Prošle godine je državni dug SAD iznosio 109,9% BDP-a, što je nešto više od 18 bilijuna dolara. To je, naravno, puno, ali ukupan iznos duga zemlje je mnogo važniji i interesantniji pokazatelj. A on je u SAD već dostigao 350% BDP-a! U ovu ogromnu cifru ulazi dug obitelj, financijski, korporativni i državni dug.

PODACI Bank of America Merrill Lynch razotkrili su da 0,1 posto Amerikanaca raspolaže bogatstvom kao 90 posto njihovih sunarodnjaka.

Taj 0,1 posto drži 22 posto ukupnog bogatstva SAD.

Godine 1929 – kada je u SAD počinjala Velika depresija – 90 posto Amerikanaca držalo je u svojim rukama 16 posto nacionalnog bogatstva.

Američka fasada koja se guli ima možda još opasniju skrivenu pozadinu.

Prošle godine je državni dug SAD iznosio 109,9 posto BDP-a, što je nešto više od 18 bilijuna dolara. To je, naravno, mnogo, ali ukupan iznos duga zemlje je mnogo važniji i zanimljiviji pokazatelj. A on je u SAD već dostigao 350% BDP-a!

Obično se američki razinu konsolidiranog duga određuje na temelju FRS obrasca Z.1 Flow of Funds (section L.1).

Krajem ožujka 2015. godine objavljeno je posljednje izdanje ovog obrasca, koji je uključivao ukupni obujam instrumenata kreditnog tržišta (Total Credit Market Instruments). Tada su svi saznali da je ukupan dug SAD već dostigao 330 posto BDP-a, premašivši 59 bilijuna dolara.

U ovu ogromnu cifru ulazi dug obitelj, financijski, korporativni i državni dug.

A onda je FRS odjednom prestao objavljivati uobičajene podatke. U drugom tromjesečju izvješće Z.1 je izašao bez uobičajenih tablica. Očigledno je da je do 18. rujna američki regulator primio veliki broj pitanja o razlozima ne obajvljivanja informacija pa je krajem prošlog tjedna objavio službeni izvešta j.

Ispostavilo se da je indikator “instrumenti kreditnog tržišta” Izbirsan, a umjesto njega su se pojavila dva pokazatelja – “dužničke vrijednosnice” i “krediti”.

Ovi pokazatelji sada sadrže svu aktivu i obveze koje su prethodno ulazile u “instrumente kreditnog tržišta”. Pri čemu su u metodologiju uvedene neke promjene što je rezultiralo time da ukupan iznos konsolidiranog duga poraste za 2,7 bilijuna dolara.

Odsad će u izvještajima FRS ukupan dug biti – zbroj dvije kategorije instrumenata: dužničkih vrijednosnih papira i kredita.

FRS je uspio jednim udarcem ubiti dvije muhe. Prvo, sada je moguće ne objavljivati ​​jednostavan instrument koji je mogao razumjeti svatko tko to poželi i pritom bio u stanju da ocijeni opseg ukupnog duga SAD. Drugo, regulator je tiho i neprimjetno povećao ukupni dug na 62,1 bilijuna u odnosu na 30. jun 2015. godine.

Postupak FRS se može razumjeti. Prije samo nekoliko mjeseci diglo se mnogo prašine u medijima, kada se saznalo da je ukupan dug premašio 330 posto BDP-a.

Iznenađujuće, podaci o BDP-u nisu revidirani naviše, što znači da je ukupan iznos duga već dostigao 350% BDP-a!

I o ovome nitko nije izvijestio, najznačajniji mediji šute, jer do sada nije bilo službenih izjava i priopćenja koja bi uključivala ovu cifru. To je vrlo čudno, s obzirom na zabrinutost koja vlada zbog dužničkih problema u svijetu.

Mada, zašto još jednom uzbunjivati ​​narod, čim se indeks S & P vrati na 2.000 bodova – sve se zaboravlja?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Centralne banke stranih zemalja nastavljaju povlačiti svoje zlatne rezerve iz američke Uprave federalnih rezervi (FED), navodi se u posljednjem izvještaju te institucije

Masovno povlačenje započelo je još prošle godine

Tijekom ovog razdoblja, iz Federalnih rezervi je povučeno ukupno 250 tona zlata, tako da su rezerve zlata pale na 5.950 tona, što je rekordno nisku razinu za posljednjih 20 godina.

Slična situacija se posljednji put dogodila prije početka financijske krize 2008. godine kada su inozemne središnje banke povukle gotovo 400 tona zlata.

Izgleda da se povijest ponavlja, s obzirom da trenutna povlačenja rezervi zlata traje od 2014. godine i ove godine Federalne rezerve preživljavaju novu krizu

Prvi veliki pokušaji stranih zemalja da vrate zlatne rezerve počeo je 2012. godine, kada je Njemačka probala povuči svoje zlato, ali je odbijena, pa je dobila samo mali dio od planiranih 700 tona zlata.

Povjerenje u FED usred trenutne globalne krize sve više opada. Njezina geopolitička uloga postala je očigledna tijekom posljednjih godina.

Navodi se da je čak bilo i najava o namjeri FED-a da podigne kamatne stope i tako izazove destabilizaciju na globalnom financijskom tržištu.

Pored toga, Federalne rezerve mogu izvršiti ozbiljan pritisak na financijske sustave u eurozoni iu drugim europskim zemljama.

Vjerojatno se čak i američki saveznici tajno žele otarasiti utjecaja FED-a i sada traže način da to postignu. Izgleda da nedavno povlačenje zlata može biti korak ka ostvarenju tog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com,youtube/uredio:nsp)

Bankarske krize u medijskim izvještajima najčešće se prikazuju kao nešto nepredvidivo i neočekivano. Stvara se dojam da su neočekivani ekonomski šokovi glavni krivac za destabilizaciju financijskih sustava koji u normalnim okolnostima funkcioniraju sasvim glatko

Ljudi obično krive politiku za ishode koji im se ne sviđaju i to s vrlo dobrim razlogom. No, u analizi bankarskih kriza ne primjenjuju istu pristup. S problematičnošću takvog načina promišljanja bankarskih kriza suočavaju nas Charles W. Calomiris i Stephen H. Haber u izvanrednoj knjizi Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce Credit.

Baš kao i kultna knjiga Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail?, Fragile by Design rezultat je suradnje politologa i ekonomista. Charles W. Calomiris je profesor financija na Columbia Business School dok je Stephen H. Haber politolog sa Sveučilišta Stanford.

Samo šest stabilnih zemalja

Sam naslov sugerira centralno pitanje knjige, koja se proteže na voluminoznih 500 stranica: Ukoliko je stabilan i efikasan bankarski sustav toliko dobar i važan za ekonomski rast, zašto toliko rijetko viđamo takav tip bankarskih sustava? Autori se oslanjaju na podatke MMF-a te na podatke o omjeru bankovnih kredita u odnosu na BDP iz World Bank Financial Structure Database. Haber i Calomiris uzimaju podatke za zemlje koje: postoji barem 14 observacija o omjeru bankovnih kredita i BDP-a u periodu od 1990. – 2010.; imaju više od 250.000 stanovnika i nemaju iskustvo komunističkih režima.

Ukupno 117 zemalja zadovoljilo je ove uvjete. Kada govore o bankarski krizama autori misle isključivo na krize sustava od 1970. – 2010., a ne na situacije povezane s propašću pojedinačnih banaka. S druge strane, efikasan bankarski sustav s izdašnom ponudom kredita definiraju kao onaj čiji omjer bankovnih kredita i BDP-a iznosi jednu standardnu devijaciju iznad prosjeka za 117 zemalja, a to je udio bankovnih kredita u BDP-u od 83%.

