Alžirski nogometni navijači: “Francuska nas je kolonizirala, ali danas ih mi koloniziramo”

Alžirski nogometni navijači imali su poruku za Francuze nakon Afričkog kupa nacija: “Francuska nas je kolonizirala, ali danas ih mi koloniziramo”.

Komentare je dao jedan navijač nakon pobjede njegove momčadi nad Senegalom u finalu natjecanja.

Njihove kolege navijači su dočekali svoje igrače sa klicanjem.

Alžirski navijači ponovno su izazvali kaos na ulicama velikih francuskih gradova nakon pobjede svoje momčadi.

Drugi isječak prikazuje nogometne navijače koji okružuju i ljuljaju automobil sa dvije francuske žene.

Navijači su navodno ukrali torbe i novac ženskim osobana, dok je jedan opravdao čin kriminala tvrdeći da je “ženama je njihovo mjesto kod kuće”.

Kao što smo ranije izvijestili, alžirski nogometni navijači su divljali u brojnim prilikama u francuskim gradovima tijekom nogometnih turnira, pljačkali su trgovine, palili automobile, turirali motorne pile i bacali molotovljeve koktele na policijske službenike.

Vjeroispovijed gotovo svih Alžiraca je sunitski Islam koji je i državna religija. Službene statistike govore da svi Alžirci, 99%, Alžiraca muslimani. (Wikipedia)
 

“France used to colonize us, but now we colonize France!” – More video footage of Africans saying their true intentions so everybody can hear it, after Algeria won the Africa Cup of Nations (football). Can it get any more obvious? pic.twitter.com/Yml916n2Ed

— DE Reports (@DE_Reports) July 21, 2019

 
Novi-Svjetski-Poredak.com

Alžirska vlada u četvrtak je objavila zabranu pokrivanja lica na radnom mjestu u javnim službama, odnosno nošenja nikaba ili burke

Premijer Ahmed Ouyahia pozvao je ministre i guvernere u njegovoj zemlji da strogo poštuju uputu da se ne dopusti “bilo kakva odjeća koje priječi obavljanje funkcija javnih službi, a koja je strogo zabranjena na radnom mjestu, posebice nikab“.

Glasnogovornik vlade je rekao da zaposlenici moraju pokazati svoj identitet na radnim mjestima kako bi se izbjegle sigurnosne prijetnje.

Dodao je je da se “od svih zaposlenika traži da se suzdrže od bilo kakvog postupka ili ponašanja, uključujući odijevanje, protivnih prirodi njihovih zadaća, ponašaju se s poštovanjem i tako prenose pravila i načela kojima se vodi javna služba, uključujući neutralnost i transparentnost”.

(jutarnji.hr)

Francuska glumica Brigitte Bardot je progovorila protiv svoje zemlje, rekavši kako su islamisti “praktički svugdje” i da današnja Francuska ne bi trebala nalikovati Alžiru

Govoreći francuskom tjedniku Valeurs Actuelles, Bardot je rekla da Francuska nije ono što je nekoć bila.

“Ja sam odgojena u čast, patriotizmu, da volim i poštujem svoju zemlju, a kad vidim što je postala, osjećam se očajno” – rekla je Bardot za Valeursactuelles.com.

83-godišnjakinja je također rekla da je “neprihvatljivo” vidjeti da su burke postale uobičajene u Francuskoj, a islamisti su “praktički svugdje”.

“Nisam se borila protiv francuskog Alžira da bi prihvatila alžirsku Francusku, nisam dirala kulturu, identitet i običaje drugih, neka oni ne diraju moju” – rekla je Bardot.

Bivša glumica nije stala i kada je došla na temu o Europskoj uniji.

“Moramo izići iz nje” – rekla je Bardot dodavši kako je ona zagovornica desničarskog Nacionalnog fronta Marine Le Pen, koja se također izjasnila protiv članstva Francuske u EU.

Ona je je izrazila podršku bivšem francuskom premijeru Francois Fillonu,​kojeg je opisala kao “dobrog momka”.

Rođena 1934. godine, Bardot je bila jedan od najpoznatijih seksualnih simbola 1950-ih i 1960-ih godina.

Ona se umirovila u industriji zabave 1973. godine, nakon glume u 47 filmova.

Postala je aktivistica za prava životinja posljednjih godina. Nedavno je napisala knjigu ‘Repliques et Piques’, koja obuhvaća zbirku citata i aforizama.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Djeca su najviše bila vesela, sanjkajući se niz pustinjske pješčane dine i gradeći snjegoviće

Snijeg debljine 35 centimetara je napadao na području Sahare blizu centra Ain Sefra u Alžiru nakon što ih je oluja pogodila u nedjelju. Ovo je treći put u 40 godina da je snijeg pao na grad

Stanovnici su se također probudili uz snijeg u 2016. i 2017. godini. No, ovaj put, imali su oko 35 centimetra bijelog snijega.

Dok je zapravo područje grada Ain Sefra dobilo samo par centimetara snijega, pješčane dine u pustinji, koje se nalaze na rubu grada, su skroz pokrivene snijegom.

„Bili smo jako iznenađeni kada smo se opet probudili i vidjeli snijeg. On se nije topio cijeli dan u nedjelju, a počeo se tek topiti oko 17 sati„ – rekao je fotograf Karim Bouchetata.

Kada je Bouchetata rekao „opet”, on je mislio na drugu mećavu koja se dogodila ne tako davno.

U 2016., grad poznat pod imenom „Bijeg u pustinju” je doživio veliki snijeg ubrzo nakon Božića i izazvao kaos, sa putnicima koji su ostali zaglavljeni u autobusima nakon što su ceste postale skliske i ledene.

Ali djeca su se najviše veselila, sanjkajući se niz pustinjske pješčane dine i gradeći snjegoviće.

Hladna ciklona je došla dok su Europa i Sjedinjene Države upravo bile zamrznute na vrlo niskim temperaturama. Zimska oluja pod imenom Grayson je pogodila istočnu obalu SAD, te je zaledila more u Cape Codu, pa čak i poznate slapove Niagare.

„Hladni zrak se spustio na jug u Sjevernu Afriku tijekom vikenda uslijed visokog tlaka iznad Europe”, rekao je glasnogovornik Met Office-a. „Visoki tlak znači da je se hladno vrijeme proširilo južnije nego što je to uobičajeno.” Grad i općina Ain Sefra je na nadmorskoj visini oko 1100 metara iznad razine mora i okružen je planinama Atlas.
 

Spectacular scenes today in Algeria as snow covered the sand dunes in Ain El Safra! Snow visible also in imagery by NASA's Terra satellite.

Report: Crt Sidali, Gian Alonso, Rabah Ripou Ouchen, Issam Bouchetata Bouchetata, ⵯⴰⵍⵉⴷ ⵏⴻⵇⵇⵉⵛ, Amayas Mazigh, حسام مسعودي pic.twitter.com/ojwupLG8eq

— severe-weather.EU (@severeweatherEU) January 7, 2018

 
Pustinja Sahara pokriva veći dio sjeverne Afrike i prošla je kroz promjene u temperaturi i vlazi tijekom posljednjih nekoliko stotina tisuća godina.

