Španjolska po prvi put u svojoj povijesti imala više ateista, agnosticika i nevjernika nego katolika, navodi se u novom izvješću Istraživačkog centra španjolske sociologije (CIS)

Dok se trećina Španjolca izjasnila kao katolici, samo 22,7 posto njih reklo je da prisustvuje misi i redovito odlazi na ispovijed.

U Kataloniji samo 10,9 posto vjernika izjasnilo se da redovito pohađaju misu i odlaze na ispovijed, dok u gradu Roji, južno od Baskije, oko 40 posto ljudi još uvijek prakticira katolicizam, javlja FranceInfo.

Sekularizacija španjolskog društva znatno je izraženija u industrijaliziranim područjima gdje se kulture češće miješaju poput Madrida, Katalonije i Baskije.

Kao odgovor na te brojke, španjolski list El Diario napisao je: “Ove brojke, 80 godina kasnije, konačno daju razlog Manuelu Azanu: Španjolska je prestala biti katolička zemlja.”

Izjava se odnosi na rečenicu koju je predsjednik španske privremene vlade izrekao u listopadu 1931. godine.

Španjolska je do sada daleko zaostajala za ostalim zapadnoeuropskim zemljama u kojima odavno ne postoji većina katolika.

Dok zapadnoeuropska postaje sve sekulariziranija, srednja i istočna Europa ostaju uporište kršćanstva. Hrvatska, Poljska i Mađarska su svi primjeri toga.

Viktor Orban, premijer Mađarske više je puta branio ideju o održavanju kršćanske Europe.

U govoru koji je početkom ove godine dao mađarskom narodu, rekao je: “Ako izgubimo svoju kršćansku kulturu, izgubit ćemo svoju slobodu.”

“Bez zaštite naše kršćanske kulture izgubit ćemo Europu i Europa više neće pripadati Europljanima”, izjavio je.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Aktivni vjernici uglavnom su sretniji vlastitim životom, baš kao što su i snažnije društveno angažirani nego skeptici i nereligiozne osobe

Osim toga, vjernici manje piju i puše, ali, suprotno dosadašnjim nalazima, nisu tjelesno i mentalno zdraviji od nereligioznih osoba, tako glase netom objavljeni rezultati velikog međunarodnog istraživanja američkog Pew Research Centra o utjecaju religije na zdravlje i način života, provedenog u 57 država svijeta.

Spomenuti nalazi demantiraju brojne ranije ankete koje su gurale tezu prema kojoj su religiozne osobe zdravije i duže žive od ostalih, pa čak i da se bolje nose sa stresom ili karcinomom.

U istraživanju Pew Research Centra ispitanici su podijeljeni u tri skupine – “aktivni vjernici” (koji barem jednom mjesečno sudjeluju u vjerskim obredima), “neaktivni vjernici” (koji za sebe kažu da su vjernici, ali religija nema utjecaja na njihove stavove) te “ireligiozne osobe” kao što su ateisti, agnostici i skeptici, a mjereno je njihovo zdravlje, osjećaj sreće i društvena angažiranost.

Čemer Europe

Rezultati jako variraju od države do države. Recimo, religiozne osobe u SAD-u, Meksiku i Tajvanu manje su sklone porocima poput alkohola i nikotina, a izjavljuju i da su u većini slučajeva jako dobra zdravlja.

Međutim, u preostalih 26 država koje obuhvaća ovaj dio istraživanja (od Kanade i Njemačke do Slovenije, Rusije, Singapura) vjera nema veći utjecaj na njihovo zdravlje jer su, dokazala je statistika, podjednako bolesni i skloni pretjeranoj tjelesnoj težini i ne vole redovito vježbati baš kao i nevjernici.

“Religioznost nema direktan utjecaj na poboljšanje života pojedinaca, odnosno i sekularne i vjerske aktivnosti podjednako utječu na tjelesno i psihološko zdravlje ljudi”, pojasnili su stručnjaci Pew Research Centra.

Uostalom, u pet zemalja neaktivni vjernici i ateisti osjećaju se zdravijima nego tamošnji vjernici, a to su Španjolska, Slovenija, Estonija, Čile i Ekvador, a u još 17 država građani su podjednako zdravi ili bolesni bez obzira na to vjeruju li u Boga ili ne. Ali velike su razlike kada se radi o konzumiranju duhana, jer u čak 17 od 19 država vjernici manje puše nego ateisti, dok nema većih razlika tek u Poljskoj i Češkoj.

Zato se ateisti i nezainteresirani za vjeru češće bave sportom nego aktivni vjernici svuda osim u Americi, Tajvanu, Njemačkoj, Južnoj Koreji i Kini. U većini država nema većih razlika ni kada je riječ o pretilosti, ali, ipak, ovo je problem koji muči statistički značajan broj aktivnih vjernika u pet europskih država: Francuskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Češkoj i Švicarskoj.

Sreća je nešto drugo i može biti povezana s vjerom u Boga jer će 36 posto aktivnih vjernika u Americi izjaviti da su u životu jako sretni, nasuprot samo 25 posto nereligioznih.

U Australiji je sretno čak 45 posto vjernika, u usporedbi sa 33 posto ateista i 32 posto neaktivnih vjernika, baš kao što su vjernici u 12 država uvjerljivo sretniji od ostalih, a obratna situacija nije nigdje zabilježena. Sreća je, uz to, više stvar podneblja nego vjerskih uvjerenja, barem prema rezultatima istraživanja.

Jer, daleko najsretniji ljudi žive u zemljama Latinske Amerike, a prednjače žitelji Meksika i Kolumbije te Ekvadora. Na suprotnom polu našli su se Europljani, posebno na istoku kontinenta, pa se najmanje sretnih može pronaći u Estoniji, Rusiji, Ukrajini, Španjolskoj i Bjelorusiji.

Revni volonteri

Izgleda kako su aktivni vjernici i društveno angažiraniji nego ateisti ili indiferentni vjernici. Čak 58 posto vjernika u SAD-u volontira u dobrotvornim društvima, sindikatima i sportskim klubovima, prema 51 posto indiferentnih te 39 posto ateista i agnostika. Sličan nerazmjer zabilježen je u još 11 država.

Aktivnosti se odnose i na političku participaciju – na izbore u SAD-u redovito izlazi 59 posto religioznih birača, ali samo 48 posto iz ostalih skupina.

