Počela bitka koja će zadugo riješiti sudbinu Europe – migranti su u njoj samo “oružje”

ZA INTERESE I POLITIKU WASHINGTONA “OTMICA EUROPE” JE – JEDAN OD PRIORITETA

Kratak uvod koji se tiče izbora nadnaslova članka: u antičkom mitu Zeus je, prerušen u bika, oteo Europu i na leđima je prenio na Kretu.

Neke paralele sa današnjim odnosima SAD i Europe se mogu povući. U Washingtonu i dalje misle da su “u ulozi Zeusa”, u ostatku svijeta ih uglavnom promatraju kao “bika”, imaju želju da centar odlučivanja o EU prebace preko Atlantika – na svoj teritorij, a ostalo je samo da im se Europa popne na leđa i da zajedno preplivaju.

Za euroatlantiste i neoliberalne eurounijate, ovo bi bio “civilizacijski izbor Europe”. Za “tradicionalne europejce” i evroazijce ovo je “otmica Europe”.

Točniji je drugi opis.

Ključnu stvar u cijelom procesu treba predstavljati sporazum o transatlantskom partnerstvu, koji će dugoročno gurnuti EU u američki zagrljaj.

Sigurnost EU i danas ovisi o NATO, a u slučaju Transatlantskog partnerstva, europske zemlje bi postale ekonomski i tehnološki ovisne od SAD, do te mjere, da bi u globalnoj utakmici predstavljale tek periferiju nove euroatlantske cjeline.

Nije za džaba ulicama Berlina demonstriralo četvrt milijuna Nijemaca zahtijevajući od Angele Merkel da obustavi sve daljnje pregovore o transatlantskim partnerstvu.

Zašto je za geopolitiku Washingtona “Otmica Europe” jedan od prioriteta? Iako bez vlastitih vojnih snaga, i dalje ovisna o NATO – EU je počela sve više igrati samostalno na ekonomskom planu. Ne radi se tu samo o Njemačkoj, mada u SAD najviše brinu baš zbog Nijemaca.

Nakon posjeta kineskog predsjednika Londonu, vidljivo je da se i Velika Britanija sasvim drugačije pozicionira. Na kraju krajeva, službeni London je to najavio još prije nekoliko mjeseci kada je Velika Britanija pristupila Azijskoj infrastrukturno-investicijskoj banci (AIIB), iako su SAD vršile veliki pritisak na sve europske zemlje da to ne čine.

Posebno poglavlje predstavlja pitanje energetske sigurnosti. Europa je već premrežena plinovodima koje je povezuju s Rusijom, a izgradnjom “Sjevernog toka” 2 i eventualnom reaktuelizacija “Južnog toka” (ili početkom izgradnje “Turskog toka” kao brata blizanca), europske zemlje ulaze u strateško partnerstvo s Moskvom. A iz strateškog partnerstva se rađaju i usuglašeni strateški ciljevi.

Kada bi se stvari odvijale u ovom pravcu, NATO vjerojatno ne bi postojao u današnjem formatu za dva desetljeća. Preko sve veće ekonomske samostalnosti i rješavanja energetskih pitanja u strateškom partnerstvu s Rusijom, Europa bi došla i do davno najavljenih Eurokorpusa i/ili EUFOR-a koji bi u potpunosti zamijenili NATO (ne bi bili samo korišteni za mirovne misije u Čadu, Srednjoafričkoj Republici i BiH).

Za SAD se ocrtala linija po kojoj moraju kretati u svom političkom nastupu. Najprije, u prvom koraku, spriječiti izgradnju novih energetskih koridora koji bi povezali EU s Rusijom. Zatim, dugoročno onemogućiti strateško povezivanje europskih zemalja s Rusijom. Na kraju, činiti sve kako bi što brže došlo do potpisivanja Transatlantskog partnerstva.

Zbog ove prve stvari ne samo da su spriječili izgradnju “Južnog toka”, već su pritiskom na eurobirokratiju (to je ono društvo euroatlantista i neoliberalnih eurounijata) izdjelovali i usvajanje tzv. Trećeg energetskog paketa, kako bi u budućnosti mogli djelovati na svaku aktivnost Rusije u tom pravcu.

Zbog druge su inducirali ukrajinsku krizu i “natjerali” EU da uđe u besmisleni političko-ekonomski rat sa Rusijom.

Sa ovim trećim bi konačno osigurali svoju poziciju novim sporazumom, kojim bi dobili niz mehanizama da utječu na europske zemlje. A tada Velika Britanija ne bi mogla ući u AIIB, niti da kraljica u Londonu prima Xi Jinpinga, a da ga nijednom ne pita za zdravlje Dalaj-lame.

Ipak, do zastoja u realizaciji ovog plana je došlo stjecajem okolnosti.

U svjetskoj politici se uspostavlja nova ravnoteža snaga. To se ne može sakriti.

U dobroj mjeri je na zastoj utjecala velika ekonomska kriza iz 2008. Zato su aktivirani migranti.

