“ALI, NEMA OPUŠTANJA, NASTAVLJAMO JAČANJE VOJSKE, FLOTE I STRATEŠKE TRIJADE”

Rusija je danas moćnija od svakog potencijalnog agresora – ocijenio je Vladimir Putin.

Učinio je to na proširenoj sjednici Kolegija Ministarstva obrane Ruske Federacije, ali je odmah upozorio pripadnike ruskog vojnog vrha da opuštanja ne smije biti:

“Skrećem vam pažnju: ako sebi dozvolimo da se opustimo makar i na minutu, ako sebi dozvolimo i samo jedan veći kiks u modernizaciji vojske i ratne flote i u obuci jedinica – situacija se može brzo izmijeniti. S obzirom na brzinu događanja u svijetu – Rusija to čak ne bi ni stigla ni primijetiti”.

Dodatno je precizirao i naglasio: “Moramo još puno toga napraviti. Unatoč tome, mi smo već danas – s obzirom na mnoštvo faktora, uključujući ne samo vojne, nego i našu povijest, geografiju i unutarnje stanje društva – već dana, mogu to s uvjerenošću reći, jači od svakog potencijalnog agresora”.

Odmah potom je podvukao: “Od svakog!”

Govoreći o “ključnim zadaćama u 2017.”, ruski lider je naglasio da će mnogo zavisiti od uspješnosti realizacije onoga što je započeto posljednjih godina i nastavio:

“Važno je da održavamo dostignuti tempo opskrbe vojske i flote novim naoružanjem. Ministarstvo obrane je dužno osigurati usklađeni razvoj svih vidova i rodove vojske, da nastavimo s uvođenjem u uporabu visokopreciznog oružja, suvremenih sredstava veze, izviđanja, upravljanja i radioelektronske borbe”.

Putin je posebno ukazao na značaj daljnjeg povećavanja potencijala strateških nuklearnih snaga, jačanja ruske “strateške trijade” i usavršavanja sustava upozoravanja o raketnom napadu.

Potrebni su nam prije svega – naglasio je Putin – raketni sustavi koji su u stanju garantirano probiti sve današnje i buduće sustave proturaketne obrane.

Dodao je da je Rusiji – za neutraliziranje svih vojnih prijetnji – potreban i viši nivo strateških nenauklearnih snaga.

Ministar obrane RF – general vojske Sergej Šojgu – “reportirao” je da će na kraju 2017. opremljenost Oružanih snaga RF novim naoružanjem premašiti 60 posto.

Govoreći o o ruskom vojnom angažiranju u Siriji, Šojgu je rekao i ovo:

“Naše Zračno-kozmičke snage su spriječile raspad sirijske države i prekinule lanac obojenih revolucija u tom dijelu svijeta. Prekidu vatre već su se priključila 1.074 naselja s tri milijuna stanovnika, a 9.000 terorista je položilo oružje. Nanijeta je znatna šteta međunarodnim terorističkim organizacijama u Siriji. Zaustavljeno je njihovo širenje po regiji. Razrušeni su neki kanali njihovog financiranja i opskrbe.”

Šojgu je precizirao da je dosad od terorista oslobođeno preko 12.000 četvornih kilometara sirijskog teritorija, odnosno – 499 gradova i naselja.

Prema njegovim riječima, rusko zrakplovstvo je izvelo 18.800 borbenih letova i izvela 71.000 udara po infrastrukturi terorista, uništivši 725 logora za obuku, 405 pogona za proizvodnju streljiva i oko 35.000 terorista, uključujući i 204 njihova zapovjednika.
 
(fakti.org)

Koliko puta ste se razočarali u državu i njezine institucije? Nedavne poplave su najbolji primjer nedjelotvornosti. Došlo je vrijeme kada mali čovjek treba poduzeti nešto za sebe, ne očekivati ništa, i postati neovisan od države

Vjerujem da je mnogima u Hrvatskoj jasno da od (ove) države gotovo da ne možemo očekivati ništa pozitivno. Vlada nam je takva kakva je, a nikakve bolje alternative nema. Po svoj prilici, idući izbori mogu rezultirati ili time da na vlast dođe suprotna koalicija.

Bitne razlike nema, jer i jedna i druga opcija zastupaju trashkejnsijanizam na granici s marksizmom. To u prijevodu znači da će se ekonomski pad nastaviti, da će ljudi živjeti sve teže, da će se nezaposlenost povećavati. Nema ni jednog razloga za očekivati nekakvo poboljšanje standarda ili oporavak gospodarstva.

Jedino što može prekinuti kejnsijansku spiralu zaduženja i potrošnje je rat, nakon čega stvar kreće iz nova. Tako je do sada bilo u povijesti i tako će se nastaviti sve dok ne dođe do radikalnog zaokreta u ekonomskoj paradigmi. I što nam onda preostaje?

Etatizam – teorija i praksa što većeg udjela ili potpune vladavine države u ekonomskim i društvenim odnosima, vlast državnog birokratiziranog aparata.

8 MITOVA O DRŽAVI:

Prije nego što napišemo što mislim da bismo trebali u ovoj situaciji učiniti, nužno je razbiti nekoliko uvriježenih mitova o tome što možemo, a što ne možemo očekivati od države. Tek kada shvatimo da država nije dobra majka koja će se pobrinuti za sve naše potrebe možemo početi razmišljati o tome kako se možemo pobrinuti za sebe i svoje obitelji.

