Dvije bilješke koje je Albert Einstein dao jednom dostavljaču u Tokiju, od kojih je jedna o tajni sretnog života, pojavile su se 95 godina kasnije te su prodane na aukciji u Jeruzalemu

Aukcijska kuća iz Jeruzalema u utorak je za 1,56 milijuna dolara (nešto manje od 10 milijuna kuna) prodala poruku Alberta Einsteina koja sadrži fizičarev savjet za sretan život, piše BBC.

Einstein je poruku dao tokijskom kuriru 1922. godine umjesto napojnice.

Poznati je fizičar kuriru rekao da je taman čuo da je osvojio Nobelovu nagradu te da bi poruke koje mu je napisao mogle u budućnosti biti vrijedne.

Fizičar je naime u trenutku kada je doznao da je osvojio Nobelovu nagradu održavao predavanja u Tokiju. Kada je kurir došao u Einsteinovu hotelsku sobu dostaviti mu paket, fizičar je rekao da nema novca te mu je umjesto novca dao poruku.

“Miran i skroman život donijet će više sreće od jurcanja za uspjehom i konstantnim nemirom koji s njim dolazi”, napisao je Einstein na njemačkom na papiru Carskog hotela Tokio.

Einstein je istovremeno napisao još jednu poruku. “Gdje postoji volja, postoji i način”, stoji u poruci. Ta je prodana za 240 tisuća dolara.

Poruke je kupio anonimni Europljanin, a na aukciju ih je stavio nećak kurira.
 
(jutarnji.hr)

Perfekcija misli i konfuzija ciljeva je izgleda naš najveći problem.

· Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao.

· Mašta je važnija od znanja.

· Ne vjerujem u ‘teološkog boga’ koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

· Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu.

· Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali mislim da za ovo drugo nisam siguran.

· Svijetu ne prijeti opasnost od ljudi koji čine zlo nego od onih koji to dopuštaju.

· Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tajanstveno. To je temeljni osjećaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i znanosti …

· Lakše je razbiti atom nego predrasude.

· Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa.

· Nepostojanost stava postaje nepostojanost karaktera.

· Veliki duhovi su uvijek nailazili na nasilno protivljenje osrednjih umova.

· Ratovi će prestati kada ljudi odbiju se u njima boriti.

· Jedan suvremenik je s pravom rekao da su u ovom materijalistički obojenom dobu, ozbiljni znanstvenici jedini duboko religiozni ljudi.

· Vegetarijanski način života mogao bi krajnje pozitivno utjecati na sudbinu čovječanstva, čisto fizičkim djelovanjem na temperament ljudi.

· Četvrti svjetski rat će se voditi motkama i toljagama.

· Koliko je neki čovjek vrijedan za svoju zajednicu ovisi, u prvom redu, o tome koliko su njegovi osjećaji, misli i djela usmjereni na unapređivanje života drugih ljudi …

· Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promjenite činjenice.

· Razlika između gluposti i genijalnosti je to što genijalnost ima svoje granice.

· Kad čovjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se čini kao jedna minuta. Ali neka sjedi jednu minutu na vrućoj peći – to je duže od jednog sata. To je relativnost.

· Nacionalizam je dječja bolest. To su ospice čovječanstva.

· Ako A označava uspjeh, onda formula glasi A jednako X plus Y i Z, gdje X označava rad, Y igru i Z držati jezik za zubima.

· Nikad do otkrića nisam došao isključivo racionalnim razmišljanjem.

· Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili.

· U moralnosti nema ničeg božanskog, to je totalno ljudska stvar …

· Intelektualci rješavaju probleme, genijalci ih sprečavaju.

· Večer u kojoj se svi prisutni sasvim slažu izgubljeno je.

· Šteta što nisam bolje znao matematiku.

· Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa.

· Um je kao padobran – funkcionira jedino ako je otvoren.

· Moj politički ideal je demokracije. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.

· Sila je oduvijek privlačila ljude niska morala, i vjerujem da – bez izuzetka – genijalne tirane nasljeđuju nitkovi.

· Zdrav razum je samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do osamnaeste.

· Ništa neće toliko pomoći ljudskom zdravlju niti povećati izglede za opstanak života na Zemlji kao prijelaz na vegetarijansku prehranu.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će teistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka

Ne! Ovdje nije riječ o nikakvom nadnaravnom proročanstvu niti predviđanju. Ovdje je riječ o globalnim planovima masonske elite utkanima u našu baštinu. O mreži koja se rasplamsava nad našim glavama bez obzira na ono što svijet želi, jer sve što je vrhuška zamislila,  to se i provodi.

Mislite da smo u mogućnosti promjeniti rat u mir? Nismo! Jer umjesto da vjerujemo Bogu, svoje povjerenje dajemo manipulativnim pojedincima koji dok viču MIR I SIGURNOST ubijaju milijarde ljudi u ovom trenutku. Hey, to su ljudski životi! Svih ovih godina ljudi su umirali u zastrašujućim mukama diljem svijeta.

Zbog koga? Zbog vrhuške koju na životu održavamo mi! Upravo mi, čovječanstvo! Zbog čega? Zbog glupavih PR kampanja i političkih menađžera koji su završili škole za ispiranje mozga, za ispiranje savjesti i koji sada podložnom ljudstvu prodaju svoju priču, svoju laž koja ubija i nikada nije prestala ubijati! Ali nikada.

To dokazuje i pismo jednog od najvećih masona naše povijesti Albert Pikea, vrhovnog zapovjednika Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, koje je poslao Giuseppeu Mazziniju, iluminatskom ‘revolucionaru’ u Italiji još davne 1871. godine! Naime, Pike nije bio nikakav prorok i nije imao nikakve nadnaravne sposobnosti, već je u pismu govorio ono što je tada i još puno prije masonerija zacrtala za ovaj svijet. Jer oni, crno plemstvo koje vlada iza kulisa svih igraća s pozornice, oni su željni krvi ljudi, a ljudsku krv najlakše je dobiti globalnim ratom.

Tako je Pike u pismu objasnio Mazzaniju kako će (po njihovim zamislima) poteći krv i 1. i 2. i 3. svjetskog rata. I zamislite, sve što je ispisano u pismu se i dogodilo pa i 3. rat kojem sada svjedočimo.

Pismo prenosimo u cijelosti!

‘Prvi Svjetski rat mora biti ostvaren kako bi omogućio Iluminatima da zbace s položaja moći ruske careve i time Rusiju učine tvrđavom ateističkog komunizma. Razilaženje i neslaganje između britanskog i njemačkog carstva, uzrokovano agentima Iluminata, bit će uzeto kao poticaj za taj rat. Na kraju rata uspostavit će se komunizam kako bi se preko njega uništilo i druge vlade te oslabili utjecaji religija.’

Poznavatelji povijesti mogu prepoznati da su politički savezi Engleske s jedne strane i Njemačke s druge strane (skovani između 1871. i 1898. g. od Otta von Bismarcka, su-zavjernika Alberta Pikea), bili instrument uspostave prvog svjetskog rata…

‘Drugi Svjetski Rat treba biti potaknut iskorištavanjem razlika između fašista i političkih cionista. Taj rat treba biti uspostavljen na takav način da za posljedicu ima uništenje nacizma te jačanje cionizma u toj mjeri da omogući uspostavljanje suverene države Izrael u Palestini. Tijekom drugog svjetskog rata međunarodni komunizam mora postati toliko jak da bude protuteža kršćanstvu, koje će biti obuzdano i držano u pozadini sve do momenta kada će biti potrebno za konačnu socijalnu kataklizmu.’

Nakon drugog svjetskog rata komunizam je jačao u toj mjeri da preuzme slabije vlade. Na potsdamskoj konferenciji 1945.godine, Trumann, Churchill i Staljin su jednostavno predali velik dio Europe Rusiji, dok je na drugoj strani svijeta ostavština rata s Japanom pomogla da val komunizma prodre u Kinu.

Treći svjetski rat mora biti potaknut iskorištavanjem različitosti, uzrokovanih «agenturom» «Iluminata», između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat treba biti vođen na takav način da se Islam (muslimanski arapski svijet) i politički Cionizam (država Izrael) međusobno unište. U međuvremenu, ostale će nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti….nahuškat ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijeg previranja.

Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će teistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultat općeg reakcionarnog pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.’, stoji u pismu.

“Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju,” izjava je Albert Einsteina koja u par riječi sažima čitavu zavjeru koja se nadvila oko čovječanstva, zato što smo MI to dopustili!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Um je sofisticirani sustav za prenošenje i mi emitiramo i apsorbiramo frekvencije u skladu s frekvencijama (sustav misli i uvjerenja) koje držimo u našem umu

Kako bi vratili svoju urođenu moć stvaranja, moramo znati odabrati kako prihvatiti ili odbiti frekvencije da bi resetirali svoj um. Na taj način ćemo započeti usklađivanje s izvorom energije, našim višim ja, životnom svrhom, srećom, ljubavi, našim istinskim potencijalom.

U prosjeku, um pojedinca emitira približno 70 000 misli dnevno, i nemoguće je prepoznati svaku od tih misli, pogotovo jer je velika većina njih ukorijenjena u podsvijesti. No dobra je vijest da postoji prečac za praćenje vlastitih misli i ponovno usklađivanje sa svojim istinskim potencijalom, a to su naše emocije – naš urođeni sustav za navođenje.

Jednostavno, usredotočite se na to da se osjećate dobro! Kada emocije signaliziraju da nešto nije dobro, primijenite rasuđivanje i ponovno fokusirajte svoje vibracije na bilo što osjećate dobrim (višu frekvenciju).

Kako rasuđivati?

Rasuđivanje zahtijeva odmak, a odmak je stanje objektivnosti. Kako bi se raspoznali situaciju (frekvenciju) koju očitujete u trenutnoj stvarnosti, morate biti u mogućnosti odvojiti se od nje prije kompulzivne reakcije koja je odgovor reptilskog uma.

Biti “impulzivan” znači reagirati bez predumišljaja. U početku, to će biti veliki izazov, to može pobuditi sve vrste promjena u vašem životu jer smo sve do nedavno bili uvjetovani djelovati uglavnom iz reptilskog mozga, odnosno, djelovali smo kroz dio mozga zaduženog za preživljavanje. Nakon što ovo uistinu shvatite, tada možete početi ponovno trenirati vaš um i podesiti urođeni ljudski dar kreativne moći.

Sve će biti lakše nakon boljeg razumijevanja aspekata funkcioniranja mozga:

Ljudi imaju tri samostalna no međusobno povezana dijela u mozgu – reptilski i limbički dio te neokorteks. Reptilski dio je dio mozga odgovoran za trenutan odgovor bez rasuđivanja, dio koji je u evolutivnom smislu najstariji. Limbički dio je dio mozga koji se prvi razvio kod sisavaca.

On stvara emocije u odnosu na našu trenutnu stvarnost. Neokorteks je sjedište misli, evoluirani svjesni dio našeg mozga koji je najviše u skladu s izvorom, s našim višim ja, istinskim ne ograničenim potencijalom. On stvara kreaciju, manifestaciju, maštu, svijest, razvoj, logičko razmišljanje, objektivnost, empatiju i što je najvažnije – svijest.

