Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » UPOZORENJE HRANA ! » Primjeri iz prakse: Naučite kako proizvesti zdravu hranu za sebe i svoju obitelj

Primjeri iz prakse: Naučite kako proizvesti zdravu hranu za sebe i svoju obitelj

organski-vrtPored želje da otkrijemo kako čovjek može prilagoditi i opstati u prirodi, bez oslanjanja na sve one točke koje mu izgledaju neophodne u suvremenoj civilizaciji, moram reći da me je za bavljenje ovom temom motivirao cilj da se čovjek bori za svoje narušeno zdravlje

Vjerujem da će mnogi mnogi ubrzo pokušati primjene neke od savjeta naših baka ili boraca za zdrav “bio” vrt; na svojim okućnicama ili zapuštenim i napuštenim imanjima na selu.

U knjizi “Preživjeti i živjeti u prirodi” prikazani su primjeri iz prakse, koji rječito ukazuju na proizvodnju zdrave hrane bez mnogo napora. Sve se temelji na činjenici da su biljke stvorene prije ljudi i da one mogu opstati bez naše intervencije. Čovjek samo treba pratiti rast biljke i da joj pomogne izrasti i razviti se do svoje pune biološke zrelosti. Onako kako prati i rast životinja.

Pošlo se od opće poznate činjenice da u našem tlu gotovo da nema nekih neophodnih sastojaka, prije svega selena, joda, željeza, kroma i dr. Uzroci tome su mnogobrojni. Način proizvodnje u poljoprivredi gdje se išlo samo na povećanje prinosa uz neselektivnu uporabu kemije.

Što smo bliže velikim gradovima, to dobivamo PRAZNU hranu, tj. biljke sa osiromašenim sastavom vitamina, minerala i ostalih mikroelemenata. Tablice o kemijskom sastavu namirnica su sve manje točne, i naši pokušaji da se hranimo pravilno po tablicama – ostaju samo pokušaji. Mnogi prodavači dodataka hrani ovu priču godinama pričaju, a mi to nijemo promatramo, jer osiromašeno stanoništva bespomoćno sluša, pošto nema para za te programe, mada je svakome jasno da nešto treba poduzeti.

Nedostatak vitamina i minerala ugrožava štitnjaču

Ljudi u velikom broju obolijevaju od poremećaja funkcija štitne žlijezde. Ovo je oboljenje mnogo prisutnije, nego ga medicina bilježi, jer se često početni simptomi liječe antidepresivima ili i sami liječnici ne istražujući ovu bolest daju takve terapije. A pogledajmo koliko je oko nas bezvoljnih, malaksalih, jako debelih (napuhanih punih vode), nenormalno mršavih, pojačano nervoznih, ljudi s poremećenim snom, koji teško dišu, lako se umaraju. Ako imaju novca, kupuju suplemente, ako nemaju ..? E, ako nemaju ima rješenja.

Sve više u svijetu mladih ljudi pristupa različitih pokretima, koji propagiraju zdrav život i pozitivan odnos prema prirodi. Ima i kod nas dobrih znanstvenika koji su se samostalno, bez neke šire podrške zajednice bavili ovim problemima, pa zahvaljajući njima imamo mogućnosti da na svojim malim “bio” vrtovima postignemo revitalizaciju zemljišta, i tako dođemo do zdrave biljne i životinjske hrane.

Klasična metoda koji su koristili naši preci prije samo stotinjak godina. Zemlja se orala takvim plugovima sa zaprežnom stokom, koji su površinski plodni sloj samo rastresao, a nisu uništavali gliste i bubice, koji žive u tom sloju. Nisu uzgajali velike zasade monokulture i samim tim nije bilo toliko štetočina i bolesti na biljkama, koje su prskane biljnim preparatima. Također su vodili računa i o redoslijedu sadnje biljaka. Dobro su znali što se iza čega može saditi, a vodili su računa i o tome što se pored čega treba saditi; zapravo što se od povrća međusobno trpi, a što “ne trpi”. Imali su pravila o vremenu i redoslijedu sadnje.

Možemo se upoznati s nekim poznatim metodama zastiranja zemljišta slamom, sijenom, suhim lišćem ili drugim materijalima iz prirode, a koje nam omogućuje da se oslobodimo napornog okopavanja i zalijevanja vrta. Ili možemo pronaći kako neodstranjujući korov možemo između njih saditi povrće, a da iskoristimo divlje bilje u prehrani i zelenom gnojivu.