1. Država nam pruža fizičku zaštitu. Ovaj mit je samo djelomično točan. Svatko štiti interese onoga tko ga plaća. Policiju plaćaju političari (vlast), pa je samo iz toga jasno da su oni tu da služe političarima na vlasti, a ne građanima. Zadatak policije je, kako je to objasnio von Mises, osigurati i sačuvati državni monopol nad uporabom sile. To dakako ne znači da nije moguće da se će interesi građana u nekim slučajevima podudarati s interesima političara na vlasti, ali to ne vrijedi općenito.

2. Država nam pruža pravnu zaštitu. Sa državnim sudstvom slično je kao i sa policijom – svatko služi interesima svog poslodavca. I u ovom slučaju to su političari na vlasti. Ako se dogodi da vaši interesi koincidiraju s njihovim interesima, imate sreće. U protivnom, ne piše vam se dobro.

3. Država će nas zaštititi od vanjskog agresora. Možda hoće, možda neće. Ovisi tko je agresor, tko ima veći top i koji su partikularni interesi osoba koje su trenutno na položaju zapovijedne odgovornosti. Tko je zaštitio građane Sarajeva ili Srebrenice?

4. Država će nam osigurati zdravstvenu zaštitu. Neće. HZZO je pred raspadom i pitanje je dana kada će se raspasti kao stara kanta. U mnogim segmenitma javno zdravstvo već i sada ne funkcionira, jer gotovo za svaku ozbiljniju situaciju ljudi odlaze u privatne klinike ili se snalaze “preko veze”.

5. Država će nam osigurati mirovine. Nema šanse. Prvi stup je Ponzijeva shema koja se održava samo zahvaljujući tome što još uvijek postoje investitori zainteresirani za kupnju hrvatskih državnih obveznica. To neće još dugo trajati i Ponzijeva shema će se raspasti bez ikakve nade u oporavak. Drugi stup većinom sadrži državne obveznice koje se po svojoj prilici nikada neće unovčiti. A to je ionako pre malen iznos da biste od toga mogli živjeti u starosti.

6. Država će nam obrazovati djecu. Najšire govoreći, državni obrazovni sustav ispunjava samo jednu svrhu – indoktrinacija djece u uvjerenju da ne mogu živjeti bez države i da sve što imaju i što su postigli imaju zahvaliti samo mudrosti političara na vlasti. Državne škole neće vam pomoći u odgoju, neće u djeci razviti osnovne ljudske kreposti, neće ih naučiti misliti i neće im dati nikakva znanja s kojima bi mogli postati produktivni članovi društva. Ukoliko je uspješno, državno školstvo stvorit će poslušnika ovisnog o državi, koji ne postavlja puno pitanja jer zna da mu egzistencija ovisi o tome da bude u dobrim odnosima s “onima gore”.

7. Država će nam omogućiti školovanje i usavršavanje. Najvjerojatnije neće. Tzv. “besplatno” visoko obrazovanje najčešće rezultira diplomama koje na slobodnom tržištu imaju jako malu vrijednost. Diplome hrvatskih sveučilišta uglavnom služe kao ulaznica za zaposlenje u državnoj službi. Većina studijskih programa u Hrvatskoj je larpurlartizam koji će vam možda pomoći da se uhljebite, ali gotovo sigurno vas neće učiniti produktivnim članovima društva. Keramičar koji zna postavljati pločice u kuhinji i kupaoni ima puno veće šanse opstanka na slobodnom tržištu nego netko s doktoratom na PMF-u. O humanističkim i društvenim diplomama suvišno je i govoriti.

8. Država će nas zaposliti. Možda i hoće, ako imate dobru vezu. Ali i to je daleko od sigurnosti koju uglavnom vežemo uz “državnu službu”. Država je pred bankrotom i vrlo brzo će uslijediti val otkaza državnih ugovora o radu. Svatko tko radi u državnoj službi danas ima vrlo nesiguran posao i postoji vrlo realna šansa da će se u dogledno vrijeme naći na listi nezaposlenih i ovisnih o državnoj pomoći (koja će i sama biti terminirana jednom kad država proglasi bankrot).

8 SAVJETA ZA GRAĐANE:

Dobro, i što sad mi tu možemo učiniti? Sigurno ne sjediti doma i očajavati – svaka od ovih spoznaja može nam pomoći da formiramo konkretne odluke i poduzmemo konkretne mjere kako bismo se sami pobrinuli za sebe i svoje obitelji. Evo i kako:

1. Zaštitite se sami. Ukoliko imate neku vrijednu imovinu ili se iz bilo kojeg razloga bojite za svoju fizičku sigurnost, nastojte se što manje oslanjati na policiju. Imovinu osigurajte kod renomiranog privatnog osiguravatelja, a za fizičku zaštitu unajmite zaštitare ili se sami naoružajte. Policija vam mora biti “last resort”, pomoć koja može dobro doći, ali na koju ne smijete računati.

