Američki bogataši – John J. Astor IV, Isidor Straus i Benjamin Guggenheim bili su protiv osnivanja Federalnih rezervi. Svi su poginuli na Titanicu. Osnovani FED smatra se početkom Novog svjetskog poretka

Što je to FED? FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće.

Titanic

Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. travnja 1912., i stoljeće kasnije ne prestaje fascinirati ljude. U posljednjih 400 godina zabilježeno je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih (u ljudskim gubicima), ali samo se o ovoj uvijek i iznova priča. O Titanicu je snimljeno više od 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda tisuću knjiga. Zašto?

Vjerojatno po jednoj od najvećih teorija zavjere. Naime, ubrzo nakon nesreće pojavile su se razne teorije zavjere da je brod namjerno potopljen. Dugo se vjerovalo da je razlog potapanja broda bila prijevara s osiguranjem kojeg je na koncu ‘ubrala’ tvornica White Star Line, u čijem vlasništvu je bio Titanic. Puno se pričalo o zamjeni brodova, o Bruce Ismay-u, o kapetanu Edwardu Smithu, pa čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama.

Sve te teorije već su naveliko razrađene, ali posljednjih godina sve se više spominje jedna koja ide bok uz bok s onom o Novom svjetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje Federalnih rezervi, američke središnje banke koja je, smatraju teoretičari, usko povezana s najčuveniji pomorskom katastrofom.

Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čovjeka u Americi, od kojih je jedan bio John Jacob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i prvobitni vlasnik Empire State Buildinga, odnosno zemljišta na kojem je izgrađen neboder. Druga dvojica bila su Isidor Straus, vlasnik lanca robnih kuća Macy ‘s, te Benjamin Guggenheim, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih rezervi.

Bankarski kartel i osnivanje FED-a

Vodeći bankari tog vremena – obitelji Rothschild, Rockefeller i J.P. Morgan, željeli su osnovati središnju američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s ovlaštenjima savezne vlade. Tako bi mogli kontrolirati izdavanje novca bez pokrića u zlatu. Eustas Malins u svojoj knjizi “Tajne Federalnih rezervi” (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica utjecajnih svjetskih bankara 1910. sastala na otoku Jekyll pored obale Georgije, kako bi razradili plan o osnivanju središnje banke koju su nazivali Banka Federalnih rezervi.

Na sastanku su bili Nelson W. Aldrih i Frank Vanderlip kao predstavnici financijskog carstva Rockefellera, zatim Henry Davison, Charles Norton i Benjamin Strong – koji su predstavljali J.P. Morgana, te Paul Warburg koji je došao ispred europske bankarske obitelji Rothschild. Koliko su ove tri obitelji bile bliske i poslovno povezane opisao je g. Edward Griffin u svojoj knjizi “Stvorenje s otoka Jekyll” (The Creature from Jekyll Island, 1994.):

Obitelj Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rothschildima i postali su društveno bliski. Morganovu londonsku tvrtku je 1857. od financijske propasti spasila Bank of England, koja je bila pod utjecajem Rothschilda. Nakon toga Morgan je služio Rotschildu kao financijski agent (…) Rockefellerov ulazak u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Na kraju su odlučili smanjiti međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom Sustav federalnih rezervi.

I zaista, na otoku Jekyll je osnovan bankarski kartel koji je imao za cilj ostvariti monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Takva potvrda vrijedila je kao novac i s njom se mogla vršiti robna razmjena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a ‘papirnati dolari’ zvali su se zlatni i srebrni dolari.

Zakon o zlatnom standardu iz 1900. obvezao je banke da za svaku izdanu potvrdu (obveznicu) moraju imati stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s Titanikom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u državnom trezoru ili u privatnim bankama.

Bio je to odličan argument za “Družinu s otoka Jekyll” da 1913, godinu dana nakon pomorske tragedije, ukažu američkim kongresmenima da bi se izdavanje novčanih certifikata trebalo koncentrirati samo na jednom mjestu – u Sustavu federalnih rezervi koji bi bio službena američka središnja banka.

Glavni cilj FED-a

Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je – “elastična monetarna politika”, odnosno izdavanje (ispis) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu kreditiraju špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost!

Takav sustav već je bio proveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England (osnovao ju je škot William Paterson, ali kasnije je kontrolu nad bankom preuzeo Natan Rothschild). U osnivačkoj povelji stoji: “Banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona stvara iz ničeg” (The bank hath benefit on the interest on all monies which it creates out of nothing).

Tako je Engleska kao država počela uzimati kredite i zaduživati se s ogromnim kamatama, a u Bank of England je sve registrirala kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila država bi morala povećavati porez.

