Već pola stoljeća nitko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo

TA fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?

(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)

Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.

A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka…”, a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.

Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.

“Ček’ tren! Što je ono tamo?”

Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.

I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?

Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.

Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.

Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.

Polako ga je stao pregledavati i… tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.

Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.

Ovako su se osjećali ljudi 1969.

Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.

To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.

Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.

Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: “Aaaaaah…” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.

(express.hr)

UVOD O BIBLIJI

Biblija (ta biblia – grčki: knjižice, sveščice), je zbirka tekstova koje Židovi i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere, a nastali su u vremenu između 1.000 prije naše ere i 100 naše ere. Naziva se i ‘Sveto pismo’.

Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe Qodesh (Sveti spisi) ili Tanakh (skraćeno za Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. god. u Jamniji. Priznali su 24 knjige nadahnutima i obaveznima za židovsku vjeru.

U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri grpupe: Tora (Petoknjižje), Neviim (Proroci) i Ketuvim (Mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom.

Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (V. – IV. St. Prije naše ere). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci zadržali staro Feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije.

Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, u prijepisu su poslije dodavani znakovi za samoglasnike (masoretski tekst).

Kršćani dijele Bibliju na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetnih s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni židovi, ne priznaju – apokrifi).

Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., Obuhvaća 27 knjiga: četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela apostolska, 21 poslanica (14 Pavlovih i 7 apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa).

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije.

Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od II. st. pr.ne sve do danas (Midraš, Halaha, Hagada i dr.).

U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st., a aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje.

U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće.

U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika).

Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesionalno obilježje. Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika. Njeno značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.

TAJNA IZLAZI NA VIDELO

Prvog rujna 1994. godina američki novinar M.Drosnin je odletio za Izrael da bi tadašnjeg predsjednika tamošnje vlade Yitzhaka Rabina upozorio na smrtnu opasnost koja mu je navodno prijetila.

Zbog nedostatka poznanstava, novinar i pisac iz New Yorka je jednom Rabinovom prijatelju, piscu Saimu Guriu, predao pismo za Rabina. U njemu je bilo upozorenje na atentat, koji će se kasnije uistinu i dogoditi.

‘Bojim se’, napisao je Drosnin Rabinu, ‘da ste u smrtnoj opasnosti, ali istodobno smatram da se ta opasnost može zaobići i izbjeći! …’

Guri je smatrao, a to je saopćio i Drosninu da izraelski predsjednik tom upozorenju neće pokloniti previše pažnje, ali je ipak predao pismo nadležnom ministarstvu.

Što se kasnije dogodilo, već odavno je mnogima poznato:

4.studenog 1995. godine Rabin je ubijen, ustrijeljen od jednog vjerskog fanatika. Rabin i njegova služba sigurnosti ovo su upozorenje, kao i velik broj prijašnjih, nažalost, smatrali neozbiljnim!

Na dan ubojstva Rabina, Drosnin je na najgori mogući način dobio dokaze za svoje upozorenje. Yitzhak Rabin je ustrijeljen s leđa od čovjeka koji je sebe smatrao poslanim od Boga, a ono što je u svemu istinska senzacija jeste činjenica da je – ubojstvo zapisano u Svetom pismu koja je, kako je poznato pisano prije 3.000 godina!

Upravo atentat u Izraelu bio je još jedna potvrda i dokaz o postojanju tajanstvenog koda Biblije, šifriranog teksta kojim je, navodno, zapisana cjelokupna buducnost čovječanstva.

U svojoj knjizi ‘Biblijski kod’, ovaj američki novinar nam otkriva, ako je istina, da su praktično svi svjetski važniji događaji već davno zapisani u Bibliji. Pomoću matematičkog izračunavanja izvedenog pomoću računala, navodno se mogu dobiti proročanstva iz izvornog teksta na hebrejskom jeziku.

‘Rabinovo ubojstvo nije jedini događaj našeg doba zapisan u Bibliji. Dodatno su tu još i događaji poput ubojstva egipatskog i američkog predsjednika Sadata i J. F. Kennedyja), Drugi svjetski rat, afera Watergate, Holokaust, tragedija Hirošime, Zaljevski rat, pa sve do predsjednikovanja Bill Clintona. I sve to napisano je – ‘Božjom rukom’, navodi u svojoj knjizi ovaj američki novinar.

