Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA, Illuminati, Masoni, VIJESTI IZ SVIJETA » Masovni generalni štrajk u Sloveniji ! Policija u štrajku, vojska na ulicama!

Masovni generalni štrajk u Sloveniji ! Policija u štrajku, vojska na ulicama!

masovni-generalni-strajk-u-slovenijiU Sloveniji se održao masovni radnički prosvjed i generalni štrajk – najveći u povijesti Slovenije – prema procjenama sindikata u prosvjedu je sudjelovalo preko 100.000 radnika.

Ono što pisalo u jako malo medija je to da su štrajkali i sindikati policije, te policija nije mogla osiguravati prosvjede u tolikoj mjeri, tako da su prosvjede osiguravale moćne slovenske vojne snage. Hrvaskim medijima nije promakao slovenski Mig koji je nadlijetao Ljubljanu, ali im je promakla VOJSKA koja je nadgledala prosvjede u svojim oklopnim vozilima. Da dobro ste čuli…..VOJSKA?!
 
Prosvjedi su održani u svim većim gradovima, a najviše prosvjednika okupilo se u Ljubljani pred sjedištem vlade noseći transparente protiv ukidanja socijalne države, smanjivanja plaća i troškova namijenjenih obrazovanju. Uz istaknute mjere također je najavljeno smanjivanje plaća i otpuštanja u javnom sektoru.

Vladajuća struktura odmah je pribjegla klasičnim optuživanjima radnika nazivajući njihov veliki angažman štetnim i nepotrebnim. Komentirajući jučerašnji generalni štrajk, predsjednik parlamenta, Gregor Virant, rekao je da je štrajk legitiman, ali da je u “sadašnjem trenutku nepotreban jer pregovori sindikata, vlade i poslodavaca o paketu štednje još uvijek traju”. Također je dodao da bi u sadašnjoj teškoj situaciji bilo najbolje da se o paketu štednje postigne sporazumno rješenje sa sindikatima te da bi tome mogao pomoći i dogovor političkih stranaka.
Naravno, Slovencima je dovoljno da pročitaju izjave talijanskih, španjolskih, portugalskih i drugih vlada pa će vidjeti kako im njihova također servira karbonsku kopiju jednih te istih floskula o štetnosti generalnog štrajka. Od svih legitimnih sredstava otpora, generalni štrajk je najsnažnije oružje u rukama radnika bilo koje države.

Prema informacijama STA (Slovenska tiskovna agencija), radnicima u javnom sektoru pridružili su se i sindikat novinara, ali – što je još i važnije – nekoliko sindikalnih organizacija radnika u privatnom sektoru.
Taj detalj iznimno je bitan jer pokazuje solidarnost cijele radničke klase – nije tajna da se masovno prosvjede, koji se održavaju diljem Europe, nastoji diskreditirati isticanjem kako se radi o “državnim službenicima”.
Fiktivno stvoreni animoziteti između radnika u privatnom i državnom sektoru moraju biti pod svaku cijenu prevaziđeni kako bi se stvorio konkretan radnički otpor protiv “nove stvarnosti” koja dolazi u obliku rigoroznih mjera štednji, odricanja od teško stećenih radničkih prava i razbijanje socijalne države.

Svakako je zanimljivo spomenuti kako se generalnom štrajku pridružio i sindikat policije – predsjednik sindikata slovenskih policajaca Zoran Petrovič izjavio je jučer na konferenciji za novinare da je policijski štrajk zapravo prosvjed protiv vlade i nije usmjeren protiv građana. Također je istaknuo kako poznaje policajce koji “zbog niskih primanja moraju raditi na crno”.

Slovenski sindikalisti su ogorčeni izjavom premijera Janeza Janše koji im je dan prije generalnog štrajka poručio kako “žive na Mjesecu” i kako njegova vlada, za razliku od prethodnih – “neće popustiti sindikatima”. Čitateljima iz Hrvatske ove izjave zvuče jako poznato – aktualni ministar gospodarstva Radimir Čačić također postaje poznat po svom neumoljivom čvrstom stavu prema zahtjevima organiziranih radnika i ne srami ga se javno iskazati. No, nisu ovo stavovi specifični ni za Janšu ni za Čačića, već su dio jednog regionalnog fenomena koji se događa u državama diljem Europe.

Masovni generalni štrajk u Sloveniji je zatvorio oko 600 škola, dežurne službe reagirale su samo na hitne pozive. Štrajk je izazvao i zastoje na granicama s Hrvatskom. Sindikati su dozvolu za prosvjede dobili u Ljubljani, Mariboru, Celju, Kopru, Velenju, Novom Mestu, Murskoj Soboti i Kranju. No zabranjeni su im prosvjedi u Novoj Gorici i Ptuju, u kojem sutra zasjeda vlada Janeza Janše.

Iz hrvatske perspektive: Grčka pred vratima i Slovenija u hodniku

Da su Slovenci već poprilično upoznati sa sudbinom koja ima se želi nametnuti pokazuje i izjava Dušana Semolića, predsjednika Alijanse nezavisnih sindikata . “Moramo se oduprijeti mjerama Europske Komisije, Europske Centralne Banke i MMF-a. To su mjere koje naši političari slijepo kopiraju”.
U toj izjavi doslovno je sažet esencijalni bit potrebe za otporom – ono što se događa danas u Sloveniji isto je kao i u mnogim drugim državama Europe, no – dobra je vijest da su Slovenci odlučili pružiti žestoki otpor protiv ovih tendencija i time se svrstali na europsku kartu zemalja čiji su radnici odlučno poručili kako neće snositi trošak za ničiju krizu.

Mesic Slovenija Uspješan generalni štrajk u Sloveniji iznimno je bitan za cijelu regiju – ako smo za situaciju iz Grčke konstatirali da nam se nalazi “pred vratima”, onda slikovito možemo zaključiti kako su događanja u Sloveniji već u našem hodniku i spremaju se na desant na naš dnevni boravak.
Štoviše, primjer Slovenije itekako nam je bliži – zemlja je gangsterski opljačkana kao i sve Republike bivše SFRJ, po istom modelu i po istom principu. Prednost u grabeži radničkih resursa su imali, baš kao i u Hrvatskoj, domaće novokomponirane elite – da bi u konačnici s cijelim “otuđenim paketom” zagospodario primarno strani kapital (na radost sada još bogatije domaće elite).

Ekonomske probleme u Sloveniji, kao i u drugim državama Europe, želi se sanirati na leđima radnika

Dolaskom financijske krize krajem prošlog desetljeća došlo je i do znatnog opadanja ekonomije u Sloveniji. Nakon izbijanja krize BDP po glavi stanovnika je pao za čak 7.9% – jedan od najvećih padova u Europskoj Uniji. Građevinski sektor, kao i u mnogim drugim zemljama, također je snažno pogođen.
Da li Slovenija kao država i ekonomija ima svoje specifičnost? Naravno, ali “rješenje” koje joj se nameta je još jednom isto kao i u cijeloj posrnuloj Europi – mjere štednje, rezovi, smanjivanje beneficija, manje plaće, otkazi i brojni drugi udarci na radnike.

Slučajnost? Nipošto – nakon izbijanja krize svi narodi Europe suočeni su s ekonomskim jednoumljem, teorijama koje zapravo ni nisu “ekonomske” same po sebi – ekonomija bi trebala sadržavati kompletne planove, projekcije, prognoze – aktualni model u sebi nema ništa od navedenog i stvari su brutalno jednostavne – manjak novca u blagajni, koji je uvelike stvoren financijskom krađom vladajućih elita, sada se pokušava namiriti hiper-eksploatacijom radnika.

Slovenija i EU

Da se radi o nekakvoj “stvarnoj” krizi, nešto nalik na prirodnu katastrofi, još bi se i moglo zatražiti od stanovnika da pognu leđa i izguraju ovaj teški period – ali ovo što se danas događa u Sloveniji i drugdje nema nikakve veze s time – na snazi je jedan planirani projekt u kojem nam se servira nekakva nova i “nužna” slika svijeta, svijeta u kojem bi svi trebali živote podrediti izbavljivanju potonulih banaka, državnih budžeta itd. 2012 je u punom zamahu – do sada su se raspale sve projekcije koje su sugerirale kako će ekonomska kriza do sada splasnuti, događa se upravo suprotno – za malog čovjeka situacija biva sve teža.

