Svi znamo što je komičar George Carlin rekao o američkkom snu: da morate spavati da vjerujete u to

Pa, sada su i Federalne Rezerve suglasne s njim.

U novoj studiji objavljenoj od strane Banke Federalnih Rezervi iz St. Louisa, priznalo se da je tzv. Američki san sada uglavnom nemoguć cilj za većinu građana ove zemlje.

Drugim riječima, Američki san je službeno mrtav.

U studiji, Stanfordski ekonomist Raj Chettya je izmjerio “vjerojatnost da dijete rođeno od roditelja koji imaju donju petinu veličine dohotka dođe do najviše petine veličine dohotka.”

Chetty je zaključio da američka djeca imaju nevjerojatnih 7,5% šanse u prosjeku da zapravo postignu američki san u Americi.

Naravno, postoji šansa, uvijek postoji šansa, ali to je stvarno mala šansa.

Kako se ispostavlja, Amerikanci koji zapravo žele postići “san” će imati bolje šanse za to u Kanadi (13,5%), Danskoj (11,7%), pa čak i Velikoj Britaniji (9%) nego u SAD-u.

Amerikanci će u osnovi imati gotovo dvostruke šanse za postizanje američkog sna u Kanadi, i napraviti Kanadski san.

Ali, 7,5% je samo prosjek, imajte to na umu. Koji uzima u obzir i super bogati dio društva. Kada se prošećete u većim gradovima, gdje većina ljudi žive, 7,5% izgleda više kao okrutna i nedostižna šala.

“U gradu Baltimoreu, nažalost građani imaju samo 3,5 posto šanse da naprava taj skok od najniže i najsiromašnije petine do petine s vrha. Usporedbe radi, 4,7% ima mogućnost uspjeha u Washingtonu.”

Naravno, šanse su veće ako ste dijete koje krasi sreća da ste rođeni u pretežito bogatoj, prigradskoj četvrti, ali hajde svi već to znaju.

Bogate i nije briga niti žele čuti Federalne Rezerve koje su priznale da je američki san mrtav, to je sve.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

KRETANJE NIZBRDO: SADA JE TAKVIH SAMO 51 POSTO, A 1970. JE TAJ POSTOTAK BIO – ČAK 92 POSTO

Počevši od 70-ih godina, prihodi mladih Amerikanaca padaju u usporedbi s onim što zarađuju njihovi roditelji i tu tendenciju ne može preokrenuti ni ekonomski rast.

Do ovakvog zaključka su došli ekonomisti i sociolozi sa Stanforda, Harvarda i Sveučilišta Kalifornije “Berkeley”. A namjera im je bila da utvrde: koliko je danas realan i privlačan “amerčki san”.

Radi toga su proanalizirali prihode 30-godišnjaka – od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas. I, usporedili su ih s prihodima njihovih roditelja u vrijeme kada su oni imali (u prosjeku) po 30 godina.

Utvrdili su da je 1970. čak 92 posto 30-godišnjih Amerikanaca zarađivalo više nego njihovi roditelji u njihovim (tadašnjim) godinama. A da je 2014. u toj situaciji bio samo 51 posto tridesetogodišnjaka. Znači 2017. godine još manje, puno manje.

Postotak mladih koji zarađuju više od svojih roditelja u istom uzrastu smanjio se od 1970. do 1992. na 58 posto. Potom se oko 2002. stabilizirao, da bi ubrzo opet krenuo naniže …

Pretpostavka američkih istraživača glasi: “Prihodi srednje klase u SAD ostali su na istoj razini i vjerojatno je djeci zato teže uspiju i nadmaše roditelje”.

Međutim, najveći pad imaju prihodi muškaraca: prije dvije godine je samo 41 posto 30-godišnjih muškaraca zarađivao više od svojih očeva u svojim godinama.

Istraživači spomenutih američkih sveučilišta zaključuju i popominju: samo rast prihoda od 6 posto godišnje – i to korigiranih za razinu inflacije – može postupno dovesti do nekadašnjeg stanja da prihodi skoro sve djece budu veći od prihoda roditelja.

Problem je što u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u SAD nije bilo takvog rasta prihoda.

Zato isti istraživači upozoravaju da ni rast od 3,8 posto godišnje – koji obećava Donald Trump – neće postotak onih koji zarađuju više od roditelja podići sa 51 na 62 posto.

Probleme dodatno zaoštrava izrazita tendencija preraspodjele nacionalnog bogatstva u korist bogatih.
 
(fakti.org)

“Američka izuzetnost” i mesijanizam su postali opravdanje za ekspanzionizam

“Dobri su američki putevi, ali kuda vode?”
V. Zorin

Dvadeseto stoljeće, kako se danas mnogim čini, proteklo je u znaku dominacije Sjedinjenih Američkih Država.

Vodeća uloga SAD u svjetskoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima, u vojno-tehničkoj i vojno-strateškoj sferi prilično je očigledna. Mnogo je teže odrediti se kakve su pozicije na svjetskoj sceni i postignuća američkog društva u duhovnoj sferi, koliko je značajna dubinska, ontološka metafizika tog društva koja se odražava u globalnom povijesno-društvenom napretku, ukratko – u kome pravcu se zaista pomaknulo čovječanstvo uslijed američkih humanitarnih, i, u užem smislu, ideoloških napora.

“Ako je Rim dao svijetu pravo, Engleska – parlament, a Francuska – kulturu i nacionalnu republiku, moderne Sjedinjene Države dale su svijetu znanstveno-tehnički napredak i masovnu kulturu” – pisao je američki politikolog Zbigniew Brzezinski.

Naravno, Brzezinski je kao socijalni filozof isuviše odiozna figura, a njegova intelektualna dostinguća na tom području su prilično upitna, ali nama je interesantan njegov izbor “suhog ostatka” “američkog stoljeća” koji se može svrstati u neprolazne vrijednosti.

Reći ćemo odmah Brzezinski otvoreno vara, dajući Americi povijesni primat u pokretanju znanstveno-tehničkog napretka. Taj proces ima svoje univerzalne zakone, a točka njegove bifurkacije je, razumije se, vezana za realizaciju projekta “moderna”.

Teško da Brzezinski to ne zna. Očito, iskusni politikolog zna da je u SAD, kao ni u jednoj drugoj zemlji, znanstveno-tehnički napredak bio komercijaliziran, da nije stavljen u službu “postizanja sreće cijelog čovječanstva (pobjeda nad bolestima, glađu, povećanja ukupnih resursa zahvaljujući istraživanju i čak promjeni prirode , itd.), već je iskorišten za “postizanje sreće pojedinca”.

Iz SAD je došlo previše (riječ “suviše” je ovdje na mjestu) tehnički i tehnološki naprednih proizvoda za masovnu upotrebu – od sigurnog brijača, do pristupačnog automobila, a zatim i osobnog računala.