Slična je situacija i drugdje, u Njemačkoj, Bjelorusiji, Španjolskoj, Hong Kongu, Argentini pa čak i Sloveniji, u kojoj Katolička crkva nema pretjeran utjecaj, ali i u deželi na izbore izlazi 70 posto aktivnih vjernika, a tek 51 posto nereligioznih.

(jutarnji.hr)

U Njemačkoj 55 posto kršćana misli da je “islam uglavnom nespojiv s kulturom i vrijednostima zemlje”, a to isto smatra 32 posto ateista

Zapadnoeuropski ateisti i agnostici tolerantniji su prema imigrantima, muslimanima i Židovima od njihovih sugrađana, kršćanskih vjernika, pokazalo je istraživanje Pew Research Centera.

Istraživanje “Biti kršćanin u Europi” provedeno je u 15 zapadnoeuropskih zemalja i isto je tako pokazalo da su protestanti tolerantniji prema drugima i drugačijima od katolika.

Problem u Europi

Ta je studija pokazala da u Njemačkoj 55 posto kršćana misli da je “islam uglavnom inkompatibilan s kulturom i vrijednostima zemlje”, dok to isto misli samo 32 posto ateista.

U Finskoj su ti postoci veći, 67 prema 54 posto, a nešto su se tolerantniji pokazali Francuzi, u zemlji s brojnom muslimanskom manjinom, kojih je 45 posto među kršćanima skeptično u mogućnost integracije muslimana u društvo.

Isto tako, samo 20 posto ateista to misli. S druge strane, u Belgiji su se oni kršćani koji redovito idu u crkvu pokazali najmanje voljnima za ograničenje imigracije. Sociologa religije Ivicu Maštruka rezultati nimalo nisu iznenadili.

– Agnostici i ateisti nisu opterećeni nikakvim religioznim predrasudama, dok se kod kršćana češće javlja otpor prema onima koje se percipira kao drugačije, kao pripadnike krive vjere – rekao nam je on.

Europa se posljednjih godina suočava s problemom nekontrolirane migracije. U Mađarskoj je nedavno najavljen i zakon prema kojem bi pomaganje ilegalnim imigrantima postalo kažnjivo djelo. U Austriji se u ovom trenutku smanjuju javni rashodi za socijalnu pomoć za strance, a također su u Sloveniji imigrantske teme ušle u predizbornu političku arenu.

– I dok sada gledamo situaciju u kojoj je nesnošljivost prema migrantima izrazitija, protokom vremena taj intenzitet pada. Uz to, ponekad se nesnošljivost i skriva ako izaziva širu osudu društva – smatra Maštruko i dodaje da je u mađarskom slučaju otpor prema imigraciji, smatra, i religiozno utemeljen.

Protestanti tolerantniji

Istraživanje je pokazalo i da su protestanti prema islamu tolerantniji od katolika, i to posebno u Njemačkoj, u kojoj žive i jedni i drugi.

U toj zemlji 31 posto katolika ima osjećaj da su “stranci u svojoj vlastitoj zemlji”, što misli tek 19 posto protestanata.

– Ta razlika proizlazi iz određene demokratičnosti kod protestanata koji su naviknutiji na pluralistički pristup. Oni nisu podložni jednom autoritetom kao katolici – objašnjava Maštruko, koji je usput dodao da nije čudno da je komunizam u Europi bio najrašireniji u društvima s katoličkom tradicijom, poput Italije, Španjolske i Francuske jer, kako je rekao, komunizam pokušava izgraditi kraljevstvo Božje na zemlji, a Katolička crkva propovijeda komunizam na nebu.

S druge strane, na Međunarodni dan migranata u siječnju papa Franjo pozvao je na prihvat imigranata.

– Imati strahove i sumnje nije grijeh, ali dopustiti im da utječu na naše ponašanje jest – rekao je. Ovo je istraživanje provedeno između travnja i kolovoza prošle godine na oko 1500 ispitanika u svakoj od 15 zemalja zapadne Europe.
 
(vecernji.hr)

“Umjesto fokusiranja na različitosti, želimo se fokusirati na ono što nam je zajedničko, a to je da ljudi u svim kulturama imaju potrebu da obilježe značajne prekretnice u svom životu”

U danskoj prijestonici Kopenhagenu uskoro bi mogla da se otvori prva vjerski neutralna institucija koja će omogućiti i vjernicima i onima koji to nisu da praznuju i obilježavaju …različite rituale i važne trenutku u svom životu.

Gradska uprava Kopenhagena spremna je potrošiti oko 800.000 dolara na vjerski neutralnu crkvu, koja će biti jednako otvorena za vjernike i one koji to nisu.

Prema riječima Tonija Petersena iz Socijalliberalne partije, ta ideja je na stolu od 2009. godine, a novac je već potrošen na preliminarni dizajn, piše danski list Politiken.

Stanovnici Kopenhagena, koji nisu sljedbenici niti jedne vjerske grupe, postali su beskućnici i oni su zbog toga stvorili novi okvir za krštenje, prelazak iz djetinjstva u adolescenciju, vjenčanja i sahrane, rekao je Petersen.

Prema prijedlogu koji je razradila grupa Svendborg arhitekte, spremišta pogrebnih urni na groblju Bispebjerg, koji se ne koriste, bit će pretvorena u vjerski neutralna svetilišta i u njima neće biti nikakvog vjerskog obilježja, a zasnivat će se na tri vrijednosti – dostojanstvo, svečanost i neutralnost.

Tako nešto ne postoji nigdje na svijetu i sa takvim mjestom Danska će postati zemlja raznolikosti.

Umjesto fokusiranja na različitosti, želimo se fokusirati na ono što nam je zajedničko, a to je da ljudi u svim kulturama imaju potrebu da obilježe značajne prekretnice u svom životu, rekla je Ana Bulk Muller, portparol Asocijacije Ceremonirum.

Lone Re Milker, predsjedavajući grupe “Humanistička zajednica”, koja organizira nevjerske obrede, kaže da svatko ima potrebu da ritualizira različite trenutke svog života, čak i ako nije vjernik.
 