Nema sumnje kako i Slovenija negdje ima “Mrsića u rukavu”, nekog lukavog spasitelja koji će poručiti “bolje u roblje, nego na burzu”. Stopa nezaposlenosti u Sloveniji raste još od izbijanja krize i unatoč činjenicama da su te brojke još uvijek znatno bolje nego u Hrvatskoj – percepcija može biti varljiva, a kada je riječ o Sloveniji to nije nikakva tajna. Godinama se pitanje oko ulaska Hrvatske u EU direktno vezivalo uz Sloveniju – kao da je to nekakva utrka nacionalnog prestiža.

Vapaji slovenskog radnika “ne ulazite u EU !” nisu se dovoljno probijali prema jugu. Nametnuti su nam patronizirajući stavovi u vidu kojekakvih statističkih komparacija u kojima je Slovenija služila kao ogledni primjer zašto bi Hrvatska pod svaku cijenu morala što brže ući u EU. Zbog graničnog spora koji je navodno blokirao završetak naših pristupnih pregovora stvorene su tolike fiktivne tenzije da se ulazak u EU počeo predstavljati kao dio nacionalnog ponosa i uspjeha. Nemamo što zamjerati službenoj Ljubljani, i mi ćemo sada preuzeti tu perjanicu i na isti način patronizirati naše istočne susjede.

Naravno, u vrijeme kada je Slovenija ulazila u Europsku Uniju ta zajednica se činila daleko drugačija – sloboda kretanja, sloboda rada, ekonomske pogodnosti itd. U svega nekoliko godina stvari su se radikalno izmijenile – 2004, kada je Slovenija ušla u EU, iznad Ljubljane se mogao vidjeti raskošan vatromet. Na dan kada je Hrvatska službeno prihvatila ulazak u EU domaća politička elita je nazdravila šampanjcem, ali ulice Zagreba bile su neugodno tihe i puste. No, što je tu je, činjenica stoji kako Hrvatska nije imala konkretne alternative oko kojih se narod mogao okupiti – izuzev kojekakvih marginalnih likova koji su prigodno isplivali na površinu za vrijeme kampanje, ne da ponude alternativu već da – smisleno ili “nehotično” – dovoljno prestraše sav progresivni puk da još jednom bira manje zlo u obliku ulaska u EU.

Kronologija radničkog otpora ponavlja se u državama diljem Europe

No, baš zbog specifične situacije u kojoj se Hrvatska sada nalazi, prosvjed i generalni štrajk u Sloveniji od iznimne je važnosti. Slovenski radnici pokazali su, baš kao i radnici Italije, Grčke, Španjolske, Portugala, Belgije i drugih, da se odbijaju miriti s novonastalom situacijom i “programom” koji njima ne donosi ništa dobra – samo još veće rezove, veći strah od otpuštanja, strah od budućnosti.
Ako išta možemo istaknuti kao “dobro” glede dublje integracije u Europsku Uniju onda je to radnički otpor koji sada – unatoč činjenici da još uvijek djeluje unutar nacionalnih granica – već poprima internacionalni karakter. Razlog tome su prije svega iste metode mjera štednje koje se primjenjuju diljem Europe. Dok sve vlasti, od Grčke do Portugala, od Španjolske do Slovenije, primjenjuju istu “gorku pilulu” nad vlastitim stanovnicima – reakcija će također bivati sve sličnija. Nužno će dolaziti do sve veće solidarizacije, osjećaja da smo “svi u ovome zajedno”, pa i do međusobnog kopiranja – podsjetimo, otpor stanovnika u Grčkoj također je počeo sindikalnim prosvjedima, a ovih dana već redovno odjekuju bombe ispred bankovnih poslovnica. Poanta nije sugerirati koji je model otpora najbolji, već da taj model poprima svoju specifičnu kronološku putanju, a po svemu sudeći tek se nalazimo negdje na sredini te staze.