Dok je masovna kultura, koju je spomenuo Brzezinski, po našem mišljenju, sasvim na mjestu. Upravo je u SAD pokrenuta masovna proizvodnja ideoloških proizvoda s dobrom potražnjom (glazbe, filmova, brendova, moderne odjeće i još mnogo toga) i uspješno je organiziran njihov izvoz u druge zemlje.

Upravo tu se krije važan razlog potpunog zamagljivanja uzroka uspjeha. Zašto se to zamagljivanje dogodilo – ta tema može biti predmet posebnog istraživanja, ali je njegova suština u sljedećem: korištenje učinkovitih marketinških tehnologija (u širem smislu te riječi) bilo je prikriveno ideološkim faktorima.

Aktivno se eksploatirala teza da su sva postignuća i “duhovno vodstvo” SAD rezultat isključivo postojanja univerzalne i čvrste nacionalne ideje. Upravo je ona pomogla da se ujedini narod, štoviše, ona je pomogla da se umjetno stvori nova nacija i, kao posljedica toga, da se postigne povijesni uspjeh. I da se tvrdi da je mogući sumrak SAD daleko iza vidljivog horizonta.

Danas je uobičajeno da se na nacionalnu ideju SAD gleda kroz prizmu jačanja modela sekularnog društva i kroz kult potrošnje. Međutim, fenomen američke nacionalne ideje imao je eshatološke korijene.

Prvi doseljenici, konkretno – engleski protestanti, koji su stigli u Novi svijet 1620. godine, nisu maštali o bogatstvu, oni su maštali o izgradnji Kraljevstva Božjega na zemlji. Oni su htjeli da žive i rade u ime Gospodina. A rad su shvaćali kao služenje Bogu, bogatstvo i uspjeh – kao znak Božje ljubavi, ali sva bogatstva, smatrali su oni, treba da pripadaju samo Gospodinu.

Stvaranje bogatstva samo za sebe smatralo se grijehom. “Mi moramo pamtiti da ćemo biti kao grad na vrhu brda, i pogledi svih ljudi biće upereni u nas – zato, ako u poslu kojeg smo se prihvatili ne budemo postupali po pravdi Božjoj, i On nas zbog toga liši svoje pomoći, koju nam sada pruža, svi ljudi u cijelom svijetu o tome će znati i pričati “- pisao je John Vintrop, prvi guverner kolonije Massacusetskog zaljeva, na brodu “Arabella”, ploveći ka obalama Amerike.

Upravo u toj propovijedi “Obrazac kršćanskog milosrđa” sadržane su osnovne dogme i obrazloženje izuzetnosti prvih kolonista, a zatim i novoformirane američke nacije. “Takva je bila svijeta i premudra Promisao Gospodina Svemogućeg u opredeljivanju ljudskog života, da u svim vremenima jedni budu bogati, drugi siromašni, jedni da vladaju i uzdižu se, drugi da budu u ništavilu i podčinjavaju se”.

Te riječi nas upućuju na same korijene američkog mesijanizma, o kojem su kasnije govorili svi istaknuti političari SAD.

Kako je pisao Friedrich Engels – “Amerika je stvarala svoju tradiciju sama, polazeći od konkretnih okolnosti, a te okolnosti su formirale potrebne nove oblike odnosa …”. I zaista, ispostavilo se da je američka ideologija nevjerojatno vitalna, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Demokracija, sloboda, jednakost, napredak, mogućnost da se radi i razvija, da se stekne ostvari uspjeh i stekne bogatstvo. To je ono čemu teži cijeli svijet.

Međutim, danas “američki san” gubi svoju popularnost. Tvrtka 24/7 Wall St. analizirala je rezultate anketa i sastavila listu od deset zemalja s najnegativnijim stavom prema SAD i međunarodnoj politici koju provode. Na 10. mjestu nalazi se Slovenija, gdje je postotak građana koji ne odobravaju djelovanje SAD – nešto ispod 54 posto. Na 9. mjestu je Tadžikistan, 54 posto. 8. Austrija – 55 posto. 7. Egipat- 58 posto. 6. Iran – 61 posto. 5. Pakistan – 65 posto. 4. Libanon – 66 posto. 3. Bjelorusija – 69 posto. 2. Palestina – 72 posto. 1. Rusija – 82 posto.

Da bi se otkrili uzroci krize “američkog sna”, potrebno je upoznati se s transformacijom nacionalne ideje SAD i dinamikom njenog razvoja.

Ideje ujedinjenja i prosperiteta američkog društva, jamčenje slobode govora, vjeroispovijesti, tiska i mitinga, ideje o zemlji koja će predstavljati primjer cijelom svijetu, danas se transformiraju i umnogome su se pretvorile u ideju o “američkoj izuzetnosti”.

Postoje različiti argumenti koji idu u korist ovakvog zaključka. Početkom XX stoljeća pojam “američka izuzetnost” počeli su naširoko koristiti sociolozi u pokušaju da objasne uzroke slabe zastupljenosti radikalnih ideja među pripadnicima američke radničke klase.

Znanstvena zajednica aktivno je tražila odgovor na pitanje: zašto su Sjedinjene Države jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj nije bilo značajnijeg socijalističkog pokreta? Taj problem je zanimao mnoge, pošto po Marksu “razvijenija zemlja pokazuje manje razvijenim sliku njihove budućnosti”. Polazeći od te logike, SAD je trebalo da bude prva socijalistička zemlja.

Na samom početku prošlog stoljeća njemački socijalista, sociolog Werner Zombart, izdao je knjigu pod nazivom “Zašto nema socijalizma u Sjedinjenim Državama?” Godine 1927. Jay Lavston, generalni sekretar Komunističke partije SAD (a kasnije – ljuti antikomunista i agent CIA ), definirao je “američku izuzetnost” kao samo njegovoj zemlji svojstven postepeni rast čvrstoće i stabilnosti američkog kapitalizma, koji je, kako je rekao, spriječio socijalističku revoluciju u Americi.

Josif Staljin je 1929. godine, negirajući tvrdnju da je Amerika otporna na društvene revolucije, okarakterizirao Lavstonove ideje kao “herezu američke izuzetnosti”

Pristaše američke izuzetnosti tvrde da su Sjedinjene Države “poseban slučaj”, jer su one jedine u svom državnom uređenju bile zasnovane na republikanskim idealima, a ne na zajedničkom povijesno-kulturnom nasljeđu, etničkoj homogenosti ili konsolidiranoj vladajućoj eliti.

Politiku SAD od momenta njihovog formiranja karakterizira sustav kočnica i ravnoteža, koji je zamišljen tako da spriječi prekomjerno jačanje pojedinih osoba ili političkih partija.

Uslijed toga, u SAD je sačuvana slobodna republikanska demokracija, i građani žive na teritoriju čiji zakoni odražavaju građanske vrijednosti. Još jedan argument u korist “Američke izuzetnosti” je društvena mobilnost. Sjedinjene Države su poznate kao “zemlja mogućnosti”, i time se ponose, a vlada zemlje navodno uvijek pomaže da se stvori “početna platforma” da bi svaka ličnost uvijek mogla popeti na društvenoj ljestvici.

