Stvoren za “zaštitu zdravlja” ili zbog interesa moćnih multinacionalnih farmaceutskih i kemijskih kompanija. Koliko oni štite čovjekovo zdravlje, pročitajte u nastavku…

Kodeks danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani. Navodno je stvoren kako bi se “štitilo zdravlje potrošača” i “osigurala dobra praksa u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Prehrambeni kodeks (Codex alimentarius), prema službenom objašnjenju, uveden je radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. To je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani koje je prikupila i razradila Komisija za Prehrambeni kodeks, tijelo formirano 1962. u okviru dviju institucija UN-a: Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Kako je sažeto u jednom mišljenju francuskog Senata, stvaranje Prehrambenog kodeksa “bilo je posljedica, s jedne strane, napretka bioloških i kemijskih znanja i spoznaja koje se odnose na prehrambene proizvode, pa su omogućile da se njihova svojstva dublje analiziraju i puno bolje upoznaju i, s druge strane, uporabe novih tehnika i metoda proizvodnje zasnovanih na tim novim spoznajama”.

Kodeks svoj nastanak svakako djelomično duguje napretku kemijske industrije, prije svega farmaceutske i fitosanitarne grane.

U početku je proklamirani cilj Prehrambenog kodeksa bio ujednačenje prehrambenih norma kako bi se uklonile prepreke trgovanju. Prva mješovita konferencija Organizacije za prehranu i poljoprivredu i WHO-a o dodacima prehrani održana je 1955. godine, a to je upravo i najspornije područje Kodeksa, koji danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani.

Prema FAO-u, Kodeks je ustanovljen kako bi se “konkretizirali zajednički napori dviju organizacija osnivateljica (FAO i WHO)” na području kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda. Po statutu, zadaća mu je “upućivati prijedloge glavnim direktorima Organizacije za prehranu i poljoprivredu i Svjetske zdravstvene organizacije, koji će ih konzultirati u svim pitanjima vezanim za primjenu mješovitog programa FAO-a i WHO-a o prehrambenim normama”. Što se tiče samog programa, on ima za cilj “štititi zdravlje potrošača” i “osigurati dobru praksu u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Brojni odbori za kontrolu prehrane

Paul Anthony Taylor, direktor za međunarodne odnose zdravstvene zaklade doktora Matthiasa Ratha, kaže da je “jasno da se u Kodeksu daje prednost gospodarskim interesima, i da se interese industrije – posebno farmaceutske, kemijske i genetičke – stavlja ispred ljudskog zdravlja.” Tvrdi da taj program danas predstavlja glavnu frontu političko-ekonomskog rata za kontrolu nad izvorima prehrane kroz cijeli proizvodni proces – od proizvođača do potrošača ili kako se to obično kaže – “od polja do stola”. Smatra da je prava svrha Kodeksa kontrolirati i odlučivati o onome što bismo trebali (ili ne bismo trebali) jesti, i stvarno i pravno.

Prehrambeni kodeks sastavljen je od skupa takvih normi. Kako bi ih sve obradio, sustav obuhvaća dvadeset i sedam odbora koji se redovito sastaju u različitim zemljama. Devet odbora bavi se općim pitanjima, a trinaest drugih posvećeno je prehrambenim proizvodima. Odbori se sastoje od dužnosnika koje imenuju razne države članice UN-a i stručnjaka iz različitih područja.

Komisija Prehrambenog kodeksa sastaje se svake dvije godine, ponekad u Rimu, koji je sjedište Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), a ponekad u Ženevi, koja je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a te organizacije ga i financiraju. Prema P. Tayloru, “Kodeks 86% svojeg proračuna namiruje od Organizacije za prehranu i poljoprivredu, u iznosu od 7,2 milijuna dolara, te 14% (1,2 milijuna dolara) od Svjetske zdravstvene organizacije.”

Odbori Prehrambenog kodeksa razmatraju brojne aspekte proizvodnje i trgovine prehrambenim proizvodima: voća i povrća, ribljih proizvoda, mlijeka i mliječnih proizvoda, šećera, žitarica, mesa, dijetetskih proizvoda, biljnih bjelančevina, masti i ulja, ostataka pesticida, dodataka prehrani, ambalaže i označavanja naljepnicama, prehrambene higijene … Te norme i direktive zatim usvajaju generalni direktori FAO-a i WHO-a.