Kada već spominjemo nezaobilaznu Grčku onda valja reći i ovo – eksploatacija grčkih radnika neće bivati manja sada nakon što je zemlji nametnut, unatoč masovnom otporu, novi kreditni paket kojeg se cinično naziva “bailout” (paket spasa). Isto vrijedi i za Italiju, Španjolsku i u konačnici i za Sloveniju, ali i sve druge ekonomije EU – kojom brzinom će se kronologija odvijati u kojoj državi ovisi o brojnim specifičnim faktorima (ili “startnim pozicijama”), no vjerovati drugačije je razbacivati se floskulama u manirima bivšeg hrvatskog ministra gospodarstva Ivana Šukera koji je svojedobno konstatirao kako je ekonomska kriza “isključivo problem SAD-a”. Osobe sličnih prognostičkih sposobnosti bi tako danas mogle konstatirati kako je 100,000 radnika u štrajku “slovenski problem” ili kako su bombaški napadi na banke u Ateni “grčki problem”. Stanje kojem upravo svjedočimo je “samo” problem – nacionalni predznaci uskoro će postati potpuno bezvrijedne kategorizacije.

Reakcija: ujedinjena Europa protiv (ovakve) ujedinjene Europe

Masovni radnički otpor u Sloveniji značajan i iz geografske perspektive – očito je da se masovne demonstracije šire sa juga prema centru Europe. Naravno, u Njemačkoj i dalje vlada mir i spokoj, no to je također još jedna iluzija – kao i ona o velikom napretku Slovenije zbog ulaska u EU, priča koju smo u Hrvatskoj slušali gotovo 10 godina. Njemačku se danas doživljava kao kakav neumoljivi generator koji svojom stabilnošću može nametati ekonomsko-političku doktrinu cijeloj Europi, no mnogi indikatori, o kojima se “prigodno” ne govori previše, ukazuju da bi se i Njemačka mogla naći u teškoj poziciji – specijalni izvještaj Reutersa iz veljače ove godine pod naslovom “Mračna strana njemačkog poslovnog čuda” sugerira da bi radnički otpor diljem Europe uskoro mogao postati apsolutan.

Jedan od razloga zbog kojih još uvijek nema masovnih prosvjeda u Hrvatskoj je činjenica da se Hrvatska trenutačno nalazi u jednoj poprilično morbidnoj situaciji – prevladavajući je osjećaj da smo kao brod koji srlja ravno prema santi leda, ali kapetan i prvi oficiri su zabarikadirani na kontrolnom mostu i nemaju nikakve namjere ni pomisliti o promjeni kursa.
No, zato imamo jedinstvenu priliku – kao nijedna druga država Europe – gledati sudbinu koja će uskoro postati naša stvarnost. Da je to neko veliko olakšanje, nije, no ipak je od izuzetne važnosti. Također je nužno prepoznavanje progresivnih elemenata koji su u Europi već pokrenuti i koji će nas, već iskusni, tamo dočekati.

Istaknuti profesor ekonomije Richard D. Wolff naveo je u jednom od svojih predavanja kako će današnji radnici morati spoznati važnost “klase” od onih radnika koji tu važnost nikada nisu ni zaboravili. Ključni element otpora ne mora nužno biti stvoren na prostoru Hrvatske ili Slovenija, činjenica je da se nalazimo u trenutku kada bi svaki značajniji (i uspješan) pokret otpora tektonski prodrmao cijelu Europu, slično kao i egipatska revolucija arapski svijet – no, prateći reperkusije na Bliskom istoku, sada već znamo da idealizam nije zdrav način interpretacije kompleksnih zbivanja.