Iako je Sahara vrlo suha danas, očekuje se da će postati zelena ponovno za oko 15.000 godina kao što je i bila zelena u prošlosti.

Za ovu promjenu, poput snijega koji je napadao u Sahari, je krivo „globalno zatopljenje” i „klimatske promjene”.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ilegalni migranti koji su prošlog tjedna pokušali iz Francuske prijeći u Britaniju tunelom naišli su na žestok odgovor francuske policije, koja je upotrijebila silu i prskala imigrante papar sprejevima u cilju da ih odvrati od prelaska granice

Reportaža televizijske mreže Sky News o imigrantima u francuskom gradu Calaisu, pošla je naopako kada je novinar intervjuirao jednog alžirskog imigranta koji je bez pardona osuo paljbu po europskom imperijalizmu.

Naime, imigranti koji pristanu na priču s medijskim kućama su svjesni da svaka izjava može biti korištena protiv njih tijekom procesa razmatranja aplikacije za azil, pa su inače vrlo oprezni, a britanski auditorij je navikao na izjave imigranata obojene autorasizmom, nepoštovanjem mjesta porijekla i hvalospjevima o mjestu destinacije.

Ovoga puta novinar je naišao na drugačiju pjesmu. Na pitanje “Zašto ideš u Englesku?”, Imigrant je odgovorio da okrivljuje europski kolonijalizam i osvajačke ratove kao što je invazija na Irak 2003. godine.

“Većina (imigranata) ovdje su Iračani” rekao je on, “a što su britanska i američka vojska učinile Iraku?”

Alžirac je tada izjavio da je njegova zemlja uništena od strane europskog kolonijalizma.

“Bili ste u mojoj zemlji 130 godina”, rekao je on, misleći na krvavu francusku okupaciju Alžira, i dodao “uništili ste je skroz, i unazadili, e pa imam pravo biti ovdje (u Francuskoj), i nemojte mi govoriti da sam ilegalac.

A tek vi, Englezi, što ste učinili svijetu? I sada putovati u Egipat, Tunis … kao turisti, e pa i ja hoću u London, ali ne kao ilegalac već legalno, ne kroz tunel.

Ušli ste u Irak pod pretekst borbe protiv terorizma, a hoćete našu naftu. “

Neki od prisutnih imigranata su tada ohrabreni njegovim izlaganjem dobacivali “tako je” i “u pravu je”!

Čovjek je dodao: “Ja sam s ove planete, nisam ilegalan. Pitajte ljude ovdje kako nas tretira vaša policija, kako nas maltretiraju, ali toga nema u medijima”, aludirajući na to što su predrasude i mržnja protiv imigranata potaknuti od strane britanskih medija.

Dan prije intervjua, Daily Mail je privukao pažnju usporedbom “invazije” imigranata s invazijom nacističke Njemačke na Britaniju, tijekom drogog svjetskog rata.

“Katastrofa: Zaustavili smo se Hitlera. Zašto naši lideri ne mogu zaustaviti nekoliko tisuća iscrpljenih i slabašnih imigranata?”, glasio je naslov u Daily Mailu.

Premijer Britanije, David Cameron je odgovorio: “Sve što se može učiniti, bit će učinjeno. Budite uvjereni da su naše granice sigurne, kao i da britanski turisti mogu slobodno ići na odmor”, rekao je on.

Alžirski imigrant u Calaisu zatražio je od novinara da prenese poruku Cameronu da je on siromašan čovjek, a ne terorista, i da želi da ga tretiraju kao što tretiraju i Britance.
 
(princip.info)

Preko 120 osoba, među kojima 33 ranjenih, evakuirano je iz hotela za vrijeme trajanja operacije pripadnika sigurnosnih snaga Burkine Faso koji su u subotu pokušali osloboditi taoce iz hotela u glavnome gradu Ouagadougouu u koji su upali islamistički borci

U međuvremenu, lokalni mediji javljaju kako se borba terorista i sigurnosnih snaga nastavila u drugome hotelu, Ybiju.

Portal SITE Intelligence Grupa kaže da je teroristička skupina preuzela je odgovornost pomoću šifrirane telefonske aplikacije, prenosti Infowars.

The New York Times je objavio da je napad na hotel Splendid u Ouagadougou, Burkina Faso organizirala al-Kaida u islamskom Magrebu i čovjek pod imenom Mokhtar Belmokhtar koji je vođa skupine al-Mourabitoun.

Al Qaida u islamskom Magrebu navodno je priznala odgovornost za napad u priopćenju objavljenom na šifriranoj telefonskoj aplikaciji, prema portalu SITE Intelligence Group.

Spominjanje šifrirane aplikacije je bitno s obzirom na stalni napad i borbu američke vlade protiv tehnologije.

Portal SITE Intelligence Grupa se sastoji od urednice Rite Katz i dvaju “viših savjetnika”, od kojih je jedan Bruce Hoffman, korporativni upravitelj protiv terorizma i protiv pobune u korporaciji RAND i bivši ravnatelj ureda RAND u Washingtonu DC.

Osim financiranja od strane američke vlade, portal je blisko surađivao sa FBI. FBI je specijaliziran za izrade domaćih terorističkih zavjera.

Zanimljivo je da je insajderska skupina “osiguravala terorističke izjave i video materijale i prije nego je SAD-a financirao bogatu lepezu obavještajnih službi”, piše James F. Tracy.

Napadač Mokhtar Belmokhtar je Shadyjeva Veza

Zadnji put smo čuli oza Mokhtar Belmokhtara da je vodio napad na plinsko postrojenje u Alžiru. Najmanje 39 stranih talaca je ubijeno, zajedno s alžirskom zaštitarom nakon što su alžirske specijalne snage upale u plinsko postrojenje Tigantourine u blizini Amenasa, Alžir.

Belmokhtar je regrutiran i obučeni od strane CIA-e u Afganistanu. On je bio “afganistanski Arapin” regrutiran iz Sjeverne Afrike i borio se sa CIA-om i Pakistanskim ISI-om (Inter Usluge Intelligence) mudžahidinima koji su se kasnije raspali na al-Kaidu i talibane.

Nakon smrtonosnog afganistanskog građanskog rata koji je odnio gotovo pola milijuna života, Belmokhtar se vratio u Alžir 1993. godine i pridružio Salafističkoj skupini za propovijedanje i borbu (GSPC).

GSPC navodno je osnovao Hassan Hattab, bivši zapovjednik Grupe Islamističke Armije (GIA). Muhamed Samraoui, zamjenik glavnog stručnjaka Protuobavještajne jedinice alžirske vojske tvrdi da je GSPC osnovan od strane alžirskog vojske u pokušaju da oslabi i uništi umjereni Islamski front spasa, islamistička politička stranka spremna preuzeti vlast na izborima u Alžiru. Članovi GSPC su regrutirani od strane alžirske obavještajne službe po povratku iz džihada u Afganistanu.

