Najveća ruska naftna kompanija Rosneft postavila je euro kao glavnu valutu za sav budući izvoz sirove nafte i rafiniranih naftnih proizvoda

Od rujna kompanija Rosneft traži da euro zamijeni dolar kao zadanu opciju plaćanja njihove sirove nafte i naftnih proizvoda, izvijestio je Reuters u četvrtak citirajući natječajnu dokumentaciju koju je objavila ruska tvrtka.

“Rosneft je nedavno prilagodio sve nove ugovore o izvoznim isporukama u eure”, rekao je Reutersu jedan od menađera kompanije koja redovito nabavlja naftu iz Rosnefta, dodajući da su kupci već obaviješteni o ovoj povijesnoj promjeni.

Rosneft je najveći izvoznik nafte u Rusiji i prodaje oko 2,4 milijuna barela dnevno (bpd) nafte, prema procjenama Reutersa.

U posljednjem natječaju za neposrednu prodaju 100.000 tona nafte sa Urala koja se utovarala u primorskoj luci krajem listopada, Rosneft precizira da je glavna valuta plaćanja bila u eurima, navodi se u natječajnom dokumentu koji je citirao Reuters.

Sjedinjene Države nisu odbacile uvođenje sankcija Rosneftu zbog njegove umiješanosti u trgovinu naftom sa Venezuelom.

Rosneft je naftu preprodavao iz latinoameričke države kupcima u Kini i Indiji i na taj način pomagao kupcima koji se neodlučno približe Venezueli i njenoj državnoj naftnoj kompaniji PDVSA zbog američkih sankcija Caracasu, a istovremeno pomažući Venezueli da nastavi prodaje svoju naftu unatoč sve strožijim američkim sankcijama.

Rosneft je u kolovozu rekao kupcima da će prodaja naftnih proizvoda u natječajnim ugovorima biti u eurima umjesto američkim dolarima, rekli su tada izvori za Reuters.

Potez kompanije Rosneft trgovci i analitičari smatraju budućom zaštitom protiv potencijalnih novih američkih sankcija Rusiji i/ili njenoj naftnoj industriji.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Građani u Njemačkoj imat će uskoro više razloga za ulaganje u kvadrate svoga doma kada banke ponude negativne kamate na stambene kredite

Budući vlasnici kuća i stanova u Njemačkoj imat će razloga za ulaganje u kvadrate svoga doma. Naime, nekoliko njemačkih banaka planira u skoroj budućnosti ponuditi stambene kredite s negativnom kamatnom stopom.

Što znači da će korisnici kredita u konačnici, računajući i glavnicu i kamatu, platiti banci manje nego što su kreditom primili za kupnju svoje nekretnine.

Penali na depozite banaka

Naime, Europska središnja banka (ECB) pojačala je penale na depozite banaka, odnosno na sredstva koja nisu “puštena u optjecaj”. Trenutačno imati neiskorišten novac na računu za banke je prilično skupa igra, odnosno radije ga daju krajnjim klijentima po gotovo nultoj ili čak negativnoj kamati nego da plaćaju skuplje penale središnjoj bankarskoj instituciji. Drugim riječima, banke sada, barem u Njemačkoj, planiraju igrati po modelu jeftino dam samo da sve prodam (plasiram).

Prema nekim procjenama, klijent koji digne kredit od 200.000 eura na 10 godina vratio bi banci pri zatvaranju duga tisuću eura manje, odnosno negativna kamatna stopa trenutačno bi bila pola postotnog poena. Uzme li klijent kredit na 20 godina, kamatna stopa bila bi ravna nuli. Iznos ukupnog povrata bio bi jednak iznosu koji je podignut na početku kredita. Tek s kreditima na rok od trideset godina banka bi nešto zarađivala, i to simboličnih pola posto na ukupnu vrijednost plasiranog novca.

“Riječ je tu o puno široj slici koju njemačka država provodi zajedno s bankama, ne samo o penalima Europske središnje banke. Zbog trgovinskog rata sa SAD-om, ali i zbog sve većeg razvitka i veće proizvodnje, Kina sve manje uvozi i okreće se domaćoj proizvodnji. Upravo zbog toga njemačko gospodarstvo počelo je usporavati, prije nekog vremena počele su i najave nove recesije, a ovo su posebne mjere kako bi se taj pad usporio i preokrenuo….

… Njemačka sada počinje ulagati u obnovu i građevinu kako bi stvorila dodatne poslove njemačkim tvrtkama. Uz obnovu infrastrukture, ide se i na povećanje potrošnje, odnosno na jačanje sektora građevine, a to se ostvaruje upravo ovakvim mjerama” – kaže hrvatski ekonomist dr. Ljubo Jurčić.