Da bi napredovali umjesto preživljavali, moramo naučiti zaobići reptilski mozak, dio koji djeluje u modusu preživljavanja te izaziva impulzivne programirane odgovore. Karakteristike reptilskog mozga su dominacija, agresivnost, seks i traženje partnera, krutost, opsesija, kompulsivnost, obožavanje, strah, pokoravanje i pohlepa, što su sve ograničavajuće frekvencije.

Dakle, da bi razvili sposobnost zaobilaženja frekvencija svog reptilskog mozga morate kao prvo prepoznati što je to te napraviti svjesni odmak. To je jednostavno pomak u percepciji koji se mora dogoditi u vašoj svijesti.

Bit je u odmaku, odgođenoj reakciji odnosno u objektivnosti. Razmotrimo: velika većina reklamnih kampanja, sadržaja medija i političkih propagandi ciljaju upravo na odgovore reptilskog mozga u masama, čime dakle stvaraju devoluciju kolektivno manifestirane stvarnosti. Oni koji se prešutno slažu s tom ciljanom aktivacijom reptilskog mozga produžuju modus preživljavanja i gube urođeni dar stvaranja života u neograničenom izobilju.

Zašto? Zašto se naša trenutna stvarnost temelji na niskim vibracijskim frekvencijama reptilskog mozga, ako već posjedujemo znanje o čudesnoj kreativnoj snazi limbičkog i neo-korteks dijela mozga? Pa, jeste li čuli već išta o tome, do sada? Jeste li učili o ovome u školi, ili igdje? Razgovarate li o tome otvoreno s prijateljima i obitelji? Priča li se i piše li se o tome u mainstream medijima? Ne. Kolektivno smo ugnjetavani kako bi razmišljali i djelovali samo s reptilskim mozgom. 

Zapitajte se o religijskim pričama, o reptilskim kipovima i simbolima na zgradama vlade i institucija, o vojnim sukobima, o reklamama, televizijskim emisijama i informativnim programima. Naš današnji svijet kontrolira dominirajuća vlast reptilskog mozga!

Shvatite i prihvatite da ste vi kao ljudsko biće, odnosno vaš mozak je hibrid reptila, sisavaca i vašeg istinskog potencijala – kreatora. Nadogradite frekvencije vašeg uma i funkcionirajte kroz stalni odmak i rasuđivanje i to će promijeniti vaš život.

Na primjer, kada hodate kroz neki trgovinski centar i vašu pažnju privuče oglas sa seksualno atraktivnim modelom koji potiče kupovinu nekog proizvoda, vi ćete odmah biti potaknuti time i razmišljat ćete o kupovini tog predmeta. Tako to obično biva… a zapravo bi trebalo ići ovako – vi šetate kroz trgovinski centar, osjećate se dobro i vaše oči na sekundu ulove takav agresivni oglas.

Tada biste trebali razmišljati ovako: “Ok. Nešto u meni je privuklo te niske vibracije, shvaćam da se cilja na moj reptilski mozak, ali ne hvala, odmičem se od te niske vibracije i mijenjam je mislima visokih vibracija ili osjećajima dobrih emocija i idem dalje.” U početku će ovaj proces zahtijevati stalni trud, no kasnije će to postati sasvim automatska reakcija i doći ćete do točke kada ćete ponovno programirati neuronske putove na način koji koristi puni potencijal vašeg uma.

Ovi kontrasti koji se nalaze na vašem putu nisu nužno loši, oni neće nužno potaknuti niže vibracijske odgovore već će pomoći u postizanju odmaka i rasuđivanja, u usklađivanju s visokim vibracijskim frekvencijama koje su u skladu sa vašom životnom svrhom.

Kontrast i dualnost su zapravo alati koji će vam pomoći u usklađivanju i koji će povećati specifičnost vaših emitiranih vibracija, da bi vam donijele ono što želite što je brže moguće. Ništa nije loše, osim ako ne pozivate da to i dalje bude loše. Albert Einstein je rekao: “Ne možete riješiti problem s istom svijesti koja ga je stvorila. Morate naučiti vidjeti svijet iznova.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexsus-svjetslost.com,youtube/uredio:nsp)

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Ako konvencionalno znanje o povijesti ljudske rase točno, ljudska civilizacija nije dovoljno stara, niti je bila dovoljno napredna, da bi joj se pripisala mnoga misteriozna monolitska i arheološka nalazišta diljem svijeta.

Mjesta kao Gobekli Tepe u Turskoj, bosanske piramide i Adamov kalendar u južnoj Africi postavljaju isto pitanje: ako ljudska civilizacija navodno nije dovoljno stara da napravi ova mjesta, tko je onda, ili što, imao kapacitet da napravi toliko detaljnih građevina diljem svijeta?

Jasno je da je naše razumijevanje povijesti nepotpuno i da postoji mnogo uvjerljivih dokaza koji ukazuju da su na Zemlji postojale inteligentne i civilizirane kulture dugo prije nego što su se ljudske kulture pojavile na Bliskom istoku oko 4.000 godina prije Krista.

Karta admirala Piri Reisa iz 1513. godine je dio pojavljivanja kompletnije priče o našoj povijesti, koja naveliko izaziva rašireno shvaćanje.

Pravljenje mapa je složen i civiliziran zadatak, a smatra se da se prvi put pojavilo 1.000 godina prije nove ere s babilonskim glinenim pločama. Antarktik je službeno prvi put uočen na ruskoj ekspediciji 1820. godine i u potpunosti je prekriven ledenom površinom za koju se smatra da se formirala prije oko 34-45 milijuna godina.

Iz tog razloga, Antarktik se nije mogao pojaviti na karti prije 1820. godine, a sve mape koje sadrže Antarktik trebalo bi imati naznačene ledene polove koji su stari nekoliko milijuna godina.

Karta svijeta koju je napravio otomanski kartograf i vojni admiral Piri Reis, izaziva izvjesne sumnje o tome što zaista znamo o drevnoj civilizaciji.

Karta Piri Reisa, koja se fokusira na zapadnu Afriku, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika, sadrži detalje obale za koju mnogi povjesničari i geolozi smatraju da je Zemlja kraljice Mod, tj. Antarktik.

Nevjerojatno, na ovoj karti ledeni kontinent nije prekriven ledenom površinom, već gustom vegetacijom.

Kako mapa iz 1513. godine može sadržavati kontinent koji je otkriven tek 1820. godine? I ako su kontinent otkrile civilizacije koje su se pojavile 4.000 godina prije nove ere, zašto nema ledenih površina na karti?

Paradoksi na ovoj karti nisu imali većeg značaja dok Charles Hepgud, profesor povijesti iz New Hampshirea u SAD nije rekao da informacije se na karti Piri Reisa podržava drugačiji pogled na geologiju i drevnu povijest.

Hepgud je vjerovao da je mapa potvrdila njegovu svjetsku geološku teoriju, koja objašnjava kako su veliki dijelovi Antarktika mogli biti bez leda do oko 4.000 godina prije Krista.

Hepgudova prezentacija je toliko uvjerljiva da je čak i čuveni teoretski fizičar i filozof Albert Einstein napisao podržavajući komentar za Hepgudovu knjigu iz 1953. godine:

“Njegova ideja je originalna, puna razumljivost i – ako se dokaže – od velike važnosti svemu što je vezano za povijest površine Zemlje” – Albert Einstein.

Mapa bez sumnje nije prijevara, jer je potvrđeno autentična, ali informacije na karti su za provjeru. Sam Piri Reis napominje da je mapa nacrtana prema informacijama sa starijih mapa, grafika i zapisa, od kojih su mnoge, kako Hepgud kaže, kopirane i prepisivane iznova još od prije uništenja Aleksandrijske biblioteke u Egiptu, koje je izbrisalo veliku količinu literature i kulturnog znanja.

Hipoteza otvara vrata mogućnosti da je neka zaboravljena drevna civilizacija imala kapacitet da putuje do Antarktika, obilježavajući zemlju s tehnologijom za pravljenje mapa, nekad prije nego što su se ledne površine formirale. To je značajno razilaženje s našim trenutnim shvaćanjem povijesti.

Odsustvo ledenih površina na karti Piri Reisa je u najmanju ruku čudno, a 1960. godine Hepgud je iznio svoje teorije zrakoplovstvu SAD. Hepgud je pitao, između ostalog, da li je oblik kontinenta, kako je prikazan na reisovoj karti, sličan obliku kontinenta pod ledom, kao što je otkrilo nedavno testiranje zrakoplovstva o seizmičkim podacima kontinenta. Odgovor je bio zapanjujuć:

“… Geografski detalji prikazani u donjem dijelu karte nevjerojatno se dobro slažu sa seizmičkim profilom koji je napravila švedsko-britanska antarktička ekspedicija 1949. godine.”

To znači da je obala mapirana prije nego što je postala prekrivena ledenom površinom!

Ledena površina u ovoj regiji je sada debela oko 1,5 kilometar.

Nemamo pojma kako bi se podaci na ovoj karti mogli uklopiti sa pretpostavljenim stanjem zemljopisnog znanja u 1513. godini.

Harold Z. Olmayer, Potpukovnik, zapovjednik USAF:

Ako Hepgudova teorija vrijedi, kao što je Einstein vjerovao, onda je postojao period vremena od oko 13.000-te godine p.n.e. do 6.000-te godine p.n.e. kada je Antarktik bio bliži ekvatoru, te je tamo vladala relativno tropska klima, kao u dijelovima Južne Amerike.

Ovo je uzrokovano iznenadnom promjenom čitave Zemljine litosfere, teoretizirao je on, s istovremenim pomicanjem svih kontinenata na njihovu trenutnu poziciju što je mnogo drugačije shvaćanje nego široko prihvaćeno objašnjenje o teoriji tektonskih ploča.

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Da li je Zemlja već bila mapirana 4.000 godina p.n.e. od strane civilizacije koja je zaboravljena, kao što analiza Reisove karte i teorija Charlesa Hepguda tvrde?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskim strojem, spravom koja bi nas na pritisak gumba odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Wellsa i njegov legendarni roman ima niz urbanih legendi o tome kako su neke grupacije uspjele ovladati tehnikom putovanja kroz Vrijeme i tako pronikle u nezamislive tajne

Postoji video kazeta na kojoj su zabilježene informacije o pokusima u Philadelphiji i Montauku koje bi, ako su točne, mogle izmijeniti tijek povijesti.

Na kaseti se nalazi intervju načinjen u nečijem domu na Long Islandu. Troje ljudi je sjedilo i razgovaralo o eksperimentu u Montauk, a među njima je bio i Preston Nichols, poznat po pokusima s putovanjem kroz vrijeme.

Napomene o eksperimentu u Philadelphiji

Philadelphijski eksperiment, poznat još i kao Projekt Duga, dugo je bio tema kontroverzi i rasprava. To je bio pokušaj mornarice da napravi brod koji ne bi mogao biti detektiran magnetskim minama niti radarom.

Također je bilo riječi o projektima koji su uključivali eksperimente sa nevidljivošću i kontrolom uma. Istina o ovom projektu nikad neće biti objavljena u javnosti.

Međutim, rezultati ovih eksperimenata su bili mnogo drugačiji i opasniji nego što je mornarica očekivala. Iako priča djeluje suviše bizarno da bi bila točna, previše slučajnosti upućuje na njezinu istinitost. Postoje lude priče o ovom zloglasnom eksperimentu: glasine o ljudima koji su bili ‘zamrznuti’ u vremenu mjesecima, o ljudima koji su putovali kroz vrijeme itd.

