Uskoro nećemo imati što za jesti, kriza je sve jača, zalihe se tope, natalitet rekordno pada, sve više ljudi oboljeva od raka, no mi se još uvijek uvelike bavimo prošlošću. pravim istinama i teorijama zavjere iz 2. Svjetskog rata

No, neke se stvari u povijesti moraju rasčistiti, a neke ne moraju. Pitanje je koje se stvari moraju, a koje ne moraju rasčistiti iz povijesti.

Američka povjesničarka židovskog podrijetla, doktorirala je na temu ‘Spašavanje Židova u bivšoj Jugoslaviji’ prilikom čega je pregledala nevjerojatnih pet tisuća dokumenata iz tog doba koji su ju naveli da se danas bori kako bi pobila sve optužbe koje su se strovalile na blaženog Alojzija Stepinca za kojeg tvrdi da je zaista imao osobine svetaca.

‘On je spašavao Židove, i grupe i pojedince’ rekla je dr. Eshter Gitman koja je gostovala na Laudato televiziji na kojoj je u intervjuu izrekla mnogo zanimljivih stvari o kojima Hrvati nemaju pojma jer ih razni Goldsteini i sl. desetljećima trolaju iskrivljenom povijesti koja nalaže da su ‘Hrvati genocidan narod’.

Međutim Gitman tvrdi upravo suprotno, da se Hrvatima divi cijeli svijet jer ono što je ona pronašla kopajući po dokumentima nije nađeno niti u jednoj drugoj zemlji.

To su dokumenti koje su za vrijeme NDH potpisivali obični ljudi, Hrvati koji su svojim potpisom i pismom Paveliću spašavali Židove koji su im bili susjedi, prijatelji, rođaci itd.

‘Kad sam te dokumente pokazala svojim profesorima u Americi oni nisu mogli vjerovati. U tim dokumentima je iskazana dobrota Hrvata i to obićnih ljudi koji se nisu bojali, koji nisu čak možda ni razumjeli da bi ih njihov potpis mogao stajati života.

Usprkos životnoj opasnosti na tisuće obićnih ljudi potpisalo je da ne žele da se progone njihovi susjedi, rođaci, prijatelji, židovi, a takva dobrota nije zabilježenja nigdje u povijesti, ni u jednoj zemlji’, rekla je Gitman.

Fantastičan intervju s doktoricom povijesti koja razotkriva istinu o Stepincu, Hrvatima i Židovima u Jugoslaviji pogledajte u nastavku!
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:NSP)

To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

Sve ozbiljne tajne s vremenom zadobiju karakter urbanih legendi. A jedna među njima je tajna o blagu poglavnika Nezavisne države Hrvatske Anti Paveliću.

Stariji vjerojatno pamte poneke konobare koji su govorili da znadu gdje je to “Pavelićevo zlato” skriveno. U zagrebačkim šaputanjima nije se, zapravo, znalo je li riječ o zlatu, ili kakvom blagu druge vrste. Još manje se znalo koliko je toga izneseno u bježaniji.

Dokumenti, nedavno objavljeni na internetu, bacaju nešto više svjetla na ono što je Pavelić, sluteći propast svoje države, poslao u inozemstvo.

Dopisi iz arhiva

Ti su dokumenti ležali pod oznakom stroge tajnosti u Washingtonu, i to nekoliko desetljeća. Riječ je, praktično, o tri vojne institucije koje su se po svršetku II. svjetskog rata dopisivale na temu Pavelićevih sanduka i kutija (“14 boxes and 4 trunks”). Od toga su dvije bile američke, obje pri zapovjedništvu Američke vojske u Austriji, a jedna jugoslavenska.

Američke su bile Odjel za reparaciju, dostavu i restituciju (Reparation, deliveries and restitution division), na čelu s pukovnikom K. S. McKee-jem, te Odjel za spomenike & lijepe umjetnosti (Monuments & Fine Arts Branch) na čelu s R. H. Miller-om. S jugoslavenske strane zahtjeve i pisma potpisivao je “pukovnik V. Vodopivec”, šef Vojne misije Demokratske, federativne Jugoslavije pri Savezničkom savetu za Austriju u Beču.