Drosnin je ozbiljan novinar ‘Washington Posta’ koji je radio izmedu ostalog i na policijskim reportažama, te se njemu ne može tako lako pripisati lakovjernost. Nakon ubojstva Rabina njegova situacija se naglo mijenja, za njega na bolje.

Kako sam Drosnin kaže: “U trenutku kad se ostvarilo proročanstvo koje je sam pročitao u Bibliji, šifra Biblije mi je po prvi put zaigrala pred očima kao potpuno jasna i izvjesna!”

Do sada je priča o proročanstvima zapisanim u Svetom pismu zvučala preapsurdna da bi zaiteresovala veći broj stručnjaka. Šifrirane poruke koje se navodno mogu naći u Bibliji predstavljaju potraga za duhovima, smatra Andreas Michel sa katedre za Stari zavjet na Sveučilištu u Tübingenu.

- Autori Starog zavjeta – dodaje on – nisu posjedovali takvu matematičko-umjetničku spoznaju svijeta da bi svoje tekstove mogli šifrirano zapisivati! …

UBOJICA KOJI ŽELI UBITI!

Dodatni dokazi za one koji vjeruju u postojanje koda Biblije dolaze iz matematike: Eliyahu Rips je matematičar u pješčanim zgradama Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, smještenom na brežuljku iznad ‘Vječnog grada’. Odatla se pruža magičan pogled ka Faseldonu, ka starom gradskom zidu – idelno mjestu za inspiraciju?

Ripsovo specijalno područje je takozvana grupna teorija, matematički element moderne fizikalne teorije.

Šifra Biblije je kompjuterski program! – Objašnjava izraelski znanstvenik.

Zajedno s dvojicom izraelskih kolega, fizičarom Doronom Witztumom i Joavom Rosenbergom s jeruzalemske visoke tehnološke skole – Rips je tekst Biblije podvrgnuo jednom programu za dešifriranje. Posao je trajao sve do 1994. godine kada su u poznatom znanstvenom časopisu ‘Statistical Science’ objavili svoja iznenadujuće saznanja pod naslovom ‘Konstante slova u Knjizi’.

Eliyahu Rips

Oni su prvo izabrali 300 hebrejskih pojmova koji imaju slična značenja, kasnije su tome dodali imena, dane rođenja i smrti 66 najpoznatijih Židova koji su živjeli između IX i XIX stoljeća. Tada su sve to skupa tretirali kao jednu cjelinu, jedan tekst, bez praznog prostora izmedu riječi i znakova. Tada su u tom tekstu, u kome je bilo jedan do drugog 304.805 znaka, potražili prethodno izabrana imena.

Računalo je počeo kombinirati pismo tako što je kombinirao prvi s drugim, pa s trećim … sa tisućitim itd. Onda je kobinirao to isto samo s početnim drugim slovom. Na kraju je tako prošao sva slova.

Upozorenje za Rabina je bila kombinacija slova poredanih – svako četvrto, dvanaesto ili petnaesto slovo teksta. Ako pri čitanju znakova preskačemo određeni broj slova, dobivamo čitak tekst. Reci kao: ‘Rabin’, ‘Amir’, ‘Tel Aviv’ i godina ubojstva. Popreko preko Rabinovog imena mogu se naći riječi: ‘Ubojica koji želi ubiti’.

Je li to sve samo slučaj?! …

ZAPANJUJUĆE OTKRIĆE

Izraelski matematičar je objavio svoje iskustvo u vezi sa Zaljevskim ratom.

- Računalu smo dali zadatak da nađe ime – Saddam Hussein. To smo učinili pošto smo se uvjerili da je kombinacija slova koji daju traženi pojam povezana nekom matematičkom logikom. U području koje je ukazivalo na zaljevski rat našli su se pojmovi kao: ‘Scuds’, ‘ruske rakete’ kao i datum početka rata i ime ‘Hussein’.