Primjer “zaštite” potrošača vinskih proizvoda

Rijetko se događa da se zdravlje potrošača podudara s ekonomskim interesima prehrambene industrije. Naprotiv, oduvijek su interesi prehrambene industrije težili sniženju troškova proizvodnje, što za sobom nužno povlači smanjenje kvalitete na svim razinama, od sirovine (uzgoja i kultivacije), preko prerade, do pakiranja.

Tipičan je primjer vinarstva: korporacije koje su uspješne na međunarodnom planu rade upravo obratno od onoga što bi za proizvodnju kvalitetnog vina trebalo: vinogradi se sade bilo gdje, bez obzira na vrstu tla, u njima se upotrebljava previše fitosanitarnih i kemijskih proizvoda (u svrhu povećanja prinosa); fermentacija i sam proces spravljanja vina u podrumarstvu također su kemijski potpomognuti; a vina kao konačni proizvod puna su sulfata i raznih aditiva kako bi se rokovi za skladištenje i transport do konačnog potrošača maksimalno produžili; pri dolasku u trgovine vina ne samo da su bez arome, već su i opasna po zdravlje, toliki je postotak štetnih i otrovnih tvari koje sadrže. (Otuda ona grozna glavobolja ujutro.)

Osim toga, Kodeks, kojim se dozvoljava korištenje takvih tvari u vinima ne nalaže da se njihova prisutnost spomene na etiketama boca. Kako je ono rečeno: “štititi zdravlje potrošača”? Licemjerje je možda preslaba riječ. Jer su najbolji vinogradari svijeta sačuvali tradicionalnu izvrsnost i zanatski pristup, a zauzvrat moraju platiti za dobivanje certifikacijske naljepnice koja potvrđuje da njihovo vino ne sadrži ništa osim prirodno fermentiranog grožđanog soka. Jedno od područja uporabe normi Prehrambenog kodeksa odnosi se i na označavanje proizvoda naljepnicama.

Zaštitita zdravlja potrošača svakako bi podrazumijevala obvezu proizvođača da na ambalaži navedu sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Reći ljudima što jedu trebao bi biti minimum i uvjet bez kojeg se ne može, bar bi tako očekivao naivni čitatelj Kodeksovih statuta i proglasa. Ali otrovni ostaci, GMO, hormoni rasta, antibiotici, desetine opasnih aditiva kojih je industrijska hrana prepuna – o tome se ne govori niti su navedeni na ambalaži.

Svemoć Prehrambenog kodeksa

Naprotiv, Prehrambeni kodeks smatra korisnijim po zdravlje potrošača spriječiti proizvođače da na proizvodu navedu eventualne prednosti svoga proizvoda. P. A.Taylor tvrdi da “već postoji nekoliko tekstova Kodeksa koji izričito nameću ograničenja za navođenje pozitivnih učinaka po zdravlje koje se na ambalaži prehrambenih proizvoda, odnosno dodataka hrani može, odnosno smije navoditi.

Primjerice, na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te razine neki opisuju kao smiješne.

Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje na ambalaži da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest. Ovakva zabrana nesumnjivo pojedinim proizvodima s visokom stopom vitamina i mineralnih soli uskraćuje jake argumente za prodaju, a neizravno škodi i kupcu, baš kao i to što – nasuprot tome – kupac ne zna je li kupio GMO-proizvod ili meso tretirano hormonima i umočeno u antibiotike.