U 2007. godini, GSPC mijenja ime u Al-Kaida u islamskom Magrebu (AQIM) i sama usklađuje se sa Libijskom Islamskom borbenom grupom (LIFG). U studenom 2007. godine, drugi zapovjednik Al-Kaide Ayman Al-Zawahiri objavio audio u kojem najavljuje da se LIFG pridružio Al-Kaidi.

“Al-Qaeda u islamskom Magrebu od početka 2007. godine je uspostavila blisku vezu s libijskom Islamskom borbenom grupom, čiji čelnici su također obučeni i regrutirani u Afganistanu od strane CIA-e”, piše Michel Chossudovsky. “LIFG tajno podržava CIA i britanski MI6.”

Prema dokumentu MI6-a, britanska obavještajna služba je znala da je LIFG organizirao atentat na Gaddafija 1995. godine uključujući “Libijske veterane koji su služili u Afganistanu.”

U izvješću se daje kredibilitet činjenici da su britanske vlasti dopustili članovima LIFG da žive u Velikoj Britaniji i da se uključe u aktivnosti podržavanja organizacija unatoč svojoj službenoj izjavi da su teroristička skupina.
 

What we know about the attack at a hotel in Burkina Faso https://t.co/Ync0R4FxHI pic.twitter.com/mvct9Lkm1F

— The New York Times (@nytimes) Siječanj 16, 2016

 
 

 

 
(preveo:NSP)

Cijene nafte 2015. je u padu! Stručnjaci predviđaju da će se potražnja ipak povećati nakon prošlogodišnjih padova, a analitičari upozoravaju na vjerojatno smanjenje proizvodnje u Meksičkom zaljevu, u Sjevernom moru i Brazilu, jer naftne kompanije namjeravaju smanjiti rashode

Cijena nafte raste i unatoč strahovima smanjene potražnje u Kini i štrajkovima u rafinerijama u SAD-u. Prema pisanju Reutersa, utorak će biti treći dan štrajka u nekim američkim rafinerijama čiji je kapacitet 10% ukupnih rafinerijskih kapaciteta u zemlji. Ranije su analitičari sumnjli stabilnost potražnje za naftom u Kini zbog najavljivanja pada industrijskih aktivnosti u zemlji u siječnju, no kap koja je prelila čašu na tržištima je ipak stalno smanjenje broja bušotina u Sjedinjenim Državama, a analitičari sumnjaju da će oporavak potrajati jer američke zalihe i dalje znatno premašuju tražnju.

Cijene nafte su padale od lipnja prošle godine, kada su se kretale iznad 100 dolara za barel, izgubile preko 50 odsto vrednosti, a sve je posljedica prekomjernih globalnih rezervi uzrokovanih snažnom proizvodnjom nafte iz škriljaca u SAD-u. Analitičari su od samog pada cijena nafte tvrdili da će njihov kolaps u prvom redu natjerati američke kompanije da smanje proizvodnju, što su one na kraju i učinile. Nakon ranije zatvorenih bušotina i obustavljenih istraživačkih projekata, broj naftnih bušotina u SAD-u je samo u nedelju pao za rekordne 94 bušotine, čime je ukupno, prema podacima kompanije Baker Hughes, zatvoreno 1 223 bušotine, što bi na duži rok moglo značiti značajno smanjenje proizvodnje.

SAD od početka krize 2008. ne žele saudijsku naftu

Zbog krize koja je buknula 2008. američke kompanije, ne samo da su reaktivirale stare naftne bušotine, nego su, kako piše New Eastern Outlook, za unutarnju potražnju pokrenule proces proizvodnje plina iz škriljca (Shale gas). Cijena tog plina je u Sjevernoj Americi s 13 dolara za milion britanskih toplinskih jedinica ( British Thermal Units/BTU), koliko je koštao 2008., u prosincu 2013. pala na 4,29 dolara po milionu BTU. Uz relativno jefitnu energiju koju proizvode sami, Amerikanci smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog Istoga, posebice saudijskoj. Ova relativno nova tehnlogija je dovela do toga da Washington popušta pritisak na Bliski istok, ali to nije odgovaralo jedino Saudijcima, koji su i dalje računali na američkog saveznika u sučeljavanju s Iranom.

U to je vrijeme Američka Nacionalna agencija za energiju navodila „kako do 2020., a u najgorem slučaju do 2030. želi zemlju učiniti energetski neovisnom i tada bi, prema nekim prognozama, Sjedinjene Države čak mogle postati izvoznik energenata na svjetskom tržištu“. Naravno sve ovisi i o razvoju tehnologije i razni eksploatacije škriljca, oko čega između kompanija i udruga za zaštitu okoliša postoji mnogo neslaganja i prijepora. Američke kompanije su potom uložile milijarde dolara u projekte dobivanja nafte iz škriljevca, što je dodatno povećalo unutarnju proizvodnju energenata, ali istovremeno snizilo cijenu na svjetskom tržištu.

Obama sada pokušava spasiti situaciju tako što je potpisao zakon o ograničenju emisije metana i prisilio energetske kompanije na dodatno smanjenje proizvodnje, čime je u SAD-u uzrokovao ono što je priželjkivao Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim izvoznicima – „neprijateljima demokracije“, a to su socijalni nemiri i rat vlade s energetskim kompanijama.( SAD i “bumerang efekt” sankcija)

Između iluzije i stvarnosti – plin iz škriljca i američke plinske bajke Kijevu

Ukrajinska kriza i zaoštravanje odnosa u prvom redu Washingtona, tek potom u izvjesnoj mjeri i Bruxellesa na jednoj strani i Rusije na drugoj su na sklizak teren naišli kada se dotaklo pitanje gospodarske suradnje i neraskidivih veza Europe i Ruske Federacije u energetskom sektoru. Bez obzira što gotovo cijela Europa ovisi o ruskim energentima, američki predsjednik Barack Obama je bio uporan u nametanju gospodarskih sankcija Rusiji, koje su na kraju u velikoj mjeri prihvatili i europski čelnici.

Međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel i najviše lideri nekih istočnoeuropskih zemalja su uvidjeli da su tako radikalni potezi kao što je uvođenje sankcija Gazpromu, o kojem ovisi energetska sigurnost Europe, ravni samoubojstvu. Tada je američka administracija vršila pritisak na Bruxelles i „predlagala “da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne sporazum o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i Europske unije” (TTIP), te da se na taj način “Putinu oduzme najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina”. Sada Grčka najavljuje da će po pitanju TTIP-a uložiti veto i minirati tajne pregovore, što znači da, barem srednjoročno, Europa neće biti tržište za američki ukapljeni plin.

“Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju”, 26. ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime je htio minirati energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. “Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije.

Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane, i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse”, izjavljuje Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljca, tzv. “shale gas”.

Reuters navodi kako je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, kao i plin iz škriljca, čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka trenutno zabranjena u Francuskoj i Bugarskoj, dok su se u zemljama poput Britanije i Poljske održali veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.

