Kako diplomatska kriza između Amerike i Turske ide dalje, bankarski establišment je očito krenuo u ekonomsko razaranje Turske

S&P Global rejtings bi za koji dan trebao ažurirati financijska tržišta o tome kakva je kreditna sposobnost Turske

Ulagači su već isporučili svoju kolektivnu presudu uvećavajući troškove zaduživanja nacije i šaljući vrijednost lire na još jedno dno ovog tjedna.

No čelnici Turske su vrlo ljutito odgovorili na ono što izgleda kao neizbježan pad u nekom trenutku koji će postaviti scenarij za sljedeće poglavlje u razvijanju gospodarske drame u zemlji.

Turska je trenutno ocijenjena BB-om kod kreditne agencije S&P, tri razine ispod investicijskog stupnja, i jedan korak niže nego u svibnju. S&P je svoju odluku pripisao riziku Turske od “pregrijavanja i ekonomije koja je financirana kreditima”.

Kreditna agencija Moody’s je stavila Tursku jedan stupanj više nego na skali agencije S&P, na Ba2.

Njegova najnovija akcija također je bila smanjenje kreditnog rejtinga zemlje, za jednu razinu u ožujku. No, u lipnju je objavljeno da je Moody’s razmišljao o daljnjem rezanju kreditnog rejtinga, nekoliko tjedana prije izbora, potaknvši ljutu reakciju administracije.

„Ako Bog da, mi ćemo provesti operaciju protiv agencije Moody’s nakon 24. lipnja,” – rekao je predsjednik Recep Tayyip Erdogan, objavila je Anadolu Agency.

Prateća odluka o smanjenju kreditnog rejtinga 17 turskih banaka bila je “neetična”, prema glavnom šefu turskog bankovnog regulatora Mehmetu Ali Akbenu.

Srećom, čini se da vlada nije slijedila te prijetnje. No, u trenutačnoj febrilnoj klimi, s Erdoganom koji optužuje “ekonomske plaćene ubojice” da nanose štetu za koju od smatra da se “ne razlikuje od pokušaja vojnog udara”, provedba naglog pada kreditnog rejtinga bi kod investitora u obveznice mogla izazvati žestoku reakciju.

To bi prijetilo da će potkopati sporazum koji je sklopljen kada se lira stabilizirala nakon što je u ponedjeljak dosegnula rekordni pad od 7,23 dolara u odnosu na dolar.

Ali ako Erdogan zaprijeti odmazdom protiv tvrtki kreditnih rejting tvrtki zbog bilo kakvog dodatnog spuštanja kreditnog rejtinga, investitori bi mogli odlučiti da je njihov kapital bolji ako se ne ulaže u zemlju koja ima malo poštovanja prema svjetskom bankarskom establišemntu ili nezavisnim financijskim institucijama čiji je cilj držati političare pod svojom kontrolom.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

ECHELON

Američka NSA (National Security Agency) stvorila je najveći globalni špijunski sustav pod kodnim imenom ECHELON, koji hvata i analizira svaki telefonski poziv, fax, e-mail i telex poruku poslanu bilo gdje u svijetu. Echelon kontrolira NSA i djeluje uz suradnju: Government Communications HeadQuarters of England (GCHQ), Communications Security Establishment of Canada (CSE), The Australian Defence Security Directorate (DSD), i Government Communications Security Bureau of New Zeland (GCBS). Ta suradnja, koja je nastala iz zajedničkih napora tijekom drugog svjetskog rata u presretanju radio transmisija, formalizirana je tajnim ugovorom iz 1948. godine pod imenom UKUSA i primarno je bila usmjerena protiv SSSR-a. Ovih pet UKUSA agencija su trenutno najveće obavještajne organizacije u njihovim vlastitim zemljama.

Sustav Echelon je, naravno, tajna mreža te su stoga vlade zemalja uključenih u taj sustav jako osjetljive kada ih se optužuje da naveliko prisluškuju milijune svojih građana. Američka vlada još uvijek poriče da sustav uopće postoji. Saznanja o postojanju ovog sustava možemo zahvaliti samo vladama Australije i Novog Zelanda.
 

 
40 godina prošlog stoljeća novozelandska obavještajna agencija GCSB pomagala je zapadnim obavještajnim službama u špijuniranju pacifičkog pojasa, bez znanja novozelandske javnosti i većine političara. Kasnih 80-ih, u odluci koju su vjerojatno zažalile, SAD su ponudile Novom Zelandu pridruživanje najtajnijem globalnom obavještajnom sustavu Echelon.
 