Međutim, ključni dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, i prvi u kronološkom slijedu, sročio je stanoviti “admiral Crisomali – Ceremonienmeister -d. kroat. Staatsoberhauptes”. Napisan je 28. travnja 1945. u “Altausseeu” a trebao je potvrditi da je navedeni, sa svojim krležijanskim imenom i titulom, deponirao 18 sanduka (“kisten”) u ime hrvatskog vrhovništva u “Salzbergwerk Altaussee”. Dotični su bili označi s natpisima od “P 1 Zagreb” do “P 18 Zagreb”.

Tajni podzemni depo

Međutim, na ovaj činjenični dokument nije se potpisao ni sam Crisomali, a ni imenovani primatelj u ime navedene “ustanove”.

Istovremeno, odavde je jasno da je NDH izaslala u Austriju a prije konačnog poraza veliku količinu vrijednog materijala. Koliku i kakovu ne može se nagađati.

Poznavatelji ove tematike otprije znaju da je rudnik soli pored austrijskog jezera (Altaussee) bio mjesto na kome su nacističke glavešine još 1944. spremile nevjerojatno blago svjetske umjetnosti, popljačkano u raznim okupiranim zemljama.

Tu je bio sakriven znameniti Ghentski oltar braće van Eyck, tu su bili Rafaelo, Vermeer i mnogi drugi geniji, pohranjeni po Goeringovom nalogu duboko pod zemlju.

Jednako tako, tu su Hitlerove poražene marionetske državice, odnosno njihovi šefovi, skrivale svoje vrijedne zbirke i raznorodno zlato pred porazom o kome su, čini se, međusobno šutjeli, iako su se za njega zajednički pripremali, i to baš sigurnim pospremanjem zločinačkih činjenica što su se doticale najviših vrijednosti ljudskog duha u povijesti.

Hitlerovo blago

Na stranu, ovdje, to što su nacistički ljubitelji umjetnosti bacili krvave mrlje po spomenutim i nespomenutim umjetninama, i to što su mnoge od njih jednostavno uzeli milijunima Židova po raznim zemljama, a koje su poslali u logore smrti.

Jasno, rudnik Altaussee, a očlto se radi o kompleksnoj mreži rudarskih okna, što i danas predstavlja turističku atrakciju, postao je skladiše nacističkog “odsjeka” historije, od vrha u Berlinu, do podružnica u Bratislavi, Sofiji, Zagrebu i drugdje, skladište za koje se zamišljalo kako može izdržati bombardiranje i istragu pobjedničkih saveznika. Drugim riječima, Pavelićeva je pošiljka bila dijelom veće prtljage te poražene skupine koja se do kraja nadala, i preko njega, da je nečuveni preokret još uvijek moguć. To se nije dogodilo, Hitler i njegovi otišli su u ropotarnicu, a ostalo je blago u spomenutom skivenom rudniku i još mnogima.

Evo što je pukovnik američki pukovnik McKee napisao o Pavelićevu blagu, i to kao “predmetu” što se tiče “jugoslavenske imovine u Altausse rudniku”.

On ga je preuzeo, dakako, od njemačkih vojnika koji su čuvali ovu Hitlerovu “Alpsku tvrđavu”. No prije, treba reći da američki pukovnik nije ni znao kako se hrvatski poglavnik zove, te ga uporno piše “Paveliću” – dijakritičkih znakova nije ni imao na svome pisaćem stroju.

Ribbentropov poklon

U ime svoga ureda za Restituciju McKee je uputio ovo pismo Odjelu za spomenike i lijepe umjetnosti. (O njemu je napisao knjigu Robert Edsel, i to pod naslovom “The Monuments Men”, koje se u Hollywoodu prihvatio George Clooney.)

Pukovnik McKee je potvrdio 1. svibnja 1946. da se radi o “14 kutija i 4 sanduka”, što su označeni kao “imovina Poglavnika Hrvatske Pavelicu iz Zagreba”.

Tih 18 jedinica pregledali su “predstavnici Jugoslavenske vojne misije za repatrijaciju”: kapetam Mileusnić (Milevsnic) i poručnik Tunguz, “zajedno s nižepotpisanim”. McKee bilježi: “Ustanovljeno je da 18 sanduka sadrži ono što se smatra dijelom kućanstva obitelji Pavelicu, uključujući srebro, posteljinu, fonografske ploče, albume itd., plus veliki porculanski servis za jelo za koji se vjeruje da ga je Poglavniku darovao Ribbentrop.

Svi su predmeti novi (contemporary), mnogi obilježeni šahovnicom i nemaju nikakovu umjetničku vrijednost”.

