Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » PROJEKT CENZURIRANO 2015: 15 ključnih vijesti koje su mediji ignorirali

PROJEKT CENZURIRANO 2015: 15 ključnih vijesti koje su mediji ignorirali

cenzura-usta-zatvaracNastavljajući inicijativu započetu još 1976. godine, tim Projekta ‘Cenzurirano’ izabrao je i dao svoj sud o najvažnijim vijestima iz Amerike i svijeta u 2014. i 2015. o kojima su zapadni korporativni mediji premalo izvještavali ili su ih u potpunosti ignorirali

Sastavio Projekt Cenzurirano © 2015. // Prof. Mickey Huff (direktor), Project Censored Media Freedom Foundation, PO Box 571, Cotati, CA 94931, SAD

1. Polovica svjetskog bogatstva u rukama 1% stanovništva

U siječnju 2015. Oxfam, međunarodna neprofitna organizacija kojoj je cilj iskorijeniti siromaštvo, objavila je izvještaj u kojem navodi da će već 2016. 1% svjetskog stanovništva posjedovati više bogatstva od ostalih 99% zajedno. U izvještaju se iznose dokazi da ekstremno siromaštvo nije neizbježno, nego je rezultat svjesnih političkih izbora i ekonomske politike koju je uvela i koju bez prestanka provodi moćna elita tj. bogati pojedinci čiji snažan utjecaj održava status quo u njihovu korist.

Osim navođenja najnovijih brojki o ekonomskoj nejednakosti u svijetu i njezinim posljedicama, Oxfamova studija iznijela je i plan od devet točaka koje bi vlade mogle usvojiti prilikom kreiranja svoje politike, a s ciljem rješavanja problema siromaštva i ekonomske nejednakosti.

Prema tom izvještaju, omjer globalnog bogatstva koje u svojim rukama drži 1% svjetskog stanovništva porastao je s 44% 2009. godine na 48% 2014., a predviđa se da će 2016. dosegnuti 50%.

Oxfamov izvještaj iz listopada 2014. pod naslovom ‘Ukinimo razlike: vrijeme je da se stane na kraj ekstremnom siromaštvu’ otkrio je da se broj milijardera diljem svijeta i više nego udvostručio od financijske krize 2009., što pokazuje da je, premda su se oni na vrhu ljestvice brzo oporavili, golema većina svjetskog stanovništva daleko od toga da uživa u rezultatima bilo kakvog nedavnog gospodarskog oporavka. Dodatno zaprepašćuje da 85 najbogatijih ljudi na svijetu sada posjeduje istu količinu bogatstva kao i polovica najsiromašnijeg svjetskog stanovništva!

‘Ako se ne počne rješavati problem nejednakosti na stotine će milijuna posve nepotrebno ostati grcati u bijedi.’ – upozorili su autori izvještaja.

Svojim izvještajima i akcijom ‘Ukinimo razlike’ Oxfam je opisao načine na koje treba pristupiti ekonomskoj nejednakosti, navodeći pritom devet specifičnih koraka koje bi trebalo poduzeti:

1. Navesti vlasti da rade u interesu građana i da se počnu baviti problemom ekstremne nejednakosti.

2. Promicati ekonomsku ravnopravnost žena i njihova prava.

3. Isplaćivati radnicima plaću od koje je moguće živjeti i premostiti jaz koji stvaraju astronomske financijske nagrade rukovodećim kadrovima.

4. Pošteno raspodijeliti porezno opterećenje kako bi se porezi izjednačili.

5. Onemogućiti izbjegavanje plaćanja punih poreznih iznosa i zatvoriti ‘rupe’ u poreznim zakonima.

6. Do 2020. ostvariti univerzalne besplatne javne službe.

7. Promijeniti globalni sustav istraživanja i razvoja te cijena lijekova kako bi svi imali pristup adekvatnim i cjenovno prihvatljivim lijekovima.

8. Uvesti univerzalnu osnovnu socijalnu zaštitu.

9. Financiranje razvoja usmjeriti na nejednakost i siromaštvo te učvrstiti ugovorni odnos između građana i vlasti.

Oxfam je u svom izvještaju ‘Ukinimo razlike’ iznio izračun po kojem će se ‘porez u iznosu od 1,5% na bogatstvo milijardera veće od milijarde američkih dolara 2014. godine prikupiti 74 milijarde dolara’, što bi bilo ‘dovoljno za popunjavanje godišnjih rupa u osiguravanju potrebnih sredstava kako bi svako dijete išlo u školu i da bi se u 49 najsiromašnijih zemalja uvela zdravstvena skrb’.

2. Naftna industrija ilegalno odlaže otpadne vode nastale procesom frackinga   

Službeni dokumenti Savezne države Kalifornije do kojih je u listopadu 2014. došao Centar za biološku raznolikost otkrili su da je naftna industrija ilegalno deponirala gotovo jedanaest milijardi litara otpadnih voda preostalih nakon frackinga (hidrauličkog frakturiranja radi vađenja nafte i plina) u podzemne bazene središnje Kalifornije. Prema izvještaju Centra za biološku raznolikost, curenje se dogodilo kroz najmanje devet injekcijskih bunara za deponiranje koje naftna industrija koristi kako bi se riješila kontaminiranog otpada.