Nikola Tesla je 1930. umiješan u skupinu koja je eksperimentirala s kretanjem kroz vrijeme i prostor. Početkom tridesetih godina, Sveučilište u Chicagu je istraživao mogućnost nevidljivosti upotrebom struje.

Ovaj projekt je 1939. premješten u Prinstonov institut naprednih studija, nedaleko od Philadelphije . Tamo su uspjeli učiniti nevidljivim – manje objekte. Predstavili su ovu tehnologiju vladi. Pošto je rat bio u tijeku, vojska je željela da se istraživanja nastave u tom smjeru.

Tesla je došao do istog zaključka kao i Einstein, a to je da razvitak ove tehnologije ne bi bio korišten za dobrobit čovječanstva.

Vlada je 1943. provela test koristeći domaće životinje na brodu USS Eldridge u luci Norfolk. Životinje su postavljene u kaveze i brod je načinjen nevidljivim. Međutim, kada je brod ponovno materijaliziran, mnoge životinje su nestale ili su im ostali tragovi radijacije i opeklina. Tada se nisu održali testovi s ljudima.

Ipak, tvrdi se da je 12. kolovoza 1943. izvršen test sa ljudima bez njihovog znanja. Brod je nestao i sve se činilo u redu. Drugi pak tvrde da se eksperiment dogodio 28. listopada, a neki dokazi to i potvrđuju.

U ratnom dnevniku USS Eldridge-a piše: Eldridge je ostao u New Yorku i Long Islandu do 16. rujna, kada je krenuo za Bermude. Od 18. rujna do 15. listopada, prošao je kroz razne testove. On je 18. listopada krenuo za New York i tamo je ostao do 1. studenog. Od 1. do 2. studenog je išao ka Norfolku, a 3. studenog je pošao za Casablancu. Elridge je stigao u Casablancu 22. studenog i ostao tamo do 29. studenog, kada je ponovo pošao za New York.

Ovo nije čitav sadržaj zapisnika, već je dati naglasak na razdoblje kada se navodno dogodio eksperiment (28. listopad kao gore navedeno).

Reklo bi se da mornarica nikad nije izvršila te eksperimente, ali vlada je poznata po zataškavanju projekata zbog nacionalne sigurnosti. Primjer takve situacije je projekt Manhattan, tj. izgradnja atomske bombe, o čemu se nije pričalo dok nije postalo očito.

Mornarica je u potrazi za vjerodostojnim odgovorom sugerirala da je Philadelphijski eksperiment pobrkan s pokusima za razmagnetiziranje (maskiranje vidljivosti u odnosu na magnetske mine).

Ipak, brod nije bio u luci 4 sata, a ne par minuta. Prema legendi, brod je transportiran kroz vrijeme i prostor.

Nakon četiri sata se brod pojavio na svom mjestu sa zelenom izmaglicom na palubi. Neki mornari su djelovali ludo, drugi su bili bolesni, treći su doživjeli srčani udar. Neki su umrli, drugi su postali dio broda. Prema nekim izvještajima, ljudi su prosto nestali i nikada ih više nisu vidjeli.

Ali gdje se brod nalazio 4 sata? Neki kažu da je otputovao 40 godina u budućnost i završio u Montauku, New York.

Mornarica je sve negirala i rekla da su se ljudi izgubili na moru. Možda će se jednog dana saznati istina.

Mornarica je provela još jedan eksperiment na USS Timmerman-ovoj elektrani pedesetih godina. Pojavila su se svjetla od pražnjenja. Ova svjetla je ugledao Carlos Miguel Alende koji je odmah obavijestiti znanstvenu zajednicu. Mornarica vjeruje da je Alende pobrkao taj eksperiment sa Philadelphijskim eksperimentom.

Carlos Miguel Alende, poznat i kao Carl Allen, bio je čudan čovjek. On se 14. srpnja 1942. godine pridružio marincima, a 21. svibnja 1943. godine je otpušten. Zatim se pridružio trgovačkom brodu SS Andrew Furuseth, s kojeg je navodno video transportiranje Eldridge-a u Norfolk iz Philadelphije i obrnuto za nekoliko minuta.

On je o tome pisao u svojim pismima dr. Jessupu. Dopisivanje je trajalo neko vrijeme dok dr. Jessup nije odustao od svega jer nije mogao naći nikakve druge tragove, misleći da je u pitanju prijevara.

Jedan mučan trag se ipak pojavio

Dvije mornara su šetala parkom kada im je prišao unezvjeren čovjek. On im je ispričao fantastičnu priču o eksperimentu u kojem su mnogi članovi posade umrli. On tvrdi da su sve preživjele članove proglasili ludima. Jedan mornar je povjerovao u priču i kontaktirao dr. Jessupa, ispričavši mu priču.

Iako je ovo djelovao kao bitan trag, dr Jessup nije uspio učiniti ništa, a primijetio je i da mu se reputacija u znanstvenoj zajednici pogoršava. Vjerujući da postoji drugi svemir bolji od ovog, dr. Jessup je na kraju izvršio samoubojstvo 20. travnja 1959. godine. Neki vjeruju da ga je ubila vlada kako bi zataškala eksperimente.

 Kratko nakon njegovog samoubojstva, pojavio se veliki trag. Taj trag je bio čovjek po imenu Alfred D. Belek.

Belekova priča je još bizarnija od Alendeove. On je tvrdio da su ga transportirali kroz vrijeme u budućnost i da mu je tamo mornarica isprala mozak. Zbog toga je postao uvjeren da se zove Alfred Belek, a ne Edward Cameron, kako mu je bilo pravo ime.

Belek ima doktorat iz fizike, tako da ima nekog tehničkog iskustva. Radio je 30 godina kao elektroinženjer tako da se njegovo znanje ne može baš zanemariti.

On je tvrdio da je tehnologija korištena u Philadelphijskom eksperimentu dobivena od vanzemaljaca.

Belek je također tvrdio da su dr. Albert Einstein, dr. John von Neumann i dr. Nikola Tesla bili uključeni u projekt. Neka kontroverza se podigla oko sudjelovanja Tesle pošto je on umro u New Yorku 7. siječnja 1943., dva mjeseca nakon početka projekta.

Princip koji stoji iza Philadelphijskog eksperimenta jeste “Teorija ujedinjenog polja”. Prema ovoj teoriji, gravitacija i magnetizam su spojeni na isti način kao masa i energija u jednakosti mase i energije (E = mc2).

Einstein nikad nije riješio “Teoriju ujedinjenog polja”, ali sama priroda Philadelphijskog eksperimenta sugerira drugačije. Moguće je da je ova teorija postala vladina tajna, pa čak i da je iskorištena za put u svemir bez rakete.

Teslini tornjevi ključni u eksperimentu

Nema puno informacija o tehničkim podacima eksperimenta. Osnovni dizajn uključivao je dva Teslina tornja (elektromagneta) postavljena na oba trupa broda. Tornjevi su uključivani na određeni način pri čemu je nastajala toliko jaka magnetska sila da je iskrivila samu gravitaciju.

Rick Anderson, međutim tvrdi da ima neke informacije na ovu temu. On tvrdi da su četiri RF odašiljača fazno postavljeni kako bi proizveli rotirajuće polje. On kaže da su umjesto dva tornja korištena četiri tornja koja su pokretala dva generatora. Neki znanstvenici čak vjeruju da su nuklearna magnetska rezonanca i Philadelphijski eksperiment povezani.

Drugi znanstvenik, Aleksandar S. Fraser vjeruje da eksperimenti ipak nikada nisu vršeni uz pomoć elektromagnetizma, već uz pomoć termalnih polja. Ta termalna polja su mogla izazvati optičku iluziju kojoj je prisustvovalo nekoliko svjedoka. Što se tiče nestajanja Eldridge-a, poznato je da neki vremenski uvjeti u oceanima uzrokuju i nestajanje otoka. Treći znanstvenik pak vjeruje da su korišteni zvučni i ultrazvučni valovi.

Zvučni valovi su mogli izazvati pojavu ‘zračne deke’ oko broda, što se poklapa s izvješćima. Mnogo eksperimenata s ultrazvučnim valovima je rađeno četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, tako da postoji velika mogućnost da je Philadelphijski eksperiment jedan od njih.

Jaka zvučna polja su poznata po tome što loše utječu na ljude, što se također poklapa s izvješćima. Smatra se da je zelenu izmaglicu oko broda uzrokovala sonoluminescencija, pojava povezana s ekscitacije okolne vode pomoću jakog ultrazvuka.

Činjenica je da Eldridge nije funkcionirao kako treba nakon ovog eksperimenta. Ono što je najgore u cijelom slučaju su nuspojave koje je iskusila posada. Neki svjedoci, poput Alendea i Beleka, tvrde da se materija promijenila i da su ljudi mogli prolaziti kroz objekte. Kada je polje nestalo, oni su ostali zaglavljeni u pregradama ili podu. To je bio užasan prizor i mornari su nakon toga navodno poludjeli.

Neki od njih su uspjeli kontrolirati svoje ludilo. Priča se da je jedan čovjek sjeo sa svojom ženom i djetetom da večera, a zatim je prosto ustao od stola, prošao kroz zid i nikada ga više nisu vidjeli.

Zaglavljivanje posade nakon eksperimenta

Ipak, najgori učinci su bila ‘zaglavljivanja’. Zaglavljena posada je postala nevidljiva i nije mogla pričati niti dodirivati druge ljude neko vrijeme. O ovome je Alende pisao u svojim pismima dr Jessupu. Ovo zaglavljivanje je postalo poznato kao Zamrzavanje i trajalo je od nekoliko minuta do nekoliko sati, oštećujući psihu. Čovjek se mogao izvući samo ako bi ga drugi članovi posade izvukli iz tog stanja dodirnuvši ga. Zamrzavanje je moglo potrajati i nekoliko mjeseci što se nazivalo Duboko zamrzavanje.

Tijekom tog vremena, čovjek je bio potpuno svjestan okoline, ali nije mogao ništa učiniti. Duboko zamrznute su mogli uočiti samo drugi članovi posade. Potrebna su samo dva dana da čovjek potpuno poludi pri Dubokom zamrzavanju. Čovjek koji je bio zamrznut 6 mjeseci je već bio potpuno lud kada su ga izvukli.

Philadelphijski eksperiment je postao saga puna čudnih dešavanja i slučajnosti. Napominje se da je Alende vjerovao da je mornarica bila svjesna nuspojava koji su se pojavili kod posade.

Kada je pun izvještaj eksperimenta predan Kongresu, članovi su bili toliko užasnuti da su odmah raspustili projekt. Međutim, istraživanje je nastavljeno u okviru projekta Montauk ili projekta Phoenix, koji je vodio dr. John von Neumann.

Projekt Montauk se uglavnom bazirao na tome kako um reagira na međudimenzionalna putovanja. Von Neumann je navodno pokušao povezati kompjutere sa umovima i uspio u tome. Koristeći tu vezu, on je mogao utjecati na tuđe umove, otvorivši na kraju vremenski portal u 1943. godinu u vrijeme Philadelphijskog eksperimenta.