Sličan potez s negativnim kamatnim stopama na stambene kredite prije nešto više od mjesec dana počela je provoditi i treća po veličini danska banka Jyske bank. Po istom modelu, za desetogodišnje stambene kredite odobravaju negativnu kamatnu stopu od -0,5 posto. Uz to, klijentima koji deponiraju novac u banku Jyske bank uvela je nultu kamatu, odnosno klijenti ne zarađuju držeći novac na računima banke.

Novac je danas u svijetu jeftin kao nikada u povijesti, a za to su najzaslužniji guverner eurozone na odlasku Mario Draghi koji je da bi spasio države dužnice poput Grčke, Italije, Španjolske… išao u rušenje kamatnih stopa i tiskao novac za otkup njihovih državnih obveznica. Draghiju se pridružio i američki FED koji je također srušio kamate na povijesno najniže razine. Te su mjere dobre za dužnike, ali su noćna mora za štediše jer se više ne isplati davati novac u banku na štednju.

Trend uzima maha

Švicarska je u tom smislu otišla i korak dalje. Jedna je velika švicarska banka prije nekog vremena najavila da će klijentima obračunavati naknadu u iznosu od 0,6 posto na deponirane iznose veće od pola milijuna eura.

“Naravno, ni jedna banka ne želi gubiti na poslovanju, a sve to što se trenutačno događa na tržištu novca bilo je prije nezamislivo. Sve banke sada nastoje plasirati što je moguće više novca koji imaju na raspolaganju, pa se krediti nude na sve moguće načine” – kaže danski ekonomski analitičar Jan Hoegh.

Iako takav pristup uzima sve više maha diljem Europske unije, vrlo je upitno hoće li se takva situacija preslikati i na hrvatsko novčarsko tržište na kojemu su i inače kamatne stope na stambene, ali i na komercijalne kredite, znatno veće nego u ostalim zemljama EU.

“Hrvatska bi imala mogućnost pokrenuti slične mjere, ali velika većina političara, koji u krajnjem slučaju trebaju sudjelovati u kreiranju monetarne politike, ili ne razumiju o čemu se radi ili ne žele takve procese. U svakom slučaju, kako Hrvatska ima HNB, odnosno središnju banku, bilo bi moguće poduzeti takve mjere, a korist bi bila višestruka. Dodatno bi se potaknula proizvodnja, odnosno građevinska industrija u Hrvatskoj” – kaže dr. Jurčić.

(vecernji.hr)

Rusija je po svemu sudeći podigla svoju političku i financijsku nezavisnost na novu, višu razinu

Ruska je vlast odgovorila na zapadne sankcije i pad cijena nafte gomilanjem rezervi kojima može osigurati svoju financijsku stabilnost. Stroga dužnička disciplina dovela je do stanja u kojem je zaduženost zemlje “manja od nule”, javlja RBK Daily.

Službena statistika pokazuje da Kremlj sada lako može podmiriti sve dugove ako to iznenada bude potrebno.

Prvog kolovoza je ukupan dug zemlje (vanjski i unutarnji državni dug) iznosio 16,2 bilijuna rubalja (248 milijardi dolara) ili 15 % bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je malo manje od 17,6 bilijuna rubalja (269 milijardi dolara) ili 16,2 % BDP, koliko Rusija ima na gotovinskim depozitima u Centralnoj banci i komercijalnim bankama.

Rusija ima manji dug od Kine i SAD-a

U ovim brojkama nije prikazan komercijalni dug, ali čak i ako se on uzme u obzir, rusko gospodarstvo opet izgleda bolje nego ostatak svijeta.

Uslijed globalne financijske krize 2008. godine mnoga svjetska gospodarstva su bile prinuđena uzeti velike zajmove kako bi izbjegli recesiju. Prema podacima MMF-a, najbogatije zemlje su ujedno i najzaduženije.

Ukupan svjetski dug je 2017. godine dostigao rekordna 184 bilijuna dolara (225% svjetskog BDP). Ako bi se taj dug podijelio na sve ljude na planeti, iznosio bi 86 000 dolara po glavi stanovnika.

Tri najveća dužnika na svijetu su SAD (256 % BDP), Kina (254 % BDP) i Japan (395 % BDP). Na ove tri zemlje otpada više od polovice svjetskog duga. Njihov dug je veći od njihovog udjela u svjetskoj proizvodnji.

“Što se tiče Rusije, njen dug je 2017. godine iznosio 84% BDP, s tim što je od toga 71,5 % komercijalni (ili privatni) dug, što iznosi 897 dolara po glavi stanovnika”, rekao je Gajdar Gasanov, stručnjak Međunarodnog financijskog centra u Moskvi.

“Rezerve Rusije su ove godine prvi put premašile 500 milijardi dolara. To znači da rusko gospodarstvo može osigurati stabilnost svoje nacionalne valute u slučaju opasnosti od novih potencijalnih sankcija u budućnosti”.

