Istraživači su bili prisiljeni vratiti se na ono malo znanja i teorija u shvaćanju zagonetne tvari nazvane “tamna tvar”

Okret od 180 stupnjeva došao je nakon nove studije koja je ukazala da “tvarna tvar” možda ne može biti u interakciji sa silama izvan gravitacije, prema članku ScienceDaily.

U 2015. godini, međunarodna istraživačka skupina objavila je ono što je izgledalo kao veliki presedan u istraživanju mračne materije.

Koristili su Hubble svemirski teleskop kako bi promatrali galaksiju u klasteru Abell 3827, smještenom oko 1,3 milijarde svjetlosnih godina daleko od Zemlje. Čini se da se galaksija oslobodila tamne tvari koja ju je trebala progutati.

To se moglo dogoditi samo ako tamna tvar može biti u interakciji s drugim silama osim gravitacije. Kozmička slučajnost obećala je pružiti tragove o svojstvima tamne tvari.

Astronomi su mogli izvesti dubinsko mjerenje tamne tvari oko te galaksije jer je klaster Abell 3827 orijentiran prema Zemlji. Njihovi najnoviji nalazi, međutim su pokazali da je tamna tvar još uvijek povezana s galaksijom, a ne odvojena kao što su mislili.

Tamna tvar se ne ponaša po normalnim pravilima fizike

Prema dr. Richardu Masseyju, glavnom autoru studije, tamna tvar odbija komunicirati s vidljivim dijelovima Svemira. To čini ovu istragu vrlo frustrirajućom.

Normalna tvar čini samo pet posto svemira. To uključuje planete i zvijezde. Nasuprot tome, tamna materija je materija koja je nevidljiva elektromagnetskom spektru. Ona čini 27 posto svemira.

Većina ostalih ostataka je napravljena od tamne energije, koja je jednako tajanstvena.

Nitko ne zna kakva je tamna materija. Ali ona igra značajnu ulogu u oblikovanju Svemira.

Kao i normalna tvar, tamna tvar posjeduje masu. Budući da ima pet puta više tamne tvari od normalne tvari, ona privlači i puno gravitacije. Ova dodatna gravitacija drži zajedno rotirajuće galaksije kao što je naša Mliječna staza. Bez tamne materije, galaksije bi se razdvojile.

Istraživački tim dr. Masseyja proučavao je klaster Abell 3827 s nizom radio teleskopa ALMA u Čileu u Južnoj Americi. ALMA je ponudio vrhunsku rezoluciju čak i bolju od Hubble svemirskog teleskopa.

Dok je tamna tvar normalno nevidljiva, njezina gravitacija može iskriviti svjetlost. ALMA je uspjela otkriti takvo iskrivljavanje infracrvenog svjetla iz druge galaksije u pozadini, dopuštajući da neizravno otkrije tamnu tvar.

Istraživači traže bolje kutove za promatranje tamne tvari

Njihovi novi nalazi pokazali su da je tamna tvar ostala unutar svoje galaksije, odbacujući svoja ranija izvješća da bi na nju mogle utjecati ne-gravitacijske sile.

Ali istraživači se pridržavali svoje teorije. Oni teoretiziraju da tamna materija može imati minimalnu interakciju umjesto nulte, ili da nisu mogli vidjeti njezino bočno pomicanje jer se galaksija mogla kretati u smjeru Zemlje.

Koautor studije dr. Andrew Robertson kaže da različita svojstva tamne materije imaju jasne znakove. On i njegovi kolege na Sveučilištu Durham i dalje će tražiti takve znakove.

“Jedan posebno zanimljiv test je da interakcije tamne materije čine nakupine tamne tvari više sferičnom. To je sljedeće što ćemo tražiti” – primijetio je on.

Sveučilište Durham već godinama vodi istraživanja na području tamne tvari. Njihova superračunala pokreću simulacije nekoliko teorija o nestandardnom ponašanju tajanstvene materije.

Njihov najnoviji alat je SuperBIT teleskop je snažan niz antena koji se montira ispod helijskog balona. Od svoje osnovne namjene rada na visinama, SuperBIT će moći promatrati tamnu tvar u klasterima galaksije.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Što je lijek za svjetovne i bezbojne osjećaje kojima smo zahvaćeni svaki radni dan u životu roba koji radi za nekakvu plaću?

Moglo bi se reći da je lijek uvažavanje našeg postojanja: razmišljanja o stvarima koje čuvaju svježinu našeg života.

Ovaj video će vas sigurno navesti da preispitate premisu postojanja na pozitivan način i ilustrirate neke stvari o prirodi stvarnosti.

Iz onoga što su vam rekli znanstvenici, svemir se stalno širi pri brzini oko 68,3 kilometara u sekundi po megaparsku.

Nove teorije se stalno formiraju o tome kako je naš svemir nastao, no što će se dogoditi sljedeće? Mi čak ne znam da li je vrijeme linearno. Ali, ako vrijeme nije linearno … Fizičari vjeruju da budućnost može zapravo utjecati na prošlost.

Najdalja sonda koja je ikada došla u svemiru je bila Voyager 1, koja je putovala oko milijun i pol kilometara dnevno. Nakon gotovo 40 godina, letjelica je jedva napustila naš Sunčev sustav.

Samo prošlog mjeseca astronomi su otkrili ultra rijetki kuglasti klaster mnogo masivniji od Sunca koji bi mogao biti rođenja zvijezde i objasnili kako se galaksije formiraju: to je bilo udaljeno oko 50 milijuna svjetlosnih godina.