Čak je tvrdio da um može stvoriti materiju u bilo kojem trenutku vremena. Također je tvrdio da je poslao čovjeka po imenu Preston Nichols na put kroz vrijeme, što je zapravo i potvrdio Duncan Cameron 1985. godine. Mnogi ljudi vjeruju da projekt Montauk još uvijek traje.

Čitav scenarij je pun pitanja na koja vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor.

Nakon mnogo godina istraživanja, nisu pronađeni nikakvi službeni dokumenti koji podupiru tvrdnju o pokusima s nevidljivošću ili teleportacijom, a koji uključuju brod mornarice niti Philadelphiju ili neku drugu lokaciju.

Zavjet šutnje o ovom eksperimentu je proveden kroz sve institucije SAD-a.

FILM: Eksperiment Philadelphia

The Philadelphia Experiment (1984.)
Na osnovu ovog eksperimenta, snimljen je istoimeni hollywoodski film.

Sinopsis: Američka vlada radi na tajnom projektu čija nuspojava je otvaranje vremenskog portala koji dva pripadnika njihovog tima šalje 41 godinu u budućnost.

Uz ‘Povratak u budućnost’ ovo je možda i najpoznatiji time-travel film osamdesetih no za razliku od prvospomenutog ‘Eksperiment Philadelphia’ je navodno baziran na istinitim događajima. Iako se tako reklamira jasno je da je riječ o marketinškom triku (‘istiniti događaj’ je pod navodnicima).

Godina je 1943. Američka vojska provodi supertajni eksperiment s ciljem sakrivanja svojih brodova neprijateljskim radarima. Skupina stručnjaka sprema se započeti sa završnom fazom eksperimenta u luci u Philadelphiji. Nešto naravno pođe po zlu te se na sveopće iznenađenje otvara vremenski portal u 1984. godinu. Članovi istraživačkog tima David (Michael Parè) i Jimmy (Bobby Di Cicco) tako završavaju u osamdesetima.

U desetljeću čudnih frizura, flipera i sintersajzera upoznaju Davidovu buduću ljubav Alilison (Nancy Allen iz ‘Robocopa’) koja naravno ne može povjerovati u njihovu nadasve neobičnu priču. Uskoro će se naći u bijegu od vojske, policije i u utrci s vremenom u potrazi za nestalim portalom kako bi se vratili u svoje vrijeme prije nego što naprave nered u budućnosti.

Iako se nekim filmovima iz pre-CGI osamdesetih ne može osporiti visoka razina specijalnih efekata ovo definitivno nije jedan od njih. Ne smijemo zaboraviti kultnog horor režisera Johna Carpentera koji potpisuje produkciju ovog naslova.
 
(conspiracycentral.com, youtube.com/uredio i preveo: nsp)

Zadnja stvar koju ministarstvo obrazovanja želi jeste da ima potpuno informirano i svjesno stanovništvo. Što manje ljudi znaju, manju će im muku kasnije predstavljati.

U tih nekoliko riječi imate razlog (a) zbog koga je “obrazovni” sustav napravljen u svom sadašnjem obliku, i (b) zbog čega on stvarno uništava znanje ili ga barem sputava.

Znanje se ne može uništiti, ali se može držati podalje od ljudske svijesti. Sustav “obrazovanja” i zakoni koji se na njega odnose su odlični instrumenti indoktrinacije djece i omladine od najranijeg djetinjstva kako bi oni vidjeli svijet u skladu sa reptilskim zlokobnim planom.

“Obrazovanje” vam daje sistemsku verziju stvarnosti – financije, politiku, povijest, medicinu, mogućnosti i sve to zajedno.

Nastavnici su poput doktora i odvjetnika, jer odlaze u centre za obuku nastavnika gdje ih indoktriniraju nakon godina i godina indoktrinacije tijekom školovanja u školama, fakultetima i sveučilištima. Ukoliko se nastavnici potčine zahtjevima sustava u pogledu onoga kako i što treba naučiti đake, bivaju nagrađeni radnim mjestom, obično doživotnim i mogu čak postati i direktori ili sveučilišni profesori.

Ako li samo zaljuljaju čamac nezavisnom mišlju i ohrabre đake da sve dovode u pitanje, o Bože, to će biti loš potez u njihovoj karijeri. Isto vrijedi i za učenike i studente koji ubrzo naučiti ukoliko daš sustavu ono što želi čuti, dobivaš dobre ocjene, a ukoliko ne, pa, nećeš ih imati. Ispiti nisu test inteligencije, već poslušnost statusu quo. Mom sinu, Jamieu, rečeno je da će, ukoliko dovede u pitanje službenu verziju o “globalnom zagrijavanju” pasti na ispitu. Pokori se … znaš da je to najpametnije.

Zatvorenici lijeve hemisfere

Jedan od glavnih ciljeva sustava “obrazovanja” je da zarobe ljude u kraljevstvo njihove lijeve hemisfere mozga, “serijski procesor” koji konstruira stvarnost u nešto što porazuma postojanje “vremena”, strukture i komunikacije putem jezika, kao što sam već spominjao. Lijeva polutka je više od bilo čega drugog odgovorna za konstruiranje verzije stvarnosti koju danas doživljavamo kao “ljudski život”.

Mnogo puta sam govorio na Sveučilištu u Oxfordu, da budem precizniji na Oksfordskoj uniji, debatnom društvu osnovanom 1823. godine i rasadniku mnogih vodećih političara tijekom posljednjih 185 godina. Pet britanskih premijera potječu s Uniona – William Gledstone, Lord Selisberi, Herbert Askvit, Harold McMillan i satanitički ubojica djece Edward Hitt – kao i dug popis vladinih ministara i ostalih političara, uključujući Benazir Buto, bivšu premijerku Pakistana na koju je izvršen atentat.

Ona je bila predsjednik Unije 1977. godine. Unija je privlačila vodeće britanske političare svog vremena da sudjeluju na njenim debatama, a također i visoke dužnosnike i moćnike iz drugih zemalja, uključujući: američke predsjednike Reagana, Nixona i Cartera; bivšeg državnog tajnika i frontmena Iluminata Henryja Kissingera, kao i Roberta Kennedyja, ubijenog brata JFK-ja. Južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, Majka Tereza, Dalaj Lama, Michael Jackson, pa čak i žabac Kermit pojavili su se u tim debatama.

Posljednji put kada sam tamo govorio 2008. godine, od mene su tražili da prezentiram informaciju o tome kako nekolicina njih kontrolira toliko nas težeći ka globalnom fašističkom diktatoratu. Bilo je tamo nekih otvorenih ljudi koji su se pojavili na raspravi, ali, ponovo sam shvatio, kao što je to bilo i svaki drugi put na Oxfordu ili Cambridgeu, da je intelekt, sam po sebi, zatvor za Um.

“Obrazovni” sustav je ustremljen na intelektu i samo na njemu. Društvo je strukturirano tako da zarobi svijest – fokus, pozornost – u proizvedeni “vašar” pogrešnih stvarnosti koje funkcioniraju kao scenski hipnotizer za pet osjetila i intelekt. Kada sam razmišljao o tome kako je najbolje da prezentiram informaciju na najprestižnijem sveučilištu na svijetu, našao sam se u očito bizarnom procesu izostavljanja određenih područja i koncepata, jer sam znao da će biti previše toga da bi intelkt mogao progutati.

Umjesto toga, odlučio sam ići korak po korak u kući intelektualne “elite”, iako na mojim uobičajnim javnim nastupima govorim sve zajedno u paketu publici koja se sastoji od svih godišta, rasa i porijekla, od kojih većina nikada nije ni ušla na sveučilište, posebno ne na Oxford. Kako je to moguće? Zbog intelekta, naravno. Ukoliko pogledate ono što nazivamo “društvom”, ono je napravljeno od strane intelekta. Ne srca, ne Svijesti – intelekta.

Ne znaju što čine

Obrazovni sustav gaji kult intelekta i putem ispita određuje one s najboljim intelektom da vode vladine institucije, financijske, poslovne, znanstvene, obrazovne, medijske i vojne u narednim generacijama. Tu na scenu ulazi Sveučilište u Oxfordu. Oxford i Cambridge (kao njegov vjeran pratitelj) su stari sveučilišta u koje se šalju oni s najboljim prolaskom na testovima uglavnom iz “najboljih” škola da bi bili indoktrinirani i vidjeli svijet onako kako obitelji Iluminata odrede za svoje buduće sluge sustava.

Na ovim “prestižnim” sveučilištima oni se miješaju sa ostalim studentima koji su na Oxford i Cambridge stigli zahvaljujući utjecaju njihovih elitnih obitelji i mreže privatnih škola u koje se ulazi zahvaljujući novcu. Slično je  i u Sjedinjenim Državama sa sveučilištima koji imaju dugu tradiciju, kao što su Harvard i Yale, gdje je upis praktično zagarantiran studentima koji dolaze iz “pravih” obitelji.

U tim “centrima učenja”, poput Yalea, Oxforda i Cambridgea, dolazi do spajanja onih za koje se, na temelju prolaska na testovima, smatra da su intelektualno najsposobniji i onih koji su tamo zbog toga što su im otac, majka, baka i djed to što jesu. Boj George Bush je klasičan primjer nekog takvog na Yaleu. Imamo djecu iz obitelji koje kontroliraju sustav dijeleći isto “obrazovno” i perceptualni programiranje, kao one koji će voditi sustav u njihovo ime u budućim generacijama. Isto se događa već stoljećima.

Oksfordski sveučilište je stjecište elite među elitom i jedan je od primarnih, globalnih lokacija u kojoj Iluminati razvijaju programirane intelekt kako bi služili njihovom cilju, a to je globalna kontrola. Zbog toga je ozloglašeni agent Rothschildovih, Cecil Rhodes, ostavio 1902. godine svojim testamentom novac u obliku fonda tzv. Roudsovih stipendija namijenjenih dovođenju dobro probranih učenika iz inozemstva kako bi studirali na Oksfordovoj indoktrinacijskoj mašineriji pod njegovim motom “Dominus Illuminato Mea” ili “Gospodin je moja svjetlost”.

O kom li se “Gospodinu” radi? Bill Clinton je bio nositelj Roudsa stipendije na Oxfordu, pa čak i izvan Roudsovog sustava elitne obitelji diljem svijeta šalju svoju djecu tamo da budu “zapadizirana” – Iluminizirana – da bi se vratili i promijenili vlastito društvo u skladu sa oksfordskim planom. To je bilo jedno od najučinkovitijih instrumenata “zapadizacije” svijeta. Oxford je iznjedrio 25 britanskih premijera i mnogo drugih stranih lidera 20 nadbiskupa Kenterberija i glavne manipulatore i one koje služe sustavu poput medijskog tajkuna Ruperta Murdocha.

Njegova i ostale medijske kuće su pune diplomaca Oxforda i Cambridgea (“Oxbridgea”), baš kao i političke partije i kontrolni slojevi vladine administracije, medicine, službene znanosti i vojske. Oxbridge je, također, glavni regrutni centar operativaca britanske tajne službe koja nastavlja igrati svoje “intelektualne” dječje igre sa životima ostalih.

Što svi oni, ili barem velika većina njih, imaju zajedničko? Oni su zatvorenici intelekta, kao što su i elitne obitelji Iluminata, i tako imamo društvo koje je zasnovano ili stvoreno pomoću intelekta – jednog od najnižih izraza svijesti.