Treba istaknuti da se tijekom dva mandata Georgea Busha mlađeg u znanstvenoj praksi i političkoj publicistici termin malo udaljio od svog povijesnog konteksta.

Pristaše i protivnici “američke izuzetnosti” počeli su koristiti taj pojam u kontekstu diskusije o tome mogu li SAD da budu “iznad zakona” ili “izuzete iz zakona” kada je u pitanju bilo koje međunarodno pravo. To je dovelo do terminoloških zabuna, pošto je prilikom korištenja termina dolazilo do pomicanja smisaonog akcenta i udaljavanja od povijesnog konteksta.

Mnogi pobornici ideje “tradicionalne američke izuzetnosti”, koja kaže da je Amerika izuzetna nacija u usporedbi s drugima, jer je kvalitativno različita od ostatka svijeta, slažu se s tim da Sjedinjene Države moraju u potpunosti da se podčinjavaju međunarodnom javnom pravu i da djeluju samo u njegovim okvirima. Međutim, zbog navedenih razloga, danas se “američka izuzetnost” i mesijanska uloga SAD smatraju opravdanjem za američki ekspanzionizam.

Za današnje kritičare SAD upravo su američka “svjetska” ekspanzija i agresivna vanjska politika glavni kontraargument u diskursu o jedinstvenosti američke ideje. Primjerice, poznati američki intelektualac Hauard Zin u knjizi “Narodna povijest Sjedinjenih Država” tvrdio je da u američkoj povijesti postoje takvi užasavajući primjeri “nemorala”, da on ni na koji način ne može biti primjer vrline.

Američki teolog Reynhold Niburu tvrdi da će vjera Amerikanaca u to da su nositelji samo dobra na kraju dovesti do moralnog raspada društva.

S tim je nemoguće ne složiti se. Sa povijesnog aspekta, SAD su jedna od najekspanzionističkih država današnjice.

“Ekspanzija” je počela odmah po ujedinjenju 13 kolonijica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Osvojeni su Teksas, Arizona, Novi Meksiko i Kalifornija od Meksika 1846. godine. Do sredine 19. stoljeća Washington je istisnuo Veliku Britaniju s niza teritorija u sjeverozapadnom dijelu Pacific priobalja i uspostavio hegemoniju u zapadnoj hemisferi.

Podsjetimo da je 1823. godine, u pismu kongresu, James Monroe, peti predsjednik SAD, proglasio takozvanu Monroovu doktrinu. U njoj se govorilo da su zemlje na američkom kontinentu zona isključivog utjecaja SAD i da će se svaki pokušaj miješanja europskih država u poslove zemalja tog kontinenta smatrati agresijom prema SAD. Štoviše, SAD su davale sebi za pravo da izvedu preventivni napad na svaku državu koja ugrožava njihove nacionalne interese.

Noam Chomsky, američki politički aktivist i profesor na Harvardskom sveučilištu, izložio je suštinu Monroe doktrine na sljedeći način: “sloboda da se pljačkaju i eksploatiraju zemlje u zapadnoj hemisferi”.

Američki politolog Kenneth Kolman povezuje Monroovu doktrinu političkom mitologijom i ideologijom imperijalizma: “Politički mit Monroe doktrine nastajao je paralelno s nastankom američke imperije … Hegemonija, kao i imperija, zahtijeva stvaranje legitimizujuće mitologije … U procesu osvajanja novih prostranstava, imperijalna mitologija tvrdi: “mi vladamo tobom, pošto je naša vladavina u tvom interesu”.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodilo se zemljopisno proširenje primjene Monroe doktrine. Prema geopolitičkoj koncepciji Makindera, unutarnji prostor Euroazije, koji je on u početku nazivao osovinskim regijom svjetske politike i povijesti, a kasnije Hartlendom, i koji se uglavnom poklapao s teritorijem Sovjetskog Saveza, ima ključnu ulogu za vladavinu svijetom.

Naširoko su poznate geopolitičke maksime Makindera: “Tko upravlja Istočnom Europom, taj vlada Hartlendom; Tko upravlja Hartlendom, taj vlada Svjetskim otokom, tko upravlja Svjetskim otokom, vlada svijetom”.

Već pominjani Zbigniew Brzezinski najbolje je izrazio i obrazložio politiku novog američkog ekspanzionizma.

Koncepcija Brzezinskog o povećanju granica američke hegemonije sastoji se u stalnom proširenju obima Monroe doktrine.

Danas SAD djeluju djeluju u potpunosti u skladu s tim doktrinama: uspostavu kontrole nad Istočnom Europom putem gutanja Poljske, Češke i Mađarske u obliku njihovog članstva u NATO, komadanje, uništavanje i okupiranje Jugoslavije i uspostavu američke hegemonije na Balkanskom poluotoku, a sada i uspostavu kontrole nad Ukrajinom.

Lako je dokazati da se upravo na ideji “američke izuzetnosti” zasniva kako Monroe doktrina, tako i sva današnja vanjska politika SAD i da upravo ta ideja opravdava sve što radi američko rukovodstvo. To dokazuje i činjenica da su tijekom cijele američke povijesti istaknuti državnici u svojim javnom nastupima govorili o “američkoj izuzetnosti”.

Ronald Reagan je 1982. godine govorio: “Uvijek sam smatrao da je ova blagoslovljena zemlja na neobičan način bila odvojena od drugih, da je Božja promisao stavila ovaj kontinent između oceana kako bi ga otkrili ljudi sa svih krajeva Zemlje s posebnom ljubavlju prema vjeri i slobodi”.

U naše vrijeme određeni krugovi američkih konzervativaca smatraju smatraju da će ideja izuzetnosti raditi upravo u njihovom interesu. Prema rezultatima istraživanja Gallupa (2010.), to je zaista tako.

Većina Amerikanaca (80 posto) slaže se s tvrdnjom da su SAD jedinstvena država zahvaljujući svojoj povijesti i Ustavu, koji je razlikuju od drugih naroda, kao najveću naciju na svijetu.

Zvezda u usponu Republikanske stranke senator Marko Rubio, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, učinio je “američku izuzetnost” središnjem temom svoje kampanje za izbore za senat 2012. godine u državi Florida. U svom govoru nakon pobjede on je opisivao Ameriku kao “mjesto kojem nema ravnih u povijesti cijelog čovječanstva”.

Ta tema je bila glavna i u vanjskopolitičkim parolama Mitt Romneya (kandidat Republikanske stranke na izborima za predsjednika SAD 2012. godine): “Amerika treba biti svjetski lider. Smatram da smo izuzetna zemlja s jedinstvenom sudbinom i jedinstvenom ulogom u svijetu. Ovaj momenat pripada Americi. Nikada se neću ispričavati zbog Amerike”.

Polazeći od svega navedenog, može se zaključiti da američka ideja prije osigurava rad gigantskog imperijalnog stroja nego što predstavlja ideal svakog čovjeka na našoj planeti. Naročito treba naglasiti da ta ideja nije toliko univerzalna.