Osim što američki predsjednik zbog “geopolitičke situacije i zajedničke obrane” Bruxelles praktično prisiljava da prekrši ekološke standarde koje je sam postavio, ono što posebno brine je žurba Washingtona kojom se Europa želi uvući u Sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom, koji bi po mnogima pogodovao isključivo američkom gospodarstvu, a Europi nanio nepopravljivu štetu. Iako visoki dužnosnici vole naglašavati kako će TTIP “donijeti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta s obje strane Atlantika”, američki ekonomist i analitičar Dean Baker tvrdi kako sporazum kojeg Barack Obama zbog ukrajinske krize nameće kao spasonosno rješenje “nema nikakve veze sa slobodnom trgovinom”.

Iako Washington od početka ukrajinske krize koristi sve raspoloživo oružje protiv Moskve, kada je postalo jasno da će sankcije protiv Rusije jednako pogoditi i Sjedinjene Države i Europsku uniju, zapadni lideri su počeli razmatrati i druge oblike “kažnjavanja” Rusije, uključujući i rušenje vrijednosti energenata na tržištu. Obama je davao obećanja“ kako će započeti opskrbu Europe energentima direktno iz Amerike“, što su mnogi protumačili “energetskim ratom protiv Rusije” i istoga dana kada je američki predsjednik držao govor u Bruxellesu, američko Povjerenstvo za inozemne poslove je održalo sastanak o “Geopolitičkom potencijalu američkog energetskog procvata” (The Geopolitical Potential of the U.S. Energy Boom).

Na sjednici koja je trajala puna dva sata razmatralo se o mogućim načinima proizvodnje energije i povećanju proizvodnih kapaciteta u Sjedinjenim Državama koji bi mogli biti iskorišteni u sukobu s Rusijom.

Kongresmeni su pregovarali o mogućnosti ukidanja ograničenja na izvoz američkih energenata, čime bi se smanjio utjecaj Rusije u Istočnoj Europi, što Washington otvoreno naziva “ruskom agresijom koja je geopolitička prijetnja svjetskom miru”, iako nije jasno prijeti li Moskva Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Srbiji, Češkoj, pa čak i vječno neprijateljski raspoloženim zemljama Poljskoj, Litvi i drugima, ili se američki kongresmeni boje smanjivanja utjecaja njihove zemlje u tom dijelu Europe? Republikanac Ed Royce, predsjedavajući Povjerenstva za inozemne poslove, inače vatreni zagovornik uvođenja sankcija Rusiji, otvoreno je izjavio “kako europska ovisnost o ruskim energentima paralizira američku politiku u Ukrajini”.

Utjecaj Sjedinjenih Država i autoritet američkog predsjednika su na globalnoj razini umanjeni i prema mišljenju Eda Roycea je jedini način da se situacija ponovo okrene u njihovu korist slabljenje utjecaja Rusije, što znači da se treba raditi na spuštanju cijena energenata i “protjerivanju” ruskih kompanija s njihovih tradicionalnih tržišta.

“Jednostavno rečeno, američka proizvodnja energenata će istovremeno poduprijeti i našu ekonomiju i našu nacionalnu sigurnost. Sjedinjene Države bi smanjenjem uvoza energenata iz zemalja članica kartela OPEC u okolnostima političkih ili sigurnosnih prepreka za našu opskrbu energentima bile manje ranjive. Povećanje izvoza bi dovelo do jačanja našeg geopolitičkog utjecaja, a umanjilo utjecaj i važnost Rusije i drugih zemalja”, rekao je kongresmen Ed Royce.

Jasno je da je ukrajinska kriza događaj koji je primorao Sjedinjene Države na razradu nove strategije, a ujedinjenje Krima s Rusijom je na kraju bio razlog da se i otvoreno objavi energetski rat Moskvi.

Američki parlament je 2007. usvojio zakon o energetskoj neovisnosti kao sigurnosnom pitanju (Energy Independence and Security Act). Tim se zakonom definira energetska politika Sjedinjenih Država prema Moskvi i u odnosu na njen utjecaj na tržišta poput Ukrajine ili Gruzije, a ključni dio dokumenta je ograničavanje utjecaja Rusije u te dvije susjedne zemlje. Dakle sve ovo što se događa, ne događa se slučajno i isto kao što se Vladimir Putin dugi niz godina pripremao za konačno zauzimanje jasnog i nedvosmislenog stava, jednako tako su u Washingtonu neprestano radili na pokušajima da ograniče diplomatske i gospodarske aktivnosti Rusije. Sve što se događalo i događa se trenutno samo je epilog te dugogodišnje geostrateške i geopolitičke utakmice. Američki zakon iz 2007. predviđa razne scenarije i definira različite akcije protiv Moskve, čak i gospodarske sankcije i embargo na izvoz ruske nafte i plina na europska tržišta.

Washington je godinama tražio priliku za provođenje ovih mjera i od ukrajinskog proglašenja neovisnosti 1991. je američka vlada potrošila 5 milijardi dolara kako bi tu zemlju odvojila iz ruske interesne sfere. Aktualna situacija govori da je Americi to na kraju djelomično i uspjelo, ali su ti novci potrošeni na destabilizaciju Ukrajine, uništenje njenog ekonomskog potencijala i svih raspoloživih resursa, a prije svega ljudskih, koji ginu u suludom i bratoubilačkom ratu u Donbasu. Washington i Bruxelles učvršćuju svoju poziciju na zapadu Ukrajine, ali je zbog nebrige prevratničke vlade u Kijevu i predsjednika Poroshenka budućnost te zemlje krajnje neizvjesna.

U Washingtonu su još tijekom izrade dokumenta kojim se želi spriječiti “prodor Rusije na zapad” bili svjesni plinovoda ukupne dužine 40 000 km koji prelaze preko ukrajinskog teritorija. Presijecanjem tog plinovoda Europa bi ostala bez opskrbe energentima. Već dugi niz godina se razmatrala mogućnost smanjenja ovisnosti Europe o vanjskim dobavljačima energenata, ali europske kompanije i distributeri danas još uvijek uvoze preko polovine svojih potreba. Prema izračunu Europske komisije će sve do 2050. udio plina u europskim potrebama za energentima iznositi 25%, a do 2030. će Europa potrošiti 500 milijardi eura za uvoz energenata.

Rusija je vodeći europski opskrbljivač energentima i od 2011. za sobom ostavlja Norvešku, Alžir i druge zemlje. Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka i Bugarska gotovo 100% ovise o ruskom plinu. Njemačka koja već godinama pokušava umanjiti svoju energetsku ovisnost, još uvijek iz Rusije uvozi oko 35% svojih potreba . Postoji alternativa, a tu se misli na SAD, Katar i Iran. Američki uvoz u Europu je još uvijek daleka budućnost i, bez obzira na Obamina velika obećanja, ne može nadomjestiti trenutne potrebe.