Ti podzemni bazeni izvor su vode za ljudsku potrošnju te za navodnjavanje usjeva također za ljudsku potrošnju. Dokumenti su ujedno razotkrili da su provedena testiranja bunara za opskrbu vodom smještenih u blizini injekcijskih odlagališta, pri čemu je utvrđeno da sadrže visoke razine arsena, talija i nitrata – svih onih otrovnih kemikalija koje povezujemo s otpadnim vodama koje proizvodi naftna industrija.

U lipnju 2015. Agencija za zaštitu okoliša (EPA) objavila je studiju o utjecaju frackinga na zalihe pitke vode. Premda je njezino istraživanje utvrdilo ‘značajnu ugroženost izvora pitke vode’, studija iznosi zaključak da ‘hidrauličko frakturiranje … nije dovelo do rasprostranjenog, sustavnog utjecaja na izvore pitke vode’.

Na to je reagirao Food & Water Watch, čija je izvršna direktorica Wenonah Hauter izdala priopćenje za tisak u kojem navodi: ‘Nažalost, studija Agencije za zaštitu okoliša… daleko je od temeljitog pristupa te nadzora organa vlasti koji su potrebni da bi se zaštitili zdravlje i sigurnost milijuna američkih građana na koje bušenje i frakturiranje radi crpljenja nafte i plina imaju izravne posljedice.’ Navodeći da je industrija proizvodnje nafte i plina odbila surađivati s EPA-om na svim ‘prognostičkim studijama slučaja’ o utjecaju frackinga, Hauter zaključuje: ‘To pokazuje da ova industrija ima neprimjereno snažan utjecaj na vlasti te da se boji dopustiti pomno nadgledanje svojih aktivnosti.’

3. 89% pakistanskih žrtava napada dronovima ne mogu se identificirati kao militanti

Od inauguracije predsjednika Baracka Obame 2009. u napadima dronovima izvan ratnih zona koje su službeno proglasile Sjedinjene Američke Države poginulo je, procjenjuje se, 2464 ljudi. Tu brojku u veljači 2015. iznijeli su Jack Serle i njegovi suradnici iz Ureda za istraživačko novinarstvo koji imaju bazu podataka o svim poznatim napadima – na temelju rada na terenu, medijskih izvještaja i dokumenata koji su ‘procurili’– a koja daje jasniji uvid u razmjere i posljedice američkog programa ratovanja dronovima od epizodnog izvještavanja koje nam nude korporativni mediji.

Po podacima Ureda, pripadnici al-Qaede čine svega 4% od ukupno 2379 poginulih u američkim napadima dronovima u Pakistanu. To govore podaci u listopadu 2014., nešto više od deset godina nakon prvih takvih napada. Od ukupnog broja ubijenih samo ih se 30% moglo identificirati, a za 11% njih utvrđeno je da su militanti. Malo je toga poznato o preostalih 1675 neimenovanih žrtava. Ured za istraživačko novinarstvo izvijestio je o ovim brojkama nakon jednogodišnjeg istraživanja i prikupljanja podataka iz različitih izvora kako bi se došlo do uvida u broj žrtava napada dronovima.

Američke vojne misije uz pomoć dronova uglavnom se odvijaju iznad Pakistana, gdje CIA nastoji oslabiti al-Qaedu i ograničiti njezin prelazak u susjedni Afganistan. U upotrebi bespilotnih dronova vidi se način da se minimiziraju uključenost u ratne aktivnosti i nezadovoljstvo u zemlji koju New Yorker opisuje kao ‘nestabilnu’, a za koju se zna da raspolaže s više od stotinu nuklearnih oružja. Iako je neslužbeni rat dronovima za kontrolu nad pakistansko-afganistanskom granicom završio sredinom 2013., akcije dronovima nastavile su se s pet napada zabilježenih u siječnju 2015., najviše od srpnja 2014. U siječnju su zabilježeni i dodatni napadi u kojima je ubijeno najmanje 45 ljudi u Somaliji i troje u Jemenu, gdje je među žrtvama bilo i dvanaestogodišnje dijete.

Podaci koje je otkrio Ured za istraživačko novinarstvo pobijaju tvrdnje američkog državnog tajnika Johna Kerryja da su ‘ljudi na koje mi ispaljujemo vatru iz dronova isključivo potvrđene terorističke mete na najvišoj razini’. Bez obzira na to jesu li ubijeni uistinu bili opasni, nemogućnost utvrđivanja njihova identiteta budi sumnje u američke vojne operacije i postavlja etička pitanja o osnovnom poštivanju ljudskog dostojanstva.