Prema posljednjem izvještaju UN, vidi se da je ovo bio problem u najavi za Europu. Danas, Europa ima 738 milijuna stanovnika, a Afrika 1,186 milijardu. Procjena je da će 2050. Europa imati 707 milijuna, a Afrika 2,478 milijarde.

Danas, među 10 zemalja s najvećim brojem stanovnika je samo jedna afrička (Nigerija sa 182 milijuna). Procjena je da će ih 2050. biti tri (uz Nigeriju, još i DR Kongo i Etiopija), a 2100. čak pet (plus Tanzanija i Niger).

Među zemljama u kojima se rađa najmanje djece (srednji broj djece po jednoj ženi) je među prvih 10 čak pet europskih, a od 2045. će ih već biti šest. Sa druge strane, među prvih deset država u kojima se rađa najviše djece je samo jedna neafrička – Istočni Timor na devetom mjestu.

Masovne migracije su dugoročna prijetnja Europi. Ali, da bi ovaj proces počeo, bilo je neophodno destabilizirati države Bliskog istoka i Magreba. Otuda i sve što se dešavalo u Siriji, Egiptu, Tunisu, Čadu …

Da se s ovim procesom nastavlja, dokaz je i nevjerojatna kampanja u zapadnim medijima koja je uslijedila nakon obaranja ruskog putničkog zrakoplova u Egiptu. Taman kada se probudila nada da se Sirija može stabilizirati zahvaljujući ruskoj vojnoj podršci Bashar Assadu, počeo je proces (ponovne) destabilizacije Egipta.

Uvjeravanje svjetske javnosti da je Egipat nesiguran, te da jedinice Islamske države mogu obarati putničke avione, ostavit ovu zemlju bez prijeko potrebnih deviznih priljeva od turizma. Egipatska vlada ionako muku muči s punjenjem proračuna, a sada će to postati nemoguća misija.

Sirija ide ka stabilizaciji, ali u Egiptu vidimo sasvim suprotne tendencije. A te suprotne tendencije najavljuju da se i pored stabilizacije Sirije, mogu očekivati ​​novi valovi migranata ka Europi. Najprije iz Egipta, a zatim i iz Sudana, Etiopije i Somalije, kada egipatska vojska više ne bude više sposobna braniti svoju južnu granicu.

Aktiviranjem migrantske krize SAD su jasno poručile Europi da može birati između periferizacije i destabilizacije. Sa sadašnjom anemičnom vanjskom i sigurnosnom politikom, EU može zadesiti i jedno i drugo. Na kraju, prihvaćanjem Transatlantskog partnerstva, Europa će biti periferizirana; a bujanjem ksenofobije i bez jasnog vanjskopolitičkog odgovora na migrantske krizu – do unutarnje destabilizacije će svakako doći (Aleksandar Rar zaključuje da već sada Njemačka više nije ista zemlja).

Pri svemu tome, europske zemlje će pitanje energetske sigurnosti morati rješavati uvozeći tekući plin iz SAD, po cijeni koja je tri puta viša od ruskog zemnog plina, što će njihovu ekonomiju učiniti potpuno nekonkurentnom.

Migrantima se EU ucjenjuje da dalje kvari svoje odnose s Rusijom kako bi došlo do obustavljanja svih bilateralnih energetskih aranžmana i sa krajnjim ciljem da se formira Transatlantsko partnerstvo – nova euroatlantska integracija.

Prisustvujemo pokušaju “Otmice Europe” i pečaćenju njezine sudbine.

Sve ostalo što se navodi u nizu analiza je vjerojatno točno, ali i manje bitno. Reakcija se ipak određuje prema glavnom cilju, a ne perifernim posljedicama.

Sada, za europske države se ocrtava linija po kojoj bi se trebale kretati.

Podrška Rusiji u rješavanju sirijske krize više nije dovoljna. Nastavak priče o “migrantskim kvotama”, žicama i oživljavanju “dablinskog sustava” je tek besmislen.

Neophodno je pomoći vlast Abdela Fataha el-Sisija u Kairu, otpisati “kijevske klaune” i usmjeriti ukrajinski konflikt ka održivom rješenju u dogovoru s Rusijom, i na kraju ponovno staviti na stol pitanje izgradnje novih energetskih koridora.

Paralelno s tim, ne smije se dopustiti nova destabilizacija Balkana (kao dijela Velikog bliskog istoka), koja je već u najavi (o tome je nešto progovorila i Angela Merkel).

Zbog toga se i teret migrantske krize jednostavno ne smije prebacivati ​​na balkanske zemlje, ali se ne smiju ni ubrzavati procesi koji mogu izazvati nove potrese (promjena Dejtona, nova tumačenja Ohridskog sporazuma, pokušaji legitimizacije statusa tzv. Republike Kosova u međunarodnoj politici i td.) u kojima će migrantsko pitanje dobiti sasvim novu dimenziju.

Prema svemu do sada viđenom, migranti su samo sredstvo u geopolitičkoj borbi u kojoj se na dugi rok rješava sudbina Europe.

Ulog je veliki za sve strane koje u ovome sudjeluju.
 
(fakti.org/uredio:nsp)