2. Izbjegavajte sporove pred državom. Svaki spor nastojte rješiti mirnim putem i dogovorom. Iznenadili biste koliko su ljudi spremni na suradnju ako im se pristupi ljudski i kada shvate da ne mislite koristiti državni pendrek kao posrednika za postizanje rješenja na obostranu korist. “Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu” (Mt 5,25). Prilkom sklapanaj ugovora nastojte imenovati arbitra koji ne dobiva plaću iz državnog proračuna.

3. Osigurajte si izlaz u slučaju rata. Bez obzira je li riječ o vanjskom agresoru ili huliganima, morate imati osiguran izlaz za sebe i svoju obitelj. Razmislite gdje se možete skloniti ako zagusti (prijatelji/rodbina u inozemstvu) i imajte u kući određenu količinu zlata (najbolje kovanice) s kojom možete zbrisati preko granice.

4. Za zdravlje se također morate pobrinuti sami. Razmislite o privatnoj osiguravajućoj kući ili naprosto imajte neku štednju s kojom ćete moći platiti zdravstvene usluge u slučaju potrebe. Što god da radili, ne računajte na besplatni državni servis, jer ga uskoro više neće biti.

5. Počnite štedjeti za mirovinu. Zaboravite na prvi i drugi stup, smatrajte ga tek jednom vrstom poreza. A ako kojim slučajem dobijete i kunu iz tih fondova, smatrajte to dobitkom na lutriji. U međuvremenu počnite štedjeti. Štednja mora biti dugoročna, što znači ulaganje u kvalitetne dionice (tzv. blue-chip kompanije), kupnja udjela u fondovima renomiranih financijskih institucija, životno osiguranje u respektabilnoj osiguravajućoj kući, i sl. Nije loše ni razmisliti o sustavnom ulaganju u fizičko zlato i srebro, iz razloga koji su već navedeni u točki #3. Što god da radili, ne ulažite novce u nekretnine i ne držite ih u hrvatskim bankama!

6. Provodite više vremena s djecom. Ako želite da vam djeca izrastu u odgovorne, slobodne, misleće i produktivne članove društva, budite sigurni da vam državno školstvo u tome neće pomoći. Štoviše, budite spremni da ispravljate zablude koje će se sve više gomilati kako djeca budu duže u sustavu. Možda ćete imati sreću pa naći privatnu školu koja će štetu državnog kurikuluma svesti na minimum, ali u principu morate shvatiti da je istinsko obrazovanje djece vaša odgovornost i zadaća.

7. Razvijte svoj ljudski kapital. Dobivate li plaću iz državnog proračuna, razmislite o tome koja znanja imate, a koja bi ljudi bili spremni dragovoljno platiti (bez da im netko otima novac iz novčanika). Ako nemate takva znanja, a sama diploma nekog hrvatskog sveučilišta i rad u državnoj službi vjerojatno neće rezultirati istima, počnite raditi na tome da ih steknete. Upišite tečaj knjigovodstva, naučite postavljati knauf zidove, savladajte neki računalni alat šire uporabe… bilo što. Ako imate viška vremena, otvorite obrt i pokušajte savladati osnove samostalne djelatnosti. Trebat će vam.

8. Ne očekujte zaposlenje od države. Nakon što država efektivno ili formalno proglasi bankrot, mnogi zaposleni u državnoj službi ostat će bez posla i bit će izloženi tržištu i tržišnim procesima. Da bi zaradili za život, morat će biti u stanju ponuditi proizvode i usluge koje netko želi kupiti i za koje je netko voljan platiti. To je moguće samo na dva načina. Ili da posjedujete stvarne vještine koje poslodavci traže, ili da sami postanete poduzetnik (organizirate proizvodnju dobara ili usluga koje ljudi žele kupiti). Ako to shvatite na vrijeme, možete se na vrijeme i pripremiti.

Zaključak

Bez obzira hoće li se moje crne slutnje vezane za budućnost ovog dijela svijeta ostvariti ili ne, vjerujem da nećete požaliti ako počnete primjenjivati savjete iz ovog teksta. Čak i da sve u budućnosti bude divno i krasno, primjena ovih savjeta učinit će vas samostalnijim i manje ovisnim o državi. Bit ćete slobodniji, a samim time sretniji i ispunjeniji.
 
(index.hr/uredio: nsp)

“Naša zemlja je već preuzeta. Želim vraćanje natrag u Republici, natrag našem narodu. Novi svjetski poredak je preuzeo. Mi se ne borimo samo protiv nekih korumpiranih političare i to je malo političko pitanje. Mi imamo ozbiljne, hardcore authoritaritete, Ron Paul ih je nazvao autoritarnim psihopatima, pod kontrolom. Mi znamo što tiranija iz povijesti. Ovo je najgori slučaj kojeg sam ikad vidio. I to raste i dolazi do ostvarenja vrlo, vrlo brzo. “- Alex Jones, “Emisija za poziv na Drugu američku revoluciju”! 15. studeni 2012.

“Kao što više od milijun Amerikanaca izražavaju svoje neslaganje sa saveznom vladom podupirući secesionistički pokret koji se proširio poput požara, vrijeme je za poziv za novo proglašenje neovisnosti i novu obvezu vraćanja Republike u lice neprijatelja koji su pokopali Ameriku iznutra “- Paul Joseph Watson,. 15. studenoga 2012.