Je li ovo stanje bilo iznuđeno?

Pa ipak, takva politika ima svoju cijenu, kažu stručnjaci. Rezultat štednje sredstava, umjesto njihovog ulaganja u stimuliranje gospodarskog rasta, izazvao je daljnju stagnaciju, smatra Sergej Suverov, stariji analitičar financijske kompanije “BKS Premjer”.

“Rast bruto domaćeg proizvoda u prvom polugodištu 2019. godine iznosio je samo 0,7 %”, tvrdu. “To je dovelo do jedinstvene situacije koja ukazuje na visoku solventnost ruskih obveznica, ali ujedno i na manju privlačnost za investiranje u Rusiji. Investitori žele vidjeti gospodarski razvoj, a njega nema”.

S druge strane, takva ekonomska štednja je mogla biti iznuđeno rješenje, smatra Anton Bikov, stariji analitičar Centra za analitiku i financijske tehnologije.

“Takva politika je natjerala vlasti da reduciraju socijalna davanja i povećaju poreze, što ne ide u prilog popularnosti sadašnje vlasti”, kaže. “Što je moglo potaknuti vladu da provodi ovakvu politiku? Vjerojatno se u budućnosti očekuje smanjenje državnih prihoda zbog sve sporijeg tempa rasta svjetske ekonomije i to u situaciji kada je pristup Rusije zapadnom investicijskom tržištu zatvoren”.

(dnevno.hr)

Mislim da se neće dogoditi svjetska kriza kao 2008. i da su vlade već naučile kako se boriti s ekonomskim problemima, a njemačka vlada u slučaju pada ima dovoljno velike fiskalne rezerve od 80-ak milijardi eura iz kojih može intervenirati

U pričuvi već imaju i paket mjera pokretanja javnih radova kako bi pojačali potražnju i zaustavili recesiju.

Hrvatska vlada ne može jačati javne radove jer je na krajnjoj granici zaduženosti i bojim se da smo u lošijoj situaciji nego smo bili na početku zadnje svjetske krize. Vlada ne može intervenirati kao tada kada je povećala PDV, uvela krizni porez na plaće…

Učinili su to da bi spasili radna mjesta u državnom sektoru, a to spašavanje radnih mjesta bilo je besmisleno jer zaposlenici ponovno traže veće plaće. Industrijska proizvodnja pada, turizam stagnira, domaća potrošnja će padati…

Tek stižemo 2008. godinu

Sve komponente BDP-a će biti ugrožene i oporavak neće trajati šest nego deset godina, a nakon toga slijedi nam dugoročna stagnacija jer neće biti ni jednog unutrašnjeg ili vanjskog šoka zbog kojeg bi se oporavila ekonomija, kakav smo, recimo, imali ulaskom u EU-u.

Takvim tamnim tonovima dr. Damir Novotny oslikava mogući scenarij razvoja situacije u hrvatskom gospodarstvu zbog usporavanja njemačkog i talijanskoga gospodarstva.

Kako dva najvažnija tržišta za hrvatske izvoznike imaju problema i usporavaju rast, tako u Hrvatskoj rastu strahovi i očekivanja da nam nova recesija ne gine.

Radi se o zemljama s kojima najviše trgujemo, a kako je izvoz jedan od generatora rasta, jasno je da smanjena potražnja za robama naših tvrtki u tim zemljama i smanjenje dolazaka turista, posebice Nijemaca, znači gubitak za hrvatsku ekonomiju. Dodajte tomu da već dvije-tri godine ekonomisti diljem svijeta najavljuju novu krizu, onda imate pravi recept za brigu.

Jer, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje su bilježile minus na minus dugih šest godina, dok su druge zemlje već odavno bile izišle iz krize. Nama je horoskop takav da ćemo tek ove godine vrijednošću gospodarstva uhvatiti pretkriznu 2008. godinu.

Nakon što je u prvom kvartalu ove godine, bruto domaći proizvod (BDP) rastao 3,9 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje, za drugi se kvartal očekivao rast od tri posto. No, ostvareno je 2,4 posto rasta. Nije to rezultat za plakanje, dobar je to rezultat, kažu iz Vlade i ponavljaju da rastemo 20 kvartala zaredom, ali ipak, kažu, moramo smanjiti uvoznu ovisnost, pa su se sjetili da bi trebalo jačati domaću proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti…

A ostali rasli u prosjeku 10 posto

Hrvatska, Italija i Grčka jedine su tri zemlje Europske unije koje cijelo desetljeće nakon svjetske krize nisu svoja gospodarstva vratile na razinu pretkrizne 2008. godine.