Za Michaela Drosnina to je bio neoborivi dokaz za postojanje ove šifre: sve riječi tvore neku vrstu križaljke. Tako se može ispitati da li se riječi međusobno povezanog značenja nalaze jedna blizu druge. Tako se uz pojem ‘Bill Clinton’ nalaze pojmovi ‘Predsjednik’, kod ‘Slijetanje na Mjesec’ nalaze se pojmovi ‘Svemirski brod’, ‘Apollo 11′, kod riječi ‘Hitler’, nalazi se riječ ‘Nazi’, kod ‘Kennedy’ , riječ ‘Dallas’ … Zar to može biti puki slučaj?!

Da će jedan renomirani stručni časopis objaviti ovakve tvrdnje nisu se ni sami autori nadali. Robert Kass, koji je 1994. godine bio izdavač ‘Statistical Science’, kaže da su čitaoci u početku bili skeptični što je normalna reakcija.

- Mislim da nitko u to vrijeme ovu fantastičnu teoriju nije prihvaćao kao nešto ozbiljno – navodi šef Odjela za statistiku američkog sveučilišta Carnegie Mellon u Pittsburghu. – Svi su mislili da tu postoji neka caka, ali nisu znali koja i kako je otkriti …

A da bi se uvjerio da kod Biblije uistinu postoji, Rips je novostvorenom programu podvrgnuo još neke tekstove, na primjer, prijevod Tolstojevog ‘Rata i mira’. Ali, tražena su se imena, podaci i datumi mogli naći jedino u Bibliji i to, kako navodi, u šifriranom obliku.

Za odlučujući eksperiment izraelski je matematičar od 32 imena i 64 podatka napravio oko 10 milijuna različitih kombinacija, od kojih je samo jedan jedini par bio točan. Rips je ponovno pohranio podatke u računalo da bi saznao koja od 10 milijuna kobinacija daje zadovoljavajući rezultat.

I ispostavilo se da je zadovoljavajuće rezultate mogao naći samo u – Svetom pismu!

OVO JE VAN SVAKE LOGIKE!

Robert Kass je, nakon svega, dao trojici stručnjaka provjeriti njegova otkrića i oni su to učinili. Kad su sva trojica potvrdila korektnost statističkih postupaka i brojeva, Kass je odlučio objaviti rezultate. Harold Gans, zaposlen u tajnoj službi SAD na poslovima dešifriranja, čuvši za ovu priču bio je odmah uvjeren da može naći dokaze za obaranje teorije o biblijskom kodu.

Da bi otkrio ‘u kome grmu lezi zec’ on je ispisao 64 osobe i to ne samo njihova imena, nego i mjesta rođenja i smrti. Rezultat ga je šokirao.

- Niz leđa mi je prošla neka hladna jeza, sjeća se Gans. – Imena gradova su odgovarala imenima osoba nađenim u Bibliji.

Australski statističar, Abraham Haofer, jedan je od onih koji su uporno kritizirali tezu o šiframa u Bibliji:

- Pri analizi tolikog broja podataka, neminovno je da se određene mustre pojavljuju – kaže on. – Ali, ovo prelazi logiku i postojeće zakone vjerojatnosti!

Sljedeće analize su Drosnina još više uvjerile u ispravnost svoje teze. On i koautor Doron Witztum su oko pojma ‘holokaust’ potražili još neke pojmove i pronašli riječi kao što su: ‘Njemačka’, ‘Berlin’, ‘Eichmann’, ‘Ciklon B’ … Matematičar Piatetski-Shapiro sa Yale univerziteta, kome je Drosnin medu prvima pokazao svoje analize, pun je zbunjenosti i oduševljenja:

- Ovdje je riječ o jednoj inteligenciji koja je izvan našeg znanja i shvaćanja – mi govorimo o Bogu. Jedini siguran odgovor je Bog! …

U Svetom pismu su se do sada otkrili jos neki zanimljivi podaci: propast njujorške burze 1929; Beethoven, Bach, Picasso, izbor Natanjahua na vlast uz koje je još stajao i nadimak ‘Bibi’, udar kometa na Jupiter u srpnju 1994. i Treći svjetski rat kao najava posljednje apokaliptične borbe na Zemlji 2112. godine.