(srna)

Na konferenciji prošlog tjedna, organiziranoj od strane lokalne islamske zajednic, nadbiskup Bolonje Matteo Mario Zuppi, nedavno imenovan na čelo te arhidijeceze, iskoristio je priliku da izrazi simpatije spram te zajednice pozvavši na gradnju džamije u Bolonji – ali to nije sve

On je također pozvao talijanske škole da proslavljaju muslimanske blagdane i svečanosti. Prema nadbiskupu Milana Angelu Scoli – katoličkom kleriku sa sličnim simpatijama za islam – Zuppi je rekao, “Stvarno mislim da je vrijeme za džamiju u Bolonji. Neki ljudi se s tim ne slažu, ali oni su u krivu”.

“Također želim da islamske proslave budu dobrodošle u školama”, dodao je, “kako je već prije mene zatražio nadbiskup Milana Angelo Scola.”

Parafrazirajući kontroverznu primjedbu pape Franje o republikanskom predsjedničkom kandidatu u SAD Donaldu Trumpu, i njegov stav o imigraciji, Zuppi je još rekao, “Oni koji kažu da se zalažu za sigurnost obično samo stvaraju još više problema….Gradnja zidova samo stvara iluziju sigurnosti. Zidovi nisu jamac sigurnosti”.

Možda ne bi bilo zgorega da to poruči i papi, jer Vatikan je cijeli opasan zidom visokim preko deset metara, i nitko još iz katoličke crkve nije pozvao na njegovo rušenje?

Koristeći drugu metaforu popularnu među biskupima koji vole imigrante, Zuppi je također pozvao na “gradnju mostova među kulturama — voljeti našu zajedničku kuću znači ostaviti otvrorena vrata i za druge, kako bi se integrirali”.

U nastavku je rekao kako “se ne bismo trebali povoditi za mrziteljskim generalizacijama, te uspoređivati muslimane s teroristima”.

Zuppijeve riječi su daleko od onog što su govorili njegovi prethodnici. Kardinal Carlo Caffarra, koji je prije njega vodio arhidijecezu Bolonja, inače utemeljitelj Instituta za brak i obitelj Ivan Pavao II, upozoravao je vjernike da budu oprezni u pogledu zapadnjačkog projekta integracije migranata s bliskog istoka, pretežno muslimana.

Pod njegovim vodstvom, kurija je 2015. godine predložila dijalog s muslimanskom zajednicom u pogledu tumačenja Kurana koja potiču terorizam. A pokojni kardinal Giacomo Biffi, koji je vodio Bolonjsku arhidijecezu prije Caffarre, je bio ugledni teolog koji je bio na glasu kao “iznimno politički nekorektan”: i neki danas primjećuju kako su se njegova predviđanja o tome da će se Europa ili vratiti kršćanstvu, ili kapitulirati i preobratiti se na Islam, danas zvuče kao prilično dalekovidna i točna.

No Matteo Maria Zuppi je siguran da će jednom, kad džamije budu izgrađene, muslimani shvatiti koliko su kršćani toletantni i velikodušni i kako će, ohrabreni dobrodošlicom, odgovoriti istom mjerom i biti jednako tolerantni i velikodušni prema zapadnim kršćanima i ateistima. On odlučno inzistira na tome da je svatko tko misli da bi džamije u Bolonji mogle postati izvor problema za nemuslimane rasist, zadrt “islamofob”, i k tome ne-kršćanin.

On je posve uvjeren da je islam religija mira i tolerancije, i da će se uklopiti u multikulturalni pejzaž Bolonje 21. stoljeća. Valja napomenuti da je i sam papa blizak takvim razmišljanjima, i biskupima koji promiču multikulturalnost, iako sociologija kao znanost daje sasvim jasne podatke o tome što se događa kad udio stanovništva uvezen iz druge kulture – bilo koje, ne nužno islamske – prijeđe određeni postotak.

Je li on jednostavno naivan, pokazat će budućnost, no sigurno je da ima svijetlu budućnost u crkvi dok god joj je na čelu papa Franjo. On mu je izrazito sklon, ne samo zbog islamofilije, već i zbog izrazitog zalaganja za siromašne.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Sve veći broj mladih ljudi dolazi do zaključka da je vrijeme da učine sve ono što njihovi roditelji nisu. Izvrću kulturološke i ekonomske konvencije koje smatramo integralnim dijelom civiliziranog društva

Ne ulaze u brakove. Odbijaju postati dijelom kompetetivne korporacijske kulture, a većina njih ne pripada niti jednoj organiziranoj religiji

Jeff DeGraff, profesor, pisac i savjetnik brojnih američkih organizacija, stručnjak je za inovacije i na sveučilištu Michigan vodi poseban program koji se bavi upravo inovacijama, a najpoznatiji je njegov doprinos pri stvaranju modelu naziva Competing Values Framework koji pomaže brojnim organizacijama da ujedine naoko suprotstavljene vrijednosti i pretvori ih u nešto što u konačnici rezultira napretkom i rastom.

U svojoj nedavnoj kolumni pozabavio se zanimljivim društvenim kretanjima i došao do zaključka da “sljedeća velika stvar” neće biti neki novi gadget niti čudotvorni lijek već način života. Ovu “društvenu inovaciju”, kako je on naziva, neće obilježiti novi početak već niz završetaka.

Naime, sve veći broj mladih ljudi dolazi do zaključka da je vrijeme da učine sve ono što njihovi roditelji nisu. Izvrću kulturološke i ekonomske konvencije koje smatramo integralnim dijelom civiliziranog društva. Ne ulaze u brakove. Odbijaju postati dijelom kompetetivne korporacijske kulture, a većina njih ne pripada niti jednoj organiziranoj religiji.

Kraj braka

Prema pisanju New York Timesa, više od pola Amerikanki mlađih od 40 godina djecu je rodila izvan braka. Prilagodite li parametre pretrage kvalitetnoj edukaciji i ekonomskom stanju, taj je broj znatno veći.

Naravno, za ovaj trend postoji niz drugih objašnjenja, od financijske neovisnosti educiranih žena koje se ne obaziru na kulturološku stigmu rađanja izvan braka pa sve do latentne reakcije na razvod njihovih roditelja. Ova promjena sa sobom donosi i niz kompleksnih izazova. Primjerice, brak je temelji element američke zakonske regulative vlasništva.

Neki vjeruju da je ovaj trend doveo i do većeg broja djece koja žive u siromaštvu. Isti ti skeptici smatraju da bi polagana propast institucije braka mogla dovesti do niza nepredvidivih posljedica. I dok su se društvene norme možda i promijenile, pravni sustav koji bi nevjenčane majke štitio još uvijek kaska.