Hrvatskoj je lani za to nedostajalo jedan posto bruto domaćeg proizvoda, Italiji je nedostajalo 3,3 posto BDP-a, dok je prošle godine realna vrijednost njemačkog BDP-a bila 13 posto veća nego u 2008. godini. U cijeloj Europskoj uniji lani je vrijednost BDP-a bila 10 posto iznad one iz 2008. godine!

Na naše pitanje, s obzirom na rezerve i planove koje u rukavu ima njemačka vlada, hoće li opet oporavak njemačkoga gospodarstva potaknuti hrvatsko, dr. Novotny naglašava da trebamo znati kako se poduzeća koja su poslovala s Njemačkom neće oporaviti, nego će propasti i nestati s tržišta jer većina nema kapitala da bi preživjela.

To se dogodilo 2008. kad su narudžbe pale drvoprerađivačkoj industriji, neke su tvrtke nestale jer su se oslonile na njemačko tržište namještaja, naglašava ovaj ekonomist i dodaje da se građevinski sektor nije oporavio, tamo je 2008. zbog pada narudžbi nastao nagli pad, a tadašnje velike kompanije su danas u stečaju ili ne postoje.

– Njemačka bi radije vidjela nagli pad ekonomske aktivnosti jer bi se naglo oporavila, no to se neće dogoditi nego će blago usporavati, što se može pretvoriti u dugoročnu stagnaciju, koja ne pogoduje Hrvatskoj, zato što nije u stanju okrenuti se trećim tržištima jer nema dovoljno svojih proizvoda.

Polovica izvoza ide nam u Italiju i Njemačku

Kriza u Njemačkoj će se preliti na Hrvatsku i u pogledu sentimenta potrošača i odnosa prema potrošnji, u drugom kvartalu je pala potrošnja, jedino što još možemo očekivati jest rast investicija iz europskih fondova, a, nažalost, to ide sporo, nema dovoljno pripremljenih projekata – veli nam dr. Novotny.

Objašnjava kako je struktura hrvatske ekonomije kompleksna, posebno ovih posljednjih par godina, kada se ekonomija pretvorila u rentijerski koncept i jednostavno nemamo dovoljno poduzeća koja bi sada prodavala u Africi i Aziji svoje proizvode.

Kao dobar primjer, ističe Jadran Galenski laboratorij koji svoje proizvode prodaje u 80-ak zemalja ili Šestan-Busch s prodajom u 30-ak zemalja…

Ovaj ekonomist kaže da teorija i praksa ekonomskih ciklusa kaže da ekonomije idu prema vrhuncu, pa onda prema padu gotovo u pravilu svakih 10 do 12 godina.

Posljednja kriza iz SAD-a prelila se na cijeli razvijeniji dio svijeta, imala je izvor u financijskom sektoru, sektoru loših kredita u SAD-u, koje su financirale europske banke, pa su banke došle u probleme i sanirale su ih vlade kojima je ostao vrlo visok javni dug.

Dr. Novotny kaže da se sada ne vidi usporavanje američkoga gospodarstva, dok se za njemačko gospodarstvo ovu godinu očekuje usporavanje 0,2 posto.

To zapravo i nije nova kriza. Radi se o cikličkom usporavanju lokalnih ekonomija, i to Njemačke, kao i Italije koja je prezadužena, i nije desetljećima provela modernizaciju.

To će se usporavanje preliti na Hrvatsku, koja s Italijom i Njemačkom ostvaruje 50 posto svih svojih međunarodnih transakcija.

– Hrvatska izvozno orijentirana poduzeća u ovih desetak godina relativno su se dobro uklopila u nabavne lance njemačke i talijanske industrije, mislim na metaloprerađivačku industriju, drvnoprerađivački sektor, pa i neke druge sektore, poput logistike.

Tko će dobiti otkaz? Nijemac ili Hrvat?

Dobro su se pozicionirala u tim lancima, ali će prvi nastradati jer će njemačka industrija smanjivati narudžbe, i to se sada i događa. Njemačka industrija izdvojila je i “outsource” dio proizvodnje prema Hrvatskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji, kako bi u slučaju krize mogla smanjivati narudžbe prema vanjskim tržištima, a zadržati radna mjesta u Njemačkoj.

To je sukus problema s kojim će se Hrvatska u sljedećim godinama suočiti.

S druge strane, na tržištu rada Njemačke zaposlilo se dvjestotinjak tisuća hrvatskih građana koji će u slučaju krize ostati bez posla.

To je gotovo sigurno, jer u Njemačkoj se u slučaju smanjivanja proizvodnje primjenjuje pristup da prvi ide onaj tko je posljednji došao.

To je ozbiljan problem jer su se njemački poslodavci i sindikati već dogovorili da će u slučaju snažnijeg pada narudžbi s međunarodnog tržišta, naročito u autoindustriji i industriji strojeva, radno vrijeme biti skraćeno, radit će se tri dana u tjednu kako bi spasili radna mjesta, a prvi na udaru bit će radnici iz drugih zemalja – ističe dr. Damir Novotny.