Oni koji diktiraju percepcije društva, poput znanstvenika, doktora, nastavnika, odvjetnika, političara, novinara, bankara, poslovnih lidera i ostalih su uvijek zatvorenici intelekta. “Obrazovni” sustav je posebno osmišljen da pravi takve ljude da bi vodili sustav u ime pripadnika loza, iako većina njih nema pojma da upravo to rade. Intelekt se manifestira kroz lijevu hemisferu mozga, dio koji filtrira stvarnost u smislu pitanja da li mogu to vidim, dodirnem, okusim, čujem ili omirišem? OK, onda znači da postoji.

Lijeva hemisfera vidi stvarnost kroz pet osjetila i vidi svijet u dijelovima, a ne kao jedinstvo. Sustav je strukturiran tako da nas zatvori u lijevu hemisferu mozga od momenta kada po prvi put sjednemo u svoju učionicu, do trenutka kada napustimo koledž ili sveučilište. Napredujete kroz “obrazovni” sustav tako što polažete ispite, a što ste uspješniji po pitanju informacija iz lijeve polutke mozga, brže i više napredujete.

Ljudi sa “cijelim mozgom”

Ukoliko ste brilijantni, završit ćete na Oxfordu ili Cambridgeu, Harvardu ili Yaleu. A što vam, zapravo, treba da biste bili liječnik, znanstvenik, vrhunski političar, predsjednik vlade, vojni lider, itd.? Položeni ispiti i “dobro obrazovanje” (dobra indoktrinacija), a institucije koje vode sustav generacijama su pod kontrolom ljudi zarobljenih u lijevoj hemisferi mozga ili intelektu i vide sve kao djelić, a ne kao jedinstvo.

To objašnjava toliko toga. Razgovarao sam s nekoliko mladih učenika prije moje posljednje prezentacije u Oksfordskoj uniji i to je izgledalo kao da razgovaram sa zidom. Nijedan nije želio čak ni razmotriti mogućnost da postoji društvo koje nije pod kontrolom “jake”, hijerarhijske vlade. To jednostavno ne mogu razumjeti i bilo koja alternativa im suludo zvuči.

Kao što je Einstein rekao: “Zdrav razum je zbroj predrasuda koje ste usvojili do osamnaeste godine.” Jedan drugi student Oxforda je izjavio da je mogao da me prati kada sam objašnjavao strukturu vlasti u kojoj nekolicina kontrolira sve ostale (lijeva polutka), ali nije mogao razumjeti ono što sam kasnije govorio o iluzornoj prirodi stvarnosti (desna polutka). Klasika.

Desna hemisfera mozga – gdje je intelekt uravnotežen – bavi se slučajnim, intuitivnim, holističkim i subjektivnim. Njena perspektiva je jedinstvo, kreativnost koja slobodno teče, kao i neograničenost, a ne limitiranost. Ona se izražava na mnogo očigledniji način, kroz umjetničko i disidentno.

Cilj strojevi Iluminata “za pravljenje kobasica” pod nazivom “obrazovanje” je da aktivira, stimulira i nagradi lijevu hemisferu mozga ujedno potiskujući desnu. Moguće je imati napredan intelekt, a ne biti subjekt njegovih ograničenja ukoliko ujedno i otvoriti um za Svijest. To su ljudi “sa cijelim mozgom” koji balansiraju i spajaju svoju svijest putem obje hemisfere mozga.

Takvi ljudi su “negdje tamo” i “ovdje dolje” i mogu gledati iz više perspektive dok su ujedno sposobni funkcionirati unutar petočulne stvarnosti i objašnjavaju svoje razumijevanje “onog negdje tamo” putem intelekta riječima koje većina ljudi može shvatiti. Ja nemam ništa protiv intelekta lijeve hemisfere mozga, jer bez nje ne bismo mogli učinkovito izrazimo kroz tijelo-računalo.

Koliko onih sa razvijenom desnom hemisferom znati koji su “negdje tamo” u eteru, ali su se mukom izborili za funkcioniranje u petočulnoj stvarnosti ili nisu mogli da se izraze na način koji većina ljudi može razumjeti?

Ja sam imao prilike da upoznam mnoge tijekom svih ovih godina. Nama je intelekt potreban da bi učinkovito funkcionirali pomoću pet osjetila, ali on mora biti na svom mjestu, a ne da vodi našu percepciju. Kada on dominira osjećajem za stvarnost, može biti pravo čudovište, kao i predmet najšokantnijih razine neznanja. Publika s dominantnom lijevom hemisferom predstavlja iz tog razloga najzahtjevniju i nikada nisam bio na nekom sveučilištu gdje to nije opći slučaj – iako to sigurno ne vrijedi baš za svakog pojedinca. Na sveučilištima ima i onih koji koriste obje hemisfere.

Pamet lišena mudrosti

Jednom kada počnete razumijete kako funkcionira mozak i kako je sustav, posebno obrazovni, napravljen da bi programirao njegovu percepciju, postaje mnogo jasniji način na koji funkcionira naše društvo. Ne postoji nikakva misterija u tome zašto mogu razgovarati sa “neobrazovanom” publikom a da ona sve “shvati”, dok ljudi iz tzv. krema intelektualnog društva (odrasli, kao i “elitni” studenti) gledaju u mene s nevjericom.

To je jednostavno razlika između otvorenog uma koji funkcionira i skenira mnoge razine svijesti i zatvorenog uma intelekta koji je zarobljen petočulnom percepcijom. Prirodno, društvo koje je stvoreno intelektom mjeri inteligenciju intelektualnom sposobnošću, ali termini “intelekt” i “inteligencija” nisu ista stvar, ili barem nisu ukoliko intelekt funkcionira sam.

Prolazak na ispitima nije ništa više mjera inteligencije, nego što je pamet mjera mudrosti. Kao što sam ranije rekao, može biti pametno napraviti atomsku bombu, ali je mudro ne napraviti je. Na isti način, potreban je intelekt da se orkestrira ratom, ali Svijest da se to ne uradi. Potreban je intelekt da se objasni očigledna kompleksnost ovog iluzornog svijeta podijeljenosti i razdvojenosti, ali Svijest zna da smo svi Jedno. “Fizičku” stvarnost “u” kojoj živimo je stvorio / dekodidrao intelekt i promijenit ga samo srce ili Svijest. Sustav sveučilišta, elitni ili bilo koji drugi, je nikad irelevantniji, nikad dalji od najnovijih dostignuća.

Događa se revolucija percepcje, a izolirani intelekt jednostavno to ne može vidjeti, niti može vidjeti koliko je religija intelektualizma zapravo daleko od znanja. Kako će zvanična nauka ikada razumjeti stvarnost kada je puna “znanstvenika” koji sve filtriraju lijevom hemisferom mozga koja samo može uoči sekvence, vrijeme i podvojenost? Ona nikada nije, niti je ikada trebao biti.

Ideja je da se ljudi zadrže što dalje od istine o stvarnosti i stanja u kojem su ljudi tako što se to znanje drži podalje od znanosti. Znanstvenici koji idu glavom / srcem su na branicima znanosti, a ne obična hrpa njih, utjelovljena u ljudima poput profesora Richard Dawkinsa. On je “grupi” Darvinizma na Sveučilištu u Oxfordu koji gura nos svuda i ismijava sve druge koji imaju drugačiji pogled na stvarnost izvan granica njegove poštanske marke. On osuđuje religiju, a ipak je visoki svećenik svoje religije – “sciencetizma”, vjerovanja da samo službena znanost ima pravo, a sve ostalo je bogohuljenje.

Jednom davno sam se s njim pojavio na Oksfordskoj uniji. Bilo je kao da raspravljaju s betonom na nogama. Nisam mu se svidio, a mogu i misliti zbog čega. Čitava darvinistički glupost, koja kreatora vadi iz kreacije, bila je pažljivo proračunata da bi se indoktrinirala masovna percepcija života bez svrhe, ona po kojoj smo mi samo pukim slučajem “evolucije” došli na svijet, po kom je život kučka, a onda na kraju umremo. To još uvijek dominira kolektivnim umom koji sebe hrabro naziva “znanošću”.

Kao i u slučaju medicine, prava i obrazovanja, tako je i zatvoreni svijet službene znanosti strukturiran tako da suzbija sve one koji prijete da će srušiti branu koja vodi do njegove percepcije. Jedan od metoda je napasti alternativne pristupe iscjeljenju i osuditi ih kao “luđake” ili “opasne”, ali što može biti luđe i opasnije po ljudsko zdravlje od kemoterapije? Znanstveni establišment vrši sve veću presiju da se donesu novi zakoni kako bi se ljudi “zaštitili” od alternative dok istovremeno izmišljaju politike i tehnologije koje su potencijalno smrtonosne i za ljude i za planet.

Znanstvenici koji se protive establišmentu i traže znanje putem otvorenog uma bivaju lišeni svojih fondova i poslovnih prilika. Za početak, probajte pričate s nekim od onih znanstvenika koji su probali da dovedu u pitanje ortodoksni stav po pitanju globalnog zagrijavanja. To je opet situacija sa štapom i mrkvom i koristi se u čitavom sustavu da bi disidente držao pod kontrolom, a istinu i dalje zaključanu u ormaru.

Vlade uništavaju slobodu

Prva stvar koju treba znati o vladama je da one ne postoje da bi služile interesima ljudi. One su stvorene s jednom stvari na umu – da kontroliraju ljude. Jednom kada to shvatite, sve ostalo dolazi u fokus, kao što je na primjer zbog čega vlade konstantno rade u korist interesa Velikog Bankarstva, Velikog Biznisa, Velike Farme, Velike Biotehnologija i sličnih organizacija i personala, a suprotno interesima stanovništva. Kako i biti drugačije kada ista ona mreža koja drži “Velike” drži i sve vlade i sve političke partije koje imaju ikakve šanse da formiraju vlade? Život je daleko manje kompliciran kada vidite što se događa.

Došlo je u jednom trenutku vrijeme kada su se ljudi pobunili protiv vladavine kraljevskog diktatorata i zatražili da im se kaže tko vodi njihovu zemlju. Zato su loze počele proces zamjene otvorenih kraljevskih diktatorata onim koji su imale izgled slobode, dok je sve bilo kao i obično. Tiranija koja je bila vidljiva mijenja se mnogo učinkovitijom tiranijom koja se ne može vidjeti, ili je barem većina ljudi ne vidi. Najgora noćna mora Iluminata je da se ljudi biraju u vladu koja je istinski nezavisna u suštini se vodi najboljim interesima stanovništva.

Njihovo rješenje je bilo uvođenje koncepta političkih partija i stvorili su strukturu koja, putem financiranja i organizacije, one koji se ne priklone nekoj od tih partija ostavlja praktično bez nade da će biti izabrani u vladu s drugim, istinski neovisnim ljudima. Želiš da uđeš u politiku? U redu, izaberi partiju. Možda ste primijetili da se stalno pojavljuje riječ “struktura”.