ATOMSKI NAPAD SE NIJE DESIO!

Dana 26. siječnja 1996. godine otkriven je podatak koji je Drosnina uzbudio: U večernjim satima 6. svibnja 1996., Libija će napasti Izrael atomskim oružjem! Našao je načina da razgovara sa Peresom, tadašnjim predsjednikom izraelske vlade. Razgovor je tekao ovako:

PERES: Za kad je predskazan napad? … Što možemo učiniti.

- To je upozorenje, a ne predskazanje, odgovorio je Drosnin i time relativirao svoje upozorenje. On je jednostavno od biblijske šifre napravio naku vrstu proročanstva, a la Nostradamus, kakva već odavno poznajemo.

Šesti svibnja je, srećom, prošao bez atomskog napada, ali Drosnin, nije mogao objasniti kako to da se to nije dogodilo. Gdje je pogriješio?

Na Drosninovo pitanje – da li Biblija skrivena prošlost ili budućnost – odgovara Rips:

– Sve što je bilo, jest ili će biti!

A kako je ovo moguće u jednom tekstu od samo 304.805 znakova?

- Teoretski ne postoje ograničenja za broj informacija sadržanih u jednom tekstu! – Odgovara matematičar iz Jerusalema.

– Broj skrivenih informacija se ne može otkriti, čak i ako nije beskonačan.

Na taj način su se Rips i Drosnin našli u situaciji sličnoj vulkanolozima ili onim koji prate pokrete Zemljine kore i koji stoje pred dilemom kad će se dogoditi sljedeća katastrofra, kako bi pravodobno i točno obavijestili gradonačelnika koji bi trebao evakuirati grad.

Zemljotres iz 1995. godine u Kobeu u Japanu je takode pojam koji je Drosnin našao u Bibliji. Osim toga, našao je još i ove riječi: ‘Kobe’, ‘Japan’, ‘Vatra’, ‘Veliki potres’, s točno navedenom godinom.

Možda se uz pomoć dešifriranja Biblije stvarno može pročitati prošlost i predvidjeti budućnost. Možda možemo predvidjeti sljedeći atentat ili neki događaj planetarnih razmjera, ko što je bio udar komete prije 65 milijuna godina, koji je uništio dinosaure …

Ali, onima koji šifrirane poruke nalaze u Bibliji, također bi se moglo dogoditi nešto slično što se dogodilo Kasandri. Lepi Apolon je bio u nju zaljubljen i obećao joj – ako mu uzvrati ljubav – pokloniti dar proroka. Kasandra je prihvatila ponudu i dobila moći proroka, ali se oglušila o svoje obećanje. Tada je Zeusov sin učinio da lijepa Kasandra ostane proročica, ali je učinio i da je nitko ne sluša niti joj vjeruje!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
;
 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Velik broj ljudi i dalje ne vjeruje da je čovjek sletio na Mjesec te za to navode brojne “dokaze”, a najčešće se spominju fotografski nedostaci i sumnjiva rasvjeta

Teorije zavjere oduvijek su zanimale i fascinirale ljude. Sigurno ste čuli nekoliko verzija o ubojstvu Kennedyja, da je slijetanje na Mjesec izrežirano u studiju ili da je Elvis živ, a Hitler nije umro 1945. u berlinskom bunkeru. Za vas smo izdvojili najpoznatije i najzanimljivije teorije zavjere koji su teoretičari razradili u detalje tako da ćete posumnjati u ono u što ste do sada vjerovali. Svaki drugi dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu – Teorije zavjere.

Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki skok za čovječanstvo, rekao je Neil Armstrong 1969. godine dok je stupio kao prvi čovjek na površinu Mjeseca. Uz njega je na misiji Apollo 11 po površini Mjeseca hodao i Buzz Aldrin. Nakon njih dvojice, u sljedeće tri godine, još je desetero ljudi hodalo površinom Zemljina satelita.