Pukovnik McKee podsjetio je, isto tako, da je ovaj sadržaj deponirao u rudniku admiral “Grisomali”, što verificiraju pridruženi dokumenti. Onih koje novinar nema na uvidu, ako tonije onaj jedan jedini na kome nema niti čijeg žiga, niti čijeg potpisa.

“Kako je ‘the Pavelicu family’ donedavno živjela u St. Gilgenu, Austrija, opetovano se vjeruje da to naglašava personalni karakter imovine o kojoj se ovdje govori”, ponavlja pisac ovoga pisma. I dodaje kako treba zabilježiti da ‘Pavelicu’ traži Međunarodni sud kao ranog zločinca, te da još uvijek nije pronađen. U zaključku istog pisma pukovnik McKee praktično nalaže odnosno “preporuča” Odsjeku za spomenike i lijepe umjetnosti da nakon prezentacije odgovarajućih dokumenata, od strane Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije, “predmetnutu imovinu preda njima, kako bi je Jugoslaveni čim prije transportirali u Zagreb”.

Nevažan sadržaj

McKee još jednom ponavlja: “Kako je karakter ovoga materijala (sadržanog u sanducima) nevažan, te kako ne postoji njegov inventar, a sastavljanje takve liste predstavljalo bi veliku poteškoću i gubitak vremena, sugerirano je da se ni ne treba raditi takav popis invenatara”.

Časnik McKee ovako je pisao kolegi Milleru iz Odjela za spomenike i lijepe umjetnosi, zato što su američke vojne vlasti namjeravale isprazniti rudnik Altaussee i predati njegove sadržaje pod upravu R. H. Milleru i njegovu odjelu. (On će ih držati, kako pokazuju stare fotografije, u ruševnim austrijskim zdanjima u Salzburgu.)

Odgovor iz Beča

S druge strane pukovnik Vodopivec, šef Vojne misije Jugoslavije u Beču, odgovorio je 27. svibnja 1946. na svoj način na citirani dokument. Vodopivec je, u biti, imao namjeru da se to isto pismo shvati kao “popis broj 5 naših zahtjeva za restitucijom u američkoj zoni Austrije”.

A to zato što su ovi Pavelićevi sanduci, vjerojatno, bili ispušteni u državnom zahtjevu za restitucijom. Stoga je jugoslavenski pukovnik nešto opširniji u navođenju imovine sadržane u pospremljenim sanducima.

Pukovnik Vodopivec podsjeća da je “18 sanduka s privatnim vlasništvom izdajnika i ratnog zločinca Ante Pavelića” spremljeno u rudniku soli Altausse, te da je “naš oficir za vezu u Linzu” posjetio rudnik i izvršio inspekciju tih sanduka uz dopuštenje američkih vojnih vlasti, i to u društvu poručnika (?) Millera iz Američke vojske. Tako je provjereno da su se nalazili duboko u rudniku”.

Sadržaj sanduka

Vodopivec navodi da je bilo pregledano samo 14 Pavelićevih sanduka, te su četiri, prema tome, ostala neotvorena.

Svi su oni veliki optilike 1 metar puta 1 metar puta 1,5 metara (1x1x1,5). Među sadržajem otvorenih sanduka pronađeni su slijedeći predmeti: tepisi manjih veličina; lijepe porculanske posude; srebrne žlice, noževi, vilice, svijećnjaci, posuđe itd; fino staklo (kristal?), albumi s fotografijama i poštanskim markama; gramofonske ploče; stolnjaci; 4 nešto manja sanduka, koja su zaključana, nisu bila otvarana”.

U ime jugoslavenske vlade pukovnik iz Vojne misije zahtijevao je da ova imovina, “kao privatno vlasništvo Ante Pavelića, najvećeg ratnog zločinca naše zemlje”, bude vraćeno u Titovu Jugoslaviju.

Ostaje veliko pitanje zašto dotični sanduci nisu bili vraćeni u Jugoslaviju, barem koliko je javnosti poznato.

Gdje su završili?

Američki pukovnik McKee želio ih je vratiti, kao što je to pukovnik Vodoipivec i tražio u ime jugoslavenske Vojne misije, odnosno Titove vlade.

Gdje su sanduci nestali? I još veće pitanje: što je bilo u četiri sanduka što se nisu otvorila ni pred jugoslavenskim predstavnicima?

Je li moguće da je unutra bilo skriveno ustaško zlato? Odgovori na to pitanje ostaju do danas jako magloviti.