No, te 2005. godine u Rimu, odlukama Prehrambenog kodeksa u vezi vitamina i mineralnih soli usprotivili su se i Svjetska zdravstvena organizacija i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu. Te dvije institucije sastavile su izvješće pod naslovom “Režim, prehrana i kronična bolest koja uzrokuje slabljenje organizma”, u kojem iznose stav da su dodaci prehrani bitan čimbenik u sprječavanju i liječenju kroničnih bolesti. U tom se tekstu inzistira na vezi između prehrane i zdravlja, i zaključuje da se “kronične bolesti mogu velikim dijelom izbjeći. Premda bi za razjašnjavanje nekih mehanizama mogla biti potrebna daljnja istraživanja, veze s režimom prehrane dovoljno su znanstveno dokazane da se na tom području opravdava poduzimanje neodložnih mjera.” No, te je dokaze dr. Rolf Grossklaus, predsjedavajući Odbora za prehranu i dijetetske proizvode Prehrambenog kodeksa, odbacio potezom ruke. Umjesto toga je zagovarao norme kojima se ispitivanje ili objavljivanje prednosti prehrambenih dodataka zabranjuje.

Financijski interesi vezani uz norme Kodeksa toliko su jaki da si on može dopustiti ignoriranje i preziranje preporuka dviju osnovnih svjetskih organizacija za prehranu i zdravlje, bez ikakvih posljedica, mada se ne bih kladio ni u to da pravog sukoba niti nema, tek malo popravljanja imidža UN-ovih organizacija koje bi mogle, da žele, jednostavno uskratiti financiranje neposlušnom Kodeksu.

Brojni aditivi “čine čuda” od bezvrijedne hrane!

Primjer odstupanja od javno proklamiranih namjera u odlukama Odbora o dodacima prehrani Kodeksa jest i odobravanje uporabe kemijskih proizvoda čija je sama prisutnost u industrijskim prehrambenim proizvodima dokaz njihove prosječnosti i čak bezvrijednosti s aspekta hranjivosti i okusa. Većina tih aditiva služe samo maskiranju manjkavog okusa i sumnjivog izgleda proizvoda (voća, povrća, gotove hrane, prerađevina…) koje nalazimo u širokoj distribuciji.

Način njihove proizvodnje, prerade, transporta i skladištenja nanosi im nepopravljivu štetu u smislu propadanja kvalitete – a te štete aditivi nastoje prikriti pred očima potrošača time što proizvodu dodaju boju, teksturu, ukus; riječju, bolji izgled). Što se tiče njihove neškodljivosti, to je druga priča: više takvih proizvoda potencijalno je kancerogeno, ali optmisti još čekaju da Kodeks sastavi direktivu kojom će zabraniti barem – aspartam.

Jedna od službi Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu – Mješoviti stručni odbor za dodatke prehrani (JECFA) – zadužena je za odlučivanje jesu li određeni dodaci prehrani opasni ili nisu. Upravo taj odbor procjenjuje dopuštenu dnevnu količinu koja se na temelju tjelesne težine može konzumirati svakoga dana kroz cijeli život bez većeg utjecaja po zdravlje. Ti stručnjaci FAO-a ocijenili su da aspartam ne utječe na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život.

Odobrenje za korištenje aspartama Reaganova je administracija u SAD-u (na čelu akcije bio je George Bush stariji) dobila od Uprave za hranu i lijekove (FDA) nakon niza manipulacija i zakulisnih radnji, a FDA se tome ustrajno protivila punih šesnaest godina. Evo i zašto – Europska direkcija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA) procjenjuje da maksimalna dnevna količina aspartama u hrani ne smije prijeći 40 mg/kg. Istodobno, prema Prehrambenom kodeksu dozvoljen je maksimalni dnevni unos od:

– 1000 mg/kg u dijetetskim pripravcima (što obuhvaća i one „namijenjene u medicinske svrhe”), džemovima, želeima, marmeladama, žitnim pahuljicama za doručak, desertima (na bazi mlijeka, jaja, žitarica, škroba, na bazi voća i masti, svježem siru, kuhanom voću (u konzervama ili staklenkama), sladoledima na bazi mlijeka i vode, smrznutom povrću, prženom i kuhanom, konzerviranom ili u staklenkama, sušenim proizvodima, gustim i bistrim juhama;

– 1200 mg/kg u pireu od povrća, raznim voćnim namazima;

– 2000 mg/kg u raznim začinskim preljevima (dresing) i umacima, ušećerenom voću, sušenom i smrznutom voću;

– 3000 mg/kg u namazima na bazi kakaa, u octu, slatkišima, nugatima i namazima na bazi badema;

– 4000 mg/kg u kruhu i drugim pekarskim proizvodima;

– 5500 mg/kg u dodacima prehrani;

– 6000 mg/kg u mlijeku u prahu i drugim praškastim nadomjescima za pripremu toplih napitaka;

– i 10.000 mg/kg u žvakaćim gumama(!)