“Mi ćemo objaviti problem s globalistima, jer je ovdje ključ. Nećemo se slagati sa saveznom vladom. Mi smo prepoznati i objavljujući u tome što je očito da je savezna vlada oteta od strane inozemnih bankarskih kartela “- Alex Jones,. “Transkript: Alex Jones – otcjepljenje od Novog svjetskog poretka”, 15. studenoga 2012.

Od kada je samoodređenje postala prljava riječ? Nije li to slogan koji Amerika se bori u inozemstvu? Zašto, onda američka vlada ne zaniječe ovaj princip kod kuće? Zašto je savezna vlada nije više zainteresirana za samoodređenje Iračana, Afganistanaca, i Sirijaca od Amerikanaca?

Vlada koja negira svoje osnovne principe i zakone ne zaslužuje da ju se sluša i slijedi. Secesija od takve otrovne vlade je moralna i duhovna dužnost.

Alex Jones je na pravoj strani povijesti poziva za otcjepljenje od bankarski-otete savezne vlade. On stoji za Ameriku i za slobodoljubive ljude širom svijeta.

Sadašnjim oligarsima, vlasnicima američke vlade je oduzet zahtjev da vlada američkim narodom kada su ubijena 3000 nevina amerikanca 11. rujna 2001, a zatim nastavili uništavanje zakona i slobode u Sjedinjenim Državama od strane lažnih terorističkih prijetnji. Oni su se odcjepili od Amerike na taj dan. Stvarni odgovor je  otcjepljenje od tih divljaka, krivotvoritelja, agresora, i lažljivaca.

Secesija nije čin izdaje, to je jedna od mnogih mirnih političkih rješenja za probleme koji su bili dugo u izradi. Države mogu obnoviti američko gospodarstvo preko secesije od korumpiranih Federalnih Rezervi (FED) koje su ukrali saveznu vladu od američkog naroda u 1913. Oni bi trebali stvoriti svoje vlastite valute i izdavati kredite svojih građana i poduzeća za razliku od federalnih rezervi, a savezna vlada to ne radi.

Savezna vlada iskreno može popraviti gospodarsku nepravdu bilo ukidanjem korumpiranih Federalni Rezervi ili nacionalizacijom i povratom prava na izdavanje novca od transnacionalnog privatnog bankarskog kartela. Ako se to ne desi, onda država ima pravo i odgovornost svojim građanima na odcjepljenje od urušavanja i moralnog bankrotiranja bankarskog sustava.

Dolar je mrtav. Era privatnog središnjeg bankarstva je završila. Javni bankarstvo je budućnost. Zlato i srebro je budućnost. Iskren novac je budućnost. Ako savezna vlada neće doći na pravoj strani povijesti, onda država mora.

Federalna Vlada predlaže surovost i rat. Ona predstavlja intelektulani, moralni, financiski, duhovni i politički bankrot. Ovdje je isječak:

“Dok se Amerikancima reklo da se pripreme na porezne šetnje, smanjenje potrošnje i bezbroj drugih mjera štednje, Fed je slao milijarde dolara stranim bankama.

Federalna vlada je trebala predstavljati državu, ali ne, ona predstavlja interese političke i bankarske elite koji sami nemaju odanosti Americi. “

Doba izdaje nije gotovo, ali je ovo novo doba globalnog političkog buđenja u kojem korumpirani politički lideri i međunarodne financijski prevaranti dobivaju najveći probuđeni poziv u povijesti. Čovječanstvo želi biti slobodno. Bolesni perverznjaci koji vladaju zemljama kao što je Engleska, Amerika, i drugi narodi, moraju odstupiti s dužnosti i suočiti se s pravnim posljedicama svojih djela.

Prijelaz u novo doba slobode neće biti lako. No, za slobodu se mora boriti u svakoj generaciji. U naše vrijeme, najveća sloboda koja je osvojena je sloboda uma. Totalitara ideologija kao što su politički islamizam, cionizam, i protuterorizam su lišili narode na Istoku i na Zapadu, ove svete slobode koja je izvor svih drugih.

Kao društveno svjesni i politički svjesni globalni građani, to je naša dužnost da uništimo ove totalitarne ideologije i oslobodimo pojedinca iz zatvora sustavnog ispiranja mozga od strane vlade. Naš zahtjev je jasan: ispiranje mozga svih ljudi od strane svih vlada, mora završiti!

Mi nismo mentalni subjekti vlada, već kreativna djeca Božja, a Bog nema službenu državnu ideologiju. Vlade u svijetu moraju prepoznati ovu božansku potražnju i prestati koristiti medije kao alat za propagandu kojim se usađuju u umove svojih građana. To je način  iz prošlosti. To je mrtav način. Mi živimo u nekom drugom vremenu sada, u vrijeme duhovne evolucije.

Postoje kreativni i mirni načinii protiv državnog ispiranja mozga i masovne kontrole uma. Globalni alternativni mediji su ključ za očuvanje slobode jer slobodan pristup informacijama ključan ako želimo formirati vlastite stavove.

