Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio netko tko će umrijeti za koju minutu, priča Muvafak al-Rubai

Bivši predsjednik Iraka Sadam Husein, koji je osuđen na smrt vješanjem i pogubljen 2006. godine, ostao je jak do samog kraja, ne pokazavši ni najmanji znak straha niti pokajanja u posljednjim minutama života, priča bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Muvafak al-Rubai, koji je nadgledao vješanje.

Sjedeći u svom uredu u Bagdadu, u čijoj se pozadini nalazi kip Sadama oko čijeg vrata visi uže kojim je obješen, on se prisjeća posljednjih trenutaka pred izvođenje nekadašnjeg diktatora na vješala, prenosi AFP. “Da li je bio zločinac? Jeste. Ubojica? Jeste. Krvnik? Jest. Ali je ostao čvrst do kraja”, tvrdi Rubai.

On se sjeća da je Sadam ušao sam kod njega u prostoriju zatvora gdje je pogubljenje izvršeno prije sedam godina, a nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.

“Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvjestio ili da je bio drogiran”, napominje Rubai i ističe: “Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio netko tko će umrijeti za koju minutu”.

Rubai je, kaže, potom odveo Saddama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod suca koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio: “Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt perzijskim svećenicima!”. Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju s vješalima.

“Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled … i rekao: “Doktore, ovo je za muškarce”, prepričava Rubai. Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali ga odvuži do stepenica.

Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo: “Živio Muhamed Bakr al-Sadr!” I “Moktada, Moktada!”, Što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne milicije poslije 2003.

Saddam je odgovorio: “Zar su to muškarci?” I, prije nego što je povučena poluga, počeo je da recituje stihove iz Kurana, koje nije uspio izgovori do kraja: “Potvrđujem da nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed … “, i to su bile njegove posljednje riječi.

“Nikada nisam imao tako čudna osjećaje”, kaže danas Rubai, koji je triput stavljen iza rešetaka tijekom Sadamove vladavine. “On je počinio nebrojene zločine i zaslužio je biti obješen još tisuću puta, ali to što sam tada osjetio, bilo je vrlo čudno. Prostorija je bila puna smrti”, kaže on.

Neposredno pred izvršenje kazne Saddam je upitan da li ima želju iskazati neka svoja kajanja ili strahove, na šta je odgovorio:

“Ne, ja sam vojnik i ne osjećam strah. Čitav život sam proveo u džihadu i borbi protiv agresije. Za bilo koga tko je na takvom putu nema straha.”

Prije nego li su mu oko vrata stavili omču, Saddam je uzviknuo: “Allahu Ekber! Muslimanski ummet će pobijediti a Palestina je arapska!”

Jedan od promatrača izvršenja kazne mu je dobacio:

“Idi u džehenem!”

Saddam je odgovorio: “Džehenem? To je Irak?”

Drugi čovjek je zatražio tišinu riječima:

“Molim vas prestanite! Ovaj čovjek čeka izvršenje kazne.”

Nakon toga je obješen, a prisutni doktor je nakon nekog vremena potvrdio smrt. Sahranjen je sutradan u svom rodnom mjestu blizu Tikrita pokraj ostalih članova obitelji uključujući njegove sinove Udaya i Qusaya Husseina.

Sadam Husein, koji je vladao Irakom tijekom više od dva desetljeća obilježene brutalnom represijom, pogubnim ratovima i oštrim međunarodnim sankcijama, obješen je pošto je osuđen za zločine protiv čovječnosti zbog ubijanja 148 šiitskih seljaka u Dudžailu 1982.

Bio je predsjednik od srpnja 1979. do ožujka 2003. godine, kada je izveden napad na Irak pod vodstvom SAD, a američke snage su ga u prosincu iste godine pronašle u rupi na jednoj farmi gdje se dotad skrivao. Pogubljen je tri godine kasnije, 30. prosinca 2006. godine, poslije kratkog suđenja. Neki Iračani, posebno sunitski Arapi, s nostalgijom se sjećaju vremena Sadamove vladavine, naročito razdoblja unutarnje stabilnosti, koji je u suštoj supotnosti s brutalnim nasiljem u koje je zemlja uronila otkako je on zbačen.

