Kome je trebao mrtav Gaddafi: Evo zašto je ubijen vođa revolucije

Rezultati rušenja libijskog predsjednika Muammara Gaddafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu

Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gaddafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

Četiri godine je prošlo od kada je svijet gotovo uživo pratio mučenje i ubijanje bivšeg libijskog lidera Muammara Gaddafija. Bilo je nečeg ritualnog u ovom iživljavanju nad čovjekom koji je četrdeset godina bio nedodirljivi “vrhovni vođa” Libijske Džamahirije.

Ovim simboličnim aktom kojim je neprikosnoveni lider sveden na satrtu životinju okončana je kaznena ekspedicija Zapada, čiji je cilj bio ne samo da ga svrgnu s vlasti, već i da mu onemoguće iznijeti tajne koje je dijelio sa domaćinom Elizejske palače i Downing Streeta. Neke od ovih tajni su ipak pronašle put do javnosti.

Među dokumentima koji su pronađeni u zgradi libijske vlade nakon svrgavanja Gaddafija bilo je i pismo Tony Blaira pukovniku Muammar Gaddafiju iz 2007. godine, u kome se britanski premijer zahvaljuje na “odličnoj suradnji” obavještajnih službi dvije zemlje na suzbijanju terorizma.

Bilo je to u vrijeme kada je Velika Britanija pomagala Libiji ući u trag libijskim opozicionarima koji su kidnapirani i vraćeni natrag u Tripoli zajedno s obiteljima, gdje su zatvoreni i mučeni.

Pismo koje počinje prisnim “Dragi Muammar” i završava “Najljepše želje, zauvijek tvoj Tony” nalazi se među dokumentima koje je sakupio pravni tim iz Londona. Bivši Gaddafijevi politički oponenti hoće da tuže Blaira zbog pomoći koju su libijskom vođi pružale britanske obavještajne službe, MI5 i MI6, kako bi im ušao u trag. Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gadafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

U neautoriziranoj biografiji David Camerona koja je najavljena kao “najeksplozivnija politička knjiga desetljeća” navodi se da je Blair pokušao spasiti Gaddafija uoči bombardiranja Libije, ali je tadašnja vlada konzervativaca odlučila da joj je njegovo svrgavanje u interesu. Razloge da ga vječno ušutka imala je i francuska vlada.

Nicolas Sarkozy se valjda najviše istaknuo u ratnohuškačkom lamentiranju o zlom diktatoru koji krši ljudska prava, na što “civilizirani svijet” nema druge nego odgovoriti bombardiranjem. Poslije je ispalo da je Gaddafi financirao njegovu predsjedničku kampanju 2007. godine sa 50 milijuna eura, što je pokazala istraga koju je vodio ugledni francuski informativni sajt “Mediapart”.

U jednoj od tajnih epizoda rata u Libiji, kojom se danas bave pariške suci, Gaddafijeva podrška Sarkozyju je dogovorena na sastanku dvojice bliskih suradnika libijskog predsjednika i francuskog ministra Bris Ortefea, Sarkozijevog prijatelja i čovjeka od povjerenja.

U nikad razjašnjenim okolnostima ubojstva Gaddafija, kojega su, prema službenoj verziji, ubili pobunjenici, spominje se i moguća umiješanost francuske obavještajne službe. Talijanski list “Corriere della Sera” je 2012. godine citirao diplomatske izvore iz Tripolija, koji su naveli da je libijskog predsjednika ubio stranac, najvjerojatnije Francuz. Agent francuske službe je, prema ovom izvoru, bio u rulji koja se dočepala Gaddafija i pucao mu u glavu.

Mahmud Džibril, libijski političar koji je predvodio opoziciju koju je Francuska u vrijeme građanskog rata 2011. godine priznala kao jedinog predstavnika libijskog naroda, i koga su potom predstavljali kao premijera prijelazne vlade, priznate od većine članica Ujedinjenih naroda, uključujući i Francusku, izjavio je egipatskoj televiziji da je “strani agent bio ubačen u revolucionarne brigade koje su ubile Gaddafija”. Kao razlog za ubojstvo naveo je veze bivšeg francuskog predsjednika s Gaddafijem i financiranje predsjedničke kampanje.

Libija je u međuvremenu potonula u građanski rat i ekonomski kaos, sa rivalskim oružanim skupinama koje nekažnjeno ubijaju civile i uništavaju gradove, aerodrome, pale naftne rafinerije u nastojanju da se domognu bogatstva i utjecaja. Islamističke formacije diljem Sjeverne Afrike uspjele su da se dokopaju značajnog naoružanja i zavedu teror.

Rezultati vojne intervencije u Libiji i rušenja Gadafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu.

Rusija, koja je bila suzdržana tijekom glasovanja za rezoluciju 1973 Ujedinjenih naroda, čiji je cilj bio da se zaštiti libijski narod, a koja je zloupotrebljena da bi se opravdala vojna intervencija i rušenje Gaddafija, ne prestaje praviti paralelu između Libije i Sirije kada je riječ o dometima zapadne koalicije.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)