(slobodnadalmacija.hr)

Bez gotovine postajemo potpuno ranjivi. Totalitarna država imala bi nad nama neograničenu moć – stoji u jelovniku jednog restorana

Plaćanje gotovinom u austrijskim je restoranima gotovo jednako nezaobilazno kao i bečki ‘šnicl’ ili ‘štrudl’ od jabuke. Austrijanci razmišljaju o tome da ga proglase svojim ustavnim pravom.

U vrijeme virtualnih valuta i mobilnog plaćanja, unošenje takve odredbe u ustav možda se čini anakronim. No upravo to je ovaj mjesec predložila konzervativna stranka OeVP (Austrijska narodna stranka) bivšeg kancelara Sebastiana Kurza, koji vodi kampanju za reizbor na izborima potkraj rujna. “Korištenje gotovine temeljni je uvjet samostalnog života”, smatra bivši 32-godišnji kancelar.

Daleko od toga da je dočekan sa skepticizmom, prijedlog je omogućio krajnje desnoj Slobodarskoj stranci (FPOe), koja je s Kurzom vladala do svibnja, da podsjeti da je upravo ona prva predložila ustavni amandman za zaštitu plaćanja gotovinom.

Socijaldemokrati su podigli ljestvicu zatraživši postavljanje više bankomata na selu i ukidanje naknada za isplatu gotovine koje traže neki operateri.

No zagovornici gotovine nisu ograničeni samo na ruralna područja. U Beču, glavnom gradu i popularnoj turističkoj destinaciji, mnoge trgovine, kafići i restorani odbijaju plaćanje karticama.

“U Austriji se mentalitet sporo mijenja”, rekla je Victoria, tridesetogodišnjakinja koja radi u restoranu u središtu grada “Weinschenke” koji poslužuje hamburgere klijentima koje se odmah na ulazu upozorava da primaju samo gotovinu.

Kada je riječ o napojnicama, gotovina je također bolja od kartica, dodaje.

Mlada žena kazala je da i ona radije plaća gotovinom “koja ne ostavlja traga”.

Sfera privatnosti

Profesor financijskog prava Werner Doralt kazao je da je Austrijancima jako stalo do zaštite njihove privatnosti.

“Ako kupujem i oni zabilježe (preko kartičnog plaćanja) količinu alkohola koju kupujem, to je miješanje u moju privatnost”, rekao je profesor emeritus s Bečkog sveučilišta.

Po istraživanju Europske središnje banke (ECB), 67 posto ukupne vrijednosti kupovine u Austriji 2016. bilo je plaćeno gotovinom, a u Nizozemskoj 27 posto. Slično je i u Njemačkoj, još jednoj zemlji gdje je gotovina kraljica – 55 posto.

Stručnjak za ekonomsku psihologiju, profesor Erich Kirchler smatra da Austrijanci i Nijemci zbog svojeg iskustva s autoritarnim režimima imaju izraženiju svijest o prijetnji države kada postane svemoćna. “U takvim okolnostima, učinkovitost javnih institucija postaje opasnost”, kazao je.

S tom teorijom slaže se Philipp Klos, vlasnik kafića-restorana u središnjem dijelu Beča. On gotovinu smatra osnovnim uvjetom svoje “slobode”, rekao je.

U jelovnicima njegova lokala piše: “Bez gotovine postajemo potpuno ranjivi. Totalitarna država imala bi nad nama neograničenu moć.”

Šilinzi pod madracima

Po nedavnom ispitivanju banke ING provedenom u 13 europskih zemalja, Australiji i SAD-u, Austrijanci su najsuzdržaniji prema ideji napuštanja plaćanja gotovinom. Samo ih 10 posto to smatra prihvatljivim, u odnosu na prosječno 22 posto u drugim europskim zemljama.

Drugi dokaz te privrženosti koja vuče korijene iz davne prošlosti je to što gotovo 18 godina nakon uvođenja eura mnogobrojni Austrijanci i dalje kojekuda pronalaze šilinge, staru nacionalnu valutu.

Austrija spada među mali broj zemalja eurozone koja i dalje staru nacionalnu valutu mijenja u euro.

I ovoga je ljeta autobus Nacionalne banke Austrije obilazio zemlju nudeći tu uslugu. Ove godine tako je prikupljeno gotovo 19 milijuna šilinga što odgovara 1,38 milijuna eura.

Međutim, unošenje prava na plaćanje gotovinom u ustav, kako priželjkuju konzervativci, imalo bi samo simboličku vrijednost, tumače stručnjaci. Austrija je članica eurozone i Europska središnja banka (ECB) ima posljednju riječ kada je riječ o monetarnoj politici.