S druge strane, piše DeGraff, kraj braka mogao bi označiti početak nečeg velikog. Pogledajte samo skandinavske zemlje koje spadaju među države s najobrazovanijim stanovništvom i standardom koji je daleko iznad prosjeka. I kod njih viđamo isti trend među mladima, a društvo je daleko od raspada i kao što možemo vidjeti, ide im daleko bolje nego što je to slučaj s državama u kojima glavnu riječ vode tradicionalisti koji forsiraju obiteljske vrijednosti.

Kraj kapitalizma

Prije kolapsa ekonomije srednje klase u Americi, Europi i Aziji, među mladima je došlo do prebacivanja fokusa s ekonomije na društvene vrijednosti. Prema nekim istraživanjima, ova promjena stvara golemi generacijski jaz između boomera i milenijalaca koji postaje sve veći i veći.

Ovo je vjerojatno izravna reakcija na vjerojatno najgoru mogućnost zapošljavanja u posljednjih 100 godina, a ono na što se nekad gledalo podozrivo, danas se doživljava daleko pozitivnije. Dijele kuće i aute, a svakog dana svjedoci smo polagane smrti intelektualnog vlasništva. Znakovi anti-komercijalizma su na svakom koraku, a mladi iz dana u dan pronalaze nove načine kako “hakirati novi svijet”.

Time je milenijalce nazvao “generacijom ja ja ja”. I dok su gomile čitatelja negativno reagirale na zajedljivi ton eseja Joela Steina, najveći propust je to što je autoru promakla kolaboracijska priroda ove generacije. Postoji veliki zaokret među mlađarijom koja polagano napušta tradicionalne karijere i okreće se nekim drugim vrijednostima čiji je cilj boljitak zajednice.

Primjerice, daleko veći postotak mladih s diplomom posao traži u neprofitnom sektoru nego što je to bio slučaj u proteklih 40 godina. Neki će reći da se radi o očekivanoj reakciji na stanje na tržištu rada ili pripisati sve većoj roditeljskoj podršci, ali ovaj globalni pogled na svijet pokazuje prave promjene što se tiče stavova prema onom što izraz “smisleni posao” znači.

Kraj Boga

Prema pisanju Washington Posta, 25 posto milenijalaca ne želi biti povezano s tradicijom utemeljenom na vjeri, a čak dvostruko više njih ne pripada niti jednoj crkvi. Štaviše, sve veći broj mladih ne vjeruje u Boga, a ovo su trendovi ne samo u SAD-u već i u Europi. Ateizam je jednostavno novi trend među mladim odraslim ljudima.

Što je to mlade otjeralo od duhovne tradicije u tako velikom broju u rekordno kratkom vremenu?

Istraživanje pokazuje da je riječ o kulturnom i svjetonazornom jazu za koju je najviše kriva crkvena dogma vezana za istospolne brakove i stavove prema znanosti i medicini. Jedan od presudnih faktora svakako su i slučajevi seksualnog zlostavljanja. Čak i vjerski časopis Relevant u članku “Hoće li internet ubiti kršćanstvo?” govori o sve većem broju informatički pismenih vjernika koji odbacuju crkvenu hijerarhiju i duhovno utjehu pronalaze među sobom. Dakle, odbacuju tradiciju i duhovnost pronalaze na alternativnim mjestima.

Ovo nikako nije prvo ukazanje ove kombinacije individualizma i komunitarizma. Na posljetku, to je bio temelj američkog napretka u ranom 20. stoljeću. No, institucionalne tvorevine koje su nekoć služile kao most između različitih skupina različitih pogleda na svijet, danas djeluju neprohodno i razdvajaju nas.

Zašto se sve ovo događa i šta to znači?

Neki sociolozi tvrde da se ne radi o ničem neviđenom već samo savremenoj verziji nerazumnog izobilja kakvo smo viđali u kasnim dvadesetima i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Ukratko, oni tvrde da stvari treba pustiti da idu svojim tokom i da će se sve vratiti u normalu.

No, u stvarnosti, neograničena povezanost promijenila je način na koji proživljena iskustva integriramo u naše tumačenje tih iskustava i to je stvorilo “novo normalno”. Sve te tehnologije, od pametnih telefona preko društvenih mreža do tehnologija koje služe za prevođenje, sve nam je to dalo širi pogled, ali kroz manju leću.

Savremena komunikacija djeluje horizontalno, demokratično i inkluzivno, ali sve te manje zajednice rezultiraju isključivanjem iz većih sustava traženja većeg rješenja. Drugim riječima, imamo čitav niz mikro-segmenata i vrlo malo konsenzusa jer ne postoji neki veći svjetonazor koji svi dijelimo. Upravo suprotno, radi se o personaliziranim svjetonazorima.

Max Weber, osnivač sociologije, predvidio je ovo još prije sto godina i napisao da će dezintegracija uloga koje nam je društvo dodijelilo, u konačnici dovesti do propasti integracijskih institucija i popularizacije ekstremnog individualizma. Weberova vizija budućnosti u kojoj nema jedinstvene perspektive integracije vrijednosti, nije daleko od stvarnosti. Bez braka, kapitalizma i Boga koji služi kao veza koja objedinjuje naša zajednička iskustva i interpretacije, nestaje zajednički identitet i osjećaj svrhe. Postali smo “kolektivno ja”.

Je li ovo uistinu kraj braka, kapitalizma i Boga?

I da i ne. Da jer sve više ljudi odlučuje izaći iz ovih institucija te se aktivno postavljaju nasuprot istih. I ne jer bez obzira na alternative, uvijek će postojati potreba za stabilnom obitelji, meritokraciju i vjeru u nešto više od sebe samog.

Ironija je to da su ljudi koji najviše vole ove institucije i sustave vjerovanja roditelji ljudi koji ih danas odbacuju. Boomeri su bili usredotočeni na osobne slobode i slobodu u toliko mjeri da su zaboravili očistiti put za svoju djecu.