U travnju 2015. Jeremy Scahill izvijestio je da je američka vojna baza u njemačkom Ramsteinu ‘visokotehnološki centar američkog programa ratovanja dronovima’. U tajnim američkim dokumentima do kojih je došao The Intercept, navodi Scahil, nalazi se ‘dosad najdetaljniji blueprint prikaz tehničke arhitekture koja se koristi za napade dronovima tipa Predator i Reaper’. Većina pilota dronova operira iz SAD-a, ali za kontrolu letjelica zadužena je baza u Ramsteinu.

4. Protivljenje naroda korporativnom otimanju vode

U siječnju 2000. stanovnici bolivijskog grada Cochabambe zatvorili su svoj grad zbog pobune protiv privatizacije svog gradskog vodovoda koja je dovela do povećanja kamata, što je njihove račune za vodu udvostručilo ili čak utrostručilo. U veljači iste te godine Jim Shultz, dopisnik medijske organizacije Pacific News Service, prvi je upoznao zapadni tisak s tom pričom serijom svojih tekstova pod naslovom ‘Rat za vodu’ u kojima iz prve ruke izvještava o sukobima interventne policije i prosvjednika. Na petnaestu godišnjicu prosvjeda u Cochabambi protivljenje naroda korporativnoj kontroli nad vodom nastavlja se širiti diljem svijeta, pa tako svjedočimo ponovnom vraćanju privatiziranih vodovoda u gradsko vlasništvo, akcijama protiv nepravednih zatvaranja vodoopskrbe te skupljanju kišnice. Ova tri problema povezuje zajednička tema – pristup vodi kao temeljno ljudsko pravo.

Kao što izvještava Ellen Brown, današnji ‘ratovi za vodu’ ne suprotstavljaju samo lokalne poljoprivrednike rančerima i stanovnicima gradskih sredina, nego uključuju i nove korporativne ‘vodne barune’, među kojima su i Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Citigroup, The Carlyle Group i druge investicijske tvrtke koje brzinom bez presedana otkupljuju prava na vodu u raznim dijelovima svijeta.

Izvještaj iz 2014. otimanje vode definira na sljedeći način: pod otimanjem vode podrazumijevaju se situacije u kojima moćni igrači uspijevaju preuzeti vlast nad resursima ili u svoju korist preuzeti vodne resurse nauštrb prijašnjih (ne)registriranih lokalnih korisnika ili ekosustava na kojima se zasniva život tih korisnika. Ono uključuje i pravo na donošenje odluka vezanih za vodu, uključujući i pravo na odluku kako i u koje svrhe koristiti vodu kako sada tako i u budućnosti.

Autori ovog izvještaja utvrdili su pet ‘međusobno povezanih’ motiva za ‘novi val otimanja vode’ kojem trenutno svjedočimo:

• Promjene na svjetskim tržištima hrane dovele su do ponovnog zanimanja za pribavljanje zemlje i vodnih resursa za poljoprivrednu proizvodnju.

• Rastuće cijene nafte i zabrinutost da je dosegnuto razdoblje ‘vrhunca proizvodnje nafte u svijetu’ dovele su do porasta proizvodnje agrogoriva u čijem se cjelokupnom proizvodnom ciklusu koriste velike količine vode.

• Sve veća globalna potražnja za sirovinama potiče stalnu ekspanziju ekstrakcijske industrije i velikih rudarskih projekata, uključujući pritom u velikoj mjeri i hidrauličko frakturiranje ili fracking.

• Upravljanje vodnim resursima koje se zasniva na zakonima tržišta, osobito privatizacija vodnih sustava i usluga, a koje dovodi u opasnost dostupnost vode siromašnim i marginaliziranim skupinama u brojnim zemljama u razvoju.

• Financijalizacija vodnih usluga, infrastrukture i samog resursa.

Nastojanja korporacija da privatiziraju prava na vodu nailaze na masovan otpor lokalnih zajednica diljem svijeta koje ističu svoje pravo na odlučivanje o tome na koji će se način koristiti njihova voda. Tijekom posljednjih 15 godina, kako izvještava Victoria Collier za CounterPunch, u 35 zemalja bilo je 180 slučajeva povratka vode u gradsko vlasništvo, pri čemu je nadzor nad vodom vraćen iz privatnih u javne ruke. ‘Od Španjolske do Buenos Airesa, od Cochabambe do Kazahstana, od Berlina do Malezije, privatizacija vode nailazi na silovito odbijanje.’ – navodi ona.

Suprotstavljajući se rastućem trendu privatno-javnog partnerstva koje Collier naziva ‘marketinškim eufemizmom za privatizaciju’, zajednice u Japanu, Nizozemskoj, Indiji, Kostarici, Brazilu i drugim zemljama sada razvijaju javno-javna partnerstva ne bi li preduhitrile preuzimanje vodnih resursa od strane korporacija te razvile ‘neprofitna, javnim interesom vođena rješenja problema vezanih za potrebe vodne infrastrukture’.

5. Nuklearna katastrofa u Fukushimi

Taljenje nuklearnog reaktora u Fukushimi 2011. i dalje traje bez da se pronašlo rješenje, unatoč uvjeravanjima vlasti i glavnih informativnih medija da je situacija stavljena pod kontrolu te procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju pri Ujedinjenim narodima da je Japan ‘ostvario značajan napredak’ u čišćenju lokaliteta na kojem se katastrofa dogodila.