Pouzdano nam je poznato samo još to da je pukovnik McKee poslao pismo uredu Vrhovnog zapovjednika američke zone u Salzburgu, na ruke spomenutog Millera iz Odjela za spomenike i umjetnine.

Posebna skrb

U njemu je sažeo prethodno pobrojane pojedinosti i zaključio da se Pavelićevi sanduci imaju staviti pod kontrolu časnika s titulom “kontrolora imovine” (property control officer), čime se on sam priješio “formalnog zahtjeva jugoslavenske vlade za povratom” dotične imovine. McKee je, istovremeno, naredio Milleru da će zaduženi časnik-kontrolor “jedino uskladištiti i čuvati istu u skladištu u Salzburgu”.

Izričito mu je zabranio sastavljati inventar te iste, po svim izvorima Pavelićeve osobne imovine.

“Ne smije biti službenog kontakta sa članovima bilo koje strane (vojne) misije u vezi s restitucijom (ove imovine) bez izričitog dopuštenja ovoga ureda”, naglasio je na kraju svoga pisma McKee.

Što je bilo dalje? Može li se ova tajna razotkriti? Točno, postoje glasine, pa čak i pojedine novinske varijante u vezi s blagom o kome govore novoobjavljeni dokumenti iz američkog Nacionalnog arhiva. Ali, još uvijek se ne zna sadržaj Pavelićevih 18 sanduka, niti mjesto na koje su bili prebačeni ili razdijeljeni poslije Salzburga.
 
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Jozef Goebbels, ozloglašeni ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj, počeo je voditi dnevnik još 1923. Ovo pismeno u početku nije oskudevalo najsočnijim, intimnim pripovijestima, nabijenim čak nastranom seksualnošću, ali u godinama koje slijede središnja ličnost dnevnika postaje – Adolf Hitler.

Zbog toga su ove Goebbelsove knjige značajan izvor i za proučavanje zakulisnih aktivnosti Trećeg Reich. Dakako, ostaje pitanje kako danas gledati na njegove dnevničke zapise: koliko ih je, naime, pisao znajući da će se oni čitati poslije njegove smrti – dakle s jasnom propagandnom idejom – a s druge strane, koliko je bio realan u procjenama situacije na terenu.

Besmisleno bi bilo čak i očekivati ​​da je najpouzdaniji Hitlerov suradnik tijekom svih burnih ratnih godina izrazitu pozornost posvećivao prostorima bivše Jugoslavije, ali nije ih ni zanemarivao. Logično, intenzivniji dnevnički zapisi usmjereni ka ovom dijelu Balkana počinju s pripremama za vojnu akciju, pa tako 4. travnja 1941.

Gebels navodi da je protiv Jugoslavije “osmišljena snažnija kampanja”. “U Beogradu se korača tiše. Strah je ispred vlastite hrabrosti. Maček objašnjava da je ušao u kabinet samo kako bi očuvao mir. Naravno, želi nas time privući. Mi, međutim, želimo vidjeti djela “…

Dva dana kasnije Goebbels ovako opisuje “Balkanfeldzung”: “Mobilizacija je u Jugoslaviji dovedena do savršenstva. To im više puno ne može pomoći. Sve je beskorisno i prekasno. Beograd tijekom dana još jedno preko Mačeka i Rima pokušava s nama razgovarati.

To bi prije tjedan dana još imalo svrhe; sada je prekasno. Već smo napravili radijske fanfare za vojni pohod na jugoistok. Početna glazba ‘Princ Eugena’. Sada ponovno započinje ofenzivni život “…

Zanimljiv je i njegov osvrt na prvu posjetu fireru poglavnika NDH Ante Pavelića, koja Goebbelsa uopće nije impresionirala. A kako se čini, prema dnevničkim zapisima, nije ni Hitlera. S druge strane, Goebbels će vrlo povoljno pisati o Pavelićevom zamjeniku Slavku Kvaterniku («iskren i nekoristoljubivi prijatelj njemačkog naroda”) i ustaškom velikašu Mili Budaku (“vrlo komunikativan, izrazito inteligentan, i duhovno živ čovjek, veliki prijatelj Njemačke, vjeran Silama osovine, vrlo odmjeren u svom nastupu, s osobito dobrim općim obrazovanjem i potajnom mržnjom prema Italiji “).