Na mjestu kolektivnog osjećaja sudbine koja bi povezivala Amerikance dvadesetog stoljeća, nalaze se pojedinačni primjeri suosjećanja i samoostvarenja. Umjesto da rade na većem dobru kao što je liječenje neke bolesti ili slanje ljudi na Mjesec, milenijalci rade na osobnom dobru. No, to ne znači da su mladi ljudi sebični. Upravo suprotno. Mnogobrojne dobrotvorne organizacije ljudima daju priliku da pomognu drugima i sebi. Moćna je to kombinacija altruizma i ličnog razvoja. Naši dijelovi sada su naša cjelina. Suočeni s fragmentacijom, sljedeće generacije stvaralaca i mislilaca pronalazi sebe same i potiče ljude oko sebe da učine isto.

Brak, kapitalizam i Bog nastavit će postojati, ali pojavit će se u nekom drugom obliku. Velike sila na osobnijoj, intimnijoj razini. Ključan je koncept hibridnosti, mješavine starih institucija i inovativnih vrijednosti. Fleksibilniji brakovi koji su široko definirani, ekonomski sustavi koji se opiru kategorizacijama kao što su mikrofinanciranje i bitcoini, ali i religije koje su mješavina drevnih tradicija i osobnog razvoja karakterističnog za 21. stoljeće, od joge do psihoterapije.

Naravno, sve su to spekulacije. Istina je da se krećemo u nepoznatom smjeru i da je to nešto s čim se trebamo pomiriti. Svi mi želimo vidjeti budućnost, to je u našoj prirodi. No, jednostavno to ne možemo. Temeljna otežavajuća okolnost inovacije je da nemamo podatke o onom što dolazi. To je vječna frustracija, ali u isto vrijeme i izvor neograničenih mogućnosti. Trebamo se odmaknuti od tradicionalne strukture i dopustiti našim granicama da postanu fleksibilne i da se, na kraju krajeva, i sruše.

“Ja sam oženjeni kapitalist i katolik i vjerojatno djelujem kao kvintesencijalna stara garda. No, suzdržavam se od osude i otvorena sam uma. Ne samo da sam spreman da sve ono što poznajem jednog dana nestane – ta me pomisao uzbuđuje. Trebala bi i vas”, zaključuje DeGraff.
 
(freshpress.info/uredio:NSP)

Prema rezultatima najnovije ankete 0,0 posto ispitanika ispod 25 godina reklo je da vjeruje da je Bog stvorio svijet, a 61,1 posto Islanđana izjasnilo se vjernicima, no njihov broj je u stalnom padu

U Islandu je napravljena anketa o religioznosti građana i njeni rezultati su prilično iznenađujući. Tako nitko od mladih Islanđana, točnije onih mlađih od 25 godina, ne vjeruje da je svijet stvorio Bog.

Prema rezultatima najnovije ankete 0,0 posto ispitanika ispod 25 godina reklo je da vjeruje da je Bog stvorio svijet, dok većina njih, 93,9 posto vjeruje da je svijet stvoren Velikim praskom, dok ih ostatak od 6,1 posto nema nikakvo mišljenje o toj temi ili smatraju da je svijet stvoren na neki drugi način.

Broj vjernika u stalnom velikom padu

Općenito, broj vjernika na Islandu u stalnom je padu, pa se sada 61,1 posto ljudi izjasnilo vjernicima.

Anketa koju je provela Islandska etička humanistička udruga pokazala je da su stariji ljudi religiozniji.

Njih 46,1 posto vjeruje u teoriju velikog praska, a 25 posto smatra da je Bog stvorio svijet. Što se tiče ljudi između 25 i 44 godina, 77,7 posto ih vjeruje u Veliki prasak,a 10,1 posto smatra Boga stvarateljem svijeta.

Stariji ljudi iz manjih sredina religiozniji

Anketa je utvrdila da se 80,6 posto starijih od 55 smatra kršćanima, dok ih se samo 11 posto izjasnilo ateistima.

Također, ustanovilo se da su oni tradicionalnih kršćanskih uvjerenja stanovnici okolnih područja, gdje ih je 77-90 posto, dok ih je na području Reykjavika tek 56,2 posto, dok je čak 31,4 posto ateista.
 

0.0% of Icelanders 25 years or younger believe God created the world #Iceland https://t.co/X1OdjQMhQr pic.twitter.com/UcbJUr2A4c

— Iceland Magazine (@IcelandMag) January 14, 2016

 
(telegram.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Evo kako prepoznati sektaše koji vjeruju u znanost!

Sve je više ljudi koji vjeruju u znanost. I to je hajdemo reći normalno. No, u trenutku kada se iz znanosti izbaci Bog, sama znanost postaje ‘pseudoreligija’ pa su ljudi koji tako ‘zadrto’ vjeruju u znanost ni manje ni više nego poludjeli sektaški fanatici. Jer oni vjeruju u znanost, ali baš onako, kao jedna vrsta idolopoklonstva!

Sigurni smo da ste takvu ekipu primijetili, jer postali su dosta glasni i napadni!

Prepoznat ćete ih po tome što će vam govoriti da su, većinom ateisti (potpuno suprotno od velikog broja znanstvenika), a religija za njih je samo prepreka do pravog božanstva zvanog ZNANOST. Oni sami toliko su ograničeni da ne spoznaju da su uletjeli u jednu vrstu sekte, te da se sektaški ponašaju. Prepoznat će te ih po njihovim, nadasve znanstvenim parolama kojima vješto manipuliraju mase!

“Znanost nas je spasila!”
“Bolje nam je nego ikada prije!”
“Cjepiva spašavaju živote, da ih nema umrli bi od raznih bolesti!”
“Znanost je jedino čemu vjerujemo! “
“Znanost nas nikada ne bi prevarila, znanost čini da nam je dobro, mi napredujemo!”
“Protivnici znanosti žele ugasiti napredak! “
“Svi koji ne cijepite svoju djecu ste budale!”
“Svi koji vjeruju u Boga su budale! “

Pa onda kreće vrijeđanje i još malo vrijeđanja, baš onako znanstveno i onda tu staje cijela priča.

S njima ne možete razgovarati, a njihov najveći doseg komunikacije je zapravo vrlo neznanstven, svodi se na psovke i primitivizam najgore vrste. No, oni to ne vide, oni su uvjereni da su pametniji od većine, iako im se većina naravno u sebi glasno smije! Oni rijetko uopće da nešto istražuju sami, nego je njihova vjera u potpunosti slijepa!