No, od emitiranja prvog slijetanja javile su se brojne teorije kako je sve lažirano te da ljudi nikad nisu sletjeli na Mjesec. Isti su raspravljali o svakoj fotografiji i videu te tražili nedosljednosti u svakom detalju. Upravo je slijetanje na Mjesec, sudeći po predanosti onih koji tvrde da je sve lažirano, jedna od najsnažnijih teorija zavjere, koja stoji uz bok ubojstvu američkog predsjednika Johna F. Kennedyja.

Oni koji vjeruju u teoriju da je put na Mjesec lažiran najčešće tvrde kako je NASA snimila niz slijetanja na Mjesec u studiju i to korištenjem rekvizita, astronautskih kostima i sofisticirane rasvjete. Također često se tvrdi i da u hladnoratovsko vrijeme SAD nisu imale dovoljno novca da pošalju astronaute na Mjesec te da je lažiranje svega bilo jeftinije.

A ako bi to dovoljno uvjerljivo odradili, Sovjetima bi poslali poruku da imaju bolju tehnologiju. Ali, Sovjeti su imali dovoljno stručne ljude i kvalitetnu opremu da znaju jesu li sve snimke lažirane i je li netko na Mjesecu i nisu upozorili da je slijetanje lažno.

No, tolike “otkrivene” greške i propusti navodnog studijskog snimanja slijetanja na Mjesec postavljaju i drugo pitanje: Zar je NASA puna toliko nesposobnih ljudi da su snimili slijetanje na Mjesec i onda nakon toliko potrošenog novca pustili van snimku punu propusta i nelogičnosti?

Uz 12 astronauta koji su hodali po Mjesecu, njih šestoricu koji su ih pratili u letjelicama te još šestoricu koji su orbitirali oko Mjeseca, na Apollo projektu je radilo i više od 400.000 ljudi. Da bi cijela zavjera uspjela, svi bi oni morali o svemu šutjeti.
Neki od najpopularnijih argumenata zagovornika priče o lažiranom slijetanju su:

Na slikama s Mjeseca nigdje se ne vide zvijezde

Ovo je detalj koji teoretičari zavjere često koriste i navode u prilog svojoj tezi. Nigdje nema zvijezda i sve iza astronauta izgleda kao veliko crnilo. Postavljaju pitanja Pa zar se ne bi trebali vidjeti milijuni zvijezda, ako Mjesec nema atmosfere? Često kao argument za crnilo navode da bi NASA teško mogla mapirati položaj svake zvijezde te da su namjerno ostavili crnu pozadinu, a kao ispriku ponudili lošu kvalitetu fotografija koja ih je isprala.

No, ovaj argument pobija priroda fotografije. Svjetlost koja dolazi od Sunca prejaka je da bi kamera snimila svjetlost zvijezda u daljini, a i sami bi da ste na Mjesecu teško vidjeli baš puno zvijezda. Svjetlosno zagađenje je razlog i zbog kojeg u gradovima teško vidimo zvijezde. U videu koji smo objavili prošle godine, filmaš SG Collins također dodatno objašnjava razlog zbog kojeg fotografije izgledaju tako te kaže jednostavno da je kamera bila postavljena za dnevno snimanje. Isto tako, na ovoj fotografiji možete vidjeti kako Zemlja izgleda kada se s Mjeseca žele fotografirati zvijezde.

Odakle na Mjesecu stijena sa slovom C?

Na jednoj od fotografija s Mjeseca vidi se i stijena na kojoj izgleda kao da je napisano slovo C. Teoretičari zavjere mogu to uzeti u prilog svojim teorijama te tvrditi da se radi o kulisi koja je ostala krivo okrenuta te se oznaka vidi i na kameri. Slovo izgleda i prilično pravilno, pa ne priznaju objašnjenje da bi se moglo raditi o prirodnoj pojavi.

NASA je davala objašnjenja kako bi se moglo raditi o dlačici ili nečemu što je upalo tijekom razvijanja filma, ali i moguće je da se radi o podvali gdje je netko na originalnu fotografiju dodao slovo. Također slovo C se ne vidi na originalnim fotografijama.

