Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » VIJESTI Hrvatska, VIJESTI IZ SVIJETA » Povijest se ponavlja: Hrvatska zastrašujuće slična Njemačkoj u jesen 1932.

Povijest se ponavlja: Hrvatska zastrašujuće slična Njemačkoj u jesen 1932.

Slično Schachtu, koji nije želio devalvaciju reichsmarke zbog povoljnijeg plaćanja inozemnog duga, guverner HNB-a Željko Rohatinski zbog zaduženosti države, i još više građana, vezane uz valutnu klauzulu ne želi ni čuti za devalvaciju kune.

Gospodarske situacije Hrvatske danas i nacističke Njemačke u prvoj fazi dolaska Hitlera na vlast ujesen 1932. zastrašujuće su slične. Zastrašujuće, ali ne i začuđujuće.

Naime, pogubna cijena reparacija koje su Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nametnule kao kaznu Njemačkoj za razaranje u Prvom svjetskom ratu postala je za Njemačku previsoka već 1930. godine, nedugo nakon Crnog utorka u listopadu prethodne godine, kada je slobodni pad cijena na Njujorškoj burzi bio poput pucnja koji je označio ulazak novoglobaliziranog i trgovinski međuovisnog svijeta u dotad nezapamćenu ekonomsku krizu.

U periodu prije dolaska Hitlera na vlast, njemački premijer Heinrich Brüning pokušavao je dodatno ublažiti uvjete prvotnog plana reparacija, nazvanog Dawesov plan, prema kojem je Njemačka svojim neprijateljima bila dužna isplatiti 226 milijardi reichsmaraka odštete, a 1930. zamijenjen je Youngovim planom (oba su nazvana po američkim pregovaračima) kojim je Njemačka bila obvezna isplatiti 112 milijardi maraka, oko osam milijardi tadašnjih američkih dolara, čemu treba dodati i obveze te zemlje prema uobičajenim instrumentima zaduživanja poput obveznica.

Njemačka je kao industrijalizirana zemlja orijentirana na izvoz u otplati svojih obveza u velikoj mjeri ovisila upravo o izvozu robe i dobara na tržišta Velike Britanije, Francuske i SAD-a, kao svojih najvećih trgovinskih partnera, od kojih je s druge strane, ako ne izravno, onda neizravno uvozila i niz sirovina potrebnih za vlastitu proizvodnju.

No, već je 1931. godine, upravo zbog velike gospodarske krize, počeo bujati protekcionizam kojim su šanse Njemačke da kroz izvoz zaradi za svoje dugove drastično pale. Kao da to nije bilo dovoljno, tadašnji glavni trgovinski partner Velika Britanija odlučila je napustiti zlatni standard, što je značilo slobodan pad britanske funte. Posljedica je bila da je Velika Britanija postala izvozno konkurentnija, a istodobno je uvoz iz Njemačke Britancima postao preskup.

Nije prošlo ni dvije godine kada je 1933. zlatni standard napustio i SAD, gdje je Njemačka imala status povlaštenog trgovinskog partnera, čime je nanesen veliki dodatni udarac njemačkoj ekonomiji i ranija oklada u to vrijeme već bivšeg premijera Brüninga da se treba pouzdati u SAD pala je u vodu.

Iako stjeran u kut, Hjalmar Schacht, guverner središnje banke Reichsbank, još 1932. nije želio dopustiti devalvaciju marke i na taj način potaknuti izvoz, jer je računao da će vrijednost marke podržana kroz održavanje pariteta sa zlatom olakšati otplatu njemačkih reparacija u dolarima. Bivši liberal zadojen nacizmom, Schacht se ujesen 1932. nalazi s Hitlerom i dogovara suradnju u onome što će kasnije postati temeljem nacističke ekonomije: usmjeravanje svih ekonomskih snaga i industrije na veliko naoružavanje koje je trebalo poslužiti širenju Lebensrauma za njemački narod ratom.

Slijedi ubrzani dio: Hitler uz mjesto guvernera Schachta imenuje v.d. ministrom gospodarstva te kroz sustav protekcija

Danas imamo vladajući HDZ koji u neznanju, ili još bolje pokušaju zadržavanja statusa quo, daje sve moguće privilegije golemom birokratskom aparatu i ogromnim državnim tvrtkama na koje su nakačene građevinske kompanije koje za njih rade

i izravnih poticaja, vrlo netransparentnih, omogućuje razvoj samo onog dijela gospodarstva koji je proizvodi vojnu opremu, dok su neki sektori teško pogođeni cijelim nizom carina koje im onemogućuju uvoz osnovnih sirovina. Zgodan detalj, u koji se zaklinju pritajeni simpatizeri nacizma, da je Hitler poticanjem gradnje autoceste stvorio tisuće radnih mjesta potpuno je netočan: zaposlenost u cestogradnji je od 1933. do 1938. porasla za samo nešto manje od 2000 ljudi. Uz to, Hitlera na vlast nisu doveli industrijalci kojima je izvoz gotovo onemogućio, već seljaci kojima je obećao zabranu uvoza hrane iz inozemstva, što u svojoj knjizi “The Wages of Destruction” detaljno objašnjava američki ekonomski povjesničar Adam Tooze.

Slično Schachtu, koji nije želio devalvaciju reichsmarke zbog povoljnijeg plaćanja inozemnog duga, guverner HNB-a Željko Rohatinski zbog zaduženosti države, i još više građana, vezane uz valutnu klauzulu ne želi ni čuti za devalvaciju kune. Posljedica toga je nizak izvozni potencijal hrvatske ekonomije, neovisno o tome što mi, realno, industriju sposobnu za izvoz trajnih dobara u velikim količinama jednostavno nemamo.

Kako se Hitler pouzdao u tešku, kemijsku i vojnu industriju i davao im koncesije i povlastice svih vrsta, jer su omogućavali njegov ostanak na vlasti (bez vojne ekspanzije Hitler bi u mirnodopskim uvjetima izgledno nestao sa scene), danas imamo vladajući HDZ koji u neznanju, ili još bolje pokušaju zadržavanja statusa quo, daje sve moguće privilegije golemom birokratskom aparatu i ogromnim državnim tvrtkama na koje su nakačene građevinske kompanije koje za njih rade, kao i najvećem uvozniku hrane.

Sve one koji im omogućuju ostanak na vlasti ne treba podsjećati kako je završila nacistička Njemačka i što se na kraju dogodilo s onima koji su je podržavali. Zato je nužno omogućiti slobodan tok kapitala i robnu razmjenu uz minimalno uplitanje države i prestanak favoriziranja bliskih vlasti na račun svih ostalih.

preneseno sa business.hr (D.L.)

POTROŠAČKE NAVIKE

Filed under: VIJESTI Hrvatska, VIJESTI IZ SVIJETA · Tags: , , , , ,

 
reklama