Britanija okrivljuje Rusiju za Assadovu neočekivanu političku otpornost

Velika Britanija, koja je tijekom sukoba u Siriji bila jedan od najistaknutijih protivnika sirijskog predsjednika, priznala je da sirijski vođa neće uskoro napustiti vlast … i drži Moskvu odgovornom.

Britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt izjavio je za Sky News: “Nažalost, mislimo da će on biti tu još neko vrijeme”, rekao je britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt u iskrenom komentaru za Sky News.

Međutim, on je također jasno pokazao da Velika Britanija, koja je tijekom proteklih godina u više navrata pozivala zemlje na rušenje sirijskog predsjednika (poput Gadafija) s dužnosti, nije sasvim spremna prihvatiti takvu stvarnost.

“Britanski dugogodišnji stav je da nećemo (mi Britanci) imati trajni mir u Siriji s tim režimom” – rekao je Hunt misleći na vladu u Damasku.

London nikada nije imao dobar stav kada je riječ o sirijskom vođi, koji se proteklih osam godina borio protiv militanata i terorističkih skupina. Huntov prethodnik, Boris Johnson, nazvao je predsjednika Assada “čudovištem”, kojem je potrebno “odrubiti glavu”.

Velika Britanija je također provela neke oštre stavove u djela u svom protivljenju Assadu. Financirala je ono što su nazvali naoružanim “oporbenim skupinama” na terenu, od kojih su se neke kasnije udružile sa terorističkim skupinama poput Al Kaide.

Također su financirali i promicali organizaciju “Bijele kacige” – kontroverzne samozvane “civilne spasitelje”, koji su radili samo u područjima pod kontrolom terorista i koji su viđeni u redovima džihadiste. Grupa “Bijele kacige” je zapravo osnovana 2013. godine od strane bivšeg britanskog obavještajnog operatera Jamesa Le Mesuriera.

Na kraju su barem neki članovi Bijelih kaciga preseljeni u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon što su pobjegli iz Sirije, gdje ih je Damask optužio da su teroristi i ponudili im izbor između predaje i amnestije ili smrtne kazne.

Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno sa SAD-om i Francuskom, započelo je zračne napade na ciljeve sirijske vlade u travnju 2018. godine, nakon navodnog napada kemijskim oružjem u gradu Dumi, čak i prije nego što je incident pravilno istražen i predočeni dokazi. Svi ti napori nisu uspjeli postići željeni rezultat, što je britanski establišment opetovano artikulirao kao “Assad mora ići.”

Međutim, u očiglednom pokušaju da se javnost odvrati od tog političkog neuspjeha, Hunt je odlučio prebaciti krivnju na uobičajenog “krivca” – Rusiju – koja je pridala Assadu neočekivanu političku otpornost.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Američki državni tajnik Rex Tillerson nije ispunio svoj plan dok se Washingtonu očajnički bori kako bi izbjegao isključivanje vlastitih saveznika u Siriji – nakon krize koju je pomogao izazvati prije samo nekoliko dana

Za sve radnje koje američki dužnosnici sada rade, kronologija preokreta ratovanja od Afrina do Ankare je zapanjujuće jednostavna:

13. siječnja

SAD najavljuje 30.000 vojnika Graničnih kurdskih sigurnosnih snaga (BSF) da bi spriječio “preporod” Islamske države.

15. siječnja

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan proziva BSF „vojskom terora” i obećava da će ju „zadaviti prije nego što se rodi”, rekavši da će neposredno napasti sjeverozapadnu enklavu Afrin.

Ankara kaže kako ju SAD nije ga savjetovao u svezi BSF-a, i insistirala je da Washington prekine svoje veze sa kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG), koje Turska smatra separatističkim teroristima.

17. siječnja

Tillerson je izjavio za medije: „Ta cijela situacija je bila pogrešno prikazana, pogrešno opisana. Mi ne stvaramo Granične sigurnosne snage (BSF).”

U međuvremenu, glasnogovornik Pentagona Adrian Rankine-Galloway je rekao da je 8.000-10.000 vojnika paravojne postrojbe YPG-a u Afrinu: „Mi ih ne smatramo kao dio naše operacije ‘Poraziti ISIS’, što je zapravo ono što smo radili tamo, i mi ih ne podržavamo. Nismo povezani s njima.”

20. siječnja

Turska napada Afrin u operaciji pod nazivom “Operacija maslinova grančica”. Turska kaže da će stvoriti 30 km duboku „sigurnosnu zonu” unutar sirijske granice, i najavljuje planove za provođenje ofenziva još dalje na istok.

21. siječnja

„Turska je saveznik NATO-a. To je jedina zemlja NATO-a sa aktivnom pobunom unutar svojih granica. I Turska ima legitimne sigurnosne probleme” – rekao je američki ministar obrane Jim Mattis. „Mi ćemo to riješiti.”

22. siječnja

Tillerson je poručio Turskoj: „Pogledajmo možemo li raditi s vama kako bi stvorili neku vrstu sigurnosne zone koja vam je potrebna.” Vrstu sigurnosne zone koja će djelovati na istom području kao i BSF? Ta ista sila koja je navodno služila za „poraz ISIS-a”? Nema nikakve logike.

Sada bi prema nekima Tillerson mogao zaslužiti i neku simpatiju. Ako se Al-Kaida pretvorila u ISIS zadnji put kada su američke snage napustile regiju, u što će ISIS pretvoriti sada?

Turska i kurdska napetost je sve veća, i nije Washington kriv što je Ankara njegov saveznik NATO-a, dok je YPG omogućio Americi motiviranu silu u borbi protiv ISIS-a. Sve u svemu, Washington sada pokušava izvući najbolje iz najlošijeg.

No, cijela epizoda je sada postala simbol nesuvisle i osuđene na propast strategije SAD-a koja se provodila u Siriji u posljednjih sedam godina.

Što SAD misli da će se dogoditi nakon njihove objave povezanosti sa BSF-om? Kao tinejdžer koji neočekivano dolazi kući s tetovažom.

Oni to nisu rekli unaprijed Ankari jer su shvarili da bi reakcija bila Erdoganov bijes – ali opet – to je došlo ipak nakon niza nevjerojatnog poricanja.

Još veći problem je da Washington podržava nove glumce koji imaju nekoliko zajedničkih ciljeva izvan njihove misije da unište Islamsku državu – što za većinu od njih više nije prioritet, a za neke nikad nije niti bio.

U stvari, vjerojatno se pitate zašto je SAD još tamo. Za Sirijce, to je njihov sukob, Turska graniči s njima, Kurdi dugo žele vlastitu državu, i Rusija je u Siriji po službenom nalogu Assada.

Američka želja da zabode svoju zastavu Kurdima ili Turskoj ili bilo kome drugome u Siriji pokazuje dio post konfliktne pozornice, ali svi ostali ili imaju veću motivaciju, ili više legitimiteta, ili oboje. ( >RT)

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Direktor CIA-e Mike Pompeo je priznao da je prevario predsjednika Trumpa u lažnom vjerovanju da je napad kemijskim oružjem u Siriji bio u režiji sirijske vlade

Napad pod lažnom zastavom, koji je zapravo proveden od strane pobunjeničkih skupina kojima upravlja CIA u regiji, rezultirao je da je Trump pokrenuo napad Tomahawk raketama na Siriju u kojem je poginulo 15 civila.

Activistpost.com izvještava da je u nedavnom govoru na “INSA Leadership” večeri 11. srpnja, Pompeo dao tipični govor o drljanju svijetske obavještajne zajednice, kako je teško biti na njegovoj poziciji, važnosti svega toga itd. no tijekom govora, međutim, Pompeo se malo poskliznuo.

Pompeo je u govoru naglasio:

Dobio sam poziv od predsjednika jedno popodne u travnju. Želio je razgovarati o nekim uznemirujućim slikama koje su tada dolazile iz Sirije. Siguran sam da ste vidjeli mnoge od njih i sami, i scene nevinih civila u grčevima i agoniji, očito je da su to bile žrtve napada kemijskim oružjem.

Predsjednik je imao vrlo izravnu poruku za mene: Saznajte što se dogodilo. Tako smo odmah okupio tim stručnjaka Agencije. Počeli slagati dokaze, usko surađujući s nekim posebnim partnerima iz cijele obavještajne zajednice.

Sljedećeg dana je predsjednik sazvao svoj cijeli kabinet. Kada smo sjeli, on se okrenuo prema meni i pitao što smo otkrili. Rekao sam mu da je obavještajna zajednica zaključila da je zaista bilo korišteno kemijsko oružje u napadu, te da je pokrenuto od strane sirijskog režima.

Predsjednik je zastao na trenutak i rekao: Pompeo, jeste li sigurni? Priznajem da mi je to pitanje malo oduzelo dah. Ali znao sam kako čvrste dokaze imam, i bio sam u mogućnosti ga pogledati u oči reći: Gospodine predsjedniče, imamo veliko povjerenje u naše procjene.

Predsjednik se nije osvrnuo. Na temelju prosudbe obavještajne zajednice, on je napravio jedan od najvažnijih posljedičnih odluka u svojoj mladoj upravi, pokrećući napad na sam aerodrom gdje je kemijski napad proveden.

Uvjeravam vas da kada je u pitanju povjerenje vrhovnog zapovjednika, CIA i obavještajne zajednice imaju veliki udio u tome svemu.

Drugim riječima, Pompeo je izravno u suprotnosti izvorima Seymour M. Hersha koji je objavio da Sirija nije bila kriva za kemijske napade, rekavši da nije Trump bio taj koji je vodio akciju bombardiranja već obavještajna zajednica.

Naravno, Trump je kao predsjednik u konačnici odgovoran za stvaranje pogrešne odluke, ali moramo primijetiti da je, prema samom Pompeu, Trump zahtijevao odgovore o tome tko je počinio napad. Bila je to obavještajna zajednica koja je dala odgovor predsjedniku uvjeravajući ga da je Assad bio odgovoran.

Očito, s obzirom sve dokaze koji okružuje zračnu luku u Khan Sheikhounu, ideja da je Assad počinio napad kemijskim oružjem je smiješna.

To se jednostavno nije dogodilo. Sjedinjene Države nemaju dokaze da je incident bio ono što oni tvrde i svi dokazi u koje su napravili Rusi i nezavisni istraživači ukazuje na suprotno, čak i prema činjenici da je cijeli incident možda bio isplaniran da se podmetne sirijskoj vladi kako bi se osiguralo opravdanje za napad na Siriju od strane SAD-a.
 
Je li još itko iznenađen u svemu ovome? (YNW)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Prema bivšem zaposleniku CIA-e Philip Giraldiju, izjava Bijela kuća u svezi sirijskih planova za korištenje kemijskog oružja je namijenjena da se vidi koliko daleko mogu provocirati dok Iran ne reagira

U intervjuu za Russia Today, Giraldi je rekao da će Amerika onda imati rat s Iranom koji se čini da administracija u Washingtonu vrlo rado želi.

Giraldi je bivši stručnjak za borbu protiv terorizma i vojni obavještajac u Središnjoj obavještajnoj agenciji Sjedinjenih Američkih Država.

RT: State Department je bio upitan da pokaže dokaze tvrdnje protiv Sirije. Nisu ponudili nikakve dokaze. Zašto je to tako, što mislite?

Philip Giraldi: Posebice, u ovom slučaju, biti ćeš prisiljen pružiti dokaze jer je jedina osnova koju imate za kemijsko oružje hipotetska tvrdnja o planu sirijske vlade, očito, koja se zasniva na tvrdnji koja je prilično spekulativna da je vlada u Damasku bila odgovorna za ranije napade kemijskim oružjem. Postoji znatna rasprava o tome da li je bila uključena sirijska vlada. Doista, takozvani pobunjenici su imali mnogo više motivacije i kontrolirali su područje gdje su se ti napadi dogodili.

RT: Mislite li da je to samo izgovor za daljnje američke vojne akcije protiv Sirije?

PG: Bio sam šokiran kada sam pročitao taj dokument sa ovim najnovijim demaršom iz američke vlade. To je šokirajuće da se na ovakav način prezentira američka vlada, koja je u Siriji ilegalno, da prijeti legalnoj i demokratskoj sirijskoj vladi i legalnim saveznicima sirijske vlade Iranu i Rusiji. To je provokacija napravljena u nadi da se vidi koliko će možda Iranci reagirati na neki način i onda ćemo možda imati rat protiv Irana, na što administracija u Washingtonu vrlo rado čeka.

RT: Rusija je osudila prijetnje kao neprihvatljive. I Sergey Lavrov je pozvao Rex Tillersona kako bi se izbjegle provokacije u Siriji. Mislite li da će SAD slušati ove probleme?

PG: Mislim da je problem to što State Department nije stvarno upoznat sa puno tih stvari. Izvještavanje ovdje u SAD-u je takvo da državni i vojni odjeli ne znaju ništa o ovom najnovijem komentaru koji dolazi iz Bijele kuće, o tome kako će biti oštrih reakcija, ali i povezujući Iran i Rusiju sa sirijskom vladom. Čini se da on zna malo ili ništa. A tvrdnja da smo upustili u pregovore u kojima ćemo koristiti diplomaciju za rješavanje tih problema, mislim da je to neka vrsta laži. Nema dokaza da će se diplomacija koristiti na bilo koji učinkovit način.

RT: Ako je istina da Assad planira kemijski napad, koju on korist ima od toga?

PG: Da, to je pitanje motiva. Očito je da sirijska vlada nema motiva za korištenje kemijskog oružja. Oni pobjeđuju u ratu bez kemijskog oružja. Oni koji imaju značajan motiv za uporabu kemijskog oružja su pobunjenici. Sada kada smo objavili izjavu koja je izašla iz Bijele kuće, možete se kladiti da pobunjenici sada pokušavaju smisliti način da iskoriste koriste kemijsko oružje i da za to okrive sirijsku vladu.

RT: Zašto ne postoji međunarodna rasprava o tome?

PG: To je velika tajna, zar ne? Mislim da ako pogledamo malo bolje, ovdje u Europi i SAD-u su mediji i vlada rade ruku pod ruku. Ovu priču o kemijskom oružju su prihvatili, baš kao što su prihvatili ‘Russiagate’. Činjenica je da ju oni neće pustiti da ode. Mediji i zapadne vlade guraju vijest da Assad koristi kemijsko oružje, iako dokaz nikad nije pronađen.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rusija je spremna napasti Izrael kako bi pomogli oslobađanju Golanske visoravni u ime Sirijskog predsjednika Bashar al-Assada

Od 1967. godine, kada je Izrael osvojio Golansku visoravan, Sirija je izrazila svoju odlučnost da ju vrati natrag, a sada ima punu potporu ruskih vlasti.

Prema Wikipediji, međunarodno priznata kao sirijski teritorij, Golanska visoravan je bila okupirana i upravljana od strane Izraela još od 1967.

Međutim, međunarodna zajednica odbacuje izraelska prava na Golansku visoravan i označava ju kao suvereni sirijsk teritorij.

Tako da, LEGALNO Golanska visoravan još uvijek pripada Siriji.

No, ona pripada Izraelu.

Da ponovimo još jednom, desit će se borba oko ovog teritorija, ali ovaj put će Rusija biti uključena i Pismo će biti ispunjeno.

No, postoji novi obrat u ovoj situaciji jer su pronađene ogromna naftna nalazišta na Golanskoj visoravni i ova zemlja je sada postala vrlo vrijedna i Sirija ju želi natrag.

Sirijska vlada je izgubila puno teritorija zbog ISIS-a i pobunjenika, a sada Rusija ulazi u igru da bi povratila ovu zemlju za Assada.

Sirija je prilično uništena, i trebat će mnogo novca za obnovu zemlje i ogromne ležišta nafte na Golanskoj visoravni vrijedna milijarde dolara stvarno mogu pomoći. Sirija će definitivno htjeti povratiti ovu zemlju natrag jer pravno prema međunarodnoj zajednici je ionako njihova.

Problem je ovaj: Izrael neće odustati od Golanske visoravni.

Nakon što Rusije i Assad izbace ISIS iz Sirije, sve što Assad mora učiniti je reći: „Dok smo već tu, ajmo vratiti i Golansku visoravan natrag”.

I međunarodna zajednica koja kaže da pripada Siriji, mora poduprijeti Siriju u tome.

Ovo ne izgleda dobro za Izrael.

Ipak, Pismo će biti ispunjeno i sve će se dogoditi kako je Gospodin rekao da hoće.

U spisima Starog zavjeta, Golanska visoravan je poznata kao Bašana (Bashan).

Za one koji nisu upoznati sa svetim spisima, postoji proročanstvo iz Ezekiela poglavlje 38. i 39. koja nam govori o ovoj nadolazećoj bitci na Golanskoj visoravni.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

SAD pripremaju operaciju velikih razmjera za uklanjanje Assada s vlasti i uspostavu vlade koju bi kontrolirale, organiziranjem provokacija u Siriji, stalno granatirajući provladine snage

Koalicija koju predvode SAD ponovo je granatirala provladine snage u Siriji. Amerikanci se pozivaju na činjenicu da je do njihove vojne baze doletio dron koji je počeo granatirati teritorij. Dron je srušen, a vozila provladinih snaga su pogođena.

“SAD nastoji preuzeti stratešku inicijativu u Siriji, organiziranjem ‘obojene revolucije’ uz uporabu oružanih snaga, pripremaju juriš na Damask kako bi uklonile sa vlasti aktualnog sirijskog predsjednika Bashara al Asada i stavile na čelo zemlje rukovodstvo koje bi bilo pod njihovom kontrolom”, istaknuo veteran i senator obavještajne službe Igor Morozov Morozov.

Senator smatra da SAD nastavlja destabilizirati situaciju u Siriji i pokušava prekinuti sve sporazume o mirnom rješavanju koji su postignuti u Astani i Ženevi. Prema njegovim riječima, svijet se već suočavao s tim – svaki put kada je postizan dogovor za mirno rješenje u Siriji, Amerikanci bi izvodili vojne udare na provladine snage.

On također smatra da su situaciju s dronovima organizirali američki agenti iz redova oporbe.

“SAD vježbaju pucanje, a sljedeći napad će biti vrlo moćan. Nakon toga, SAD će objaviti juriš na Damask. Za to se mobiliziraju i koncentriraju borbene jedinice, uključujući i američke oružane snage u Jordanu, gdje se u području američkog informativnog centra formiraju vojne postrojbe oružane oporbe”, smatra Morozov.

Prema njegovim riječima, SAD priprema novu verziju “obojene revolucije” – kombinaciju vojne operacije koja će uključivati​i kopnene borbe i potporu iz zraka.

“Mislim da glavni stožer Vojske Rusije uzima u obzir sve te okolnosti i prije početka te provokacije mora upozoriti Amerikance i koaliciju da ne možemo dozvoliti takav razvoj događaja”, istaknuo je.

“Ne smije se ispustiti strateška inicijativa Rusije, Amerikanci je namjeravaju presresti”, naglasio je Morozov.
 
(sputniknews.com)

Već je sada i cijelom svijetu jasno da je napad kemijskim oružjem u Siriji bio napad pod “lažnom zastavom” kojim bi se Sirija, koja je bila na korak do mira, uvela ponovo u rat

Rusija ima informacije da su mogući novi incident pod “lažnom zastavom” poput onoga u Idlibu, a nova moguća meta je Damask – rekao je u utorak ruski predsjednik Vladimir Putin na konferenciji za novinare u Moskvi gdje se sastao s talijanskim predsjednikom Mattarellom.

Prema informacijama iz više izvora, takve obmane, a ne mogu ih drugačije nazvati, planiraju se u ostalim dijelovima Sirije – nastavio je Putin.

Između ostalog, planiraju se napadi na južna predgrađa Damaska. Namjeravaju ponoviti kemijske napade i za to optužiti sirijsku Vladu.

Incident još nije temeljito istražen, a SAD je ispalio desetine raketa na sirijsku zračnu bazu kako bi demonstrirao moć, rekao je ruski predsjednik.

Američki raketni napad na Siriju je bio toliko brzo proveden, da se sumnja da je bio isplaniran i prije napada kemijskim oružjem.

Dodao je kako su se on i talijanski predsjednik Mattarella složili te da mu je rekao kako ga ovi napadi jako podsjećaju na događanja iz 2003., kad je SAD optužio Irak za posjedovanje kemijskog oružja.

Vojna kampanja započela je u Iraku i završila razaranjem zemlje, završio je Putin.
 
(vecernji.hr)

Sjedinjene Države mogle bi doći u sukob s Rusijom ukoliko napadnu sirijskog predsjednika Bashara Assada, izjavio je novoizabrani američki predsjednik Donald Trump

Ukoliko Sjedinjene Države napadnu Assada “moglo bi doći do sukoba s Rusijom i Sirijom”, rekao je Trump u intervjuu za “Wall Street Journal”.

“Moj stav je bio, vi se borite protiv Sirije, Sirija se bori ISIS-a, a morate se osloboditi ISIS-a. Rusija je sada saveznik Sirije, a imate i Iran koji postaje moćan zbog nas, a koji je saveznik Sirije … Mi podržavamo pobunjenike protiv Sirije, a nemamo pojma tko su ti ljudi”, dodao je on.

Tijekom svoje predizborne kampanje Trump je izjavio da aktualni predsjednik Sirije Bashar al-Assad nije idealan sirijski lider, ali nekoliko oporbenih skupina, koje bi mogle doći na vlast nakon njegove ostavke, mogle bi biti i gore.

Poput scenarija u Libiji, sjećate li se? Svrgavanja i ubojstvo libijskog predsjenika koje je proveo Obama i njegova tadašnja državna tajnica Hillary Clinton. Obama je tek nedavno priznao da je napad na Libiju bila velika greška.

Trump je dodao da će njegov prioritet u Siriji biti eliminiranje džihadističkih grupa Daesu (ISIS), a ne da ukloni Assada s vlasti.
 
(sputniknews.com)

AMERIKANCI SU VEĆ USTUKNULI, OD SADA ĆE SE NJIHOVI PROBLEMI SAMO – UMNOŽAVATI!

Prije godinu dana, na samom početku 2015. godine, u jednom od komentara, napisao sam da će 2015. godina postati godina korjenitog preokreta.

Pritom sam napravio analogiju sa 1943-om godinom. A ta analogija može biti primijenjena i za 2016. godinu.

U Velikom ratu korjenit preokret se dogodio baš 1943. godine.

Poslije razbijanja i uništenja 6.-te Paulus armije kod Staljingrada, najboljem strategu Reicha, general-feldmaršalu Erich von Mansteinu, pošlo je za rukom da izvuče s Kavkaza poluokružene jedinice grupe armija “A”, stabilizirati front i nanesti sovjetskoj grupaciji, koja je nastupala na Dnjepropetrovsk i Zaporožje, osjetan protivudarac koji se završio ponovnim osvajanjem Harkova od strane nacista.

On je pripremio planove nove strateške ofenzive, koja je prvotno bila planirana za kraj travnja-početak svibnja 1943. godine u regiji kurske izbočine, a poznata je kao Bitka kod Kurska.

Ali, Mansteinovi planovi su bili osujećeni.

Ofanziva njemačke vojske je počela tek 5-og srpnja i brzo je zaustavljena. Sovjetska armija je prešla u kontraofanzivu i uspjela do kraja godine osloboditi Ukrajinu s lijeve obale Dnjepra, da u širokom frontu prijeđe Dnipar u njegovom srednjem i donjem toku i stvoriti strateške placdarme na desnoj obali i stvori uvjete za oslobođenje 1944. godine, cijelog teritorija Sovjetskog Saveza (osim blokiranog do posljednjeg dana rata Kurlandskog placdarma).

Poslije sloma ofanzive kod Kurska, njemačka armija do samog kraja rata, čak nije ni pokušavala preuzeti stratešku inicijativu i jednostavno je nastojala dobiti na vremenu, pošto se rukovodstvo Reicha, koje je bilo u agoniji, trudilo da igrajući na prouvrječnostima između saveznika u antihitlerovskoj koaliciji, postigne za sebe prihvatljive uvjete mira.

Neizbježnost poraza je za njemačke stratege bila očita još početkom 1943. godine. Poslije uništenja 6-e armije, Njemačka nije imala šanse da popuni gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici.

Činjenično, i kašnjenje s pripremom ofanzive kod Kurska bilo je izazvano isključivo nesposobnošću Berlina da na vrijeme (do svibnja) popuni divizije, koje su imale ogromne gubitke na južnom krilu fronte, ljudstvom i vojnom tehnikom.

Na strateškom i ekonomskom planu, rezultat rata je također bio jasan već u proljeće 1943. godine i nikakvi napori političkog rukovodstva i vojne komande Reicha nisu mogli zaustaviti ili promijeniti tijek stvari. U tome je suština glavnog preokreta – krajnji rezultat poslije toga je bio predodređen. Međutim, agonija je trajala još dvije godine.

Smatram da se očekivani korjeniti preokret u globalnom suprotstavljanju Rusije i SAD 2015. godine, već dogodio. On se materijalizirao u otvorenom miješanju Rusije u sirijski konflikt.

Zato je SAD već u prosincu 2015. godine bila prisiljena povući zahtjev za ostavku Assada, kao preliminarni uvjet za početak pregovora između sirijske vlasti i onih koji se skrivaju iza eufemizma “umjerena oporba”.

Imajući u vidu da je taj zahtjev bio ključni od početka sirijske krize – SAD su faktički priznale nemogućnost realizacije deklariranog cilja, odnosno – svoj poraz.

Osim toga, miješanje Rusije u sirijski konflikt, ogolilo je strateške proturječnosti između SAD i njihovog saveznika Turske.

Ranije su Washington i Ankara namjeravali te proturječnost razriješiti na račun Assada i Sirije.

Sada jedini teren na kome mogu igrati manje-više samostalno ostaju Kurdi Sirije i Iraka (i to privremeno).

Uzimajući u obzir dijametralno suprotne pozicije Washingtona i Ankare u vezi s kurdskim pitanjem, proturječnosti će jačati, a pozicije obje zemlje na Bliskom Istoku će slabiti.

Najzad, obveze Washingtona, preuzete na prijedlog Rusije u okviru rezolucije UN-a, u suprotnosti su s interesima i djelovanjem njihovih saveznika iz zemalja Zaljeva (Saudijska Arabija, Katar …), koje su već pristupile formiranju samostalne “islamske koalicije”.

Ovaj faktor također slabi kontrolu SAD nad procesima u regiji.

Glavno je to što je još tijekom ljeta monolitni antisirijski front, sastavljen od SAD, EU, Turske i monarhija zaljeva, razbijen na četiri komponente, čiji se interesi sve više razilaze. Rusija je dobila veći prostor za političko-diplomatsko manevriranje i svakog dana pojačava igru, na temelju proturječnosti.

O povlačenju SAD sa sporednih frontova već sam pisao, ali ću istaknuti da deblokiranje reformi MMF-a i izražen javni zahtjev potpredsjednika SAD Joseph Bidena ukrajinskim vlastima da “ispunjavaju Minsk” i da otpočnu s federalizacijom – krajnje je važno odstupanje od njihove politike vođene tijekom posljednjih pet godina.

Štoviše, ako situaciju u vezi sa MMF široka publika nije u stanju ocjeniti, zato što rijetko tko može samostalno shvatiti mehanizam funkcioniranja Fonda, nova politika prema Ukrajini je očigledna.

Jer, upravo taj isti Biden, u okvirima tradicionalne za SAD politike potpore unitarnosti ukrajinske države, dao je odobrenje za početak kaznene operacije u Donbas koja se izlila u dugotrajni krvavi građanski rat koji je uništio ukrajinsku ekonomiku i državnost.

Svima je u sjećanju prvo zasjedanje ukrajinskog rukovodstva (koje čak nije do kraja podijelilo položaje i dužnosti) 2014. godine u Vrhovnoj Radi, na kom je Biden zauzimao predsjedavajuće mjesto, poslije čega su otpočele žestoke borbe u Donbas.

Kroz godinu i pol dana, taj isti Biden, u toj istoj Radi, tim istim ljudima s govornice govori da regijama Ukrajine (ne samo Donbas) treba dati daleko više samostalnosti, nego što je zahtijevao Donbas u proljeće 2014. godine (tada nije ni bilo DNR / LNR, postojale su samo donjecka i luganska oblast).

Postavlja se pitanje: zašto je ratovala Ukrajina uz podršku SAD godinu i pol dana i kako se mogu ocjeniti rezultati tog ratovanja ako sada treba ustupiti kud i kamo više punomoći i većem broju subjekata nego što je bilo prvobitno potrebno?

Faktički, na svim vojnim, političkim i diplomatskim – čak i na financijskim – frontovima, SAD skidaju prvobitne zahtjeve (zbog kojih su i počeli ratovi) i pokušavaju ući u režim pregovaračkog procesa.

SAD su same stvorile krize, to su uradile u izabrano vrijeme iu izabranim mjestima, iskoristile su za rješavanje tih kriza u svoju korist, odranije određene snage i sredstva. A sada same priznaju da je njihova procjena bila netočna, da snaga i sredstava nema dovoljno, da krize sve više izlaze ispod američke kontrole i da je Washingtonu potrebna bar operativna pauza (primirje) da bi pokušao ili da povrati izgubljeno na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili, ponovnim grupiranjem snaga i angažiranjem pozadine, za novi rat.

Ako sve ovo nije priznanje vlastitog poraza, što je onda?

SAD su priznale da je nemoguće razriješiti tekuće krize bez izravnih pregovora s Rusijom.

Supersila, koja je pretendirala na ulogu jedinog svjetskog hegemona i pristala da vodi pregovore pod jednakim uvjetima i bez prethodnih uvjetovanja, s drugom državom, automatski i njoj priznaje status jednake supersile.

To je ono što su SAD pokušavale izbjeći od vremena raspada SSSR. Uostalom, to je postalo osnova njihove vanjskopolitičke doktrine – ne dopustiti stvaranje države koja je sposobna izazvati SAD. Rusija ih je izazvala, SAD su pokušale se obuzdati, ignorirati njezine interese. Ali, krajem 2015. godine SAD su bile prisiljene priznati svoju nesposobnost da realiziraju vlastitu vanjskopolitičku doktrinu dostupnim instrumentima, pomoću snaga i sredstava, kojima raspolažu.

Ipak, stvar je u tome što – kad hegemon prizna nesposobnost da ostvaruje kontrolu nad svijetom – to vodi brzom, gotovo momentalnom izlasku vazala iz potčinjenosti. Zašto izvršavati zahtjeve jednog od centara moći, ako postoje dva centra, a među njima se može manevrirati. Takva situacija vodi rapidnom smanjenju raspoloživih resursa.

Za sve što su ranije SAD dobivale besplatno (uključujući lojalnost vazala) sada će morati platiti. Svaki put sve više i više. A ranije uvrede i nepažnja, grube osobne ucjene političara i ignoriranje interesa saveznika, vrlo brzo će početi isplivavavati na površinu, a potom se ispostavljati Washingtonu kao računi za prošlost.

Hegemon koji je računao na grubu silu, zbog toga i ne može odstupiti, jer kad jednom pokaže svoju nesposobnost da rješava probleme silom, on otvara vrata za nekontrolirane procese, koji, poput lavine koja se survava nizbrdo, vode ka brzoj propasti mogućnosti hegemona.

SAD su ustuknule. Sada će se njihovi problemi umnožavati

Snježna lavina se također ispočetka čini bezopasnom i naivnom. Ali, vrijeme u današnjem svijetu protječe brže nego prije sedamdeset godina.

Da li će se SAD odlučiti za otvoreni vojni okršaj s Rusijom, da li će izabrati taktiku ekonomskog uništenja suvremenog svijeta (prema principu “nikome nećeš pripasti”) ili kod američke elite ima dovoljno zdravog razuma da se zadovolje ulogom jednog od mnogih centara moći (daleko od najutjecajnijeg) u suvremenom svijetu?

Ali, ne treba sumnjati u to da će 2016. postati godina teških, ali pobjedonosnih za Rusiju političko-diplomatskih okršaja, a svaki od njih će, jednostavno, približiti neizbježnu pobjedu i činiti je sve očiglednijom.

Pri tome, neovisno od toga, kako će se razvijati događaji na frontovima globalnog suprotstavljanja, najteže će biti već razrušenim (i nepotpuno razrušenim) tjedna globalnog konflikta, zemljama (Libiji, Siriji, Iraku, Ukrajini …) i njihovom stanovništvu.

Na kraju krajeva, 1944. nije bila samo godina velikih pobjeda antihitlerovske koalicije, već i godina velikih gubitaka svih sudionika Drugog svjetskog rata.

Neprijatelj u agoniji je opasan. Shvaćajući da umire, on pokušava smrtno otrovati svog pobjednika posljednjim ujedom.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

U tijeku je operacija Turske vojske na jugoistoku Turske, u gradovima uz granicu sa Sirijom. Isto što tuski neprijatelj predsjednik Assad radi u svojoj zemlji, to sada Erdogan radi upravo u svojoj zemlji

U operaciji sudjeluje 10.000 vojnika, oklopna vozila, tenkovi i avijacija.

U gradu Cizre vode se ulične borbe sa borcima Radničke parije Kurdistana.

Turska je objavila da je do sada poginulo 90 kurdskih boraca.

Kako je saopćilea turska vlast, ekstremisti su prokopali rovove i postavili eksplozivne naprave i barikade u oba grada.

AP navodi da su, prema neslužbenim izvješćima, tisuće vojnika raspoređene u gradovima Cizre i Silopi.

Vlast navode da je jedan turski vojnik i 56 kurdskih pobunjenika ubijeno u gradu Cizre, a šest kurdskih boraca poginulo je u Silopi.

Najmanje osam pripadnika turskih snaga sigurnosti je povrijeđeno u trodnevnom akciji, prenosi agencija Anadolija.

Kurdska Narodna demokratska partija u Turskoj priopćila je da je najmanje 63 civila ubijeno u operacijama sigurnosnih snaga tijekom policijskog sata koji je od kolovoza uveden na 17 lokacija.

Više stotina ljudi poginulo je od srpnja, kada je počeo novi val sukoba između PKK i turskih snaga.

Kurda inače u Turskoj živi oko 11–15 miliona.(wikipedia), od 74,93 milijuna turaka (wikipedia).
 

 

 

 
(b92,youtube/uredio:nsp)