Uparivanjem prethodno navedenih definicija i pomnom analizom podataka dolaze do iznenađujućih podataka da je samo šest zemalja imalo stabilan i efikasan bankarski sustav u tome periodu. To su: Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta. O detaljnijim faktorima uspjeha tih zemalja bit će riječi nešto kasnije, no prije toga iznimno je važno objasniti temeljni problem sukoba interesa u suvremenom bankarstvu. Upravo objašnjenja na tom tragu omogućavaju sastavljanje teške slagalice o razlikovanju uspješnih od manje uspješnih bankarskih sustava.

Tri sukoba interesa

Ključan problem stabilnog bankovnog sustava predstavlja institucionalno rješenje tri temeljna sukoba interesa. Prvi je da vlade nadziru i reguliraju banke a u isto se vrijeme oslanjaju na njih kao izvor financija. Drugo, vlade osiguravaju zakonsko pridržavanje obveza preuzetih iz ugovora o kreditu radi poticanja financijske discipline dužnika. Ipak, vlade u demokratskim sustavima ovise o političkoj podršci samih dužnika. Treće, u slučaju bankrota banke, vlade su zadužene za alokaciju gubitaka na različite grupe zainteresiranih dionika. Istovremeno, vlade ovise o političkoj podršci depozitara kao najbrojnije skupine vjerovnika.

Sustav vlasničkih prava rezultat je političkih dogovora te ima enorman utjecaj na stupanj efikasnosti rješavanja spomenutih sukoba interesa. Politički dogovori reguliraju koji će zakoni biti doneseni, koja skupina aktera ima dozvolu za sklapanje ugovora s drugim akterima, kakvog karaktera će biti ugovori i koju će svrhu ispunjavati. Dogovori će uvijek biti vođeni primarno logikom politike, a ne logikom efikasnosti.

Igra bankovnih pogodbi

Iako se radi o nečemu što bi trebalo zvučati zdravorazumski, ipak je mnogima to teško shvatiti. Kompleksna tehnička pravila koja definiraju bankarske sustave nisu proizvod robota programiranih da stvore socijalno blagostanje, već rezultat političkog procesa koji sadrži borbu za moć. Haber i Calomiris taj proces nazivaju ‘igrom bankovnih pogodbi’. Sudionici tog procesa, poput vlade, bankara, dioničara, dužnika, depozitara i poreznih obveznika, imaju u dizajnu bankovnog sustava specifične interese. Koalicije određuju: tko će imati mogućnost pružanja financijskih usluga (veličina i konkurentnost bankarskog sektora), kakva će biti kvaliteta i kvantiteta kreditnih tokova, koje će biti dopuštene aktivnosti banaka i kako će se alocirati gubici u slučaju kraha banaka.

Sustavne bankarske krize se događaju uz dvije pretpostavke. Prvo, banke postaju izložene sve većoj akumulaciji rizika u njihovim bilancama. Drugo, ne postoji adekvatna razina kapitala koja bi omogućila apsorpciju gubitaka iz rizičnih zajmova. Istovremeno, ova dva preduvjeta rezultat su političke pogodbe različitih dionika. Esenciju pogodbe čini stvaranje i dijeljenje renti te je neminovno da će ona prije ili kasnije dovesti do krize pod utjecajem srozavanja kreditnih standarda. Odgovor na pitanje kako je moguć nastanak takvog aranžmana treba tražiti u kompliciranoj i netransparentnoj prirodi pogodbe koja uključuje stvaranje neprincipijelne koalicije. U nekim zemljama priroda političkih institucija i koalicija interesa koja proizlazi iz njih rezultira stvaranjem regulatornog okruženja koje poboljšava tržišne ishode. Nasuprot tome, u drugim zemljama disfunkcionalne političke institucije primarno služe specijalnim interesima, često sa katastrofalnim posljedicama po ostatak društva.

Dakle, karakter partnerstva oblikuju institucije koje određuju distribuciju političke moći unutar političkog sustava i to je tema sljedećeg odlomka.

Bankarski sustavi u autokracijama

Prema Calomirisovoj i Haberovoj analizi nije moguće stvoriti bankarski sustav bez partnerstva vlade i bankara. Pri tome su detaljno objašnjeni potencijalni sukobi interesa. Svaka vlada uvjetuje izdavanje bankovne licence poštivanjem određenih obveza poput: plaćanja poreza na dobit ili kapital, zahtjeva da banke drže odgovarajuću količinu fiat novca ili vladinih obveznica te poštuju važeće propise. Zauzvrat, bankari dobivaju set privilegija poput stvaranja kreditnog novca, prava da drže vladine depozite te najvažnije, ograničenu odgovornost za dioničare. Navedena obilježja podjednako prožimaju bankarske sustave u demokracijama i autokracijama. Ključna razlika između uspješnih i manje uspješnih bankarskih sustava sastoji se u kvaliteti i karakteru političkih institucija koje smanjuju ili pojačavaju sukob interesa na relaciji vlada – banke.

Haber i Calomiris to objašnjavaju usporedbom bankarskih sustava u različitim tipovima autokracija i demokracija. Naravno, ne postoji jednostavna distribucija strukture bankarskih sustava koja bi korespondirala ovakvoj podjeli političkih sustava. Nasuprot tome, svaki politički sustav podrazumijeva postojanje specifične koalicije interesa te iz toga proizlazi niz permutacija.

Prvo, u slučaju autokratskog sustava s apsolutnom koncentracijom moći nije moguće sklopiti bilo kakav oblik partnerstva između autokrata i bankara koje bi imalo natruhu kredibiliteta. U tom slučaju nema bankarskog sustava i zemlja se nalazi u zamci siromaštva.

Drugi slučaj autokratskih sustava, poput Meksika od 1930. – 2000., ilustrira uspostavu mreže za stvaranje i alokaciju financijskih renti između vlade i bankara. Rizik eksproprijacije bankara je manji, u odnosu na sustav s apsolutnom koncentracijom moći. No, zbog toga što je to ipak moguće, bankarima se mora omogućiti visok povrat na uloženo putem bankarskog oligopola. Ponuda kredita u tim sustavima je nedovoljna za potrebe rastuće ekonomije i primarno se alocira političkim saveznicima autokrata. Ovakav ekvilibrij podložan je periodičkim šokovima, ali rezultira stabilnom državom.

Treće, slabije centralizirani autokratski sustavi, poput Brazila od 1945. do demokratizacije koncem 1980-ih, suočeni su s izazovom centralizacije političke moći nasuprot brojnih lokalnih oligarhija. Izgradnja jake i centralizirane države zahtjeva financijske resurse koje je potrebno namaknuti oporezivanjem. No, ukoliko je to nemoguće izvesti zbog postojanja lokalnih oligarhija, a koje opet nisu toliko moćne da bi mogle biti veto-igrač u pitanju licenciranja banaka na nacionalnoj razini, tada dolazi do financiranja države oslanjanjem na inflacijski porez, kojega dijeli politička elita na centralnoj razini i bankari s njome u koaliciji. Nakon Drugog svjetskog rata brazilske političke i financijske elite u mnogim su godinama imale zaradu od inflacijskog poreza na razini od 8% BDP-a. To je rezultiralo povlačenjem depozita iz banaka i dodatnim pokušajima još većeg inflacijskog oporezivanja sve manje baze depozita. Banke su odobravale sve manje kredita, a razina investicija se mogla održati isključivo visokim državnim investicijama, upitne kvalitete.

Zadnju podvrstu autokratskog sustava ilustrira Brazil od ostamostaljenja 1822. do stvaranja Republike 1930. U tom periodu u Brazilu nije bilo banaka s nacionalnom poveljom, bankarski sustav bio je fragmentiran, a to se manifestiralo slabom centralizicijom vlasti.