Struktura je od vitalnog značaja za kontrolu koju nad većinom ima nekolicina. Stvaranje političkih partija dovelo je do strukture putem koje članovi parlamenta i oni na ostalim razinama vlasti – lokalnim i državnim – mogu biti kontrolirani. Umjesto da nametnu svoju volju nad stotinama pojedinaca, sve što treba da urade je da je nametnu onima koji kontroliraju partije a oni će je, zauzvrat, nametnuti svojim članovima. Prilično jednostavno, ukoliko želite napredovati u politici prvo treba da se učlanite u neku partiju, a zatim učiniti vladajuću elitu iste što sretnijom time što ćete raditi i što ćete govoriti.

Evo nas opet. Kao što je slučaj s liječnicima, odvjetnicima, znanstvenicima i nastavnicima, spuštate glavu, ne ljuljate brod i naravno ne protivite se ničemu značajnom osobnom sviješću koja je usmjerena protiv želja establišmenta vaše partije. “Pravi” napredak u bilo kojoj od tih profesija zahtjeva zatvoriti um i prodate dušu. Po mogućnosti oba.
 
 
(treceoko/uredio:nsp)

Vidite, već godinama se suočavamo sa ozbiljnim problemom. Naše pčele izumiru širom svijeta. A znanstvenici se slažu da ako one nestanu, ni nama se ne piše dobro. Tako je i Einstein rekao da će ljudi nestati četiri godine poslije izumiranja pčela.

Ali umjesto da pokušamo smanjiti zagađenje, očistiti prirodu i pustiti pčelice da žive i rade svoj posao oprašivanja mi imamo drugu ideju.

Uskoro nam stižu robotske pčele. Kao ove se slike gore. Znanstvenici sa Harvarda se spremaju za apokalipsu pa bi trebalo da milioni ovih dronova uskoro poletjeti u svoju misiju.

ROBOTSKA PČELA

Ona bruji i zuji poput prave pčele, ali zapravo je maleni robot. Dvanaest je godina trajalo razvijanje “umjetne pčele”, a sada je ona konačno naučila letjeti, barem nakratko, s ciljem da će jednoga dana zamjeniti pravu pčelu, na putu uništenja i manipulacije prirode.

Pčela-robot je sićušna, tek nešto veća od kovanice jednog centa i jedva 80 miligrama teška – baš kao i prava pčela, ona iz prirode, koja je uzor ovom robotu. Istraživači s američkog sveučilišta Harvard gotovo su dvanaest godina radili na ovom kukcu-robotu, prije nego što je po prvi put nakratko poletio.

“Morali smo sami razviti sve komponente”, objašnjava inženjer Robert J. Wood naporan “put u zrak” umjetne pčele. “Tako sićušne dijelove nikad prije nisu radili.”

Tehnološki zahtjevna kopija sve se više približava svom uzoru iz prirode: dva keramička krila ostvare 120 pomicanja u sekundi – baš kao i kod pravih pčela. Samo što se pčela-robot sastoji od sitnih plastičnih zglobova i tijela od ugljičnih vlakana.

RoboPčela još uvijek nije savršena

Međutim, ovaj visokotehnološki projekt istraživača nije samo test izvedivosti. Ta bi životinjica jednom trebala imati i praktičnu svrhu i poletjeti na ozbiljne zadatke: na primjer za spašavanje, nadzor okoliša ili za oprašivanje u poljoprivredi.

Cilj je istraživača za takve potrebe razviti umjetnog kukca koji može potpuno samostalno letjeti. Od toga pčela-robot nije daleko: osam vanjskih kamera promatra malog robota u letu i svaki pokret šalju na računalo koje na kraju preuzima upravljanje.

Do sada se pčela-robot nije uspjela dugo zadržati u zraku: već nakon 15 minuta počinje padati. Wood to objašnjava time da je zamor materijala velik, a također postoje i problemi s opskrbom energijom. Iako se to na snimci jedva vidi, mini-pčela se još uvijek energijom napaja putem tankog kabla. Relativno mala baterija s kojom bi pčela mogla letjeti, još ne postoji. U dvije godine znanstvenici žele u nekoliko poteza riješiti najveće probleme mini-robota. Tada će pčela-robot, nadaju se, moći slobodno zujati zrakom.

Ne, ovo nije tabloid – ovo je stvarnost.

Prema nekoliko video materijala, koji su objavljeni u nastavku, robotski insekti su napravili svoj prvi kontrolirani let.

Prema tvorcima RoboPčele:

Demonstracija prvi kontroliranog leta robota kukaca je kulminacija više od desetljeća rada. . . Veličine od jedva pola spajalice, težina manje od desetine grama, robot je inspiriran biologijom muhe, s anatomijom submilimetarskih razmjera i dva slojevita-tanka krila koja se miču gotovo neprimjetno, 120 puta u sekundi.

Osim nedavnog prijedloga proizvođača insekticida da smo trebali “saditi više cvijeća” kako bi se pomoglo zaustaviti pad populacije pčela, Harvardska Škola of inženjerstva i primijenjenih znanosti je radila zajedno s osobljem iz Odjela za organizmičko i evolucijsku biologiju sveučilištu Northeastern Odjela za biologiju i razvoj robota pčela.

Ovi insektoidni automati će biti sposobni za mnoštvo zadataka: samostalno oprašivanje, potraga i spašavanje, opasna istraživanja, vojni nadzor, kartiranje klima i praćenje prometa – da spomenemo samo nekoliko zadataka novih robota insekata.
 

 
Greenpeace je objavio uznemirujuće novi video spot i objavu u javnost koji postulira na ono kako će svijet potencijalno izgledati kada ti roboti pčele dobiti autonomiju i počnu potpuno naseljavati prirodni svijet.

Greenpeace je nazvao ovaj video kao upozoravajuću naučnu fantastiku – NewBees (Nove Pčele). To je nevjerojatno realan pogled na umjetnu budućnosti koja se trenutno planira, kao što ćete pročitati u dokumentiraniom dokazu ispod ovog videa.

Video također uključuje umirujuću glazbu i naraciju s hipnotičkim vizualizacijama koje često prate najnovije hi-tech kreacije korporativnog-industrijskog kompleksa. Bez obzira na ono što bi mogli razmišljati o različitim političkim pozicijama Greenpeacea, oni su odradili izuzetno dobar posao koji obuhvaća sve aspekte tih potencijalnih neprirodnih korporativnih kreacija.

Gore navedeni scenarij je izvučen iz vrlo realnog Harvardskog “Projekta Mikro Zračna Vozila” inspiriran biologijom pčela i kukaca, te ponašanjem u košnici. Dok su istraživači usredotočeni na razvoj pojedinih autonomnih robota, oni također planiraju studirati koordinaciju velikog broja robota kako bi ostvarili brže zadatke i učinkovitije zadatke.

Roboti su stvoreni kroz nevjerojatne mikro-inženjerske procese posebno dizajnirane za masovnu proizvodnju. Svaka “Pčelica” je dizajnirana s vlastitim elektronskim živčanim sustavom i izvorom energije, i ima moć određivati i ciljati zadatke s mikroskopskim UV senzorom.

Takvi mikro-inženjerske napredne mašine sve više sliče razvoju vojnih minijaturnih dronova (trutova). Zajedničko znanje i istraživanje na tim tehnologijama je rezultiralo masivnim povećanjem procesorske snage i vremena leta, kao i potencijal za potpuno autonomnim rojevima radilica.

Pogledajte ovaj video, od prije više od dvije godine, kako mala skupina robota zajedno rade na sastavljanju strukture tornja.
 

 
U usporedbi s trenutnim pčelinjim mikro dronovima koje možete vidjeti u videu ispod, ti nevjerojatni kvadro-rotor letači su gotovo čudovišne veličine. To samo pokazuje kako je primjena ove tehnologije u porastu, dok veličina kućišta postaje gotovo mikroskopska.
 

 
I ovdje je najnoviji video u kojem vidimo Robot Pčelu u svojem letu:
 

 
Ali što se tiče pomaganja u oprašivanje naših distopijskih GMO polja, lišenih radnika, lišenih života, koje su moguće prednosti ovoga?

Pa, kao će prodaja porasti kroz punu “mehanizaciju prirode”, poljoprivrednici se više neće morati osloniti na pčele i njihovo oprašivanje usjeva. Patentirani radnik dronovi mogu se kupiti ili unajmiti i kupiti za polje svakog proljeća. Oprašivanje će biti brzo i učinkovito, nema brige oko propasti kolonija pčela ili od sterilnih usjeva.

I evo još jedna misao. . . RoboPčele bi mogle biti programirane posebno za određeni urod. Zamislite da ne morate brinuti o svojim malim oprašivačima da će biti izgubljeni u tuđem području kod susjeda. Jednostavno ih programirate da reagiraju samo na određene genetske markere koji će se nalaziti samo u vašem području. Naravno, to bi zahtijevalo da vaši usjevi imaju patentirani genetski marker koji će biti programiran. . . oh da.

Patentirane pčele oprašuju samo odobrene patentirane usjeve. Ako to ne zvuči poput lekcije biologije iz Orwellovog Instituta, onda ne znamo na što drugo zvuči. I dodajemo par bilješki što programeti još imaju na umu:

Sljedeća faza projekta RoboPčele će uključivati “računski učinkovit mozak” montiran na robot koji će inspirirati put mušice i kako ju nosi vjetar.

“Muhe izvode neke od najupečatljivijih zapanjujućih akrobacija u zraku, koristeći samo maleni mozak”, kazao je Sawyer Fuller, član istraživačkog tima Harvard, prema Daily Mail-u. “Njihove sposobnosti premašuju ono što možemo učiniti danas s našim robotima muhama, pa smo željeli razumijeti njihovu biologiju bolje i to primijeniti na našem radu.”

Prema riječima profesora Robert Wood-a, voditelj projekta, razvoj napravljen u okviru projekta RoboBee (RoboPčele) može se koristiti i na drugim područjima, isto tako.

To se već događa danas, gdje god je visoka tehnologija prisutna, tako i vojna. Dolje je video ratnog zrakoplovstva koji ilustrira višenamjenski aspekt onoga što se predlaže: ne samo za nadzor, ne samo autonomni rojevi kukaca, već i ubojstva. Video je uklonjen s YouTubea jednom, pa vas molimo da nas upozorite ako ovaj video ne radi.

Prvo da zaključimo kako se organizacija Greenpeace razotkrila napokon ovom akcijom, te suradnjom sa kompanijama poput Monsanta i Syngente koji ne žele dobro čovječanstvu. Na kraju možemo zaključiti samo jedno – ovaj svijet može slobodno da nestane u vatri i pepelu, pošto nismo zaslužili bolje!
 

 
 
(preveo: mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kako je Einstein uništio fiziku? Je li Albert Einstein bio najpametniji čovjek i najveći znanstvenik koji je ikada živio? Milijuni ljudi vjeruju kako je odgovor na ova pitanja potvrdan. Ali Roger Schlafly ima potpuno drugačije mišljenje kojim smanjuje značaj najpoznatijeg znanstvenika XX stoljeća

Zašto?

Schlafly predstavlja uvjerljive dokaze da su drugi vodeći fizičari i matematičari prije i uporedo s Einsteinom, napravili jednako važne pomake u teoriji relativnosti i srodnim područjima. Što više, Schlafly sugerira kako je Einstein ukrao od drugih znanstvenika ideje koje su tako postale Einsteinova najveća otkrića.

Je li Einstein doista bio toliko veliki znanstvenik?