U svom oproštajnom govoru u Kongresu , dr. Ron Paul je rekao, “Internet će pružiti alternativu Vladi / medijima kompleksu koji kontrolira vijesti i većinu političke propagande.” On je također rekao da će ga rast popularnosti kod kuće dovesti do novih razmišljanja, novih ideja i novih reformi. Ovdje je izvadak iz njegova govora:

Očito je da su naši slobode teško ograničene, a očito prosperitet i dalje imamo, ali to nije ništa više nego ostatak bogatstva iz prethodnog vremena. Ovo izmišljeno bogatstvo temelji se na na duge koristi od lažnog povjerenja u našu valutu i kredite, i to će izazvati pustoš našeg društva kada računi dođu na naplatu. To znači da ćemo maksimalne posljedice naših izgubljenih sloboda tek uskoro osjetiti.

Ali ta iluzija sada završava. Konačna spirala prema dolje ovisi o prihvaćanju novog pristupa.

Očekujte brzo širenje pokreta koji će igrati značajnu ulogu u revolucionarnim reformama potrebnim za izgradnju slobodnog društva s Ustavnom zaštitom. Ne očekujemo ​​da Federalna vlada kontrolira školski sustav da bi pružila intelektualnu municiju za borbu protiv opasnog rasta vlade koja prijeti našim slobodama.

Vladine škole se bave indoktrinacijom, i “uzgojem ovaca” kao što je genij i pjesnik Ezra Pound je to opisao.

Totalitarne vlade tretiraju mase ljudi kao ovce kojima je ispran mozak i koje su opljačkane i zaklane.

Povijest totalitarnih država u nacističkoj Njemačkoj i SSSR-a pokazalo da je totalitarizam smrt duše i uništenje pojedinca.

Pojedinci u Americi imaju moralnu i duhovnu dužnost psihički se odcjepiti od ratno-posjedovane totalitarne države koja je samo zainteresirana za porobljavanje, ubijanje, pljačku, laži, uhođenje, i varanje. To je pravi i časni pravac. Stojim s njima, i sa svim ljudima koji žele da se psihički i duhovno otcjepe od tiranskih vlada.

“Ponovimo Republiku. . . Ponovimo Deklaraciju neovisnosti “-. Alex Jones.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11464"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Yasushi Akashi: Sat vremena nakon napada NATO-ovih aviona na položaje Srba, primio sam poziv. Nizozemci su tražili da se napad prekine jer su bombe padale blizu njih

Sedamnaest godina nakon tragedije u Srebrenici sjećanja i rane još su svježi. Ni danas nije posve jasno zašto Ujedinjeni narodi nisu intervenirali na vrijeme. Jesu li velike zemlje u Vijeću UN-a suodgovorne za težak zločin? Ili su za propust krive nizozemske snage kojima je bio zadatak zaštititi civilno stanovništvo? Yasushi Akashi, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, bio je jedan od onih koji su se tada nalazili na terenu.

Osjećate li se odgovornim za masakr u Srebrenici?

Koncept “sigurnih područja” pokazao se promašajem. Ta područja nikada nisu bila sigurna. Za to je bilo potrebno znatno više trupa UN-a nego što ih je ondje bilo angažirano. U Srebrenici smo imali 4 ili 5 stotina slabo naoružanih nizozemskih vojnika. Osim toga, UN na terenu nije imao nikakve informacije o napadu Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem. Možemo reći da je to bila izgubljena igra.

Sat vremena nakon napada NATO-ovih snaga na položaje Srba primio sam telefonski poziv zapovjednika nizozemskih snaga koji je zatražio zaustavljanje NATO-ovih udara jer su njihove bombe padale preblizu nizozemskih trupa. Osjetio sam potrebu izraziti nezadovoljstvo njegovom željom, no NATO je ipak zaustavio napade te je Srebrenica pala. U to vrijeme nitko, ama baš nitko nije mogao zamisliti što bi se ondje moglo dogoditi.

Nije li to bilo naivno?

Nitko nije mogao predvidjeti takvo neprijateljstvo srpske strane. Znali smo da su tamo neki Srbi bili ubijeni, pa da su bili ubijeni neki muslimani. Ta su se sjećanja intenzivirala među Srbima, posebice kod Ratka Mladića. Ponavljam, nismo imali dovoljno sredstava za osiguranje tog područja.

Je li onda UN odgovoran ili ne?

Bili smo dio tragedije. Ne želim kritizirati poteze UN-ovih lidera, no mi smo slali tri izvješća Vijeću u kojem smo naveli propuste koncepta sigurnih područja te tražili da se to izmijeni. No Vijeće nikada nije odgovorilo na to.
Pogreška je kolektivna, isto tako i odgovornost. Vijeće je moralo biti poštenije, ono se naime nije ponašalo u skladu sa stvarnošću koja je vladala na terenu. Time je došlo do velikog propusta u komunikacijskoj liniji između Vijeća i nas na terenu. Mi smo sjedištu UN-a javili da ne možemo obaviti zadaću uz ograničenja koja su nam bila dana. Bili smo bespomoćni.

Naučili smo lekciju

Dakle odgovorno je Vijeće sigurnosti?

Da. Najveći dio odgovornosti za masakr u Srebrenici leži na Vijeću sigurnosti.

Zašto međunarodna zajednica nije reagirala kao u slučaju Kosova 1999.? Vjerojatno bi se spriječile nepotrebne žrtve?