Ovdje treba primijetiti da se sami Amerikanci suzdržavaju od korištenja pojma “nacionalna ideja”. Ekvivalent ideologije u SAD je više takva smisaona konstrukcija kao što je “američki san”, koju je uveo poznati američki povjesničar James Adams u njegovom povijesnom traktatu “Epos Amerike” (1931).

Sam po sebi traktat je imao prilično prozirnu ideološku funkciju, pošto je trebalo podići optimizam i vjeru u budućnost građana zemlje tijekom “velike depresije”. To je također u određenoj mjeri pokazatelji amerikocentričnosti ideologije vladajuće klase SAD.

Međutim, iako Amerikanci tvrde da svatko može ostvariti američki san, u stvarnosti to nije tako.

U SAD je razvijen kult sile zato što u toj zemlju vodeću ulogu imaju postavke socijalnog darvinizma.

Socijal-darvinistički “borba za život” između rasa je, primjerice, po mišljenju američkih političara, nepromjenjivi biološki temelj međunarodnih odnosa. Ideolozi, geopolitičara i politički lideri Sjedinjenih Država odlično razumiju da osobna potrošnja, koja faktički i određuje okvire nacionalnog ideala, ima čvrste “granice rasta”: na Zemlji nema dovoljno resursa da svatko ostvari “američki san”.

Zato je za američke ideologe najvažnije da se u društvenoj svijesti stvori model države u kojem građani sve što učine Kongres i predsjednik (čak i ako je to praćeno ubijanjem i nasiljem) doživljavaju kao jedino ispravno rješenje u konkretnoj situaciji – da narod podržava čak i najokrutnije odluke vezane za bilo koju drugu naciju. Tako da je sve oprošteno i opravdano, pošto se u tom slučaju (i samo u tom) osigurava sretan život Amerikanaca, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu.

To se može potkrijepiti citatom jednog od rodonačelnika geopolitike Mehena: “Još uvijek veći dio svijeta regiji divljacima ili državama koje su nerazvijene u ekonomskom ili političkom smislu, i zbog toga nisu u stanju da u potpunosti koriste potencijal teritorija kojima upravljaju. S druge strane, u visoko civiliziranim državama gomilaju se viškovi energije. Ta energije u vrlo bliskoj budućnosti treba biti usmjerene na osvajanje novih prostora”.

Narodi koji nisu dovoljno kvalitetni u rasnom smislu, koji nemaju političku i ekonomsku tradiciju, nemaju pravo upravljati prostorima. A Anglosaksonci su politički i ekonomski najrazvijenija rasa. Zbog toga Anglosaksonci imaju pravo na svaki prostor.

Tako je američka ideologija – ideologija izabranih.

Većina drugih zemalja odbacuje zapadni kulturni kod. Ali, s tim u vezi, ne može se pravilno shvatiti budućnost američkih ideologema bez prizivanja faktora povijesne dinamike.

Filozofija Moderne, kao što je poznato, glavnu pozornost posvećuje napretku, a napredak se u toj paradigmi predstavlja kao jedno linijsko “uzlazno stubište vremena”.

Prostorne, civilizacijske, državne, kontinentalne razlike nemaju nikakvog značaja. Međutim, u XXI stoljeću, u eri globalizacije, svijet postaje sve zatvoreniji i uzajamno povezaniji.

Prostor se smanjuje, neki narodi, koji su ranije bili u kulturnoj, političkoj i ideološkoj izolaciji, priključuju se zajedničkom informativnom prostoru i to se ne može ignorirati. Zato se danas pojavljuju takve geopolitičke koncepcije (koje su već postale banalne) kao “sukobi civilizacija”, etnokulturna barijera, sukob Sjever – Jug, konflikt Istoka i Zapada i dr.

U takvim današnjim uvjetima važno je shvatiti da Amerikanci u principu ne mogu uspostaviti “novi svjetski poredak” – Pax Americana. Ljudi će uvijek težiti univerzalnijim i fundamentalnije koncepcijama, primjerice, kao što je religija.

Iako su i budizam, i kršćanstvo, i islam različiti, raznoliki i imaju mnogo tokova i sekti koje se razlikuju po mnogim osnovnim odredbama, svim tim religijama je svojstven fundamentalizam. Danas većina stručnjaka smatra da je religija univerzalnija ideologija za sve slojeve stanovništva, za sve nacije i narode. Dok je kult sile – ideologija uskog, elitnog sloja stanovništva, koji ima mogućnost da bude na vrhu društvene piramide.

Štoviše, sami Amerikanci prestaju vjerovati u “američki san”.

Richard Esko, stariji znanstveni suradnik “Kampanje za budućnost Amerike”, u svom članku “Sedam činjenica koje pokazuju da je američki san mrtav” piše o tome da je daleko od toga da danas svaki Amerikanac može ostvariti “američki san”.

Robert Putnam, politolog i profesor ekonomije i državne politike na Harvardskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Naša djeca” piše: “Mi vjerujemo da je Amerika zemlja mogućnosti, gdje sve ovisi od vaših sposobnosti i napora. Međutim, u posljednjih 25 godina svjedoci smo velikog jaza između mogućnosti ljudi iz različitih klasa.

Amerikanci su uvijek vjerovali u jednakost mogućnosti, ideja, da sva djeca, bez obzira na status obitelji, trebaju imati mogućnost da poboljšaju svoj ​​život. Danas taj Središnji princip američkog sna više nije toliko ostvariv, u svakom slučaju je mnogo manje ostvariv nego ranije”.

Može se zaključiti da je američki kult potrošnje, zbog ograničenosti resursnog potencijala Zemlje, slabost američke ideologije. “Američki san” bi trebalo sadržavati univerzalnije dogme, da bi ostao aktualan i primjenjiv. Možda je “američki san” koji se temelji samo na materijalnog bogatstvu neodrživ.

Da li je smanjenje kvalitete života zaista toliko loše? Nezaposlenost je oslobodila mnoge od posla koji su mrzili. Manje kredita znači da ćemo se manje oslanjati na banke, a više jedni na druge”- navodi su članku američkog ekonomskog stručnjaka Kimberly Amadeo.

Američki stručnjaci zvone na uzbunu: potrebno je pronaći nove ideologeme na kojima će se zasnivati ​​”američki san”, inače će izvoz američke ideologije doživjeti neuspjeh. Danas postoji mnogo ideja koje mogu je zamjene, bilo to rusko pravoslavlje, kineski komunizam, učenja i dogme islama.

Štoviše, treba primijetiti da će se uvijek naći zemlje koje imaju iste karakteristike kao Amerika. Zemlje i narodi koji također smatraju sebe izuzetnima.

Povijesni jedinstvena sudbina Sjedinjenih Država je više rezultat kombinacije mnogih faktora i ne tiče se konkretnih aspekata nacionalnog karaktera. Nacionalni znak je kombinacija svih njegovih komponenti, i zato je svaki narod na Zemlji jedinstven. Iz toga proizlazi da promoviranje principa jedinstvenosti određene nacije ili zemlje i ne može biti aktualna ili unikalna ideja. I to je najveća greška američkih ideologa.
 