Kontinuirano deponiranje iznimno radioaktivne rashladne vode iz uništene nuklearne elektrane u Tihi ocean, s radijacijom koja je već otkrivena uz japansku obalu, može izazvati teške posljedice za dijelove Tihog oceana i zapadne obale Sjeverne Amerike. Premda je priznao da je voda u preostalim spremištima u kompleksu nuklearke Fukushima jako ‘zagađena’, službeni regulativni organ japanske vlade za nuklearnu energiju u prosincu 2014. potvrdio je odluku da se ta voda pušta u Tihi ocean.

Osim mogućeg ispuštanja plutonija u Tihi ocean, Tokyo Electric Power Company (TEPCO) je priznao i da postrojenje u ocean svakodnevno ispušta nevjerojatnih 150 milijardi bekerela vode kontaminirane tricijem te sedam milijardi bekerela vode kontaminirane cezijem i stroncijem. Usporedbe radi, japanska vlada ne dopušta prodaju količine veće od 100 bekerela po kilogramu svojim građanima. ‘Ta voda sadrži plutonij-239, a njegovo ispuštanje u ocean ima posljedice kako lokalnih tako globalnih razmjera.’ – piše Michel Chossudovsky iz neovisne medijske organizacije Global Research.

U kolovozu 2014. TEPCO je priznao da se gotovo svaka gorivna šipka u reaktoru broj 3 u nuklearki 1 otopila zbog potresa i tsunamija, izvještava Sarah Lazare pozivajući se na japanski tisak. TEPCO je prije toga procijenio da se rastalilo samo 63% nuklearnog goriva u reaktoru. U svojoj izjavi TEPCO je također naveo da se gorivo počelo taliti šest sati prije negoli što se prethodno mislilo. I jedno i drugo, piše Lazare, otežalo bi vađenje i deponiranje rastaljenog goriva.

Više od četiri godine nakon što su tsunami i potres uništili Fukushimu korporativni mediji katastrofi koja se i dalje odvija ne pristupaju kao nečemu vrijednom izvještavanja. Umjesto toga, većina korporativnih vijesti bavi se time jesu li druge zemlje, uključujući i Sjedinjene Američke Države, dovoljno pripremljene u slučaju da se slična katastrofa dogodi negdje drugdje. To je svakako važno, ali o kalvariji japanskog naroda koji je ova katastrofa protjerala iz njihovih domova, a da i ne govorimo o dugoročnim i potencijalno globalnim ekološkim posljedicama, još uvijek se nevjerojatno malo izvještava u korporativnom tisku.

U svibnju 2015. regulativni organ japanskih vlasti za nuklearnu energiju dao je konačno odobrenje nuklearnoj elektrani Sendai, koja je u vlasništvu kompanije Kyushu Electric Power Company, da nastavi s radom. To je prva japanska nuklearka koja je u skladu s novom vladinom regulativom nastavila s radom od katastrofe u Fukushimi 2011. godine. Postaja Russia Today je izvijestila: ‘Usprkos gotovo dvotrećinskom protivljenju javnosti [japanski premijer Shinzo] Abe želi da nuklearne elektrane do 2030. godine budu izvor 20-22% energije u Japanu.’

6. Metan i globalne posljedice zatopljenja na Arktiku

Posljednjih godina razine metana u atmosferi dosegnule su najviše dosad zabilježene vrijednosti. Metan je staklenički plin koji najviše doprinosi globalnom zatopljenju i daleko je razorniji od ugljičnog dioksida. Dahr Jamail u svom je izvještaju za Truthout citirao Paula Beckwitha, profesora klimatologije i meteorologije koji kao suradnik radi na Sveučilištu u Ottawi: ‘… naš klimatski sustav nalazi se u ranoj fazi nagle klimatske promjene koja će, ne poduzme li se nešto, u roku od deset ili dvadeset godina dovesti do rasta temperatura od 5 do 6 Celzijevih stupnjeva.’ Takve promjene na život na Zemlji imale bi ‘učinak bez presedana’.

Otapanjem arktičkoga leda u atmosferu se otpušta u njemu zarobljeni metan. ‘Ono što se događa na Arktiku’ – ističe Beckwith – ‘ne zadržava se na njemu.’ Nestajanje arktičkoga leda pogađa cijeli Planet. Na primjer, smanjivanjem razlike u temperaturi između Arktika i ekvatora povećava se mlazna struja, što pak ubrzava proces otapanja leda na Arktiku.

Dr. Leonid Yurganov, viši znanstvenik na Sveučilištu Maryland i u Zajedničkom centru za tehnologije Zemljinih sustava, izjavio je: ‘Povišena količina metana utjecala bi na temperaturu zraka blizu površine. To bi ubrzalo zatopljenje na Arktiku i promijenilo klimu u cijelom svijetu.’