Odani su svojim guruima do smrti, a nerijetko nemaju pojma tko su oni i koji im je cilj. Oni misle kako su samo njihovi gurui dobri, a svi drugi čisto zlo! Ovi ljudi, upozoravamo, polako gube razum, jer ova ‘pseudoreligija’ izuzetno je opasna po život čovjeka! Ova nova religija ubija čovječnost pa su tako sljedbenici ove sekte uopće ne primjećuju plodove te sekte kao ni milijune ubijenih i uništenih ljudi! Oni su nešto kao moderni nacisti, nadljudi koji bi istrijebili sve manje ‘pametne’, a da ni sami ne znaju zašto! Njima je oduzeto pravo da postavljaju pitanja, a time i pravo na slobodnu volju, čega isto nisu svjesni!

No, njihovi gurui rade na tom sljepilu njihovih sljedbenika mukotrpno, a opasno što su se počeli širiti po svim razinama društva! No, ne bojte se, lako ih je prepoznati po gore navedenim parolama! Primjerice, oni će vam reći da su zbog CJEPIVA iskorijenjene sve bolesti, s tim da su dovoljno neinformirani da ne kuže da su se bolesti počele iskorjenjivati u vrijeme povećane higijene ljudi, a ne zbog masovnog procijepljena. To su činjenice, no unatoč tome, oni će vas izvrijeđati, ako ima kažete istinu!

Recimo oni kažu da cjepiva spašavaju živote, a ako im pokažete fotografije Svjetske zdravstvene organizacije deformiranih, mučenih i uništenih ljudskih života, oni će reći da vi niste normalni! Ako im pustite svjedočanstvo Ivane čija je curica dobila autizam i upalu mozga zbog cijepljenja, oni će vas izvrijeđati i ništa više od toga. Jer oni isključivo uvredama brane svoju znanost. Ako im primjerice pokažete službeno izvješće gdje je cjepivom protiv tetanusa, u 21. stoljeću sterilizirano 2,3 milijuna žena! Sterilizirano!

Oni će reći da izmišljate, je njihovi gurui to neće priznati, iako nalazi postoje i izvješća postoje čak i UN-u! Ako ih tražite da vam kao dokaz ponude samo JEDNO JEDINO istraživanje koje dokazuje da je učinkovitost cjepiva veća ud štete, tražit će to cijelu noć, a kad ne pronađu, jer ne postoji, onda će vam reći, vi ste glupi i retardirani, ugrožavate čovječanstvo i s time će završiti priču! Ako ih i dalje tražite dokaz, neće se više javljati!

Ako im spomenete da se znanost u svakom obliku može upotrebljavati za zlo, reći će da niste normalni, iako to ovisi samo o onome tko se koristi znanosti i ničemu više, no oni to ne razumiju, jer nisu sposobni vidjeti! Najjače je kada viču da je zbog znanosti sve bolje u svijetu! Takve ljude bi samo zamolili da nam pokažu što je to bolje u svijetu i kome je bolje? Što ti znači struja ako ju ne možeš platiti? Što ti znači auto na struju kad nemaš ni za bicikl?

Znanost sve naprednija, bolesti je sve više

Znanost primjerice radi genetskoj modifikaciji hrane, no što čovjek ima od toga zapravo? Ali zaista? Osim smrti, bolesti, tumora i ostalih boleština zbog kojih umiru. Kažu nema hrane za zemlje trećeg svijeta, a ne priznaju da od kada se GMO hrana približila ‘trećem svijetu’ ti ljudi ne samo da su ostali gladni, već uz glad umiru u teškim bolovima, i ne samo oni već i mnogi ljudi u razvijenim zemljama! Ako ih pitate zašto podržavaju depopulaciju (ubijanje) ljudi, samouvjereno će vam reći : ‘Naš planet ne može izdržati toliko ljudi’! I to je to! Nigdje dokaza, nigdje istine, samo puka vjera u NIŠTA, ali doslovce u NIŠTA!

A tek ako im spomente HAARP onda pobjesne, a primjerice pojma nemaju da je savjetnik Bijele kuće za vremensku modifikaciju Howarda T. Orvilla još 1958. prvi javno spomenuo službena nastojanja vlade da ‘elektroničkom zrakom ioniziraju ili deioniziraju određeno područje’. Osam godina kasnije poznati znanstvenik Gordon MacDonald meteorološko ratovanje vidi kao ideal budućnosti pošto se ‘malim energetskim resursima mogu pobuditi veliki energetski izboji za napad’.

No, u 2015. ti ljudi koji se zaklinju na znanost reči će vam da to nije moguće! Jel’ to vama normalno? Nama nije, nama je to čisto ispiranje mozga, jer ljudi zalutali u ovu sektu gube oči, bue srce i gube razum, a najviše od svega gube Boga, a samim time i pojam za istinu!

I samo da znate, mi nismo protiv znanosti, jer znanost s Bogom je znanost za opće dobro, a znanost koja zazire od Boga iskorištava se za drugu stranu – ZLO i to je jednostavno vidljivo čak i iz ponašanja tih sektaša, koji su uvjereni da su nastali od majmuna! Zapravo, ako imamo to u vidu ni ne čudi nas doza primitivizma s kojom se nerijetko služe u javnim raspravama.

Raširena predodžba da relativno malo prirodoznanstvenika vjeruje u Boga je pogrešna. Anketa (1996.), objavljena u prirodoznanstvenom časopisu ‘Nature’ pokazuje: od 1000 znanstvenika u SAD-u, njih 40% ne samo da vjeruje u Boga, već u osobnog Boga koji odgovara na molitvu. Takvo ispitivanje mnijenja provedeno je na potpuno isti način i 1916. godine. Razmjeri se u zadnjih 80 godina zapravo nisu promijenili, osim što danas vjeruje nešto manje fizičara, ali zato nešto više biologa nego tada. Jedan od tri fizičara nobelovca iz 1998. aktivni je kršćanin. Rezultat ankete ne bi nas trebao iznenaditi. Jer, konačno, vjera u stvoritelja tvorila je ishodište moderne znanosti.

Jedan od najistaknutijih povjesničara našega stoljeća, Sir Alfred North Whitehead, o tome je rekao: ‘Ljudi su počeli znanstveno istraživati jer su u prirodi očekivali zakone, a zakone su očekivali u prirodi jer su vjerovali u zakonodavca.’ Vladalo je uvjerenje da je Bog stvorio uređen svijet i da taj red može shvatiti razumno ljudsko biće, koje je i samo stvoreno na sliku i priliku Božju. To je uvjerenje motiviralo mnoge istaknute veličine znanosti kao što su Kepler, Pascal, Boyle, Newton, Faraday, Mendel, Pasteur, Kelvin i Clark-Maxwell.