(fakti.org)

Kurt Cobain je izrekao jezivo predviđanje 1993. godine u kojem je rekao da će Donald Trump vjerojatno postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država

Samo godinu dana prije svoje smrti, Cobain je istaknuo da je njegova generacija bolesna i umorna od američke političke kulture (svaka sličnost sa Balkanom je slučajna), i da velika politička promjena dolazi u narednim godinama koja će srušiti dvije strane statusa quo.

Cobain i njegov bend, Nirvana, su u osnovi završili “sretne metalne” dane glazbe, koji su uključivali bendove poput Poison, Motley Crue, i Bon Jovi (iako Bon Jovi je nastavila napredovati u post dobu svijeta “sretne metal” glazbe).

Cobain i njegova generacija su bili djeca zasuna. Oni se se naslonili i promatrali svoje roditelje baby boomer generacije kako uništavaju američki san kroz opsjednutost materijalizmom koja je dovela do masovnog duga i obično rezultirala visokim stopama razvoda.

Odlučili su nemati nikakve veze s tim, i kao rezultat toga, Generacija X, sve do Milenijalsa, u SAD-u uživa suživot bez braka, jednoroditeljskih obitelji, pa čak i u onome što će postati poznato kao “DINKS” “Dvostruki prihodi bez djece” (Dual Income No Kids).

Zastrašujuće je imati na umu da ono što je Cobain rekao o politici samo godinu dana prije njegovog samoubojstva, čini se da dolaze na naplatu.

Evo što je rekao:

“Na kraju, vjerujem da će moja generacija iznenaditi svakoga. Već odavno znamo da obje političke strane igraju na obje strane iz sredine i da ćemo izabrati potpunog autsajdera kada postanemo zreli.

Ne bi bilo iznenađenje da to bude poslovni tajkun koji se ne može kupiti i onaj koji radi prave stvari za ljude. Netko poput Donald Trumpa bi bio dovoljno lud da to napravi.” – Curt Cobain 1993.

Prošla je još jedna generacija prije promjena koju je on zamislio, i tužno je da on nije ovdje s nama da ju vidi. Barem bi bio ponosan, ako ništa drugo!
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Oskarovac Michael Moore vratio se na veliki ekran dokumentarnim ostvarenjem “Koga sljedećeg napasti” (Where to Invade Next), provokativnom komedijom u kojoj ne preže ni od čega da bi odgonetnuo što je, zapravo, potrebno da Amerika ponovo postane velika

Njegovo istraživanje počiva na ideji: možemo bolje.

Riječ je o još jednom subverzivnom dokumentarcu autora koji je popularnost, kako u svijetu tako i na Balkanu, stekao svojim prethodnim ostvarenjima “Ludi za oružjem” (Bowling for Columbine, 2002), “Fahrenheit 9/11″ (2004), “Kapitalizam: Ljubavna priča “(Capitalism: The Love Story, 2009) .

“U ovom filmu Michael Moore se ponovno bavi slabostima američkog društva, američke unutarnje i vanjske politike. Putuje po svijetu (noseći ogromnu američku zastavu) i pokušava otkriti kako u drugim zemljama ljudi žive i da neka od njihovih iskustava prenese na američko tlo.

Riječ je o besplatnim zdravstvenim uslugama, besplatnim sveučilištima, skraćenom radnom vremenu, plaćenoj porodiljnoj naknadi, svemu onome čega u Americi nema”, kaže redatelj Darko Lungulov.

Prema riječima Lungulova, novi Mooreov film sublimira njegov dosadašnji rad, na komičan i pitak način.

“Michael Moore se gotovo 30 godina bavi dokumentarnim filmom, specifičnim žanrom koji je provokativan, u kojem je on kritičan prema američkoj vanjskoj i unutarnjoj politici. On je i u svijetu vrlo zapažen i popularan kod publike koja prati dokumentarne filmove “.

Ovoga puta na udaru je i američka vanjska politika, odnosno činjenica da su SAD u neprestanom ratu i da je veliki dio američkog gospodarstva i struktura moći zasnovan na razvoju vojno-industrijskog kompleksa.

Američka javnost se održava u stalnom strahu od vanjskih neprijatelja i kontinuirano se priprema za nove sukobe s njima, zbog čega Moore vjeruje da je američki san odavno postao noćna mora za same Amerikance.

U prethodnim ostvarenjima, koja pripadaju žanru oštre socijalne i političke satire, Michael Moore se bavio fenomenima poput američka opsesija oružjem, rat protiv terorizma, zdravstveni sustav, ekonomska kriza. Kritizirao je kapitalizam, neoliberalizam, globalizaciju, korporacije i američke političare.

Za film “Ludi za oružjem” 2003. godine je dobio nagradu Oscar, a naredne godine Zlatnu palmu Kanskog festivala za “Fahrenheit 9/11″.

Film “Koga sljedećeg napasti” premijerno je prikazan prošle jeseni na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.

Pogledajte trailer:
 

 
(sputniknews.com)

Dvije trećine Amerikanaca više ne vjeruju da san o zemlji mogućnosti i sretnih ljudi još uvijek postoji. Međutim…

Na predizborima za kandidate za predsjednika SAD-a republikanski hodajući skandal Donald Trump nekoliko puta je rekao da je “američki san mrtav“, dok je praktično socijaldemokratski kandidat iz redova demokrata Bernie Sanders ustvrdio da je “američki san postao noćna mora za većinu“. I jedan i drugi referirali su se na sve veće klasno raslojavanje u SAD-u. Odakle uopće izraz, što točno označava i kakvo je objektivno stanje s američkim snom objasnio je je magazin Ozy.

Vrijednosti u koje se zaklinjalo američko društvo postojale su puno prije nego što je slogan nastao. Amerikanci su se izjašnjavali kao spremni na ideale slobode, požrtvovnosti i prilika za napredak. Konačno, povjesničar James Truslow Adams bio je onaj koji je u svom djelu iz 1931. “Ep o Americi” opisao “san o zemlji u kojoj bi život bio bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakog, s mogućnostima za napredak za svakog u skladu s mogućnostima i postignućima”.

Izraz je posebno postao popularan sredinom 20. stoljeća u vremenima intenzivnog gospodarskog rasta. No, bilo je tu još nešto što se ticalo puke ljudske psihologije. U 1930-ima većina revolucionarnih izuma iz 19. stoljeća došla je do bitnog dijela kućanstava; telefon, električna energija, tekuća voda u svakom domu, motorna vozila. Potom je uslijedio Rooseveltov “New Deal“, zatim i Drugi svjetski rat, kroz koje se ekonomija SAD-a izmijenila u smjeru onoga što se naziva “rogom izobilja kuća, automobila i aparata”.

