Houston kao “povijesna svemirska baza” će napokon izgubiti svoju važnost za misije na Mjesec

Ravnatelj NASA-e Jim Bridenstine rekao je da će sjedište agencijine misije na Mjesec u kojoj bi astronauti trebali sletjeti na Zemljin prirodni satelit do 2024., biti u Marshall Space Flight Centru u Alabami, što predstavlja lošu vijest za Teksas koji je figurirao kao moguće sjedište novog svemirskog programa.

Bridenstine je u pratnji zastupnika u Kongresu iz Alabame, u postrojenju Huntsville pred 45 metara visokom testnom verzijom spremnika za gorivo teške rakete nosača Space Launch System, objavio informacije o programu istraživanja Mjeseca Artemis.

Nova radna mjesta za Alabamu

Ta objava donosi nova radna mjesta i prestiž Alabami, a razočaranje teksaškim zastupnicima koji su lobirali da program bude smješten u Johnson Space Centru u Houstonu, koji će prema objavi NASA-e, imati sekundarnu ulogu.

“Ovo nije bila odluka koja je lako donesena”, rekao je Bridenstine. Kazao je da će trebati popuniti 363 nova radna mjesta, od kojih će 140 biti u Huntsvilleu i 87 u Houstonu.

Johnson Space Center, koji je bio sjedište programa Apollo i drugih svemirskih programa NASA-e u prošlosti, pomoći će astronautima da se upoznaju s letjelicom kojom će sletjeti na Mjesec te će upravljati svim Artemisovim misijama koje započinju 2020., kada se očekuje prvi bespilotni let u sklopu programa, rekla je NASA.

Bridenstine je u svibnju zatražio od Kongresa da poveća predloženi proračun NASA-e za fiskalnu godinu 2020., koja nastupa 1. listopada, za 1,6 milijardi dolara, a od tih bi se sredstava dobar dio izdvojio za razvoj letova u komercijalne svrhe.

Petogodišnja misija Artemis vjerojatno će koštati od 20 do 30 milijardi dolara.

(rtl.hr)

Iduća misija na Mars trebala bi biti lansirana između 17. srpnja i 5. kolovoza iduće godine

Kako bi se pripremila za iduću misiju na Marsu 2020. godine, NASA je ‘sletjela’ na Island gdje se namjerava uvjeriti da je njezin novi svemirski rover spreman za predstojeći posao.

Sa svojim crnim bazaltnim pijeskom, dinama na vjetrometini i stjenovitim vrhovima, polje lave Lambahraun u podnožju drugoga najvećeg islandskog glečera Langjokulla izabrano je kao zamjenski poligon za površinu Crvenog planeta.

Petnaest znanstvenika i inženjera NASA-e ondje će tri tjedna usavršavati prototip robota koji bi trebao nastaviti rad rovera “Curiosity” koji istražuje Mars od 2012. godine.

Stručnjaci kažu da Island, vulkanski otok usred sjevernog Atlantika, na mnogo načina podsjeća na četvrti planet od Sunca.

“Island je vrlo dobra analogija za istraživanje Marsa i učenje kako upravljati roverom”, rekao je Adam Deslauriers iz kanadske tvrtke koju NASA plaća da ispita prototip novog rovera.

Neuništivi rover?

Prototip je maleno električno vozilo na četiri kotača, s dva motora i 12 malih automobilskih akumulatora.

“Taj rover je u osnovi neuništiv”, kaže Deslauriers. “Naši roveri na Mjesecu i Marsu zapravo bi imali više problema na Islandu jer su, primjerice, potpuno nespremni za kišu.”

Opremljen senzorima, računalom i kamerama, rover je težak oko 570 kilograma i kreće se brzinom od 20 centimetara u sekundi.

Vozilo mora biti tako sporo kako bi moglo pravilno prikupljati podatke i poslati ih na Zemlju, objašnjavaju stručnjaci.

Rover koji se ispituje na Islandu samo je prototip onoga koji će iduće godine biti poslan na Mars. A taj koji još nije imenovan, moći će i prikupljati uzorke i pohraniti ih u svoje spremnike kako bi ih buduće misije mogle dopremiti na Zemlju.

Prije nego što je postao negostoljubiva ledena pustinja s prosječnom temperaturom od minus 63 Celzijevih stupnjeva, Mars je, vjeruju znanstvenici, dijelio mnoge karakteristike sa subarktičkim Islandom.