Goebbels je u zapisu od 5. kolovoza 1941. naveo da “u Hrvatskoj još uvijek vladaju komunistički nemiri. Većim dijelom razlog tome leži u činjenici da ovdje još u velikom broju žive Srbi, as druge strane, Hrvati nimalo ni ne odobravaju ni ne pronalaze simpatiju za novu državnu strukturu “…

Mjesec dana kasnije, 13. rujna 1941, Goebbels bez zadrške navodi divljaštva ustaša po hrvatskoj provinciji povlačeći paralelu s počecima nacionalsocijalističkog pokreta u Njemačkoj (i aluzijom na «’Noć dugih noževa’) i analizira hrvatsko-srpskim odnose na terenu.

Zanimljivo, takav opis ustaških zločina Goebbels redovito zadržava do kraja dnevnika:  “«Čitam brojne izvještaje o trenutnom stanju, prije svega s jugoistoka. Onaj koji stiže iz Hrvatske odaje još jednom poprilično očajan položaj.

Poglavnik sad nije u poziciji da može okončati svoj vlastiti ustaški pokret. Ustaše su se nastanile po zemlji kao divljaci, dopuštaju samovoljne smrtne presude, šire se na sve strane, vrše egzekucije kako im je volja, i tako vode cjelokupni sustav u još veće neprilike.

Na naredbe poglavnika gotovo da se ne obaziru. No, on nema potrebnu energiju, kao ni moć, da bi se suprotstavio tim divljacima po zemlji … “»

Goebbels piše dalje: “Vrsni poznavatelji situacije kažu da ustanci djeluju iz pukog očaja. Nas ovaj razvoj situacije nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Jer na kraju i konačno, opet naši vojnici moraju tamo uspostaviti mir.

Stoga, čini se da je kucno čas kada bi se trebalo intenzivnije pozabaviti s tim problemom, a hrvatsku vladu upozoriti da konačno ponudi podršku za razuzdana ustaška kretanja prema provinciji … “»

Nacistički ministar propagande zatim navodi da su mu crkveni predstavnici podastrli dokument o okrutnosti Hrvata nad Srbima. “Taj dokument sadrži također jezivo strašan materijal. I gledano s ljudske strane, kad je riječ o tim gnusnim postupcima, sve se uglavnom ponovno svodi na to, da je u ovom području mir zaista teško dostižan.

Srbi smatraju sasvim jasnim da je smrt s puškom u ruci za njih najbolje rješenje.

Obaviješten sam također, da poglavniku nije pošlo za rukom da se sa svojim ustaškim pokretom afirmira u hrvatskom narodu.

Ekscesivne pojave revolucionarnog pokreta, koje su i kod nas tu i tamo zabilježene 1933. godine, došle su mu do glave, pa je uvidio da ne posjeduje dovoljan autoritet i energiju, da protiv njih poduzme, kada je potrebno i brutalne, mjere. Tu bi mogle biti od pomoći jedino kazna, a po potrebi i streljanja odgovornih ustaša, koja bi poslužila kao primjer “.

Istovremeno i partizanski pokret dobiva sve više prostora u Goebbels-ovim dnevničkim zapisima. Tako, recimo, iz zabilješke od 7. siječnja 1943. čitamo kako partizani neograničeno vladaju trećinom NDH, raspolažu izdašnim zalihama (većinom talijanskog) oružja, sami proizvode municiju …

Područje kojim vladaju partizani, nastavlja Goebbels, ustrojeno je prema boljševičkom modelu, “a kako su ustaše tu prema stanovništvu provodile strašan režim, ono je sad više na strani partizana,” koji se krajnje dobro odnose prema njima, nego na strani legalne vlade”.

Gebels prvi put spominje Tita tek 13. rujna 1943. godine. I ne samo to, nego će mu od ovog datuma poklanjati značajnu pažnju, nerijetko ga nazivajući Staljinovim namjesnikom u Jugoslaviji.

Navodi tako Goebbels talijansko-partizanski sporazum o nenapadanju, Titov strah i neorganiziranost u periodu nakon Pete ofenzive (Sutjeska), američko-englesko-sovjetsku obavještajnu pomoć Titu i glavnom stožeru kao i partizansku ratnu taktiku: “Uz pomoć velikog dijela svojih trupa, Titu je, nažalost, uspjelo pobjeći našem napadu.