Sve autokratske sustave povezuje izostanak vladavine prava koja bi sputala politički motivirane kreditne plasmane. U takvom sustavu koalicija sastavljena od vlade, bankara i manjinskih dioničara najčešće ostvaruje korist nauštrb depozitara i poreznih obveznika. Nedostatak povjerenja depozitara rezultira manjim financijskim produbljivanjem. Bankarski insideri periodički izvlašćuju manjinske dioničare i depozitare, ponekad porezne obveznike, a u slučaju političke ugroženosti režima autokrat i njegovi saveznici izvlašćuju sve po redu.

Demokracije

Haber i Calomiris slijede politologa Williama Rikera, koji vidi dvije inačice demokracija, populističku i liberalnu. U slučaju liberalnih demokracija s jakim sustavom ‘kočnica i ravnoteža’ i postojanjem veto-točaka poput decentraliziranih političkih stranaka i bikameralne parlamentarne strukture, bankarski sustav je kompetitivan te osigurava stabilnu ponudu kredita. S druge strane, populističke demokracije imaju na dispoziciji dva načina redistribucije koju zahtijeva većina glasača. Prvi je transparentan i vidljiv u proračunskim stavkama kao u mnogim zemljama kontinentalne Europe. Drugi je daleko manje transparentan i stabilan te se u redistribuciji oslanja na banke.

Haber i Calomiris na temelju iscrpne komparacije demokratskih i autokratskih političkih sustava izvlače tri temeljna zaključka. Prvo, u demokratskim političkim sustavima rizik eksproprijacije bankara, manjinskih dioničara i depozitara je daleko manji nego u autokracijama. Logično je da autokrat ima veći manevarski prostor u odnosu na političare koje se može sankcionirati na izborima. Takav sustav onemogućava optimalnu i stabilnu ponudu kredita. U demokracijama je ponuda kredita veća, no ne nužno i stabilnija. Bankarski sustavi u demokracijama su otvoreniji konkurenciji i podložni manjoj količini političkih restrikcija.

Drugo, dužnici u demokracijama više nisu pasivni promatrači ‘igre bankovnih pogodbi’ kao što to imamo prilike primjetiti ovih dana i u Hrvatskoj. Dužnici mogu formirati koaliciju s pripadnicima političke elite koja će redistribuirati rente u bankarskom sustavu.

Treće, za razliku od autokracija, demokracije vrlo rijetko imaju problema s galopirajućom inflacijom. U većini demokratskih sustava građani su neskloni podržati kandidate koji se zalažu za inflacijski porez kada postoji daleko ‘bezbolnija’ varijanta, oporezivanje drugih skupina građana. No, nisu sve demokracije pogodne za uspostavu stabilnog bankarskog sustava, što pokazuje kontrast između SAD-a i Kanade.

Kontrast Kanade i SAD-a

Odličan primjer važnosti razlike u političkim institucijama, te njihovom utjecaju na mogućnost uspostave stabilnog i efikasnog bankarskog sustava, dolazi iz Sjeverne Amerike. Usprkos obostranoj pripadnosti anglosaksonskom svijetu i kulturološkoj sličnosti, putanja razvoja bankarskog sustava Kanade i SAD-a ne može biti različitija. U proteklih 180 godina SAD je imao nevjerojatnih 14 sustavnih bankarskih kriza dok kanadski bankarski sektor uopće nije bio uzdrman krizom većih razmjera. Ta je činjenica uistinu neobična, uzme li se u obzir da bi Kanada kao izvoznica sirovina trebala biti izložena većoj financijskoj volatilnosti. Gdje su korijeni te razlike?

Haber i Calomiris najveću razliku vide u tipu federalizma u SAD-u i Kanadi. U SAD-u su sve ovlasti koje nisu Ustavom dodijeljene federalnoj vladi u Washingtonu pripale saveznim državama. U Kanadi obratno: ovlasti koje eksplicitno ne pripadaju provincijama prelaze u domenu federalne vlade. Posljedica je to želje Velike Britanije da spriječi secesiju Kanade od britanske krune ustupanjem široke autonomije frankofonom stanovništvu. U slučaju Kanade došlo je do centralizacije politike licenciranja i reguliranja banaka, za razliku od SAD-a u kojemu je vrlo brzo nakon proglašenja neovisnosti došlo do stvaranja koalicije populističkih političara i bankara na lokalnoj razini. Licenciranje banaka se nije našlo u domeni federalne vlade. U slučaju Kanade došlo je do stvaranja banaka s nacionalnom poveljom što je značilo da su banke mogle slobodno osnivati svoje podružnice diljem Kanade. Na taj su način banke osigurale diverzifikaciju rizičnosti plasmana na daleko većem teritoriju uz korištenje mogućnosti transfera likvidnosti između podružnica u slučaju panične navale depozitara.

U čistoj suprotnosti s primjerom Kanade, koalicija populista i lokalnih bankara u SAD-u učinila je američki bankarski sustav od početka krhkim i osjetljivim na krize. Američki farmeri težili su stvaranju okruženja u kojemu će banke imati ograničenu mogućnost diverzifikacije kreditnog portfelja i usmjeriti kreditne plasmane prema njima. Naravno, to podrazumijeva protuuslugu pa su lokalni bankari dobili mogućnost monopola. U usporedbi s kanadskim bankarskim sustavom koji je od početka bio koncentriraniji i čiju strukturu se i danas može označiti kao kompetitivni oligopol, američki bankarski sustav nije postigao tu razinu kompeticije usprkos daleko većeg broja banaka. U prilog tezi ide i podatak da je kroz povijesti razlika između prosječne aktivne i pasivne kamatne stope u Kanadi bila manja nego u SAD, uz jednaku prosječne aktivnu kamatnu stopu. Osim toga, kanadski bankarski sustav povijesno je imao veću razinu profitabilnosti zbog korištenja ekonomije razmjera te se također pokazao kompetentniji u upravljanju rizicima. Neprincipijelna koalicija farmera i lokalnih bankara bila je zacementirana zabranom osnivanja podružnica banaka preko granica saveznih država, a ponekad je to vrijedilo i za grananje banaka unutar samih saveznih država.

Nakon 1960-ih spomenuta koalicija suočila se sa snažnim izazovima uzrokovanim nekolicinom trendova: tehnološke inovacije (bankomati i računala), premještanje stanovništva iz ruralnih u urbane sredine i rastuća inflacija koja je potaknula proces financijske disintermedijacije. Tehnološke inovacije omogućile su lakše prikupljanje informacija o klijentima na udaljenim lokacijama i time stvorile preduvjet za val okrupnjavanja banaka. U tom trenutku postalo je očito da dojučerašnja koalicija nije održiva, ali njezino nestajanje nije uvelo SAD u razdoblje financijske stabilnosti. Novonastali vakuum popunila je nova koalicija između urbanih aktivista i bankara. Više je elemenata u toj slagalici, ali Haber i Calomiris navode najvažnije.

Manipulacija društvenom odgovornošću

Community Reinvestment Act donesen je 1977. godine s ciljem veće fokusiranosti banaka na siromašne okruge u kojima postoje klijenti s potencijalno dobrim bonitetom. No, usprkos plemenitim namjerama uskoro je instrumentaliziran od udruga za promicanje kućevlasništva (npr. ACORN i Greenlining Institute). S druge strane nalazili su se bankari koji su željeli okrupniti svoje poslovne operacije i tražili su političke saveznike. Naime, svjedočenje udruga na temu ‘društvene odgovornosti’ imalo je važnu ulogu na FED-ovim sjednicama koje su odobravale spajanje banaka. Stoga su od 1992. do 2007. udrugama ili dužnicima identificiranima s njihove strane odobreni krediti od 850 milijardi.