Akcija na Kosovu bila je legitimna, ali nezakonita. Nije ju potvrdilo Vijeće sigurnosti, no istovremeno je bila usmjerena na spašavanje života, odnosno nedužnih ljudi. Postoje situacije u kojima UN reagira, a isto tako i NATO. Za ovu akciju nisu dane ovlasti, no trebala se dogoditi.

Smatrate li da ste dobro obavili posao u Hrvatskoj?

Dao sam sve od sebe. Ne mogu reći da je riječ o potpunom uspjehu zbog same prirode mandata koji mi je povjerio UN u Hrvatskoj. Imali smo iznimno ograničenu odgovornost, nismo dobili moć stvoriti mir. Naš je zadatak oblikovao gospodin Vance, a odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Naše su operacije bile usmjerene na južni dio Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba.

Milošević je htio pokrenuti te Srbe na ujedinjenje sa Srbijom, dok su Hrvati istovremeno htjeli svoju nezavisnost. Zapadna Europa nastojala je održati mir pomoću njihovih razgovora. EU je kreiralo povjerenstvo s motom: “U redu, Hrvatska može dobiti nezavisnost, no mora se obvezati na zaštitu ljudskih prava manjinskog stanovništva, među njima i Srba.” No Zapadna Europa na čelu s Njemačkom požurila je priznati Hrvatsku prije donošenja ustava koji bi jamčio zaštitu prava manjina, što je otežalo stvari.

Međunarodnoj se zajednici zamjera što je izjednačila agresora i žrtvu, odnosno održavala status quo?

Nismo izjednačavali Vladu i pobunjeničke snage koje su se koristile silom protiv Vlade. Vođa tzv. Krajine je tražio da ga se tretira kao predsjednika, što mi nismo nikada prihvatili. Trudio sam se uvjeriti ga da je to potpuno nerealno.

Unatoč rezoluciji UN-a prema kojoj je Beograd odgovoran za okupaciju dijelova Hrvatske, nikada niste osudili vladu u Beogradu?

Mirovne snage UN-a u jugoistočnoj Hrvatskoj bile su prijelazna mjera u očekivanju konačne odluke. Mi nismo bili sudac. Naš je zadatak bio održavanje mira u tim područjima. Dakle, nismo bili arbitar u tom sukobu.

Oluja sasvim razumljiva

Zašto ste bili protiv Oluje?

Htjeli smo da hrvatska Vlada završi sukob diplomatskim putem, a ne vojnom akcijom. U vojnim akcijama uvijek stradaju civili s obje strane. Htjeli smo, dakle, uvjeriti sve strane da se sukob može riješiti mirnim putem. No nakon što su Srbi u okupiranim područjima reagirali nerazumno, “Oluja” je sasvim razumljiva. Sjećam se da je Mikelić, premijer tzv. Republike Srpske Krajine, došao poslije k meni u Beograd u suzama i s riječima: “Gospodine Akashi, trebali smo vas poslušati.” Radilo se o nerazumnim vođama koji su spriječili mirovnu tranziciju.

Znači Oluja je bila neizbježna?

Ne mogu odgovoriti na to pitanje. No očito da je Tuđman bio nestrpljiv.

Kada gledate danas na to, što je UN mogao bolje učiniti, a što nije?

Najveći propusti UN-a dogodili su se u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi i Somaliji. Nužno je precizirati koliki bi trebao biti budžet te kakve su snage potrebne na terenu. Tu je u prošlosti bilo mnogo propusta.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9806"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Prekjučer je u Hrvatskom novinarskom društvu predstavljena knjiga Ante Lešaje: “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj” tijekom devedesetih u kojoj autor na šesto stranica govori o jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti.

Riječ je o sustavnom čišćenju knjižnica od knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, ali i sumnjivih Hrvata te lijeve literature. Na taj je način u knjigocidu uništeno oko dva milijuna i osamsto tisuća knjiga. Nitko za uništavanje knjiga nije odgovarao, a u dva sudska postupka vođena zbog uništavanja knjiga tuženi su oni upravo oni koji su upozorili na tu sramotu. Iako je Hrvatsko knjižničarsko društvo tvrdilo da je riječ o ekscesima pojedinaca bit će prije da je riječ o sustavnoj politici. A da je tome tako svjedoče i izjave i naputci tadašnjih službenika i vodećih političara. Tako u Naputku za rad s knjižnicama kojeg potpisuje Veronika Čelić-Tica stoji: “Mala Knjiga mora biti isključivo od hrvatskih autora ili prevodilaca… Iznimno autori drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire”.

Tadašnji ministar financija Borislav Škegro još je konkretniji. On u Saboru ’97. govori: “Financirat ću biblioteke da izbace iz Fondova knjige na srpskom i sličnim jezicima”.

U uništavanju knjiga prednjači brojem Gradska Knjižnica Zagreb, u kojoj je otpisano preko dvadeset tisuća knjiga, odnosno oko 10% ukupnog fonda, a medijski najeskponiraniji slučaj vezan je uz Korčulansku gradsku knjižnicu čija je ravnateljica čak dobila proces protiv poznatog filozofa Milana Kangrge, jer ona nije spaljivala knjige već ih je bacala u kontejner.