Pravo na život, slobodu i težnju za srećom, odjednom je uključivalo i kući s dvije garaže te visoko obrazovanje. Američki san kao kolektivna mantra, nacionalni ideološki konsenzus, naravno da je cvjetao, no u 1970-ima razvoj se počeo zaustavljati, i to ne zbog, kako smatraju neki ekonomisti, naglog izostanka inovativnosti, nego zato što je siromašnijih 90 posto stanovništva dosegnulo više manje onu razinu koju danas smatramo modernim standardom.

Praktično sav ekonomski rast SAD-a do danas više se nije ravnomjerno distribuirao, nego je vodio do raslojavanja. A ljudi nisu baš toliko glupi da ne bi bili svjesni kad polako postaju gladni ili da obolijevaju a ne mogu se liječiti. Danas dvije trećine Amerikanaca više doista ne vjeruju u američki san. Paradoksalno, ali istodobno isti toliki postotak Amerikanaca smatra da će tijekom života taj san ipak doseći.
 

 
(express.hr/uredio:NSP)

PRVI PUT ZA POSLIJEDNJIH 40 GODINA PRIPADNICI SREDNJE KLASE NISU VEĆINA U SAD

Sjedinjene Države su na putu ozbiljnih i dalekosežnih promjena.

Prvi put za posljednjih 40 godina – većina stanovnika SAD sebe ne smatra pripadnicima srednje klase – pokazalo je istraživanje Pew Research Centra.

Tijekom 2015-te je 120,8 milijuna odraslih građana SAD živjelo u obiteljima sa srednjom razinom prihoda.

A 121,3 milijuna Amerikanaca – u obiteljima s nižim i niskim prihodima. Odnosno: živi u tzv. nižim klasama.

Pew Research Center je do ovih brojki došao analizom vladinih podataka za razdoblje 1971. 2015. godina.

U SAD srednjoj klasi pripadaju tročlane obitelji s godišnjim prihodima pd 42.000 do 126.000 dolara.

U spomenutom razdoblju (1971-2015.) – Dok se broj pripadnika srednje klase smanjio – povećao se osjetno broj sirotinje, kao i broj bogatih i superbogatih.

Primjerice, američka srednja klasa je prošle godine imala 4 posto manje sumarne prihode nego 2000-te godine.

U SAD se broj radnih mjesta na koja računa srednja klasa poslije 1970. brže smanjivao nego poslovi za pripadnike nižih društvenih slojeva. Sada bi srednja klasa morala raspolagati sa 900.000 radnih mjesta više da bi dostigla nivo na kojem je bila do 2008., do američke ekonomske krize koju je Washington pretvorio u svjetsku.

U usporedbi s 1986., mladi Amerikanci tri puta češće i više misle da je “američki san” mrtav.

Bogatstvo srednje klase bilo je 2013-te 28 posto manje nego 2001-ve godine.

Pew Research Center je izračunao da je prosječno bogatstvo američke više klase od 1971. do danas povećano 47 posto i da je dostiglo 174,6 tisuća dolara na godišnjoj razini, a da je prosječan godišnji prihod pripadnika srednje klase povećan u tom istom razdoblju 34 posto i da je sada 73.400 dolara.

Prosječni prihodi niže klase povećani su od 1971. za 28 posto i sada su na razini 24.074 dolara (za godinu dana).

Američka viša klasa je 1970. kontrolirala 29 posto ukupnog nacionalnog dohotka, a sada kontrolira čak 49 posto.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Predsjednik kaže da je kriza gotova! Sistematsko uništavanje američkog načina života se događa svuda oko nas, a ipak većina ljudi nema pojma što se događa. Ovo što ćete pročitati u narednim rečenicama, iznenadit će prosječnog građanina Europe i Svijeta o tome kako Amerikanci loše žive

Ako ste bili odgovorni i vrijedni, mogli ste dobiti dobro plaćen posao koji bi mogao podržati stil života srednje klase za cijelu obitelj, čak i ako ste samo imali srednju školu.

Stvari nisu bile savršene, ali generalno skoro svi u cijeloj zemlji, mogli su se brinuti o sebi bez vladine pomoći. Naporno smo radili, igrali smo naporno, naš naizgled bezgranični prosperitet je izazivao zavist cijele planete.

Ali u posljednjih nekoliko desetljeća stvari su se potpuno promijenile. Trošimo dobra daleko više nego što smo proizveli, lansirali smo milijune dobro plaćenih poslova u inozemstvo, nagomilali smo najveći dug u povijesti svijeta i držimo izabrane političare koji nemaju apsolutno nikakvu brigu za dugoročnu budućnost ovog naroda, uopće.

Tako su sada dobri poslovi u vrlo malom broju, srednja klasa se brzo osipa i ovisnost od vlade sve vrijeme je visoka.

Iako stojimo na litici sljedeće velike ekonomske krize, mi nastavljamo praviti iste greške. Na kraju, svi mi ćemo platiti vrlo veliku cijenu desetljećima zbog nevjerojatno glupih odluka. Naravno ogroman iznos štete je već učinjen.

Brojevi koje sam riješio podijeliti s vama su zapanjujući. Slijede 19 znakova da su američke obitelji ekonomski uništene …

1. Najsiromašniji, 40 posto svih Amerikanaca, sada troše više od 50 posto svojih prihoda samo na hranu i stanovanje.

2. Za one Amerikance koji ne posjeduju kuću, 50 posto njih troši više od trećine svojih prihoda samo na iznajmljivanje mjesta za stanovanje.

3. Cijena školskog obroka porasla na 3 dolara u mnogim javnim školama diljem zemlje.

4. McDonalds “Dolar Izbornik & More” sada obuhvaća proizvode koji koštaju i do 5 dolara.

5. Cijena uzgajane govedine je udvostručena od 2009. godine.

6. 1986 godine, troškovi za brigu o djeci za obitelji sa zaposlenim majkama porasli su za 6.3 posto od cijelog prihoda. Danas, ta brojka je skočila do 7,2 posto.

7. Prihod je pao na dno 80 posto svih prihoda koji zarađuju u SAD tijekom 12 mjeseci koji su prethodili lipnju 2014.

8. U ovom trenutku, više od 50 posto svih američkih radnika donijet će kući manje od 30.000 dolara godišnje u plaćama.

9. Nakon usklađivanja s inflacijom, srednji prihod kućanstva je opao za skoro 5000 $ od 2007.

10. Kako navodi New York Times, “tipično američko kućanstvo” sada vrijedi 36 posto manje nego što je bilo vrijedno prije jednog desetljeća.

11. 47 posto svih Amerikanaca ne stavi ni dolar od svoje plaće u štednju.

12. Jedno istraživanje je utvrdilo da 62 posto svih Amerikanaca trenutno živi od plaće do plaće.

13. Prema izvješću američkog ministarstva prosvjete, 33 posto svih Amerikanaca sa studentskim kreditima su trenutno u svojim studentskim otplatama duga kredita.

14. Prema jednom nedavnom izvješću, 43 milijuna Amerikanaca trenutno ima neplaćena liječnička dugovanja na svojim kreditnim izvješćima.

15. Stopa podizanja vlastitog kućanstva u SAD opada već sedam godina za redom, a sada je najniža u posljednjih 20 godina.

