23 Stvari Koje Vam Nisu Rekli o Kapitalizmu

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)