Istočnosibirska arktička oblast posebno je problematična. Veličine oko dva milijuna kvadratnih kilometara, ona u atmosferu svake godine otpušta 17 milijuna tona metana, kako tvrdi nedavna studija. Dr. Natalia Shakhova, znanstvena suradnica i profesorica u Međunarodnom istraživačkom centru za istraživanje Arktika Sveučilišta Alaska u Fairbanksu, navodi da su emisije metana iz istočnosibirske arktičke oblasti ‘često nepostupne (obilne i nagle)’.

Studija provedena 2013. i objavljena u časopisu Nature kaže da je Zemljino ‘podrigivanje’ 50 gigatona metana ‘vrlo moguće u bilo kojem trenutku’.

7. Strah od vladine špijunaže ‘guši’ slobodu izražavanja pisaca

Masovni nadzor ‘ozbiljno je poljuljao vjeru pisaca da će demokratske vlasti poštivati njihovo pravo na privatnost i slobodu izražavanja’, navodi se u izvještaju koji je u siječnju 2015. objavio američki PEN na temelju odgovora koje su dala 772 pisca iz 50 zemalja.

U svom izvještaju za Common Dreams Lauren McCauley osvrnula se ne samo na izvještaj američkog PEN-a, nego i na izvještaj Američkog saveza za građanske slobode i organizacije Human Rights Watch iz srpnja 2014., u kojem se daje do znanja da američki novinari i odvjetnici sve više izbjegavaju rad na potencijalno kontroverznim temama zbog straha od špijunaže od strane vlasti.

8. Tko umire u rukama američke policije i – koliko često?

U usporedbi s drugim kapitalističkim zemljama Sjedinjene Američke Države se nedvojbeno razlikuju što se tiče stupnja nasilja usmjerenog prema manjinama, izvijestio je Richard Becker za Liberation u siječnju 2015. Koristeći se brojkama iz 2011. Becker je napisao da po glavi stanovnika ‘stopa ubojstava koja je 2011. godine izvršila američka policija oko sto puta viša od engleske’. Isto tako, vjerojatnost da ubije je kod američke policije ’40 puta veća nego kod njemačke’ te ’20 puta viša nego kod kanadske policije’. Becker navodi da to vjerojatno nije jedna vrsta one ‘posebnosti’ na koju je mislio predsjednik Obama kada se u svibnju 2014. obraćao kadetima vojne akademije West Point.

Nije poznato koliko ljudi američka policija svake godine ubije budući da ne postoji savezna agencija koja bi prikupljala takve podatke. FBI vodi godišnju statistiku ‘opravdanih ubojstava’ koja izvrši policija i sva prijavljena policijska ubojstva vodi kao ‘opravdana’. Prijavljivanje ubojstava FBI-ju od strane policije ili ureda šerifa dobrovoljno je, ali samo oko 800 policijskih agencija – od njih 18.000 – nudi statističke podatke.

Po FBI-jevoj statistici 2013. godine policija je izvršila 461 ‘opravdano ubojstvo’, ali internetska stranica KilledByPolice.net objavila je da je ‘američka nevojna policija ubila 748 ljudi samo u posljednjih osam mjeseci 2013., a njih 1100 u 2014. godini’. Do brojki koje iznosi Killed By Police došlo se na temelju medijskih objava organa vlasti. Međutim, budući da se svako ubojstvo koje izvrši policija ne prijavljuje, a provjera svih informativnih izvora diljem zemlje praktički je nemoguća, stvaran broj civila koje ubije policija vrlo je vjerojatno znatno veći.

U Engleskoj, koju je Becker opisao kao ‘još jednu kapitalističku zemlju s dugom tradicijom rasizma’, policija u ophodnjama ne nosi oružje. Službeni podaci govore da su pripadnici policije na dužnosti u 2013. svega tri puta pucali iz oružja, uz ‘nijednu zabilježenu žrtvu’.

Posljednjih mjeseci [krajem 2014.] došlo je do snažnog protesta zbog policijskih ubojstava u Sjedinjenim Američkim Državama. Na stotine tisuća građana izašlo je na ulice u stotinama gradova, mjesta i sveučilišnih kampusa. ‘Kao i u svim drugim borbama za napredak u povijesti’ – napisao je Becker – ‘mobilizacija ljudi na ulicama, u školama i na radnom mjestu ključ je svake stvarne promjene.’

U lipnju 2015. ekipa izvjestitelja lista Guardian poslala je redakciji opširan novi izvještaj o policijskim ubojstvima u SAD-u. Sažimajući rezultate istraživanja, Jon Swaine, Oliver Laughland i Jamiles Lartey izvijestili su da je američka policija u prvih pet mjeseci 2015. ubila 102 nenaoružanih ljudi i da ‘agencije ubijaju dvostruko više ljudi nego što govori računica američke vlade’. Napisali su i sljedeće: ‘Vjerojatnost da će Amerikanci crne boje kože biti ubijeni pri susretu s policijom više je nego dvostruko veća od vjerojatnosti da će se to dogoditi bijelcima!’ Na temelju analize javno dostupnih podataka, lokalnih vijesti i izvještaja samog lista Guardian oni su istaknuli da je ’32% Afroamerikanaca koje je ubila policija tijekom 2015. bilo nenaoružano, kao i 25% ljudi hispanskog i latinoameričkog podrijetla, u usporedbi s 15% ubijenih bijelaca’.