Savršeni uvjeti

“Mineralogija na Islandu vrlo je slična onoj kakvu bismo pronašli na Marsu”, rekao je Ryan Ewing, profesor geologije na teksaškom sveučilištu A&M.

“Usto, ovdje je hladno i nemamo mnogo vegetacije, ali imamo okoliš koji je sličan, poput pješčanih dina, rijeka i ledenjaka kakve je Mars imao u prošlosti.”

Island je ranije korišten kao poligon za obuku astronauta NASA-e. Tijekom misija Apolla 32 astronauta su bila na geološkoj obuci na islandskim poljima lave.

Takvo okruženje NASA-i omogućuje da ispita opremu i procedure onako kako ih ljudi izvode, u ekstremnim uvjetima, ali čvrsto na Zemlji.

Iduća misija na Mars trebala bi biti lansirana između 17. srpnja i 5. kolovoza iduće godine.

(index.hr)

Znanstvenici već godinama upozoravaju na megapotres koji bi mogao pogoditi rasjed San Andreas (Kalifornija, SAD) što bi dovelo do teške katastrofe

Ovih dana paniku je unio NASA-in tajanstveni zrakoplov koji je letio veoma blizu zemlje, zbog spekulacija da promatra nepredvidiv rasjed.

Prema procjenama, postoji mogućnost da Kaliforniju pogodi veliki potres magnitude osam ili veći, koji bi nanio dosta štete pogotovo u području San Andreasa.

NASA-in zrakoplov letio je veoma blizu tla te izazvao uzbunu među stanovnicima, a misterij se produbio nakon što je objavljena njegova putanja.

Zrakoplov “NASA819” navodno je snimao i letio cik-cak iznad čuvenog rasjeda. Riječ je o granici dvije geološke ploče – sjevernoameričke i pacifičke, čije trenje izaziva podrhtavanje unutar Zemljine kore, a napetost se oslobađa potresima.

Nakon brojnih poziva, Ured šerifa u Los Angelesu potvrdio je da letjelica pripada NASA-i.

“Niste znali gdje će sletjeti. Svi su zaustavili automobile i gledali uvis”, pričaju svjedoci.

“Registrirana letjelica primijećena je kako leti u cik-cak pored i iznad San Andreasa. Kao da snima teren i kao da pokušava prikupiti više podataka o onome što se događa ispod. Što se događa? Spremaju li se za nešto? Znaju li već da dolazi veliki potres?”, pita se pak poznati teoretičar urote Tyler Glockner.

(index.hr)

Već pola stoljeća nitko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo

TA fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?

(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)

Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.

A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka…”, a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.

Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.

“Ček’ tren! Što je ono tamo?”

Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.

I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?

Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.

Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.

Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.

Polako ga je stao pregledavati i… tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.

Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.

Ovako su se osjećali ljudi 1969.

Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.

To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.

Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.

Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: “Aaaaaah…” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.

(express.hr)

Zvuk televizijskog prijenosa išao je jednim putem kroz elektroniku na Zemlji, slika drugima, usto se točan trenutak nije vidio

Prvo spuštanje ljudi na Mjesec, misija Apollo 11, bila je fascinantno precizna za ono doba. Što se preciznosti tiče, u nekim stvarima zadovoljila bi i danas.

Raketa Saturn V potjerala je svemirsku letjelicu do brzine od čak 11 kilometara u sekundi, sve do Mjeseca udaljenog 384.400 kilometara, što je oko 1,5 svjetlosnih sekundi.

Unatoč tome, zapovjedni centar u Houstonu u svakom je trenutku kontrolirao položaj Apolla 11 do razine pogreške od samo devet metara. U tim uvjetima i u to vrijeme to je malo je reći spektakularno. Išli su do krajnjih granica mjerljivosti tog doba, do milisekundi.

Unatoč tome, dogodilo se nešto nevjerojatno – zna se da su se Neil Armstrong i Buzz Aldrin na Mjesec spustili 20. srpnja 1969., da je to bilo u subotu u 22 sata i 56 minuta po istočnom američkom vremenu, ali ne i u koliko sekundi. Rekao je: “OK, sada ću izići.” Uslijedila je stanka od osam sekundi, a onda je rekao: “Ovo je mali korak za…” I tako dalje.

