Bivši glavni arhitekt i generalni inspektor francuskih povijesnih spomenika bacio je sumnju na službenu priču da je vatra Notre Dame prouzročena kratkim spojem električne instalacije

Benjamin Mouton, koji je bio glavni arhitekt povijesnih spomenika u Francuskoj i nadgledao je restauratorske radove na katedrali Notre Dame do 2013. godine, kaže da je malo moguće da je požer prouzročila neispravna električna instalacija i da je potrebno mnogo truda kako bi se zapalio stari hrast u katedrali.

“Dakle, govorite nam da ova vrsta drveta ne gori tako lako?”, upitao je novinar arhitektu, piše Newswars.

“Hrast koji je star 800 godina vrlo je težak – pokušajte ga zapaliti” – rekao je Mouton. – “Stari hrast, uopće nije lagan. Trebalo bi puno truda da bi uspjeli … To me zapanjilo.”

Upitan da iznese objašnjenje kako se požar širio tako brzo i sa takvom silinom, Mouton je ustvrdio da nije bilo dodatnih mjera opreza koje su se mogle poduzeti kako bi se osiguralo spriječavanje takvog “brzog” požara.

“U devedesetima smo promijenili svu električnu instalaciju u katedrali Notre Dame” – rekao je Mouton.

„Dakle, nije bilo mogućnosti za kratski spoj u električnim instalacijama. Obnovili smo električnu instalaciju kako bismo se uskladili sa suvremenim normama, čak se išlo toliko daleko da su – postavljeni sustavi za otkrivanje i zaštitu od požara u katedrali.”

Mouton je također otkrio da postoje dva dežurna stražara koji nadziru svaku mogućnost požara, dodajući da su tehničke i sigurnosne mjere poduzete kako bi se zaštitili spomenici kao što je Notre Dame, bez presedana.

Više od milijardu eura obećano je za obnovu Notre Damea, koja će prema predsjedniku Emmanuelu Macronu biti obnovljena za pet godina, što je vrlo besmislena izjava s obzirom da je pitanje hoće li će on do tada biti na vlasti, i s obzirom da Žuti prsluci svakog vikeda organiziraju velike demonstracije protiv njega.

Novi-Svjetski-Poredak.com

U novu godinu ovog siječnja ulazimo sa strepnjom. Dobro, u svaku novu godinu ulazimo sa strepnjom, ali ove godine se predviđenim potresima dodaje nešto što bismo mogli nazvati retrospektivnom jezom.

Ne morate biti stručnjak za povijest da biste se prisjetili što se dogodilo kada je zapadna civilizacija prethodni put napravila oštar zaokret iz 13. u 14. godinu. Nije bilo dobro. Godina 1913. bila je puna energije i neusporedivih umjetničkih dostignuca – Proust, kubisti, Stravinsky – a zatim, u roku od nekoliko mjeseci, nadvojvoda je ubijen u Sarajevu i krenuli su vlakovi s vojskom, a ubrzo zatim sva pozitivna i optimistička i progresivna kultura bila je na putu da počini samoubojstvo.

Veliki rat je odnio više od deset milijuna europskih života i ostavio civilizaciju u ruševinama (i najavio dolazak još goreg rata). Naravno, mnogi ljudi, gledajući u šalicu ovogodišnje kave – u rastuće nove sile i uplašene stare – traže paralele između te 1914. godine i danas, i pronalaze ih.

Nedavno je u Timesu povjesničarka Margaret McMillan istakla nekoliko takvih paralela, grupiranih oko ludosti “toksičnih nacionalizama” koji uvlače velike sile u manje lokalne sporove, s Rusima koji danas u Siriji pokušavaju odigraju pametnije nego na Balkanu prije stotinu godina.

Negdje u našem kolektivnom sjećanju na tu katastrofu nalazi se jedna slika, metafora arogancije, samo godinu dana starija: veliki prekooceanski brod, najveći i najluksuzniji ikada sagrađen, čiji se bogati i siromašni putnici okupljaju na palubi, dok ih sve promatra bradati čovjek po imenu Edward John Smith, s glavnim arhitektom, Thomas Andrewsom, koji je također krenuo na prvu plovidbu.

