Što su sve u Ahora klisuri otkrili nezavisni istraživači i druge ekspedicije? Arka duljine između 150 i 300 metara nalazi se razlomljena na dijelove!

Tajna koja se čuva daleko od očiju …

Priča o katastrofalnom potopu i jednoj jedinoj obitelji koja ga je preživjela jedna je od najstarijih priča naše globalne kulture. Da li je moguće da je ovaj mit zasnovan na stvarim činjenicama, i da li bi velika Noina arka mogla i dalje postojati sačuvana na ledenim prostorima Ararata, planine na koju je, po Bibliji, pristala poslije potopa?

Još je zanimljivije, da matematička statistika o priraštaju čovječanstva potvrđuje, da je: cijelo čovječanstvo nastalo od jedne manje skupine ljudi nekoliko tisuća godina prije Krista. Do sličnih zaključaka došli su i talijanski i japanski genetičari. Ali, ovakve činjenice nisu dobrodošle u javnost, jer prkose ustaljenoj dogmi Darwinove teorije evolucije.

Djed istraživača Robin Simonsa radio je kao liječnik u istočnoj Turskoj i Rusiji između 1904. i 1910. godine i to u samom podnožju Velikog Ararata – mjesta na kojem je, i po tamošnjoj tradiciji, pristala barka Noina i njegove obitelji, nakon Velikog potopa.

Neki od tamošnjih Kurda i Armenaca koje je liječio, pričali su mu upravo to – da je na toj planini sačuvan Noina arka, i to “visoko na sjevernoj strani, malo ispod prevoja” ugašenog vulkana s dvostrukim vrhom, i pokazali mu tu točku na jednoj staroj fotografiji Ararata.

Saznao je i da stara imena mjesta u tom području uvelike sadrže sjećanje na Arku – ‘Nojevo naselje’, ‘Prvi Vinograd’, ‘Kuća Semova’ – Sam je bio jedan od Nojevih sinova, predak Semita, ‘Grad Prve Pijace’, ‘Mjesto Prvog Silaska ‘… Većina ovih imena danas se više ne koriste, ali su vrlo specifična u starojermenskom jeziku.

Postoje, međutim i druge legende o mjestu Nojevog iskrcavanja.

Kuran, na primer, takođe govori o Barci – ali kaže da je on pristao na Al Kudiju, planini oko 300 kilometara južno od Ararata, dok Iranci tvrde da se ‘Ararat’ nalazi na njihovoj zemlji – planina Kuh e Alvand.

Čuvena je priča o višemesečnoj ekspediciji vojnika ruskog cara Nikolaja II, koji su navodno ušli u Barku i fotografirali ju, mapirali poziciju, negde u krševitim, kanjonima ispresecanim gornjim područjima ‘Jermenske strane’. Ova ekspedicija preduzeta je tik pred Oktobarsku revoluciju, u toku koje je, kako se misli, većina njih za vreme samog pohoda pobijena, a fotografije, mape i artefakti nestali.

Rođaci nekolicine preživjelih potvrdili su autentičnost te ekspedicije.

INŽENJEROVA PRIČA

Amerikanac Ed Davis, bio je 1943. godine armijski inženjer vojske SAD, koji je gradio puteve za opskrbu u Turskoj i Rusiji.

Učinivši neku uslugu selu svog vozača, koje je blizu Ararata, vozač rođaci ponudili su mu da ga odvedu na mjesto gdje se može vidjeti Arku, koja se promolila ispod leda u povlačenju. Usput su se zadržali u jednom selu u kojem se nalazila pećina sa navodnim artefaktima nađenim u ledu, koji su se pojavili u Barci nakon topljenja leda. Tu su bile uljane lampe, glinene bačve i starinski alati.

Nakon višednevnog putovanja, na konjima i pješice, stigli su do jedne pećine koja je bila ukrašena nekim lijepim starim pismom, za koju se misli da se nalazi na visini od oko 2500 metara na zapadnom zidu Ahora klisure. Istraživač Ed Crawford zaista je kasnije otkrio jednu pećinu u Ahora klisuri s očito proasirskim petroglifima koji se mogu protumačiti kao neposredno poslepotopski religijski tekst.