Na to se nakalemila daleko najmoćnija interesna skupina zainteresirana za povećanje kreditnih plasmana dužnicima sa slabim bonitetom. Od 1992. administracija američkog predsjednika Billa Clintona vršila je ogroman pritisak na Fannie Mae i Freddie Mac u smjeru povećanja otkupa hipotekarnih kredita i njihove sekuritizacije. U komercijalnim je bankama došlo do snižavanja standarda procjene boniteta dužnika jer su hipotekarne kredite masovno otkupljivali kvazi-javni giganti, Fannie Mae i Freddie Mac. Clintonova administracija im je omogućavala da za razliku od komercijalnih banaka na svakih 100 dolara hipotekarnog kredita u svojoj bilanci imaju samo 2,5 dolara temeljnog kapitala umjesto 4 dolara (!).

Sve to pokazuje koliko su velik utjecaj u proliferaciji toksičnih zajmova imale disfunkcionalne političke institucije zajedno s Clintonovom politikom Trećeg puta. Američka epizoda globalne financijske krize pokazuje sva ograničenja redistribucije na netransparentan način, izvan proračunskih stavki. Suprotno američkom iskustvu, kanadske vlasti su kroz period od stoljeća i pol zadržale praksu redovite parlamentarne revizije bankovnih licenci i Banking Act-a. Od 1992. godine parlamentarna revizija koja se organizira svakih pet godina služi kao metoda ‘mrkve i batine’. Njezine primjena osigurava da visoka koncentracija kanadskog financijskog sustava ne ugrozi kompetitivnost i stabilnost. Primjeri ove dvije zemlje odlično demonstriraju ključnu ulogu političkih institucija u uspostavi distribucije političke moći u nekome društvu.

Uspješnije inačice demokracije

Vraćajući se na rezultate istraživanja prema kojima Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta imaju stabilne bankarske sustave s izdašnom ponudom kredita, potrebno je dati određene odgovore. Potonje tri zemlje su gradovi-države ili mali otoci te je prema Haberu i Calomirisu njihov uspjeh uvjetovan izostankom heterogenih interesnih skupina. To čini politiku etabliranja i regulacije bankarskog sustava daleko jednostavnijom. Lakše usklađivanje preferencija proizvođača, bankara i političara te prisustvo vanjskih ugroza manifestira se u jednostavnijoj uspostavi dobro funkcionirajućeg bankarskog sustava. Prve tri zemlje su bivše britanske kolonije s jakom vladavinom prava, ali i ključnom razlikom u odnosu na druge zemlje s vladavinom prava. Ta razlika proizlazi iz postojanja veto-točaka koje sprječavaju nastajanje koalicije koju čine bankari i populistički političari u svrhu povećanja kreditnih plasmana, često na temelju ne-ekonomskih kriterija.

U liberalnoj koncepciji demokracije veto-točke čine prvenstveno bikameralni parlamenti i decentralizirane političke stranke. Ključna značajka bikameralnih parlamenata sastoji se u tome da manjini daje veću političku težinu u odnosu na njezinu brojnost. Neizabrani gornji domovi u Novom Zelandu i Kanadi predstavljaju odličan primjer. Premda australski Gornji dom nije imenovan nego demokratski izabran, Australija je kroz povijest uspjela izbjeći bankarske krize zahvaljujući regulaciji banaka na nacionalnoj razini čime je sprječavala formiranje koalicija bankara i populističkih političara na lokalnoj razini. Premiještanje politike licenciranja banaka i njihove regulacije izvan dometa homogenih i organiziranih koalicija dovodi do suzbijanja politički determinirane ponude kredita, politički uvjetovanog poboljšanja njihove otplate i u konačnici, njihovog oprosta svaljivanjem na leđa poreznih obveznika. To je osnovna pouka analize ove tri zemlje.

Zaključak

Stephen H. Haber i Charles W. Calomiris proveli su minucioznu studiju političkih i povijesnih silnica koje su odredile karakter bankarskih sustava u pet zemalja koje su detaljno proučavali: SAD, Kanada, Velika Britanija, Meksiko i Brazil. Autokratski politički sustavi definitivno zahtjevaju demokratizaciju i jačanje sustava vlasničkih prava, proces koji traje generacijama. Što je pak s demokracijama?

U demokracijama reforme bankarskog sustava zahtjevaju više od dobrih ideja i kratkih perioda s povoljnom političkom konstelacijom unutar kojih policy-poduzetnik može djelovati. Usprkos mnogim barijerama – poput namjerne dezinformacije javnosti od ukorijenjenih interesnih skupina, slabosti medijskog izvještavanja i kompleksne tematike od koje većina birača zazire – teškoće u stvaranju stabilnijeg i efikasnijeg bankarskog sustava ne bi trebale voditi cinizmu i beznađu. Policy-poduzetništvo u demokracijama može promiješati karte u špilu ‘igre bankovnih pogodbi’. Prema autorima početna točka bilo koje ambicioznije reforme obuhvaća identifikaciju nositelja političke moći i institucija koje im omogućavaju njezinu projekciju. Drugi korak uobličava potencijalne reformske dobitke onima koji su u poziciji veto-igrača. George Bernard Shaw jednom je rekao da se razuman čovjek prilagođava svijetu, a nerazuman čovjek uporno pokušava da svijet prilagodi sebi: o njemu ovisi progres. To vrijedi i kod reforme bankarskog sektora. Uloga reformatora sastoji se u upornom i tvrdoglavom održavanju dobrih ideja na životu te njihovom povezivanju s interesima dionika.
 
Iz knjige “Fragile by Design”
(banka.hr/uredio:nsp)

Isti onaj koji je vodio brutalnu politiku FED-a i štampanja dolara zbog kojeg je dolar tako ojačao bez ikakvih razloga, proziva svoje kolege s kojima je bio na ručkovima i pio kavu

Mnogo više bankara bi se trebalo naći u zatvoru zbog radnji koje su dovele do najveće finansijske krize poslije rata 2008. godine, kazao je u za američki USA Today bivši čelnik američke centralne banke (FED) Ben Bernanke.

Bivši predsjednik američke središnje banke Ben Bernanke smatra da je više direktora s Wall Streeta trebalo završiti u zatvoru zbog njihovih postupaka koji su doveli do financijske krize 2008. godine.

U intervjuu dnevniku USA Today Bernanke je kazao da su se američko ministarstvo pravosuđa i druge agencije zadužene za kriminalna djela više fokusirali na istrage i optužbe protiv financijskih kompanija.

“Ali ja bih se više usmjerio na istrage postupaka pojedinaca, s obzirom da je sve što je krenulo krivo ili bilo nelegalno počinjeno od strane pojedinaca, a ne neke apstraktne tvrtke”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je bio predsjednik FED-a za vrijeme financijske krize 2008. godine, a koju smatra najgorom od Velike depresije 1930.-ih godina, kaže da nije bilo na njemu da odlučuje treba li sudski goniti pojedine direktore.

“FED nije zadužen za to. Za to su zaduženi ministarstvo pravosuđa i drugi odgovorni, a mnogo napora usmjereno je na optuživanje financijskih tvrtki. Financijska tvrtka je, dakako, zakonska fikcija, nije osoba. Ne možete tvrtku poslati u zatvor”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je nakon osam godina na mjestu predsjednika FED-a lani otišao u mirovinu, kaže da je financijska kriza 2008. bila izuzetno opasna i da i dalje smatra da je Fed dobro učinio što je tada spašavao banke od propasti.

