Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]