Svi bi se oni složili s Einsteinom, koji je rekao: “Uvjerenje da je svemir sa svime što postoji shvatljiv ljudskom umu i da su zakoni koji u njemu vrijede racionalni spada u područje religije. Ne mogu zamisliti znanstvenika koji ne dijeli to duboko uvjerenje.’ Tako ni vjera u racionalnog Stvoritelja nije nimalo apsurdna, već se potpuno slaže s našim zapažanjem reda u svijetu. ‘Znanost bez religije (Boga) je naprosto kljasta’!

E upravo su ‘kljasti’ danas prepravili svijet i ponašaju se kao sekta, koju Bogu hvala sve više ljudi raskrinkava ali i ignorira, s čime se teško mire, ali ‘ajde!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Samo sedam od deset Amerikanaca sebe smatra kršćanima. Nestajanje kršćanske samoidentifikacije najprimjetnije je kod mladih

Jer, dok 85 posto Amerikanaca, koji su se rodili do 1945. sebe smatra kršćanima, dotle to čini samo 57 posto onih koji su se rodili poslije 1982. godine.

Antikrišćanska elita kontrolira gornje “katove” kulture i umjetnosti, elitne sveučilišta, medije i masovnu kulturu.

Preko knjiga, filmova i magazina vodi široku ofanzivu na kršćansku vjeru i moral.

Polovica brakova završava razvodom. Rađa se sve manje djece: 40 posto – izvan braka. Rasni problemi su danas gori nego što su bili 50-ih godina.

“OVO je kršćanska zemlja” – objavio je Vrhovni sud SAD 1892. godine.

“Amerika se rodila kao kršćanska zemlja” – kao eho je ponovio Woodrow Willson. A Harry Truman potvrdio: “Mi smo kršćanska zemlja”.

Ali, Barack Hussein Obama je 2009. godine iznio drukčije mišljenje: “Mi sebe ne smatramo kršćanskom zemljom”.

Nedavna anketa Pew Research Center pokazala je da se SAD ubrzanim tempom dekršćanizaciju. Još 2000. godine se 86 posto Amerikanaca smatralo kršćanima, a 2007. je taj postotak pao na 78. Danas samo 7 od 10 Amerikanaca sebe smatra kršćanima.

Postotak ateista, agnostika i nevjerujućih dosegnuo je 23 posto, što je više nego što u SAD ima katolika i tek nešto manje od broja evangelista. Nestajanje kršćanske samoidentifikacije najprimetnije je kod mladih.

Jer, dok 85 posto Amerikanaca, koji su se rodili do 1945. sebe smatra kršćanima, dotle to čini samo 57 posto onih koji su se rodili poslije 1982. godine.

Ako želimo sagledati svoju budućnost, trebamo pogledati na katoličku Irsku koja je upravo glasovala za legalizaciju istospolnih brakova, a njezini hramovi i crkve se pretvaraju u turističke atrakcije i muzeje, barove i restorane.

Što su uzroci dekristijanizacije Amerike?

Sve je počelo od Vrhovnog suda koji je svojim odlukama od kršćanstva očistio državne škole, pri čemu se ni središnja Amerika na neki čudan način nije protivila toj nametanoj laičkoj revoluciji.

Preko knjiga, filmova i magazina vodi široku ofanzivu na kršćansku vjeru i moral. Socijalna revolucija iz 60-ih počela je s dolaskom baby-boomera u sveučilišne domove (kampuse). Pet godina senacija Woodstocka valjala u blatu, slušajući rok grupu Country Joe and the Fish.

Kakve su posljedice dosadašnje dekristijanizacije Amerike i Zapada?

Polovica brakova završava razvodom.

Rađa se sve manje djece: 40 posto – izvan braka. Rekorde postavljaju tempo rasta upotrebe narkotika i brojevi isključenih iz škola. Visoka razina kriminala smanjuje se samo zahvaljujući tome što naš razinu lišavanja ljudi slobode nimalo ne zaostaje za onim u Južnoj Africi.

Unatoč zadivljujućim dostignućima medicine, bolesti koje se prenose spolnim putem su se neviđeno i smrtonosno proširile. Kada umire kršćanstvo – zamjenjuju ga individualizam, materijalizam i hedonizam.

“Selfie” – to je ime generacije za koju je Uskrs po značaju odavno otišao na periferiju, pogotovo u usporedbi sa Superbowlom (finalom kupa u američkom nogometu).

Preko milijun abortusa godišnje, opravdavanje samoubojstava i podrška eutanaziji – na sve ovo se gleda kao na etape socijalnog progresa u novoj Americi.

Mi ekonomski već ovisimo od stranaca koji zadovoljavaju naše potrebe za osnovnim potrepštinama. Naša politika je otrovna.

Naši rasni problemi su danas gori nego što su bili 50-ih godina.A što se tiče ravnopravnosti, raznolikosti i globalne demokracije – tko je spreman za njih umrijeti?

Dobro je rekao povjesničar Arnold Tojnbi: “Civilizacije ne umiru zato što ih ubijaju, već same izvrše samoubojstvo”.

Pitanje je vremena kada će ta “civilizacija” prijeći u Europu iz Amerike?

 
(Patrik Bjukenen, vestinet.rs/uredio:nsp)

Godine 1966. časopis “Time” je objavio na naslovnoj strani članak u kojem je postavio pitanje: “Je li Bog umro?”

Mnogi su se složili s tada vrlo kultiviranim shvaćanjem da je Bog zastario i da u tumačenju Svemira s razvojem znanosti ima sve manje potrebe za “Bogom”. Međutim, ispostavilo se da su glasine o smrti Boga preuranjene. Najviše iznenađuje činjenica da su najnoviji argumenti u korist njegovog postojanja pojavile na krajnje neočekivanom mjestu – iznijela ih je sama znanost.

Kronika je sljedeća. One iste godine kada je “Time” objavio poznati članak, astronom Karl Sagan (Carl Sagan) izjavio je da postoje dva značajna kriterija za postojanje izvanzemaljskog života. Mora postojati odgovarajuća zvijezda, a planeta pogodna za život se mora nalaziti na pravilnom razmaku od nje. Uzimajući u obzir da u svemiru ima otprilike oktilion planeta (to je jedinica s 24 nule), onda u njoj treba da ima oko septiion (jedinica s 21 nulom) planeta pogodnih za život.