 
Ono što NSA nije znala je da su do kraja 80-ih mnogi djelatnici GCSB-a odlučili da se takve aktivnosti odvijaju predugo u prevelikoj tajnosti, te su odlučili dati intervjue i razotkriti tajne novozelandske špijunske aktivnosti. Na kraju, više od 50 ljudi koji su radili u obavještajnim i srodnim djelatnostima odlučilo progovoriti… Naravno, samo poimanje da obavještajne službe upadaju u e-mail, fax i telefonske komunikacije nije ništa novo. Ono što novozelandsko «curenje» razlikuje od ostalih je u činjenici da se u materijalima koje je «procurilo» novozelandsko obavještajno osoblje nalaze precizne informacije o tome gdje se samo špijuniranje odvija, kako sustav radi, kakve su mu sposobnosti, što su mu mane i mnogi detalji poput kodnih imena. Aktivnosti koje su oni opisali omogućili su dokumentiranje nekih sustava i projekata koji su se odnosili na cjeli savez, a koji su dugo držani u strogoj tajnosti. Od tih sustava, daleko najvažniji je ECHELON.

Princip rada

Sustav Echelon je, zapravo, vrlo jednostavno zamišljen: presretajuće stanice smještene po cijeloj planeti Zemlji da bi hvatale sve satelitske, mikrovalne i radio komunikacije preko optičkih kablova i da te informacije procesuiraju kroz veliku mrežu računala NSA, uključujući napredne programe za prepoznavanje glasa i znakova “OCR” (optical character recognition), tražeći ključne riječi ili fraze (poznatije kao Echelon riječnik), koje bi natjerale računala na snimanje i prosljeđivanje na daljnju obradu i analizu. Međutim, za razliku od većine špijunskih sustava projektiranih za vrijeme Hladnog rata, ECHELON je primano projektiran za špijuniranje nevojnih ciljeva: vlada, organizacija, poslovnih subjekata, i pojedinaca u praktično bilo kojoj zemlji. On praktički pogađa svaku osobu koja komunicira u međunarodnom (a nekad i lokalnom) prometu, a nije dizajniran za prisluškivanje e-maila, faxa ili telefona određenog pojedinca. Umjesto toga sustav radi tako što neselektivno presreće ogromne količine navedenih komunikacija, i pomoću kompjutera izabire potencijalno zanimljive poruke iz mase nezanimljivih.

Mreža Echelon

Mreža Echelon-a rasteže se preko čitave Zemlje i seže u svemir. Uspostavljen je lanac prislušnih postaja, doslovno oko svijeta, koje prisluškuju sve značajne komponente međunarodnih telekomunikacijskih mreža. Neke nadziru komunikacijske satelite, neke kopnene komunikacijske mreže i druge radio-komunikacije. ECHELON je umrežio sva ova postrojenja (zemaljske presretačke stanice, brodove pod zapovijedanjem tajnih službi koji plove na sedam mora i super tajne satelite, koji “vire” na visini od 20000 milja iznad naših glava) pružajući NSA i UKUSA članicama mogućnost presretanja velikog djela komunikacije na planetu. Ne smijemo zaboraviti ni podmornice koje se spuštaju na velike dubine iznad pomorskih kablova i hvataju sve što se tom kablovima prenosi.

Vrlo malo signala uspije izmaknuti ovoj elektronskoj hvataljci. Dogovorom UKUSA članice su odlučile da svaka agencija usmjeri svoju elektronsku prislušnu “usisivačku” opremu na neki dio globusa, kako bi mogli tražiti i pratiti svaku minutu signala. NSA u Americi pokriva komunikacijske signale oba američka kontinenta, GCHQ u Velikoj Britaniji je odgovorna za Evropu, Afriku i Rusiju zapadno od Urala, DSD u Australiji sudjeluje u SIGINT skupini za jugoistočnu Aziju i jugozapadni Pacifik i zone istočnog Indijskog oceana, GSCB na Novom Zelandu je odgovoran za južni Pacifik, tj. za sve otočke skupine u njemu; CSE u Kanadi se bavi sjeverom Rusije, sjeverom Evrope i Američkim komunikacijama.