Službena priča glasi ovako:

Albert Einstein, mladi činovnik u Švicarskom uredu za patente, je u jednom potezu potpuno transformirao fiziku iz statične trodimenzionalne znanosti u četvorodimenzionalni, zapanjujući univerzum prostora i vremena, kroz briljantni i samostalni “eksperiment misli” koji uključuje gravitaciju, kretanje, prostor i vrijeme.

Einstein je također napravio pothvat bez presedana koji uključuje razumijevanje prirode svjetlosti i energije, i on je bio prva osoba koja je shvatila ekvivalenciju između energije i mase. Einsteinova otkrića, ne samo da su transformirala modernu fiziku, već su oblikovala način na koji shvaćamo svemir.

Schlafly se s ovim stajalištem u potpunosti ne slaže:

“Sve je to mit. Einstein nije izmislio teoriju relativnosti, točnije nije ni izmislio većinu ostalih stvari koje mu se pripisuju. “

Schlafly je ovakvim stavovima stvorio vrlo hrabar i uvjerljiv slučaj.

Roger Schlafly je impresivnom količinom podataka zaokružio spomenutu tematiku, zahvaljujuci doktoratu na polju električnog inženjerstva s Princetona i doktorata iz matematike sa Sveučilišta Kalifornije – Berkeley. On je predavao na Sveučilištu u Chicagu i na Sveučilištu Kalifornije u San Cruzu, gdje živi i radi dan danas.

Schlafly može bez problema raspravljati o čestičnoj fizici, teoriji relativnosti i kvantnoj teoriji s najboljim znanstvenicima iz ovih područja, on je u stanju analizirati vektore, bozon, teoriju struna (string theory) – koju prezire, simetriju (koja ga privlači) i Kuhnovo preokretanje paradigmi (koje ne može podnijeti), i brojne druge znanstvene kerefeke. Schlafliy je pomalo nalik na “Einsteina”, iako bi najvjerojatnije odbio takvu usporedbu i smatrao bi ju krajnje neinteligentnom.

Schlafly revidira radove impresivnih (iako zaboravljenih) matematičara i fizičara koji su doprinijeli za vrijeme i prije ere u kojoj je djelovao Einstein.

Kratka ali fenomenalna lista imena koje je spomenuo, uključuje francuskog matematičara i dobitnika Nobelove nagrade – Henri Poincaré-a (kojeg je britanski filozof Bertrand Russell nazvao najvećim čovjekom kojeg je izrodila Francuka), pionira nizozemske fizike i dobitnika Nobelove nagrade – Hendrik Antoon Lorentz-a, i škotskog fizičara i matematičara – James Clerk Maxwella.

Prema Schlaflyjevim otkrićima, Maxwell je prvi stvorio kovanicu “relativnost” i bio je prva osoba koja je objasnila teoriju relativnosti povezujući masu i energiju. Maxwell je napisao znanstveni rad u dva masivna toma 1873. godine s naslovom: „Treatise on Electricity and Electro-Magnetism“ koji je po mišljenju Schlaflijevom generirao “najvažnije formule u povijesti znanosti.”

Schlafly tvrdi slijedeće: “Poincaréove naknadna rasprava o relativnosti je stvorila teoreme koje su bili matematički identični Einsteinovim, a većina njegovog rada je napravljena prije radova koje je navodno stvorio Einstein. Lorenz i Poincare su stvorili svaki najvažniji aspekt teorije relativnosti, i sve radove na ovu temu su objavili daleko prije Einsteina.”

Pa ipak svi ovi važni ljudi iz svijeta znanosti su uglavnom zaboravljeni dok je Einsteinova reputacija dosegla demagoški status.

Zašto je to tako?

E = MC ²

Mladi Albert Einstein ne samo da je živio u vrijeme eksplozivnog rasta znanosti i teoretske fizike, već ga švicarski ured za patente zaposlio kao fizičara da bi lakše odobravao patente na istom polju, što mu je dalo direktnu mogućnost da prvi baci pogled na nova znanstvena otkrića. U isto vrijeme Einstein postaje svjestan važnosti intelektualnog vlasništva i autorskih prava.

Einsteinova poznata formula E = MC ² je, na primjer, u stvari objavljena od strane Olin de Prett u nepoznatom talijanskom žurnalu i to dvije godine prije nego li je Einstein proglasio svojom izmišljotinom. Također moramo napomenuti kako je Einstein tvrdio kako je kompletna teorija plod njegovog samostalnog rada te kako je bez ičije pomoći došao do nje. Schlafly pokazuje kako je Poincare također publicirao teoriju relativnosti prije samog Einsteina.

I zaista, Schlafly tvrdi da je Einstein “posudio” mnoge ideje od drugih znanstvenika, a koje je proglasio svojim vlastitim idejama, uključujući i postulat da je brzina svjetlosti konstantna, kao i posebnu relativnost, ideja da su energija i masa razmjenjive (E = MC ²).

“Einsteinovo razumijevanje specijalne relativnosti je inferiornije od Poincareovog. Svaki esencijalni dio specijalne teorije relativnosti, je Poincare bolje i uspješnije objasnio, iako je Einstein imao iste ideje, Poncare ih je ranije objavio od Einsteina.“

Pa vi se šalite gospodine Schlafly!

Ne, ovo nije šala.

Prema Schlaflyjevim saznanjima, otkriće specijalne teorije relativnosti je izašlo na svjetlost dana puno prije Einsteinovog objavljivanja 1905. Dokazi o znanstvenim procesima koji su prethodili objavljivanju specijalne teorije relativnosti su puno brojniji nego što se to smatra. To može objasniti zašto Einstein nije dobio Nobelovu nagradu za rad o relativnosti, točnije on nije ni izmislio kovanicu “relativnost” niti je bio prva osoba koja je napravila saznanja o samoj relativnosti.

U stvari, H.A. Lorentz je 1902. dobio Nobelovu nagradu zbog rada na teoriji relativnosti, a to se dogodilo tri godine prije nego što je Einstein objavio prvi znanstveni rad o istoj temi. Tek 1921. je Einstein dobio Nobelovu nagradu za doprinos razumijevanju fotoelektričkog efekta.

Bez obzira na dokaze, Einsteinovih pet radova koji su objavljeni 1905. godine se smatraju revolucionarnim. Ali pitanje ostaje: da li su ideje isključivo njegove? Schlafly tvrdi da nisu, i za to ponovno daje brojne dolaze. Schlafly tvrdi kako je Einstein konstantno pozajmljivao ideje drugih znanstvenika bez da im je odao priznanje za to.

Schlafly pokazuje kako je koncept kretanja i vremena kao “četvrte-dimenzije” prethodio Einsteinu za cijelo desetljeće. H.G. Wells je spekulirao o ovom konceptu u noveli pod imenom “The Time Machine” koja je izašla 1894. godine. Schlafly kaže kako je sledeće godine Lorentz napisao znanstveni rad u kojem je “predložio koncept lokalnog vremena za objekt koji se giba.” Poincare je napisao dva znanstvena rada, jedan 1898. godine i još jedan 1900. godine u kojima istražuje odnose između kretanja i vremena.

Schlafly citira dijelove iz knjige izdane 2005. pod nazivom: “Henri Poincare and Relativity Theory” – “Henri Poincare i teorija relativnosti” koju je napisao ruski fizičar A.A. Logunov, u kojoj se Logunov žali na Einsteinove sljedbenike koji su ga uporno precenjivali dok su u potpunosti ignorirali Poenkareove zasluge.

Nama je poznato iz publikacija Einsteinovih pisama kako je odbijao priznati zasluge svojoj prvoj ženi koja je mu je pomogla u stvaranju specijalne teorije relativnosti. Također je odbio priznati zasluge svima drugima od kojih je posuđivao ideje. Njegova prva žena fizičarka Marija Marić je surađivala s Einsteinom na istraživanjima o relativnosti.

Kasnija izdanja Einsteinovih radova uopće u sebi nemaju spomene o referencama na druga istraživanja, pa ipak pisao je pisma u kojima se žalio kad god nije dobio ono što je želio. Einstein je koristio medije i novine sa vijestima kako bi promovirao sebe, on je to radio mnogo više nego li i jedan današnji znanstvenik. Do kraja života je Einstein nastavio ignorirati originalne izvore svojih radova kao i sve ljude koji su doprinijeli njegovim istraživanjima.

Pa ipak, nakon što je Einstein dobio Nobelovu nagradu, on je sav novac koji je dobio od Nobelove zaklade predao svojoj bivšoj ženi Mariji Marić, no postoje indicije da je to uradio samo da bi dobio razvod.

Zbog svega navedenog Schlafly tvrdi kako je Einstein plagijator te smatra da je njegov znanstveni rad objavljen 1905. toliko precijenjen da se ne može usporediti ni s jednim drugim slučajem:

“Ni jedan drugi znanstveni rad se nije toliko hvalio, pa ipak on je potpuno nečasno neoriginalan. Einstein definitivno zaslužuje znanstvene pohvale, ali uglavnom zbog rafiniranja tuđih znanstvenih ideja.”

Na kraju, Schlaflyjevi navodi mogu potvrditi od strane nepristranih povjesničara znanosti, ako oni uopće postoje. U međuvremenu, Schlafly je predočio izuzetno snažne dokaze koji prkose široko rasprostranjenom stanovištu o tome da je Einstein potpuno sam izmislio monumentalna znanstvena otkrića.

Knjiga ‘Kako je Einstein uništio fiziku’ ne piše samo o Einsteinu kao čovjeku, već raspravlja i o tome kako su nastale globalne promjene u fizici zahvaljujući određenim radovima koji su napravljeni u posljednjem stoljeću. U knjizi također otkrivamo kako je nastao kult oko Einsteina i koliko isti kult nastavlja utjecati na modernu znanost i to u negativnom smislu. Schlafly tvrdi da je isti doveo do bespotrebnog uskogrudnog teroriziranja koje često ne vodi nigdje.

Einstein je novi Aristotel. Fizičari vole ismijavati Aristotela zbog njegove nekvantitativne teorije fizike, zbog njegovih misaonih eksperimenata, zbog njegovog nedokazanog realizma, i zbog njegovih (navodnih) pokušaja da objasni svijet prema onome kako je zamišljao taj isti svijet, a ne prema onome kakav je. Najvažnije od svega, ismijavaju se Aristotelovi sljedbenici jer su idealizirali svog učitelja i zbog toga jer su ga slijepo slijedili.

Aristotel je bio veliki genij, Aristotelovo rezoniranje je bilo iznimno utjecajno preko jednog tisućljeća. No Einsteinova slava je bazirana na radovima drugih ljudi, a njegova ostavština je zasnovana na praćenju nenaučnih snova. Danas se Einstein idealizira više nego li se Aristotel ikada idealizirao. Einsteinovi obožavatelji su od njegovih radova napravili subjekt koji je sterilniji od tisućljeća stare Aristotelove fizike.

Srednjevjekovni su monasi debatirali o tome koliko anđela može plesati na vrhu pribadače. Moderni teoretičari fizike nisu napravili nešto takvo, ali su pisali znanstvene radove koji su podjednako bedasti. Na primjer, pisali su radove o alternativnim svemirima, gubitku informacija u crnim rupama, dodatnim dimenzijama, i Boltzmannovim mozgovima. Većina njih je preokupirana teorijom struna, koja u stvari nema veze sa stvarnim svijetom. I svi oni tvrde kako prate Einsteinove snove.