U kojoj je točno sekundi Armstrong prvi put zagazio na Mjesečevo tlo? Službeno priopćenje NASA-e navelo je da se to dogodilo u 22.56.20. New York Times prenio je to isto. Ali, kad se krenulo raditi transkript razgovora Armstronga sa Zemljom, ispalo je da se to dogodilo između 22.56.43 i 22.56.48. Još veća zbrka nastala je kada je NASA u studenom te godine objavila svoj konačni izvještaj – i vrijeme u 22.56.15.

The Atlantic, bez puno respekta za NASA-u tog doba, navodi da se stručnjaci danas slažu da je tom službenom izvještaju vjerojatno najmanje uputno vjerovati mu, jer riječ je o dokumentu podložnom mogućim pogreškama niza ljudi koji su sudjelovali u njegovom sastavljanju. Pritom se misli na službenike po uredima, naravno, ne na znanstvenike.

Jacob Stern možda je našao način kako da tome doskoči pola stoljeća poslije. Naveo je da je izvjesni njemački stručnjak za software, Heiko Küffen, 2009. pokušavao napraviti program koji bi savršeno vremenski točno pratio to putovanje na Mjesec. Nazvao ga je na 50. godišnjicu spuštanja, a ovaj mu je odvratio da nema puno vremena za razgovor jer je pri kraju praćenja rada programa na 192 sata dugom putovanju Apolla 11.

On je, također, uspoređivao transkripte snimaka sa snimkama i našao je da se ne slažu u dijelu stupanja Armstronga na Mjesec. Rekao je da je jako razočaran što se NASA barem za 50. obljetnicu “možda najvećeg postignuća čovječanstva” nije bolje potrudila točno utvrditi taj povijesni trenutak. Küffen je svoj posao započeo još 2011. Pritom je naišao na mnoštvo prepreka.

Prateći što se događalo s televizijskom slikom tijekom prijenosa s Mjeseca, dakle brzinom svjetlosti, do Zemlje, a onda kroz pustu analognu elektroniku tog doba, sve dok nije stiglo do gledatelja, došao je do ukupnog kašnjenja od čak nekoliko sekundi u odnosu na točno događanje na Mjesecu.

Kako su slika i zvuk išli dijelom različitim putanjama kroz aparaturu, bilo je jasno da se lako moglo dogoditi da postoji vremenska nepodudarnost jednog s drugim. Dogodi se to pri direktnim prijenosima televizije i danas, u digitalnom dobu, kamoli prije pola stoljeća.

“Na kraju, nikada nećemo znati jesu li video i audio sasvim sinkronizirani”, kazao je Küffen.

Problem je i to što je snimka, ipak je to bila 1969., bila takva da u sjeni lunarnog modula nije bilo jasno u crno-bijelom prikazu je li u datom trenutku Armstrongu stopalo još uvijek na letjelici ili već na tlu. Da prema ljudima tog doba ipak ne smijemo biti previše strogi, objasnio je Bill Barry, povjesničar NASA-e.

“Točan trenutak kontakta Neilove čizme s površinom Mjeseca neizbježno je da je danas u domeni interpretacije, jer se u to vrijeme udaljenosti mjerilo oruđima koja nisu bila zamišljena utvrđivati takve točnosti”, kazao je.

Küffenu je stoga preostalo samo raditi s “razumnim pretpostavkama”. Njegov nalaz je da je Armstrong zakoračio u, dobro – znači 22 sata, 56 minuta i – 22 sekunde. Eric Jones, jedan drugi superstručnjak, bivši istraživač u Los Alamos National Laboratory, došao je, prateći Küffenove spoznaje do vremena 22.56.15.

Što se Barryja tiče, on se time ne zamara, ne smatra da je uopće bitno cijepiti dlaku oko nekoliko sekunda u ovom ili onom smjeru, kad niti je to bilo doba u kojem je to igralo ulogu u tom događaju, niti je oprema bila takva. A to znači da se danas to više ne može sa sigurnošću rekonstruirati.

“Eto, to se događa kad svemirski geekovi i inženjeri imaju na raspolaganju 50 godina analizirati i reanalizirati podatke”, zafrkavao se, naravno.