“Ja u knjizi navodim, a to su nepouzdani podaci, ono što se moglo iz statistike nekako rekonstruirati. Nema spiskova, nema sistematske evidencije i sve su to procjene koje se mogu opovrgavati i mogu biti gore. Sigurno preko 2 milijuna knjiga, najviše iz školskih, ali i iz drugih biblioteka. Uništavane su knjige iz bivših komiteta, iz nekih poduzeća, iz domova armije tako da se ne može govoriti da su jednoznačno bile uništavane knjige iz narodnih biblioteka jer bi to bila pogreška.”, kaže autor Knjigocida Ante Lešaja.

A međunarodna zajednica?

“Međunarodna zajednica je reagirala na dva načina- zgražanjem, ali uglavnom je to bilo upereno protiv agresora, a za hrvatsko uništavanje knjiga manje. Postoji jedan spor unutar bibliotekarskih redova koji se iskazao na sjednicama Međunarodnog udruženja bibliotekara, naročito Američke bibliotekarske asocijacije. Neki su bili za oštre osude agresora i to je bila teza koje su provlačili službeni krugovi, a neki su rekli da to ne bi trebalo tako nego da treba vidjeti sve što se događalo i ja upozoravam na to.“, odgovara Lešaja.

IFRA je u jednom izvještaju to spomenula:

“Kritički je govorila o uništavanju knjiga u Hrvatskoj i rekla je da bi Društvo bibliotekara Hrvatske moralo uspostaviti kriterije profesionalne odgovornosti i da još uvijek ima vremena da se to napravi ali se ovi na to nisu oglasili. Naše Ministarstvo, prije svega kulture, zapravo je prešutno podržavalo to. Ono se je dvaput izjasnilo da osuđuje svako uništavanje knjiga, ali nije sankcioniralo nikoga.“

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća, suizdavača knjige, Milorad Pupovacupozorio je da činjenice koje se navode u Knjigocidu vjerojatno nikada neće postati “službene” istine:

“Mi smatramo da su devedesete godine zapravo godine o kojima malo znamo. Godine u kojima je bilo mnogo službene istine, bolje reći propagande, a vrlo malo prostora da se govori o stvarnim činjenicama. I one činjenice o kojima se govorilo kad je u pitanju stradanje, razaranje, ratne ideje, a ima ih u tom službenom govoru, su nažalost pod opterećenjem tog službenog govora. I trebat će vremena da se one toga oslobode i da sve činjenice postane vidljive onako kakvim one trebaju bit.“

Nije propustio niti priliku da se osvrne na dnevnu politiku, pa je tako otpis knjiga kao krinku, odnosno temeljnu metodu njihova uništavanja u devedesetima usporedio s aktualnim Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji:

“Jučer smo u Saboru imali Zakon o MPO i jedan od zastupnika je optuživao predlagatelje da predlažu zakon po kojem će se višak živih bića uništavati. Slučajno je to i zastupnik čija stranka veliča čovjeka koji je povezan sa solnom kiselinom, selotejpom, hladnom i tamnom rijekom Dravom. Živa, a nerođena bića su za neke ljude veća briga nego živa, rođena bića koja je netko na početku rata otpisao.“

U istom tonu nedefiniranih prozivki nastavio je:

“Ima jedan čovjek koji je u vrijeme kada su se knjige uništavale raspolagao državnim novcem, štoviše, bio je najodgovorniji za državni novac i iz knjige se vidi da se javno obavezao da će državnim novcem pomoći uklanjanju tih knjiga i njihovo uništavanje. U međuvremenu, kao što su mnogi ljudi evoluirali tako je i taj čovjek pa više ne raspolaže samo sa državnim novcem nego i sa privatnim, i on sad ulaže novac u maline u Srbiji. Sasvim je sigurno da u toj evoluciji možemo vidjeti samo pozitivan proces.“ 

Književni kritičar Velimir Visković pozitivnije gleda na cijelu situaciju:

“Potrebne su ovakve knjige, međutim ne treba zadržati gorčinu iz tih godina. Mene raduje kad primjetim da su se neki ljudi koji su ovdje davali neke teške izjave transformirali, da su postali kozmopoliti. Meni je lijepo kad čitam Butkovićeve tekstove kad on se bavi tim teškim riječima sa početka devedesetih i onda to tumači kao neku vrstu povijesne nužnosti, stvarno iskreno zagovarajući sada duh pomirbe i toleranciju u društvu. To su neke lijepe vrijednosti i drago mi je da smo kao društvo sazreli, ali ne treba ipak zaboraviti što je tko činio tih 90-ih godina.“

Otpis knjiga rutina je u bibliotekarstvu, naglašava Lešaja, međutim, u devedesetima u Hrvatskoj je korišten drugačije:

“Ja pokazujem kako je evoluirao taj pojam otpisa da bi od jednog zaista odličnog dokumenta iz 1983. u kojem su bibliotekari formulirali princip otpisa i čuvanja knjiga, onda se to razvijalo sve do pravilnika o otpisu u kome je umjesto riječi ‘istrošena’ knjiga upotrijebila jednoznačno riječ ‘zastarjela’, ili ‘nepotrebna’ knjiga – tko je taj koji će prosuditi što je nepotrebna knjiga? Dakle, to je bila cenzura, duh vremena.”