Sa takvim iznimnim šansama za uspjeh, cijeli set krupnih i skupih privatnih i državnih projekata za otkrivanje izvanzemaljskih civilizacija, koji je bio aktiviran tijekom 1960.-ih, morao je s velikom vjerojatnošću i vrlo brzo donijeti bar nekakav rezultat.

Pomoću široke mreže radio-teleskopa, znanstvenici su slušali svemir u potrazi za signalima koji liče na šifriranu informaciju i nisu slučajni. Ali, godine su prolazile, a šutnja svemir bila je kao i ranije, zaglušujuća. Kongres SAD je 1993. ukinuo financiranje programa za otkrivanje izvanzemaljskih civilizacija, ali su traganja nastavljena na račun privatnih sredstava.

Prema stanju za 2014. znanstvenici su otkrili točno “ćorak” – nulu nakon koje nema ništa.

Što se dogodilo? Kako su naša saznanja o svemiru povećavala, počeli smo shvaćati da je za život neophodno neusporedivo više faktora nego što je Sagan smatrao. Njegova dva parametra povećana su na 10, zatim na 20, a onda na 50.

Broj planeta pogodnih za život razmjerno se smanjio – do nekoliko tisuća i taj broj se nastavio smanjivati.

Taj problem su priznali čak i aktivni poklonici traganja za vanzemaljskim civilizacijama. Peter Schenkel napisao je 2006. članak za časopis Skeptical Inquirer, u kojem je istaknuo:

“U svjetlu novih otkrića i analitičkih zaključaka, bilo bi umjesno da amortiziramo pretjeranu euforiju … Mi trebamo mirno priznati da su ranije procjene … već danas neodržive “.

Broj parametara nastavljao je, dakle, se povećavati, a broj planeta – pretendenata smanjio se do nule, a zatim još niže. Drugim riječima, u svemiru je postojanje planeta pogodnih za život postalo nemoguće, uključujući i našu. Teorija vjerojatnosti govori da mi ne trebamo postojati.

Danas postoji oko 200 poznatih kriterija za postojanje izvanzemaljskog života na drugim planetima, a potencijalno naseljena planeta mora odgovarati svakom od njih bez izuzetka, inače – raspast će se sav sustav.

Kad blizu nas ne bi postojala tako velika planeta kao što je Jupiter, koji silom gravitacije udaljava od nas meteorite, njih bi padalo na Zemlju tisuću puta više. U svemiru postoji nevjerojatno malo šansi za postojanje života.

Ipak, mi smo ovdje i ne samo da postojimo nego i govorimo o postojanju. Kako to objasniti? Da li je tako idealna podudarnost svih mnogobrojnih parametara slučajna?

U kojem trenutku znanost može argumentirano priopćiti da mi ne možemo biti rezultat slučajnog stjecaja okolnosti?

Po čemu je hipoteza o stvaranju tih idealnih uvjeta od strane više inteligencije lošija od vjerovanja da se Zemlja pogodna za život slučajno pojavila?

Ali, ni to još uvijek nije sve.

Ono precizno podešavanje koje je neophodno za postojanje života na planeti nije ništa u usporedbi s preciznim podešavanjem za postojanje samog svemira. Na primjer, danas astrofizičari znaju da su vrijednosti četiri uzajamne interakcije gravitacijske, elektromagnetske, a također jake i slabe atomske interakcije uspostavljene za manje od milijuntog dijela sekunde nakon “Velikog praska”.

Promijenite makar i jednu vrijednost i svemirt neće moći postojati. Recimo, ako bi se odnos između jake atomske interakcije i elektromagnetske interakcije promijenio makar i za neznatan dio neznatnog dijela, bar za 1/100 000 000 000 000, na nebu se ne bi pojavile nikakve zvijezde. Kao i nikakvo nebo. Možemo se samo čuditi i uzdisati.

A sada pomnožite taj jedan jedini parametar sa svim ostalim neophodnim uvjetima i šanse za postojanje planeta smanjit će se astronomskom progresijom. Tako će ideja da se sve “jednostavno dogodilo” biti u suprotnosti sa zdravim razumom. Ispostavit će se da smo bacili novčić 10 kvintilion puta i da smo svaki put dobili “pismo”. Događa li se tako?

Astronom Fred Hoyle koji je smislio termin “veliki prasak”, rekao je da su ti podaci ozbiljno pokolebali njegova ateistička uvjerenja. Kasnije je napisao: “Interpretacija tih činjenica na temelju zdravog razuma govori da se super-inteligencija samo igra fizikom, a također i kemijom i biologijom … Cifre proračuna na temelju tih podataka toliko ošamućuju da mi se takav zaključak čini neospornim”.

Fizičar-teoretičar Paul Davies rekao je da je “dokaz racionalnog plana zadivljujući”, a profesor s Oxforda, John Lennox: “Što više saznajemo o našem svemiru, time hipoteza o postojanju Tvorca, kao objašnjenje uzroka našeg postojanja, postaje sve uvjerljivija”.

Svemir je najveće čudo svih vremena. To je čudo nad čudima, koje neminovno, svom snagom sjaja zvijezda ukazuje na postojanje nečega – ili Nekoga – osim samog svemira.

Zadnja knjiga Metaksas izašla je pod nazivom: «Miracles: What They Are, Why They Happen, and How They Can Change Your Life» (Čuda: Što je to, zašto se događaju i kako mogu promijeniti vaš život).

Piše: Erik Metaksas, “The WallStreetJournal”, SAD
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Kosmos: osobno putovanje (engl. Cosmos: A Personal Voyage) je američka naucna dokumentarna televizijska serija koju su napisali Carl Sagan, Ann Druyan i Steven Soter, sa Saganom kao predstavljačem. Izvršno ju je producirao Adrian Malone, producirali David Kennard, Geoffrey Haines-Stiles i Gregory Andorfer, te je režirali producenti David Oyster, Richard Wells, Tom Weidlinger i drugi. Pokriva širok raspon znanstvenih tema, uključujući porijeklo života i perspektivu našeg mjesta u svemiru. Za prevod na hrvatski, kliknite cc u donjem desnom uglu videa.

 

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje