Ovaj govor argentinske predsjednice u UN-u je prekinut na TV-u i zabranjen je na Zapadu

Cijeli govor predsednice Argentine, Cristina Fernandez de Kirchner, koji je zapanjio Ujedinjene narode i zapalio svijet

Žestoko se obrušila na SAD tijekom govora na Glavnoj skupštini UN-a, a prijenos njenog govora prekinula je većina televizija. Cijeli govor na kraju je ipak došao na društvene mreže pa sada svi mogu saznati o čemu je govorila i što se nije svidjelo medijima.

Tijekom svog govora 24. rujna na 69. Općoj skupštini UN-a argentinska predsjednica dotakla se nekoliko tema, a najzanimljivija je bila ona o globalnoj borbi protiv terorizma.

“Odakle su pripadnici ISIL-a i Al-Qaede uzeli oružje? Dojučerašnji borci za slobodu postali su teroristi”, izjavila je Cristina Fernandez i nastavila s optužbama:

Teroristi ISIL-a, koje si 2012. godine trenirano od strane CIA-e u Jordanu da destabiliziraju sirijsku vladu, kontroliraju sjever države. Grupa je dio članova poslala u Irak i osvojila velike dijelove zemljišta, a SAD i saveznici nedavno su pokrenuli zračne napade protiv džihadista u tim zemljama”.

Fernandez de Kirchner također je odbacila optužbe protiv Irana u vezi napada na izraelski centar AIMA u Buenos Airesu 1994. godine u kojem je ubijeno 85 osoba. Kazala je da su istrage provedene od argentinske strane pokazale da Iran nije sudjelovao u bombardiranju.

“Pod intenzivnim političkim pritiskom nametnutim od strane SAD-a i Izraela, Argentina je i formalno optužila Iran za napad”.

DONOSIMO GOVOR U CIJELOSTI:

Poštovani predsjedniče,

dragi kolege,

šefovi svih delegacija UN,

Želim vam se obratiti u vrlo specifičnom trenutku za cijeli svijet, kao i za moju zemlju. Počet ću razmišljajući o uvodnoj riječi glavnog tajnika gospodina Ban Ki-moona, kojom je otvorio 69. zasjedanje Opće skupštine. Osvrnuo se na veliki dio problema, tragedija i nesreća koje brinu današnji svijet. I vjerujem, ako se dobro sjećam, da su “te turbulencije”, kako je on rekao, “koje drmaju svijet” opasnost po multilateralizam.

Iskreno vjerujem da veliki dio problema s kojim se svijet suočava na ekonomskom i financijskom polju, kao i na polju terorizma i sigurnosti, moći i teritorijalnog integriteta, rata i mira – da su to sve problemi nastali zbog krajnje suprotnog problema – nedostatka učinkovitog, pravog demokratskog multilateralizma.

Zato želim prije svega (govor) započneti tako što ću se zahvaliti Generalnoj skupštini na odlukama usvojenim rezolucijom 68/304 9. rujna, kojom je većinom, odnosno sa 124 glasa “za”, odlučeno da se formira multilateralna konvencija kojom se stvaraju legalni okviri za restrukturiranje državnih dugova svih zemalja. Zadatak koji nismo riješili, barem otkad prisustvujem sjednicama Generalne skupštine od 2003. kao senator a zatim kao predsjednica, je reorganizacija Vijeća sigurnosti UN i MMF.

Pričali smo o iskustvu koje je doživjela Republika Argentina, moja zemlja. Danas se usuđujem da u globalnom kontekstu kažem da je Republika Argentina trostruki primjer – na financijsko-gospodarskom polju, sigurnosnom, kao i na pitanju teritorijalnog integriteta. Što se tiče prvog primjera, on se odnosi na gospodarsku i financijsku krizu koja razara svijet od 2008. i počinje prijeti zemljama koje se od nje oporavljaju.

Te zemlje su održale najveći gospodarski rast u posljednjem desetljeću. Mislim na krizu od 2008, koju je moja zemlja prošla 2001, kada nije mogla otplaćivati ​​državni dug. U to vrijeme Argentinska Republika je napravila dogovor sa multilateralnim organizacijama jer, gospodo, kada dugujete 160 posto BDP, to nije samo krivnja onog koji duguje već i onog koji je to dao na zajam.

PROBLEM ARGENTINSKIH DUGOVA

Od završetka diktature 24. ožujka 1974, kada je Argentina ušla u neoliberalnu fazu, ona je tada predstavljena kao voljeni učenik na svim predsjedavanjima MMF-a, a završila je tako što je toliko nagomilala dug da je kolabirala ne samo na gospodarskom već i na političkoj razini. Imali smo pet predsjednika u jednom tjednu.

Do tada nitko nije bio odgovoran za ono što se dešavalo Argentini, preživljavalo se kako se moglo, a predsjednik, koji je došao sa 22 posto glasova, par mjeseci nakon stupanja na dužnost prisustvao je ovoj skupštini i istaknuo kako je zemlji potreban rast i razvoj kako bi mogla isplatiti dugove. I to je rekao u više nego zanimljivoj metafori da “mrtvi ljudi ne mogu plaćati dugove i da treba dozvoliti državama oživjeti” (prekid emitiranja ——- #$&?!&/%$/&$&%).

Ponavljam, 160 posto BDP nije odgovornost samo države dužnika, a mi smo usvojili politiku koja nam je nametnuta. Preuzeli smo odgovornost, ali smo isto tako i zahtijevali i očekivali od MMF i drugih kreditora da preuzmu odgovornost za taj dug zato što su nametnuli lihvarskih 14 posto kamata. I taj čovjek koji je preuzeo vodstvo sa 22 posto glasova, imao je 25 posto nezaposlenih, 54 posto siromašnih i 27 posto onih koji žive u neimaštini, bez zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, sigurnosti.

Nakon nekog vremena, uz novi model razvoja, ne samo da smo stvorili milijune radnih mjesta i uveli milijune u socijalni i mirovinski sustav već smo i proizveli šest točaka BDP za investiranje, među kojima je obrazovanje. Usmjerili smo ogromne količine novce na infrastrukturu, puteve, škole, nuklearne elektrane, hidroelektane, vodovode, plinske i elektro-mreže, koje danas prožimaju cijelu zemlju.

To je bio društveni proces bez presedana, koji je smanjio broj siromašnih i onih u neimaštini na jednu znamenku. I to je MMF priznao – da je gospodarski rast koji je Argentina ostvarila od 2004-2011. treći u cijelom svijetu, samo su nas Kina i Bugarska nadmašile. Danas u regonu Lationske Amerike imamo bolju kvalitetu života, veću kupovnu moć radnika i najbolji društveni dohodak.

To smo učinili plaćajući dug koji su drugi stvorili. Zato valja istaknuti da naše vlade niti su ignorirale dug niti su padale u bankrot. Preuzeli smo inicijativu i plaćali dugove od 2003. do danas. Platili smo više od 190 milijardi dolara. Ponavljam: više od 190 milijardi dolara! Platili smo 92,4 posto duga u dvije rate: prvi put to je 2005. učinio predsjednik Kirchner, drugi put 2010. također on.

Platili smo 92 posto duga kako bismo ga normalizirali, i kasnije smo u redovitim isplatama vratili cijeli dug MMF i ispunili sve obveze prema njima. Prije par mjeseci zaključili smo pregovore s Pariškim klubom povjerenika o dugu iz 1956. godine. Kako bih vam opisala situaciju, reći ću da sam tada imala tri godine, a ministar gospodarstva moje zemlje, koji je pregovarao o reprogramu ovog duga, tada se nije ni rodio. Ipak, napravili smo dogovor sa 19 ministara financija iz Europske unije o reprogramu duga i već smo platili prvu ratu od 642 milijuna dolara.

LEŠINARI POD ZAŠTITOM

Ali to nije sve. Trebalo je da riješimo sudske sporove s CIADI i Svjetskom bankom, sporove koje nisu započele naše vlade, već su prethodne vlade, zbog svog djelovanja, dovedene pred taj tribunal Svjetske banke. I to smo krenuli rješavati, baš kao što smo riješili situaciju s Repsolom, kad smo odlučili preuzeti kontrolu nad našim energetskim izvorima i preuzmemo 51 posto naftne kompanije. I taj smo dug reprogramirali i došli do dogovora. Sve to smo učinili sami, svojim resursima, bez pristupa tržištu kapitala zato što je Argentini zbog bankrota 2001. zabranjen pristup tržištu kapitala. Napominjemo taj socijalni oporavak bez presedana.

I zašto sve ovo sada govorim? Tijekom 50-tih godina ista stvar se dešavala, ali je postojala razlika? Ona je u tome što smo počeli raditi od apsolutnog bankrota, od same nule. Počeli smo ispunjavati obveze prema kreditorima, počeli smo oporavljati Argentince, postigli rast, uspjeli izaći iz dugova, i sad smo jedan od najmanjih dužnika na planeti.

O čemu sad hoću da govorim? Sad se pojavljuju tzv lešinarski fondovi. Taj izraz nije izmislio nijedan populistički lider Južne Amerike niti neki afrički vladar iako je i sama Afrika bila žrtva lešinarskih fondova. Jedan od prvih dužnosnika koji je te fondove spomenuo u ovoj skupštini je nekadašnji britanski premijer Gordon Brown 2002. godine, koji je naveo da je nemoralno nametati te fondove zemljama koje se suočavaju sa iskonskim problemima vezanim za neimaštinu, zdravstvo i obrazovanje. I danas se Argentina, uz suučesništvo pravosudnog sustava ove zemlje (SAD: prim. Prev.), sučeljava s tim lešinarski fondovima.

Koji su to lešinarski fondovi? Postoji dio dugova koje nismo uspjeli reprogramirati kada smo to radili 2005. godine. Oni nisu mogli sudjelovati u reprogramu zato što su 2008. kupiljene obveznice. Znate, ti fondovi su se specijalizirali za kupnju obveznica onih zemalja koje su bankrotirale ili se tek spremaju to učiniti da kasnije ne bi išle potraživati te obveznice, već da bi oni pokretali parnice na svojim sudovima kako bi zgrnuli ogromne profite.

Neću se obazirati na te profite jer je njujorško pravosuđe jedan dio koji mu je stigao na pretres prepoznalo kao 1608 % posto kamatne stope za pet godina u američkim dolarima. Navedite mi, molim vas, tvrtku ili poduzeće koje može obrnuti toliki profit u dolarima za samo pet godina. To je razlog za njihovo ime. Oni sad blokiraju isplate svojim vjerovnicima u Argentini.

I zato se radujem što se ova skupština suočila s ovim problemom, nadajući se da će ove ili sljedeće godine graditi primjere multilateralizma aktivnog i konstruktivnog svijeta u kome će se reprogramirati dugovi kako nijedna zemlja ne bi morala prolaziti kroz ono kroz što sad prolazi Argentina, kao nacija koja može, voljna je i koja će platiti dug unatoč maltretiranju lešinarskih fondova.

UNIŠTAVANjE EKONOMIJA CIJELIH ZEMALjA

Lešinarski fondovi šire glasine i klevete diljem gospodarskog i financijskog sektora, ali iu stanovništvu, destabilizirajući tim privredu. To se može okarakterizirati kao financijski i ekonomski terorizam zato što teroristi nisu samo oni koji podmeću bombe. Postoje i ekonomski teroristi, oni koji uništavaju ekonomije zemalja, uzrokujući u njima neimaštinu, glad i jad. Zato odlučno zahtijevamo da se ovaj multilateralni sporazum što prije zaključi.

Ne samo za Argentinu već i za ostatak svijeta, zato što vjerujemo da će ekonomski i financijski balans, koje ugrožava socijalna nejednakosti, postati protuotrov za one koji vrbuju mlade ljude. Zato što ti dijelovi stanovništva gube nadu i nemaju budućnost, oni se se pridružuju luđačkim pohodima, zbog kojih ćemo kasnije žaliti.

Ne radi se samo o tome da gledamo površinu ovih problema, moramo tražiti razloge koji dovode do njihovog stvaranja. Pričala sam o svojoj zemlji koja je vodeći primjer i na poljima terorizma i sigurnosti. Moja zemlja je, uz SAD, je jedina američka država koja je bila žrtva dva teroristička napada. Prvi je bio 1992, kada je izraelska ambasada dignuta u zrak, i dvije godine kasnije, kada je zgrada AMIA, Asocijacije argentinsko-izraelskog prijateljstva, dignuta u zrak.

Ove godine je dvadesetogodišnjica tog napada. Usudit ću se reći pred ovom skupštinom i članovima obitelji žrtava, koje su ovdje prisutne, da je vlada predsjednika Kirchnera učinila sve kako bi otkrila odgovorne za napad, i to ne samo otvaranjem starih obavještajnih arhiva već je i formirala vladin tim za istragu. Pošto je 2006. pravosuđe moje zemlje optužilo iranske državljane da su uključeni u napad na AMIA, tražilo je suradnju Islamske Republikom Iran u istrazi.

Taj zahtjev ponovljen je 2007., dok 2010. Iran konačno nije pristao. Pristali su na bilateralni sastanak, na kojem smo zajedno potpisali memorandum o suradnji pravosuđa. Zašto smo to učinili? Kako bi optuženi iranski državljani koji žive u Teheranu mogli svjedočiti pred argentinskim sudom.

DANAS PRIJATELjI, SUTRA TERORISTI

Što se dogodilo pošto smo potpisali memorandum? Izgledalo je kao da su svi unutarnji i vanjski demoni oslobođeni. Židovske institucije, koje su nas podržavale, odjednom su nam okrenule leđa. Kad je odlučeno da se provede memorandum, bili smo optuženi za suučesništvo s Iranom. Isto se dogodilo kad su lešinarski fondovi lobirali pred američkim Kongresom, tvrdeći da smo mi partneri Islamske Republike, s tim što se Iran tad nije oslovljavao kao “Islamska republika”, već kao “Teroristička država Iran”. Lobirali su i na internetu, gdje su moju sliku stavljali pored slike predsjednika Ahmadinedžada, kao da smo partneri.

A ovaj tjedan smo saznali da se u Waldorf Astoriji, hotelu-simbolu ovog grada (New York-a UN; prim. Prev.) održao sastanak šefa State Departmenta i njegovog iranskog kolege. Ne kritiziramo to, štoviše, podržavamo sve što podrazumijeva dijalog. Ali bismo voljeli da pitamo one koji su pljuvali Iran i optuživali ga za terorizam – i to ne prije sto godina, već prošle godine – šta li bi sad rekli?

Što bi sad rekli o onima koji su stvorili ISIL. Njih su mnogi smatrali borcima za slobodu, koji se bore u Siriji protiv Assadove vlade, a sada su dio ISIL-a. Mislim da tu leži drugi problem koji se tiče sigurnosti i terorizma. Velike sile olako neprijatelje pretvararaju u prijatelje, a teroriste u borce. Problem je što moramo shvatiti jednom zauvijek da ne možemo koristiti međunarodne odnose i geopolitičke pozicije kako bismo uskladili položaje sila. To kažem iz pozicije borca ​​protiv međunarodnog terorizma.

Evo jedne zanimljivosti. Argentinsko pravosuđe istražuje da li sam navukla bijes ISIL-a na Argentinu zbog dva razloga: svoje bliskosti s njegovom svetošću papom Franciscom, kao i mojim priznanjem dvije država, poput Palestine i Izraela. Zato ponovo tražim od Generalne skupštine da prizna Palestinu kao punopravnu članicu ove institucije.

Jer tako ćemo razriješiti nekoliko Gordijevih čvorova; ne jedan, već nekoliko. Počet ćemo rješavati neke od problema na Bliskom Istoku. Priznavanje države Palestine i pravo Izraela da živi unutar svojih granica, kao i da se više nikad ne dozvoli da Palestini doživi neproporcionalnu primjenu sile koja je dovela do smrti stotina djece i žena. To osuđujemo, kao što osuđujemo one koji su ispaljivali rakete na Izrael.

Vjerujemo da u nam je u vremenu ekonomskih lešinara i ratnih huškača potrebno mnogo maslinovih grančica kako bi osigurali mir i sigurniji svijet. Za to nam treba poštovanje međunarodnog prava i jednakost među onima koji sjede ovdje.

Danas je i predsjednik pričao o primjeni sile pri ugrožavanju teritorijalnog integriteta neke zemlje. I za to je Argentina primjer jer čekamo više od sto godina kako bismo s Ujedinjenim Kraljevstvom razgovarali o našem suverenitetu nad Malvinskim otocima. I nitko nije zabrinut; nema veta Vijeća sigurnosti zato što Argentina nije članica Vijeća sigurnosti niti je zemlja toliko smažna da prekraja granice. I, dok je takva situacija na snazi, dok su glasovi pet stalnih članica bitniji od glasova Obale Bjelokosti, Gane, Kenije, Egipta, Ugande, Argentine, Bahreina ili Arapskih Emirata, ništa se neće riješiti. Ovdje će se samo održavati govori svake godine i ništa se neće rješavati.