“Mislim da je bilo vrlo izgledno da kliznemo u depresiju sličnu onoj iz 1930-ih godina”, kazao je Bernanke, koji ovoga tjedna izdaje memoare.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr/uredio:nsp)

Ma ovo je pravo vrijeme za povijesne odluke porobljavanja svijeta, jer upravo sada mase ne vide ništa, jer gledaju samo u imigrante. Postajemo ‘ovce’ u stadu crnog pastira!

U jeku migracijske opsade Europe neviđenih razmjera u njenoj povijesti, dok se ruše mnoge njene civilizacijske norme od onih koji su po trgovima, ispod blistavih babilonskih kula bankarske elite, podigli svoje pustinjske šatore u kojima kuhaju, spavaju i rađaju, EU vrhuška mrtvo-hladno nastavlja svoj plan podčinjavanja suverenih nacionalnih država i njenih slobodnomislećih građana jednom totalitarističkom centru moći.

Ma ovo je pravo vrijeme za povijesne odluke porobljavanja svijeta, jer upravo sada mase ne vide ništa, a gle slučaja, baš sada se ugovaraju i dogovaraju, potpisuju, razni projekti globalnog svijeta, i gle čuda svi oni služe, oduzimanju slobode, ni manje ni više.

Ono što ne znate je da se u ovom trenutku uvadi ‘Analytical Dataset (AnaCredit)’ – bankarski globalni projekt za sve korisnike kredita većeg od 25 000 eura. Taj projekt ima formu totalitarističkog ukaza jer je naredba iz EU centra kojeg nijedna suverena članica nije raspravila niti odobrila na svom parlamentu, niti je o tome obavijestila svoje građane koji su itekako involvirani u taj proces.

Naime, ukaz Centralne banke obuhvaća sva poslovanja pojedinih banaka država članica EU s njihovim komitentima, dakle, svim drugim financijskim kućama, malim i velikim poduzetnicima, profitnim i neprofitnim organizacijama ali i privatnim osobama.

Svi građani, privatne osobe, korisnici kredita većeg od 25 tisuća eura, morat će u svojim matičnim bankama ispuniti obrazac od 147 pitanja (?) i te podatke, njegova će banka morati proslijediti u europski ‘datacentar.’

Svi podaci biti će personalizirani jer će svaki korisnik dobiti svoj identifikacijski broj i biti uveden u EU-kreditnu banku koja će sve nadgledati. Koja će sve pitanja biti u upitniku, nije navedeno ali može se pretpostaviti da će kroz ovih 147 pitanja korisnik biti ogoljen do gole kože, ne iskljućujući pitanja o njegovoj obitelji, pozadini obitelji, hobijima, svjetonazoru itd.

Tako se postupno gradi mreža podataka svih EU građana, jer taj se projekt sigurno neće zaustaviti, samo na korisnicima kredita. Kako je lako identificirati svakog koji diše na ovom planetu jer ti podaci kasnije, kada dođe za to vrijeme, lako mogu povezati u jedan svjetki data – centar pomoću koje će imati nadzor nad svakim u bilo kojem zakutku planete. Uskoro će se zaista identifikacijski broj skrivati u čipu ispod kože svakog novorođenog i to više nije tajna, ma zapravo, nije nikad ni bila.

Jeste li od ‘izbjegličke krize’ uspjeli vidjeti i shvatiti da je bez odjeka javnosti i ikakve rasprave u Hrvatsku uveden ‘pilot projekt’ o općoj zdravstvenoj identifikaciji pacijenata, koji će ‘prisiljavati’ ljude na ‘zračenje’ i presliku čitavog tijela?

Najvjerojatnije niste, a već sutradan ćete se naći na stolu pod lampama, prisiljeni na ‘skeniranje’ vaše unutrašnjosti. Ti podaci također se prebacuju u podatkovni centar, pa će tako osim naših OIBA (smijeh, da samo OIB-a), znati i čitavo stanje našeg organizma.

Koje su sve posljedice i manipulacije moguće kroz sve ove podatke nikog nije briga, a kamoli političare, koje smo kao izabrali da rade na dobrobiti svojih građana. Postupno se razgrađuju suvereniteti država, a ova tkz. izbjeglička kriza samo je dio perfidne globalne slagalice koja je itekako potrebna u ovom milenijskom projektu porobljavnja svijeta.

‘AnaCard projekt’ podjeljen je u tri faze i počinje od sredine 2017. Narodna banka postaje samo centar za prosljeđivanje podataka. Kreditna banka EU nadgledat će svako kreditiranje u svim njegovim fazama, a vjerojatno i odlučivati koji će sretnik moći dobiti kredit, a koji ne.

Ako npr. vaš zdravstveni karton nije dovoljno “optimističan” jer možda imate neku srčanu manu ili ste pušač naravno da će vas smjestiti u skupinu rizičnih klijenata i Veliki brat će vas prekrižiti.

To je tek jedna od varijanti kontrole vašeg života. Ako ste slučajno umjetnik, pisac, novinar ili religiozno osviješten po jednoobraznom ideologijskom ključu svrstavat će vas u visoko i niskorizične skupine i najvjerojatnije će vam biti zapriječen put u klub povlaštenih dobitnika kredita. Kategorije projekata bizarnih upitnika i nenadanih nadvladinih ukaza proširit će se zasigurno na sve zamislive domene životnih aktivnosti – Agenda 2030. također je jedan od temelja kako se postaje građanin “ovca” u stadu crnog pastira.

Veliki kolumbijski pisac i mislilac Nicolas Gomez Davila, kojem unatoč njegovoj političkoj nekorektnosti po današnjim mjerilima nitko ne može osporiti veličinu rekao je nešto vrlo jednostavno: ‘Znam da se vrijeme ne može vratiti unatrag ali najmanje što se može tražiti od ljudi je to “da budu punoljetni”‘. Očito je to preveliki zahtjev za današnjeg GAGA – konzumenta koji svakim danom sve više tone u tragičnost svojih neodgovornih odluka.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Ponedjeljak, 15. rujna 2008. – ako se sagledaju posljedice koje je imao za cijeli svijet, možda bi se trebao obilježavati kao i onaj puno zloglasniji 11. rujna

Nakon tog neizvjesnog vikenda koji je protekao u pregovorima, američke monetarne vlasti odbile su spasiti investicijsku banku Lehman Brothers te su čelnici te banke rano ujutro objavili bankrot koji je i dan danas na samom vrhu ljestvice najvećih svjetskih bankrota

U tom trenutku Lehman Brothers je bila četvrta po veličini američka investicijska banka s imovinom od 639 milijardi dolara, deset puta većom od one koju je imao energetski div Enron kad je završio u bankrotu sedam godina ranije. Čak je i najveći američki proizvođač automobila General Motors, koji je bio prisiljen proglasiti bankrot nekoliko mjeseci nakon Lehman Brothersa baš zbog oluje koju je izazvala propast te banke, imao imovinu sedam puta manju od Lehmana.

Iznenađenje: Da ili ne?

Propast Lehman Brothersa i jest i nije bila iznenađenje. Stvari su se ozbiljno zakuhale još početkom tog rujna, no mnogi su očekivali da će američke vlasti pružiti spasonosni kredit nalik onom koji je u ožujku iste godine spriječio propast investicijske banke Bear Stearns koja se našla u sličnoj situaciji kao i Lehman. No njujorška banka američkih saveznih rezervi, kojoj je tada na čelu bio budući američki ministar financija Timothy Geithner, odbila je čelnike Lehmana i oni nisu imali drugog izlaza.