Kako to da su sjene na Mjesecu različitih duljina?

Na Mjesecu je Sunce jedini jaki izvor svjetlosti i bilo bi logično da su sve sjene paralelne, no zašto na slikama s Mjeseca vidimo da neke sjene padaju u različitim pravcima, pitaju se brojni zagovornici teorije o lažiranoj misiji. Stoga zaključuju kako to mora značiti da je oko astronauta bilo više izvora svjetla. Što bi značilo da na tom setu i nakon što su sve snimili nisu primijetili te nedosljednosti.

Znanstvenici su to obrazlagali time što su snimke nastale na neravnom terenu te da je normalno da imamo različite sjene. Da je video sniman pod reflektorima, tada bi imali i više sjena, što bi izgledalo otprilike kao u video objašnjenju filmaša S.G. Collinsa.

Zastava na Mjesecu se vijori

Astronauti Armstrong i Aldrin mogu se vidjeti na snimkama slijetanja na Mjesec kako postavljaju američku zastavu. No, ona na videu izgleda kao da vijori, što nije moguće ako nema atmosfere i zraka koji bi zastavu držao uspravnom.

Teoriju o zastavi bezbroj puta su osporili brojni stručnjaci. NASA je objasnila da je zastava bila spremljena u tubi te da je efekt vijorenja nastao kad su je izvukli. Uz to, kad su je i postavljali, astronauti su sami zatresli zastavu. Ona je i posebno konstruirana za Mjesec, a kroz gornji dio prolazi žica kako bi izgledalo kao da je nosi vjetar. Bez toga bi jednostavno pala kao i svaka druga zastava na danu bez povjetarca.

Astronauti su skakutali povezani žicama i sve je bilo pušteno usporeno

Neki su uvjeravali da su astronaute snimili kako skakuću u studiju dok su bili na tankim žicama, a da je NASA usporila video kako bi se dobio dojam da skaču kroz vakuum. Čak je bilo i slučajeva da su ljudi pokušavali ponoviti slične snimke.

Znanstvenici imaju i svoj odgovor, a skriva se u prašini. Da su snimili video na Zemlji prašina bi se skupila u oblak, a ne pala odmah na tlo. Da su ovaj dio išli lažirati, cijeli studio bi trebao biti u vakuumu, što bi i danas bilo teško za izvesti. Usporena snimka također bi bila iznimno težak zadatak za izvesti, osobito zbog problema filma i tadašnjih dostupnih tehnologija za obradu videa.

Gdje je udarni krater?

Da je NASA na Mjesec uistinu sletjela modulom, oko njega bi trebao biti kružni krater kao trag, no na fotografijama ga se ne vidi, već izgleda kao da je modul nježno postavljen. Kako je Mjesec pun sitne prašine, bar bi i ona trebala ostaviti neki trag.

I ova teorija zavjere ima nekoliko objašnjenja. Krater se ne bi trebao ni očekivati jer je potrebno puno manje potiska za slijetanje, nego što bi to bilo na Zemlji. Modul više nije snažno usporavao, tako da je motor trebao podržati samo težinu modula, koja je bila još manja zbog gravitacije Mjeseca. Kratera nema i zbog toga što je Mjesec stijena.

Van Allenovi pojasevi zračenja

Na putu do Mjeseca astronauti su morali proći kroz Van Allenove pojaseve zračenja koji sadrže energetski nabijene čestice koje okružuju Zemlju, a drži ih magnetsko polje Zemlje. Imamo unutarnje i vanjske i uvijek su na istom mjestu. Astronauti u misijama Apollo prvi su ljudi koji su kroz taj pojas prošli, a teoretičari zavjere kažu da je to zračenje toliko jako da bi ih ubilo.

No, letjelica je kroz unutarnji prošla za nekoliko minuta, a vanjski su prošli za sat i pol te su astronauti bili zaštićeni aluminijskom oplatom. Sama putanja odabrana je kako bi se smanjio utjecaj zračenja. Vezano uz ovo zračenje je teorija da bi se filmske vrpce uništile, no sav materijal je bio u metalnim spremnicima koji je štitio vrpce.

