Upravo zbog navedenog i zbog principa formiranja konkluzija (zaključaka), ljudsko se društvo, a uslijed biološko-socioloških i psiholoških zakonitosti (koje, na žalost, upravo najveći broj sociologa i psihologa ne razumije ni najmanje, iako posjeduju “znanje”, koje uopće ne razumiju) bez “dobrog vladara”, u našem slučaju “humanističke avant-garde”, ne može podići na višu intelektualnu, duhovnu i spoznajnu razinu. Drugim riječima, bez borbe protiv negativnih snaga istih spoznajnih razina i dolaska na vlast u smislu uspostave kontrole i upravljanja nad polugama društvenog upravljanja, neće se moći riješiti problem društvene zajednice, sve do cijelog skupa ljudi-čovječanstva, već će se iznova i iznova srljati u sukobe, ratove i sl., sve do samog “Armagedona”, ili općeg katastrofičnog nuklearnog sukoba.

Mišljenje, da bi imalo obilježje slobode, mora biti neovisno, ALI, mora počivati na logičkim pretpostavkama; sam humanizam je u osnovi sporedan; on je osbina civiliziranog čovjeka, u kojeg jesu ugrađene vrline, kojima se kompenzira sirovost primitivne borbe. Zato jest najjači organizam, koji rabi svoju cjelovitost; sve je borba, snaga argumenata u intelektualnom sukobu ekvivalent (odgovarajući dio) je sirovoj fizičkoj snazi, dosjetljivost je spona između sposobnosti razmišljanja i djelovanja, kojem nužno prethodi zaključak.

Svaka filozofija, društveno djelovanje, pokušaj upravljanja bilo kojom skupinom ljudi i djece, koja tu borbu i njezinu logiku osporava, gora je od bilo kakve diktature, jer, upravo dikataturu čini nužnom, zbog toga što, neuviđanjem gore navedenoga, dovodi do potpune intelektualne, duševne, osobne i društvene dezintegracije i opće društvene i civilizacijske distorzije, što samo dovodi do novih diktatura i sukoba. Stoga, ne tražite istinu u autoritetu, već autoritet u istini.