Kako postaviti “bio” vrt

Za “bio” vrt treba odabrati najsunčanije mjesto, jer su sunčeve zrake vrlo važni za rast, razvoj i sazrijevanje plodova. Treba imati u vidu da plodovi iz sunčanog “bio” vrta imaju najveću vrijednost za zdravlje čovjeka i zato ih je najbolje koristiti prijesne. Toplina tjedna kuhanja, pirjanja i konzerviranja uništava nakupljenu sunčevu energiju u biljnim stanicama, a i niz vitamina. Svakodnevno na trpezi treba imati salate pripremljene od lisnatih, korjenastih i drugih vrsta biološki proizvedenog povrća, jer su najbolje sredstvo za jačanje otpornosti organizma protiv raznih bolesti.

Obratimo pažnju na to kako se priroda sama brine o obnavljanju humusa. Kao nam na primjer može poslužiti šuma. Na šumskom tlu leže suhe i trule grane i grančice, šišarke i opalo lišće. Ako se taj gornji sloj biljnih otpadaka ukloni, ispod njega leži rastresita zemlja ugodnog mirisa. Ona sadrži najbolje sastojke kojima se hrani drveće u razvoju. Taj plodni humus proizvod je brojnih mikroorganizama, crva, kukaca i drugih stanovnika zemlje, koji stalno probavljaju i prerađuju šumske otpatke. Tlo u šumi je uvijek pokriveno, što znači da je i zaštićeno, tako da ga kiše ne mogu ga sabiti u tvrdu koru, a vjetar i suša ga mogu ga isušiti.

Bez prevrtanja zemlje i gnojidbe ljudskom rukom, u šumi se sloj humusa nečujno i nevidljivo obnavlja neprestano. Ovaj sloj je u stanju hranom opskrbljivati i najviše drveće. Prirodno obnavljanje zemlje u šumi odvija se, naravno, vrlo sporo. Prirodu u njenom djelovanju u šumi treba, istina, imitirati, ali i olakšati našim radom raspadanja tvari u humus na razne načine. Na sunčanoj padini mogu se s uspjehom uzgajati mnoge biljke. Mogu se načiniti i terasaste leje, koje se od klizanja zemlje mogu osigurati starim daskama ili kamenjem. Na takvim površinama prinosi su mnogo bolji nego na ravnim.

Pri ovakvom načinu uzgoja bilja zemlja se nikada, ni nakon branja, ne ostavlja da zazimi gola i nepokrivena. Po njoj treba razbacati ostatke biljne mase i raznog pokošenog korova koji razbacamo po polju. Nikako ne treba spaljivati ​​ostatke prethodne žetve, nego ostaviti da prekriju polje i zaštite površinski živi sloj od izmrzavanja.

Na gredicama s kojih su pokupljeni plodovi, zemlju treba rastresati i provjetravati probadanjem vilama, a da se pri tome slojevi zemlje ne miješaju između sebe. Okretanje zemlje i prekopavanje lopatom škodilo bi prirodnom redoslijedu pojedinih slojeva u kojima žive razne vrste organizama. U “bio” vrtu nema monokultura. Pojmom monokulture označavaju se biljke iste vrste u velikim skupinama. To biva kada su na većem prostoru načinjene samo redovi salate, ili samo redovi kupusa, luka, graha i tako dalje. Treba uzgajati razne vrste povrća, jednog kraj drugog, takozvane mješovite kulture. I tu treba imitirati prirodu koja ne zna za monokulture, a sve u njoj napreduje.

Istovrsne biljke boluju i stradaju

Biljke iste vrste su na većoj površini i jedna pored druge daleko više izložene biljnim bolestima i štetočinama nego ako rastu između redova druge vrste biljaka. Pravilnom kombinacijom raznih vrsta povrća na istoj gredici, prostor će biti bolje iskorišten, a prinos veći.

Plodna zemlja se ne iscrpljuje jednostrano jer svaka vrsta uzima iz nje druge tvari. To treba imati u vidu i prilikom pravljenja redoslijeda sijanja i sađenja raznih vrsta povrća. Izlučevine nekih biljaka prijaju drugim vrstama i takvo susjedstvo povoljno djeluje na razvoj obje vrste biljaka. Ali, ima i onih koji se ne podnose. Tako, primjerice, peršin slabo uspijeva ako se sije u blizini salate u glavicama. Celer, crveni kupus, uzgajan kao monokultura, ne uspijevaju tako dobro kao kada se miješaju. Celer svojim mirisom brani kupus od leptira kupusara i onemogućava mu da položi jajašca i da gusjenice uništiti kupus. Mrkva, opet, povoljno djeluje na rast svih susjednih biljaka. Crni luk i poriluk zauzvrat, brane mrkvu od mušica.

I bolja aroma i bolji okus povrća rezultat su miješanja kultura u redovima. U tu svrhu se koriste i neke mirišljave trave. Hren treba saditi u blizini krumpira, kako bi krumpir imao bolji okus, a kamilicu iz istog razloga pored rajčice. Izgubljene tvari se u “bio” vrtu nadoknađuju prvenstveno kompostom. Zato je pripremanje komposta od izuzetnog značaja. Treba se pridržavati najnovijih saznanja: kompost je utoliko kvalitetniji, ukoliko se tvari u njemu brže raspadaju. Treba, dakle. poticati taj proces i nastojati na što raznovrsnijem sadržaju komposta. Zato se kompostiraju što različitije organske tvari, a naročitim mjerama ubrzava njihovo raspadanje.

Zeleno gnojivo pravi se tako što se gredice zasijavaju sjemenom gorušice, grahorice, jednogodišnjom djetelinom ili jednostavno mješavinom za zelenu gnojidbu. Korijenje ovih biljaka će do zime rastresti zemlju i sakupiti dušik koji zatim ostaje kao rezerva. To dušično gnojivo se potom koristi kod proljetne sjetve. Promrzli zeleni dijelovi u kasnu jesen pokriju i time zaštite tlo.

Biljke istovremeno služe i kao hrana životinjama u zemlji i time poboljšavaju humusni sloj zemlje. Na mjestima gdje je zemlja još tvrda, prije sjetve se može rastresti vilama. Za dodatno poboljšavanje plodnosti zemlje koja još ne sadrži dovoljno humusa, koriste se isključivo organska gnojiva, a nikako mineralna gnojiva i kemijska sredstva. Stajsko gnojivo se u “bio” vrtu ne koristi zbog loših iskustava, koje su povrtari stekli u posljednjim desetljećima.

Njegov miris privlači neke štetočine, što nije poželjno. Čak ni njegov sastav, zbog modernog načina uzgoja stoke, više nije besprijekoran. Tko može nabaviti stajsko gnojivo koje sigurno ne sadrži štetne tvari kao što su insekticidi, antibiotici, tragovi hormonskih preparata i slično, treba ga koristi tek kad je dobro odležano. U jesen se tim gnojivom pospu gredice u vrtu. Ostala gnojiva od domačih životinja stižu u zemlju preko gomile komposta. Njih treba kompostirati između slojeva (otpadaka iz vrta i kuhinje).

Krumpir na slami, bez okopavanja

Vrlo je interesantan i jednostavan način uzgoja krumpira na slami: tlo za sadnju ne treba orati i drljati, nema okopavanja, nagrtanja, a i vađenje je vrlo lako i jednostavno. Krumpir se sadi u proljeće kada otopli tako što se gomolji poslažu na površinu zemlje u redovima s razmakom 50 x 50 centimetara. Zatim se pokriju sa slojem stare slame debljine 15 cm. Na slamu se stavlja ugoreli stajnjak, ili koje drugo organsko gnojivo. Na gnojivo se ponovo stavlja sloj slame ili natrulog sijena tako da visina humke bude 30-35 cm. I – posla oko uzgoja krumpira više nema dok ne dođe vrijeme “berbe”.

Nakon određenog vremena po sijanju iz slame počinje prodirati klica, a ubzo se formira i plod krumpira. Do berbe tako uzgojenog krumpira treba proći nešto više vremena nego pri klasičnom načinu uzgoja, ali je zato prinos veći, i zdraviji. Vađenje se vrši tako što se slama odgurne, a gomolji pokupe sa zemlje.

VRTLARSKI PRIRUČNIK – LINK
 
(svetinjebraniceva.rs/uredio:NSP)

Filed under: UPOZORENJE HRANA ! · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,