 

 

 

(express.hr)

Elektromagnetsko oružje postoji i testirano je isto kao i meterološko oružje, i pitanje je vremena kada će se dokazati njegovo korištenje

Nestanak struje u Venezueli uzrokovan je napadom “elektromagnetskim oružjem”, izjavio je u ponedjeljak venecuelanski ministar komunikacija i informacija Jorge Rodriguez

Više od pola Venezuele bilo je u ponedjeljak u mraku nakon novog nestanka struje zbog kojeg vlast i oporba pronalaze različite krivce.

U Venezueli je u ponedjeljak nestanak struje zahvatio više od polovice saveznih država, prema nevladinim organizacijama i društvenim mrežama, a vlasti su za to okrivile “elektromagnetski napad”.

Zbog nestanka struje, došlo je i do prestanka rada 94 posto telekomunikacijske infrastrukture u državi, objavila je nevladina organizacija Netblocks.

Nestanak struje prvi put od ožujka pogodio je i glavni grad Caracas. Prekid struje dogodio se nakon niza sličnih prekida zbog kojih je velik dio zemlje nekoliko puta ranije ove godine bio u kaosu.

Vlada skriva tragediju

Predsjednik Nicolas Maduro smatra kako su za nestašicu struje krive Sjedinjene Američke Države i oporba, dok čelnik opozicije Juan Guaido krivi korupciju i loše upravljanje.

Ministar informiranja Jorge Rodriguez rekao je kako početne analize upućuju na “elektromagnetski napad kojim se pokušalo utjecati na sustav hidroelektrana” ne pružajući pri tom nikakve dokaze za svoje tvrdnje.

Guaido je na Twitteru napisao kako je vlada “pokušala sakriti tragediju kontroliranjem raspodjele količine struje u čitavoj zemlji, no neuspjeh je očit – uništili su električni sustav i nemaju odgovore”.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(net.hr)

Američki predsjednik Donald Trump kritizirao je u petak NASA-u koja namjerava ponovno poslati astronaute na Mjesec do 2024. godine te je pozvao svemirsku agenciju da se umjesto toga usredotoči na “puno veće” pothvate poput odlaska na Mars, odustavši tako od prethodne potpore koju je dao ekspediciji na Mjesec

“S obzirom na to koliko novca trošimo, NASA ne bi smjela govoriti o odlasku na Mjesec – To smo napravili prije 50 godina” – napisao je predsjednik na Twitteru.

“Trebali bismo se usredotočiti na nešto puno veće od toga što sada radimo, uključujući Mars (kojega je Mjesec dio), obranu i znanost!”

Svemirska stanica

Trump je iz zrakoplova Air Force One na povratku iz Europe poslao taj tweet koji, kako se čini, proturječi nedavnoj potpori njegove administracije povratku čovjeka na mjesečevu površinu do 2024. “svim potrebnim sredstvima”, pet godina prije nego što se prvotno planiralo.

NASA planira izgraditi svemirsku stanicu u mjesečevoj orbiti s koje bi se astronauti prebacivali na mjesečevu površinu do 2024., što je dio većega pothvata da se Mjesec iskoristi kao pripremni teren za eventualne misije na Mars.

NASA-in šef Jim Bridenstine rekao je da Trump samo potvrđuje NASA-in svemirski plan.

“Kao što je @POTUS napisao, @NASA koristi Mjesec da bi slala ljude na Mars!” – napisao je u petak u tweetu, reagirajući na poruku američkoga predsjednika.

Ubrzani raspored slanja ljudi na Mjesec do 2024. godine naišao je na probleme kada je Trumpova administracija zatražila od skeptičnog Kongresa da poveća proračun NASA-e za 2020. godinu za 1,6 milijardi dolara kao “predujam” za postavljeni cilj.

Ubrzani raspored kojim se planira slanje ljudi na Mjesec bila je ključna preporuka koju je u ožujku Nacionalnom svemirskom vijeću dao potpredsjednik Mike Pence.

Na NASA-inoj internetskoj stranici u petak je pisalo da će se u sklopu programa Artemis “do 2024. godine poslati prvu ženu i ‘sljedećeg’ muškarca na Mjesec te razviti održivu ljudsku nazočnost na Mjesecu do 2028. godine”. Program je nazvan po Apolonovoj (eng. Apollo) sestri blizanki Artemidi, božici Mjeseca u grčkoj mitologiji.

Prvi su ljudi zakoračili na Mjesec prije 50 godina, 20. srpnja u sklopu NASA-ina programa Apollo.

(jutarnji.hr)