(vecernji.hr)

Rusija bi trebala zamijeniti Saudijsku Arabiju kao četvrtog najvećeg vlasnika deviznih rezervi, plemenitih metala i drugih vrijednosnih papira, u skladu s politikom oslobađanja ekonomske imovine denominiranedolarima zbog američkih sankcija

Međunarodne zlatne rezerve Rusije iznosile su oko 518 milijardi dolara na 1. kolovoza, prema podacima Centralne banke Rusije.

Brojka je značajno porasla u posljednje četiri godine, a Fitch Ratings predviđa da će nastavi rasti do 537 milijardi dolara do kraja 2019. i 591 milijardi dolara do 2021. godine.

Kraljevina Saudijska Arabija raspolaže s oko 527 milijardi dolara zlatnih zaliha, prema procjenama novinske agencije Bloomberg.

Prve tri zemlje s najvećim deviznim rezervama su Kina, Japan i Švicarska.

Ruska središnja banka pretrpjela je značajni pomak u svojoj politici od prošlog tavnja do danas, kada je počela drastično smanjiti udjel imovine u dolarima kao odgovor na pritisak sankcija od strane Washingtona.

Također je aktivno ulagala u zlato kako bi dodatno smanjila ovisnost o američkom dolaru.

To je dovelo do toga da je Rusija postala najkvalitetniji kupac plemenitog metala u 2018. godini. Zemlja je nastavila istim tempom i u 2019. godini, osiguravajući poziciju najvećeg svjetskog kupca zlata u prvom kvartalu 2019. godine.

Cijena zlata porasla je prošlog mjeseca, probivši rekordnih 1400 dolara po unci, prvi put nakon 2013. godine.

Među faktorima koji stoje iza toga bila su očekivanja nižih kamatnih stopa i politička neizvjesnost zbog nedavne eskalacije trgovinskog rata SAD-a i Kine, navodi se u izvještaju Svjetskog vijeća za zlato (WGC).

Zlatnim i deviznim rezervama u Rusiji upravlja središnja banka što uključuje i devize na računima kod stranih banaka, vrijednosne papire nominirane u tim valutama, kao i monetarno ili fizičko zlato.

Središnja banka kupuje devize za svoje rezerve na otvorenom tržištu od izvoznika.

Prije su se zlatne rezerve koristile za utjecaj na tečaj rublje kroz devizne intervencije, no 2014. godine središnja banka je odlučila je napustiti tu praksu.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Stalno zabrinutost za vaše financije može izazvati stres

Da biste poboljšali mentalno zdravlje, rezultati studije sugeriraju da ljudi naporno rade kako biste podmirili svoje dugove i umanjili anksioznost.

Studija je objavljena u Zborniku Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Američkih Država, a uključivalo je istraživače iz istraživačkog centra za socijalne usluge na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru (NUS).

Za ovu su studiju znanstvenici anketirali 200 sudionika s niskim primanjima.

Istraživanje je uključivalo pitanja o vještinama i anksioznost svojevoljnih odluka prije i nakon što su uspjeli djelomično podmiriti svoje dugove.

Rezultati sugeriraju da je otplata duga pomogla u smanjenju “mentalnog opterećenja siromašnih” koje su ih priječile u donošenju boljih odluka.

Dug i mentalno zdravlje

Volonterima je odobrena otplata duga u iznosu od najmanje 5.000 singapurskih dolara, što je približno jednako tri mjesečna prihoda po kućanstvu koji su se sastojali od novaca za podmirivanje dijela njihovih komunalnih računa, komunalnih dugovanja i hipoteka.

Istraživači su svim volonterima dali istu svotu duga za otplatu duga, ali nisu svi imali iste razine duga – neki su sudionici imali više duga nakon dobrotvorne donacije.

Volonteri su zatim upućeni na anketu koja je mjerila njihovu anksioznost, kognitivno funkcioniranje i financijsko odlučivanje.

Istraživanje su proveli prije nego što su dobili novac za smanjenje dugovanja i tri mjeseca nakon što su djelomično podmirili dugove.

Znanstvenici su otkrili da su prosječne stope pogrešaka volontera u testovima kognitivnih sposobnosti smanjene sa 17 posto na samo 4 posto nakon što su djelomično podmirili dugove.

Volonteri koji su u početku prijavili generalne anksiozne poremećaje smanjili su brojnost 78 posto prije otplate duga na 53 posto nakon otplate duga.

Istraživači su također pronašli da je “negativno razmišljanje o budućnosti”, također palo sa 44 posto na 33 posto.

Nalazi su pokazali kako su “veći porezi” također negativno utjecali na mentalno zdravlje i sposobnosti donošenja odluka pojedinaca koji imaju veliki dug.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Stvari će i dalje ići od lošijeg prema još lošijem za američke poljoprivrednike, a to će uzeti veliki danak američkoj ekonomiji u cjelini

Kina će uskoro prijeći na rusko tržište kako bi zamijenila američke proizvode uslijed tekućeg trgovinskog rata s Washingtonom, najavio je ruski ministar razvoja ekonomije Maksim Oreshkin.

