Ako netko treba podsjetnik na apsurdnost pristupa lijekovima, mora uzeti u obzir činjenicu da je kanabis klasificiran kao lijeka sa “koji trenutačno nije prihvaćen za redovitu medicinsku uporabu” i “ima visok potencijal predoziranja”, dok alkohol nije ni uključen u Akt kontroliranih tvari (ADS)

Naravno, alkohol je droga, kako će vam svaki drugi psiholog to reći, s visokim potencijalom za predoziranje; i ne koristi se kao tretman za medicinska stanja. Umjerena konzumacija alkohola može imati neke zdravstvene prednosti, ali teška upotreba može donijeti niz negativnih učinaka za zdravlje.

Ipak, alkohol je prepušteno državnim reguliratorima, koji ga nisu dirali još od kobne 1970. kada je počeo Nixonov rat protiv droge i iznjedrio državnu agenciju DEA.

Kao što smo izvijestili, ovaj rat protiv slobode i marihuane je usmjerena na crnce i “hipije”, koji podržavaju suprotnu kulturu zahtijevajući kraj militarizma.

To razmišljanje o miru i ljubavi iz 1960-tih godina bila je prijetnja establišmentu, jer je pokret rastao na načelu nenapadanja, za razliku od uspona američke hegemonije koja je razotkrivena nakon tragedije Vijetnamskog rata.

Psihodelici i kanabis su bili integralni u razmišljanjima o nenapadanju i miru, i oni su bili meta eliminacije, dok je alkohol bio zanemaren od strane zakona.

To je bio savršen početak da nam znanost pokaže zašto je to tako.

U novoj studiji koja je objavljena u časopisu Psychopharmacology, istraživači su istraživali “akutne učinke alkohola i kanabisa na subjektivnu agresiju kod konzumenata alkohola i kanabisa.”

Rezultati su potvrdili ono što se odavno sumnjalo, a to da alkohol olakšava agresivne osjećaje kod teških konzumenata alkohola, dok su agresivni osjećaji smanjeni kod redovnih konzumentata kanabisa.

Nakon suzdržavanja od alkohola i marihuane samo jedan tjedan, ispitanici su “primili jednu dozu alkohola i placeba ili kanabisa i placeba”.

Subjektivna agresija je mjerena prije i nakon izlaganja upotrebom poznatih metoda ispitivanja, i sekundarno, gledajući razine testosterona i kortizola.

“Intoksikacija alkoholom povećala je subjektivno agresivnost, dok je kanabis smanjio subjektivnu agresiju nakon izlaganja.”

Studija je strašan podsjetnik da je rat protiv droge prepun negativnih posljedica, kao u ovom slučaju, gdje je nedvojbeno uz po pomoć marihuane ugušena sklonost nenapadanju u društvu kako je militarizam postao ugrađen u američku psihu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Neprijateljski stav ima reperkusije na kognitivne sposobnosti nakon 50 godine

U zajedničkom istraživanju, na 3000 osoba rođenih između 1955. i 1968., švicarski i američki znanstvenici procjenjivali su kako stres i agresivnost utječu na njihove kognitivne sposobnosti kroz razdoblje od 25 godina.

Studija, objavljena u časopisu Neurology, ustanovila je da su sudionici koji su pokazivali veće razine agresivnosti ili koji su se loše nosili sa stresom, 25 godina kasnije osjetno slabije razmišljali i odradili testove memorije nego ljudi sa nižim razinama ljutnje i stresa.

Neprijateljski stav i loše upravljanje stresom imali su reperkusije na kognitivne sposobnosti nakon njihove pedesete godine i učinili su ih 10 godina starijim.

Ljudi nisu svjesni koliko njihova osobnost utječe na njihovu sposobnost rasuđivanja odnosno na njihovu memoriju.

Testovima mjerili agresivno ponašanje

Testovi osobnosti mjerili su agresivno ponašanje, manjak povjerenja u druge i negativne osjećaje vezane uz socijalne odnose.

Za utvrđivanje kognitivnih sposobnosti sudionici su morali prisjetiti liste od 15 riječi. Oni koj su pokazivali veće neprijateljstvo i agresiju prosječno su se sjećali 0.16 manje riječi, a oni koj se nisu znali nositi sa stresom sjećali su se 0.30 manje.

Ovo je je samo promatračka studija koja ne uspostavlja nikakav direktan uzrok ili učinak ali pokazuje čvrstu vezu između ovih različitih faktora, prenosi swissinfo.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Je li čovjek po prirodi zao? Je li činjenje nasilja dio našeg prirodnog ponašanja? Ovo je neurobiološka potraga za uzrocima ljudskog nasilja

Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi – slike takvih zastrašujućih djela su iz dana u dan sastavni dio informativnih emisija. Kad vidimo takve slike teško je vjerovati u dobro u čovjeku.

“Čovjek je čovjeku vuk”, čuvena je latinska izreka. Zvijer koja – jednom razuzdana – uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji čine takvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao “bolesni”. Govori se da oni nemaju ništa zajedničko s “normalnim ljudima”. Međutim sigurno je sljedeće: ubojstva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu događaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima.

Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci siluju u skupinama ili ubijaju “one koji drugačije vjeruju” uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o “agresivnom nagonu”

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni “nagon na agresiju”. Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, liječnik i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi “Granice boli” bavio podrijetlom svakodnevnog i globalnog nasilja: “Pitanje pripada li provođenje nasilja u pra-prirodu čovjeka je naravno vrlo zanimljivo i za neurobiologe”, kaže Bauer u intervjuu za DW.

I tako su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati reagira li sustav sreće u mozgu kada ljudi – bez prethodne provokacije – čine agresiju.

Dr. Joachim Bauer

Rezultat je: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga čini agresiju. “Odgovarajući sustavi u mozgu ne reagiraju”, objašnjava Bauer. “Ono što stvara reakciju sustava jest dobivanje pozornosti, priznanja i poštovanja.”

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno, a čini se ipak znanstveno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: “Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja nekoj skupini učiniti zlo”, kažu znanstvenici. Sada znate zašto se ljudi toliko mijenjaju kada uđu u politiku.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim skupinama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto – i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira.

Riječ je o mehanizmu za koji Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: “Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim skupinama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost.”

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije pripadaju među životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja nasilja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima objašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori jest, kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: “Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom boli, to je tzv. matrica boli”, kaže Bauer. “To znači, s gledišta mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i društveno izopćavanje i poniženje.”

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime, zato što nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se obranili od opasnosti.

Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava s boli je evolucijski sasvim utemeljena. U konačnici još su naši preci živjeli u društvenim skupinama. A izbacivanje iz skupine je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. “S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i skupine stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju”, smatra Bauer.
 
(dw.de/uredio:nsp)