmaru smatraju strancima i oni su žrtve višestrukih diskriminacija, poput prisilnog rada, iznuđivanja, ograničenja slobode kretanja, nepravednih zakona o braku i konfiskacije zemlje. Ograničen im je pristup obrazovanju i javnim službama.

Od 2011. i raspuštanja vojne hunte koja je vladala gotovo pola stoljeća, rastu napetosti između zajednica. Jedan moćni pokret nacionalističkih redovnika posljednjih godina potpiruje mržnju, jer smatra da muslimani predstavljaju prijetnju za Mjanmar, koji je većinski, više od 90 posto, budistički.

Tijekom 2012. žestoki sukobi su izbili u zemlji između budista i muslimana u kojima je poginulo oko 200 osoba, uglavnom muslimana. Prošlog listopada, vojska je pokrenula veliku operaciju nakon napada naoružanih muškaraca na pogranična mjesta u pokrajini Rakhine. Tada je više desetaka tisuća civila pobjeglo i isti scenarij se ponavlja od kraja kolovoza.

Jedno međunarodno povjerenstvo koje vodi bivši glavni tajnik UN-a Kofi Annan je nedavno pozvalo Mjanmar da pruži više prava svojoj muslimanskoj manjini Rohinja, kako se ona ne bi radikalizirala.
 

 
(jutarnji.hr)

U televizijskom obraćanju povodom prve godišnjice vlade, Aung San Suu Kyi je priznala manjak napretka. “Ukoliko mislite da nisam dovoljno dobra za našu zemlju i narod, i ako netko ili neka organizacija može bolje od nas, mi smo se spremni povući”, kazala je

Deseci tisuća ljudi prosvjedovali su u Mianmaru prošlog mjeseca protiv odluke vlade Daw Aung San Suu Kyi, koja je željela imenovati novi most po imenu svog oca.

Prosvjednici iz etničke skupine Mon, većinskog stanovništva na području južnog Mianmara, njezinu su odluku doživjeli kao uvredu, jer je general Aung San na tom području bio omražen zbog gaženja prava lokalnog stanovništva, kako piše New York Times.

Daw Aung San Suu Kyi (71) je kao dobitnica Nobelove nagrade za mir bila proglašavana heroinom demokracije, ali nakon godinu dana na vlasti sve su glasniji njezini kritičari.

Njezina je stranka izbornom pobjedom okončala više od pola stoljeća vojne diktature i primarni je zadatak njezine vlade bio zaustaviti dugotrajne etničke pobune u zemlji koja okuplja više od stotinu raznih etničkih skupina. No, njezini mirovni napori do sada nisu dali rezultata, a borbe između vladinih snaga i etničkih skupina su se pojačale.

Očekivanja nacije gladne demokracije bila su mnogo veća od dosadašnjih rezultata. Dapače, mnoge je razočarala njezina mlaka reakcija na izvještaje o zločinima koje je vojska počinila nad muslimanskom manjinom Rohingya u zapadnom Mianmaru, gdje su pripadnici vojske počinili ubojstva i silovanja.

Prevladavajući trend ograničavanja slobode govora na internetu (blaćenje nekoga na interentu kažnjivo je s tri godine zatvora) pritom je začudna pojava za vladu koju vodi osoba koja je provela 15 godina u kućnom pritvoru, a usto je i dobitnica nagrade Saharov za slobodu misli.

Aung San Suu Kyi, koju u državi zovu i Daw, što u doslovnom prijevodu znači ‘tetka’, ali je zapravo izraz poštovanja pa se slobodno može prevesti kao ‘dama’ ili ‘gospođa’, očito je svjesna velikog pada potpore u narodu. U televizijskom obraćanju povodom prve godišnjice vladavine, priznala je manjak napretka. “Ukoliko mislite da nisam dovoljno dobra za našu zemlju i narod, i ako netko ili neka organizacija može bolje od nas, mi smo se spremni povući”, kazala je.