Isti sustav pokušao je zaživiti i u Americi u dva navrata. Prvu je privatnu središnju banku osnovao Aleksander Hamilton 1789, ali ukinuta je 1811. kada je Kongres odbio obnovi Zakon o bankama. Predsjednik James Madison je predložio drugu po redu privatnu središnju banku Sjedinjenih Američkih Država koja je osnovana 1816. godine.

Zatvorio ju je predsjednik Andrew Jackson 1836. koji se žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih lihvarima.

Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: “Vaše je leglo jazbina otrovnica i lopova. Namjeravam vas iskoreniti, i Bog mi pomogao, ja ću vas iskorijeniti”. Jackson je naglo umro iz nepoznatih razloga.

Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i utjecaj u SAD-u nisu htjeli da država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom protivljenju najviše su se isticali Astor, Straus i Guggenheim. Osim toga, vjeruje se da bi spomenuta trojka svojim utjecajem spriječila i ulazak Amerike u Prvi svjetski rat. Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po načelu “America first” bez miješanja u “tuđe poslove”, a pogotovo europske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili odluci Woodrow Wilson da 1917. uvede Ameriku u Prvi svjetski rat.

Dakle, ‘trojka’ je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je trebao biti riješen. Ideja za savršeni zločin mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine …

Zločin opisan 14 godina ranije u knjizi

Puno prije nego što se uopće pojavila ideja o gradnji Titanica, američki pisac i časnik trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana). U svojoj knjizi, napisanoj 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji “nepotopivi” brod koji sredinom travnja kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći srušiti brzinski rekord.

Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje – sve se to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanicom!

Da podudarnost bude veća, Robertsonov fiktivni brod zvao se – Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerojatnu sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom. Ovakav scenarij savršeno je odgovarao bankarskom kartelu jer su ga mogli lako realizirati. Trebalo je samo sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik tvrtke White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela graditi najveći i najmoderniji brod svog vremena – Titanik.

Veza s Jezuitima

Društvo Isusovo (Isusovci ili Jezuiti) osnovao je 1540. godine Ignacije Loyola unutar Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rothschildi su stoljećima glavni bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva akumulirala dobrim investicijama i burzovnim špekulacijama. Dakle, njihove veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanik u smrt.

Bio je to Edward John Smith, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smithu je prva plovidba Titanica trebala biti posljednje putovanje prije mirovine, nakon 46 godina službe. U službenoj verziji o tragediji navodi se kako je Smith dobio čak osam upozorenja da smanji brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je tko zna koliko puta plovio istom rutom, ignorirao sva ta upozorenja!

Najpoznatija ekranizacija Titanica

Osim Smitha, na brodu je bio još jedan Isusovac – irski svećenik Fransis Braun. U dokumentarnom filmu National Geographica “Tajne Titanika” (The Secrets of the Titanic) navodi se kako je Brown bio najutjecajniji Isusovac u cijeloj Irskoj te se ukrcao na Titanic kako bi kapetanu Smithu dao posljednja upute.

Prema službenoj verziji, Brown je putovao od Sauthemptona do Queenstowna kod svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do New York-a, sve na njihov trošak. Brown je navodno s Titanica poslao telegram u Dublin u kojem je tražio dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Queenstown, a glasio je: “Silazi s tog broda”.

Žrtve namamili putem medija

Zavjernici (suprotno od teoretičara zavjere) su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo namamiti žrtve što je bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako će putovati Titanikom do New Yorka. Astor se vraćao s mladom suprugom s putovanja u Egiptu, Guggenheim je bio Parizu, a Straus je bio sa suprugom u Europi.

Svi su trebali doći do Amerike, a prvo putovanje Titanikom nije se smjelo propustiti. Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje zadnji dan i to zbog bolesti. Poslije je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s ljubavnicom, kad mu je obznanjena vijest o tragediji.

Početak Novog svjetskog poretka

Nakon potonuća Titanica, kompaniji White Star Line otišla je odšteta od milijun funti (danas oko 100 milijuna eura), koja je godinu dana kasnije isplaćena dioničarima, a veći dio je Morgan spremio u džep.

To je bila najuspješnija poslovna godina za White Star Line u povijesti ovog koncerna. U prosincu 1913. u američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon je prošao zahvaljujući Wilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio ucijenjen zbog preljuba.

Amerika je 1917. ušla u Prvi svjetski rat koji je financiran preko FED-a što je značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska funta izgubili su oko 98% posto svoje vrijednosti zbog inflacije. Danas je preko 95% posto dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svijetu, a datum njenog osnutka smatra se početkom Novog svjetskog poretka.
 

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]