Američki plin dobiven od škriljca nije od prevelikog značaja za Europu. Istina je da je zbog tog procesa proizvodnje Washington smanjio uvoz ugljena iz Europe i ove godine bi Njemačka trebala zatvoriti plinske elektrane sa kapacitetom od 10 GW i pustiti u pogon elektrane na ugljen s kapacitetom do 7 GW. Dakle, bez obzira na deklarativna opredjeljenja za „zelenu“ energiju iz obnovljIvih izvora, Njemačka i dalje zadržava proizvodnju fosilnih goriva na gotovo istoj razini, a ove izrazito blage zime, kako izvještava agencija AGEB, Njemačka je smanjila udio fosilnih goriva u proizvodnji električne energije u ukupnom energetskom miksu s 81,9% u 2013. na 80,8% 2014. godine, što znači minimalan pomak „nabolje“.

Uvoz američkog plina bi uzrokovao i znatne financijske gubitke. Trenutno ne postoji infrastruktura za uvoz prekomorskim rutama. Na primjer, Njemačka nema luke koje bi mogle primati ukapljeni plin i upitno je hoće li Nijemci potrošiti 5 milijardi dolara na terminale, a sve kako vi zadovoljili američke geostrateške ciljeve?

Čak i kada bi se ovog trenutka započela gradnja, opskrba bi mogla početi tek za 5 ili 6 godina. Ukoliko bi američke kompanije i dobile licence, kapacitet opskrbe od 60-70 milijardi kubnih metara plina bi se postigao tek 2020. godine. 2013. je ukupna potražnja Europe je bila 10 puta veća, a na ruske energente je otpadalo oko 30% ukupnog uvoza i 10% plina koji bi dolazio iz Sjedinjenih Država definitivno neće riješiti problem.

Mogao bi se izgraditi novi plinovod od Irana do Europe, ali je potpuno besmisleno govoriti o Iranu kao opskrbljivaču dok se konačno ne riješi pitanje sankcija, a da ne govorimo o uspjesima Moskve u jačanju strateškog partnerstva s Iranom i to u svim sektorima: kulturi, vanjskoj politici, gospodarstvu, nuklearnoj energiji i opskrbi oružjem. Dakle, čak i pod pretpostavkom da Iranu ovog trenutka dobije sve potrebne dozvole, taj plan bi bio neprovediv u djelo. Sve dok je Europa američki saveznik u energetskom ratu protiv Rusije, izgleda da ne postoji mogućnost za suradnju Bruxellesa i Teherana.

Iranski ministar za naftu, Bijan Namdar Zanganeh, bivšoj europskoj povjerenici za vanjske poslove Catherine Ashton je tijekom njenog posjeta Iranu rekao “kako postoje tri uvjeta za izvoz plina u Europu: ukidanje gospodarskih sankcija Iranu, osiguravanje sredstava za izgradnju plinovoda i pravo Teherana na sporazum s Rusijom o politici cijena”, što je za Bruxelles neprihvatljivo. Osim toga, treba podsjetiti da iranske vjerske vođe nisu nimalo dobro primili “sporedne aktivnosti” Catherine Ashton, koja je posjet Teheranu i razgovore o iranskom nuklearnom programu iskoristila kako bi držala govore u kojima je branila iranske disidente i sastajala se s aktivisticama iz prozapadnih udruga za ženska prava koje redovno “demokratsku Europu i Sjedinjene Države izvještavaju o teškom kršenju prava žena u Iranu”.

Europska povjerenica svoje namjere i aktivnosti van službenog dijela posjete uopće nije navela u svom protokolu, čime je prilično neugodno iznenadila svoje domaćine, tim više što je i pored izvješća IAEA-e i pozitivnog pristupa iranskih lidera izjavila “kako nema nikakvih garancija da će se postići sporazum o iranskom nuklearnom programu”.

Za razliku od Washingtona, Moskva vrlo dobro zna kako surađivati s Teheranom i kako se sporazumjeti u cijelom spektru pitanja, a osnovno pravilo u pregovorima s iranskim liderima je – ne ucjenjivati ih! Što se tiče Katara, ta mala zaljevska monarhija Europi isporučuje četvrtinu ukupne količine ukapljenog plina, no njegova se važnost često preuveličava. Istina je da do izvjesne mjere umanjuje kompetitivnost ruskog plina, ali ni sam Katar više ne vidi Europu kao prioritet. Upravo prošle godine je Katar umanjio opskrbu Europe, te se okrenuo azijskim zemljama i Latinskoj Americi, što su europski ekspertiprognozirali još 2011. godine, i sve priče oko katarskih terminala za ukapljeni plin su ništa drugo osim ispraznih novinskih napisa korisnih samo u dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Bloomberg tada piše kako je Katar ušao u fazu “plinskog rata” sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Velikom Britanijom i Australijom, stoga od katarskog emira ne treba očekivati da donosi odluke na svoju štetu, a u korist američke administracije koja je u ratu s Moskvom zbog Ukrajine. Katar i sam ima veliku unutarnju potražnju, a da bi povećao izvoz trebao bi graditi nove plinovode koji bi prelazili preko teritorija Iraka i Sirije. Kao što znamo, to je također jedan od razloga zbog kojega Doha četvrtu godine daje potporu pobunjenicima u Siriji i teško je zamisliti izgradnju plinovoda u dvije bliskoistočne zemlje u kojima je u tijeku suzbijanje najezde islamističkih ekstremista.

U svijetu se danas ne može naći ulagač koji bi izdvojio novac za sirijske ili iračke projekte s neizvjesnom budućnosti, posebice jer su ruske kompanije Rosneft i Gazsprom sklopile niz novih ugovora s vladom u Damasku i produžile one stare potpisane prije izbijanja sukoba. Stoga je nezamislivo da će Katar u ovim okolnostima ući u dugi i neizvjesni energetski rat protiv Rusije.

Razočaravajuća ukrajinska računica: “Shale gas”

Sada se nakon ove „digresije“ treba vratiti na „Američki bum plina i nafte iz škriljca“, koji je izgleda dosegnuo maksimum i sada polako tone nepotrebne gubitke. Kako god bilo, taj je projekt ispunio svoju primarnu zadaću i Ameriku izvukao iz krize koju je 2008. uzrokovao Wall Street, ali izgleda da neće moći biti američko oržje u geopolitičkom sučeljavanju.

Jednako tako je jedna od priča koja se često slušala na početku ukrajinske krize bila ona o ogromnim rezervama te zemlje u prirodnom plinu i nafti. Vodeći ukrajinski dužnosnici još u Janukovičevoj vladi su bili uvjereni kako ukrajinsko “zakopano blago” leži u stijenama škriljca. Ukrajina je još 2012. pregovarala o ugovorima vrijednim 10 milijardi dolara s američkom kompanijom ExxonMobile, prošle godine je prevratnička vlada u Kijevu iznova sklopila sporazume s britanskim i američkim naftnim divovima Shell i Chevron u potrazi za tim ogromnim zalihama i ulaganju jedva oko stotinjak milijuna dolara u razvijanju potencijala u tim prirodnim resursima (“jedva”, budući da se radi o istraživanjima, a ne eksploataciji, a Ukrajini hitno trebaju deseci milijardi dolara).