To su pitanja koja čuvaju svježinu života: svaki put kada se osjećate depresivno, sve što morate učiniti je potražiti nešto zanimljivo o čemu ćete razmišljati na ovaj način. Istražujte i dalje.

Pogledajte video:
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Živimo u vremenu kada je zdrav razum je postao vrlo rijetka roba

Isto tako, glas razuma je pobjegao od čovječanstva. Iz tih razloga sljedeći esej će biti vrlo teško razumljiv za mnoge, ili vjerujeti u to ili usvojiti.

Kontemplacija:

Ako vi upravljate svijetom tijekom ovih burnih vremena, a znte da su događaji bili na vidiku koji bi zauvijek promijenili cijelu planetarnu civilizaciju, biste li koristiti globalne mainstream medija da to ispričate svima?

Ako bi ti veliki događaji bili nezaustavljivi kao što bi bili sudbonosni, bi li vi širili ovu informaciju?

Ako je vaš odgovor “DA”, što će 7 milijardi ljudi koji žive na planeti Zemlji učiniti slijedeći dan? Zapravo, nakon što ćete im reći da je njihovom svijetu uskoro doći kraj.

Hoćete li i dalje ići na posao?

Hoćete li i dalje podupirati potrošačko društvo?

Hoće li mnogi od njih čak i željeti ustati iz kreveta ponovo nakon što su čuli što dolazi?

U tome leži izazov s kojim se suočavaju strane Svjetske vlade u sjeni (World Shadow Government WSG).

Imajte na umu da oni točno znaju što je iza ugla. Njihovi strateški smještene zvjezdarnice i visoko sofisticirani teleskopi daju im pristup znanstvenim podacima i astronomskim pojavama koje su toliko uvjerljive da osjećaju da nemaju izbora nego:

• omesti nas
• zavesti nas
• odvratiti pozornost

Sa ovim razumijevanjem čovjek može bolje razumjeti mnoge nerazumna i iracionalna, bezumna i glupa, luda i šašava postupanja Svjetske vlade u sjeni. Očito su znali da im je vrijeme isteklo. Prema tome, oni imaju sve manje i manje kontrole – iz dana u dan – oko toga kako će se stvari odigrati.

Da, oni mogu imati plan A, plan B, i plan C. Međutim, postoje mnoge eventualnosti u nastajanju na koje imaju daleko manje utjecaja nego što su navikli.

Njihovi bunkeri su zakopani duboko pod zemljom ne moraju biti u zaštićenim područjima kao što su nekoć mislili. Niti su njihova sastajališna mjesta van Zemlje sigurna od solarnih nesreća kao što su nekad vjerovali.

Naravno, njihovi eksperimenti putovanja u vremenu i međuzvjezdanog putovanja, crvotočine i paralelni svemiri, tehnologije umjetne inteligencije i nevidljivosti, su se već pokazale katastrofalnim.

Prije nego što nastavimo razotkrivati njihov master plan, i kako to osujetiti na svakom koraku, što je točno to “Vlada u sjeni” i zašto smo zabrinuti?

Da li se nešto skrivaju daleko u Sunčevom sustavu što je privuklo njihovu nepodijeljenu pozornost? Vi budite sudac!

Sljedeći Video može biti jedan od onih koji će vam najviše otkriti ikada. On također informira o tome zašto se donose toliko očajni potezi na samom vrhu, sveprisutno institucionalno ludilo nekako postaje fantomsko.
 

 
Mi ne upućujemo na to da su sva znanstvena predviđanja Carlos Muñoz Ferrade u potpunosti točna. Proročanstva ove prirode su rijetko savršena. Međutim, ono što je ovaj vrlo intuitivni i daroviti astronom i seizmolog rekao ne možemo ignorirati.

* Carlos Muñoz Ferrada je predvidio sa izvanrednom točnošću brojne potrese u Južnoj Americi tijekom prošlog stoljeća. On je to učinio tako što je izravno povezao korelacije između specifičnih astronomskih pojava i raznih katastrofalnih potresa i vulkanskih erupcija. Njegovo najznačajnije predviđanje se tiče “budućeg dolaska velikog kometa-Planete”.

Za one koji nisu pogledali prethodni videozapis, Ferrada ga naziva Komet-Planet, jer ima veličinu i masu planeta, te brzinu i eliptičnu putanju kometa.

Bilo da vjerujete ili ne u ono što ovaj video prikazuje, to nije bitno. Ono što je važno je da je tisućljećima bilo brojnih proricanja ove prirode koja se jednostavno više ne mogu ignorirati zbog uvjerljivih dokaza.

Kakav dokaz? Prije nego odemo tamo, važno je istaknuti da je Latinska Amerika imala druge nadarene vidioce poput Carlos Muñoz Ferrade. Navest ćemo tri pojedinaca koji su samostalno opisali buduće događaje.

(1) VM Rabolu (1926 – 2000) rođen je u Tolima u Kolumbiji.

“Godine 1998. napisao je “Hercolubus ili Crveni Planet“. Na temelju njegove izravnog i svjesnog iskustva, VM Rabola opisuje strašne događaje koji će se dogoditi na našem planetu u kratkom roku i objašnjava put koje ljudsko biće može slijediti kako bi se postigla duboka transformacija”.

“Hercolubus, planet tako nazvan od strane antičkih mudraca, približava se našem Sunčevom sustavu i to je uzrok velikog interesa za one koji znaju o tim kozmičkim pojavama. U našem bivšem susretu, Hercolubus je okončao civilizaciju Atlantide. Ove činjenice su ispisane kroz različite religijae i kulture.”

“Posljedica vrlo neposredne blizine Hercolubusa bi bila preokret u svim područjima našeg planeta.”
– “Hercolubus ili Crveni planet” od strane VM Rabolu; Diana Pub (1. listopada 2002)

(2) Benjamín Solari Parravicini (1898-1974), rođen je u Buenos Airesu, u Argentini 8. kolovoza

“Benjamin Solari Parravicini, veliki argentinski prorok, koji je dobio nadimak “južnoamerički Nostradamus”, napisao je prije nekoliko desetljeća: “Sat sati vremena će stići i u svojoj tami će se dositi slom velikog planeta. Zemlja će biti preokrenuta. Sve će pasti”.

(3) Samael Aun Weor (6 ožujka 1917 – 24. prosinca 1977) je rođen kao Victor Manuel Gómez Rodriguez u Bogoti, Kolumbija

“Samael Aun Weor, veliki učitelj Gnostike koji je održao brojna predavanja u Meksiku tijekom 70-ih godina. On je govorio o Hercolubusu i objasnio da će se u vrijeme kraja, on približiti Zemlji. Zbog svoje velike elektromagnetske sile, on je rekao da će destabilizirati Zemljinu koru uzrokujući velike potrese, plimne valove, vulkanske erupcije i prirodne katastrofe.

Hercolubus bse približio našem Sunčevom sustavu u više navrata te je napravio kataklizmu koja je zbrisala Lemurijsu i Atlantidsku civilizaciju. Sada, rekao je, ponovno će doći na kraju naše civilizacije i omogućiti novu eru za početak”.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Prošlo je 25 godina otkad smo s ovakve blizine proučavali neku planetu po prvi put, kaže NASA

NASA-ina letjelica New Horizons danas će proletjeti pored Plutona, a uzbuđenje koje osjećaju znanstvenici i zaljubljenici u astronomiju nije se osjećalo već četvrt stoljeća – zadnji put kada nam je jedna NASA-ina sonda po prvi puta otkrila tajne jednog od udaljenih planeta.

Tada je to bila sonda Voyager 2, koja je 25. kolovoza 1989. godine prošla najbliže Neptunu, prva i do sada jedina letjelica koja je posjetila taj planet. Tada je Neptun bio predzadnji planet u Sunčevom sustavu, a Pluton posljednji, no danas se Neptun smatra najdaljim planetom, dok je Pluton u međuvremenu ‘unazađen’ u kategoriju patuljastog planeta.

Pluton je postao prvi i najveći u nizu objekata ‘Kuiperovog pojasa’ – područja bogatog različitim patuljastim planetima, asteroidima i manjim tijelima.

Iako više nije planet, Pluton je još uvijek jedan od najzanimljivijih objekata u Sunčevom sustavu, i trenutno najdalji koji ćemo pogledati izbliza u sljedećih par dekada.

Nakon devet i pol godina letenja, Pluto je vrijedilo čekati, rekao je glavni istražitelj misije New Horizons, Alan Stern.

Prekjučer oko 5 sati ujutro New Horizons se približio na 1.6 milijuna kilometara od Plutona. Danas oko 13:49 bit će najbliže tom planetu. Proletjet će pored njega na udaljenosti od samo 12.500 kilometara, i u dva sata preleta prikupiti toliko znanstvenih podataka da će ih na Zemlju slati narednih 16 mjeseci.

Fotografije Plutonovog sjevernog pola, ekvatora i središnjeg meridijana (Foto: NASA)

Prvo što će poslati bit će sigurno spektakularne fotografije visoke rezolucije, detaljnije i preciznije od najpoznatije fotografije Zemlje iz svemira – Plave pikule, koju je snimila posada Apolla 17 s oko 45.000 kilometara iznad Zemlje.

Blue marble – ‘Plava pikula’ – jedna je od najpoznatijih fotografija Zemlje. Fotografije s Plutona bit će bolje rezolucije i kvalitete (Foto: NASA)

Zbog velike udaljenosti letjelice od kontrole leta, digitalni podaci prenose se vrlo sporo – dok je prolazila pored Jupitera, sonda je slala podatke brzinom od 38 kilobita po sekundi, no iz susjedstva Plutona podaci će pristizati tek oko kilobit po sekundi – za slanje prvih kvalitetnih fotografija bit će potrebni sati.

Alice Bowman, ‘mama’ operativnog centra. Nadimak je dobila po kratici ‘MOM,’ koja znači ‘menadžer operacija misije.’ (Foto: NASA)

Fotografije su odabrane kao prioritet – zbog velikog uzbuđenja javnosti oko ovog povijesnog preleta. U mjesecima koji slijede New Horizons će poslati i detaljnu analizu površine i atmosfere Plutona, njegovog mjeseca Harona i ostala četiri prirodna satelita: Hidre, Niksa, Stiksa i Kerbera.

Istražit će se i svojstva sunčevog vjetra oko Plutona, geološke pojave na Plutonu i još mnogo, mnogo toga. Znanstvenicima je teško i predvidjeti što bi uopće mogli otkriti, s obzirom da je svaki prvi prelet pored jednog planeta otkrio brojne zapanjujuće činjenice, ali i postavio pregršt novih pitanja.

Ako se ne dogodi najgore – da neki od manjih satelita koji nije uočen u dosadašnjim snimkama onesposobi ili uništi sondu – prvim fotografijama možemo se veseliti već sutra, a istinski uzbudljivim otkrićima korak po korak, u mjesecima koji dolaze.

Eh, da nam je sve ove NASA-ine stručnjake i one zadužene za ovu misiju staviti na poligraf… no puslušajmo što kaže ovaj astronom u VIDEU dolje:

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Antikitera (Antikythera) mehanizam je drevni analogni kompjuter iz 1. stoljeća prije Krista, dizajniran da izračunava položaje zvijezda

Tehnološki artefakti slične složenosti su se pojavili tek u 14. stoljeću, kada su napravljeni prvi mehanički astronomski satovi u zapadnoj Europi. Ovaj stroj posjeduje najstariji poznati mehanizam s zupčanicima i ponekad se naziva prvim analognim kompjuterom.

Svi znamo da su drevni Grci bili među najinteligentnijim ljudima u povijesti. Njihovi impresivni rezultati iz mnogih znanstvenih područja su pomogli u razvoju društva koje znamo danas.

Istraživači navode da je Antikitera mehanizam još jedno od nasljeđa Grčke.

Ne postoji niti jedan sličan instrument koji može usporediti s njim, a ne postoje ni zapisi koji ukazuju da je nešto poput toga ikada postojalo. Da li zaista moguće da su drevni ljudi znali da naprave uređaj složen poput Antikitera mehanizma?

Nakon godina proučavanja, došlo se do zaključka da je Antikitera mehanizam u stvari astronomski kalendar velike preciznosti.

Uređaj je otkriven sasvim slučajno početkom 20. stoljeća, kada je skupina ronioca skrenula s kursa zbog oluje. Oni su stigli do otoka Antikitera, između Peloponeza i Krete, pri čemu su roneći otkrili rimski brod koji je potonuo negdje oko 65. godine prije nove ere. Misteriozni uređaj pronađen u olupini broda.

Antikitera mehanizam je izrađen od drveta i bronce. Njegove dimenzije su 31,5 x 19 x 10 cm. Istraživači vjeruju da je sustav zupčanika bio smješten u drvenu kutiju koja je u potpunosti uništena. Uređaj je imao dvoja vrata, jedna naprijed i jedna nazad, s astronomskim natpisima po čitavoj površini.

Hewlett-Packard i njihov istraživački tim fotografirali su uređaj 2005. godine, a dijelovi koji čine uređaj su analizirani na rendgenu visoke rezolucije u britanskoj kompaniji X-Tek Systems. Ove dvije tvrtke su zajedno sa sveučilištima u Cardiffu, Ateni i mnogim drugim mjestima pokrenuli Istraživački projekt Antikitera mehanizma.

Istraživači navode da je analiza pomogla prilikom određivanja točne namjene uređaja.

Prednji zupčanik je računao položaj Sunca i Mjeseca u zodijaku i radio kao kalendar od 365 dana koji se mogao podešavati za prijestupne godine, dok su zadnji zupčanici prikazivali dva astronomska ciklusa, koji su se između ostalog koristili za predviđanje pomrčine Sunca i Mjeseca.

Znanstvenici su uspjeli identificirati ukupno 30 ručno napravljenih zupčanika, a vjeruje se da ih fali bar još 7.

Dakle, Antikitera mehanizam je nešto potpuno vanvremensko, kao da ne pripada razdoblju povijesti iz kojeg potječe, a istraživači su još uvijek u šoku kako je drevni čovjek uspio napraviti tako komplicirani uređaj. Prvi jednako složeni mehanizam je napravljen tek u srednjem vijeku, kada je napravljen prvi mehanički sat.

Jasno je da su kalendari bili ekstremno značajni u drevnim društvima, ne samo zbog religije, već i zbog poljoprivrede. Pomračenja Sunca i Mjeseca su se često smatrala proročanstvima.

Dakle, tko je napravio mehanizam?

Istraživači nisu sigurni tko je odgovoran za dizajn i izgradnju Antikitera mehanizma, a neki nagađaju da je njegov mogući izumitelj možda Hiparh (190.-120. godine pne).

Hiparh je bio geograf, matematičar i astronom, a njegova otkrića su napravila revoluciju u astronomiji. Hiparh je zabilježio 850 zvijezda i klasificirao ih po blistavosti kao što to astronomi čine danas.

Mogao je izmjeriti godinu s greškom od 6,5 minuta, otkrio je precesiju ravnodnevice, izračunao je udaljenost Mjeseca od Zemlje s velikom preciznošću i razvio teoriju koja objašnjava nepravilno kretanje Mjeseca zbog njegove eliptične orbite. On je naslijedio Eratostena u Aleksandrijskoj knjižnici.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Hollywoodski filmovi krivci su za niz mitova u koje vjerujemo, čak i koji se nalaze u školskim udžbenicima, no činjenice su nešto drugo.

Donosimo deset razloga zašto ne biste trebali vjerovati u sve što vidite na ekranu i zašto je Hollywood tvornica mašte, a ne pravih činjenica, pogledajte u nastavku.

1. U svemiru ćete eksplodirati
Kao i većinu mitova koje ćemo navesti, i ovaj je kreirala filmska industrija. Filmaši se baš i ne zamaraju s činjenicama, već se pozivaju na umjetničku slobodu i scenu učiniti zanimljivijom. Iz filmova smo naučili da je sekunda u kojoj čovjek završi u svemiru bez zaštitnog odijela uglavnom posljednja sekunda njegovog života, jer će eksplodirati i pretvoriti se u mlaz krvi.

Činjenica je da će vas boravak u svemiru ubiti, ali ne iste sekunde i ne na tako brutalan način. Čovjek može u svemiru izdržati pola minute bez trajnih posljedice. Neće biti ugodno doduše, ali neće biti ni fatalno. Fatalan je pak nedostatak kisika.

Samo se jedan redatelj držao činjenica u svom filmu, Stanley Kubrick u 2001: Odiseji u svemiru iz 1968.

2. Venera i Zemlja su identične
Iako se Veneru često naziva blizankom Zemlje, to ne znači da su jednake. Ta ideja potječe iz vremena kad nismo znali kakva je površina tog planeta nevjerojatno guste atmosfere, ali kad smo poslali svemirsko vozilo otkrili smo koliko je površina tog planeta zapravo ubojita.

3. Sunce je vatrena kugla
Sunce zapravo sja, a ne žari. Iako se to ne čini velikom razlikom, vrućina koju Sunce isijava posljedica je nuklearne reakcije, a ne kemijske poput vatre.

4. Sunce je žuto
Još jedan mit o Suncu. Ako zamolite bilo koga da nacrta Sunce, prvo što će učiniti jest posegnuti za žutom bojom. Kako bismo to i dokazali, izaći ćemo, pogledati u Sunce i zaključiti da je definitivno žuto.

No nije. Žutu boju daje mu naša atmosfera. Vidjeli ste žuto Sunce na snimkama iz Svemira? Astronomi često promijene pravu boju Sunca kako bi ga se lakše prepoznalo na snimkama. Prava boja Sunca je bijela, što će vam potvrditi svaki astronaut koji ga je vidio.

Ipak nije potrebno vidjeti sunce kako bismo odredili koje je boje, dovoljno je pogledati temperaturu. Hladno počinje sa smeđom do tamnocrvenom bojom i mijenja se s povećanjem temperature. Na suprotnom kraju spektra je plava boja, a u sredini spektra nalazi se Sunce s temperaturom od 6000 Kelvina, što ga čini bijelim.

5. Zemlja je ljeti bliže Suncu
Iako se ovo na prvi pogled čini logičnim, jer je na našem planetu najtoplije Ljeti, ova ideja je posljedica nerazumijevanja što zapravo dovodi do godišnjih doba. To nije blizina Sunca, već naginjanje osi našeg planeta. Naime, ona je nagnuta na jednu stranu, a kad je nagnuta prema Suncu na toj je polutki ljeto. Kad nije, zima je.

Ipak mit nije ideja da se naš planet približava i udaljava od Sunca. Naš planet je eliptičan poput većine planeta. Udaljenost između Zemlje i Sunca iznosi 150 milijuna kilometara, no pri perihelu, odnosno točki u kojoj je Zemlja najbliža Suncu, udaljenost iznosi 147 milijuna kilometara, dok u najdaljoj točki, afelu, iznosi 152 milijuna kilometara. Dakle, udaljenost Zemlje od Sunca mijenja se za pet milijuna kilometara.

6. Postoji mračna strana Mjeseca
Ideja da Zemljin satelit ima stranu koja je stalno u mraku je pogrešna. Iako je uvijek ista strana Mjeseca okrenuta prema Zemlji, prema Suncu nije pa sve strane Mjeseca upijaju Sunčevu svjetlost u različitim trenutcima.

7. Zvuk u svemiru
Filmovi rijetko vjerno dočaraju zvuk u svemiru. Vjerojatno ako potrošite milijune na snimanje eksplozije ili brutalne smrti u svemiru, želite da je publika čuje, no činjenica je da svemir nema atmosferu u kojoj bi zvuk mogao putovati. Ponovno, samo je Kubrick to točno prikazao. To ipak ne znači da nema zvuka u svemiru uopće, ima ga svuda gdje ima atmosfere.

8. Ne možete putovati kroz pojas asteroida
Ovo nam je svima poznato iz Ratova zvijezda. Han Solo dokazao se kao vrhunski pilot kad je Millenium Falconom prošao kroz smrtonosni pojas asteroida, iako su šanse za to bile ravne nuli. Ono što u filmu ne možemo vidjeti jest da to može napraviti svatko sa svemirskom letjelicom.

Boljka svih filmova je točno prikazivanje veličine raznih tijela u svemiru. Kad prikazali pravu veličinu stvari, sve bi se svelo na veliku prazninu s par točkica. Čak i ako se u pojasu asteroida nalaze milijuni tijela, morali biste biti pravi pehist da pogodite neko od njih. Nije nemoguće, ali šanse su astronomski male.

9. Kineski zid možete vidjeti iz Svemira
Ovo je više puta demantiran mit, pa je čudno da mnogi još vjeruju u njega.

10. Čak četvrtina američkog proračuna ide NASA-i
Iako su Sjedinjene Američke Države najviše uložile u istraživanje svemira, njihovi su se napori smanjili posljednjih godina jer je pala javna podrška. Ljudi su sve manje zainteresirani za istraživanje svemira.

Najveći problem s kojim se NASA susreće jest javna percepcija da “guta” previše novca, no riječ je o preuveličavanju stvarnog iznosa. Prosječni građanin SAD-a vjeruje da čak 25 posto proračuna završi u NASA-i, što u vrijeme ekonomske krize nije baš lako podnijeti. Teško je vjerovati da NASA zapravo dobiva tek 0,5 posto proračuna, a u svoja najbolja vremena 1960-ih zauzimala je 4,4 posto proračuna

I još poneku laž pogledajte u videu…
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(index,youtube.com/uredio:nsp)

Gotovo da više nema dana, a da se u pojedinim medijima ne spomene “teorija zavjere”. I dok jedni tvrde da se nevjerojatno mnogo stvari čini “ispod žita”, da su skoro svi segmenti ljudskog postojanja obuhvaćeni tajnim planovima “elite”, drugi to negiraju, smatrajući da je u pitanju samo paranoično gledanje na stvarnost izazvano stihijskim i “slučajnim” dešavanjima

Međutim, dubljim uvidom u suštinu svih svjetskih dešavanja, kao i prethodnim poznavanjem materije o logici zavjere, planovima, sredstvima i cilju konačnog ostvarenja, lako se da uočiti kako se sve kockice mozaika slažu u svrsishodnu cjelinu. Tako se svakodnevno dovršava jedna “grandiozna” slika i uočavaju se završne konture tog monstruoznog plana koji vuče korijene još iz biblijskih vremena.

U tom svjetlu treba promatrati i djelovanje američke svemirske agencija NASA, koja na prvi pogled ostavlja dojam dobro organizirane i vrlo ambiciozne znanstvene ustanove, čiji cilj jeste razvoj i napredak čovječanstva kroz istraživanje svemira i svih tehnoloških procesa vezanih za tu oblast.

Pri spomenu imena te američke agencije, obično u glavi imamo sliku uglađene i uštirkane gospode koja “u malom prstu” drži znanja iz matematike, astronomije, astrofizike, kozmobiologije, tehnologije i drugih znanstvenih disciplina. Ni na kraj pameti nam ne bi pala pomisao da su oni spremni se baviti nekakvim sumnjivim ili nečasnim poslovima u kojima je oprečnim ostalo “primitivno” čovječanstvo.

Pa ipak … izgleda da je ta slika o “poštenim” znanstvenicima previše idealizirana i da je stvarnost poprilično drugačija. Naravno da se ovim ne generaliziraju i ne trpaju svi NASA-ini znanstvenici u isti koš. Većina njih vjerojatno samo radi svoj posao najbolje što zna. Problem u toj agenciji predstavljaju oni elementi koji zastupaju nečiji interes. A to je interes posebne grupacije ljudi koja potajno vlada i svim ostalim američkim institucijama, pa čak i samim kongresom. Vrlo inteligentni i obrazovani ljudi iz NASA-e su vrbovani da im služe. Treba znati da visina nečije inteligencije nije i garancija nečijeg poštenja.

Dakle, kojim se to nečasnim radnjama bave znanstvenici iz NASA-e i, pobogu, zašto bi uopće tako nešto činili?

Obrađene fotografije

Širom svijeta, sve više ljudi je uvjereno da NASA odavno skriva istinu o vanzemaljskoj prisutnosti na Zemlji. O tome su svjedočili i neki pojedinci uključeni u raznorazne projekte. Mnogi dokumenti nikada nisu ugledali svjetlost dana, a mnogobrojne fotografije su dokazano retuširane, odnosno, pažljivo obrađene u fotoshopu prije nego što su puštene u javnost.

Nešto slično se, izgleda, dogodilo baš ovih dana. Naime, veliki broj svjetskih medija je prenio senzacionalnu vijest o “misterioznom” kamenu koji se pojavio ispred rovera “Opportunity”. Taj robot je zastao na rubu kratera Endeavour i načinio fotografiju terena ispred sebe na kojoj se vidi samo golo kamenje, pijesak i prašina.

Fotografija je stigla na Zemlju 8. siječnja ove godine. Ne pomičući se s mjesta sljedećih dvanaest dana, “Opportunity” je mirovao, a zatim napravio još jednu fotografiju istog mjesta. Ali, ovog puta, na zaprepaštenje znanstvenika iz NASA-e, ugledali su bjeličasti objekt u obliku krafne na mjestu gdje ga prije nije bilo. Znanstvenici su identificirali neobični objekt kao kamen koji je rover odgurnuo na to mjesto prilikom manevriranja.

“Gledali smo ga našim mikroskopom. Jasno je da je to kamen. Izgleda da se prevrnuo, “izjavio je glavni znanstvenik projekta Steve Skweiers tijekom proslave desetogodišnjice slijetanja “Opportunitya” na Crvenu planetu.

Stvar se zakomplicirala kada je astrobiolog dr Raun Joseph iznio tvrdnju da nije riječ o običnom kamenu, već o nekoj vrsti biološkog organizma. On je 26. siječnja podnio tužbu sudu u Kaliforniji tvrdeći da NASA nešto krije, jer odbija njegov zahtjev da detaljnije prouči “misteriozni” kamen. Na sajtu cosmology.com, dr Raun je iznio pretpostavku da se zapravo radi o jednoj vrsti gljive, na Zemlji poznatoj kao “apoteciji” (lat. Apothecia), čije su spore već bile tu, ali su u toku dvanaest dana izrasle u gljivu koju je rover slučajno fotografirao. On objašnjava da su spore bile izložene vlagi uslijed promjenjivih vremenskih uvjeta na Marsu i da su narasle i razvile se u gljivičnu strukturu. Dokaz je u skladu s biološkom aktivnošću i ukazuje da je možda otkriven život na Marsu.

Sve do ove točke priča ima izvjesnog smisla i logike i čini nam se da je na pragu bilo senzacionalno otkriće, možda i najznačajnije u posljednjih nekoliko stoljeća.

Međutim, nakon detaljne analize fotografija Sol 3528. i Sol 3540, koje su navodno načinjene u razmaku od dvanaest solarnih dana, priključujem se mišljenju da je u pitanju zapravo jedna te ista fotografija, samo prerađena u fotoshopu ili nekom drugom programu.

Dakle, vjerujem da fotografija Sol 3540. nije načinjena 12 dana nakon fotografije Sol 3528, već je to jedna te ista fotografija. Netko se, ne samo po mom mišljenju, neslano našalio s cjelokupnom svjetskom javnošću. Kako se to može dokazati?

Ako se detaljno usporede ove dvije fotografije, pažljivo oko će primijetiti da su sjene na njima apsolutno identične. Male razlike su samo efekt dobiven doradom u fotoshopu.

Ako znamo da svaki, pa i najmanji predmet baca sjenu na tlo i da je gotovo nemoguće načiniti slučajno, nakon dvanaest dana, fotografiju na kojoj su sjene identične, onda je jasno kao dan da je u pitanju lukavo smišljena prijevara.

Drugi važan detalj koji dokazuje istinitost ovog zapažanja je sljedeći: znanstvenici NASA-e tvrde da su obje fotografije načinjene iz potpuno istog kuta. Prema tome, ono što se vidi na jednoj, moralo bi se vidjeti i na drugoj fotografiji. Ne uzimam u obzir sporni “kamen”. Pa ipak, bitna razlika postoji, jer se na fotografiji Sol 3528. vidi dio rovera kojeg na Sol 3540 – nema. To je također nemoguće, s obzirom da se ostali kutovi snimka poklapaju u svemu. Samo da napomenem da se dotični broj ne odnosi na redni broj fotografija onako kako su načinjene, već na broj dana boravka rovera “Opportunity” na Marsu. Ovo je važno da bi se znalo da između Sol 3528. i Sol 3540. nije načinjena nijedna druga fotografija, po tvrdnji iz NASA-e.

Ja, ipak, mislim da je u pitanju jedna fotografija na koju je netko ubacio “misteriozni” kamen, dio rovera i propustio je kroz neki filter kako bi boje i sjene bile drugačije. Postavlja se logično pitanje: zašto bi jedna tako zvučna institucija kao što je NASA riskirala biti diskreditirana? Ako je sve gore spomenuto istina, mora postojati neki bitan razlog. Koji?

Darvinisti i kreacionisti

Siguran sam da postoje odgovori na ova pitanja. Isto tako sam siguran da će mnogi, samo zbog nepoznavanja svih relevantnih činjenica, odmah odbaciti određene zaključke. Oni malobrojni, koji odlično poznaju kako funkcionira zavjerenička teorija koja je pružila svoje pipke u sve pore društva, neminovno će se složiti da je ovo što iznosim apsolutno moguća istina. Dakle, radi se o borbi između dvije suprotstavljene duhovne sile čiji se odjeci ispoljavaju na vidljivom, materijalnom planu.

U ovom slučaju se konkretno radi o antagonizmu započetom krajem devetnaestog stoljeća i ubacivanjem u diskurs Darwinove teorije evolucije koja je trebala potpuno istisne koncept Tvorca iz umova i srca svih ljudi. Znanost je trebalo zauzeti pijedestal na kome je do tad stajala religija, a znanstvenici, zaslijepljeni materijom, prelazili su u tabor ateizma.

Druga skupina znanstvenika shvatila je da se podrijetlo života ne može objasniti slučajnošću i njihova istraživanja su potvrđivala da iza svega što postoji konce vuče jedna nevidljiva ruka – ruka Tvorca! Danas se ta borba između darvinista i kreacionista vodi na mnogim planovima, ali s jednom bitnom razlikom: darvinisti smatraju da cilj opravdava sredstvo i da je u ovoj borbi sve dozvoljeno.

Treba znati da se većina znanstvenika u NASA-i izjašnjavaju kao …ateisti. Također, oni podržavaju Darwinovu teoriju evolucije koja već desetljećima stoji na klimavim nogama, jer nije pronađen niti jedan novi dokaz koji bi potvrdio da ona nije samo teorija, već da je znanstveno verificirana istina. Zato je desetogodišnjica spuštanja rovera “Opportunity” bila odlična prilika da se u diskurs ubaci mogućnost otkrića biološkog života na drugim svjetovima.

Podgrijavanje ideje o biološkom postojanju života na Marsu učvrstilo bi pozicije evolucionista u stavu da je i život na Zemlji nastao tako što je posijana panspermija, odnosno da su neki mikroorganizmi doputovali na površinu naše planete donijeti kometima ili meteoritima i da su kasnije evoluirali u sve danas poznate oblike živih bića.

Kada znamo da iza NASA-e stoji duboko skrivena “elita” koja vuče konce u smjeru totalnog iskrivljivanja istine i uspostavljanja bezbožničko-ropskog sustava, ista ona “elita” koja upravlja američkom vladom i izaziva ratove diljem svijeta, to onda baca novo svjetlo i na mnogobrojna znanstvena otkrića.

Na prvi pogled ovo se čini paradoksalno, jer je dr Joseph Raun tužio NASA-u zbog navodnog prikrivanja biološke aktivnosti na površini Crvenog planeta. Izgleda da je on, proučavajući fotografije, otkrio vrstu simbiotičke gljive i cijanobakterija, a da NASA to otkriće negira. Međutim, dr Raun je tvrdi ateista i zagovornik teorije o panspermija koju svim silama pokušava propagirati na sajtu cosmology.com. Jasno je da on i znanstvenici iz NASA-e pušu u “istu tikvu” i da su najvjerojatnije sve ovo uradili po dogovoru.

Ima li bolje reklame od ovako genijalno smišljene ideje da se člankom o otkrivenom životu na Marsu privuku milijuni znatiželjnih čitatelja koji će otići na spomenuti sajt. Tamo se sve šareni od bombastičnih naslova koji, pod plaštom znanosti, vrlo perfidno prenose poruku ateizma – Bog ne postoji, sve je nastalo slučajno i samo od sebe. I još jedan vrlo važan detalj: mnoge od tamo reklamiranih knjiga mogu se naručiti. Ako se samo 10 posto ljudi koji odu na spomenutu stranicu odluči da naruči bar po jednu knjigu, eto nekome lijepe zarade.

Nelogične izjave

Prije nekoliko dana u tisku su osvanuli naslovi da je NASA uspjela riješiti misterij vezanu za spomenuti kamen. U izjavi koju je objavio Institut za planetarnu znanost, tim je objasnio da su potvrdili uzrok misterioznog pojavljivanja stijene na fotografijama koje je načinio rover na Marsu.

Umjesto razlike od dvanaest dana kada je rover načinio prvu fotografiju i fotografije s istog mjesta s misterioznim kamenom, istraživači su zaključili da je prošlo svega 4 dana. Kako oni kažu, od tog trenutka su bili u stanju povezati ranije kretanje rovera i podrijetlo kamena zahvaljujući panoramskim fotografijama.

“Kad smo pomicali rover mogli smo izravno vidjeti okrenutu stijenu koja je imala isti, neobičan izgled. Prešli smo preko nje. Možemo vidjeti tragove rovera. To je trenutak kada se na fotografiji pojavio upravo taj kamen “, izjavio je Ray Arvidson sa Sveučilišta Washington.

Previše pitanja!

Ove izjave pune su nelogičnosti i rupa. Otkud odjednom tvrdnja da je između fotografija prošlo samo 4 dana? Roverom upravlja cijeli tim stručnjaka i on ništa ne može učiniti dok ne dobije komande sa Zemlje. Kako to da znanstvenici nisu sigurni kad je fotografija načinjena? I kakve to veze ima s pojavljivanjem “kamena”? Ako je rover stajao kad je načinio prvu fotografiju, bez kamena, i tako stajao 4 dana, a onda iz istog kuta napravio novu fotografiju, sa “kamenom”, kada je onda uopće gurnuo taj kamen? Ili kamen kotrljao četiri dana da bi se na kraju pojavio na tom mjestu? Zašto stručnjaci NASA-e nisu napravili više fotografija visoke rezolucije i iz raznih kutova tog objekta, nego su ga pregazili? Da li su tako htjeli nešto prikriti? Što je značila tvrdnja Steve Skweiers da je mikroskopska analiza utvrdila da kamen sadrži visoku razinu sumpora i magnezija i ima više mangana od bilo čega na Marsu?

Dakle, ništa nije riješeno i očito je da se NASA zapetljava u vlastitu mrežu obmane. Opravdanja i objašnjenja možda mogu zadovoljiti prosječnog čitatelja koji se ne udubljuje previše ili nema dovoljno znanja da bi donio vlastite zaključke o nekom problemu. Ostajem pri stavu da su fotografije Sol 3528. i Sol 3540, u stvari, jedna te ista fotografija i da su obrađivane u nekom računalnom programu. To će potvrditi svaki bolji fotoamatera, a kamoli profesionalni fotograf.

I na kraju, postoji još jedan, vrlo vjerojatan razlog zbog koga se američka svemirska agencija upustila u ovu avanturu. Znanstvenici koji tamo rade odlično znaju da su NLO-i stvarni i da vanzemaljske letjelice odavno presijecaju naše nebo. Sve do sada su uporno skrivali istinu o tome, a one koji su svjedočili ili istraživali taj fenomen, nerijetko su proglašavali varalicama željnim publiciteta, psihičkim bolesnicima i drugim pogrdnim nazivima.

Sada, kad se dokazi o postojanju NLO-a svakodnevno gomilaju, NASA polako priprema teren kako bi se u određenom trenutku pojavila kao netko tko je, eto, među prvima tvrdio da je moguć život na drugim svjetovima. Njeni stari grijesi, manipulacije, skrivanje istine, vrijeđanje neistomišljenika biće brzo zaboravljeni, a ona će i dalje stajati kao svjetionik znanosti. I svojom luciferijanska svjetlošću zavoditi mase u onom smjeru koji im pokazuju elitistički vladari iz sjene.
 
 
(treceoko/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18870"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.).

Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju.

Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo.

Psihijatrijska ekspertnost je i dan-danas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe).

Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke.

Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi.

Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija.

No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom.

Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore.

Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.
 

 
 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)