Jedan popularni balon od sapunice koji po Schlaflyju potpuno vodi na pogrešan zaključak je formula koja uključuje odnose mase i energije, ta famozna jednadžba glasi E = MC ². Schlafly tvrdi kako su se oko te jednadžbe stvorili široko rasprostranjeni pogrešni zaključci. Povezivanje ove formule s projektom Manhattan iz Drugog svjetskog rata (u kome je stvorena atomska bomba) je jedan takav primjer.

E = MC ² nije čak ni bila potrebna za stvaranje atomske bombe. U njoj nema ni jednog traga o tome kako bi se trebao cijepati atom, ili kako stvoriti nuklearnu lančanu reakciju, ili bilo koji drugi potreban korak koji bi pomogao u stvaranju atomske bombe. Relativnost nije potrebna čak ni da bi se razumio način na koji se energija oslobađa iz urana ili plutonija unutar bombe, jer se ovako otpuštanje energije uveliko shvaća uz pomoć istraživanja na polju elektromagnetizma ….

Predviđanja o masi unutar domene relativnosti je ispitivao i testirao Njemački fizičar Walter Kaufmann 1901., godine, točnije prije nego li je Einstein išta napisao.

Schlafly, također objašnjava kako je HG Wells, a ne Einstein, prvi publicirao rad u kojem se spominje ideja o atomskoj bombi.

Schlafly nas podseća da je Einstein proveo većinu svog znanstvenog istraživanja, radeći na “velikoj ujedinjenoj teoriji” fizike koja nikada nije urodila plodom. On također navodi kako su mnogi današnji fizičari jednako afektirani s Einsteinovom ambicijom s namjerom stvaranja preokreta u paradigmama, što bi ih pak katapultiralo na znanstveni pijedestal.

Schlafly vjeruje kako su sve te stvari oštetile znanost jer su u potpunosti zanemarili i zamijenili tradicionalnu praksu “opservacije-hipoteze-ekperimentacije-metodologije” u korist “elitnih intelektualaca koji inzistiraju na dobivanju najvećih pohvala u (često apstraktnim) radovima koji nisu mjerljivi niti imaju racionalne prednosti. “

Iako Schlafly tek nekoliko puta spominje Einsteinovo židovstvo, itekako povezuje ovu činjenicu s obožavanjem Einsteina od strane elitnih medija i akademske zajednice, te je identificira kao “fenomen gurua” što je najbolje vidljivo u knjizi “The Culture of Critique: An Evolutionary Analysis of Jewish Vkljucenost in Twentieth-Century Intellectual and Political Movements” u kojoj je vidljivo na koji su način židovski intelektualci, kao što su; Freud, Boas i Trocki, postali fokus i kultni idoli Židova diljem svijeta.

Sve to se događalo na isti način na koji su karizmatični rabini bili obožavani od strane tradicionalnih Židova. Vid apstraktnog teoretiziranja koji odbacuje metodologiju na temelju opservaciji-hipotezi-eksperimentaciji je jako lako uočljiv u Freudovom teoretiziranja i Frankfurtskoj školi koja je u potpunosti odlučila svoje radove zasnovati na teoretiziranju i nedostatku empirijskih podataka.

U prošloj generaciji smo imali priliku vidjeti kako su Freud-ove teorije potiho i nježno potisnute u kreativnu mješavinu kvazi znanstvenih pretpostavki pomiješanu sa seksualnim fantazijama i terapeutskim prodavanjem magle.

(O ovim temama se već raspravljalo. Dan Michales je u tekstu pod nazivom: “Ethnic Conflict in German Physics” opisao neprijateljstvo između Nijemaca koji su bili privrženi metodologiji opservacije-hipoteze-eksperimentiranja i židovskih fizičara koji su bili “dogmatični” intuitivni, nadasve apstraktni i teoretski.

Nijemci su također bili ljuti na činjenicu da su domaći i strani Židovi nakon završetka školovanja u Njemačkoj, brzo dobivali ogroman publicitet i zasluge za istraživanja koje su preuzeli od njemačkih i drugih znanstvenika. Kevin McDonald je primijetio sličan fenomen u psihologiji, sociologiji i biologiji, te je otkrio slične tendencije u tradicionalnoj židovskoj teologiji:

“Ove grupe vide svijet kroz leće nefalsificirane apstraktne teološke teorije, one su okupljene oko karizmatičnih rabina, dok su “heretici” i ostali nekonformisti protjerani iz tih istih skupina.”)

Židovski izvori

Schlafly malo što govori o nadmoćnim židovskim izvorima koji stoje iza modernog Einsteinovog obožavanja, pa ipak citira Disneya, Time Magazine i New York Times (tri dominantno židovske institucije) s kojima daje primjer konglomerata medija koji su agresivno reklamirali Einsteinovo idolopoklonstvo.

1999. godine je Time proglasio Einsteina “Osobom stoljeća”. Einsteinov popularni status, najvećeg intelekta na planeti, bi se trebao pobliže promotriti i tada bi shvatili da se događa nešto zaista čudno, jer ni jedan drugi znanstvenik u ljudskoj povijesti nije ni izbliza dobio takav tretman. Smatramo li doista da su Einsteinovi doprinosi nauci veći od Newtonovih? Ili smatramo da je “teorija relativnosti” promijenila naš pogled na svijet (ili religiju) kao što je to uradila Darwinova teorija evolucije uz pomoć prirodne selekcije? Ne, Einstein zaista nema tolike zasluge.

Zapravo 99% ljudi smatra da je Einstein bio autor različitih velikih otkrića u fizici, dok ostatak znanstvenika ostaje potpuno nepoznat i bez zasluga. Zašto bi ljudi postali obožavatelji osoba čije pothvate čak i ne razumiju? Nakon svega, čak i ako su neka Einsteinova otkrića (koliko god ona važna ili nevažna bila) imala utjecaja na znanost, ona uopće nisu imala utjecaja niti su imalo transformirala živote običnih ljudi.

Je li obožavanje Einsteina imalo nekakvu drugačiju svrhu? Schlafly nam to ne otkriva.

Osim Einsteina, Schlafly se koncentrira i na brojne ezoterične teorije koje su danas popularne među teoretskim fizičarima. No to zapravo nije način na koji je Einstein upropastio fiziku, osim ako niste pobornici teorije o sub-atomskim česticama. Nemojte se zavaravati, Schlafly-jeva knjiga nije zamjena za uvodni tečaj o fizici.

Ako odlučite pročitati, budite spremni na susret s riječima i konceptima koji uključuje kvarkove, bozone, leptone, vektore, fermione, kvantnu gravitaciju, teoriju struna (za koju Schlafly smatra da je apsurdna i gubitak vremena), super simetriju i paradigme kvantne mehanike od kojih boli glava.

Što se tiče kultiviranja Einsteinove vrhunske reputacije, Schlafly postavlja pitanje “Zašto?” Bez da na njega pokušava odgovoriti.

Schlafly besprijekorno dokazuje kako je Einstein imao mnoge pomagače, te da je njegov osobni život bio sve osim svetačkog. U stvari, prema podacima dva biografa (Roger Highfield i Paul Carter) Einstein je bio serijski ženskar koji je napustio barem jedno od svoje djece. Doduše, Einsteinove se ljubavne avanture ne mogu usporediti s onima recimo Dr. Martina Luthera Kinga ili JFK-ja, no pametni profesor svakako nije bio besprijekorni svetac. Einstein je u potpunosti uživao u seksualnim povlasticama jer je bio svjetski poznata osoba.

Je li Einsteinova veličina i priznatosti kultivirana na način daleko od shvaćanja obična čovjeka?

Židovski genije

Einstein je najprominentniji židovski znanstvenik u cijeloj povijesti. Od njegove smrti koja se dogodila prije pola stoljeća, njegov status je neprekidno rastao. Einstein je sebe opisivao kao socijalistu, anti-nacionalistu, i predanog cionistu – točnije prezentirao je stajališta koja su bila prevladavajuća među Židovima za vrijeme njegovog života. Schlafly nas podsjeća kako je Einstein također bio komunistički simpatizer te ga osuđuje da je bio egomanijak.

U normalnom svijetu bi Einsteinova kolekcija simpatija i filozofija mogla stvoriti po koju kontroverzu. Ako je neko znanstveni genij to ne znači da je ta ista osoba i politički genij. No u današnjem “politički ispravnom” univerzumu, Einsteinova stajališta (i kontroverze) dobivaju uglavnom neosporne pohvale.

Einstein je postao nedodirljiva ikona i monumentalni simbol židovske intelektualne superiornosti. Kad tome dodamo i “navode” kako je Einstein pobjegao iz nacističke Njemačke, bez obzira što je on iz Njemačke izašao bez ikakve drame i problema, počinjemo se pitati, tko se zapravo treba zamarati nepotrebnim detaljima?

Evo što o pedigreu i karakteru Albert Einstein-a piše židovstvom opsjednuta web-stranica (JewOrNotJew.com):

Imali smo Leonardo da Vinci-ja. Ne možemo ništa reci protiv Newtona. Thomas Edison je bio velikan. Arhimed, Pitagora, Aristotel, Platon i Sokrat, sve su geniji iz prošlosti. Kopernik? Galileo? Descartes? Ne, hvala. Mi imamo Alberta Einsteina …. najpametnijeg čovjeka koji je ikada živio na planeti.

Imenica “genije” se danas olako koristi. Nogometni treneri su genijalci! Filmski redatelji su geniji! Bilo tko s imalo IQ-a je genije! Ova riječ je izgubila svoje značenje. Ali se necemo raspravljati o semantici, mi ćemo ovdje raspravljati o tome da li je netko Židov ili nije.

Albert Einstein: Genije. Židov.

Ali zašto bi netko bi netko dobio tako velike počasti? Svi dokazi koje će vam ikada biti potrebni se mogu dobiti iz jednog Einsteinovog citata:

“Židov koji negdje usput izgubi svoju vjeru, ili koji usput pokupi neku drugu, je još uvijek Židov.” Osim toga ako su nacisti nečiji rad proglasili “židovskom fizikom”, ako je netko odlučio podržati državu Izrael bez da je njen građanin, neko ko je postao prototip za toliko korištenu riječ “genije” zasigurno zaslužuje najvece počasti.

Albert Einstein: najpametniji čovjek koji je ikada živio na planeti. Židov.

Jasno nam je da su tvorci teksta na web stranici JewOrNotJew.com ne samo ‘ludi’ za Židovima već da jako vole Einsteina i državu Izrael – te da su prihvatili radikalnu definiciju riječi “Židov.” Što se tiče ljudske rase, čini se da ona ima različita mišljenja o svemu tome.

Ovi obožavatelji pasmine se najvjerojatnije nalaze na kakvoj listi za promatranje poneke vladine agencije, naravno ako one nisu s židovskim predznakom. No ako su oni Židovi onda je to po njima fenomenalno!

Einsteinovi obožavatelji govore na široko i na daleko o židovskom identitetu, etnocentrizmu i trenutnoj židovskoj moći. Oni nas također obavještavaju o stanju američke kulture.
 
(vestinet (The Bellarmine Report)/uredio:nsp)