Međutim, postoji “mali” problem za kojega Yatsenyuk i drugi nisu znali ili nisu htjeli znati. Svjetski poznati analitičar F. William Engdahl tvrdi kako je američka “revolucija škriljca” običan spin Wall Streeta, a kojega je uvjerljivo širio i Barack Obama u svojim nastupima diljem Amerike.

Jedan od razloga zašto Ukrajina tako olako i neoprezno prihvaća sve ponude Zapada i zbog čega je prekinula sve veze s Rusijom leži i u činjenici da su u siječnju 2013. kompanija Shell i Ukrajina potpisali sporazum o eksploataciji plina iz škriljca. Trenutno, Ukrajina ovisi o prirodnom plinu iz „agresorske“ Rusije, a bivši ukrajinski ministar energetike, Eduard Stavytski, koji je i potpisao sporazum 2013. godine, kaže kako je Shell je obećao uložiti 10 milijardi dolara u geološka ispitivanja, čime je dobio pravo istraživanja na Yuzivsskim poljima u istočnoj Ukrajini. Kako se ta polja nalaze na samoj granici regije Harkov i Donjeck, naravno, svi projekti u tom smislu su stopirani.

Nakon kompanije Shell se i američki energetski div Chevron također pridružuje “shale-gas” utakmici i to baš uoči anti-vladinih prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu. Janukovičeva vlada potpisuje ugovor s kompanijom Chevron o proizvodnji plina iz škriljca, a 2012. su se vodili i pregovori s kompanijom ExxonMobile koja na kraju najbolje surađuje s Gazpromom i Rosneftom, pa čak i na Krimu.

Strane kompanije su Ukrajincima dale naslutiti kako bi na tim poljima moglo biti dovoljno plina za 50% trenutnih ukrajinskih potreba.

Američki “Ured za energiju” (US Department of Energy) je priopćio “kako Ukrajina leži na 40 000 milijardi kubnih stopa obnovljivog prirodnog plina i da je to dovoljno za potrebe Ukrajine za nekoliko slijedećih desetljeća ( 1 kubna stopa = 0,028 316 846 592 m3), međutim problem je što to nitko ne može sa sigurnošću i potvrditi. Dakle, riječ je o pretpostavci i samo istraživanja bi trebala pokazati o čemu se doista radi.

Ne računajući na zagađivanje podzemnih voda u procesu proizvodnje, mogućnosti potresa koje izaziva bušenje i ostalih problema, prirodni plin je san Ukrajine koji ima sve predispozicije da se pretvori u noćnu moru.

Američke kompanije u domovini odustaju od “spasonosnog rješenja” za Ukrajinu

Ukrajina se u svojoj “revolucionarnoj proizvodnji prirodnog plina” nalazi na pravom putu razočarenja. Naime, sva njihova dosadašnja saznanja se temelje na lažima britanskih i američkih naftnih magnata i njihovih vlada. Revolucija s plinom iz škriljca u Americi je završila vrlo neslavno samo nekoliko godina nakon što je počela.

Zbog velikih gubitaka Shell je još prošle godine najavio velike rezove u daljnjem razvoju tehnologije proizvodnje plina i nafte iz škriljca i izdvajanju za najam prostranih polja za iskapanje u Texasu, Pennsylvaniji, Coloradu i Kansasu, a izvršni direktor kompanije, Ben van Beurden, izjavio je: “Financijski pokazatelji naprosto ne zadovoljavaju i nisu prihvatljivi. (…) Neka od naših predviđanja su se pokazala pogrešnima.”

Problem s nekonvencionalnim plinom iz škriljca je taj što se isti ne ponaša jednako kao uobičajene rezerve plina, te već nakon početnog iskapanja količine dobivenog plina drastično padaju. Proces drobljenja škriljca i eksploatacije plina se mora završiti prije nego “balon pukne”, a to traje vrlo kratko. Stoga su energetski divovi zapravo lakovjerne Ukrajince namamili u zamku.

“Produžena ruka State Departmenta, Victoria Nuland, surađujući s energetskim kompanijama poput Chevrona i drugih je namamila ili bolje nahranila Ukrajince iluzijom o energetskoj neovisnosti od Rusije, te ih ohrabrila na raskid veza s Moskvom”, piše William Engdahl. Stvarni rezultati najnovijih analiza u posljednjih nekoliko godina vađenja plina u Sjedinjenim Državama, kao i ogromni troškovi proizvodnje nafte iz bitumenskog pijeska u projektu “Athabasca Canadian Tar Sands”, navode stručnjaka Davida Hughesa na zaključak “kako je proizvodnja plina iz škriljca u početku eksplozivno dosegla količine od 40% američke ukupne proizvodnje, ali stagnira počevši sa studenim 2011. i 80% plina od škriljca dolazi iz pet izvora, od kojih je već tada nekoliko bilo u opadanju”.

Vrlo visoke stope pada u izvučenim količinama plina na bušotinama zahtijevaju kontinuirane “injekcije” kapitala, a potrebe se procjenjuju na 42 milijarde dolara godišnje, a kako bi se održala razina proizvodnje potrebno je krenuti u bušenje 7 000 novih bušotina. Dovoljno je reći da je vrijednost proizvedenog plina iz škriljca 2012. je iznosila samo 32,5 milijardi dolara.

Dakle, proizvodnja takvog plina je u potpunosti neisplativa i kompanije odustaju od daljnjih ulaganja. Slijedeća opcija koja ne bi uključivala Rusiju, a kojom bi se navodno uspjelo “energentski izolirati Moskvu”, je već spomenuti ukapljeni američki plin (LNG).

Bivši potpredsjednik ukrajinske vlade, Yuri Boyko, povjerovao je i u tu laž, a sudeći po napisima u našim medijima nije jedini. U intervjuu kojega je dao za američke novine Yuri Boyko izjavljuje: “Trebamo podršku u naporima da ukapljeni plin dođe do Ukrajine. U tijeku su pregovori sa Sjedinjenim Državama o izgradnji plutajućeg terminala za prihvat brodova s ukapljenim američkim plinom. Ukrajina bi mogla postati off-shore američka luka s LNG terminalima i postati izvoznik plina u Europu. Time bi se nadoknadio gubitak plina s ruskog tržišta.”

Za ne povjerovati je da jedan iskusan političar kao što je Boyko ne vidi jedan veliki problem. Naime, oštre američke zime su razlog zbog kojeg se zalihe plina pospremaju u američka skladišta, a drugi problem je što američki energetski magnati napuštaju proces proizvodnje plina jer se pokazao neprofitabilnim. Treći problem je što američko zakonodavstvo zabranjuje izvoz većih količina plina i nafte radi vlastite energetske neovisnosti. I na kraju onak najeveći; na kraju se pojavio Recep Tayyip Erdogan koji je zabranio prolazak tankera kroz Bospor i tako minirao LNG Odesa.