Ni toksičnost aspartama, kao ni njegovu moguću smrtnost uporabom na dugi rok, nije teško provjeriti; na tu temu napisano je nekoliko knjiga. No, to ne sprečava Europsko vijeće za informiranje o prehrani (EUFIC) da zaključi kako taj zaslađivač nije štetan: “Osamdesetak zemalja u cijelom svijetu, kao i još nekoliko regulatornih agencija, primjerice Mješoviti stručni odbor FAO/WHO za dodatke prehrani UN-a (JECFA) ili američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasile su aspartam bezopasnim za potrošače, uključujući dijabetičare, trudnice i dojilje, te djecu.” Uz preporuku tih dečki doista se može mirno spavati, pa čak i žvačući kaugumu.

Ne kopaj dalje, pazi što radiš!

Tijekom 1990-ih, Alain Guillot, tadašnji predsjednik francuskog Nacionalnog udruženja za ekološku poljoprivredu (koji je organizirao je prvu eko-tržnicu u Francuskoj, u Brancionu 1972., a njegovi napori su zaslužni za etiketu AB – oznaku ekološke proizvodnje) vodio je oštre pregovore s francuskom administracijom radi dobivanja službenog priznanja za ekološku poljoprivredu.

Krajem 1995. i početkom 1996. snažno se, kod službi tadašnjeg ministra poljoprivrede, zalagao za objavljivanje podrobnijih informacija o prehrambenim proizvodima na ambalaži. Opisao je razgovor s jednim od dužnosnika, Gilbertom Jolivetom, u to vrijeme predsjednikom Nacionalnog odbora za etikete i certifikate, koji mu je jednog dana u prolazu dobacio:

“Što se tiče aditiva i konzervansa, mislim da to neće proći, nisam siguran da će ovi gore to prihvatiti.”

Na Guillotovo inzistiranje, Jolivet je dodao: “Želite ljudima reći istinu o tome što jedu i piju? Što biste vi htjeli? Revoluciju? Mislim da više nemamo o čemu razgovarati.” Kao je Guillot nastavio s uvjeravanjem, Jolivet mu je čvrsto stavio ruku na rame, pogledao ga u oči i rekao: “Ne idite predaleko. Pazite što radite.” Iskustvo je koje prepričao Guillot primjer je mnogih više ili manje prikrivenih prijetnji osobama koje su na vidjelo pokušale iznijeti razne informacije.

Kontrolirati život jer bolest je – posao

Prehrambeni kodeks navodno zastupa zdravlje, ali hrana sadrži desetke raznih fitosanitarnih proizvoda i dodataka koji su odavno trebali biti zabranjeni. Pod krinkom osiguranja kvalitete hrane, on osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onime što ljudi imaju mogućnost i pravo konzumirati, a da proizvodi koji nisu došli iz multinacionalnih tvornica agrobiznisa nestanu s jelovnika.

Radi se o kontroli opskrbe svijeta hranom “od polja do stola”. Kroz kontrolu pristupa zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, nekolicina multinacionalnih, najčešće farmaceutsko/kemijskih tvrtki, koje stoje iza Prehrambenog kodeksa, imaju priliku kontrolirati živote ljudi.

Možemo to zvati i još jednim vidom trgovanja bolešću, jer zdrav čovjek nije kupac lijekova niti sintetičkih prehrambenih proizvoda, a prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane.

Farmaceutska industrija, hineći unapređivanje zdravlja, sustavno razvijaju bolesti (ili ideje bolesti) da bi stvorila tržište za prodaju lijekova. Čini se da multinacionalne farmaceutske i kemijske kompanije koje su proizvođači prehrambenih dodataka, ali i sintetičkih pesticida i drugih kemijskih fitosanitarnih proizvoda za poljoprivredu – koji moraju proći kroz proces odobravanja jer ne postoje u prirodi – žele kontrolirati (ne)zdravlje ljudi na nikad dosad zamisliv način.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)