U pet mjeseci obuhvaćenih istraživanjem istraživački novinari Guardiana utvrdili su da je 27 ljudi ubijeno policijskom upotrebom Tasera. Sve žrtve osim jedne bile su nenaoružane. Istraživanje je zabilježilo i 14 smrtnih slučajeva u kojima su sudjelovali policijski službenici nakon sukoba u pritvoru, uključujući i ubojstvo Freddieja Graya, čija je smrt od posljedica lomljenja vrata u policijskom kombiju u Baltimoreu dovela do javnih prosvjeda i optužbe protiv šestoro službenika gradske policije.

9. Manje medijskog prostora za milijune siromašnih nego za milijardere

Organizacija FAIR (Poštenje i točnost u izvještavanju) u lipnju 2014. objavila je studiju koja je pokazala da ABC World News, CBS Evening News i NBC Nightly News osiguravaju više medijskog prostora za 482 milijardera u Sjedinjenim Američkim Državama nego za 50 milijuna ljudi koji žive u siromaštvu, emitirajući gotovo četiri puta više vijesti koje sadrže termin ‘milijarder’ u odnosu na one u kojima se spominju riječi kao što su ‘beskućnici’ ili ‘socijalna pomoć’.

‘Činjenica da u najbogatijoj naciji svijeta svaki šesti građanin živi na ili ispod granice siromaštva ne odražava nedostatak resursa nego manjak političkog interesa i pozornosti, što je posljedica nedostatka javne svijesti o ovome problemu.’ – piše Frederick Reese s nezavisnog informativnog portala MintPress News.

10. Kostarika postavila standard korištenja obnovljive energije

75 uzastopnih dana tijekom prvih mjeseci 2015. godine građani Kostarike izbjegli su sagorijevanje fosilnih goriva radi dobivanja električne energije. Umjesto toga, kao rezultat obilnih oborina, hidroelektrane su proizvele gotovo svu električnu energiju za domaće potrebe. Kostarikanski izvori geotermalne i solarne energije te energije vjetra uklonili su potrebu za oslanjanjem na izvore ugljena i nafte.

11. Proizvođači pesticida troše milijune na ‘prodavanje’ priča kada govore o sve manjoj pčelinjoj populaciji

Studija Škole javnog zdravstva Sveučilišta Harvard iz svibnja 2014. pokazala je da dva često korištena neonikotinoida uzrokuju veliku štetu za kolonije medonosnih pčela. U travnju 2015. časopis Science objavio je još dvije studije koje su došle do rezultata koji potvrđuju i dopunjuju one s Harvarda.

Neonikotinoidi se koriste za tretiranje sjemena kod više od 140 žitarica. Riječ je o sistemskim pesticidima, što znači da se apsorbiraju kroz korijenje i lišće te šire cijelom biljkom, dospijevajući tako i u pelud i nektar. Za oprašivače i nizak stupanj izloženosti može dovesti do subletalnih efekata kao što su promjene u učenju, neispravna ishrana te imunosupresija. Viši stupanj izloženosti može biti i smrtonosan.

Nakon ovakvih znanstvenih dokaza tri vodeća proizvođača neonikotinoidnih pesticida – korporacije Bayer, Syngenta i Monsanto – započele su s agresivnim, više od stotinu milijuna američkih dolara vrijednim PR kampanjama, služeći se taktikom sličnom onoj koju je Big Tobacco desetljećima koristio u osporavanju rezultata do kojih se došlo u javnom zdravstvu.

Kao što je Michele Simon navela u studiji za Friends of the Earth, ta taktika uključuje odvraćanje pozornosti s pravog problema optuživanjem svega osim pesticida za zabilježen pad populacije pčela medarica – uključujući, na primjer, optuživanje poljoprivrednika za neprimjereno korištenje pesticida. Te kompanije također napadaju znanstvenike i novinare kako bi diskreditirali njihova otkrića.

Bayer, Syngenta i Monsanto istovremeno pokušavaju kupiti kredibilitet suradnjom i strateškim partnerstvima s poljoprivrednicima, pčelarima i poljoprivrednim organizacijama, izdajući se za ‘prijatelje pčela’. Tako je, na primjer, Monsanto objavio osnivanje Savjetodavnog vijeća za pčele medarice koji djeluje kao strateški savez Monsantovih i inih rukovoditelja. Britanska udruga pčelara dobila je znatna financijska sredstva od Bayera, Syngente i drugih kompanija koje proizvode pesticide, a zauzvrat je insekticide javno podržala kao ‘bezopasne za pčele’.