Peking smatra Moskvu pouzdanim partnerom, navodi ministar Oreshkinu, a obujam trgovinske razmjene dviju zemalja raste iznad prošlogodišnjih rekordnih 108 milijardi američkih dolara.

Dok su Peking i Washington upleteni u suvremeni trgovinski rat, kinesko-ruski odnosi prolaze kroz “renesansu”, a to bi moglo još više potaknuti bilateralnu trgovinu.

“Ono što su je Kina kupovala od SAD-a, sada aktivno razgovaramo o poljoprivredi i drugim sektorima s našim kineskim partnerima kako bi sve prebacili na rusko tržište” – rekao je Oreškin kako navodi RIA Novosti.

Nakon što su prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa okončale potresno primirje između dviju strana, kineska je vlada početkom ovog tjedna naredila zaustavljanje kupovine američkih poljoprivrednih proizvoda.

Ovakav potez mnogi smatraju bolnim udarcem za Trumpa, jer su se njegovi ključni birači, poljoprivrednici, već borili da smanje cijene i prodaju usjeva.

Kinesko ministarstvo trgovine u srpnju je priopćilo kako je u pregovorima s ruskim kolegama za jačanje bilateralne trgovine, posebno kroz povećanje uvoza ruske soje i ostalih poljoprivrednih proizvoda dok Peking pokušava diverzificirati uvoz što dalje od SAD-a.

Kasnija odluka Pekinga bila je kupovina soje iz svih ruskih regija.

U 2018. trgovinski promet između Rusije i Kine uživao je povijesni rast od gotovo 25 posto, dosegnuvši 108 milijardi dolara.

Sada dvije zemlje imaju još ambicioznije planove za udvostručenje trgovinskog prometa u narednih nekoliko godina.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Europska unija će uzvratiti uvođenjem tarifa 35 milijardi eura vrijednu američku robu ako Washington uvede tarife za automobile proizvedene u Europi, upozorio je trgovinski šef EU

“Nećemo prihvatiti nikakvu upravljanu trgovinu, kvote ili dobrovoljna izvozna ograničenja i, ako bi postojale tarife, imali bismo popis za ponovno uspostavljanje ravnoteže” – izjavila je europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmstrom povjerenstvu Europskog parlamenta.

Dodala je: “Već su u tarife osnovi pripremljene, vrijedne 35 milijardi eura. Nadam se da ih nećemo morati koristiti”.

Najava je uslijedila nakon prijetnji predsjednika Donalda Trumpa prošle godine o mogućim tarifama za europske automobile koji se uvoze u SAD.

Trump je zatražio od američkog Ministarstva trgovine da ispita je li takav uvoz prijetnja nacionalnoj sigurnosti i razlog za uvođenje carina na uvoz čelika i aluminija.

Europska komisija je obećala osvetu tako što će oporezivati uvoz na 20 milijardi dolara vrijednu robu koja dolazi u Uniju, ako mjera bude provedena.

U svibnju je Trump je odlučio odgoditi obećane tarife od 25 posto za europske i japanske automobile do 180 dana u pokušaju da postigne učinkovit trgovinski sporazum sa svojim partnerima. Šestomjesečno razdoblje odgode završava sredinom studenog.

“Pozdravljamo odluku SAD-a da ne nameću carine na aute i dijelove za automobile, ali naravno, apsurd je pojam da europski automobili mogu predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti SAD-a” – rekao je Malmstrom dodajući kako su rezultati trgovinskih razgovora s SAD-om bili mješoviti.

“Još uvijek nismo započeli te pregovore. SAD ih nisu spremne pokrenuti ako poljoprivreda nije uključena, što je za nas vrlo bitno. Tako se u ovom trenutku ništa ne događa po tom planu” – rekao je trgovinski šef EU.

Prema sadašnjem trgovinskom sporazumu, Washington je nametnuo 25-postotnu tarifu na lake kamione i “pickupove”, te 2,5 posto za manja vozila iz Europe, dok je Bruxelles nametnuo tarifu od 10 posto za sve automobile uvezene iz SAD-a.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Kina je najveći svjetski zajmodavac i posljednja istraživanja pokazuju da je od 2000. do danas odobrila više od 700 milijardi dolara raznih kredita koji nerijetko nisu ni zabilježeni u raznim službenim statistikama, a iznosi kredita u pojedinim državama premašuju i četvrtinu njihova BDP-a

U manje od dvadeset godina iznos kredita koje je Kina odobrila drugim državama premašio je 700 milijardi dolara i trenutno je više nego dvostruko veći od iznosa zajmova koje su zajednički odobrili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka.