Iako njezina stranka ima većinu u parlamentu, ruke su joj vezane ustavom koji je stvorila vojska, a po kojem vojska ima kontrolu nad ključnim ministarstvima i dovoljno mjesta u parlamentu da blokira bilo koji ustavni amandman.

Aung San Suu Kyi po ustavu čak ne može biti predsjednica jer su joj djeca strani državljani. Te je prepreke zaobišla tako što je za sebe osnovala ured državnog savjetnika i proglasila da predsjednik odgovara njoj, a k tome se imenovala i ministricom vanjskih poslova.

Njezin odnos prema vojsci neki doživljavaju kao pokazatelj ‘Stockholmskog sindroma’. Izvještaj UN-a u veljači je utvrdio da je vojska i policija u mianmarskoj državi Rakhine pobila stotine muškaraca, žena i djece, te su zabilježena grupna silovanja žena i djevojčica, a 90 tisuća ljudi otjerano je iz svojih domova.

Svjetski uglednici proglasili su te grozote etničkim čišćenjem, ali Aung San Suu Kyi je u intervjuu za BBC prošlog tjedna kazala da je “etničko čišćenje prejaka riječ za to što se događa”. Blaže se riječi, doduše, nije mogla domisliti.
 
(jutarnji.hr)

Vlada koju predvodi dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi prošli je tjedan najavila da će istražiti informacije o zločinima i masovnim ubojstvima

Mianmarska vojska (bivša vojska Burme) možda je ubila više od 1000 pripadnika muslimanske etničke grupe Rohingya muslimana, izvijestila su dvojica visokih dužnosnika UN-a zaduženih za izbjeglice koji bježe pred nasiljem, dodavši da strahuju kako bi broj smrtno stradalih mogao biti i veći nego što se ranije mislilo.

Dužnosnici iz dviju odvojenih UN-ovih agencija koji su na terenu u Bangladešu, kažu da je u posljednjih nekoliko mjeseci pred nasiljem pobjeglo gotovo 70.000 Rohigya. Kažu i kako strahuju da vanjski svijet nije u potpunosti svjestan težine situacije, odnosno krize u mianmarskoj državi Rakhine.

“Svi tvrde da je ondje ubijeno više stotina ljudi, no to nije točna brojka, radi se o tisućama”, rekao je jedan od UN-ovih dužnosnika, želeći ostati anoniman.

Obojica dužnosnika su u odvojenim intervjuima zaključili da je u posljednja četiri mjeseca ondje više od 1000 ubijenih.

Glasnogovornik mianmarskog predsjedništva Zaw Htay je rekao da je po izvješćima vojnih zapovjednika u operaciji protiv militanata, pripadnika etničke grupe Rohingya ubijeno manje od stotinu ljudi. Kazao je i da su militanti u listopadu napali graničnu policiju.

Na pitanje o podacima UN-ovih dužnosnika po kojima bi broj ubijenih mogao biti veći od 1000 odgovorio je: “Njihove su brojke uvijek puno veće od naših. Morat ćemo provjeriti na licu mjesta.”

Oko 1,1 milijuna Rohingya muslimana, koje mianmarske vlasti odbijaju zvati tim imenom, živi u sjeverozapadnom Mianmaru u uvjetima koji podsjećaju na apartheid.

Mianmar je država u kojoj većinu stanovništva čine budisti (56 milijuna stanovnika), dok muslimani čine oko 5 posto stanovništva, što je oko 2,5 milijuna stanovnika.

Po službenim podacima i izvješćima Ujedinjenih naroda Rohingya muslimani su najugroženija nacionalna manjina u svijetu. Nemaju svoju državu, a prava su im znatno ograničena.

Vlada koju predvodi dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi prošli je tjedan najavila da će istražiti informacije o zločinima i masovnim ubojstvima u posljednjih nekoliko mjeseci.

Dobitnicu Nobela za mir Zapad kritizira jer je neaktivna kada je ovaj problem u pitanju.
 
(jutarnji.hr)