12. Sjeme sumnje: Ministarstvo poljoprivrede SAD-a ignoriralo javnu kritiku novih genetski modificiranih usjeva otpornih na pesticide

Usprkos gotovo 400.000 prikupljenih potpisa građana, zdravstvenih stručnjaka i poljoprivrednika kojima su u peticiji izrazili svoje protivljenje, u rujnu 2014. ministarstvo poljoprivrede SAD-a (USDA) odobrilo je novu generaciju genetski stvorenog kukuruza i soje, u proizvodnji kompanije Dow AgroSciences. Novo sjeme marke EnlistTM tolerirat će novi herbicid koji je također razvila kompanija Dow, a koji nosi naziv Enlist DuoTM i po prvi put kombinira dva često korištena herbicida: 2,4-diklorofenoksiacetatnu kiselinu, koja je sastavni dio otrovnog herbicida Agent Orange što se koristio u Vijetnamskom ratu, te glifosat, ključni element u Monsantovom herbicidu Roundup®. Budući da su neki herbicidi razvili otpornost ili na 2,4-D ili na glifosat, u Dowu su odlučili to dvoje objediniti u jedan učinkovitiji herbicid – Enlist Duo.

Ministarstvo poljoprivrede SAD-a odobrilo je novo sjeme otporno na Enlist Duo, premda je priznalo da bi to odobrenje ‘moglo povećati upotrebu 2,4-D kiseline i za 600%  te imati utjecaj na obližnje kulture poput rajčice i grožđa kod kojih nije stvorena otpornost na tu kemikaliju.’ – izvještava Anastasia Pantsios. U svom izvještaju ona kaže i sljedeće: ‘Budući da se poljoprivrednike potiče da se na većim obradivim površinama posvete uzgoju samo jedne kulture (tzv. uzgoj monokultura) i da koriste goleme doze herbicida na bazi glifosata u borbi protiv korova, pojavili su se tzv. ‘superkorovi’ otporni na herbicide. Mnogi poljoprivrednici i zagovornici sigurne hrane strahuju da će povećana primjena sve jačih herbicida samo dovesti do pojave još otpornijeg korova.’

Herbicid 2,4-D ne samo da prijeti integritetu usjeva, nego se povezuje i s opasnostima po javno zdravlje, uključujući i razne oblike raka, Parkinsonovu bolest, hormonske poremećaje i oštećenja pri rođenju.

Glasnogovornici brojnih organizacija, uključujući i Centar za sigurnost hrane te Udruženje potrošača organske hrane, osudili su odluku ministarstva. Pantsios navodi da je Wenonah Hauter, izvršna direktorica organizacije Food & Water Watch, izjavila da je ‘USDA ignoriralo protivljenje javnosti i svoju dužnost da štiti zdravlje ljudi i sigurnu poljoprivrednu proizvodnju’. Hauter je odobrenje za usjeve otporne na 2,4-D nazvala ‘jednom od najneodgovornijih odluka koje je američko ministarstvo poljoprivrede donijelo u gotovo dvadeset godina, koliko se genetski modificirane kulture nalaze na tržištu’.

Kao što u svojim izvještajima navode Mary Ellen Kustin i Soren Rundquist, istraživanja pokazuju da se gotovo 500 škola nalazi na samo šezdesetak metara udaljenosti od polja soje i kukuruza. ‘To je alarmantno’ – napisali su – ‘jer djeca su osobito osjetljiva na otrovni sastojak 2,4-D u herbicidu Enlist DuoTM proizvođača Dow AgroSciences…’ Kustin i Rundquist navode i da premda ‘Dow tvrdi da se Enlist Duo neće raspršiti dalje od tih šezdesetak metara ako se pravilno nanosi’, procjena rizika koju je izvršila sama EPA pokazala je da su se ‘druge formulacije 2,4-D raspršile i na udaljenost veću od 300 metara’. Njihov je zaključak: ‘EPA mora obraćati znatno više pozornosti dodatnim opasnostima koje od izlaganja ovom herbicidu prijete djeci koja žive ili pohađaju škole u blizini polja kukuruza i soje nego što je to učinila u svojoj studiji procjene rizika.’

13. Pentagon i NATO okružuju Rusiju i Kinu

U službi korporativnog kapitala i iz skrivenih interesa vezanih za prirodne resurse dotičnih regija Pentagon i Sjevernoatlantski savez (NATO) okružuju Rusiju i Kinu vojnim bazama i sustavima raketne obrane, izvijestio je Bruce K. Gagnon.

Sjedinjene Američke Države izgradile su vojne baze u Rumunjskoj i Bugarskoj, a u planu im je i jedna u Albaniji, ne bi li na taj način okružile Rusiju. Baze sa sustavima raketne obrane nalaze se u Turskoj, Poljskoj i Rumunjskoj, dok slično opremljeni razarači američke mornarice operiraju u Crnom moru. NATO se pak na sličan način proširio u Latviju, Litvu i Estoniju na granici s Rusijom, a govori se i o priključivanju Gruzije, Švedske, Ukrajine i Finske NATO savezu, čime bi se i povećala mogućnost okruživanja ruskog teritorija. Raspoređivanje američkih i NATO-vih snaga za cilj ima ‘štititi polja nafte i plina u regiji [oko Kaspijskog jezera]‘ – izjavio je general James Jones 2006. kada je služio kao vrhovni zapovjednik NATO-vih savezničkih snaga za Europu.