Impresivna brojka proizlazi iz podataka koje su u nedavno objavljenom istraživanju prikupili njemački ekonomisti Sebastian Horn i Christoph Trebesch te njihova kolegica s Harvarda Carmen Reinhart.

Troje stručnjaka objedinilo je informacije iz desetak raznih izvora koji su posljednjih desetljeća pratili tempo kineskog odobravanja zajmova, donacija, ulaganja i drugih financijskih transakcija te došli do zaključka da se oko polovice tih transakcija čak niti ne vidi u službenim statistikama, odnosno ni MMF ni Svjetska banka ne znaju za njih.

Istraživanje tako ponovo budi sumnju, koja se s vremena na vrijeme javljala posljednjih desetak godina, u to da su se pojedine države previše zadužile prema Kini i da bi zbog toga ona na njih mogla stvarati politički i gospodarski pritisak.

Jedan od razloga za to što o kineskom kreditiranju nije lako naći pouzdane podatke taj je da Kina odobrava zajmove iz više izvora i na više načina. U ulozi zajmodavca tako se ponekad nađe sama država, ponekad neka od velikih tamošnjih državnih banaka, kredite nekad odobre kineske državne kompanije, novac zna doći i iz državne pomoći ili iz fondova specijalno kreiranih za pojedine velike inicijative i sporazume.

Također, zajmove nerijetko zajednički odobrava više agencija ili institucija. Jednako tako, sporazumi između Kine i drugih država uz klasične kredite često poprimaju razne druge oblike financijskih ulaganja.

Kao primjer može poslužiti informacija da Kina nije prijavila Banci za međunarodne namire, svojevrsnoj središnjoj banci svih središnjih banaka, kredite koje je odobrila Venezueli, Iranu ili Zimbabveu, usprkos tome što je te države posljednjih godina izdašno kreditirala.

Autori studije nagađaju da razlog leži u tome što Kina odobrava kredite izravno kineskim izvođačima koji su angažirani na projektima u stranim državama kako bi se izbjegao rizik da vlade država potroše novac na nešto drugo. Kako te države s kineskim izvođačima imaju sklopljene ugovore, kojima plaćaju njihov rad, tako se ipak radi o kreditiranju država, ali neizravnom.

Podaci iz istraživanja pokazuju da pedeset najvećih država dužnika u prosjeku duguje Kini iznos u razini 17 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Taj udio je 2005. godine iznosio tek jedan posto.

Među državama koje su najopterećenije obavezama prema Kini nalaze se male i otočne države poput Džibutija, Maldiva ili Tonge. Tako Džibuti duguje Kini iznos koji se približava iznosu cijelog godišnjeg BDP-a, Tonga oko 42 posto, a Maldivi nešto više od 30 posto. No u grupu onih koji duguju Kini iznose veće od četvrtine BDP-a ulaze i Kirgistan, Kambodža, Niger i Republika Kongo.

Interesantno je i to da se među državama koje su opterećene dugovima prema Kini nalazi i dobar dio onih koje su početkom prošlog desetljeća nakon niza problema uspjele isposlovati otpis starih dugova raznim drugim bogatim stranim kreditorima. Zahvaljujući novom zaduživanju prema istočnoazijskoj ekonomskoj velesili dio njih opet se nalazi na putu u slične probleme.

Istraživanje je otkrilo i da Kina nije toliko strogi vjerovnik, kakvom je do sada smatrana. Od 2000. godine u više od 140 navrata restrukturirala je razne zajmove ili ih jednostavno otpisivala.

Iako je spremna na pregovore, Kina u šezdesetak posto slučajeva odobrava kredite po višim kamatnim stopama i s kraćim dospijećem nego što bi to države ostvarile s drugim međunarodnim kreditorima koji ugovaraju povlaštene uvjete.

Također, Kina često traži da povrat kredita bude osiguran prihodima koji se ostvaruju iz prodaje raznih sirovina kojima raspolažu zemlje dužnici.

Objavljeno istraživanje je vrlo dobar dodatak dosadašnjim analizama i daje nešto konkretnije uporište za procjene budućeg mogućeg političkog ili ekonomskog utjecaja koji bi Kina mogla ostvarivati u inozemstvu.

Neki procjenjuju da bi usporavanjem kineskog ekonomskog rasta polako moglo usporiti i njeno odobravanje inozemnih kredita te da bi se situacija u srednjem roku mogla stabilizirati.

No činjenica da su u studiji obrađeni podaci za gotovo pet tisuća raznih transakcija, sklopljenih u razdoblju od 1949. pa sve do 2017., pokazuje da se radi o enormnom broju raznih faktora čije je kretanje nemoguće predvidjeti, a povijest nas uči da njihov utjecaj obično osjetimo u najgorem mogućem trenutku.

(tportal.hr)