Tako je Ukrajina ostala sama i napuštena s američkim plinskim bajkama u koje više nitko ne vjeruje, a prekinula je sve veze s Rusijom koje su joj jamčile prosperitet. U žargonu bi se reklo da su Ukrajinci sami sebi prepilili granu na kojoj su sjedili. Ukrajinska energetska “politika” se temelji na iluziji i geopolitičkim interesima Washingtona, te na lažnoj nadi o domaćim plinskim rezervama ili uvozu iz SAD-a koji bi trebao u potpunosti nadomjestiti onaj iz Rusije. Ni jedan od dva scenarija se nikada neće realizirati i stoga se može zaključiti kako je rusko-američko energetskom ratu već pala prva žrtva i to je Ukrajina koja Gazpromu od 1. travnja 2014. opet mora plaćati punu cijenu za ruski plin, i to unaprijed.

S druge strane, “saveznik” prevratničke vlade Kijevu, Međunarodni monetarni fond, “razveselio” je Ukrajince sa zahtjevom za poskupljenje plina od preko 50%, počevši s prvim svibnjem 2014., s tim da će cijene “zbog postizanja tržišne vrijednosti” progresivno rasti slijedeće dvije-tri godine. Doista hvalevrijedna “suverena politika” Arseniya Yatsenyuka i Poroshenka i, ako se lider neonacista iz Desnog sektora uopće može zvati političarem, Dmitrya Jarosha i drugih. Uspjeli su obmanuti 47 milijuna Ukrajinaca, a jedini koji su se uspjeli izvući iz sigurne katastrofe su stanovnici Krima i izgleda Donjecka i Luganska.

Vraćajući se na početak i progresivno zatvaranje bušotina, naftnih i plinskih projekata, stečaj ili obustava proizvodnje zbog giubitaka brojnih kompanija koje su se bavile ekploatacijom škriljca u SAD-u, ali i Kanadi i Velikoj Britaniji, postavlja se se pitanje može li uopće Washington dobiti ovaj neobjavljeni rat protiv Moskve, ako se u energetskom sektoru ispadne nesporni gubitnik? Dakle, peti dan za redom cijene nafte raste, a sada treba vidjeti do koje će se granice popeti i hoće li ona biti stabilna? Postoje brojne naznake da su Saudijska Arabija, Rusija, Venezuela, Iran i sve ostale zemlje koje nisu unilateralno smanjile proizvodnju energenata igrale opasnu, ali pobjedničku igru, u kojoj su gubitnici oni koji imaju veće troškove proizvodnje energenata od njihovih tradicionalno niskih ulaganja.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Dok Francuzi reagiraju na napad na Cherlie Hebdo osudom muslimana, tumačenje da je riječ o džihadu pogrešno je. Istina je mnogo opasnija

Sedmog siječnja komandosi su upali u prostorija Cherlie Hebdo-a i ubili 12 ljudi. Još četiri žrtve su i dalje u kritičnom stanju. Na snimkama čujemo napadače kako uzvikuju “Allahu Akbar” i “svetimo Muhameda”. Jedan svjedok, po profesiji dizajner Coco Chanela, rekao je da su glasno isticali svoju pripadnost Al Qaidi. To je sve što je Francuzima bilo potrebno da napad okarakteriziraju kao islamistički i da ga osude kao takvog.

Međutim, ova pretpostavka je nelogična. Misija ovih komandosa nije imala nikakve veze s džihadističkim ideologijom. Pripadnici ili simpatizeri Muslimanksog bratstva, Al Qaide i Islamske države ne bi se zadovoljili samo ubijanjem novinara nevjernika – oni bi uništili i arhive na licu mjesta, baš kao što su radili u Sjevernoj Africi i na Levantu.

Džidastima je prvi cilj uništiti sve predmete za koje se vjeruje da vrijeđaju Boga, i da se kazne “Božji neprijatelji”. Dakle, ne bi ostavili posao nedovršen bježeći od policije. Prije bi završili misiju do kraja, makar poginuli.

Pored toga, snimci i dokazi pokazuju da su napadači bili profesionalci. Iskusno su baratali oružjem i precizno gađali. I nisu bili obučeni kao džihadisti, već kao vojni komandosi. Način na koji su se riješili ozlijeđenog policajca koji nije predstavljao opasnost po njih pokazuje da njihov cilj nije bio da “osvete Muhameda” zbog grubog humora Cherlie Hebdo-a.

Činjenica da su napadači dobro govorili francuski i da su vjerojatno Francuzi ne mora nužno značiti da je ovo bio unutarnji incident. A činjenica da su profesionalci ih dosta udaljava od njihovih potencijalnih sponzora. A nema nikakvih dokaza da su ti sponzori Francuzi.

U SMJERU GRAĐANSKOG RATA

Uobičajen je refleks, ali često i pogrešan, da žrtva, kada biva napadnuta, odmah zna svog napadača. To je najlogičnije na polju običnih zločina, ali je pogrešno u domenama međunarodne politike. Sponzori napada su znali da će se stvoriti podjela između francuskih muslimana i nemuslimana.

Cherlie Hebdo se specijalizirao u antimuslimanskim provokacijama i većina muslimana u Francuskoj bili su na njegovoj meti, izravno ili neizravno. Iako je sigurno da će francuski muslimani osuditi ovaj napad, oni neće iskusiti onu tugu zbog ubijenih koju proživljavaju čitatelji Cherliea. I mnogi će to smatrati kao suučesništvo u zločinu.

Stoga, umjesto da na ovo gledamo kao na smrtonosan islamistički napad na novine koje su objavljivale karikatrure Muhameda i antimuslimanske parole, biti će logičnije gledati na ovo kao na prvi korak u procesu započinjanja građanskog rata.

Ideologija i strategija Al Qaide, Muslimanskog bratstva i Islamske države ne zagovara otvaranje građanskog rata na Zapadu, već sasvim suprotno, započinjanje rata na Istoku kako bi se hermetički odvojila ova dva svijeta. Ni Said Qutb (osnivač Muslimanskog bratstva) ni njegovi nasljednici nisu se usudili izazivati sukobe između muslimana i nemuslimana izvan njihovog svijeta.

Sa druge strane, strategiju “sukoba civilizacija” dizajnirao je Bernard Lewis iz američkog savjeta za Nacionalnu sigurnost, a progurao je Samuel Huntington, ali ne kao strategiju osvajanja, već kao očekivanu situaciju [1]. Cilj je bio da se stanovništvo NATO članica uvjeri u neminovnost sukoba, koji bi poslije dobio primjese “rata protiv terorizma”.

I taj “sukob civilizacija” se ne zagovara u Kairu, Rijadu ili Kabulu, već Washingtonu i Tel Avivu. Sponzori napada na Cherlie Hebdo nisu dakle težili zadovoljenju talibana ili džihadista, već nekonzervativnih i liberalnih jastrebova. Ne zaboravimo povijesne presedane. Moramo imati na umu dijela SAD i NATO:

- Testiranje razarajućih učinaka određenih opijata nad civilnim stanovništvom u Francuskoj [2];

- Podrška OAS (francuskoj paravojnoj organizaciji u vrijeme rata u Alžiru) u atentatu na De Gaullea [3];

- Izvođenje lažnih napada protiv civila u određenim NATO zemljama [4].