Ipak, ta dva fenomena ne bi trebalo stavljati u isti kontekst, izuzev činjenice da značajne promjene u jednoj nužno dovode do reakcija u drugim državama – otpor u Europi daleko je drugačiji od onog koji se događa na Bliskom istoku, pa i od onog koji je postao specifičan za SAD-a – otpor u Europi primarno je radnički otpor i jedino kao takav može dovesti do revolucionarnih promjena.
Naravno, sindikati su još uvijek ti koji su sada već prisiljeni izvoditi radnike na ulice – pritom imamo pojedine radničke organizacije koje isključivo gledaju interes radnika, dok druge već dugo vremena stvaraju tajne paktove s vladajućim garniturama. Ponekad i u istoj državi – nedavni primjer generalnog štrajka u Portugalu je odličan ogledni primjer (vidi: Generalni štrajk paralizirao Portugal – radnici u borbi protiv brutalnih mjera štednje).
Sindikalno vodstvo može izdati interese radnike, no glavno pitanje je – do kada? Desetljećima su sindikati služili kao tampon zona između radničke mase i sićušne elite, vješto balansirajući između dva međusobno suprotstavljena tabora. No, u neka “bolja” vremena takva diplomacija je bila mnogo lakši zadatak – već sada mnogi radnici diljem Europe ozbiljno promišljaju o nekim temama o kojima nisu već dugo vodili brigu. “Što da se radi?” je pitanje koje se nadvilo nad Europom i nema tendenciju nestanka. Taj fenomen je posebno izražen u današnjoj Grčkoj – u zemlji u kojoj su najveći sindikati zaista održali masovne generalne štrajkove, ali se uskoro ispostavilo da ni takve akcije nisu u stanju promjeniti zacrtani kurs kojem se protivi većina stanovnika. Noć prije izglasavanja prihvaćanja novog kredita u Parlamentu gorile su zgrade diljem Atene – no, ni ta metoda nije zaustavila neumoljiv kurs u kojem su lokalni političari tek čistači palube, dok kormilom čvrsto upravljaju najveće svjetske financijske oligarhije poput MMF-a, Europske Banke itd.
Na sreću ili nesreću – ovisno koliko egzistencijalno ili ideološki gledate na cijelu situaciju, ovi sentimenti gnjeva i otpora nemaju se kamo povući – nakon jedne propale akcije može uslijediti kraće zatišje, no ono je toliko krhko da ga može rasplamsati i najmanja iskra – dobar primjer je nedavno samoubojstvo umirovljenika u Ateni koje je dovelo do nekoliko dana prosvjeda i sukoba s policijom.

Svi ti događaji potvrđuju kako se narodi Europe ne mogu i neće miriti s novonastalom situacijom – jedina promjena na bolje, koju svi čekaju, doći će isključivo iz tih redova – iz radničkog otpora koji će s vremenom bivati sve kompaktniji i udruženiji. Već danas imamo regionalne prosvjede kada je riječ o nekim sekundarnim, no nimalo nevažnim, temama kao što je otpor protiv ukidanja slobode interneta.

Samo je pitanje dana kada će ideja udružene Europe srušiti upravo tu samu ideju – jer, bez obzira na kraći period selektivnog prosperiteta, ideja ujedinjene Europe u režiji Europske Unije nikada nije imala za cilj boljitak samih stanovnika i svih stanovnika, već isključivo što fleksibilniju i temeljitiju eksploataciju istih, a na korist male i povlaštene elite. Samo ujedinjena Europa imati će dovoljno snage obračunati se s ovakvom ujedinjenom Europom – to nije paradoks već jedini konkretan put u bolju budućnost.

Unatoč činjenici da je prošlo već nekoliko godina otkako je razvijen veliki transparent na grčkoj Akropoli na kojem je stajalo “narodi Europe, ustanite”, to ne znači da poziv i dalje ne stoji.

 

 
preneseno i uređeno sa advance.hr
 
 
PRETHODNI ČLANAK

Soda Bikarbona je Dokazani Lijek Protiv Raka ! Spustite kiselost tijela.
SAD odobrio cenzurirano izdanje: Članak o smrtonosnom soju H1N1 objavljen u časopisu Nature

Filed under: GLOBALNA KRIZA, Illuminati, Masoni, VIJESTI IZ SVIJETA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

reklama