Američka mornarica se priprema i za veću prisutnost na Arktiku kako bi – stoji u službenom objašnjenju – ‘štitila prijevoz brodovima’. Međutim, senator Angus King (senator savezne države Maine iz redova nezavisnih) ističe da će fosilna goriva u arktičkoj oblasti koja su nekoć bila nedostupna sada postati dostupna, sugerirajući da je, baš kao i u kaspijskoj regiji, zaštita pomorskih putova povezana s mogućnošću povećanog crpljenja nafte na Arktiku.

U okruživanju Kine američka mornarica za patroliranje teritorija regije koristi razarače opremljene borbenim sustavom Aegis i raketama. Uz prisutnost u moru, tu je i 30 raketnih obrambenih sustava na tlu u Južnoj Koreji i u bazama na Havajima, u Južnoj Koreji, Japanu, Guamu, Okinawi, Tajvanu, Australiji i na Filipinima.

Autor i profesor Noam Chomsky opisuje američku vanjsku i vojnu politiku koja se tiče naftnih rezervi kao ‘polugu dominacije svijetom’. Kontrola nad prirodnim resursima konkurentska tržišta čini ovisnima o SAD-u i tjera ih da se ponašaju u skladu s američkim interesima.

14. Broj prisilnih izbjeglica u svijetu premašio pedeset milijuna  

Na Svjetski dan izbjeglica 2014. ukupan broj ljudi u svijetu koji su prisilno iseljeni iz svojih domova bio je najveći zabilježeni još od Drugog svjetskog rata. Izvještaj ‘Globalni trendovi’ koji je sastavio UNHCR (Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice) utvrdio je da je krajem 2013. na svijetu bilo 51,2 milijuna izbjeglica, što je porast od šest milijuna u odnosu na 45,2 milijuna 2012. godine. Ta iz svojih domova raseljena populacija sastoji se od izbjeglica, tražitelja azila i interno raseljenih ljudi koji su pobjegli iz svojih domova u druge dijelove domovine.

Na izbjeglice otpada 16,7 milijuna ljudi širom svijeta, uključujući njih preko šest milijuna koji su krajem 2013. u progonstvu bili već više od pet godina. Više od polovice (53%) od 11,7 milijuna izbjeglica pod mandatom UNHCR-a došlo je iz triju zemalja: Afganistana (2,56 milijuna), Sirijske Arapske Republike (2,47 milijuna) te Somalije (1,12 milijuna). (Preostalih pet milijuna palestinskih izbjeglica registrirano je u UNRWA – Agenciji Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama). U roku od svega pet godina Sirija je od drugog najvećeg primatelja izbjeglica na svijetu postala drugo najveće izvorište izbjeglica.

U izvještaju se navodi gotovo 1,2 milijuna tražitelja azila, uključujući i rekordnih 25.300 zahtjeva za azil djece koja su razdvojena od svojih roditelja odnosno čiji roditelji nisu s njima. Na interno raseljene ljude otpalo je rekordnih 33,3 milijuna, što je najveći porast od svih skupina u izvještaju ‘Globalni trendovi’. UNHCR ističe da je ‘pomoć tim ljudima poseban izazov budući da se mnogi od njih nalaze u zonama sukoba’.

Uz to, u izvještaju se navodi i da brojka od 51,2 milijuna prisilno raseljenih ljudi ne uključuje populaciju ljudi bez države diljem svijeta. Ističući da je ‘još uvijek teško točno prebrojati ljude bez države’, UNHCR je na temelju podataka vlada 75 država naveo brojku od 3,5 milijuna takvih. Međutim, svjestan ograničenja u navođenju takvih podataka, UNHCR je procijenio da je apatrida u 2013. godini prije oko 10 milijuna.

15. Industrija proizvodnje zašećerenih proizvoda od Big Tobacca posudila taktiku

Udruga zabrinutih znanstvenika u lipnju 2014. izvijestila je da ‘proizvođači hrane i pića, zajedno s organizacijama koje ta industrija podupire kao što su različita interesna udruženja, interesne skupine i tvrtke za odnose s javnošću, aktivno rade na tome da Amerikanci nastave konzumirati velike količine šećera.

Industrija šećera preuzela je velik dio taktike na koju se prethodno oslanjala duhanska industrija, uključujući obrušavanje na znanstvene dokaze, širenje dezinformacija na internetskim stranicama industrije, u istraživačkim institutima i interesnim udruženjima, a sve to s ciljem obmanjivanja javnosti i uz angažman industrijskih znanstvenika, utjecaja na akademske krugove i političke odluke u cilju promicanja vlastitih interesa.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)

WIKILEAKS: Mediji prešutjeli da je Google radio i poticao rušenje Assada u Siriji
Leonardo da Vinci metoda: Kako se naspavati sa što manje sna (koristio i Nikola Tesla)

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama