Senat Sjedinjenih Država je izglasao Zakon o svemiru 2015. godine, koji uključuje niz zakonodavnih promjena namijenjenih jačanju američke svemirske industrije

Za nekoliko tjedana navršit će se jedna godina otkako je Luksemburg postao druga zemlja na svijetu koja je u svom parlamentu donijela zakon kojim se pravno regulira komercijalno iskorištavanje svemira.

Drugim riječima, kojim se odlučuje tko i kako ima pravo, primjerice, rudariti po asteroidima.

Prethodno je to 2015. učinio SAD i popis zemalja s takvom zakonskom regulativom sigurno neće ostati samo na ove dvije. A onda se nameće pitanje – tko zapravo što posjeduje ili smije posjedovati u svemiru?

Naša zemlja je među rijetkima u svijetu, SAD i Luksemburg već imaju zakone o rudarenju asteroida, a čiji je zapravo svemir?

Pitanje je zabavno, budi maštu na tragu SF-a, ali već godinama više nije trivijalno, posebno otkako je letjelica Europske svemirske agencije (ESA) Rosetta 2014. uspjela lansirati svoju sondu Philae na komet 67P/Churyumov–Gerasimenko, otkako se po Marsu razmiljelo mnoštvo rovera s pravim laboratorijima po sebi, da se ne govori o projektima za komercijalne letove u svemir, svemirski turizam, gradnju baza po Mjesecu, Marsu…

Kada je američki Kongres 2015. odobrio SPACE Act, direktor tvrtke Planetary Resources usporedio je to s donošenjem zakona Homestead Act iz 1862. kojim je određeno da se svakom naseljeniku na američki zapad poklanja 65 hektara. I potpuno je pogriješio.

Njegova tvrtka doista u svom opisu ima izraz “rudarenje asteroida”, industrijske sile doista imaju planove o iskorištavanju vrijednih metala, minerala i vode sa svemirskih tijela, ali unatoč zakonima koje su donijeli Luksemburg i SAD, niti jedna zemlja svijeta nema pravo suvereniteta na bilo što u svemiru.

O tome da su naseljavanje bijelaca po Sjevernoj Americi indijanski narodi doživjeli kao bjelačku invaziju i genocid, da se ne govori.

Svemir je zajedničko vlasništvo, de facto ne pripada nikome. Što se čovječanstva tiče, tako stoji u Sporazumu o vanjskom svemiru koji je donesen u UN-u još 1967. Do danas je ovaj sporazum potpisalo i potvrdilo 107 država svijeta, uključujući sve industrijske sile.

Još 23 države sporazum su potpisale, ali ga nisu potvrdile u svojim parlamentima.

Ako koga zanima, sporazum nije niti potpisala niti potvrdila niti jedna bivša jugoslavenska republika ili pokrajina, pa tako ni Hrvatska kao ni Albanija, ali zato jest ogromna većina država od SAD-a do Rusije i Kine, uključujući i većinu afričkih zemalja, pa primjerice Afganistan, DR Kongo, Laos… Sporazum se počeo “kuhati” još 1957. kada je SSSR lansirao svoj Sputnik, prvi umjetni satelit.

Kako su u SAD-u bili nemoćni da učine bilo što osim da promatraju to malo komunističko čudo kako im prolazi visoko iznad glava i slušaju njegovo “bip-bip”, dok su nekoliko godina poslije u SSSR-u morali priznati da su Amerikanci žestoko krenuli u svemirsku utrku, a sve to usred nuklearne hladnoratovske paranoje, do 1967. i jedni i drugi plus cijeli ostatak svijeta bili su dovoljno zreli za priznati si nužnost takvog mirovnog sporazuma. Dokument je uvelike svjedok svoga vremena.

Tako se u njemu prvenstveno navodi da nitko ne smije u svemir slati oružje za masovno uništenje, da nitko ne smije graditi vojne baze, da se eksploatiranje svemira, odnosno svemirskih tijela, smije provoditi samo u korist cijelog čovječanstva, “bez obzira na stupanj nečijeg tehnološkog ili znanstvenog razvoja”, da nitko ne smije uskratiti bilo čijim astronautima ili drugom svemirskom osoblju ili službenicima pomoć u nevolji.

Tri su osnovna problema takvog sporazuma danas. Tada je glavna namjera autorima bila spriječiti vojni sukob u svemiru, pa se i sporazum najviše odnosi na takve situacije i izrazito se obraća nacijama.

U vremenu kad se razmatra kako bi se kao raketno gorivo mogla koristiti nalazišta vode na Mjesecu i asteroidima te instalacija pogona za preradu kako se gorivo ne bi moralo dopremati sa Zemlje, jasno je da sporazum ne pokriva privatne tvrtke. Sporazum je apsolutno izdržao ispit vremena.

Kada je 2007. Kina raznijela svoj meteorološki satelit u orbiti svojim balističkim projektilom, mnogi su se pobunili, prvenstveno Japan, da je time prekršila sporazum. Ispalo je da ipak nije, zato što je satelit bio njeno vlasništvo, a projektil nije bio oružje za masovno uništenje.

Sasvim je druga priča to što je Kina tim potezom užasno pridonijela povećanju broja krhotina i svemirskog smeća u orbitama oko Zemlje. Drugi problem tog sporazuma iz 1967. je što ne uključuje nikakve kaznene sankcije za eventualnog prekršitelja.

Treći je to što ne predviđa nikakvo svjetsko tijelo koje bi dozvoljavalo, kontroliralo i reguliralo koncesije za svemirsko eksploatiranje, kao što je slučaj s bušenjem nafte i plina u međunarodnim morima.

O tome da se po ovom pitanju učini nešto kao s Antarktikom, gdje je na pola stoljeća zabranjeno bilo kakvo eksploatiranje, nema govora.

Prema postojećoj UN-ovoj regulativi načelno svatko ima pravo eksploatirati svemir tako dugo dok time ne ugrožava nikoga, dok pritom ne uništava nikakav život, jasno je da je riječ o vanzemaljskom životu, dok se ne zafrkava s oružjem i dok ne tvrdi da posjeduje bilo koji dio bilo kakvog svemirskog tijela po bilo kojoj osnovi.

Sporazum se prvi put aktivirao 1976. kada je osam zemalja kroz koje se proteže ekvator, pokušalo nacionalizirati orbite oko Zemlje iznad svojih teritorija.

Bili su to: Kolumbija, Ekvador, Kongo, Indonezija, Kenija, Uganda, tadašnji Zair i Brazil kao promatrač. Tvrdili su da geostacionarne orbite nisu vanjski svemir i da one imaju pravo biti suverene na tim područjima.

No, to im nije prošlo. Sadašnji pokušaji SAD-a i Luksemburga nešto su drugačije, ove zemlje misle ozbiljno. Mali Luksemburg zacrtao si je prošle godine da će u tvrtke za “svemirsko rudarenje” investirati 200 milijuna eura, što je odmah i počeo raditi, a tih tvrtki ima sve više; jedna je Deep Space Industries.

Na naznake SAD-a da namjerava donijeti svoj zakon, odmah se pobunila Rusija, a skrštenih ruku nisu ostale niti mnoge druge industrijske sile koje iz ovih ili onih pobuda narednih desetljeća namjeravaju krenuti u pohod po Sunčevom sustavu.

No, ispostavilo se da i luksemburški i američki zakon nisu mogli pokrivati bilo što više od tvrtki koje su registrirane u tim državama.

Znači, Luksemburg je sa svojim zakonom, a općenito ga se hvali kao naprednijeg od američkog, nadležan samo za luksemburške tvrtke, dok je američki nadležan samo za američke tvrtke.

Nekakva japanska, kineska, ruska ili bilo kakva druga tvrtka, kamoli neka svjetska vlada, ne bi bila ni na koji način obavezna prema zakonima Luksemburga odnosno SAD-a.

Tako da je svemir dandanas slobodan prostor koji ne pripada nikome osim sam sebi, a u velikoj mjeri je još uvijek i zaštićen od Zemljana sporazumom UN-a iz 1967.
 
(express.hr)

Sljedeća industrija vrijedna bilijune dolara bit će u sektoru rudarstva, a prvi bilijunaš će stvoriti svoje bogatstvo rudarstvom u svemiru, tvrdi Goldman Sachs

Predviđanje je izrekao glasoviti astrofizičar Neil deGrasse Tyson, koji kaže: “Prvi bilijunaš će biti osoba koja će iskorištavati prirodne resurse asteroida”.

“Postoji ovaj ogromni svemir bezgranične energije i neograničenih resursa. Gledam ratove koji se vode za pristup resursima. To bi moglo biti stvar prošlosti, kada svemir postane naše dvorište”, rekao je Tyson.

Više od 12.000 asteroida, koji su unutar 45 milijuna kilometara od našeg planeta, već su identificirani od strane NASA-e.

Geolozi vjeruju da su oni dobar izvor željezne rude, nikla i plemenitih metala u mnogo većim koncentracijama od onih na Zemlji.

Goldman Sachs jednim okom prati poboljšanja tehnologije rudarstva i trendove sve nižih troškova proizvodnje svemirskih letjelica.

“Dok je psihološka prepreka prema rudarstvu na asteroidima visoka, stvarne financijske i tehnološke prepreke daleko su manje. Rudarske sonde vjerojatno će izgraditi za desetke milijuna dolara svaka, a tehnološki institut Caltech je predložio da bi svemirski brod za “hvatanje asteroida” mogao koštati 2,6 milijarde dolara” – navodi se u izvješću.

Rudarenje asteroida uglavnom je vođeno interesima privatnog sektora, ali postoji i Luksemburg koji vidi velike mogućnosti i nada se da će postati kozmički rudarski centar. Prije dvije godine, malena europska zemlja, koja je dom nekolicine komunikacijskih satelitskih tvrtki, uspostavila je “Inicijativu za svemirske resurse”.

Planira osigurati 223 milijuna dolara svoga državnog proračuna za financiranje kompanija koje rade na svemirskom rudarstvu.

Vlada Luksemburga blisko surađuje sa dvije vodeće tvrtke u sektoru – Deep Space Industries i Planetary Resources. Obje tvrtke, koje djeluju već nekoliko godina, planiraju profitirati od rudarenja asteroida.

Luksemburg je pridonio neotkrivenim iznosom sredstava za istraživanje i razvoj kompanije Deep Space Industries i dogovorio ugovor sa tvrtkom “Planetary Resources” još 2016. godine za ulaganje 28 milijuna dolara u zamjenu za neobjavljeni kapital u tvrtki.

“Naš cilj je postaviti cjelovit okvir za istraživanje i komercijalnu upotrebu resursa ‘nebeskih tijela’ poput asteroida ili Mjeseca” – izjavio je Etienne Schneider, zamjenik premijera i ministar gospodarstva Luksemburga.

Pitanje je samo, tko će određivati vlasništvo nad svemirom?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

“DEVETA PLANETA” SUNČEVOG SISTEMA NAVODNO JE OD ZEMLJE TEŽA ČAK DESET PUTA

Planetolozi iz Španjolske otkrili su neobične anomalije u kretanju kometa i asteroida iza orbita Plutona i Neptuna za koje tvrde da ukazuju na postojanje gigantske “Planete X”.

Carlos de la Fuente Marcos s Madridskog sveučilišta objasnio je:

“Ako se komete i asteroidi u tom dijelu Sunčevog sustava ponašaju na isti način kao komete oko Jupitera, onda smo zaista otkrili dokaze njihove aktivne interakcije sa velikim planetom koja je od Sunca udaljena 300-400 astronomske jedinice. Uvjeren sam da sve što smo registrirali ne može biti svedeno na pogreške u promatranju tog dijela svemira”.

Početkom siječnja 2017. su dva poznata planetologa – Mike Brown i njegov kolega s Kalifornijskog tehnološkog instituta Constantin Batigin – objavili da su uspjeli utvrditi gdje se nalazi “Planet X” – deveta misteriozna planeta Sunčevog sustava. Preciziali su da je od Sunca udaljena 41 milijardi kilometara i da je 10 puta teža od Zemlje.

Po njihovim proračunima, “Planet X” jedan krug oko Sunca napravi za 15.000 godina.

Brown i Batigin su priznali da ne znaju gdje se ta planeta točno nalazi, a i da ne postoje nikakvi izravni dokazi njenog postojanja.

I njih dvojica su naveli da je neizravni dokaz da “Planete X” postoji zasad samo “čudno kretanje niza patuljastih planeta i asteroida u Kuiperovom pojas.

Dakle, i oni su ukazali na ovo što Marcos i njegove kolege nazivaju “anomalijom”.

Za misterioznom “devetom planetom” trenutno traga deset skupina astronoma.

Jedna od njih je “španjolska” na čelu sa Marcom.

On i njegovi suradnici su napravili “superprecizni model periferije Sunčevog sustava” i posebnu pažnju posvetili Kuiperovom pojasu. I došli do zaključka da “Planeta X” postoji.

Prethodno su brižljivo proanalizirali kretnje 28 planeta i 24 asteroida-centaura i utvrdili da njihove orbite presijecaju ravninu Sunčevog sustava u dvjema točkama koje su od naše zvijezde udaljene 300-400 puta više nego Zemlja. I, uvjereni su da to “presijecanje u dvjema točkama” ne samo da nije slučajno, nego i da je dokaz postojanja “devete planete”.

Marcos naglašava: da “Planet X” nema točke presijecanja “ravnine” koliko one bile “raštrkane” i sasvim drugačije raspoređene.
 
(fakti.org)

Prošlo je 25 godina otkad smo s ovakve blizine proučavali neku planetu po prvi put, kaže NASA

NASA-ina letjelica New Horizons danas će proletjeti pored Plutona, a uzbuđenje koje osjećaju znanstvenici i zaljubljenici u astronomiju nije se osjećalo već četvrt stoljeća – zadnji put kada nam je jedna NASA-ina sonda po prvi puta otkrila tajne jednog od udaljenih planeta.

Tada je to bila sonda Voyager 2, koja je 25. kolovoza 1989. godine prošla najbliže Neptunu, prva i do sada jedina letjelica koja je posjetila taj planet. Tada je Neptun bio predzadnji planet u Sunčevom sustavu, a Pluton posljednji, no danas se Neptun smatra najdaljim planetom, dok je Pluton u međuvremenu ‘unazađen’ u kategoriju patuljastog planeta.

Pluton je postao prvi i najveći u nizu objekata ‘Kuiperovog pojasa’ – područja bogatog različitim patuljastim planetima, asteroidima i manjim tijelima.

Iako više nije planet, Pluton je još uvijek jedan od najzanimljivijih objekata u Sunčevom sustavu, i trenutno najdalji koji ćemo pogledati izbliza u sljedećih par dekada.

Nakon devet i pol godina letenja, Pluto je vrijedilo čekati, rekao je glavni istražitelj misije New Horizons, Alan Stern.

Prekjučer oko 5 sati ujutro New Horizons se približio na 1.6 milijuna kilometara od Plutona. Danas oko 13:49 bit će najbliže tom planetu. Proletjet će pored njega na udaljenosti od samo 12.500 kilometara, i u dva sata preleta prikupiti toliko znanstvenih podataka da će ih na Zemlju slati narednih 16 mjeseci.

Fotografije Plutonovog sjevernog pola, ekvatora i središnjeg meridijana (Foto: NASA)

Prvo što će poslati bit će sigurno spektakularne fotografije visoke rezolucije, detaljnije i preciznije od najpoznatije fotografije Zemlje iz svemira – Plave pikule, koju je snimila posada Apolla 17 s oko 45.000 kilometara iznad Zemlje.

Blue marble – ‘Plava pikula’ – jedna je od najpoznatijih fotografija Zemlje. Fotografije s Plutona bit će bolje rezolucije i kvalitete (Foto: NASA)

Zbog velike udaljenosti letjelice od kontrole leta, digitalni podaci prenose se vrlo sporo – dok je prolazila pored Jupitera, sonda je slala podatke brzinom od 38 kilobita po sekundi, no iz susjedstva Plutona podaci će pristizati tek oko kilobit po sekundi – za slanje prvih kvalitetnih fotografija bit će potrebni sati.

Alice Bowman, ‘mama’ operativnog centra. Nadimak je dobila po kratici ‘MOM,’ koja znači ‘menadžer operacija misije.’ (Foto: NASA)

Fotografije su odabrane kao prioritet – zbog velikog uzbuđenja javnosti oko ovog povijesnog preleta. U mjesecima koji slijede New Horizons će poslati i detaljnu analizu površine i atmosfere Plutona, njegovog mjeseca Harona i ostala četiri prirodna satelita: Hidre, Niksa, Stiksa i Kerbera.

Istražit će se i svojstva sunčevog vjetra oko Plutona, geološke pojave na Plutonu i još mnogo, mnogo toga. Znanstvenicima je teško i predvidjeti što bi uopće mogli otkriti, s obzirom da je svaki prvi prelet pored jednog planeta otkrio brojne zapanjujuće činjenice, ali i postavio pregršt novih pitanja.

Ako se ne dogodi najgore – da neki od manjih satelita koji nije uočen u dosadašnjim snimkama onesposobi ili uništi sondu – prvim fotografijama možemo se veseliti već sutra, a istinski uzbudljivim otkrićima korak po korak, u mjesecima koji dolaze.

Eh, da nam je sve ove NASA-ine stručnjake i one zadužene za ovu misiju staviti na poligraf… no puslušajmo što kaže ovaj astronom u VIDEU dolje:

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]