On sada vrlo mudro vodi svoje bande, koje se svim svojim snagama trude da izbjegnu ozbiljnu konfrontaciju s našim trupama. Na taj način će, što je sasvim razumljivo, još dugo stvarati neprilike. No, nadamo se kako će zimska hladnoća velik dio njegovih vojnih jedinica potjerati natrag u manja sela, gdje bi nam zatim mogli postati lak plijen “.

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Do tada je Gebels pominjao Mihailovića kao vođu pobune (bez drugih detalja), navodeći njegovu povezanost s jugoslavenskim kraljevskim dvorom u londonskom egzilu i Churchill-ovu naklonost. Međutim, sada Draža Mihailović pada u drugi plan, a to je onaj ključni momenat u kojem se saveznička pomoć okreće partizanima (umjesto, kao dotad, četnicima).

Posebnu pažnju Gebels ovim prostorima ponovno posvećuje krajem travnja 1944. godine, kada dolazi do velikog zahlađenja njemačko-hrvatskih odnosa. Goebbels piše kako je Hitler od njega zatražio da na Pavelića više ne obraća pažnju, jer, kada je riječ o povjerenju naroda u njega, sjedi na “tankoj grani”.

Očito Hitler (a time i Goebbels) uviđaju da njihov trud nema reciprociteta u Hrvatskoj – bar ne dok je vodi nesposobni poglavnik, i nastavlja: “Posebnog davanja pažnje Hrvatima više neće biti”.

Goebbels potom sve manje piše o Paveliću, a sve više o Titu.

Tako 11. studenog 1944. prvi put izražava svoju određenu fascinaciju Titovom ličnošću i navodi kako je “maršal Tito objavio manifest, koji ‘očarava’ izuzetnom drskošću.

On se tamo obraća Slovačkoj i Češkoj prema kojima se postavlja kao legalna vlast. Tom se takozvanom maršalu ne može osporiti određena pažnja koju izaziva.

On je neprikosniveni vođa bandi, te uz to i čovjek od formata. Bilo bi itekako poželjno da u našim redovima dekadentnih generala imamo nekoliko takvih maršala.

Oni bi zasigurno drugačije vodili rat i na zapadu i na istoku, nego što je danas mnogo puta slučaj “.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi ondašnja ustaška vlast rekla na takvu ocjenu svog najljućeg neprijatelja – iz pera svog saveznika.

Ne čudi stoga što posljednji važan rekord Gebelsovog dnevnika vezanog za NDH možemo zapravo sagledati gotovo kao finalnu presudu – 7. ožujka 1945. Gebels spektakularno zaključuje: “U Hrvatskoj, prema izvještaju koji sam dobio, vlada strahoviti nered.

Ustaše provode teroristički Rezûme, koji je ispod svake kritike.

Dok se drugi svađaju, Tito se smije tome. Također, pokazuje se pritom kao vođa naroda najvišeg ranga. Usporedi li se poglavnik s njim, čini se samo poput jedne odista jadne, bijedne figure. On se samo još drži zahvaljujući njemačkoj vojnoj sili.

Uostalom, ne mogu se oteti dojmu da naši vojnici u tom prostoru jugoistoka samo i jedno brane – kaos”».

Posljednji Gebelsov dnevnički rekord bio je 10. travnja 1945. godine. Već 1. svibnja 1945. njemački ministar propagande i posljednji kancelar Reicha bio je mrtav.

Dnevnici na mikrofilmu
Goebbels je u posljednjim danima opsade Berlina naredio da se svi njegovi dnevnički zapisi stave na mikrofilm i iznesu iz bunkera u kojem je, nakon Hitlerovog samoubojstva, nakratko preuzeo titulu kancelara Reich-a.

Originale su pronašli vojnici Crvene armije uz tijela Goebbels-a, njegove supruge Magde i njihovo šestoro djece, koje su roditelji otrovali prije no što su i sami počinili samoubojstvo.

Ovi su zapisi bili dosta oštećeni u požaru koji je zahvatio bunker i u fragmentima su publicirani već 1948. na engleskom, njemačkom i ruskom. Međutim, cjeloviti zapisi na mikrofilmu, kasnije pronađeni u Potsdamu, stavljeni su na raspolaganje istraživačima tek 2009.

Tada je, naime, završen veliki njemačko-ruski projekt obnavljanja svih raspoloživih stranica Gebelsovog dnevnika, odnosno 98 % posto spremljenog materijala. A sada je ovaj materijal postao dostupan i “običnim smrtnicima” …
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11753"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]