Sljedećeg dana, Davisu jedan vodič pokazao jednu pukotinu u ledu u obliku potkove i rekao: ‘Tu je Noina Arka’. Isprva Davis nije mogao ništa vidjeti, a ubrzo zatim ga je ugledao.

Bila je to po njegovim riječima: ‘Ogromna, pravokutna, ljudskom rukom napravljena struktura djelomično pokrivena ledom i stijenom, ležeći postrance. Barem 30 metara bilo je jasno vidljivo. Čak sam mogao vidjeti i unutrašnjost, kroz dio gdje je bila probijena – kroz tu rupu stršila su van neka debla, izukrštana i kvrgava. Ispod strukture navirala je voda’.

Niže u kanjonu, Davis je mogao sagledati i drugi dio Arke, s jasno vidljivim spojevima greda. Rečeno mu je da se Arka raspala na tri ili četiri velika dijela. Unutar razvaljenog dijela za koji su mu rekli da je najveći, Davis je vidio bar tri kata.

Vodič mu je rekao da se pri vrhu nalazi prostor za stanovanje od 48 soba. Rekao mu je i da unutra ima kaveza malih kao šaka, ali i velikih dovoljno za obitelj slonova. Planirali su se sljedećeg dana spustiti dolje sa užadima, ali se vrijeme preko noći tako pogoršalo da su se morali vratiti.

SATELITSKI SNIMCI

George Stefan je u vojsci obučeni specijalista, s 30-godišnjim stažom tumačenja svih tipova satelitskih snimaka, koji kaže da ima pristup ‘svakoj kvadratnoj stopi planete Zemlje’.

On kaže: ‘Gledao sam planinu, s visine od 3050 metara iznad vrha, koristeći PAMS sustav (posebna foto analiza spektra materijala) .Sto posto sam uvjeren da se na uzvišenju od 3962 metara na sjevernoj strani planine nalaze dva ljudskom rukom pravljena objekta, jedan ispod drugog. Oba izgledaju kao da su nekad bili spojeni, jer postoji spektralni trag između njih … Zapanjuje me takva struktura na toj visini, i to da nema tragova prema njoj koji bi ukazivali da je bila napravljena na tom mjestu … to definitivno nisu vojni objekti jer su pod ledom gotovo sve vrijeme i ne bi se mogli koristiti’

Kad je markirao lokacije anomalija koje je našao na topografskoj karti Ararata, ispostavilo se da su to one iste koje je Robinu Simmonsu označio njegov djed. Međutim, stvari se ne poklapaju s Davisovom pričom – on nije spominjao prelaženje ledenih ravnica.

Zato je Simons sa svojim partnerom Georgeom Adamsom poduzeo ekspediciju u to područje, u razdoblju najvećeg topljenja leda i snijega, unajmivši Ahmeta Arslana, azerbajdžanskog Turčina odraslog na brdima Ararata, da ode do samog cilja i za njih napravi neke fotografije.

Ahmetu su date koordinate, i krenuo je iz Dogubajazita, pogranične postaje blizu Ararata, dok je Simons čekao u podnožju, održavajući s njim radio vezu.

Ahmet mu je s vrha uzbuđeno javio da vidi nešto zanimljivo i da će to fotografirati. Sutradan se vratio u bazni logor i ispričao da je vidio nešto slično ogromnom ambaru postrance zaglavljenom duboko u ledu, nešto kao krov pokriven snijegom, pravokutni s vidljivim gradama i tamnosmeđe boje. Nije mu se mogao približiti na više od 400 metara zbog nepristupačnog terena, ali je bio kategoričan da nije u pitanju stijena niti bilo što prirodno.

S te daljine je i napravio fotografije. Kada ih je George Stefan video, izjavio je da je u pitanju zaista gornji od dva objekta koje je on vidio koristeći specijalni satelitski softver.

Dr. James Ebert, ugledni arheolog i sudski vještak, ispitao je Ahmedove slike procesom visoke rezolucije, i izjavio: ‘Ovo ne izgleda kao prirodan dio pejsaža, već kao upadljivo ljudska tvorevina, sa šiljatim vrhom i vertikalnim stranama ili zidovima. Čudno je, međutim da Davis nije prepoznao te fotografije kao nešto nalik onome što je on vidio.

AVIONSKI SNIMCI

Nekoliko mjeseci kasnije, Simons i Adams prelijetali su Ararat avionom, ali im turske vlasti nisu odobrile prizemljenje. Praveći videozapise nad njim, a naročito nad Ahora klisurom, ubrzo su identificirali traženu točku, formaciju nalik zamrznutom valu koja se nadnosila nad nečim uglavljenim u glečeru.

Kružeći iznad planine, Simons je pokušavao pronaći trag i drugog, odlomljenog dijela objekta za koji je George Stefan odredio da se nalazi oko 335 metara ispod, u strmijem dijelu ledenjaka. I zaista, tu je uspio snimiti sličnu, odlomljenog kraja i krovom pokrivenu strukturu, jedva vidljivu u ledenom zidu.

Kružeći i dalje iznad zastrašujuće Ahora klisure, Simons je s visine od oko 750 metara ispitao i mjesto koje je odgovaralo opisu Ed Davisa. I zaista, iz strmog tla virio je još jedan sličan anomalan objekt, s nečim nalik šiljatom krovu i vertikalnim zidovima, a čiji je kraj izgledao polomljen. Ako je to također dio Arke, onda bi po Davisu ispod njega morao postojati još jedan sličan dio, zarobljen još dublje u ledu.

Sva tri objekta bila su neobično slična, i svi su u stvari mogli biti dijelovi Arke za koju Biblija kaže da je bila oko 150 metara dugačka – ili čak i dvaput duža ako je mjera ‘Kubit’ u stvari ‘kraljevski Kubit’. Je li, dakle, moguće da se ona raspala na bar četiri velika djela? Sigurnog odgovora za sada nema.

ŠTO TO AMERIKANCI KRIJU

No, priča postaje još čudnija. Prema jednom izvoru, koji je Simmonsu pričao samo pod uvjetom potpune anonimnosti, godine 1974. jedan američki tim za specijalne operacije bio je angažiran na snimanju ruskog radarskog sustava koji je pratio letove iz Turske u tadašnji SSSR.

Vraćajući se preko Ararata, kako bi izbjegli da budu otkriveni, taj tim je zahvatila oluja, pa su potražili zaklon u jednoj pukotini u glečeru. Doslovno su upali u jednu ogromnu strukturu za koju su isprva pomislili da je staro bizantsko svetilište – ali su shvatili da je nadmorska visina bila previsoka za tako nešto, pa su jednodušno zaključili da se radi o – biblijskoj Arci.

Njihov izvještaj, kodiran kao ‘Crno Koplje’, stigao je i do predsjednika SAD, jer je Simmonsu prijatelj predsjednikovog savjetnika rekao da je taj savjetnik vidio još uvijek skriveni izvješće u Ovalnom uredu, a koji je uključivao i specifično spominjanje onoga za što je dotični operativni tim vjerovao da je očuvani, u ledu zarobljeni dio prave Nojeve Arke.

Objelodanjena je još jedna slična priča, puna detalja. Između prosinca 1959. i travnja 1960. godine, jedan pilot je napravio pedesetak letova iz jedne tajne turske baze u Sovjetski Savez, kako bi odvratio pažnju Sovjeta od istodobnih američkih letova.

Vraćajući se u Tursku preko rusko-iranske granične zone, pored Ararata, s lijeve strane je, kako kaže, često viđao i snimao duguljasti, pravokutni objekt nalik kovčegu, koji je štrčao iz leda na nekih 4.500 metara visine. Sad su, po njemu, ti snimci pohranjeni sedam katova ispod Pentagona.

Godine 1968, Dave Duckworth, tada tinejdžer, radio je volonterski u čuvenom Smithsonian institutu u Washingtonu. Duckworth je Simmonsu ispričao da je nekoliko dana u jesen te godine nekoliko teretnih paleta označenih sa ‘Smithsonian Institution / Nacional Geografic Ararat Expedition’ ležalo na teretnom doku. Taj materijal, za koji je tad bio zadužen specijalist Robert Gayst, sav je završio u odjelu za paleontologiju kralježnjaka.

Duckworth kaže da je vidio infracrvene fotografije napravljene iz zraka, iz usidrenog balona, ​​koje pokazuju jedan brodoliki objekt pod ledom. Rečeno mu je da je pronađena Noina arka. Video je starinske alate, grnčariju i alabasterski sarkofag koji je sadržavao jedno tijelo. Čuo je da Gayst kaže da ima još tijela, i rečeno mu je da o svemu šuti.

Prošlo je nekoliko godina, a Dave Duckworth je ipak poneki put otvoreno pričao o tom doživljaju. Godine 1974. – kad je došlo i do spomenute operacije ‘Crno koplje’, a dugo nakon što je Dave priča postala poznata – dva FBI agenta posjetila su ga na mjestu njegovog tadašnjeg zaposlenja i upozorila ga da je ‘bio na mjestu na kojem nije trebao biti i da je vidio nešto što ga se ne tiče’.

Postavlja se pitanje, zašto se sve ovo zataškava? Kome je u interesu da i Potop i Arka ostanu i dalje samo legende? Da li bi možda nalazi iz Arke zadali presudan udarac već ionako klimavoj darvinističkoj teoriji, i tko zna još kakvim važećim znanstvenim teorijama?

A možda bi i iz temelja uzdrmali i vladajuće političke sustave, izazivajući revolucionarne društvene, kulturološke i duhovne procese?

Da li je možda i zato Veći Ararat danas nedostupan za istraživanja? Jer Ahora klisura je zabranjena zona za bilo kakvo penjanje i fotografiranje. Prilazi su minirani, i mjesto je osigurano vojnim utvrđenjima.

POVIJEST SVJEDOČANSTAVA O NOINOJ ARCI

■ 275. godina prije Krista – Berosusova Babilonska povijest kaže da hodočasnici putuju na Ararat da bi pravili amulete od okamenjene smole koja prekriva Arku.

■ 50. godina naše ere – Josip Flavije spominje hodočašća do očuvanih ostataka Noine arke.

■ 620. – Prema Huseinu El Makinu iz Bagdada, rimski car Heraklije posjećuje ostatke Noine arke poslije osvajanja perzijskog grada Temanina.

■ 1255. – Gijom od Rijsbreka priča o pobožnom Jakovu iz takozvane Medzpinove avanture na Araratu i njegovoj uslišenoj molitvi vidjeti Arku.

■ 1647. – Knjiga ‘Plovidba i putovanja veleposlanika’ povezuju armenske i perzijske priče o okamenjenoj Arci.

■ 1820. – Istraživač Klaudijus James Ritch piše da je neki Aga husein video ostatke Arke.

■ 1829. James Perot se prvi u modernim vremenima penje na Veći Ararat. Posjećuje jedan drevni manastir, za koji se govorilo da sadrži neke artefakte iz Arke.

■ 1854. – Hadge Jear i njegov otac odveli su tri britanska znanstvenika do ostataka Arke na Araratu.

■ 1876. – Vikont James Bris penje se na Ararat, i priča o tome u svojoj knjizi Transkavkazija i Ararat. Nalazi staro rukom obrađeno deblo na ovoj inače goloj planini.

■ 1883. – Turski dužnosnici ispituju velike lavine na Araratu i izvještavaju o sačuvanoj, ali vremenom oštećenoj strukturi Arke. Lokalno stanovništvo tvrdilo je da su ostaci bili vidljivi šest godina.

■ 1887. – John Joseph, princ od Nourija, arhiepiskop i veliki apostolski veleposlanik Malabar, Indije i Perzije, tri puta pokušava uspon na Ararat, i tvrdi da je vidio Arku na prijevoju između vrhova. Turska odbija poslati Arku na Svjetski sajam u Chicago.

■ 1906. – George Hagopjan penje se nekoliko puta sa svojim ujakom na Ararat i tvrdi da se više puta popeo na sačuvani dio Arke.

■ 1939. – Novozelanđanin Hardvitke Neit nalazi vrlo stare rukom obrađene trupce na Araratu.

■ 1948. – Farmer Shakru Arsent priča o viđenju okamenjenih ostataka brodolike figure na Araratu tjedna neobično toplog ljeta.

■ 1950. – danas – Posljednjih godina se problematikom Arke, i zahtjevima za legalizaciju istraživanja ledenjaka Abih II bavi uglavnom grupa okupljena oko iskusnog planinara B.J.Corbina.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(web-tribune.com,youtube/uredio:nsp)