Prislušne postaje

Prva komponenta ECHELON mreže su goleme prislušne postaje posebno usmjerene na međunarodne telekomunikacijske satelite (Intelsat iInmarsat) koje koristi većina telekoma u svijetu, te se preko njih odvija najveći dio telefonskog i fax prometa između zemalja i kontinenata, ponajprije civilni telekomunikacijski promet, ali također i diplomatske i vladine komunikacije, što je od velikog značaja za UKUSA članice. Prsten od dvadesetak Intelsata je pozicioniran u geostacionarnoj orbiti iznad ekvatora, a svaki služi kao relej za desetke tisuća simultanih telefonskih poziva, faxova, e-maila. Pet UKUSA prislušnih postaja je uspostavljeno za presretanje komunikacija koje Intelsati prenose:

Britanska GCHQ postaja locirana je na vrhu strmih litica iznad mora kraj Morwenstow-a u Cornwallu. Satelitski su tanjuri usmjereni prema Intelsatima nad Atlantikom, Evropom, i inklinirani gotovo na horizont, iznad Indijskog oceana.

NSA postaja kod Sugar Grove locirana 250 kilometara jugozapadno od Washingtona, DC, u planinama Zapadne Virginije pokriva Intelsate nad Atlantikom, koji odašiljaju prema južnoj i sjevernoj Americi.

Još jedna NSA postaja je u državi Washington (krajnji sjeverozapad SAD) 200 km jugozapadno od Seattlea, unutar Yakima vojnog poligona (Yakima Firing Center). Stanica Yakima cilja na komunikacije Tihog oceana sjeverne zemljine polutke i Daleki istok. Zamjenom satelita Intelsat 5 serije saIntelsat 701 i Intelsat 703 satelitima, koji su imali preciznije usmjereno odašiljanje, onemogućilo se bazi Yakima prijam signala južne hemisfere pa su zamjenske prislušne stanice podignute u Australiji i Novom Zelandu. Njihova južnopacifička lokacija omogućava globalno presretanje.

Novi Zeland daje postaju kod Waihopai-a, a Australija Geraldton postaju u zapadnoj Australiji, koje pokrivaju područje Azije, zemlje Južnog Pacifika i Tihi ocean.

Novozelandsko obavještajno osoblje bilo je usko umiješano u NSA-inu Yakima postaju od 1981, kada je NSA nagovorila GCSB na učešće u projektu presretanja komunikacija japanskog veleposlanstva. Od tada, svih pet UKUSA agencija su bile odgovorne za nadgledanje diplomatskih kanala iz svih Japanskih ispostava na istom djelu globusa na kojem su zadužene za opće nadgledanje. Do integracije Novog Zelanda u Echelon otvaranjem Waihopai postaje 1989. njegov dio presretanja japanskih komunikacija presretan je u Yakimi i slan je neobrađen u sjedište GCSB-a u Wellingtonu na dešifriranje, prevođenje i ispis u UKUSA format obavještajnog izvještaja (NSA je isporučivala programe za razbijanje koda).

Postoji i dodatna stanica na otoku Ascension u Atlanskom oceanu između Brazila i Angole za koju se pretpostavlja da presreće komunikacije Intelsata za južnu polutku Atlantika.

Ostali se sateliti prate tim istim stanicama, kao i iz baza u Menwith Hillu u Engleskoj, Shoal Bay u Australiji, Leitrim u Kanadi, Bad Aibling u Njemačkoj i Misawa u Japanu. To su sateliti koji većinom služe za ruske i regionalne telekomunikacije. Poznato je da baza Leitrim presreće komunikacije južnoameričkih satelita, uključujući Morelos satelite u vlasništvu meksičke telefonske kompanije.

Još nekoliko desetaka prislušnih baza razbacano je po čitavoj Zemlji, a locirane su u vojnim bazama na stranom teritoriju. Takve stanice imaju vrlo važnu ulogu u vremenskoj nadmoći, jer se većina svjetskih komunikacija odvija na radio-frekvencijskim opsezima. Na HF području radio-komunikacije imaju značaj, jer poslužuju satelite koji tada te informacije prenose vojnim brodovima i avionima širom svijeta. VHF i UHF područja su nešto kraćeg dosega, ali se također koriste za taktičke vojne operacije unutar državnih granica. Glavne prislušne stanice ovakvog tipa u mreži UKUSA su Tangimoana na Novom Zelandu, Bamaga u Australiji i baza na atolu Diego Garcia u Indijskom oceanu.