DA LI SU SPONZORI U WASHNIGTONU

Također ne smijemo zaboraviti da od raspada Jugoslavije američki generalštab prakticira i usavršava svoju strategiju borbe “prsa u prsa” u mnogim zemljama. To izgleda tako što se prvo ubiju članovi većinske (etničke) zajednice, zatim pripadnici manjine i zatim se prebacuje krivnja kao teniska loptica do trenutka kada svi shvate da su u smrtnoj opasnosti. Na taj način je Washington prouzročio rat u Jugoslaviji, a nedavno i u Ukrajini. [5]

Francuzi moraju imati u vidu da nisu oni preuzeli inicijativu u borbi protiv džihadista koji su se vraćali iz Sirije i Iraka. Štoviše, niti jedan od njih nije izvršio napad u Francuskoj, ne računajući Mahdia Nemusi, koji je zapravio bio agent sa zadatkom da ubije dva pripadnika Mosad-a u Bruxellesu [6] [7].

Washington je bio taj koji je 6. veljače 2014. sazvao ministre unutarnjih poslova Njemačke, Velike Britanije, Poljske, Francuske (koju je predstavljao premijer Valls) i Italije kako bi se razgovaralo o povratku džihadista kao nacionalnom sigurnosnom problemu. [8] Tek nakon ovog sastanka Francuska je pokrenula ovo pitanje, a vlast se počela baviti time.

John Kerry je prvi put govorio na francuskom kako bi poslao poruku Francuzima. On je osudio napad protiv slobode izražavanja (dok njegova zemlja od 1990. izaziva ratove u Jugoslaviji, Iraku, Afganistanu i Libiji) i pozdravio je borbu protiv šutnje i medijskog mraka.

Ne znamo tko je sponzor ovog profesionalnog napada na Cherlie Hebdo, ali ne smijemo dopustiti da nas to proguta. Treba razmotriti sve pretpostavke i priznamo da nas ovaj problem trenutno dijeli, ali i da su sponzori ovoga najvjerojatnije u Washingtonu.

Izvori:

[1] La “Guerre des civilisations”, par Thierry Meyssan, Réseau Voltaire 4 juin 2004.

[2] Quand la CIA menait des expériences sur des cobayes français, par Hank P. Albarelli Jr., Réseau Voltaire 16 mars 2010.

[3] Quand le stay-behind voulait remplacer De Gaulle, par Thierry Meyssan, Réseau Voltaire 10 septembra 2001.

[4] Les Armées secrètes de l’OTAN, par Daniele Ganser, éd. Demi-Lune. Dosatupno na sajtu Voltaire Network.

[5] Le représentant adjoint de l’ONU en Afghanistan est relevé de ses fonctions, Washington peut-il renverser trois gouvernements à la fois?, Par Thierry Meyssan, Al-Watan (Syrie), Réseau Voltaire 23 février 2014.

[6] L’affaire Nemmouche et les services secrets atlantistes, par Thierry Meyssan, Al-Watan (Syrie), Réseau Voltaire 9 juin 2014.

[7] Slučajevi Halida Kelakala (1995) i Muhameda Mehra (2012) tretiraju se kao slučajevi džihadističkih “vukova samotnjaka”, izvan Sirije i Iraka. Nažalost, obojicu su snage zakona ubile, tako da nije moguće provjeriti zvanične teorije.

[8] La Syrie devient “question de sécurité intérieure” aux USA et dans l’UE, Réseau Voltaire 0,8 février 2014.
 
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19719"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Među 1,7 milijuna tajnih američkih depeša iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno oko 10.000 dokumenata Ambasade SAD u Beogradu, posljednjih u nizu koje je objavio WikiLeaks, jeste i ona koja govori o bojazni Vlade Jugoslavije da bi predsjednik Josip Broz Tito mogao biti ubijen u Alžiru.

U pozivu upućenom direktoru za istočnoeuropska pitanja Bakeru, 21. kolovoza 1973. godine, Štrbac, zamjenik jugoslavenskog šefa misije, izrazio je zabrinutost Vlade da bi određeni emigranti, ekstremistički orijentirani, mogli otputovati u Alžir, za vrijeme Summita nesvrstanih, gdje bi mogli izvesti određene aktivnosti protiv Tita, tijekom njegovog boravka u toj zemlji “, navedeno je u depeši.

Štrbac je američkoj vladi prenio zahtjev u kojem se traži da SAD informiraju tamošnju jugoslavensku ambasadu u slučaju da određeni hrvatski, srpski ili makedonski emigranti, koji imaju prijavljeno boravište u SAD, a čija se imena nalaze na listi koju je proslijedio Bakeru, otputuju u inozemstvo, neposredno pred samit u Alžiru.

“U razgovoru, Štrbac je naveo da je Vlada Jugoslavije sličan zahtjev uputila i Kanadi, Francuskoj i drugim zemljama”, stoji u dokumentu.

Naime, on je izjavio da je jugoslavenska ambasada došla do zaključka da ekstremističke organizacije u SAD, a koje potječu iz Jugoslavije, nisu odustale od svoje antijugoslovenske borbe. Naglasio je da su neki od primjera emigrantskog djelovanja doveli do zaključka Ambasade da pripremaju nešto u “narednim danima”.

Naime, u izdanju hrvatskog lista “Danica”, koji datira od 15. kolovoza 1973. godine, objavljenog u Chicagu, nalazi se članak koji poziva Hrvate da pošalju novac u španjolsku Valenciju, kako bi bila omogućena financijska podrška emigrantima koji se pripremaju za “Dan X”, što Štrbac interpretira kao dan eventualne Titove smrti.

Štrbac navodi i četiri sastanka emigrantskih organizacija koji će biti održani u bliskoj budućnosti, a riječ je o Sjevernoameričkom savjetu za hrvatsku državu (NACCS), Ujedinjenim američkim Hrvatima (UAC), Srpske narodnoj obrani (SND) te Makedonskoj patriotskoj organizaciji (MPO).

On smatra da je vrlo moguće da će neki od američkih kongresmena ili američkh političkih figura prisustvovati ovim sastancima, nakon čega je zamolio američku vladu da ne daje službeno priznanje ovim organizacijama koje prijete integritetu Jugoslavije.

“Ciljevi NACCS i UAC je uništenje Jugoslavije i stvaranje separatističke, Nezavisne hrvatske države, SND se zalaže za raspad Jugoslavije i stvaranje velike Srbije, dok se MPO zalaže da odvajanje Makedonije od Jugoslavije i pripajanje velikoj Bugarskoj”, navedeno je u depeši.

Baker je na sve ovo odgovorio da ne može narediti dužnosnicima da li posjetiti neki od ovih sastanaka ili ne, ali je naglasio da politika SAD prema Jugoslaviji i dalje ostaje onakva kakvu je izložio predsjednik Nixon, a to je da SAD podržavaju jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)