Sadama se, također, s velikim poštovanjem sjećaju i neki Arapi, koji ga pamte po ratu sa Iranom vođenim od 1980. do 1988. godine, sukobljavanju sa SAD, napadima na Izrael, ali i po spokoju s kojim je otišao u smrt.
 
(kurir.rs/uredio:NSP)

Napadač na vojnike vikao ‘Allahu ekber’, francuski tužitelj: ‘Napad nema veze s terorizmom ni islamom!’

To su fotografije skinute u zadnjih par tjedana, ne ona najgora vrsta, uglavnom ratoborni islamistički slogani, konstatirao je pariški tužitelj Alex Perrin. ‘Pokazuju da je simpatizirao ISIL, ali ne dokazuju da je imao ikakvih veza s terorističkim organizacijama’, umno je zaključio Francuz.

Dakle, nije bio član ISIL-a nego samo simpatizer: joj razlike, drastićne, rekli bi Nadrealisti. Imao je džihadističke propagandne materijale u računalu, ali nisu mu pronašli člansku iskaznicu ISIS-a niti ima ikakve dokumente da stvarno pripada toj organizaciji pa stoga napad, po sudu francuskog pravosuđa, nije teroristički!

Kakve to veze ima je li on s kim povezan – napad je očito motiviran istom ideologijom koja je u ratu protiv kršćanstva, iako zapad to negira i ne želi prihvatiti da mi već jesmo u ratu. Ne s nekim dečkima u pustinji, nego u građanskom ratu u Europi.

“Navodno je vikao “Allahu Ekber”, što sugerira na to da je napad imao religijske elemente”, kažu Francuzi! Ozbiljno? Ne zezate nas? I kakve to veze ima s terorizmom? Po tužitelju Perrinu: nikakve. Trebate se prvo službeno učlaniti u terorističku organizaciju, simpatizeri se ne broje u teroriste. Tu se radi o najgoroj vrsti lijevoliberalne ignorancije, zatvaranja očiju pred činjenicama koje nisu u skladu s preduvjerenjima i predrasudama.

Ako niste u toku: Francuski istražitelji su friško, nakon što su uhitili napadača, otkrili džihadistički propagandni materijal u računalu čovjeka koji je pokušao automobilom zgaziti vojnike koji su čuvali džamiju u južnoj Francuskoj na Novu godinu, i potom mudro ustvrdili kako nema dokaza da je imao veze s bilo kojom terorističkom skupinom.

29-godišnji Francuz tuniškog podrijetla namjerno se zabio svojim automobilom u skupinu od četiri vojnika na parkiralištu ispred velike džamije u predgrađu Valence u petak poslijepodne, priopćio je tužitelj novinarima u subotu. Čini se da je djelovao sam, kažu, pa to onda nije terorizam.

“Kad je uhićen, rekao je da je htio ubiti vojnike jer vojnici ubijaju njegove ljude”, dodao je tužitelj. “Rekao je da je želio poginuti u tom napadu.” I vjerojatno zaraditi one 72 djevice koje idu šehidima? Ako muslimani tako nastave, Alahu bi moglo uskoro ponestati djevica!

Tužitelj je također rekao kako nema naznaka mentalne bolesti kod neimenovanog uhićenog muslimana, rekao je tek da je po zanimanju bio nezaposlen i da do sad nije bio poznat policiji i sigurnosnim službama. Praktični je vjernik, živio je u predgrađu Lyona, 100 km sjeverno od grada Valence, gdje se incident dogodio.

“Došao je u Valence, gdje žive roditelji njegove supruge, ​​na odmor”, rekao je tužitelj. Odmor treba i nezaposlenima, izgleda. Vojnici su ga prostrijelili u ruku i nogu, i u ovom trenutku je još uvijek u bolnici. U napadu je ranjen i jedan vojnik.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)