PROBLEM UN

Zato sile koje su delegirane u Vijeću sigurnosti djeluju kao paradoks. Skupština mora tražiti dozvolu Vijeća da bi primila novog člana. Moramo osloboditi skupštinu kao potpuno suverenu, kao i Ujedinjeni narodi u kojima će svaki glas biti ravanopravan jer će se tako postići demokracija. Kad demokracija počne primjenjivati ​​u potpunosti, tad će se nazrijeti i rješenje. Između pesimizma i optimizma ću uvijek izabrati optimizam, ali realni, jer, bez uvida u realnost, ili smo cinični ili naivni.

Ne želim biti ni naivna ni cinična pred vama. Reći ću vam što u mojoj zemlji mislimo o tim velikim temama, poput reforme sigurnosnih organizacija ili reforme MMF. Godine 2003. izgledalo je prijeko potrebno da se reformira MMF. Sad više nitko ne želi reformirati MMF zato što je izgubio glavnu ulogu u rješavanju ključnih problema. Međutim, šef MMF, kao i bivša šefica Ana Kruger, zahtijeva reguliranje reprogramiranja državnih dugova. Jer, dok god nemamo međunarodni sporazum koji ratificira ova skupština, uvijek će negdje postojati sudac poput gospodina Grise koji će siromašnoj zemlji naturiti kamatu od koje će ona duboko krvariti. Jer oni žele osujetiti reprogramiranje državnih dugova, što želi argentinski narod.

Bila sam u Rimu prije nego što sam došla ovdje kako bih razgovarala sa svojim sunarodnjakom koji je na poziciji od izuzetnog značaja ne samo religijskog već i moralnog. Želim vam prenijeti poruku mira. Ako ćemo zaista da se borimo protiv terorizma, hajde da radimo za mir, jer se ne borite za mir prizivajući rat. A to je baš ono što oni žele – simetričnu reakciju kako bi igre počele, gdje bi uvijek bio neki kredit koji bi oni tražili da se vrati. Zato mislim da je bitno odlučno reagirati na ove probleme.

Na kraju želim reći da, ako ova skupština povrati svoj mandat i uspostavi međunarodno pravo u mnogim dijelovima svijeta koji nameću pravila drugima, a sami ih ne priznaju, onda ćemo napraviti doprinos miru u borbi protiv terorizma kako bismo našoj djeci ostavili svijet boljim nego što je sad. Na kraju, želim podsjetiti da su prošle godine problemi bili drugačiji, svi su pričali o drugim problemima i sigurnosnim prijetnjama. Stvari su se od tada dosta promijenile – oni koji su prošle godine bili zli sada i nisu tako loši, a oni je tada trebalo da budu napadnuti sad surađuju u odstranjivanju ISIL-a.

KAKO SU NASTALI AL QAEDA I TALIBANI

I sad pitam kako su Al Qaeda i Talibani nastali? Odakle im oružje i novac? Moja zemlja ne proizvodi oružje, tko im ga je onda prodao? Zatim su došli oni koji su podržali Arapsko proljeće, za koje se ispostavilo da nije baš proljeće, već jesen ili čak zima. Ti ljudi su prešli put od boraca za slobodu do monstruma. Sada su se pretvorili u ISIL-a, monstruma koji siječe ljudima grkljane po televizijama. Ljudi se pitaju kako se to dogodilo, a meni ćete oprostiti što više ne vjerujem nikom.

Sve druge stvari koje se prikazuju na televiziji samo su bajka u usporedbi s onim s čim se svijet suočava. Zato bi se trebali zapitati kako nastaju ti problemi koji su natjerali Papu da kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu. Istina je, Treći svjetski rat nije nalik konvencionalnim ratovima koje smo vidjeli u 20. stoljeću. To su manji ratovi u kojem su jedine žrtve civili. I zato ćemo u Vijeću sigurnosti postaviti neka pitanja.

Ne pravimo nikakve zaključke, samo imamo pitanja, i postavit ih onim zemljama koje imaju više informacije od moje, koje imaju mnogo razvijenije informacijske mreže od naših. Bit će šteta ako dobijemo hrpu informacija koju nećemo moći razumjeti. Jer morate shvatiti što se događa ako želite napraviti konačno rješenje.

Još jednom se zahvaljujem onim 124 zemljama koje su pristale da se usvoji rezolucija 68/304. Svi znamo da je bilo pritisaka da se ne glasa za tu rezoluciju, ali vjerujem da je primjena praktičnog i učinkovitog multilateralizma pokazala da nije sve izgubljeno. Sa druge strane, u rukama je svih nas da rješavamo probleme s kojima se suočavamo.
 

 

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)