16. Za svaku od proteklih šest godina, više poduzeća u SAD zatvoreno nego što je otvoreno. Prije 2008. godine, ovako nešto nikada ranije se nije dogodilo u cijeloj povijesti SAD.

17. Prema popisu, 65 posto sve djece u SAD, žive u domu koji prima neki oblik pomoći od federalne vlade.

18. Ako nemate dug uopće, a imate i 10 dolara u novčaniku, bogatiji ste od 25 posto svih Amerikanaca.

19. Povrh svega, prosječan Amerikanac mora raditi od 1. siječnja do 24. travnja samo platiti sve federalne, državne i lokalne poreze.

Svi mi znamo da su ljudi nekada radili veoma dobro, ali da se sada samo bore za svoj opstanak iz mjeseca u mjesec.

Ovo se može dogoditi svakome

Ako ste ikada bili u toj poziciji, vjerojatno se sjećate kakav je osjećaj kada ljudi gledaju prema vama dolje. Nažalost, u našem društvu vrijednost koju imamo kao pojedinci ima ogromnu vezu s količinom novca kojim raspolažemo.

Dakle, ako nemate mnogo novca, dosta ljudi će vas tretirati kao prljavštinu. Sljedeći dokaz dolazi iz Washington Posta u članku pod naslovom “siromašni se tretiraju kao kriminalci posvuda, čak i u prodavaonici” …

Želite vidjeti pogled čiste mržnje? Izvucite EBT karticu u trgovini

Sada kada su moja djeca porasla i otišla, moja kartica socijalnog osiguranja je dovoljna da me kvalificira za vladine beneficije za hranu. Ali ja se dobro sjećam kad smo se kvalificirali za mjesečni EBT depozit, nevjerojatnih 22 $ – i to je bilo prije nego što će kongres smanjiti SNAP prednosti u studenom 2013.

Kao i 70 posto ljudi koji primaju SNAP naknadu, tim iznosom nisam mogao hraniti svoju obitelj. Ali ja se sjećam komentara srednje klase ljudi, pretpostavke o meni, mom invaliditetu i na što siromašni treba trošiti, a na što ne treba trošiti novac.

Ovih dana, većina ljudi na bonovima za hranu nije u toj situaciji jer želi tu biti. Umjesto toga, oni su žrtve našeg dugoročnog ekonomskog kolapsa.

I ovo je samo početak. Kada budemo pogođeni sljedećom velikom ekonomskom krizom, patnja u ovoj zemlji će ići do razine bez presedana.

Kako ulazimo u to vrijeme, mi ćemo trebati mnogo više ljubavi i suosjećanja nego što smo izlaženi sada.

Kao nacija, desetljećima donosimo nevjerojatno loše odluke. Kao rezultat toga, mi doživljavamo loše posljedice koje će postati sve ozbiljnije.

Brojevi koje sam upravo podijelio s vama nisu dobri. Ali u narednih nekoliko godina će oni biti mnogo gori.

Sve što može biti uzdrmano biće uzdrmano, a život u Americi će se drastično promijeniti.

Michael Snyder (Economic Collapse)
 
(vestinet/uredio i preveo:nsp)

“Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina”, kazao je za “Der Spiegel” rekao je američki ekonomist Robert Reich. Razgovor s Robertom Reichom vodili Thomas Schulz und Gregor Peter Schmitz

Gospodine Reich, cijeli svijet s nevjericom promatra što se događa u Washingtonu. Prestanak rada američke vlade i dužnička kriza. Da li je ovo neugodni déjà – vu?
Da, 1995. sam to isto doživio dok sam bio ministar rada u Clintonovoj vladi. Bilo je zastrašujuće. Morao sam na prinudni neplaćeni odmor poslati 15.000 državnih službenika. I sve to zbog desničarskih radikala.

Od tada se politička kultura u SAD dodatno radikalizirala.
Tea Party je u svakom slučaju daleko ekstremnija od onoga što smo imali prije. Mnogi od njih preziru državu i žele joj oduzeti svaku političku i ekonomsku moć. Oni nisu došli u Washington da bi njime vladali, već da bi ga uništili.

Prestanak rada vlade nanosi štetu cijeloj zemlji, posljedice po financijska tržišta i još uvijek krhku ekonomiju su nepredvidljive.
Sa ucjenjivačima nema pregovaranja! Umjesto da se pridržavaju redovitog političkog procesa, republikanci prosto kažu: “Uzimamo cijeli državni aparat za taoca.”

Međutim, republikanci ponovno okrivljuju predsjednika. Hoće li Barack Obama na kraju izaći kao pobjednik?
Biće veoma teško. Mnogi republikanski zastupnici uživaju veliku potporu u svojim izbornim jedinicama, a uz to ih financijski podržavaju neki od najbogatijih ljudi u Americi, koji im osiguravaju sredstva za ovu borbu. To što smo dozvolili da bogataška elita ulaže novac u neograničenim količinama u izborne kampanje, dovelo je do toga da smo danas industrijska zemlja s najvećom nejednakošću.

To je tema vašeg novog dokumentarca Nejednakost za sve (http://www.youtube.com/watch?v=9REdcxfie3M). U njemu ilustrirate mračnu sliku Amerike kao duboko podijeljene zemlje i upozoravate na dramatične posljedice takvog razvoja događaja po ekonomiju. Da li je zaista toliko loše?
Ekonomski jaz je rijetko kada bio toliko dubok . Prosječni godišnji dohodak 1978. u SAD iznosio je 48.078 dolara, a najbogatiji 1% stanovništva zarađivao je 390.000 dolara. Danas radnik zarađuje 33.000 , a najbogatiji 1% stanovništva zarađuje 1,1 milijun dolara godišnje. Četiri stotine najbogatijih Amerikanaca posjeduje imovinu veću od ukupne imovine 150 milijuna najsiromašnijih građana Amerike.

Postati bogat oduvijek je bio neizostavni dio “američkog sna”. Ranije su se milijunašima ljudi divili.
To je bio slučaj sve dok je postojala socijalna mobilnost. Bili smo ponosni što naša zemlja pruža veće mogućnosti od feudalnog sustava u Britaniji sa njenim vojvodama i prinčevima. Međutim, danas je socijalna mobilnost u Britaniji veća nego u Americi. Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina, u vrijeme naftnih baruna.

Ovaj jaz nije nastao preko noći , već se produbljivao desetljećima. Zašto nitko nije pokušao zaustaviti ovaj trend?
Većini Amerikanaca je pošlo za rukom razviti strategije koje su im pomogle da zadrže svoj ​​socijalni status. Prvo su žene ušle na tržište rada kako bi donijele drugu plaću u kuću, onda se svi radili duže i na kraju su se počeli  zaduživati. Time je prosječno kućanstvo samo odlagalo trenutak istine. Sada su prestali vjerovati u bajke.

Na što točno mislite?
Na tvrdnju da ćemo svi imati koristi ako dopustimo bogatima da postanu još bogatiji, jer će u tom slučaju blagostanje doprijeti i do nižih slojeva.