NASA je koristila iste pozadine na različitim fotografijama

Fotografije iz misije Apollo 15 izgledaju kao da imaju identičnu pozadinu, iako NASA navodi da su ih snimili u razmaku od više kilometara, a teoretičari lako bi povjerovali da je NASA jednostavno koristila istu kulisu za različite scene. No, objašnjenje bi moglo biti i da pozadina nije identična već slična. Ono što izgleda kao dva brda u blizini u biti su planine udaljene kilometrima. Na Zemlji će nam takvi predmeti biti slabije vidljivi, no na Mjesecu nema atmosfere ili izmaglice koja bi zaklonila udaljene objekte. Zbog toga će izgledati čisto i blizu, a nedostaju nam i dodatni faktori, poput stabala, koji pomažu u određivanju udaljenosti.

Kako su se oznake pojavile iza predmeta?

Astronauti su tijekom fotografiranja na svojim fotoaparatima imali križne oznake koje su im pomagale u preciznijem fotografiranju, no one se zbog toga vide na fotografijama. No, očito je kako su na nekim fotografijama te oznake iza predmeta koji se snimaju, što je teoretičare zavjere nagnalo da vjeruju kako su fotografije bile obrađivane. Kažu kako je moguće da je NASA preko stvarnih fotografija Mjeseca ubacivala ljudske predmete i opremu. No, zar ne bi bilo logičnije da tada uopće nemaju te oznake i izbjegnu sumnju? Dodatno pojašnjenje je u tome što se na originalima ove oznake vide ispravno, a iza predmeta se pojavljuju samo na skeniranim fotografijama i kopijama, a na nekim fotografijama oznake su čudno rotirane zbog toga što su fotografije rotirane.

Teoretičarima zavjere sumnjiva je i visoka kvaliteta fotografija, no stvar je u tome da su astronauti snimili ogroman broj fotografija, a objavljene su samo najbolje koje su snimili Hasselblad 500 EL kamerama s Carl Zeiss optikom. Astronauti su snimali i velik broj fotografija zbog stereo snimanja ili panoramskih fotografija.
 

 
Dodatni sumnjivi element fotografija je i taj što na nekima izgleda kao da su ispod reflektora, no površina Mjeseca drukčije reflektira svjetlost, a i svjetlo koje se reflektira s astronauta koji snima prema sjeni može stvoriti efekt sličan reflektoru. Neke od popularnih fotografija s Mjeseca bile su kopije visokog kontrasta.

Stanley Kubrick teorija

Uz teorije zavjere o slijetanju na Mjesec veže se i priča da je američka vlada angažirala poznatog redatelja Stanleyja Kubricka da im pomogne lažirati prva tri slijetanja. Ova teorija ima dvije verzije. Po jednoj su Kubricku pristupili 1968. dok je film 2001: Odiseja u svemiru bio u post-produkciji te da je NASA bila zapanjena efektima u filmu, dok je po drugoj priči Kubrick angažiran prije toga te da je slavni film bio probni prikaz za sama slijetanja.

Kao dokaz tomu navode i scene iz Isijavanja. Tako se izvlače sličnosti iz uzorka saga s lansirnom rampom, a dječak Danny u filmu ima i majicu na kojoj piše Apollo 11. Dodatni dokaz je i broj hotelske sobe ’237′, koji je u knjizi 217. Ovdje je odabran 237 što predstavlja udaljenost do Mjeseca (237.000 milja). Za održivost ove teorije zasluge bi mogao uzeti lažni dokumentarac Tamna strana Mjeseca, ali i lažni članak koji je bio objavljen kao šala.
 

 
JOP JEDAN DOKAZ ! Neil Armstrong se ne želi zakleti u Bibliju da je bio na Mjesecu!

 
Hollywoodski film snimljen 1977. pod imenom “Capricorn One” odrađuje temu lažnog spuštanja na Mjesec

 
(24sata.hr, youtube.com/uredio:nsp)