Zatim brod isplovljava iz Sauthemptona, siguran u sebe, nepotopiv, dok ne naiđe na ledena polja sjevernog Atlantika, blizu obale Newfoundlanda – i glatko prijeđe preko njih do svog sidrišta ovdje u New York-u. Jer taj brod nije Titanic, nego njegov skoro identični blizanac Olympic, napravljen u isto vrijeme, od strane istih ljudi, u istu svrhu i na isti način. (Postoji samo jedna nezaboravna fotografija ovih brodova zajedno u pristaništu.)

Ne samo što je Olympic uspješno završio svoju prvu plovidbu, nego su ga prozvali “Stari pouzdani” i služio je kao nosač vojnika u Prvom svjetskom ratu, a poslije toga je plovio još dvadeset godina. (Treći , kasnije napravljeni prekooceanski brod u istoj klasi, Britannic, naletio je na minu u Egejskom moru 1916., dok je služio kao bolnički brod, i potonuo je kao žrtva rata.)

Treba imati na umu priču o ova dva broda dok gledamo naprijed u novu godinu. Ona nas podsjeća da je naše zamišljanje katastrofe mnogo plodnije nego naše predviđanje običnog. Sigurno ste čuli za Titanik, vjerojatno nikada niste čuli za Olympic. Fatalnost nas privlači fatalno. Nemamo jedan film pod nazivom “Titanik”, s Leonardom DiCaprio i Kate Winslet, o tragičnoj ljubavi i ukletoj avanturi, i drugi film pod nazivom “Olympic”, glazbenu komediju s Hugh Jackman i Anne Hathaway, o završenom sretnom putovanju.

Postoji samo jedan film i mi pamtimo samo jednu tužnu priču. Ako nas naša povijest vodi do Prvog svjetskog rata, onda zamišljamo da nam je taj sudar uvijek bio predodređen, i ne možemo zamisliti da bismo se, uz malo sreće i drugih slučajnosti, možda našli na Olympicu umjesto na Titanicu. Tražimo paralele katastrofe, a gubimo iz vida paralele nade. Lažno pozitivni rezultati su veliko prokletstvo dijagnostike, kako u povijesnim paralelama tako i u pregledima prostate.

Međutim, da li se sve svodi na sreću i okolnosti? Zar zaista ne znamo na kojem se brodu nalazimo dok nas o tome ne obavijesti ledena santa? Ako prelistate nekoliko novijih knjiga o prethodnom susretu sa 1914. godinom, naići ćete na jednu jezivo hladnu pojavu. Čak i otvorena društva, koja plove, da tako kažemo, otvorenim morem povijesti, nisu imuna na privlačnu moć časti i straha od poniženja.

Nepopustljivo isticanje sramote i obraza, položaja i kredibiliteta, straha od toga da budete shvaćeni kao slabi, obilježava retoriku 1914. – od trenutka kada je pogođen Franc Ferdinand do trenutka kada je vojska upućena na Zapadni front. Mogućnost da budete diskreditirani, “svedeni na drugorazrednu silu” je ono što je poguralo rat.

Njemački kajzer je uporno ponavljao da nikad neće ponovno dopustiti da ga Britanci ponize. U Londonu, Lloyd George je smatrao da Britanija mora ići u rat ili je više nikada neće “ozbiljno shvaćati” u europskim razmejrima. Nepotrebni ratovi se požuruju, čini se, nervoznim jezikom časti i kredibiliteta, kada bi jezik zdravog razuma i kompromisa bio mnogo korisniji. Kada netko kaže, “Udri u santu leda! Ne smijemo dopustiti da izgledamo kao slabići”, vrijeme je da se istrči na palubu. Razum se krije u zaobilaženju leda.

Ali, s druge strane, razum ne mora jamčiti siguran prolaz. Dva broda su isplovila u tim predratnim godinama prije sto godina: brod koji je stigao i brod koji je potonuo. Olympic ili Titanic? Koji je naš? Možda je od suštinski životnog značaja da mislimo da znamo kuda idemo – i naša politika i naši planovi podjednako ovise od iluzije da netko zna gdje idemo.

Hladna istina koju nam prošlost pruža, doduše, možda govori da je to nemoguće. Biti putnik u povijesti znači biti nesiguran dok ne stigneš do luke – ili do čamca za spašavanje – i dok, osvrćući se na pramac broda, pročitaš njegovo ime, koje se nije vidjelo s palube, ali koje je sve vrijeme bilo tu.

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik.net/uredio i preveo: nsp)