Posebna mreža HFDF (High frequency Direction Finding – visoko frekventni radio-goniometri) presreće komunikacijske signale samo zato kako bi locirala pozicije brodova i zrakoplova. Kada te stanice nisu uključene u analizu poruka, igraju važnu ulogu u nadzoru kretanja pokretnih vojnih meta. Najveću ulogu u HFDF načinu špijuniranja je imala kanadska CSE pod kodnim imenom ClassicBullseye i bila je glavna baza stanice Atlanskog i Tihog oceana pri motrenju na sovjetske brodove i podmornice za vrijeme “hladnog rata”. Stanice od Kingstona i Leitrima (Ontario) do Gandera (Newfoundland) na atlantskoj strani, motrile su na Arktik i prisluškivale ruske podmorničke baze u Petropavlovsku i Vladivostoku. CSA također doseže do malog kontingenta zrakoplovne baze Lackland Air Force Base u San Antoniu (Texas) koji najvjerojatnije nadgleda komunikacijske “mete” u Južnoj Americi.

Sateliti sustava Echelon

Vrlo važna podrška sustavu Echelon je američka mreža špijunskih satelita koja povezuje prijeme svih baza raštrkanih po UKUSA carstvu. Ove satelite je lansirala NSA u suradnji sa sestrinskim špijunskim agencijama NRO (National Reconnaissance Office) i CIA (Central Intelligence Agency). SerijeFerret iz 60-tih godina, Canyon, Rhyolite i Aquacade sateliti iz 70-tih i Chalet, Vortex, Magnum, Orion, i Jumpseat serije satelita su zamijenjeneMercury, Mentor i Trumpet satelitima u 90-tim godinama.

Ovi sateliti za nadzor rade kao velika lopata koja grabi sve elektroničke komunikacije, razgovore mobilnih telefona i različitih radio odašiljanja. Stanice koje kontroliraju operacije i usmjeravanje tih satelita su pod nadzorom SAD-a, usprkos njihovim lokacijama u stranim vojnim bazama. Dva najvažnija centra za prijem su Menwith Hill u Engleskoj i Pine Gap u Australiji.

Baza Mentwith Hill

Mentwith Hill baza se nalazi na području sjevernog Yorkshirea pored Harrogatea u Engleskoj. Koliko je njena uloga u čitavom sustavu Echelon važna, govori i izvješće Europskog Parlamenta od 2001. godine, koje kaže kako se “sve e-mail poruke, telefonske i fax komunikacije čitave Evrope rutinski presreću od strane američke NSA, prenose sve ključne informacije s evropskog kontinenta u London, a onda putem satelita šalju u Fort Meade(Maryland) uz pomoć opreme u Menwith Hillu”. Postojanje i važnost ove stanice je prvi razotkrio britanski novinar i istraživač Duncan Campbell 1980. godine. Danas je to najveća špijunska stanica na svijetu s više od 25 satelitskih prijamnih stanica i zapošljava 1400 ljudi američkog NSA osoblja i 350 članova ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva.

Nakon što su informacije procurile u javnost, ova baza je glavna meta protesta mirovnih aktivista i pod stalnim je pritiskom evropskih vlada, koje su uvjerene da je čitava mreža uključena u nadzor civila i ekonomske špijunaže. Počeci baze Menwith Hill sežu u 1951. godinu kada su britanski Ratni ured i američko zrakoplovstvo potpisali ugovor o zakupu zemljišta koje je nudila britanska vlada, a 1966. je NSA preuzela zakup. Do sredine 70-tih Menwith Hill je koristio za presretanje internacionalnih zakupljenih vodova i nediplomatskih komunikacija. Prispijećem jednog od prvih sofisticiranih IBM računala u ranim 60-im bilo je moguće razvrstavati veliku količinu telexa, koji su sadržavali internacionalne poruke, brzojava i telefonskih razgovora od raznih vlada, ekonomije i civilnog sektora iu njima tražiti bilo kakvu političku, vojnu ili ekonomsku vrijednost. Sama baza iz zraka izgleda kao da je netko porazbacao loptice za golf. Baza je zaštićena s nekoliko ograda i nekoliko desetaka kamera.

Echelon rječnik

Kompjuteri u svakoj prislušnoj postaji ECHELON-a automatizirano pretražuju milijune poruka kako bi pronašli one koje sadrže unaprijed programirane ključne riječi, a unutar mreže znani su kao ECHELON Dictionary kompjuteri (Rječnici). Takvi kompjuteri, koji mogu automatizirano pretraživati promet za ključnim riječima, postoje od 70-ih godina, ali ECHELON je NSA dizajnirala tako da poveže sve te kompjutere i omogući tim postajama da djeluju kao integrirana cjelina. Ključne riječi sadrže sva imena, sve lokacije, subjekte itd. koji bi mogli biti spomenuti a vezano uz određenu sferu interesa.

