O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]