Pisac i novinar Viktor Ivančić vraća nas u sadašnjost, u kojoj se malo toga promijenilo:

“Samo na razini jezika postoji blokada prodaje knjiga iz Srbije i BiH u hrvatskim knjižarama iako su te knjige objavljene na jezicima koje razumijemo. To su knjige iz našeg jezičnog područja i potpuno je suludo da se to ovdje ne može kupiti. Država više ne pravi problem nego su sad izdavači postali trgovci pa posjeduju sve knjižare i blokiraju svoje male atare. Međutim, sve je to povezano sa državnim otkupom knjiga koji je također strogo nacionaliziran.”

Slučaj “Feral”

Na paljenje Ferala, jednog od rijetkih medija koji je izvještavao o ubijanju knjiga, podsjetio je zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević:

“Feral je i sam bio ubijan i ona slika par veseljaka, par simpatizera fašizma koji pale Feral potpuno bezbrižni da će ih itko kazniti zbog toga, na jednom trgu u centru Splita mi se čini jednom od najjasnijih i najčvršćih simbola, uspomena, znakova vremena 90-ih.”

U Feralu je tad pisao Ivančić:

“Ja taj prizor nisam gledao uživo nego sam vidio fotografije. To je bilo na središnjem trgu u Splitu, na toj lomači se palilo stotine i stotine primjeraka Ferala koji su otimani sa okolnih kioska, a ritual je trajao satima, a zanimljivo je bilo to da je policija nadzirala cijeli taj trg i nije joj padalo na pamet da svetkovinu poremeti na bilo koji način  niti se itko od građana usuđivao prići, te potpaljivače lomače dekomodirati.“

Danas to vidi ovako:

“Ako je Feral spaljen na glavnom gradskom trgu u svojim začecima, a nakon toga 15 godina ga bojkotiraju oglašivači iako ima respektabilnu nakladu pa se naposljetku ugasi sa nakladom koja je bila veća nego što je danas ima ijedan politički tjednik, što je to nego autodafea sredstvima kapitalističkog tržišta.”

Lešaja očekuje da će u knjizi spomenuti tadašnji moćnici dići buku o onome što je napisao, iako su knjige i dokumenti iznad bilo kojih režima.

Eks predsjednik Stipe Mesić bio je i vladajući i opozicionar:

“Čovjek ne može sve pamtit, zato mi je važno da je netko dao truda da skupi sve to i da stavi u ove korice i dobro se podsjetiti što se to događalo jer uništavanje knjiga prethodi uništavanju ljudi, a to je jedan od rezultata jednog krivog pristupa rješavanju problema tadašnjeg našeg društva.”

Lešaja je nastojao na Korčuli potaknuti bibliotekarstvo i ondje je dočekao devedesete. Sve što se događalo u Zagrebu, u malim je sredinama bilo još izraženije, pa ni Korčula nije bila iznimka.

U smeće su bačene “zastarjele i nepotrebne” knjige, većinom Branka Čopića - nekih četiristotinjak komada.

“Kad smo osnivali Narodnu knjižnicu općine Korčula surađivali smo sa NSK i sa matičnom službom Gradskih knjižnica i ja sam ogorčen išao k njima i rekao im za to. Upozorili su me da to nije jedini slučaj, i iskazali su mi nešto što je karakteristično o čemu govori i Bogdan Žižić u svom filmu o uništavanju spomeničke baštine – strah.”, zaključuje Lešaja

Bradburyjevo proročanstvo

Smrt knjige: “Fahrenheit 451″ postaje stvarnost

Ono čega se Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog zatupljivanja 

U knjizi »Fahrenheit 451« nedavno preminulog Raya Bradburyja vodi se sljedeći dijalog između vatrogasca Guya Montaga i djevojke Clarisse: – Koliko dugo radite kao vatrogasac? – Od svoje dvadesete, to jest već deset godina. – Pročitate li ikad koju od knjiga koje palite?

    Nasmijao se. – To je protuzakonito.

    – Oh! Naravno.

    – Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo. 

    Spaljivanje knjiga u Bradburyjevom antiutopijskom romanu odvija se u ozračju potpune političke korektnosti. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.« 

    U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci sa ekrana« Bogdan Kalafatović. Zastrašujuća vizija budućnosti koju u knjizi »Fahrenheit 451« (objavljenoj 1953.) daje američki pisac Ray Bradbury, na neki način sve više postaje naša stvarnost. Barem kad su knjige i čitanje u pitanju. Doduše, ne događaju se masovna spaljivanja knjiga, ali su statistike o čitanju i kupovanju knjiga prilično poražavajuće. 

    Prema istraživanju GfK-a iz 2011. godine, u Hrvatskoj se knjige čitaju manje od svjetskog prosjeka. Oko 40 posto građana starijih od 15 godina mjesečno pročita barem jednu knjigu, a tijekom tri mjeseca samo 31 posto građana u Hrvatskoj kupilo je neku knjigu. Oni koji nisu kupili knjigu kao glavni razlog navode da im knjiga ne treba/ne zanima ih (51 posto), dok se 44 posto opravdava nepovoljnim financijskim prilikama. U jednom televizijskom prilogu mogao se čuti i p[highlight color="yellow"] odatak da 60 posto hrvatske djece plače i nije sretno ako im netko za rođendan pokloni knjigu.   [/highlight]
 
 
(radio 101,novilist.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]