Svaka riječ svake uhvaćene poruke na svakoj postaji se automatski pretražuje kako bi se utvrdilo da li je određeni broj telefona ili e-mail adresa na listi. Tisuće istovremenih poruka su pročitane u «stvarnom vremenu» (real time) kako već dolaze u postaju, sat za satom, dan za danom, a kompjuteri traže obavještajnu iglu u telekomunikacijskom stogu sjena. Ipak, danas kada se većina svjetske poslovne komunikacije odvije e-mailom, faxom i telefonom špijuniranje ovih komunikacija donosi hrpu obavještajnih podataka. Listu ključnih riječi možete naći OVDJE

Desetke godina prije uvođenja ECHELON sustava, UKUSA saveznici su obavljali prikupljanje podataka, ali je svaka od agencija najčešće sama obrađivala i analizirala podatke uhvaćene sa vlastitih stanica.

Pod ECHELONOM, dictionary kompjuter sadrži ne samo ključne riječi matične agencije nego i liste ostalih agencija. U novozelandskoj presretačkoj stanici kod Waihopai (Južni otok) kompjuter je sadržavao odvojene pretraživačke liste za NSA, GCHQ, DSD, i CSE, uz svoju vlastitu. Kad god Dictionary naiđe na poruku koja sadrži jednu od ključnih riječi agencije, automatski ju odvoji i pošalje u sjedište agencije koje se poruka tiče. Nitko na Novom Zelandu ne nadgleda ili ikada vidi obavještajne podatke koje novozelandske prislušne postaje prikupe za strane agencije. Stoga, postaje manjih UKUSA saveznika djeluju za NSA nimalo različito nego da sama NSA ima svoje baze locirane na njihovom tlu.

Svaki od Dictionary kompjutera ima kodno ime kako bi se razlikovao od ostalih u mreži. Yakima postaja, locirana u pustinji između Saddle Mountainsa i Rattlesnake Hillsa, ima COWBOY Dictionary, dok Waihopai postaja ima FLINTLOCK Dictionary. Ova kodna imena su zapisana na početku svake presretnute poruke, prije nego se odašilju preko ECHELON mreže, omogućavajući analitičarima identifikaciju mjesta presretanja.

Echelon računala

Kada se elektronski signali dovedu do stanice, prebacuju se na daljnju analizu kroz goleme sustave računala, kao što je SILKWORTH gdje programi za prepoznavanje znakova (OCR) i glasa dalje obrađuju pojedinu poruku. Ovi programi i računala su posljednja riječ tehnike i već duboko zadiru u budućnost.

MAGISTRAND je dio SILKWORTH računala koji se brine za snažne programe za ključne riječi. PATHFINDER (proizveden u kompaniji Memex UK) prosijava velike baze tekstualnih dokumenata i poruka u potrazi za ključnom riječi i frazom – bazirano na kompleksnim algoritmima. Programi za prepoznavanje glasa pretvaraju razgovore u tekst za daljnju obradu. Sustav VOICECAST može uhvatiti individualne glasovne uzorke, pa se tako mogu pratiti svi razgovori pojedine osobe. Praktički neprestano, Echelon obrađuje milijune poruka na sat, a velika većina tih poruka se izbacuje nakon što je pročitana u sustavu.

Poruke koje rezultiraju “pogotkom” šalju se agentima raznih UKUSA agencija. Poruke se tada obilježavaju četveroznamenkastim kodom koji predstavlja izvor ili subjekt poruke (npr. 5535 za japanski diplomatski komunikacijski promet, 8182 za komunikacije u kojima se spominje tehnologija šifriranja …), kao i datum, vrijeme i kodni naziv baze. U zaglavlju poruke se stavlja kodno ime odabrane agencije: ALPHA-ALPHA (GCHQ), ECHO-ECHO (DSD),INDIA-INDIA (GCSB), UNIFORM-UNIFORM (CSE) i OSCAR-OSCAR (NSA). Tada se sve te poruke šalju svakom agencijskom štabu preko glavnog računalnog sustava PLATFORM. Svaka poruka se klasificira jednim od naziva: MORAY (tajna), SPOKE (tajnije nego MORAY), UMBRA (strogo povjerljivo), GAMMA (rusko presretanje) i DRUID (službe prosljeđuju članicama koje nisu pod UKUSA ugovorom).
 
(uredio nsp, preneseno sa razotkrivanje.net)