Uzroci koji su doveli do kraha i Lehman Brothersa i Bearn Stearnsa su poznati. Velike američke banke su u utrci za zaradom pokrenule ciklus koji je u konačnici doveo do toga da su se hipotekarni krediti godinama odobravali ljudima koji ih nisu mogli vraćati. Kako je broj tih ljudi rastao i kako su rasli iznosi financijskih instrumenata koji su bili vezani uz te kredite, rizik se s godinama povećavao, da bi njegovi pravi razmjeri postali poznati tek 2007. i 2008. godine.

Pahuljica koja je zakotrljala lavinu

No bankrot Lehman Brothersa, koji je u svojoj imovini imao značajan dio financijskih instrumenata vezanih uz te tzv. ‘drugorazredne hipotekarne kredite’, bio je ona pahuljica koja je zakotrljala financijsku lavinu. Zbog međusobne povezanosti sofisticiranim financijskim instrumentima i ulaganjima, uslijedio je niz bankrota drugih financijskih institucija. Kolaps financijskog sustava doveo je, pak, i do kraha gospodarstva razvijenih zemalja.

Posljedice propasti Lehmana možda su i najbolje vidljive u Hrvatskoj. Dok su se gotovo sva svjetska gospodarstva od prvotnog šoka barem donekle oporavila u roku od dvije do tri godine, nama je za to trebalo čak šest godina. A budući izgledi gospodarskog rasta nam i dalje ne ulijevaju optimizam.

Što rade regulatori

U svemu tome postavlja se pitanje jesmo li na slučaju Lehman Brothersa naučili ikakve lekcije? Odgovor je opet dvoznačan. Neke jesmo, neke nismo. Uz pohlepu bankara za financijsku krizu često su okrivljavani i regulatori koje se optuživalo da nisu dovoljno pažljivo pratili rast rizika prouzročenog olakim kreditiranjem. Kriza je tako dovela do novih zakona, pravila i strožih zahtjeva posebno što se tiče kapitala koji moraju imati banke kako bi pokrile svoju rizičnost.

Uvedeni stres testovi

Prema podacima Baselskog odbora za nadzor banaka (udruženje nacionalnih institucija koje nadziru poslovanje banaka) najvećim svjetskim bankama je 2011. godine nedostajalo čak 500 milijardi eura kapitala kako bi adekvatno pokrivale svoju rizičnost. Do kraja prošle godine taj se iznos smanjio na samo 6,5 milijardi eura što je u svjetskim razmjerima gotovo zanemariv iznos. Uz to, u međuvremenu su stvorena neka nova regulatorna tijela, a i praksa provođenja tzv. stres testova u bankama kojima se procjenjuju posljedice vanjskih šokova na poslovanje najvećih banaka, je postala uobičajena.

Jeftino kreditiranje

S druge strane, gospodarska kriza koja je uslijedila nakon financijskog šoka u rujnu 2008. natjerala je niz središnjih banaka iz razvijenih država da stvore najbolje moguće uvjete za jeftino kreditiranje kako bi se potaknuo gospodarski rast. Tako jeftino kreditiranje dovelo je u međuvremenu do zaduživanja preko svake mjere zbog čega su dugovanja na svjetskoj razini dosegnula rekordne razine. Prijetnja koja već nekoliko godina dolazi samo iz Grčke pokazuje koliko neizvjesnosti u gospodarstvo mogu donijeti problemi samo jedne države, a Lehman Brothers je više nego itko pokazao da smo već dugo u poziciji u kojoj je dovoljno da samo jedan veliki igrač na svjetskom financijskom tržištu zakašlje i da cijeli svijet dobije gripu.

Bivši američki ministar financija Lawrence Summers je početkom ljeta sažeo posljedice propasti Lehmana objasnivši da rast BDP-a nije sporiji jer središnje banke vode pogrešnu monetarnu politiku nego zato što je kriza otkrila, prouzročila ili pojačala mnoge ekonomske probleme.

Centralne banke izgubljene u vremenu i prostoru

Za početak, reputacija financijske industrije ozbiljno je narušena i to ne može popraviti nikakva monetarna politika. Do sredine dvijetisućitih političari i ekonomisti su brzi razvoj financija smatrali znakom zdravog gospodarstva. Financijska industrija je sada osramoćena, a to zasluženo nepovjerenje onemogućava je u tome da obavlja svoju osnovnu funkciju prikupljanja štednje i alociranja investicija uz minimizaciju rizika.

Uz to, i središnje banke koje su nekad u razvijenom svijetu imale status zaštitnika niske inflacije i niske nezaposlenosti te stabilizatora postojanog gospodarskog rasta danas više izgledaju kao izgubljene institucije koje nemaju nikakvog utjecaja na gospodarstvo.

Posljedice u realnoj ekonomiji najviše su vidljive kroz manjak investicija u infrastrukturi na što se vlade danas teško odlučuju zbog straha od starenja stanovništva i nedovoljnog kreiranja novih radnih mjesta. I u SAD-u i Europi nezaposlenost mladih je postala vrlo ozbiljan problem, a sve to utječe na cjelokupno društvo.

Razlike između siromašnih i najbogatijih se i dalje povećavaju, a dugovanja i neizvjestan gospodarski rast nastavljaju otežavati poziciju većine stanovništva. Pojedine države su se zbog manjka novca odlučile i na rezanje troškova u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi kao i u obrazovanju.

Da nije Lehman, bio bi netko drugi

Nije lako prihvatiti činjenicu da je za sve ove posljedice kriva propast tek jedne banke ma kako ona velika bila. No, da se nije ‘desio’ Lehman Brothers, vjerojatno bi do rušenja domina doveo neki drugi bankrot jer su uvjeti za to svakako postojali. Povijest dosadašnjih svjetskih kriza, što god im bio uzročnik i povod, nam pokazuje da se svjetsko gospodarstvo dosad uvijek oporavljalo na ovaj ili onaj način. No, povijest nam pokazuje i to da se krize ponavljaju. Na nama, izgleda, ostaje samo da se što bolje pripremimo na njih.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(tportal.hr/uredio:nsp)

Da li ćemo svi postali robovi dužnika u švicarcima koji će svojim akcijama srušiti i devalvirati kunu? Vidjet ćemo uskoro

Jutarnji list u posjedu je dokumenta datiranog na ponedjeljak, 7. rujna, u kojem se Hrvatska narodna banka službeno očituje ministru financija Borisu Lalovcu o njegovu rješenju za dužnike u švicarskim francima, a u kojem, pojednostavljeno prepričano, piše da bi od Vladine akcije moglo biti više štete nego koristi.

S obzirom na to da su se do sada vrlo nepristrano izjašnjavali o tom rješenju za ‘švicarce’, pomalo šokira koliko je Mišljenje HNB-a, koje potpisuje guverner Boris Vujčić, kritično prema planu konverzije kredita u francima u kredite u eurima koji vladajuća koalicija želi što prije izglasati u Saboru.

Ukratko, u HNB-u procjenjuju da bi Vladin model konverzije mogao uzrokovati vrlo ozbiljnu financijsku i makroekonomsku nestabilnost.

U tom dopisu guverner Vujčić najavljuje vrlo ozbiljne posljedice ako se Vlada odluči za provedbu najavljenog modela rješavanje ‘slučaja franak’.

U cijelom dopisu posebno je zanimljiv dio u kojem se objašnjava zašto bi od najavljene akcije država imala više štete nego koristi. U dopisu HNB-a, naime, piše: ‘Gubitak međunarodnih pričuva nepovoljno utječe na adekvatnost međunarodnih pričuva i stvara dodatni rizik za deviznu likvidnost, a posredno i za stabilnost tečaja kune i kreditni rejting Hrvatske’.

To bi konzekventno dovelo do, upozorava HNB, težeg zaduživanja RH na međunarodnom tržištu.

Službeno očitovanje HNB-a upućeno Vladi RH temeljem prijedloga izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama koje je potpisao guverner Boris Vujčić

OVO SU 13 NAJBITNIJIH ZAKLJUČAKA KOJI PROIZLAZE IZ DOKUMENTA KOJE JE POTPISAO GUVERNER HNB-a BORIS VUJČIĆ, I POSLAO GA MINISTRU FINANCIJA BORISU LALOVCU:

1. Moguće slabljenje tečaja kune prema euru
2. Gubitak međunarodnih pričuva rizik za deviznu likvidnost
3. Percepcija povećanog kreditnog rizika u bankama
4. Opasnost da se povise kamatne stope na kredite
5. Mogućnost narušavanja povjerenja štediša i kreditora u banke zbog iskazanih gubitaka
6. Moguć odljev depozita u gotovinu i u inozemstvo
7. Kaskadni proces: narušavanje povjerenja u monetarni i financijski sustav
8. Najranjiviji dužnici i dalje će imati problema u otplati kredita
9. Profitirat će kućanstva i osobe koji su kreditirali svoju gospodarsku aktivnost
10. Dužnici u francima bolje će proći od onih koji su dizali kredite u kunama
11. Upitna ustavnost cijelog paketa zakona
12. Treba izbjeći retroaktivnu primjenu predloženih mjera
13. Nisu provedene konzultacije s ECB-om
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Islamska država u videozapisu objavljenom u subotu 29. kolovoza najavljuje izdavanje svoje valute za koju tvrdi da će muslimane osloboditi od “sužanjstva sotonskim bankama”

Džihadisti su predstavili zlatne, srebrne i bakrene kovanice u kvalitetno produciranom jednosatnom videu s nazivom “povratak zlatnog dinara”, valute koja se originalno koristila u ranim danima islama.

Najava stiže dva mjesece nakon što je IS objavio fotografije nove valute namijenjene samoprozvanom Kalifatu na teritoriju Iraka i Sirije i predstavlja novi pokušaj utemeljenja funkcionalne države.

IS se već hvali svojim oružanim snagama, sudstvom i drugim javnim službama uključujući škole i bolnice, iako je njihova uspješnost upitna.

Dva imperativa

Wassim Nasr, stručnjak za džihadističke mreže France 24, kaže da su iza uvođenja valute dva imperativa.

“Prvi je imperativ religijski: prema islamskim propisima, samo se zlato i srebro može koristiti kao valuta za razmjenu. Drugi je razlog izlazak iz međunarodnog monetarnog sustava koji opisuju kao robovlasnički, ali koji su prije bili obavezni koristiti da bi pristupili iračkim, sirijskim ili čak američkim valutama,” kaže.

Prema različitim procjenama IS je u posjedu značajne količine novca, bilo da je riječ o ratnom plijenu, prikupljenim porezima, otkupninama od otmica ili zaradi iz osvojenih rafinerija.

IS u video materijalu nudi brojne ilustracije i dugačka obrazloženja za uvođenje valute, a detalji o zlatnom standardu i povijesti ekonomskih teorija sugeriraju da su u pripremi sudjelovali ekonomisti.

Uz religijske naputke, inzistiranje na zlatnim i srebrnim kovanicama ima i komercijalni smisao za džihadiste, jer će ga trgovci lakše prihvatiti nego hipotetske novčanice IS-a, navodi France 24.

“Postoje dva načina na koje IS može nametnuti svoju valutu,” rekao je Nasr. “Jedan je obveza korištenja zlatnih kovanica za sve velike transakcije između poduzetnika i vlade. Drugi da se plaće javnim službenicima isplaćuju u novoj valuti i populacija prisili da osnovne proizvode kupuje srebrnim i bakrenim kovanicama”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

U siječnju 2015. je po držanju strane imovine bila treća po veličini banka u Americi. Najveći dioničari korporacije su fondovi s Bliskog istoka i iz Singapura.

Na vrhuncu globalne financijske krize 2008. godine Citigroup je bila najveća banka u svijetu po ukupnoj imovini i imala je ukupno 357 000 zaposlenih. 2007. godine je Citigroup bila prva financijska korporacija po prodaji američkih državnih obveznica. Citigroup ima najveću mrežu na svijetu u pružanju financijskih usluga i posluje u 140 zemalja s oko 16 000 ureda. Ima više od 200 milijuna računa klijenata u više od 140 zemalja.

Ovo su podaci koji se o financijskoj korporaciji mogu pronaći na internetu i jasno je da je riječ o financijskom divu koja ima ogroman utjecaj na američku unutarnju i vanjsku politiku.

Uzevši u obzir napetosti između Rusije i Sjedinjenih Država za pretpostaviti je da bi Citigroup trebao poslovati u skladu s američkom vanjskom politikom, kao što je bio slučaj proteklih desetljeća sa svim financijskim institucijama u bliskim vezama s američkim Kongresom, State Departmentom i Ministarstvom financija.

Međutim, izvješće Ministarstva financija Ruske Federacije koje kruži Kremljom govori da je Središnja banka Rusije “prihvatila zaštititi” 3 milijuna unci ili oko 100 tona zlata u vrijednosti od preko 3,5 milijarde dolara od američkog bankarskog i financijskog diva Citigroup i gotovo 100 milijardi dolara u gotovini.

Prema izvješću, 1,4 milijuna unci zlata koje se danas čuva u sefovima Središnje banke Rusije je dio složenog dogovora između Venezuele i korporacije Citigroup od travnja ove godine i Rusiji je isporučeno izravno iz te latinoameričke zemlje. Još 1,6 milijuna unci je došlo iz različitih zemalja s kojima je američki financijski div prekinuo veze u proteklih godinu i pol dana. Riječ je o 11 zemalja, uključujući Japan, s kojima je Citigroup je prekinuo poslovne veze, navodi se u izvješću.

Također stoji da je Citigroup povukao imovinu, uključujući zlato i novac, skrivenu u različitim lokalnim bankama iz navedenih 11 zemalja i da će se povući iz potrošačkog bankarstva u Japanu, Egiptu, Kostariki, Češkoj, Salvadoru, Guamu, Gvatemali, Mađarskoj, Nikaragvi, Panami i Peruu, te prekinuti potrošačko financijsko poslovanje u Koreji. Iz američkog financijskog diva poručuju kako će njihova banka pojednostaviti prisutnost i usredotočiti se na profitabilna tržišta.

Međutim, Unatoč sankcijama Washingtona, Citigroup je odbio prekinuti veze s Ruskom Federacijom, a financijski direktor Ivan Gerspach je Obami kratko poručio “kako neće napustiti Rusiju”, prenosi portal Whatdoesitmean.com.

Što se tiče ovog izviješća, Citigroup na svojoj inetrnetskoj stranici dodatno objašnjava odnos sa Ruskom Federacijom

“Priča o korporaciji Citigroup u Rusiji je počela prije gotovo 100 godina i usko je povezana s dramatičnim događajima koji su u to vrijeme pogodili zemlju. Citigroup je uvijek djelovao kao poveznica između ruskog gospodarstva i drugih zemalja diljem svijeta, te je odigrao važnu ulogu u razvoju trgovine i gospodarskih odnosa Rusije s inozemstvom. Citi je stigao u Rusiju uoči revolucije, odnosno 1916. kada se Citi zvao National City Bank (NCB). Tada se pretplatio na obveznice u prilog vlade Ruskog Carstva i to u vrijeme kada je svjetski rat uzimao danak nad resursima zemlje”, stoji na službenim stranicama američkog financijskog diva.

100 milijardi dolara u gotovini, koje je Citigroup “prihvatio da budu zaštićeni” u Središnjoj banci Rusije, prevezeno je u Moskvu iz Kaira prošlog tjedna i to netom prije odluke Središnje banke Egipta kojom se odobrava prodaja dobara američkog bankarskog diva u zemlji Međunarodnoj komercijalnoj banci (ICB), potez koji je najavljen u lipnju ove godine.

O tome zašto je Citigroup potajno preselio 100 milijardi dolara u gotovini iz svojih egipatskih podružnica izvješće ne govori ništa, ali je Ministarstvo financija Rusije istaknulo da je “prihvatilo zaštititi zlato i novac korporacije Citigroup u Središnjoj banci Rusije”. Novac i zlato sada podliježu zakonima Ruske Federacije i ne podliježu više zahtjevima svih stranih entiteta, uključujući i SAD.

Zašto Citigroup treba ovako hitnu zaštitu svoje imovine? Stručnjaci to objašnjavaju uglavnom zbog nemilosrdnog napada Obame administracije na korporaciju, uključujući i novčanu kaznu od 700 milijuna dolara zbog “nepoštene i obmanjujuće prakse” od nekoliko tjedana prije, kao i zbog istrage studentskih kredita zbog koje financijski div strahuje da bi moglo doći do novih sankcija. Citigroup je zbog slične prakse bio prisiljen otpisati 7 milijardi dolara hipotekarnih kredita.

Važno napomenuti da stručnjaci u izvješću kažu da je vodstvo korporacije Citigroup “vrlo zabrinuto” zbog procesa raspada američkog gospodarstva, što se vidjelo tijekom prošlog “Crnog ponedjeljka” kada su od procijenjenih 24,1 trilijuna dolara američki građani i neprofitne udruge ukupno izgubili 1,8 trilijuna (1 800 milijardi dolara).

Iako je Kina smanjila kamatnu zbog najgoreg pada domaćeg tržišta u posljednjih 20 godina, za sada se odvojila od ostatka svjetskih tržišta stvaranjem iluzije trenutne stabilnosti, upozorava izvješće i navodi kako prodaja 24. kolovoza nije uzrokovana od strane Kineza, nego zbog sveukupne konfuzije na globalnoj razini, ali i da najgore dolazi u narednim tjednima.

Važno je napomenuti da je ovu procjenu podržava i Damian McBride, savjetnik bivšeg britanskog premijera Gordona Browna, koji je tmurno izjavio: “Savjeti za predstojeći kolaps su da prije svega novac stavite novac na sigurno mjesto, jer ne vjerujem da će banke i bankomati biti otvoreni i da će raditi kreditne kartice. Potom pogledajte imate li dovoljno flaširane vode, konzervirane hrane i ostalih kućnih potrepština za mjesec dana? Ako ne, idite u kupovinu. I na kraju, odaberite mjesto gdje se okupiti sa svojim voljenima u slučaju prekida prometa i komunikacija.”

Kako se sve više američkih i ruskih nuklearnih snaga gomila na zapadnoj fronti izvješće se nažalost zaključuje savjetom Obaminoj administraciji njegovog najbližeg ekonomskog savjetnika, Paula Krugmana, koji tvrdi “kako je za ozdravljenje američke ekonomije potreban ili jedan svjetski rat ili invazija vanzemaljaca, jer je svima jasno kamo sve ovo vodi,… prije ili kasnije”.

Korporacija Citigroup je sebe zaštitila, ali se otvara pitanje koliko je ostalih učinilo isto ili slično? Povjerenje američkog financijskog diva u Rusiju se vidjelo iz izjave čelnika korporacije koji su u veljači ove godine za Vedomosti izjavili da će Rusija imati pad BDP-a i porast inflacije, ali da se nikako ne može govoriti o propasti ruske ekonomije. No, bez obzira što se događa, nitko ne može reći da nije bio upozoren,… samo što ljudi jednostavno ne slušaju.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(altermainstreaminfo.com.hr/,youtube/uredio:nsp)

Sprema se čistka u ruskom financijskom sektoru zbog kršenja propisa. Klijenti u panici, jer će lokot biti stavljen na 197 banaka

Centralna banka Rusije je pokazala da ne namjerava tolerirati kršenje propisa, pa je krenula u ofenzivu zatvaranja “neposlušnih banaka”. Generalni direktor Agencije za osiguranje uloga Andrej Meljnikov izjavio je da je u procesu likvidacije 197 banaka.

Sustavom osiguranja uloga obuhvaćene su 854 banke. Samo u posljednjih pet mjeseci oduzete su licence za rad više od 30 banaka.

Kod poduzetnika u Moskvi izazvala je pravi medijski šok vijest da je oduzeta licenca za rad banci “Ruski kredit”, koja je na 45. mjestu najvećih ruskih banaka i dosad se smatrala vrlo pouzdanom.

Da su građani vjerovali banci Ruski kredit, pokazuje to da je samo u lipnju štednja porasla 10 posto, a na depozitima su ukupno imali 42,7 milijardi rubalja.

Bez licence ostaju i AMB banka, Mostrojekonom banka i Tulska banka. Vlasnik sve četiri banke je Anatolij Motiljov (49). U Centralnoj banci Rusije su objasnili da je “Ruskom kreditu” oduzeta licenca zbog visikorizičnih kredita. Banke čiji je vlasnik Motiljov imale su “rupu” u poslovanju od čak 50 milijardi rubalja.

Motiljov je 2008. već imao problema sa Centralnom bankom, kao vlasnik Globeks banke. Ta banka je, inače, kreditirala gradnju velikih zgrada u vlasništvu Motiljova. On je sin bivšeg direktora sovjetskog jedinog osiguranja Gostraha, koji je poslije raspada SSSR-a bio direktor Rostraha.

Kasnije je Anatolij Motiljov osnovao zajedno s osiguranjem Rostrah banku Globeks. Poslije promjene rukovodstva u rostre, Motiljov se preselio u Globeks, gdje mu je partner bio bivši ministar unutarnjih poslova Rusije Adrej Dunajev.

Baš on je pomogao Motiljovu da se oslobodi optužbi da je protuzakonito prebacivao novac Rostraha u Globeks. Ali, kad je 2008. došlo do krize u Rusiji, iz Globeksa je otišlo mnogo kapitala i tu banku je preuzela država.

Čim je prošla kriza, Motiljov je opet okupio bankarsku skupinu i postao vlasnik čak četiri banke. Dobro upućeni kažu da je napravio grešku kad je postao suviše halapljiv, pa je uzeo pod kontrolu desetak mirovinskih fondova. Ljudi koji su donedavno radili u Ruskom kreditu tvrde da je Motiljov “žrtva konkurentskog rata”.

Za one koji su radili s tom bankom i imali u njoj depozite zbog dobivanja bankovnkih jamstvo, a među njima je bilo i srpskog biznismena, nema utjehe, jer su ostali bez novca. Sada se mnogi pitaju gdje je uopće sigurno držati depozite.

Ispada da je najbolje raditi sa najvećim državnim bankama koje su najglomaznije, ali je zato rizik najmanji.

Nakon oduzimanja licence, Centralna banka će odrediti privremenu administraciju, a onda se ide na sud da bi se poslije mjesec do dva dana išlo na likvidaciju. Agencija za osiguranje uloga napravile su popis imovine, a zatim se namiruju prvo fizičke osobe, građani koji su imali uloge na računima.

Oni mogu dobiti kompenzaciju koja ne prelazi milijun i 400.000 rubalja, što je oko 20.000 dolara. Za tvrtke koje su imale račune uglavnom ne ostane ništa, ili ostanu samo “kosti”.
 
(Novosti,youtube/uredio:nsp)