Riječima Johna F. Kennedyja: “Plima podiže sve čamce”.
Lijepa izreka, ali čista laž. Ovome treba pridodati i ostale neistine: niži porezi na dobit korporacija stvaraju više radnih mjesta, smanjivanje poreza na kapitalnu dobit super bogatih rezultira većim investicijama. Zato Warren Buffet plaća niži porez od svoje tajnice.

Oni s najvišim dohotkom snose najveći porezni teret. Kada bogati više troše, profitira ekonomija.
Ali oni ne mogu toliko trošiti. Jedan super bogataš, koji govori u našem filmu, iskusno primjećuje: “Iako sam milijarder, mogu spavati samo na jednom jastuku”. U stvari, ekonomija ovisi od srednje klase i ljudi s niskim dohocima. Ukoliko ne osnažimo ove srednje slojeve društva, živjet ćemo sve gore.

Kao protumjeru predlažete povećanje poreza na najviše dohotke. O tome se trenutno razgovara i u Njemačkoj. Učinak takve odluke je u najboljem slučaju neizvjestan i opasan po ekonomiju.
To je mit. Nije točno da veći porezi vode do manje potražnje i guše ekonomski rast. U prva tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata, stopa najvišeg poreza na dohodak bila je preko 70%. U tom razdoblju smo imali veliki ekonomski rast, jer smo ulagali u infrastrukturu i obrazovanje. Danas stopa ovog poreza iznosi 22% posto, dohoci onih koji prosječno zarađuju su u stalnom padu, a porezna opterećenja za srednju klasu iz godine u godinu sve više rastu .

Znači , prosječan Amerikanac je svjestan situacije u zemlji. Pa zašto onda nitko ne prosvjeduje?
Bilo je prosvjeda . Occupy pokret …

… nikada nije postao masovni pokret kao Tea Party, niti je imao veliku političku snagu. Da li je američka ljevica izgubila borbeni duh?
Occupy pokretu je prije svega nedostajao novac. Tea Party je s druge strane, zahvaljujući njezinim bogatim sponzorima i financijskim sredstvima, uspjela izgraditi političku organizaciju. Ali točno je da postoji fatalizam. To je cilj desnice u Americi – da javnost postane do te mjere cinična da više nitko ne želi da se za bilo šta angažira.

Izgleda da ta taktika funkcionira.
Ne više. Do društvenih promjena je dolazilo uvijek kada je jaz između ideala i stvarnosti bio prevelik.

Da li je cilj vašeg filma ubrzati ovu promjenu?
Mislim da nisam toliko važan. Ali pogledajte, visok sam samo metar i pedeset. U djetinjstvu su me zbog toga često šikanirali. To je jedan od razloga zašto čitavog života govorim u ime malih i slabih. Možda će film odigrati ulogu katalizatora za nešto veće, za nešto što se već uskomešalo ispod površine. U izbornoj utrci za gradonačelnika New York-a centralno pitanje je porast nejednakosti.

Kandidat demokrata, Bill de Blasio, obećao je da će povećati poreze za bogate. Tako prikupljenim novcem on namjerava unaprijediti kvalitetu obrazovanja u državnim školama.
Po svemu sudeći izgleda da će di Blasio upravo s takvim programom pobijediti u financijskom centru svijeta. Raspoloženje u zemlji se mijenja, ljudima je prekipjelo .

To ne znači da će doći do promjena u politici. Neposredno poslije financijske krize nezadovoljstvo Wall Street-om je bilo ogromno, ali su konkretni koraci izostali.
Obama je prokockao veliku šansu. Mogao je progurati sveobuhvatnu reformu financijskog sektora , ili da barem ponovo uvede Glass – Steagall zakon, koji predviđa odvajanje investicijskih od komercijalnih banaka.

Zašto Obami to nije pošlo za rukom?
U njegovoj vladi je bilo previše onih koji su bili bliski Wall Streetu. Mnogi iz njegovog tima su radili tamo ili su se kasnije zaposlili u financijskoj industriji. A budimo iskreni – Wall Street nema sluha za potrebe prosječnog Amerikanca.

Wall Street već dugo nije vodeća industrija u Americi. Tehnološka industrija okupljena oko kompanija Google, Apple i Facebook samo što nije postala najveća ekonomska snaga u zemlji, kada će od političara dobiti odriješene ruke, baš kao nekada bankari.
Nisam siguran da li je to dobro, a osobito ako obratimo pažnju na to koliko su radnih mjesta oni otvorili i gdje se slivaju njihovi profiti. Netko može pomisli da stroj za pravljenje novca poput Apple-a zapošljava stotine tisuća radnika, a u stvari je riječ o nekih 50.000. Ne sviđa mi se ni ono što Microsoft radi.

Objasnite.
Microsoft je ogromne sume novca prebacio na račune u inozemstvu, kako bi izbjegao plaćanje poreza u SAD. Tim novcem su nedavno kupili kompaniju Nokia. Takvi potezi na pomažu obiteljima iz srednje klase, već dodatno uvećavaju nejednakost.

Ali zar nije određeni stupanj nejednakosti cijena koju moramo platiti za inovacije? Izgledi da se obogatite potiču kreativnost i poduzetnički rizik.
Da, malo nejednakosti vodi ka napretku. Ali postoje granice. Da li je menadžeru potrebno 20 milijuna dolara godišnje da bi bio inovativan? Mislim da bi mu i 10 milijuna bilo dovoljno. Ne vjerujem da su Mark Zuckerberg (Facebook ) i Hasso Plattner (SAP) osnovali svoje tvrtke samo da bi zaradili novac.

U usporedbi s onim što se danas događa, godine kada je Clinton bio predsjednik izgledaju gotovo nestvarno. Ekonomija je rasla, proračun je bio uravnotežen. Unatoč tome, po isteku prvog Clintonovog mandata ste dali otkaz. Da li se kajete?
Bio sam frustriran. Iako je ekonomiji išlo prilično dobro, nismo mogli preokrenuti trend porasta nejednakosti između dohodaka.

Mnogi očekuju da će Hillary Clinton pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima. Može li ona da zakrpi jaz u američkom duštvu?
Možda . Blisko smo surađivali u prošlosti.

Više od toga. Pa i izlazili ste jedno vrijeme.
Bio je to samo jedan sastanak , dok smo još bili studenti na Yaleu. To sam već bio gotovo zaboravio, kada me je prije par godina na to podsjetio jedan novinar. Ali sada ozbiljno. Doista je poštujem. Ali ona je svjesna da predsjednik ne može sve sam riješiti.

Zašto?
Amerika nema političku kičmu. Jedan od najvećih problema u SAD je taj što u našoj politici sindikati više ne igraju veliku ulogu. Samo 11% naših radnika je sindikalno organizirano. Umjesto toga imamo partije koje su samo strojevi za prikupljanje novca, dok se nositelji političkih funkcija prodaju onome tko najviše nudi.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)